Je li imam Hasan, a.s., bio jedan od Osmanovih sljedbenika?
Neki historičari su povezivali neke izmišljotine s imamom Hasanom. Jedna od njih je tvrdnja da je imam Hasan, a.s., „bio sljedbenik Osmana u najpreciznijem značenju ove riječi.“ Govorili su: „Možda je i pretjerivao u svojoj pripadnosti Osmanu – čak je jednom rekao svom ocu nešto što on nije volio. Prenosioci su prenijeli da je Ali prolazio pored svog sina Hasana koji je uzimao abdest pa mu rekao: ‚Upotpuni abdest, Hasane.‘ Hasan mu je odgovorio gorkim riječima: ‚Jučer ste ubili čovjeka koji je imao naviku upotpuniti abdest.‘ Ali je samo dodao: ‚Neka ti Allah odulji tugu za Osmanom.‘ U drugoj predaji od Belazurija stoji da je Hasan rekao: ‚Doista si ubio čovjeka koji je imao naviku upotpuniti abdest.‘“
U drugoj priči tvrde: „Hasan ibn Ali je rekao svom ocu: ‚O, Zapovjedniče vjernih, ja ne mogu pričati s tobom‘, i zaplakao, pa mu je Ali rekao: ‚Pričaj, nemoj cviliti poput žene.‘ Onda je Hasan nastavio: ‚Ljudi su bili opkolili Osmana pa sam ja tražio od tebe da se udaljiš od njih i odeš u Mekku sve dok Arapima ne dođu usjedilice njihovih snova Ti si odbio i onda su ga ljudi ubili. Ja sam od tebe tražio da se udaljiš od ljudi... i danas sam tražio da ne dođeš u Irak jer se doista bojim za tebe da ćeš biti ubijen na mjestu gdje mnogi propadaju...‘“
Postoje još neke predaje koje sadrže slične stvari,ali istražitelj koji ih razmatra očima ispitivanja i analiziranjem nailazi na jasne nestabilnosti u njima, da ne govorimo o tome što ne posjeduju osnovne uvjete da bi ih se moglo prihvatiti ili uzeti kao dokaz i prema tome, na njih se ne možemo oslanjati, pored toga što drugi istraživači tvrde da je poznato da se ovaj razgovor odvio između Zapovjednika vjernih, imama Alija, i Hasana el-Basrija kada je Imam u Basri prolazio pored njega, a on uzimao abdest.
S velikom vjerovatnoćom pretpostavljamo da su oni koji su izmišljali potvore imali veliku ulogu u izmišljanju ovakvih predaja. Navest ćemo nekoliko zapažanja u vezi s njima.
-Kako možemo uskladiti ono što je rečeno i njihove riječi prije toga – da je Zapovjednik vjernih poslao imama Hasana i njegovog brata da brane Osmana i da je, saznavši za Osmanovu sudbinu, došao tužan i potresen i ošamario Hasana koji je bio obojen krvlju i gurao Husejna u prsa, misleći da su njih dvojica napravili propust u izvršenju svoje obaveze... itd.?
-Doista, onaj koji istražuje sve stavove imama Hasana, vidi da on uvijek i uporno čuva leđa svome ocu, brani njegovo pravo i pobija tvrdnje njegovih protivnika, jurnuo je u strahote ratova u Bici na kamili i na Siffinu izlažući sebe velikim opasnostima da bi odbranio njega i njegove stavove, čak je imam Ali govorio: „Zadržite mi ovog mladića da mi kičmu ne slomi.“ Što se tiče njegove odbrane pitanja Ehli bejta i njihovog prava na hilafet, ne možemo ni nabrajati sve njegove stavove i riječi o tome, nego ćemo se zadovoljiti samo navođenjem nekih primjera koji ukazuju na to kako je branio stavove svoga oca:
-Preneseno je da je rekao:
إِنَّ أَبَا بَكْرٍ وَ عُمَرَ عَمَدَا إِلَى هَذَا الْأَمْرِ وَ هُوَ لَنَا كُلُّهُ فَأَخَذَاهُ دُونَنَا، وَ جَعَلَا لَنَا فِيهِ سَهْماً كَسَهْمِ الْجَدِّ، أَمَا وَ اللَّهِ لَتُهِمَّنَّهُمَا أَنْفُسُهُمَا يَوْمَ يَطْلُبُ النَّاسُ فِيهِ شَفَاعَتَنَا
.
„Zaista su Ebu Bekr i Omer preuzeli hilafet, koji u potpunosti nama pripada, pa su umjesto nas uzeli i odredili za nas u tome udio kao udio za nanuu naslijeđu. Znajte, tako mi Allaha, rastužit će se njihove duše na Dan u kojem će ljudi tražiti naše zagovaranje kod Allaha.“
-U jednom govoru je rekao:
وَ لَوْ لَا مُحَمَّدٌ وَ الْأَوْصِيَاءُ مِنْ وُلْدِهِ كُنْتُمْ حَيَارَى كَالْبَهَائِمِ لَا تَعْرِفُونَ فَرْضاً مِنَ الْفَرَائِضِ
.
„Da nije bilo Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih nasljednika, vi biste bili zbunjeni ne poznavajući ni jednu obavezu od Božijih farzova...“
Ovo je rekao nakon što je nabrojao farzove, a jedan od njih je Ehli bejtov velajet.
-Govorio je:
فَإِنَّ طَاعَتَنَا مَفْرُوضَةٌ- أَنْ كَانَتْ بِطَاعَةِ اللَّهِ وَ رَسُولِهِ مَقْرُونَةً قَالَ اللَّهُ عَزَّ وَ جَلَ أَطِيعُوا اللَّهَ وَ أَطِيعُوا الرَّسُولَ وَ أُولِي الْأَمْرِ مِنْكُمْ فَإِنْ تَنازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللَّهِ وَ الرَّسُول
...
„Doista je pokornost nama obaveza jer je upoređena s pokornošću Allahu i Njegovom Poslaniku. Rekao je Svevišnji Allah:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَطِيعُوا اللَّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ وَأُولِي الْأَمْرِ مِنكُمْ
ۖ
فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللَّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ
ۚ
ذَٰلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلًا
O vjernici! Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim vašim ljudima koji vam zapovijedaju, a ako se u nečemu ne slažete, to Allahu i Poslaniku prepustite, ako u Allaha i Onaj Svijet vjerujete! (En-Nisa, 59.)
-Zaista Allahovo čišćenje imama Hasana, što je izričito naglašeno u ajetu o čišćenju i Poslanikovim predajama o njemu, zatim ono što je poznato od njegovih moralnih vrlina i plemenitih osobina, odbacuju sve ono što se povezuje s njim od stavova i riječi koje su u suprotnosti s osnovnim pravilima velike islamske učtivosti i ljudske pohvalne ćudi, a posebno prema njegovom ocu o kojem je on prije nego bilo ko drugi znao riječi Božijeg Poslanika koje glase:إِنَّ عَلِيّاً مَعَ الْحَقِ، وَ الْحَقَ مَعَهُ كَيْفَ مَا دَارَ
„Zaista je Ali uz istinu i istina je uz njega. Kreći s njim gdje god on kreće.“Pa kako je onda moguće ono što mu se pripisuje, prema čemu imaju odbojnost čak i obični ljudi, a kamoli jedan od pet članova obuhvaćenih pod ogrtač i najsličniji Poslaniku po izgledu, ponašanju, upućenosti, ophođenju i govoru?
-Kako
-Ako je on bio Osmanov pristalica u najužem značenju te riječi, to znači da je on prihvatao sve Osmanove postupke i ponašanje koji su bili oprečni Božijoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu, a to je nešto što se ne pretpostavlja u vezi s njim, jer on je taj koji u svom određenju politike kaže: „Doista, jedno od održavanja prava živih je da budu iskreni prema vladaru dok je on iskren prema svom narodu, ali da mu se usprotive kada on zastrani s pravog puta.“ Očito je da su Osman i njegovi namjesnici bili jedan od najjasnijih primjera ovih njegovih riječi, kao što su priznali isti oni koji su tvrdili da je imam Hasan, a.s., bio pripadnik Osmanove struje.
-Što se tiče predaja u kojima se tvrdi da je imam Hasan tražio od svog oca da napusti Medinu, to ni u kom slučaju nije ispravan stav jer su Talha, Zubejr i njima slični pohlepnici jedva čekali ovakvu priliku; isto tako, narod u takvim teškim okolnostima ne bi dozvolio imamu Aliju da napusti Medinu, a to su bili isti ljudi koji su ga nekoliko dana pratili iz mjesta u mjesto sve dok mu nisu dali prisegu.
Imam Hasan, a.s., u vrijeme alevijske vlasti
Prisega za hilafet Zapovjedniku vjernih
Svi muslimani su žudno iščekivali ko će naslijediti Osmana kada se njegova vladavina okonča njegovim ubistvom ili smjenom, a više osoba je željelo to mjesto. Neki od njih su bili oni koji su produbljivali posljedice dešavanja, proširivali njihov djelokrug i rasplamsaloj vatri dodavali gorivo, kao što su bili Talha, Zubejr i Aiša. Talha je najviše žudio za tim, što ga je dovelo do toga da nije imao strpljenja da sačeka ishod tih dešavanja, nego je prije vremena uzeo sebi mjesto koje mu je vrijeme obećavalo pa je zauzeo državnu blagajnu i predvodio namaz ljudima dok je Osman još bio živ i opkoljen u svojoj kući.
Nema sumnje da su ostala četverica od šesterice članova šure imali veće prilike za hilafet u odnosu na ostale. Alijeva prilika je bila najveća: njemu su se obraćali ljudi iz Medine i izvan nje, čak ga ni pobunjenici nisu zamijenili ni s kim jer su znali da će on ostvariti ciljeve zbog kojih su oni ustali i znali su u isto vrijeme da se Talha i Zubejr nisu rasrdili radi pravde i Allaha te da se njih dvojica ne razlikuju od Osmana i njegove družine, što se i potvrdilo kroz njihove stavove prema Osmanu u danima koji su prethodili njegovom ubistvu.
Belazuri je u knjizi Ensabu-l-enšaf zabilježio: „Ali se, nakon što je izgubio nadu da će popraviti stvari između dvije sukobljene strane, držao svoje kuće. Kada je Osman bio ubijen i ljudi završili s njim te shvatili da im je potreban imam oko kojeg se trebaju okupiti, svi su žurno došli do Alija. Govorili su: ‘Doista je naš zapovjednik Ali ibn ebi Talib‘, sve dok nisu ušli u njegovu kuću i rekli mu: ‚Pruži ruku da ti dadnemo prisegu‘, kad im je rekao: ‚To ne trebate odlučiti vi, nego samo učesnici Bedra. S kim god učesnici Bedra budu zadovoljni, on je halifa.‘ Kad su to čuli, niko od učesnika Bedra nije ostao da nije došao Aliju s riječima: ‚Ne vidimo da je iko preči od tebe za hilafet, o, Ebu Hasane.‘“
Taberi u trećem dijelu svoje Historije bilježi: „Ashabi Allahovog Poslanika su nakon Osmanovog ubistva došli kod njega. Govorili su: ‚Ljudi moraju imati imama, a danas ne vidimo nikoga prečeg od tebe za to.‘ Odgovorio im je: ‚Nemojte to činiti, jer zaista je bolje da ja budem pomoćnik nego da budem zapovjednik.‘ Onda su mu opet rekli: ‚Ne, tako nam Allaha, nećemo odustati sve dok tebi ne damo prisegu.‘ i bili uporni sve dok on nije pristao. Međutim, postavio je uvjet da to mora biti u džamiji i da svi budu zadovoljni time.“
U trećoj predaji stoji: „On je uporno odbijao prisegu uprkos velikom navaljivanju ljudi pa su tražili pomoć od Aštara da ga uvjeri. Aštar je bio na čelu delegacije Kufe. Rekao mu je: ‚Pruži ruku da ti damo prisegu‘, ali on je odbio, a Aštar je navaljivao i plašio ga smutnjom ukoliko on bude i dalje ostajao na svom. Bio je uporan sve dok ga nije ubijedio, pa su velikani dali prisegu, a zatim su nagrnuli ljudi sa svih strana. Zubejr je ustao, zahvalio Allahu veličajući Ga i rekao: ‚O, ljudi, doista je Allah odobrio za vas odluku šure pa je time odstranio strasti. Mi smo se posavjetovali pa smo odabrali Alija i vi mu dajte prisegu.‘“
U knjizi El-Imame ve-s-sijase se prenosi od Ebu Sevra da je rekao: „Kada je bila prisega nakon Osmanovog ubistva, izašao sam za Alijem, a ljudi su bili oko njega i davali mu prisegu pa je ušao u jedno dvorište plemena Beni Mazin. Odveli su ga do neke palme i spriječili me da dođem do njega. Gledao sam kako se ruke ljudi koji su mu davali prisegu ne sklanjaju s njegovog ramena i ruku. Onda su ga odveli u časnu džamiju, a prva osoba koja se popela na minber bio je Talha. Dao je prisegu svojom rukom, ali prsti su mu bili nepokretni. Neki od prisutnih su to uzeli za loš predznak i govorili su: „Tako nam Allaha, ovo se neće završiti dobrim. Zatim su mu Zubejr, Poslanikovi ashabi i svi muslimani u Medini dali prisegu.“
Imam Ali je opisao stav muslimana prema sebi i njihovo uporno traženje da prihvati hilafet u poznatom govoru zvanom Šikšikijje, gdje kaže:
فَمَا رَاعَنِي إِلَّا وَ النَّاسُ رَسَلٌ إِلَيَّ كَعُرْفِ الضَّبُعِ يَنْثَالُونَ عَلَيَّ مِنْ كُلِّ جَانِبٍ حَتَّى لَقَدْ وُطِئَ الْحَسَنَانِ وَ شُقَّ عِطْفَايَ مُجْتَمِعِينَ حَوْلِي كَرَبِيضَةِ الْغَنَمِ فَلَمَّا نَهَضْتُ بِالْأَمْرِ نَكَثَتْ طَائِفَةٌ وَ مَرَقَتْ أُخْرَى وَ فَسَقَ آخَرُونَ كَأَنَّهُمْ لَمْ يَسْمَعُوا اللَّهَ سُبْحَانَهُ وَ تَعَالَى يَقُولُ
:
„Ustremiše se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignječili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtača na plećima. Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza. Kada uzeh uzde vođstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije:
تِلْكَ الدَّارُ الْآخِرَةُ نَجْعَلُهَا لِلَّذِينَ لَا يُرِيدُونَ عُلُوًّا فِي الْأَرْضِ وَلَا فَسَادًا
ۚ
وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ
Što se tiče tog života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost; jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga.(El-Kasas, 83)“
U nastavku govora opisao je svoj stav o hilafetu:
أَمَا وَ الَّذِي فَلَقَ الْحَبَّةَ وَ بَرَأَ النَّسَمَةَ- لَوْ لَا حُضُورُ الْحَاضِرِ وَ قِيَامُ الْحُجَّةِ بِوُجُودِ النَّاصِرِ- وَ مَا أَخَذَ اللَّهُ عَلَى الْعُلَمَاءِ- أَلَّا يُقَارُّوا عَلَى كِظَّةِ ظَالِمٍ وَ لَا سَغَبِ مَظْلُومٍ- لَأَلْقَيْتُ حَبْلَهَا عَلَى غَارِبِهَا- وَ لَسَقَيْتُ آخِرَهَا بِكَأْسِ أَوَّلِهَا- وَ لَأَلْفَيْتُمْ دُنْيَاكُمْ هَذِهِ أَزْهَدَ عِنْدِي مِنْ عَفْطَةِ عَنْز
.
„Pripazite, tako mi Onog Koji rascjepljuje zrno i stvara bića živa, da mi ne dođoše ljudi, i da dokaz nije bio upotpunjen pomagačima, i da Allah nije uzeo zavjet od učenih da neće pristati na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uže hilafeta na njegova pleća i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet vaš nije bolji od kihanja koze.“
Prihvatanjem prisege on je izabran kao halifa, nakon što je vidio da nema drugog izlaza u okolnostima punim smutnji i razilaženja, a to je bilo tri ili pet dana poslije Osmanovog ubistva. Svi muhadžiri, ensarije i delegacije iz tri glavna područjakoji su došli u Medinu dali su mu prisegu i nije zaostao niko od Kurejšija osim rijetkih, među kojima su bili Mervan ibn Hakem, Sa'd ibn ebi Vekkas i Abdullah ibn Omer.
Nije čudno od Mervana ibn Hakema i emevija što su se ustegli dati prisegu Aliju jer su ga mrzili, kao što je to jasno svakom istraživaču povijesti emevijske porodice s Hašimidima i ostalim nosiocima odgovornosti.
Što se tiče S'ada ibn ebi Vekasa, on se nadao hilafetu za sebe i da mu je pošlo za rukom, on ne bi propustio priliku. Možda je bio počeo razmišljati o tome kada ga je Omer stavio u krug ljudi među kojima se kreće hilafet i dao mu više nego što je zaslužio jer nije vjerovatno da je prije toga o tome razmišljao ili pomislio da će ga muslimani nekada staviti pored Alija. Međutim, kada je vidio da su se ljudi okrenuli čak i od Talhe i Zubejra, a oni su bili istaknutiji od njega i imali su neko mjesto među Poslanikovim ashabima u dva velika područja, Kufi i Basri, on se nije usudio tražiti ga za sebe, već se zadovoljio time da se skloni i ne dadne prisegu Aliju solidarišući se s emevijama s kojima je imao srodstvo s majčine strane. Bio im je naklonjen i nikada nije zauzeo protivnički stav prema njima, čak ni nakon što ga je Osman smijenio s mjesta namjesnika Kufe i na to mjesto postavio svog brata Velida.
Zapovjednik vjernih je znao za njegov stav isto kao što mu je bio poznat stav emevija i to kako će se odnositi prema njemu Talha, Zubejr i većina Kurejšija. Imam je opisao njihov odnos prema njemu nakon prisege:
„Bože moj, tražim pomoć Tvoju protiv Kurejša i onih koji im pomažu, jer su prekinuli rodbinske veze moje i izvrnuli zdjelu moju... I uvjerih se da nemam ni pomagača, ni branitelja, ni saradnika, osim članova porodice moje.“A drugom prilikom je rekao: „Šta je između mene i Kurejša? Boga mi, borio sam se s njima kada su bili poricatelji Istine i borit ću se s njima kada budu zavedeni. Bit ću za njih isti danas kakav sam bio jučer.“
Kako god da je bilo, S'ad ibn ebi Vekas je bio pozvan na davanje prisege, ali se sustegao zbog solidarnosti s emevijama, a Zapovjednik vjernih ga je ostavio i nije dopustio revolucionarima da upotrijebe nasilje prema njemu. Kada je Abdullah ibn Omer bio pozvan na davanje prisege i sustegao se, imam Ali je tražio od njega jamca da ne učestuje ni s kim u nekoj radnji protiv njega, a kada se sustegao od davanja jamca, ostavio ga je i rekao je ljudima: „Pustite ga, ja sam njegov jamac.“ Onda se okrenuo njemu i rekao: „Idi, jer doista ne poznajem te, ni kao dijete ni kao odraslog, nikako drukčije osim po lošem moralu.“ Kada je završena prisega, od prvog dana Zapovjednik vjernih se posvetio tome da koristeći sve svoje mogućnosti popravi ono što je na svim poljima vlasti pokvarila Osmanova družina. Jer ta je družina ostavila sve državne organe opuštene u svim pokvarenostima i raspadu i vidio je da mu je obaveza pristupiti po stepenu neophodnosti rješavanja zatečenih problema zbog kojih su ljudi bili srditi. Na čelu tih problema je bilo pitanje namjesnika, koje je izazvalo pobunu protiv ubijenog halife i koštalo ga života, a zatim ostali problemi koje je smatrao važnijim i od veće koristi za ljude. Sve to ga nije spriječilo da obrazloži politiku koju će voditi u svom mandatu.
Ubrzo nakon preuzimanja hilafeta popeo se na minber da javno obznani ljudima okupljenim u džamiji ukidanje nekih od praksi uvedenih kroz prethodnih dvadeset ili više godina, jer je bio siguran da je Omer, kada je podijelio fej' na osnovu položaja ljudi i dužine njihovog islama, više imao u vidu svoju ličnu korist nego islamske odredbe, i da se Osman ibn Affan, kada je dozvolio svojoj familiji da se poigravaju s fej'om i šire nered po Zemlji, odazvao samo svojoj džahilijetskoj pristrasnosti i emevijskom duhu neprijateljstva prema islamu, premda islam ne da nikom nešto na račun drugih.
Imam Alijevo traženje pomoći od Kufljana
U vrijeme kada se imam Ali spremao za suočavanje s Muavijom, odlučan da riješi problem nakon što je obznanio nepokornost i odbio davanje prisege, odjednom se iznenadio viješću o pobuni nekih stanovnika Mekke koji su tražili Osmanovu krv huškanjem Talhe, Zubejra i Aiše i njihovih emevijskih pristalica. Pobojao se razdora među muslimanima, smatrajući da je opasnost od njih veća nego od Muavije, a zlo im je jače od njegovog, i pobojao se da će se ove smutnje, ukoliko ih ne preduhitri gašenjem tog plama, uskoro proširiti, a nepokornost i razilaženja umnožiti. Spremio se da krene prema njima, a odabrani ostatak muhadžira i ensarija su mu pritekli u pomoć žurno krenuvši da stignu do pobunjenika prije negoli uđu u neki grad pa naprave nered u njemu. Kad su stigli u Rebde, saznali su kako su ovi otišli u Basru i šta su tamo napravili. Imam Ali se zadržao nekoliko dana u Rebdi da se organizuje, a poslao je izaslanika narodu Kufe tražeći pomoć da ga podrže i ustanu da zajednički ugase vatru smutnje. Za ovu misiju odredio je Muhammeda ibn ebu Bekra i Muhmmeda ibn Džafera te uputio po njima pismo sljedećeg sadržaja: „... Zaista sam između gradova vas odabrao i zbog onoga što se desilo tražio pomoć od vas pa budite Božijoj vjeri pomoć i podrška. Pomozite nam i krenite prema nama. Popravljanje je to što želimo, da ummet ponovo postane braća i ko to voli i želi – on voli istinu, a ko to mrzi – mrzi istinu i previdi je.“Izaslanici su pokazali pismo imama Alija Ebu Musau Eš'eriju, namjesniku Kufe, ali nisu vidjeli kod njega neku pozitivnu reakciju, nego su vidjeli da on oslabljuje odlučnost ljudi i sprječava ih da se odazovu halifinom pozivu, a svoj inat opravdavao je riječima: „Tako mi Boga, još uvijek je Osmanova prisega na mom vratu i vratu vašeg poglavara, pa ako nema drugog izlaza osim ratovanja, nećemo ratovati ni protiv koga dok on ne završi s ubicama Osmana...“ Imam Ali je poslao trećeg izaslanika do Ebu Musa Eš'erija, a on je bio Hašim el-Mirkal, poslavši po njemu pismo u kojem je napisao: „Ja sam Hašima uputio da pokrene muslimane koji su oko tebe prema meni pa pošalji narod jer zaista te nisam postavio kao namjesnika osim da budeš jedan od mojih pomagača na putu istine.“ Međutim, Ebu Musa Eš'eri i dalje je bio ustrajan u svojoj nepokornosti pa je Hašim poslao pismu imamu Aliju u kojem ga je obavijestio o svom neuspjehu u izvršenju obaveze i nemoći izaslanstva.
Slanje imama Hasana
Nakon što je imam Ali vidio ustrajnost Ebu Musa Eš'erija i neuspjeh njegovih izaslanika, poslao je svog sina Hasana i uz njega Ammara ibn Jasira i po njima uputio pismo kojim je smijenio Ebu Musa Eš'erija s položaja i odredio na njegovo mjesto Kareze ibn Ka'ba. U pismu stoji: „... a zatim sam odlučio da te sklonim s tog mjesta u kojem Svevišnji Allah nije za tebe ostavio udio koji će te spriječiti da odbiješ moju zapovijed, i poslao sam Hasana ibn Alija i Ammara ibn Jasira da pokrenu narod, i poslao sam Karezea ibn Ka'ba kao namjesnika za taj grad pa se skloni s našeg mjesta, neka si pokuđen i protjeran, jer ako to ne budeš učinio, zaista sam mu naredio da te zbaci.“
Imam Hasan, a.s., je stigao u Kufu pa su se ljudi okupili oko njega u grupama izražavajući svoju pokornost i poslušnost njemu i pokazujući mu ljubav i iskrenost. Imam je obznanio smjenu nepokornog namjesnika s njegovog položaja i imenovanje Kareze na njegovo mjesto. Međutim, Ebu Musa je uporno ustrajavao na svom stavu pa je išao do Ammara ibn Jasira da razgovara s njim o pitanju Osmana, ne bi li našao u njegovom govoru neki otvor kojim bi ga optužio za ubistvo Osmana i to uzeo kao sredstvo za odgovaranje naroda od pomaganja imamu Aliju pa mu je rekao: „O, Ebu Jakzane, jesi li ti napao s onima koji su napali zapovjednika vjernih, pa se smjestio s pokvarenjacima?“ Ammar mu je odgovorio: „Nisam to učinio niti me taj događaj pogodio.“
Imam Hasan, a.s., je shvatio njegov cilj pa je prekinuo raspravu i rekao mu: „O, Ebu Musa, zašto odgovaraš narod od nas?“ i prišao mu da razgovara, blago i s mehkoćom, ne bi li od njega otklonio duh zla i prkos riječima: „O, Ebu Musa, tako mi Allaha, nismo željeli ništa osim da popravimo stanje, a čovjek poput Zapovjednika vjernih nema bojazni ni od čega“, da bi mu Ebu Musa rekao: „U pravu si, neka su mi otac i majka žrtva za tebe, međutim, u čovjeka s kojim se savjetuješ moraš imati povjerenje.“ Imam Hasan, a.s., je potvrdio i Ebu Musa je nastavio: „Čuo sam Allahovog Poslanika kako govori: ‚Doista će biti smutnje: u to vrijeme je bolji onaj koji sjedi od onoga koji stoji, a onaj koji stoji je bolji od onoga koji hoda i onaj koji hoda je bolji od onoga koji jaše.‘ Zaista nas je Allah učinio braćom i zabranio nam naše imetke i krv pa je rekao:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَأْكُلُوا أَمْوَالَكُم بَيْنَكُم بِالْبَاطِلِ إِلَّا أَن تَكُونَ تِجَارَةً عَن تَرَاضٍ مِّنكُمْ
ۚ
وَلَا تَقْتُلُوا أَنفُسَكُمْ
ۚ
إِنَّ اللَّهَ كَانَ بِكُمْ رَحِيمًا
O, vjernici! Ne jedite imetke jedan drugome na nepošten način! Ali neka bude među vama trgovine na zadovoljstvo obostrano! I među se se ne ubijajte! Allah je doista prema vama samilostan. (En-Nisa, 29) I rekao je:
وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَاؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا
A ko ubije vjernika hotimice, Džehennem mu je kazna.‘ (En-Nisa, 93) Zatim ga je Ammar upitao: „Jesi li ti ovo čuo od Allahovog Poslanika?“ Ebu Musa je rekao: „Jesam, i evo moja ruka za ono što sam rekao.“ Ammar se onda obratio ljudima:„Doista je Allahov Poslanik ovim riječima mislio na Ebu Musaa: on je kada sjedi bolji nego kada stoji.“
Imam Hasan, a.s., je održao govor: „O, ljudi, već ste čuli za polazak Zapovjedika vjernih, Alija ibn ebi Taliba, i čelnika Arapa, i čuli ste kako su Talha i Zubejr nakon što su dali prisegu pregazili dati zavjet i poveli Aišu u rat, a znate da slabost žena i krhkost njihovog mišljenja vodi ka propasti i da je zbog toga Svevišnji Allah učinio muškarce čuvarima žena. Tako mi Allaha, ako mu niko od vas ne pomogne nadam se da će mu dovoljna pomoć biti od muhadžira i ensarija koji su krenuli s njim. Pomozite Allaha, On će vama pomoći.“
Ebu Musa je ostao uporan u svom stavu obeshrabrujući narod i pozivajući ih da ostanu i da ne pomažu imamu Aliju. Imam Hasan, a.s., ga je korio: „Udalji se od naše stvari, čovječe! Odmakni se od našeg minbera, o, ti bez porijekla.“ Imam se opet obratio ljudima: „Ljudi, odazovite se pozivu vašeg zapovjednika i krenite prema svojoj braći jer doista, bit će i mimo vas onih koji će krenuti. Tako mi Allaha, ako razboriti preuzme vlast, to je bolje za danas i za sutra, a bolje je i za kraj. Pa odazovite se našem pozivu i pomozite nam u onom što je i nas i vas zadesilo. Zaista Zapovjednik vjernih kaže: ‚Doista sam izašao na ovo putovanje, ili sam tlačitelj ili potlačeni, da podsjetim na Allaha čovjeka koji drži do Božijeg prava da krene, pa ako budem obespravljen, neka mi pomaže, a ako budem tlačitelj, neka me kazni. Tako mi Allaha, Talha i Zubejr su bili prvi koji su mi dali prisegu i prvi koji su me iznevjerili, pa jesam li ja prisvojio neki imetak ili izmijenio neki propis? Pa krenite i naređujte dobro, a odvraćajte od lošeg.“
Ljudi su mu se odazvali na poslušnost i pokornost, ali bilo je i svojeglavih. Malik el-Ešter je smatrao da stvar neće biti sređena dok Ebu Musaa ne izbace poniženog i pregaženog pa je krenuo s grupom saplemenika i opkolili su palaču te protjerali Ebu Musaa iz nje. Dotle se imam Hasan, a.s., spremao na put i kada je bio spreman, obratio se ljudima ovim riječima: „O, ljudi, doista sutra krećem, pa ko od vas želi sa mnom, neka krene na konju, a ko hoće, može ići i vodenim putem.“
Masa naroda se odazvala Imamovom pozivu pa kada je to Kajs ibn S'ad vidio, obuzela ga je radost i spjevao je sljedeći stih: „Neka Allah nagradi Kufljane danas pobjedom. Oni su se odazvali pozivu ne obraćajući pažnju na razočarenje onih koji su ostali. I rekli su da je Ali najbolji čovjek koji je hodao bos ili obuven. Odabrali smo ga na mjesto dvojice prekršitelja zavjeta. A njih dvojica su namjerno pokazali Poslanikovu suprugu na kamili koju je vodio gonič deva.“
U Kufi je odjeknuo poziv za kretanje u boj i krenulo je više hiljada ljudi, a na njima se vidjelo zadovoljstvo jer su išli i bili pod komandom imama Hasana. Stigli su do područja Zi-Kargdje su se sastali s imamom Alijem koji se tamo bio ulogorio i koji se obradovao uspjehom svog sina i zahvalio mu se za njegov trud i zalaganje.
16%
Grupa: Islam
