Džihad imama Hasana, a.s.
Historijski podatak o povećanju plate borcima koji smo spomenuli ukazuje na to da je imam Hasan, a.s., imao čvrst stav o ratu i ozbiljnu namjeru da se suprotstavi Muaviji, što postaje jasno njegovim zalaganjem za popravljanje stanja i izgrađivanje vojske.
Imam Hasan, a.s., je u stavu prema Muaviji bio odlučan jer, kada je Muavija saznao za pogibiju Zapovjednika vjernih i izbor imama Hasana za halifu, tajno je uputio jednog čovjeka iz plemena Himjara u Kufu, a drugog iz plemena Beni Kajm u Basru, da ga izvještavaju i da rade protiv imama Hasana. Imam je saznao za to pa je naredio da čovjeka iz plemena Himjara izvuku iz kuće nekog mesara u Kufi i, kada su ga izvukli, da mu odsijeku glavu. Onda je poslao pismo u Basru da se izvuče čovjek iz plemena Beni Kajm sakriven u plemenu Beni Sulejm. I on je izvučen i glava mu je odsječena.
Nakon toga je napisao pismo Muaviji: „A zatim, doista si ubacio ljude u moje područje kao da voliš suočavanje. Ne sumnjam u to pa očekuj ga, ako Bog da. Stiglo mi je od tebe da si se radovao onome čemu se pametni ne raduju. Tvoj primjer je kao iz one pjesme: ‚Pa doista smo mi i onaj od nas ko umre kao onaj koji ode pa prenoći u prenoćištu da bi ujutro nastavio put, pa reci onom ko želi drugačije od onog što je prošlo: spremaj se za nešto slično kao da je tu!‘“
Ovaj događaj je bio opomena Muaviji, jer mu se zaprijetilo ratom i uništenjem njegovih želja za mirnim savladanjem Kufe i stoga je napisao odgovor u pomirljivom tonu tražeći od imama Hasana da mu dadne prisegu pod uvjetom da ga on imenuje kao prijestolonasljednika. U drugom pismu imama Hasana, odgovoru na ovo Muavijino pismo, možemo vidjeti čvrstinu njegovog stava i neobraćanje pažnje na ponudu kojom je ga je Muavija htio pridobiti: „A zatim mi je stiglo tvoje pismo pa sam izostavio odgovor, bojeći se da ćeš postati ohol. Slijedi istinu i znat ćeš da sam ja njezin pripadnik. Selam.“
Kako prenosi Ebu-l-Feredž i drugi, broj pisama koji su imam Hasan i Muavija razmijenili nije prešao pet. Razlog za to su Muavijine naklonosti, koje su ga učinile da bude od onih koji se ne odazivaju istini i ne priznaju pripadnike istine, i koje su se povećale nakon pogibije Zapovjednika vjernih, jer su ojačale njegovu pohlepu za hilafetom za koji s islamskog gledišta nije posjedovao niti najosnovnije činioce i uvjete.
Nasuprot tome imam Hasan, a.s., je nastavio put svog oca onako kako to zahtijeva Božanska dužnost, da upotpuni dokaz protiv svog neprijatelja. Poslao mu je više pisama, iako je znao da kod njega ima nedobronamjerne naklonosti. Navest ćemo samo najobuhvatnije pismo: „Od Hasana ibn Alija, Zapovjednika vjernih, za Muaviju ibn ebi Sufjana. Selamun alejkum, doista zahvaljujem Allahu osim kojeg nema drugog boga, a zatim, doista je Svevišnji Allah poslao Muhammeda kao milost svim svjetovima, blagodat vjernicima i dovoljnog svim ljudima,لِّيُنذِرَ مَن كَانَ حَيًّا وَيَحِقَّ الْقَوْلُ عَلَى الْكَافِرِينَ
Da onoga opomene ko živ je, i da se o nevjernicima Riječi obistine! (Ja-sin, 70) pa je dostavio Božiju poslanicu i izvršavao Božiju naredbu sve dok ga Svevišnji Allah nije uzeo Sebi, a da ništa nije propustio niti je nemaran bio, nakon što je Svevišnji Allah posredstvom njega istini dao pobjedu i uništio mnogoboštvo te time posebno odlikovao Kurejše, pa rekao:وَإِنَّهُ لَذِكْرٌ لَّكَ وَلِقَوْمِكَ
I doista to je spomen za tebe i tvoj narod. (Ez-Zuhruf, 44) Kada je preselio, Arapi su se međusobno prepirali za njegovo mjesto. Kurejšije su govorile: ‚Mi smo njegovo pleme, njegova familija i njegovi bližnji i vama nije dopušteno da se prepirete s nama o Muhammedovom mjestu i njegovom pravu.‘ Arapi su vidjeli da je bilo ispravno to što su govorile Kurejšije i da je dokaz tome u njihovu korist, a protiv onih koji su Kurejšijama osporavali pravo na vlast, pa su odgovorili u njihovu korist i predali im vlast. Zatim smo mi dokazivali Kurejšijama slično onome kako su oni Arapima dokazivali, ali Kurejšije nisu postupili s nama pravedno onako kako su Arapi pravedno postupili prema njima. Oni su umjesto Arapa uzeli vlast traženjem pravde i donošenjem dokaza, ali kada smo mi, Muhammedova porodica i njegovi bližnji, donijeli dokaz protiv Kurejšija i tražili od njih pravednost, udaljili su nas i preuzeli vlast tako što su se saglasili o nepravdi, prkosu prema nama i tome da nam zadaju muke – pa, Allah je mjesto povratka i On je zaštitnik i pomagač. Mi smo se začudili zbog toga što su na nas u pitanju našeg prava i mjesta našeg Poslanika skočili oni koji su skočili, jer su posjedovali neke vrline i dobru prošlost u islamu, pa smo se sustegli od toga da ih osporavamo zato što smo se bojali za vjeru, da ne bi licemjeri i zastranjeni našli u tome mjesto ugriza kojim bi napravili šupljinu ili da im ne bi to bilo sredstvo da naprave štetu koju su željeli napraviti. A danas treba da se začudi svako ko se može čuditi tvome skoku, o, Muavija, na stvar za koju nisi uopće dostojan niti znanom vrlinom u vjeri niti hvaljenim činom u islamu, a ti si sin zastranjenih od zastranjenih, ti si sin najgoreg Kurejšijskog neprijatelja Poslaniku i Njegovoj Knjizi, a Allah je taj koji će sravnati račun s tobom. Bit ćeš vraćen i znat ćeš kome pripada kraj. Tako mi Allaha, uskoro ćeš susresti svog Gospodara i onda će ti se sigurno nadoknaditi prema onome što su tvoje ruke poslale jer Allah nipošto ne čini nepravdu robovima. Doista, kada je Ali, neka je Božija milost na njega, otišao na svoj put, na dan kada je preuzeta njegova duša, na dan kada ga je Svevišnji Allah blagodario islamom i na dan kada će biti proživljen, muslimani su poslije njega mene izabrali za halifu, pa molim Allaha da nam se u ovom prolaznom svijetu ne desi nešto što će nam na Ahiretu umanjiti čast koju imamo kod Njega. Jedino što me natjeralo da ti pišem jest moja želja da se Svevišnjem Allahu opravdam u vezi s tobom. Ako budeš prihvatio, ti ćeš imati veliku sreću, a muslimani dobrobit, pa ostavi se daljeg istrajavanja u neistini i uđi u ono u što je ušao narod davanjem prisege meni, jer doista znaš da sam ja preči od tebe kod Allaha i kod svakog pokajnika pažljivog i onog ko posjeduje srce brižno. Boji se Allaha i ostavi nepokornost. Čuvaj krv muslimana, tako mi Allaha, nema nikakva dobra za tebe u tome da susretneš Allaha s većim od onog s čim ćeš se već susresti s Njim. Uđi u mir i pokornost i nemoj osporavati vlast njenim vlasnicima i onome ko je preči od tebe da bi Allah time ugasio vatru smutnje, ujedinio riječ i popravio međusobne odnose, jer ako odbiješ sve osim istrajavanja u svojoj nepokornosti, krenut ću prema tebi s muslimanima pa ću se boriti protiv tebe sve dok Svevišnji Allah ne presudi među nama, a On je najbolji Presuditelj.“
U Muavijinom odgovoru na ovo Imamovo pismo stoji sljedeće: „Zaista znaš da ja dulje od tebe držim vlast i više od tebe imam iskustva u vezi s ummetom, a i stariji sam od tebe po godinama, i zato je preče da se ti meni odazoveš za ovaj položaj koji si ti od mene tražio. Pa uđi meni u pokornost i neka vlast poslije mene bude tvoja i neka sav imetak u iračkoj riznici, koliko god da ga ima, bude tvoj. Nosi ga gdje želiš i neka tvoj bude i porez bilo kojeg područja u Iraku kojeg želiš, kao pomoć za tvoje troškove, prikupit će ih tvoj povjerenik i donijeti ti ga svake godine. Imat ćeš pravo i da te niko ne savlada vrijeđanjem i da se ne odluči za državna pitanja bez tvog mišljenja te da ne budeš odbijen u pitanju kojim želiš pokornost Allahu.“
Ovo pismo jasno pokazuje činjenicu da položaj Božanskog svetog hilafeta nije kod Muavije bio ništa osim robe koja se kupuje i plaća iz riznice muslimana, a ne od Muavijinog privatnog vlasništva. Ovo pismo potvrđuje i kršenje Poslanikove zapovijedi s njegove strane, a to je Božija zapovijed u imenovanju imama Ehli bejta kao njegovih nasljednika i njihovo postavljanje za vođstvo poslije njega.
Kretanje Muavije prema Iraku i stav imama Hasana
Muavija je počeo spremati vojsku i pisati svojim namjesnicima da mu se pridruže u napadu na Irak. U nekim njegovim pismima namjesnicima spominje se da su mu pisali neki od Kufljanskih uglednika i poglavara tražeći od njega zaštitu za sebe i svoja plemena. Ako bi ovo bila istina, to bi bila prva iznevjera stanovnika Kufe prema imamu Hasanu. U jednoj bilješci koju je Muavija s istim sadržajem uputio svim namjesnicima, pisalo je: „A zatim, sva hvala pripada Allahu koji vas je oslobodio tereta vašeg neprijatelja i ubice vašeg halife, jer je doista Allah svojom milošću odredio od svojih robova jednog čovjeka da izvrši napad na Alija ibn ebi Taliba i ubio ga je i ostavio je njegove ashabe rastrgane međusobnim razilaženjima, a nama su stigla pisma njihovih uglednika i poglavara u kojima traže zaštitu za sebe i svoja plemena pa krenite prema meni kada vam dođe ovo moje pismo svim svojim mogućnostima, vojskom i dobrom opremom. Doista ste postigli, hvala Allahu, odmazdu i ostvarili ste želju, a neka Allah upropasti pripadnike nepravde i neprijateljstva...“
Kada je ovo pismo stiglo njegovim namjesnicima i službenicima, svi su se dali u podsticanje i pokretanje ljudi te spremanje za rat protiv Poslanikovog mirisnog cvijeta i unuka. U najkraćem roku velike snage su mu pristigle tako da mu nije nedostajalo ni u broju ni u opremi.
Kada mu se sabralo toliko snaga od obmanutih i ljudi od interesa, pokrenuo ih je prema Iraku i sam preuzeo komandu nad vojskom, a u Damasku ostavio Dahhaka ibn Kajsa el-Fihrija da ga zamjenuje. Broj vojnika je bio 60 hiljada, a rečeno je i više, ali bez obzira na broj, oni su bili poslušni, izvršavali njegove zapovijedi i ostvarivali njegove želje... Muavija je s ogromnom vojskom prešao pustinju i kada je stigao u Džisr Menbidž,zadržao se da rasporedi jedinice i učvrsti stanje...
Saznavši da je Muavija krenuo prema Iraku, imam Hasan, a.s., je počeo pozivati Kufljane u džihad i borbu protiv Muavije. Poslao je Hudžra ibn Adija da naredi namjesniku i narodu da budu spremni za polazak. Glasnik je pozvao na okupljanje u džamiji pa su ljudi sa svih strana nagrnuli. Imam Hasan, a.s., je rekao glasniku da ga obavijesti kada se ljudi okupe u džamiji i Sa'id ibn Kajs el-Hemdani je došao i pozvao ga. Imam Hasan, a.s., je zatim izašao, popeo se na minber, zahvalio se Allahu i veličao Ga, te rekao:
أَمَّا بَعْدُ فَإِنَّ اللَّهَ كَتَبَ الْجِهَادَ عَلَى خَلْقِهِ وَ سَمَّاهُ كَرْهاً ثُمَّ قَالَ لِأَهْلِ الْجِهَادِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَاصْبِرُوا
ۚ
إِنَّ اللَّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ فَلَسْتُمْ أَيُّهَا النَّاسُ نَائِلِينَ مَا تُحِبُّونَ إِلَّا بِالصَّبْرِ عَلَى مَا تَكْرَهُونَ إِنَّهُ بَلَغَنِي أَنَّ مُعَاوِيَةَ بَلَغَهُ أَنَّا كُنَّا أَزْم
َعْنَا عَلَى الْمَسِيرِ إِلَيْهِ فَتَحَرَّكَ لِذَلِكَ فَاخْرُجُوا رَحِمَكُمُ اللَّهُ إِلَى مُعَسْكَرِكُمْ بِالنُّخَيْلَةِ
...
„... a zatim, doista, Allah je naredio džihad svojim stvorenjima, ali ga je nazvao mrskim, i rekao je za vjernike koji idu na džihad: Budite strpljivi, doista je Allah sa strpljivima, pa vi, o, ljudi, nećete postići ono što želite osim strpljivošću nad onim što ne volite. Stigla mi je vijest da je Muaviji došla vijest da smo mi odlučili da krenemo prema njemu pa je zato krenuo prema nama. Pa krenite i vi, neka vam se Allah smiluje, ka svojim kasarnama u Nuhejle.“ Međutim, Kufljani su ostali nijemi.
Osuđivanje nepodržavajućeg stava
Kufljani nisu pružili podršku svom Imamu i vođi, a izrazili su to šutnjom onda kada je tražio od njih da se odazovu na njegov poziv za izlazak prema kasarnama u Nuhejle, kada su im se oči promijenile i srca uzrujala. Kada je to 'Adi ibn Hatem et-Taij vidio, ustao je i rekao: „Ja sam Hatemov sin. Subhanallah! Koliko li je ovo ružan stav? Zar se ne želite odazvati vašem Imamu i sinu kćerke vašeg Poslanika? Gdje su govornici grada čiji su jezici poput sablji u vrijeme mira, a kada se situacija uozbilji, oni su lukavi poput lisice? Zar se ne bojite Allahove srdžbe, mahana i sramote svoje klonulosti?“ Zatim se okrenuo imamu Hasanu i rekao: „Neka nas Allah posredstvom tebe uputi i udalji od tebe sve nevolje i neka ti Allah dadne uspjeh za ono čiji su kraj i početak pohvaljeni. Doista smo čuli tvoj govor i stigli smo do tvoje zapovijedi, poslušali i pokorili se u onom što si govorio i uputio. Evo, ja krećem prema svojoj kasarni pa ko želi da mi se priduži, neka krene.“
Izašao je iz džamije pred kojom je bio njegov konj pa je uzjahao i krenuo prema Nuhejle. Naredio je svom slugi da mu dostavi sve što mu je potrebno. 'Adi ibn Hatem je bio prvi vojnik u kasarni.
Kajs ibn Sa'd ibn Ubadeh el-Ensari, Ma'kil ibn Kajs er-Rijahi i Zijad ibn Se'se'e et-Tejmi su također ustali, prekorili narod, osudili ih, podsticali ih i govorili imamu Hasanu slično onome što je 'Adi ibn Hatem govorio za odaziv i pokornost. Imam im je rekao:
صَدَقْتُمْ رَحِمَكُمُ اللَّهُ مَا زِلْتُ أَعْرِفُكُمْ بِصِدْقِ النِّيَّةِ وَ الْوَفَاءِ وَ الْقَبُولِ وَ الْمَوَدَّةِ الصَّحِيحَةِ فَجَزَاكُمُ اللَّهُ خَيْرا
.
„Istinu ste govorili, neka vam se Allah smiluje, i uvijek sam vas poznavao s iskrenosti namjere, vjernosti, poslušnosti i ispravnosti ljubavi. Neka vas Allah nagradi najboljim.“Zatim je sišao, a narod je krenuo prema kasarni da se spremi za polazak. Imam Hasan, a.s., je prije polaska prema kasarni postavio Mugejreha ibn Neufila ibn el-Harisa ibn Abdulmuttaliba za zamjenika u Kufi i naredio mu da podstiče narod i šalje ga u kasarnu. On je to svesrdno i činio sve dok nije formirana vojska. Imam Hasan, a.s., je s velikom vojskom i u dobroj opremi otišao do Nuhejle.
Ovako je započelo kretanje, ali je zbog prirodne klonulosti u pokretu vladala tromost i mrzovolja i da nije bilo grupe odabranika dobrih i skupine vjernih, stanje bi se okrenulo i slabost zavladala odmah, ali njihov čvrst stav, koji je poticao iz njihovih dubokih vjerovanja u mudrost vođe, neophodnost slijeđenja njega i njegove dostojnosti za hilafet, bio je najjači činilac očuvanja postojanosti i pokornosti vojske, buđenja poleta i živahnosti u njoj.
Oprečne struje u vojsci imama Hasana
Imamova vojska je bila čudnog sastava. U njoj su se bile okupile različite struje i oprečni elementi, koji se općenito mogu razvrstati u nekoliko skupina:
1.Haridžije, tj. oni koji su napustili pokornosti imamu Aliju, ratovali protiv njega i zauzeli neprijateljski stav prema njemu. Oni su u imamu Hasanu vidjeli srednje rješenje za problem muslimanskog društva pa su mu se pridružili u ratu protiv Muavije, a oni su ti koje su i najmanje nejasnoće uzbuđivale da požure u donošenju suda o njima i vidjet ćemo kako su kasnije ustali protiv imama Hasana.
2.Grupa koja je sarađivala s umevijskom vlašću, a ova grupa je bila iz dvije vrste:
-Oni koji u Kufijskoj vlasti nisu našli ono što bi udovoljilo njihovoj pohlepi pa su zbog te njihove žeđi utajili svoju privrženost vlasti u Šamu čekajući priliku da ustanu protiv vlasti i predaju je Muaviji.
-Oni koji su gajili zlobu prema Kufijskoj vlasti zbog naslijeđene mržnje od ranijeg vremena ili zbog ličnih obračuna.
Kasnije ćemo vidjeti i njihovu iznevjeru i pisanje Muaviji iz ulizivanja i pohlepe za udjelom kod njega.
3.Skupina kolebljivih, onih koji nisu imali određeno opredjeljenje ili neki nezavisan stav. Njihov cilj je bio samo osiguravanje dobrobiti i nekih od interesa kod one strane koja će pobijediti pa su samo iščekivali da vide koja strana će pobijediti da se i oni priklone njoj.
4.Skupina koja je bila uzbuđena samo nekim plemenskim ili regionalnim pristrasnostima.
5.Rulja, čiji stav nije bio zasnovan ni na kakvim temeljima.
6.Skupina iskrenih vjernika, a to je bila mala odabrana grupa čiji je glas nestajao u gužvi ostalih oprečnih glasova koji su se međusobno sukobljavali.
Prema tome, vojska imama Hasana je bila sačinjena od različitih skupina koje nije povezivao isti cilj i kao takva bila podložna podjelama i raspadu na svaku pojavu koja može dovesti do podjele. Takvo stanje inače može upropastiti svaki plan, ma kolika bila razboritost vođe koji ga je isplanirao. Imam je osjetio opasnost situacije u ovoj mješavini koja je sadržavala činioce podjele.
Sejjid ibn Tavus u knjizi El-Melahim ve-l-fiten prenosi od imama Hasana govor u kojem on izražava nepouzdanost u svoju vojsku. Ovaj govor je jedan od najrječitijih o ovoj situaciji, a izrečen je kada se bio obratio svojoj vojsci u gradu Medain:
و كُنتُم فِي مَسيرِكُم إِلَى صِفِّينَ وَ دِينُكُمْ اَمَامَ دُنْياكُم وَ أَصبَحْتُم الْيَومَ وَ دُنياكُم اَمَامَ دِينكُم اَلاَ وَ قدْ أَصْبحْتُم بَيْن قَتِيلَيْنِ قَتيلٍ بِصِفِّينَ تَبْكُونَ لَه وَ قتِيلٍ بِالنَّهْرَوانِ تَطْلُبُونَ بِثَاْرِه فَاَمَّا الْبَاكِي فَخَاذِلٌ
.
„... I krenuli ste prema Siffinu, a vaša vjera je bila ispred vašeg dunjaluka, a osvanuli ste danas, dok je vaš dunjaluk ispred vaše vjere. Vi ste između dvojice ubijenih: onog na Siffinu, za kojim plačete, i onog u Nahrevanu za kojeg od nas tražite osvetu. Onaj koji ostaje – ostavlja nas na cjedilu, a onaj koji plače – ustaje na osvetu i širenje nereda.“
Muavija je dobro znao slabe tačke u vojsci imama Hasana pa je osmislio plan koji je odgovarao situaciji na terenu i koji bi mogao okončati sukob između njega i imama Hasana: prvo bi ga pozvao na primirje i obećao da će pristati na sve uvjete koje bi postavio, a ako to ne bi uspjelo i imam Hasan, a.s., ne bi prihvatio, znao je da su zamke koje je bio postavio oko komande i poglavara vojske imama Hasana bile dovoljne da spriječe sukob između dvije strane i natjeraju ga na prihvatanje svršene stvari.
Prethodnice vojske imama Hasana
Imam Hasan, a.s., je vodio vojsku do Nuhejle, gdje se zadržao i rasporedio vojsku, pa je krenuo do Dejr Abdurrahmana, gdje je boravio tri dana da bi sačekao i preostali dio vojske. Poslao je prethodnicu svoje vojske da izvidi stanje neprijatelja i gdje su se zaustavili. Za prethodnicu je odabrao najiskrenije svoje ashabe i najbolje pripadnike svoje vojske. Njihov broj je dostigao dvanaest hiljada. Za glavnog komandanta je odredio svog amidžića, Ubejdullaha ibn Abbasa, i prije kretanja opskrbio ga ovom dragocjenom uputom:
يَا ابْنَ عَمِّ إِنِّي بَاعِثٌ مَعَكَ اثْنَيْ عَشَرَ أَلْفاً مِنْ فُرْسَانِ الْعَرَبِ وَ قُرَّاءِ الْمِصْرِ الرَّجُلُ مِنْهُمْ يَزِيدُ الْكَتِيبَةَ فَسِرْ بِهِمْ وَ أَلِنْ لَهُمْ جَانِبَكَ وَ ابْسُطْ لَهُمْ وَجْهَكَ وَ افْرُشْ لَهُمْ جَنَاحَكَ وَ أَدْنِهِمْ مِنْ مَجْلِسِكَ فَإِنَّهُمْ بَقِيَّةُ ثِقَاتِ أَمِيرِ الْمُؤْمِنِينَ ع وَ سِرْ بِهِمْ عَلَى شَطِّ الْفُرَاتِ حَتَّى تَقْطَعَ بِهِمُ الْفُرَاتَ حَتَّى تَسِيرَ بِمَسْكِنَ ثُمَّ امْضِ حَتَّى تَسْتَقْبِلَ بِهِمْ مُعَاوِيَةَ فَإِنْ أَنْتَ لَقِيتَهُ فَاحْتَبِسْهُ حَتَّى آتِيَكَ فَإِنِّي عَلَى أَثَرِكَ وَشِيكاً وَ لْيَكُنْ خَبَرُكَ عِنْدِي كُلَّ يَوْمٍ وَ شَاوِرْ هَذَيْنِ يَعْنِي قَيْسَ بْنَ سَعْدٍ وَ سَعِيدَ بْنَ قَيْسٍ وَ إِذَا لَقِيتَ مُعَاوِيَةَ فَلَا تُقَاتِلْهُ حَتَّى يُقَاتِلَكَ فَإِنْ فَعَلَ فَقَاتِلْهُ فَإِنْ أُصِبْتَ فَقَيْسُ بْنُ سَعْدٍ عَلَى النَّاسِ فَإِنْ أُصِيبَ فَسَعِيدُ بْنُ قَيْسٍ عَلَى النَّاسِ
.
„Amidžiću, šaljem s tobom dvanaest hiljada arapskih junaka i pobožnih ljudi grada. Jedan od njih nadmašuje čitavu jedinicu pa povedi ih i budi blag prema njima, razvedri lice kad im se obraćaš, raširi im svoje okrilje i približi ih svome društvu jer su doista oni ostaci povjerenika Zapovjednika vjernih. Vodi ih na obale Eufrata i nastavi sve dok ne susretneš Muaviju pa kada ga susretneš, zaustavi ga dok ja ne stignem. Doista, ja sam na tvom tragu blizu. Svaki dan me izvještavaj o novostima, a savjetuj se sa ovom dvojicom – Kajsom ibn Sa'dom i Se'idom ibn Kajsom, pa kada susretneš Muaviju, nemoj da počinješ rat s njim sve dok on ne počne, pa ako započne, bori se protiv njega. Ako budeš pogođen, onda će Kajs ibn Sa'd biti komandant, a ako i on bude pogođen, onda će Se'id ibn Kajs predvoditi ljude.“
Izdaja komandanta vojske
Ubejdullah ibn Abbas je stigao do mjesta Meskin,tu se ulogorio i stao licem u lice naspram neprijatelja. Tada su jasno na vidjelo izašli svi znakovi smutnje, a Muavijine zavjere su počele prodirati unutar vojske gdje su naišle na plodno tlo zbog licemjerja i onih koji su davali prednost ugodnostima. Lažne glasine su bile: Hasan se dopisuje s Muavijom o primirju, a zašto vi sami sebe odvodite u smrt?
Pred očima komandanta stanje u vojsci se uzburkalo: počelo je gunđanje o istinitosti tih glasina, pa su ih neki potvrđivali, neki odbacivali, dok su ih neki pokušali i dokazati. Komandant Ubejdullah nije pokušao da se uvjeri u neistinitost glasina jer je imam Hasan u to vrijeme bio zauzet slanjem izaslanika na različite strane, pripremama novih jednica koje se trebaju pridružiti prethodnicama, dopisivanjem s Muavijom o ratu i buđenjem borbenog duha kod ljudi koje je svojim vatrenim govorom poticao na rat i nikada nije pisao o primirju niti je tada imao takav stav.
Nedoumice su ušle u dušu komandanta, što ga je dovelo do toga da se povuče u sebe i počne razmišljati o svojoj sudbini, a već je bio čuo kako Kufljani pokazuju klonulost u kretanju prema bojnom polju i otežano se odazivaju pozivu za džihad pa su mu u duši ponikle pomisli da je on u nezavidnoj poziciji i da ovi predvodnici kufske vojske koji su već stali naspram velike šamske ne mogu pružiti otpor tako velikom broju boraca te da će ući u borbu gdje ne postoji ravnoteža u snagama.
Dok je on proživljavao sve ove nedoumice i pomisli, stigla su mu Muavijina pisma, puna primamljivih obećanja, koja su dotakla osjetljive žice u duši Ibn Abbasa jer se volio pojavljivati kao velikan i imao je želju da je ispred ostalih, a Muavija je dobro bio upoznat s tim Ubejdullahovim slabim tačkama.
U Muavijinom pismu je pisalo: „Doista, Hasan mi je pisao o primirju i on će vlast predati meni. Ako mi se pokoriš, bit ćeš predvodnik, a ako ne, onda ćeš mi se na kraju svejedno pokoriti, ali ćeš biti samo sljedbenik.“ U tom pismu je za njega odredio milion dirhema.
Muavijina metoda u ratu protiv neprijatelja je bila iskorištavanje slabih tačaka protivnika i iskorištavanje bilo čega što bi moglo oslabiti odlučnost i onesposobiti njihovu moć.
I tako je Ubejdullah porazio sam sebe i odazvao se onom koji ga je pozivao na izdaju, moleći se neprijatelju koji mu je lozu prekinuo ubivši oba njegova sina i ostavljajući za sobom prokletstvo historije. Spustio se na tako nizak nivo da je ušao u Muavijinu zaštitu po noći kao što ulazi poraženi bez pomoći, što odbija svaki slobodni čovjek koji ima savjest.
Osvanuo je dan, a vojska nije imala komandanta, pa su srca licemjera i onih koji čekaju priliku plesala od radosti, dok je krv umjesto suza tekla iz očiju onih vjernih. Međutim, sve to što se desilo nije pokolebalo imama Hasana koji je i dalje ostao čvrst u svom stavu o neophodnosti ratovanja protiv Muavije. Zamalo da se stvar raspadne na Imamovoj strani u Meskinu, ali zakonski komandant, a to je bio vjerni i izdržljivi čovjek Kajs ibn Sa'd ibn Ubade, kojeg je imam Hasan, a.s., odredio kao namjesnika Ubejdullaha ibn Abbasa ako ovaj bude odsutan, ozbiljno je pokušao da očuva ono što je ostalo od morala kod vojske, koji je i inače bio u padu zbog poraza komandanta, i da učvrsti vezu između jedinica i njihovih pripadnika, pa je ustao govoreći: „O, ljudi, neka vas ne uplaši i ne padne vam teško ono što je učinio ovaj izbezumljeni čovjek, jer ni njegov otac ni brat nikada nisu donijeli nijedno dobro. Doista, njegov otac, Poslanikov amidža, bio je izašao da se bori protiv Poslanika na Bedru. Zarobio ga je Ebu Jusr Ka'b ibn Amr el-Ensari i doveo ga do Allahovog Poslanika, koji je uzeo otkupninu za njega pa je podijelio među muslimanima. Doista, njegovog brata imam Ali je postavio kao namjesnika u Basri, pa je on krao njegovu imovinu i imovinu muslimana i kupovao time sluškinje za sebe tvrdeći da mu je to dozvoljeno. Napokon, doista je i ovog postavio kao namjenika u Jemenu, pa je on pobjegao od Busra ibn Ertata, ostavljajući svoju djecu da ih ubiju i sad je, evo, učinio to što je učinio.“
Ovako je Kajs, koji je bio čvrst u svom stavu i vjerovao u svoj cilj, pojurio da isprati svog prethodnika ovim ismijavajućim i zajedljivim riječima kojima je otkrio njegovu ružnu prošlost i njegov niski duh koji je vodio do dna.
Kajs je u dušama onih koji su ga slušali ostavio ono što je i namjeravao pa su se digli ratoborni glasovi: „Neka je hvala Allahu koji ga je protjerao od nas.“Kajs je tako povratio čvrstinu i odlučnost u vojsci koja je bila izložena bolnom raspadu, počeo je vladati red među vojnicima i ljudi su postali sigurni u svog novog komandanta.
Nastavljanje izdaje u Imamovoj vojsci
Vijest o Ubejdullahovoj predaji neprijatelju stigla je do Medaina i širila se atmosfera muke u dušama ljudi. Imam je u dubini svog srca osjetio ubod nožem koji je došao od ljudi njemu najbližih i najprečih. Stigle su mu vijesti o dopisivanju nekih poglavara vojske i komandanata s Muavijom, kako traže zaštitu za sebe i svoja plemena i prihvataju zaštitu i obećanja koja im Muavija nudi.
Preneseno je: „Muavija je odredio za Amra ibn Hurejsa, Eš'asa ibn Kajsa, Hadždžara ibn Ebdžera i Šebesa ibn Rib'ija nekog uhodu, koji je opet za svakog od njih odredio špijuna koji će im govoriti: ‚Ako ubiješ Hasana, imat ćeš sto hiljada dirhema i komandu nad dijelom vojske Šama te jednu od Muavijinih kćeri.‘“ To je stiglo do imama Hasana pa je obukao pancir i sakrio ga ispod neke odjeće, čuvao se i nije predvodio namaz bez tog pancira. I zaista, jedan od ovih ga je gađao strijelom u namazu, ali ona se nije zabola jer je na sebi imao pancir.
Tako se nastavila izdaja i iznevjera u Imamovoj vojsci, a jedan od primjera je i sljedeći: imam Hasan je prema Muaviji poslao komandanta iz plemena Kind na čelu četiri hiljade vojnika. Kada je stigao u područje Enbar, Muavija mu je poslao petsto hiljada dirhema i obećao mu vlast nad nekim područjima Šama i Džezira. On je prešao na njegovu stranu s dvije stotine svojih bliskih. Zatim je imam Hasan, a.s., poslao čovjeka iz plemena Murad pa je uradio isto kao i njegov prethodnik, nakon što se bio zakleo zakletvama koje ni planine ne mogu podnijeti da tako nešto neće učiniti, mada je imam Hasan već bio slutio da će on uraditi isto što i njegov prethodnik.Stoga je pred ovim uzastopnim sramotama i iskušenjima ostao smiren, posmatrajući situaciju i čekajući kako će se ovaj put završiti.
Ono što se vidi iz nekih historijskih predaja jeste da ibn Abbas nije sam pobjegao, već je s njim bio velik broj komandanata i vojnika, a da se to desi omogućila je atmosfera puna pesimizma i beznađa u vezi s Imamovom pobjedom protiv neprijatelja. Tako su do Imama u Medainu nastavile dolaziti vijesti o bježanju komandanata i poglavara, a njihov poraz je slijedilo bježanje velikog broja vojnika jer je došlo do neposlušnosti i potpunog nereda u vojsci.
Nakon bježanja Ubejdullaha i njegove družine, broj onih koji su pobjegli na Muavijinu stranu povećao se na osam hiljada, kako navodi Jakubi u svom Tarihu: „Doista je on (Muavija) poslao pismo Ubejdullahu ibn Abbasu i odredio za njega milion dirhema pa je ovaj prešao s osam hiljada svojih saboraca, ali Kajs ibn S'ad je ostao čvrst u borbi protiv njega.“
Kada uzmemo u obzir da je vojska koja je bila u Meskinu sačinjavala dvanaest hiljada ljudi, onda je procenat onih koji su pobjegli na Muavijinu stranu, a to je dvije trećine vojske, veliki procenat, i to sve u vrijeme kada je vojska koju je vodio Muavija protiv imama Hasana sačinjavala 60 hiljada ljudi, na koje su se još dodale hiljade onih koji su pobjegli iz Imamove vojske.
Doista je to bio strašan udarac i teško iskušenje pred kojim padaju snage i očnjaci nesreće otkrivaju strašnu tregediju, čiji veliki dio odgovornosti, pred Bogom i historijom, snosi Ubejdullah ibn Abbas.
Ono što se otkriva iz ovog zajedničkog bježanja jeste da je postojala zavjera izdajništva u krugovima dijela čelnika i poglavara, jer na osnovu kojeg logičnog pravila se inače može objasniti bježanje osam hiljada boraca u kratkom vremenskom roku iz vojske koja se sprema za borbu i zar je to moguće, a da nije bilo otprije razmišljanja i učvršćivanja izdajničkog plana?
Imam Hasan, a.s., je počeo tražiti izlaz iz kritične situacije zbog koje je počeo padati moral vojske u Meskinu i potresati se snaga njegove vojske u Medainu, posebno kada se uporedi broj njegove i neprijateljske vojske.
Njegova vojska je bila formirana od samo dvadeset hiljada ljudi, s čim se svi historijski izvori slažu, dok je vojsku njegovog neprijatelja sačinjavalo šezdeset hiljada vojnika. Ako se još uzme u obzir osam hiljada vojnika koji su se u Meskinu pridružili Muaviji usljed iznevjere Ubejdullaha, vojska imama Hasana je brojala samo petinu neprijateljske vojske, što je po vojnim mjerama i računanju veliki raspad, i to sve ne uzimajući u obzir ono što neke historijske predaje govore u vezi s bježanjem nekih pripadnika vojske u Medainu. A bježali su oni koji su i došli u vojsku iz pohlepe za ratnim plijenom i bili su u vojsci imama Hasana jer su mislili da je njegova pobjeda izvjesna pa su pobjegli kad su osjetili da je druga strana s vojnog gledišta jača u broju i opremi.
Ono što je još više pogoršalo stanje jeste rat lažnim glasinama koji je Muavija vodio da uništi ono što je ostalo od morala u vojsci u Meskinu i Medainu. Navest ćemo neke od tih glasina i njihov uticaj na opći moral u vojsci imama Hasana i u Medainu i u Meskinu.
Muavija je upotrijebio sva lukavstva i opakost s ciljem uništavanja Kufljanske vojske i raspada njihovih snaga, a njegov odabir laži potekao je od njegove velike sposobnosti u smišljanju i odabiru pa je tako poslao nekoga da uhodi u kasarni Medain i širi: „... Doista, Kajs ibn Sa'd, komandant u Meskinu, nakon bježanja Ibn Abbasa, pomirio se s Muavijom i prešao na njegovu stranu...“Također se pričalo i da: „Poslao je nekoga u Kajsovu vojsku u Meskinu da priča da se Hasan pomirio s Muavijom i pristao na njegov poziv...“Zatim u Medainu širi glasine: „‚... Doista, Kajs ibn Sa'd je ubijen pa raziđite se.‘ Pa su navalili na šatore imama Hasana i opljačkali sve njegove stvari, čak uzeli i prostirku ispod njega, a on se još više naljutio na njih i uznemirio te ušao u bijelu palaču u Medainu...“Na ovaj način su talasi glasina, koje su Muavijinim lukavstvom i opakošću neprekidno dolazile, okružili oba krila vojske u Medainu i Meskinu i pokidali ono što je bilo ostalo od povezanosti te tako postali razlog za potres mnogih skupina svjetine, koje su se kolebale između pokornosti i neposlušnosti, i onih koji su tražili smutnju i nered.
Šta se moglo očekivati da će učiniti glasine u vojsci poput vojske Medaina, koja je već bila obaviještena o izdaji komandanta Meskina, na čijem nivou po njihovom mišljenju nije bio Kajs? Zašto ne bi potvrdili vijest o izdaji drugog komandanta Meskina ili vijest o njegovoj pogibiji? Ni vojska u Meskinu nije bila u boljoj poziciji prema ovim glasinama, a već je doživjela izdaju svog komandanta.
U navali ovih dešavanja imamu Hasanu stiglo je izaslanstvo koje je predstavljalo stanovnike Šama, sastavljeno od Mugajra ibn Šu'bea, Abdullaha ibn Kurejza i Abdurahmana ibn Hakema. Oni su sa sobom nosili pisma Iračana da bi obavijestili imama Hasana o njima i zlu koje taje neke njegove navodne pristalice koji su se i uključili u redove njegove vojske da mogu raspirivati vatru smutnje kada za to dođe očekivana prilika. Pisma su raširili pred njim, ali on je i bez tih pisama znao sve o zlobi i želji za smutnjom među svojim ashabima, a njihovi rukopisi i potpisi su bili jasni i vidljivi.
Imamu Hasanu je predloženo primirje s uvjetima koje on je smatrao potrebnim. Međutim, Imam im nije želio dati od sebe ono što bi udovoljilo Muavijinim žudnjama. On je bio precizan u odgovoru tako da nije dozvolio da oni osjete da je prihvatio primirje, već ih je počeo savjetovati i pozivati ka Allahu i onome što je dobro za njih i islamski ummet i opominjati ih o onome za što će biti pitani pred Allahom i Njegovim Poslanikom u vezi s njim.
Kada su Mugejre i njegovi prijatelji vidjeli da je prvi čin predstave koju je Muavijino lukavstvo bilo osmislilo završen neuspjehom u ubjeđivanju imama Hasana na primirje i da je on ostao ustrajan i čvrst pred svim tim jakim pritiscima, prešli su na izvođenje drugog čina, sačinjenog od niza pokušaja koje je pripremio Muavija, pa makar plodovi došli kasnije, a najmanji rezultat bi bilo ostavljanje lošeg traga koji će uzrokovati veće neugodnosti za imama Hasana, makar iz toga ne proizašlo da ga se uvjeri u primirje. Izaslanstvo je, naime, napustilo Imamovu palaču prijeteći sabljama vojske koja je iščekivala rezultate pregovora pa je jedan od članova izaslanstva podigao glas kako bi ga narod čuo: „Doista je Allah sinom Svog Poslanika zaštitio krv i smirio smutnje i on je pristao na primirje ...“
Ovako su svoju ulogu odigrali na najljepši način. Ostvarili su atmosferu zapaljenu tragedijom čija posljedica će biti pogoršanje stanja i pukle su urote smutnje, uzdrmala se povezanost vojske, pojavili su se na horizontu znakovi iskušenja, pa kakva li je ova smutnja čiju vatru je zapalio Mugajre i njegovi prijatelji.
16%
Grupa: Islam
