Imam Hasan, a.s., u vrijeme halifa
U vrijeme Ebu Bekra i Omera
Preseljenjem Božijeg Poslanika okončava se doba poslanstva i započinje doba imameta, i to imametom i vođstvom Alija ibn ebi Taliba, kojeg je Poslanik, Božiji povjerenik, odredio da preuzme breme časne Božanske revolucije i Božansko vođstvo islamskog ummeta, koje je Svevišnji Allah podario ummetu Svojim obiljem milosti spasivši ga iz kandži džahilijeta da bi bio blagodaran u sjeni savršene upute ka savršenosti i veličanstvu.
Hasan i Husejn su prešli etapu djetinjstva u vrijeme dok je Poslanik bio živ i vidjeli smo kako on nije postupao s njima kao s djecom, već se prema njima ophodio kao prema dvije islamske ličnosti koje čekaju velike odgovornosti vođstva, kako su mnogi Poslanikovi govori to razjasnili.
Faza njihove mladosti počinje u sjeni imameta njihovog oca, i to u nestabilnim uvjetima kako za islamsku vlast tako i za Poslanikovu porodicu. Kada je hazreti Ali udaljen s mjesta političkog vođstva, vlast su preuzeli ljudi koji nisu imali udio u vođstvu, radi sebičnosti, zavisti te zbog smanivanja ugleda i od Boga datog vodećeg položaja hazreti Alija.
Osim toga, kuća hazreti Fatime postala je meta iznenadnog napada i hazreti Alija su vodili da dadne prisegu Ebu Bekru kako bi se stabilizovala vlast koja je bila izložena različitim opasnostima.
U svim ovim situacijama Hasan i Husejn su pratili razvoj dešavanja, i to kako su postali predmet ponižavanja nakon sveg dostojanstva kojeg su uživali u vrijeme njihovog djeda, Allahovog Poslanika, te kako se ponižavala časna Poslanikova porodica. Hazreti Fatima i njena dva sina u ovom periodu su imali različite stavove koji nisu izlazili iz okvira poslaničkog plana kojeg im je zacrtao Allahov Poslanik u vezi s misijom nakon njegovog preseljenja. Mi ćemo ukratko ukazati na stavove vezane samo za imama Hasana ili za njega i njegovog brata, Husejna.
Hasan i Husejn i pitanje Fedek
Božiji Poslanik je preselio i nakon njega se desilo ono što se desilo: prisvajanje vlasti nekih ljudi, postavljanje Ebu Bekra kao halife nad muslimanima, udaljavanje hazreti Alija s njegovog prirodnog mjesta za koje ga je Svevišnji Allah osposobio, otimanje od hazreti Fatime, Poslanikove kćerke, naslijeđa njenog oca, oduzimanje onoga što joj je Božji Poslanik u vrijeme svog života dao u vlasništvo, prepiranje i rasprava koja se odvijala između nje i Ebu Bekra po ovom pitanju do te mjere da je on tražio od nje da dovede svjedoka za utvrđivanje onoga što ona tvrdi pa je dovela hazreti Alija, Hasana i Husejna i Umm Ejmen, a Ebu Bekr je odbio svjedočenje tih svjedoka i odbio joj vratiti njeno pravo.
To što je hazreti Fatima na svjedočenje pozvala Hasana i Husejna, a ona je žena zaštićena od grijeha po časnom ajetu o čišćenju,ne potiče niti se iznosi nikako drugačije osim u skladu s propisima čistog islamskog šerijata, i to pred očima i na domet sluhu muslimana i uz podršku i odobrenje poglavara Poslanikovih nasljednika i Zapovjednik vjernih, Alija ibn ebi Taliba. To sve savršeno ukazuje na to da su njih dvojica bili dostojni da svjedoče u ovakvoj prilici, iako tada njihova starosna dob nije prelazila sedam godina.
Davanje njima dvojici istaknute uloge u ovakvom velikom pitanju nije bilo spontano niti izvan mjerila po kojima se uređuju stavovi Ehli bejta, već je predstavljalo nastavak onoga kako je Poslanik postupao prema njima da bi ih spremio i stavio na njihovo prirodno mjesto – vođstvo ummeta.
Kritički stav imama Hasana prema Ebu Bekru
Hasan ibn Ali je imao svoj stav prema Ebu Bekru. Kada mu je jednom otišao, zatekao ga je na minberu kako drži govor pa mu se obratio: „Siđi s minbera mog oca.“ Ebu Bekr mu je odgovorio: „U pravu si, tako mi Allaha. Ovo je minber tvoga oca, a ne mog.“
Imam Hasan, a.s., i pitanja beduina
Imamet stoji na dva glavna stuba: prvi je sposobnost koja obuhvata znanje, bezgrješnost itd., a drugi je posebno imenovanje, radi kojeg su imami, kako vidimo, stalno pridavali važnost navođenju tekstova vezanih za podsjećanje i pozivanje na njega, a i sam imam Hasan, a.s., je u mnogim svojim govorima i stavovima pokazao posebnu pažnju navođenju tih tekstova. Jedan od tih primjera su njegove riječi: „Doista, oni su ti prema kojima je Svevišnji Allah obavezao ljude na pokornost, i doista, oni su jedna od dvije vrijedne ostavštine Poslanika, s.a.v.a..“
Isto je i kada je u pitanju znanje; oni su konstantno potvrđivali da su nasljednici znanja Božijeg Poslanika i da je kod njih džefr, džami'e itd.
Imam Ali je preuzeo na sebe da od djetinjstva imama Hasana utvrđuje njegovo znanje potrebno za imamet da bi muslimani bili obaviješteni o njegovom nivou i da to bude čvrst dokaz njegove dostojnosti vođenja ummeta. Zapovjednik Vjernih je pridavao veliku važnost objelodanjivanju ove činjenice onima koji su prisvojili vođstvo ummeta i udaljili one koji su bili istinski dostojni tog prava. Da bi privukao pažnju na Hasana, koristio je priče koje će oduševiti ljude kako bi ih dalje prepričavali i na svojim skupovima spominjali kao anegdote, jer je zaista odgovor djeteta koje nije napunilo ni deset godina na teška i zamršena pitanja nešto što izaziva čuđenje i plijeni pažnju ljudi. Kadi Nu'man u knjizi Šerhu-l-ahbar svojim lancem od 'Ubadea ibn Samita prenosi: „Neki beduin je pitao Ebu Bekra: ‚Našao sam jaje od noja, ispekao ga i pojeo, a bio sam u ihramu. Šta mi je činiti?‘ Ebu Bekr mu je odgovorio: ‚Beduine, teško si mi pitanje postavio‘, pa ga je uputio do Omera. Omer ga je dalje uputio Abdurrahmanu ibn Aufu. Kada su konačno svi priznali da nemaju odgovora, rekli su: ‚Idi kod Alija.‘ Zapovjednik Vjernih, imam Ali mu je rekao: ‚Pitaj kojeg želiš od ova dva dječaka.‘ Imam Hasan, a.s., ga je upitao: ‚Beduine, imaš li deva?‘ i ovaj je odgovorio da ima. ‚Odredi deva onoliko koliko si pojeo jaja, oplodi ih i ono što se odevi odnesi kao kurban kod Božije kuće prema kojoj obavljaš obrede hadždža.‘ Zapovjednik Vjernih, imam Ali je napomenuo: ‚Kod deva ima onih čije mlado umire ili se baci‘, a imam Hasan, a.s., se dopunio: ‚Ako ima deva čije mlado umre ili se baci, sigurno ima i jaja koja se pokvare.‘ Na to je glasnik rekao: ‚O, ljudi, doista je onaj koji je podučio ovog dječaka isti onaj koji je podučio Sulejmana, sina Davudova.‘“
Imam Hasan, a.s., u šuri
Nakon što je Omer ibn Hattab bio ranjen i pitanje šure raspoređeno na poznati način, govorio je predloženima: „Dovedite sa sobom nekog od velikana ensarija, jer oni nemaju nikakav udio u vašim stvarima, i dovedite Hasana, Alijevog sina, i Abdullaha ibn Abbasa, jer oni imaju srodstvo s Poslanikom. Ja se nadam berićetu za vas zbog prisustva njih dvojice, a ni njih dvojica nemaju nikakav udio u vašim stvarima, i neka prisustvuje Abdullah kao savjetnik, ni on nema u tome nikakav udio.“ Svi oni su prisustvovali,a i imam Hasan, a.s., je prihvatio da prisustvuje zasjedanju šure. Njegovo prisustvovanje značilo je da Omer priznaje da je on dostojan političkog djelovanja, čak u najvećem i najvažnijem pitanju s kojim se suočava ummet, kao i da to objavljuje javno te da mu priznaje mogućnost da u budućnosti iznese svoje mišljenje u presudnim pitanjima, pa makar i da ne bude prihvaćeno.
U vrijeme Osmanovog hilafeta
Imam Hasan, a.s., prilikom opraštanja s Ebu Zerrom
يَا عَمَّاهْ لَوْ لَا أَنَّهُ لَا يَنْبَغِي لِلْمُوَدِّعِ أَنْ يَسْكُتَ وَ لِلْمُشَيِّعِ أَنْ يَنْصَرِفَ لَقَصُرَ الْكَلَامُ وَ إِنْ طَالَ الْأَسَفُ وَ قَدْ أَتَى الْقَوْمُ إِلَيْكَ مَا تَرَى فَضَعْ عَنْكَ الدُّنْيَا بِتَذَكُّرِ فِرَاقِهَا وَ شِدَّةَ مَا اشْتَدَّ مِنْهَا بِرَجَاءِ مَا بَعْدَهَا وَ اصْبِرْ حَتَّى تَلْقَى نَبِيَّكَ ص وَ هُوَ عَنْكَ رَاضٍٍ
.
„O, amidža, da nije bilo potrebno da šuti i vladajuće struje, ovim riječima on sudjeluje u ostvarenju onih ciljeva za koje se zalagao Ebu Zerr, kada se morao pustiti glas za buđenje ummeta iz sna, osvješćivanje o stvarnosti onoga što se dešava i podučavanja da vladar ne može uvijek biti udaljen od ispitivanja niti je on iznad zakona, već je onaj koji podržava i brani zakona, pa kada mu u duši ponikne zla misao da počini neki prekršaj ili da iskoristi svoje mjesto u službi svojih prohtjeva i privatnih interesa, svaki pojedinac od muslimana može, i čak mu je dužnost, da iskaže riječ istine i da poduzme nešto da ukloni nepravdu i zastranjenje.
S druge strane, kada uslovi ne dozvoljavaju Zapovjedniku Vjernih, dvojici njegovih sinova i ostalima koji su išli njihovim putem da zauzmu Ebu Zerrov stav, u najmanju ruku trebaju ispoljavati svoje mišljenje, koje je zapravo stav islama, o njemu i njegovim stavovima, jer zaista će to njegovom velikom stavu dati javnu veličinu, misaonu i političku dubinu koje će zaštititi plodove i ishode koji će poteći od takvog stava. Kada se unesemo u riječi imama Hasana upućene Ebu Zerru na tom mjestu, vidimo da one sadrže njegovo duboko žaljenje radi onoga što su mu ti ljudi počinili, zatim ohrabrenje i čvrsto držanje do svog stava jer smatra da je u tome zadovoljstvo Allahovog Poslanika, odakle je i Božije zadovoljstvo. Također, on nastoji da olakša Ebu Zerru, nakon što mu je dao ispravno viđenje koje će mu olakšati težinu kušnje koja mu se desila i olakšati mu susret s teškoćama koje ga čekaju, i to onda kada mu naređuje da udalji dunjaluk od sebe sjećanjem na njegovu prazninu i žestinu onoga što mu se dogodilo s nadom za ono što dolazi poslije njega.
Je li imam Hasan, a.s., učestovao u osvajačkim ratovima?
Neki historičari su pisali: U tridesetoj (hidžretskoj) godini Se'id ibn As je izvršio pohod na Taberistan. Njegovi stanovnici su u Omerovom hilafetu bili potpisali sporazum sa Suvejdom ibn Mukrinom o određenom iznosu koji su trebali davati. Zatim su prekršili sporazum pa ih je Se'id ibn As napao, a s njim su bili: Hasan, Husejn i ibn Abbas. Kada su muslimani htjeli osvojiti Afrikiju, Osman je opremio vojsku iz Medine, u čijem sastavu je bila grupa ashaba poput Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Amra ibn Asa, Ibn Džafera, Hasana i Husejna i Ibn Zubejra. Oni su krenuli s Abdullahom ibn ebi Serhom 26. godine.
Ova tvrdnja (učešće Hasana i Husejna u osvajačkim ratovima) se osporava sljedećim činjenicama:
-Osvajački ratovi općenito nisu bili vođeni zbog visokih interesa islama, jer su vladari iskorištavali ta osvajanja za udovoljenje svojim težnjama i zadovoljenje svojih oholosti. Osvajački ratovi s ratnim plijenom i proširenjem područja vladavine učinili su ih pohlepnima pa su pridavali veliku važnost učvršćenju svoje vlasti i ojačanju svoje nadmoći, a za neke vladare islam je predstavljao samo parolu koja je služila njihovoj vladavini i učvršćivala je. Postoji mnogo dokaza koje možemo navesti za to koliko su vladari, njihovi pomagači i svi vezani za njih bili obuzeti sakupljanjem imetka i dolaženjem do ratnog plijena, s pravom i bez njega. Dovoljno je da spomenemo ovo: Zijad je poslao Hakema ibn Omera el-Gifarija u napad na Horosan i uzeli su puno ratnog plijena. Zijad im je pisao: „... a zatim, zaista, zapovjednik vjernih je napisao da se probere bijelo i žuto (srebro i zlato) za njega i da se ne dijeli zlato niti srebro među muslimanima. Hakem je to odbio i podijelio ga. Muavija je uputio nekoga po njega da ga okuje u lance i zatvori i tako je i umro, u okovima, čak je i ukopan u njima. On je govorio: „Zaista ću kod Boga biti protivnik.“U vrijeme hilafeta drugog halife, Omera ibn Hattaba, već je počelo kažnjavanje nametanjem džizje.Čak smo vidjeli da su džizjom obavezivali i one koji su primili islam od sljedbenika Knjige i to s opravdanjem da je džizja poput poreza na roba, a primanje islama robu ne ukida porez. Međutim, kako su prenijeli, jedino je Omer ibn Abdululaziz odustao od ove politike i ukinuo je džizju od njih.
I Omer ibn Hattab je pokušao uzeti džizju od čovjeka koji je primio islam pod izgovorom da je ovaj primio islam tražeći utočište. Taj čovjek mu je rekao: „U islamu je utočište.“ Omer je rekao: „U pravu si. Doista je u islamu utočište.“
Poznato je njegovo udvostručavanje džizje kršćanima Tagliba.
Halid ibn Velid je u obraćanju svojim vojnicima potičući ih na osvajanje Babilona rekao: „Pogledajte hranu poput gomile zemlje. Tako mi Allaha, da nas borba na Njegovom putu i poziv ka Allahu nisu obavezali i da nije postojalo ništa osim životnih potreba, ispravan stav bi bio to da se borimo na ovom plodnom području da ga osvojimo i nanesemo glad i oskudicu onima koji okreću leđa, kojima je teško prihvatiti ono što ste vi.“
U osvajanju Šaharta neki od robova, muslimana, dali su zaštitu stanovnicima grada, ali muslimani nisu bili zadovoljni time i spor je podignut do Omera ibn Hattaba. On im je u odgovoru pisao: „Zaista, i rob musliman je jedan od muslimana i kad on da zaštitu, to je kao zaštita bilo kog drugog muslimana.“ Neko je rekao: „Izgubili smo njihov ratni plijen koji nam je nadomak bio.“Međutim, ono što je Halid ibn Velid spomenuo nije cijela istina, a to je zato što ono što je dosezalo u niže klase vojnika bilo samo najmanje, što nije bilo dovoljno ni da popuni njihovu prazninu i ispuni njihove osnovne potrebe, već je bilo vrlo ograničeno, nije dugo trajalo i ponovo je nestajalo, iako su upravo oni bili gorivo za vatru svih tih ratova.
Prema tome, ratovanje radi plijena i imetka je označilo većinu tih osvajačkih ratova.
-Vladari su iskorištavali te osvajačke ratove za udovoljavanje ambicijama mladih i zadovoljavanje njihovih uobraženosti jer su željeli da ih osposobljavaju za preuzimanje visokih položaja i da pokažu ljudima njihove ličnosti pa je Muavija primoravao svog sina Jezida da komanduje vojskom u pohodima na neka ratna područja.
-Vladari su se koristili ratovima i u tome što su tako udaljavali one koji su kudili njihovu politiku i bili nezadovoljni njihovim djelima i ponašanjem. Kao dokaz za to spomenut ćemo sljedeći događaj: kada se povećalo nezadovoljstvo Osmanom, on je pozvao neke svoje namjesnike i savjetnike, Muaviju, Amra ibn Asa i Abdullaha ibn Amira.Posavjetovao se s njima šta je potrebno uraditi naspram nezadovoljstva naroda njegovom politikom i zahtjeva da smijeni svoje namjesnikei zamijeni ih boljim ljudima. Abdullah ibn Amir ga je savjetovao: „Zapovjedniče vjernih, moje mišljenje je da im trebaš narediti džihad, koji će im odvratiti pažnju od tebe, i poslati ih u ponižavajuće pohode pa da se svaki zabavi sobom, sopstvenom dušom, ranama na leđima svog konja i vaškama u svojoj kosi.“ U nekom drugom tekstu je dodao i ovo: „Pa je Osman vratio svoje namjesnike u njihova mjesta i naredio im da otežavaju život stanovnicima, da zadržavaju narod u ratnim pohodima i odlučio da im uskrati njihove vojničke plaće kako bi bili pokorni i ovisni o njemu...“
-Da bi se započeo rat, mora ga odobriti pravedni imam,a istinski imami nisu vidjeli nikakvu dobrobit u sudjelovanju u ovim pohodima, čak ih nisu smatrali ni dobrim. Prenosi se da je Ebu Abdullah es-Sadik, a.s., rekao Abdulmeliku ibn Amru: „O, Abdulmelik, što ne vidim da izlaziš prema ovim mjestima prema kojima idu stanovnici tvog grada?“ Abdulmelik je dalji razgovor prenio ovako: „Pitao sam gdje. Odgovorio mi je: ‚Prema Džudde, Abbadanu, El-Messisu i Kazvinu.‘ Onda sam mu rekao: ‚Čekam vašu zapovijed da slijedim vas.‘ On je primijetio: ‚Da, tako mi Allaha, da ima u tome dobra, ne bi nas oni prestigli.‘“
Postoji više predaja koje ukazuju na to da imami nisu podsticali svoje sljedbenike na učešće u tim pohodima, čak su im zabranjivali, nisu se slagali ni sa čuvanjem granice i nisu prihvatali da na tom putu daju imetke, čak ni ako su za to zanijjetili nezr.
Međutim, ako neprijatelj upadne na islamski teritorij, onda je obaveza muslimana da se bore za odbranu opstanka islama, a ne za zaštitu tih vladara.U jednoj predaji od imama Alija stoji: „Musliman ne izlazi u džihad uz vladara koji nije povjerljiv na vlasti i ne sprovodi Božije zapovijedi u pitanju fej'a .“
To potvrđuje predajom kako je Osman jednom okupio velikane ashaba – među njima i imama Alija – u Poslanikovoj džamiji i tražio njihovo mišljenje o osvajanju Afrikije. Većina ih se izjasnila da je dobrobit u tome da Afrikija ne padne u ruke ljudima koji imaju svoje ciljeve, slijede svoje strasti i koji su zalutali.Prema tome, iako su imami, bez sumnje, željeli proširenje islamske teritorije na cijeli svijet, put i način na koji su izvršavana osvajanja bio je pogrešan i štetan i nije mogao ostvariti željene ciljeve.
U svakom slučaju, sve što smo naveli je dovoljno da baci tešku sjenu sumnje i nejasnoće u ono što se pripisuje dvojici velikih imama, Hasanu i Husejnu, da su sudjelovali u osvajanju Džordžana ili Afrikije, pored činjenice da u mnogim historijskim knjigama, u kojima su zabilježena imena mnogih ličnosti učesnika u osvajanju Afrikije, nisu zabilježena imena njih dvojice, a znamo da su oni bili ličnosti koji su za vremensku politiku vladara bili važni da se spomenu u takvim mjestima.
-To također potvrđuje činjenica da je imam Ali zabranio dvojici svojih sinova na Siffinu i u Bici na kamili da učestvuju u boju. Kada je vidio da Hasan žuri u boj, rekao je:
أَمْلِكُوا عَنِّي هَذَا الْغُلَامَ لَا يَهُدَّنِي فَإِنِّي أَنْفَسُ بِهَذَيْنِ يَعْنِي الْحَسَنَ وَ الْحُسَيْنَ عَنِ الْمَوْتِ لِئَلَّا يَنْقَطِعَ بِهِمَا نَسْلُ رَسُولِ اللَّهِ ص
.
„Zadržite mi ovog mladića da me ne slomi, jer zaista, ja ne dam da ova dva mladića budu ubijeni da se ne bi prekinuo rod Allahovog Poslanika.“
Ovo (zabrana učešća u boju) je bilo u vrijeme kada je imam Ali imao mnogo djece pa kako će dozvoliti da njih dvojica idu sa emevijskim ili sa ne emevijskim zapovjednikom u rat a tada nije imao osim njih dvojice druge djece ili je imao ali ne više.
Prema tome, sve što smo naveli dovodi nas do uvjerenja u neispravnost onoga što se tvrdi, tj. da su njih dvojica učestvovala u tadašnjim pohodima.
0%
Grupa: Islam
