Imam Hasan

Imam Hasan0%

Imam Hasan Grupa: Islam

Imam Hasan

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Grupa: Posjete: 17030
Download: 3520

Komentari:

Imam Hasan
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 31 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 17030 / Download: 3520
Veličina Veličina Veličina
Imam Hasan

Imam Hasan

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Stav imama Hasana

Šejh Mufid prenosi: „... i imam Hasan, a.s., ih je posmatrao i sve više shvaćao kako oni nemaju namjeru da mu pomognu, kako su pokvarene namjere haridžija, koje su objelodanili time što su ga vrijeđali i pripisivali mu nevjerstvo te smatrali dozvoljenim prolijevanje njegove krvi i pljačkanje njegove imovine, tako da od ljudi koji su bili oko njega nije ostao niko u koga bi se mogao pouzdati osim nekolicine odabranih sljedbenika njegovog oca i njega samog, a to je bila mala skupina koja nije mogla pružiti otpor šamskoj vojsci. Pisao mu je Muavija o prestanku sukoba i primirju i slao mu pisma koja je dobio od njegovih ashaba u kojima su mu garantovali obeščašćenje imama Hasana i predaju Muaviji. Nudio je Muavija i obećavao i puno nagrada, ukoliko on prihvati primirje, od kojih bi bilo sveobuhvatne dobrobiti, ali se imam Hasan nije pouzdao u njega znajući za njegovo spletkarenje i namjeru da ga ubije, samo što nije imao drugog izlaza osim da se odazove onome što je on tražio za napuštanje sukoba i to zbog svega što smo naveli o stanju njegovih ashaba – što nisu poznavali njegovo pravo, što su pravili nered protiv njega, prekršili svoje riječi i zbog svega što su utajili: smatrali su da je dozvoljeno proliti njegovu krv, predati ga neprijateljima, amidžić ga je izdao odlaskom na stranu neprijatelja i većine njih je bila više okrenuta ovom svijetu, a suzdržana naspram budućeg svijeta...“

O primirju, uzrocima i rezultatima

Period u kojem je imam Hasan prihvatio primirje s Muavijom bio je najteži, najzamršeniji, najosjetljiviji i najbolniji period njegovog i Ehli bejtovog, a.s. života uopće. Primirje imama Hasana je postalo jedan od najvažnijih događaja u islamskoj historiji zbog hrabrog stava bezgrješnog Imama i zbog svega što je uslijedilo nakon toga: kritika i različitih tumačenja u toku prethodnih vijekova i sve do našeg vremena. Muslimanski istraživači su obrazlažući ovaj događaj napisali mnoge knjige i prijatelji i neprijatelji su donijeli svoj sud o tome. I istaknuti savremeni istraživači, kao što su rahmetli šejh Muhammed Husejn Kašifu-l-Gita, šejh Radi Ali Jasin i šejh Bakir Šerif el-Kureši su se dali na pisanje o imamu Hasanu i primirju koje je prihvatio radi očuvanja islama.

Prvo ćemo govoriti o ovom primirju s historijskog gledišta, potom navesti riječi imama Hasana o razlozima za prihvatanje primirja i na kraju obrazložiti.

Upotpunjenje dokaza

Historičali su pisali: Nakon što je vidio iznevjeru svoje vojske i ljudi oko sebe i njihovo licemjerje, iako više nije postojala nada za njihovu ustrajnost i postojanost naspram neprijatelja, i pored toga što su se objelodanile sve želje koje su tajili, da bi upotpunio dokaz protiv njih, imam Hasan, a.s., im se obratio ovim riječima: „Teško vama, tako mi Allaha, doista Muavija neće nikome ispoštovati ono što je obećao za moje ubistvo i doista znam da, ako ja stavim svoju ruku u njegovu pa mu se predam, neće ni mene ostaviti da živim po vjeri svog djeda. Međutim, doista ja mogu robovati Allahu Svevišnjem sam, ali kao da sada gledam kako vaša djeca stoje na vratima kuća njihove djece tražeći da ih napoje i nahrane onim što je Svevišnji Allah odredio za njih pa odlaze nenapojeni i nenahranjeni. Teško vama i prokletstvo neka je na vas zbog onog što su vaše ruke zaradile.

وَسَيَعْلَمُ الَّذِينَ ظَلَمُوا أَيَّ مُنقَلَبٍ يَنقَلِبُونَ

A nasilnici će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti. (Eš-Šu'ara, 227)“

Još jedanput, prije nego što je prihvatio Muavijinu ponudu za primirje, upotpunio je dokaz protiv njih govorom kojim je tražio mišljenje svojih ashaba i ispitivao njihove namjere pa je nakon zahvale i veličanja Allaha rekao: „Znajte, tako mi Allaha, od borbe protiv stanovnika Šama nije nas spriječilo poniženje niti malobrojnost. Mi smo se protiv njih borili sa sigurnošću i strpljivošću, ali sigurnost je oslabila zbog neprijateljstva, a strpljivost zbog uzrujanosti. Vi ste polazili uz nas i vaša vjera je bila ispred vašeg dunjaluka, a danas vam je dunjaluk ispred vjere. Tada smo mi bili za vas – vi za nas, a danas – vi ste protiv nas, a istovremeno ste između dvojice ubijenih: onog na Siffinu za kojim plačete i onog u Nahrevanu za kojeg od nas tražite osvetu. Onaj koji plače ostavlja nas na cjedilu, a onaj koji traži osvetu je smutljivac.“

Nakon toga im je izložio Muavijinu ponudu za primirje pa je rekao: „Doista je Muavija pozvao na nešto u čemu nema niti dostojanstva niti pravednosti pa ako vi želite život, prihvatit ćemo njegovu ponudu i zažmirit ćemo s trnom u oku, a ako želite smrt, dat ćemo život na Božijem putu, presudit ćemo Muaviji i pozvat ćemo ga pred Bogom na Sudu.“

Prenosilac je dodao: „Pa je narod jednoglasno povikao: ‚Želimo ostati i živjeti!‘“

Prihvatanje primirja

Imamu Hasanu nije preostalo ništa drugo do da prihvati primirje prepuštajući Muaviji vlast na određeno vrijeme. Pomnim gledanjem u stavke sporazuma o primirju postaje jasno da imam Hasan nije Muaviji dao nikakvu prednost i nije ga zvanično priznao kao halifu i vladara muslimana, već je naglasio da su vođstvo i vlast njegova zakonska prava, potvrđujući neistinitost svih Muavijinih tvrdnji o tome.

Stavke sporazuma o primirju

Historijski izvori nisu prenijeli izvorni tekst sporazuma o primirju koji bi bio historijski dokument za kraj jedne od najvažnijih etapa islamske historije, naročito u njenim prvim vijekovima, i ne znamo za opravdane razloge za ovakav propust.

Različiti izvori sadrže dijelove teksta, izostavljajući neke druge dijelove, tako da je od zbira tih tekstova moguće sastaviti spisak uvjeta koje je imam Hasan odredio Muaviji u primirju. Neki istraživači su rasporedili te uvjete i sveli ih na pet stavki, a mi ćemo ih navesti kao takve i izostavit ćemo izvore koji su oni naveli oslanjajući se na njih.

Ove stavke su:

1.Predaja vlasti Muaviji da radi po Božijoj Knjizi, sunnetu Allahovog Poslanika i načinu odabranih halifa.

2.Da vlast pripadne imamu Hasanu nakon Muavije, pa ako se njemu desi do tog vremena nešto, vlast će pripasti njegovom bratu Husejnu, a Muavija nema pravo da je odredi za nekog drugog.

3.Da prestane vrijeđati i proklinjati Zapovjednika vjernih, imama Alija, u namazu i da ne spominje Alija osim po dobru.

4.Izuzimanje onoga što se nalazi u kufskom bejtul malu, a to je pet miliona, koje, dakle, predaja vlasti ne obuhvata i obavezu Muavije da preda Hasanu dva miliona dirhema, da Beni Hašimu u darovanju i udjelu daje prednost nad Beni Abdi Šemsom, da odredi udio od milion dirhema za djecu boraca koji su poginuli uz imama Alija u Bici na kamili i na Siffinu i da to odredi od prihoda područja Dar Ebdžer.

5.Da su ljudi sigurni gdje god da budu na Božijoj zemlji, u Šamu, Iraku, Hidžazu, Jemenu i da su sigurni i crni i crveni, da Muavija podnosi njihove ispade i da ne progoni nikoga zbog onoga što je prošlo, da ne kazni stanovnike Iraka zbog mržnje i da su Alijevi prijatelji sigurni gdje god da budu, da ne čini nikome od njih loše, da su Alijevim prijateljima i sljedbenicima zaštićeni životi, imovina, žene i djeca i da se ne progone ni za šta, da nikoga od njih ne zadesi nikakvo zlo, da se svakom vlasniku daje njegovo pravo i da Muavija ne čini Hasanu ibn Aliju, njegovom bratu Husejnu i nikome od članova Poslanikove porodice nikakvu smutnju ni tajno ni javno te da ne plaši nikoga od njih bilo gdje.

6.Neki istraživači su smatrali četvrtu stavku izmišljenom od strane Emevija ili Abasida s ciljem narušavanja ugleda Ehli bejta, a posebno imama Hasana, jer ova stavka ne odgovara njegovom položaju i ugledu.Allah najbolje zna.

Dakle, ovo su pet stavki koje nam je historija prenijela kao osnove primirja između Hasana i Muavije ili u najmanju ruku suštinu uvjeta koje je imam Hasan naredio Muaviji.

Razlozi primirja po predajama prenesenim od imama Hasana, a.s.

Šejh Saduk u knjizi I'lelu-š-šerai' svojim lancem prenosi od Ebu Seida 'Akisa da je ovaj pitao imama Hasana o razlogu njegovog primirja s Muavijom usprkos tome što zna da je on u pravu, a Muavija u zabludi i nasilnik, pa mu je Imam odgovorio:

يَا بَا سَعِيدٍ أَ لَسْتُ حُجَّةَ اللَّهِ تَعَالَى ذِكْرُهُ عَلَى خَلْقِهِ- وَ إِمَاماً عَلَيْهِمْ‏ بَعْدَ أَبِي‏، عليه السلام، قُلْتُ بَلَى- قَالَ أَ لَسْتُ الَّذِي قَالَ رَسُولُ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله و سلم، لِي وَ لِأَخِي- الْحَسَنُ وَ الْحُسَيْنُ إِمَامَانِ قَامَا أَوْ قَعَدَا قُلْتُ بَلَى- قَالَ فَأَنَا إِذَنْ إِمَامٌ لَوْ قُمْتُ وَ أَنَا إِمَامٌ إِذَا قَعَدْتُ- يَا بَا سَعِيدٍ عِلَّةُ مُصَالَحَتِي لِمُعَاوِيَةَ- عِلَّةُ مُصَالَحَةِ رَسُولِ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله و سلم، لِبَنِي ضَمْرَةَ وَ بَنِي أَشْجَعَ- وَ لِأَهْلِ مَكَّةَ حِينَ انْصَرَفَ مِنَ الْحُدَيْبِيَةِ- أُولَئِكَ كُفَّارٌ بِالتَّنْزِيلِ وَ مُعَاوِيَةُ وَ أَصْحَابُهُ كُفَّارٌ بِالتَّأْوِيلِ- يَا بَا سَعِيدٍ إِذَا كُنْتُ إِمَاماً مِنْ قِبَلِ اللَّهِ تَعَالَى ذِكْرُهُ- لَمْ يجب [يَجُزْ] أَنْ يُسَفَّهَ رَأْيِي فِيمَا أَتَيْتُهُ مِنْ مُهَادَنَةٍ أَوْ مُحَارَبَةٍ- وَ إِنْ كَانَ وَجْهُ الْحِكْمَةِ فِيمَا أَتَيْتُهُ مُلْتَبِساً- أَ لَا تَرَى الْخَضِرَ، عليه السلام، لَمَّا خَرَقَ السَّفِينَةَ- وَ قَتَلَ الْغُلَامَ وَ أَقَامَ الْجِدَارَ سَخِطَ مُوسَى، عليه السلام، فِعْلَهُ- لِاشْتِبَاهِ وَجْهِ الْحِكْمَةِ عَلَيْهِ حَتَّى أَخْبَرَهُ فَرَضِيَ- هَكَذَا أَنَا سَخِطْتُمْ عَلَيَّ بِجَهْلِكُمْ بِوَجْهِ الْحِكْمَةِ فِيهِ- وَ لَوْ لَا مَا أَتَيْتُ لَمَا تُرِكَ مِنْ شِيعَتِنَا- عَلَى وَجْهِ الْأَرْضِ أَحَدٌ إِلَّا قُتِلَ .

„‚O, Ebu Seide, zar ja nisam Božiji dokaz nad Njegovim stvorenjima i imam za njih nakon moga oca?‘ Odgovorio sam: ‚Da.‘ Pitao je: ‚Zar Allahov Poslanik nije za mene i moga brata rekao: 'Hasan i Husejn su imami, bilo da stoje ili sjede.'?‘ Rekao sam: ‚Da.‘ Onda je rekao: ‚Prema tome, ja sam imam ako ustanem i ja sam imam ako sjedim, o, Ebu Seide, a razlog mog primirja s Muavijom je sličan razlogu primirja Allahovog Poslanika s Beni Dumra i Beni Ešdže'a i sa stanovnicima Mekke – kada se vratio s Hudejbije, oni nisu vjerovali u objavu Kur'ana, a Muavija i njegove pristalice nisu vjerovali u tumačenja Kur'ana. O, Ebu Seide, ako sam ja imam ispred Svevišnjeg Allaha, ne smije se moja odluka o prekidu rata i primirju opovrgavati, i ako mudrost moje odluke nije svima sasvim jasna, zar ne znaš kada je Hidr, a.s., probušio lađu, ubio dječaka i sazidao zid, Musa, a.s., se naljutio jer nije razumio mudrosti Hidrovih radnji sve dok mu nije objasnio pa je Musa postao zadovoljan. Isto je i sa mnom. Vi ste se rasrdili na mene zbog vašeg neznanja o mudrosti moje odluke. Da nisam donio takvu odluku, ne bi ostao živ niko od naših sljedbenika.“

Tabersi je u knjizi El-Ihtidžadž prenio sličan razlog imama Hasana.

Zejd ibn Veheb el-Džuheni je spomenuo da je imama Hasana, nakon što je bio ranjen u Medainu, pitao o stavu koji će zauzeti u toj situaciji pa mu je odgovorio:

أَرَى وَ اللَّهِ مُعَاوِيَةَ خَيْراً لِي مِنْ هَؤُلَاءِ- يَزْعُمُونَ‏ أَنَّهُمْ‏ لِي‏ شِيعَةً ابْتَغَوْا قَتْلِي- وَ انْتَهَبُوا ثَقَلِي وَ أَخَذُوا مَالِي- وَ اللَّهِ لَأَنْ آخُذَ مِنْ مُعَاوِيَةَ عَهْداً أَحْقُنُ بِهِ دَمِي- وَ آمَنُ بِهِ فِي أَهْلِي خَيْرٌ مِنْ أَنْ يَقْتُلُونِي فَتَضِيعَ أَهْلُ بَيْتِي وَ أَهْلِي- وَ اللَّهِ لَوْ قَاتَلْتُ مُعَاوِيَةَ لَأَخَذُوا بِعُنُقِي- حَتَّى يَدْفَعُونِي إِلَيْهِ سِلْماً- فَوَ اللَّهِ لَأَنْ أُسَالِمَهُ وَ أَنَا عَزِيزٌ خَيْرٌ مِنْ أَنْ يَقْتُلَنِي- وَ أَنَا أَسِيرُهُ أَوْ يَمُنَّ عَلَيَّ- فَتَكُونَ سُبَّةً عَلَى بَنِي هَاشِمٍ إِلَى آخِرِ الدَّهْرِ- وَ مُعَاوِيَةُ لَا يَزَالُ يَمُنُّ بِهَا وَ عَقِبُهُ عَلَى الْحَيِّ مِنَّا وَ الْمَيِّت ...

„Vidim, tako mi Allaha, da je Muavija za mene bolji nego ovi. Tvrde da su moji sljedbenici, a željeli su me ubiti, opljačkali su moje stvari, uzeli moju imovinu. Tako mi Allaha, da od Muavije uzmem zavjet kojim ću zaštititi svoju krv i biti siguran u svoju porodicu bolje je nego da me ovi ubiju pa da propadne moja porodica i moji bližnji. Tako mi Allaha, da sam ratovao s Muavijom, ovi bi uzjahali na moj vrat sve dok me ne bi predali njemu živog. Tako mi Allaha, ako se pomirim s njim dostojanstveno, bolje je nego da me ubije kao zarobljenika, ili da mi prigovara pa da to bude uvreda za Beni Hašim do sudnjeg dana, jer Muavija i njegova loza bi stalno prigovarali na naše i žive i mrtve...“

Sulejm ibn Kajs el-Hilali prenosi:

أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّ مُعَاوِيَةَ زَعَمَ‏ أَنِّي رَأَيْتُهُ لِلْخِلَافَةِ أَهْلًا- وَ لَمْ أَرَ نَفْسِي لَهَا أَهْلًا- وَ كَذَبَ مُعَاوِيَةُ أَنَا أَوْلَى النَّاسِ بِالنَّاسِ- فِي كِتَابِ اللَّهِ وَ عَلَى لِسَانِ نَبِيِّ اللَّهِ- فَأُقْسِمُ بِاللَّهِ لَوْ أَنَّ النَّاسَ بَايَعُونِي وَ أَطَاعُونِي وَ نَصَرُونِي- لَأَعْطَتْهُمُ السَّمَاءُ قَطْرَهَا وَ الْأَرْضُ بَرَكَتَهَا- وَ لَمَا طَمِعْتَ فِيهَا يَا مُعَاوِيَةُ- وَ قَدْ قَالَ رَسُولُ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله و سلم، مَا وَلَّتْ أُمَّةٌ أَمْرَهَا رَجُلًا قَطُّ- وَ فِيهِمْ مَنْ هُوَ أَعْلَمُ مِنْهُ إِلَّا لَمْ يَزَلْ أَمْرُهُمْ يَذْهَبُ سَفَالًا- حَتَّى يَرْجِعُوا إِلَى مِلَّةِ عَبَدَةِ الْعِجْل‏ ...

„Kada je Muavija došao u Kufu, imam Hasan se popeo na minber u njegovom prisustvu i, nakon što se zahvalio Allahu i veličao Ga, rekao: ‚O, ljudi, doista je Muavija tvrdio da sam njega smatrao dostojnim hilafeta, a ne sebe. Slagao je Muavija. Ja sam najpreči ljudima po Božijoj knjizi i po zapovijedi Allahovog Poslanika. Kunem se Allahom, da su ljudi dali meni prisegu i pokoravali se i pomagali mi, nebo bi im podarilo svoje padavine i zemlja svoje berićete, a ti, Muavija, ne bi žudio za hilafetom jer, doista, Allahov Poslanik je rekao: 'Ne predaje ni jedan narod vlast nekom čovjeku dok među njima ima neko ko je učeniji od njega, a da ne bude njihovo stanje stalno unižavano sve dok se ne vrate u vjeru obožavatelja teleta...'‘“

Allame el-Kunduzi u knjizi Jenabi'u-l-mevedde o razlozima primirja prenosi da je imam Hasan obraćajući se ljudima rekao:

أيّهَا النَّاسُ! وَ قد عَلِمْتُم أَنّ اللّهَ جَلَّ ذِكْرُه وَ عَزَّ اسْمُهُ هَداكُمْ‏ بِجَدِّي‏، وَ أنْقَذكُمْ مِنَ الضَّلالَةِ، و خَلَّصَكُم مِنَ الْجَهَالةِ، و أَعَزّكُم بِهِ بَعْد الذِّلَّةِ، وَ كَثّركُم بِه بَعْدَ الْقِلَّة، إِنَّ مُعاويةَ نَازَعَنِي حَقّا هُو لِي، دُونَه، فَنَظرْتُ إِصْلاحَ الاُمَّةِ، وَ قَطْعَ الْفِتنة، وَ قدْ كُنتُم بايَعْتُمُونِي عَلى أَنْ تُسَالِمُوا مَن سَالَمَنِي، و تُحَارِبُوا مَن حَارَبَنِي، فَرأَيْتُ أَنْ اُسَالِمَ مُعاويةَ، وَ أَضَعَ الْحَربَ بَينِي و بَينَه و قدْ بَايَعْتُه وَ رَأَيتُ أَنَّ حَقْنَ الدِّمَاءِ خَيرٌ مِنْ سَفْكِها، و لَم أُرِدْ بِذلِكَ إِلّا صَلاحَكُمْ وَ بَقَاءَكُمْ وَإِنْ أَدْرِي لَعَلَّهُ فِتْنَةٌ لَّكُمْ وَمَتَاعٌ إِلَىٰ حِينٍ

„O, ljudi, doista znate da vas je Svevišnji Allah uputio posredstvom moga djeda i izbavio vas iz zablude, oslobodio od neznanja, učinio vas plemenitim nakon što ste bili poniženi, uvećao vaš broj nakon što vas je malo bilo, i znate da mi Muavija osporava pravo koje pripada meni, a ne njemu, pa sam se zauzeo za popravljanje stanja ummeta i prekid smutnje. Vi ste mi dali prisegu da budete u miru s onim s kim sam ja u miru i u ratu protiv onoga ko ratuje protiv mene. Donio sam odluku da budem u miru s Muavijom i da ostavim rat između mene i njega i pomirio sam se s njim jer je moj stav da je očuvanje krvi bolje od njenog prolijevanja i nisam time želio ništa do li vašu dobrobit i opstanak,a ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme. (El-Enbija, 111)“

U jednoj predaji koju prenosi Sejjid Murteda, r.a., stoji: „Nakon što je imam Hasan, a.s., prihvatio primirje, Hudžr ibn 'Adij ga je kritikovao: ‚Pocrnio si lica vjernika.‘ Imam mu je odgovorio:مَا كُلُّ‏ أَحَدٍ يُحِبُّ‏ مَا تُحِبُّ‏ وَ لا رَأْيُهُ كَرَأْيِكَ وَ إِنَّمَا فَعَلْتُ مَا فَعَلْتُ إِبْقَاءً عَلَيْكُم ‚Svi ne vole ono što ti voliš niti je njihov stav kao tvoj. Ja sam to učinio samo da vas sačuvam.‘ Nakon toga Sejjid Murteda je primijetio da su sljedbenici imama Hasana kritikovali prihvatanje primirja i izrazili žaljenje zbog Imamove odluke. Jedan od njih je bio Sulejman ibn Sured el-Huza'i koji je rekao: ‚Ne možemo se nikako načuditi tvojim davanjem prisege Muaviji, a uz tebe je četrdeset hiljada boraca iz Kufe. Svi oni dobijaju vojničke plaće, spremni su na vratima svojih kuća, i uz njih isti broj njihove djece i sljedbenika, i to bez tvojih sljedbenika u Basri i Hidžazu. Za sebe nisi uzeo nikakvu garanciju u dogovoru niti udio u državnim prihodima. Pa ako si htio uraditi ono što si uradio, trebao si kao svjedoka protiv Muavije uzeti velikane istoka i zapada i napisati dokument o tome da će nakon njega vlast tebi pripasti, to bi nam lakše palo. Međutim, on ti je, kada ste vas dvojica bili sami, dao nešto što neće ispoštovati i nije dugo prošlo, a on je javno govorio: 'Doista sam prihvatio neke uvjete i dao sam obećanja želeći ugasiti vatru rata i nastojeći prekinuti smutnju pa, kada je Allah ujedinio naše riječi i podario nam bliskost, onda su ti uvjeti pod mojim nogama.' Tako mi Allaha, time je on mislio samo na tebe i nije želio time reći ništa osim toga da će prekršiti dogovor između tebe i njega. Prema tome, ako želiš, pogazi dogovor, u ratu je dozvoljena prevara, i dozvoli da ja prije tebe odem u Kufu, istjeram njegovog namjesnika i proglasim Muavijinu smjenu –فَانبِذْ إِلَيْهِمْ عَلَىٰ سَوَاءٍ ۚ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْخَائِنِينَ i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.‘ (El-Enfal, 58)“ I ostali su govorili slično.

Imam Hasan, a.s., je odgovorio:

أَنْتُمْ شِيعَتُنَا وَ أَهْلُ مَوَدَّتِنَا فَلَوْ كُنْتُ بِالْحَزْمِ فِي أَمْرِ الدُّنْيَا أَعْمَلَ وَ لِسُلْطَانِهَا أَرْكَضَ‏ وَ أَنْصَبَ‏، مَا كَانَ مُعَاوِيَةُ بِأَبْأَسَ مِنِّي بَأْساً وَ لَا أَشَدَّ شَكِيمَةً وَ لَا أَمْضَى عَزِيمَةًوَ لَكِنِّي أَرَى غَيْرَ مَا رَأَيْتُمْ وَ مَا أَرَدْتُ بِمَا فَعَلْتُ إِلَّا حَقْنَ الدِّمَاءِ فَارْضُوا بِقَضَاءِ اللَّهِ وَ سَلِّمُوا لِأَمْرِهِ وَ الْزَمُوا بُيُوتَكُمْ وَ أَمْسِكُوا .

„Vi ste naši sljedbenici i volite nas. Da sam ja želio naporno raditi za dunjaluk i trčati za njegovom vlašću, Muavija nikada ne bi bio ni jači ni hrabriji ni odlučniji od mene. Međutim, ja gledam na stvar drukčije nego vi. Ja nisam želio onim što sam uradio ništa drugo osim očuvanje krvi, pa budite zadovoljni Božijom odredbom, predajte se Njegovoj zapovijedi, držite se svojih kuća i budite čvrsti.“

Dva shvatanja razloga primirja

I

Muavija je pokušao da se predstavi kao mirotvorac, koji poziva na mir, i to preko svojih pisama imamu Hasanu, u kojima ga je pozivao na primirje pod bilo kakvim uvjetima. Istraživači su Muavijin miroljubivi govor smatrali najopasnijom varkom kojom je slomio ramena imama Hasana i prouzročio kritično stanje za njega tako da nije imao drugog izbora do prihvatiti primirje.

Šejh Muhammed Husejn Ali Kašifu-l-Gita o tome je rekao: „Imam Hasan se našao u situaciji da će, ako odbije primirje i ustrajava na ratu, neizbježno ili Muavija biti pobjednik, a on poražen, ili obrnuto, on biti pobjednik, a Muavija poražen. U takvom stanju i uslovima ova mogućnost bila je skoro nemoguća, ali ako pretpostavimo da se takvo nešto moglo desiti, zar bi posljedica toga moglo biti išta osim sažaljenja ljudi za Beni Umejje? Zar oni ne bi onda ispali najugroženiji i najpotlačeniji? Pa kakav bi bio stav imama Hasana ako pretpostavimo da bi bio pobjednik ili pobijeđeni? Prva riječ koja bi se čula od svakog bi bila: ‚Hasan je sam sebe bacio u propast.‘ Jer Muavija je tražio od njega primirje kojim bi se čuvala krv, ali da je on odbio i prešao granicu, a protiv nasilnika okrenuo sva kola, time bi samo za Muaviju i Ebu Sufijana dovršio ono što su oni željeli u zavjeri protiv islama – da vrate ljude u džahilijet i robovanje Latu i Uzau. Muavija ne bi ostavio ni traga Ehli bejtu. Ne, viđenje imama Hasana u prihvatanju primirja bilo je iznad i jedne i druge mogućnosti: on je želio prihvatanjem primirja razotkriti Muaviju i iznijeti na vidjelo njegovu opakost i ono što je skrivao u dubini svoje duše, prije nego što bude pobjednik ili pobijeđeni i bez toga uvuče narod u rat natovarivši im prolijevanje krvi koje oni ne žele.“

Doista je Muavija, koji je formalno bio musliman, a u stvarnosti neprijatelj islama, varao narod tankim velom vjere zbog straha da će se ljudi prikloniti Hasanu i prije njega njegovom ocu, pa mu je imam Hasan primirjem otvorio prostor da ispolji ono što je tajio, što se i desilo: odmah nakon dogovora o primirju, popeo se na minber pred velikim skupom muslimana i rekao: „Doista, ja se nisam borio protiv vas da postite niti da klanjate...“

Pogledaj šta je imam Hasan, a.s., učinio s Muavijom u primirju, kako je slomio sve njegove pokušaje, srušio sva njegova zdanja, dok se nije pojavila istina, nestala laž i propali oni koji su tražili neistinu. Prema tome, u takvim uslovima primirje je bilo jedinstvena obaveza Hasanu, kao što su ustanak i revolucija protiv Jezida u onim uvjetima bila jedinstvena dužnost njegovog brata, imama Husejna. Sve to je zbog razlike između dva vremena i različitosti dva čovjeka: Muavije i njegovog sina Jezida.

Da nije bilo primirja imama Hasana, kojim je razotkrio Muaviju, i šehadeta imama Husejna, kojim je uništio Jezida te je u najkraćem roku propala sufijanska vlast, zasigurno bi svi napori njihovog djeda, Allahovog Poslanika, propali treptajem oka, a vjera bi bila vjera porodice Ebu Sufjana, vjera izdaje, pokvarenosti i razvrata, vjera uništenja dobrih i očuvanja razvratnika i pokvarenjaka.

Ako se bude pitalo zašto imam Hasan, a.s., nije išao putem šehadeta, kao što je to uradio imam Husejn, jer imam Husejn je također znao da neće ostvariti vojnu pobjedu nad Jezidom, odgovor bi bio dvostruk:

1.Jer se Muavija prikazivao kao musliman, dok je Jezid javno i otvoreno činio grijeh i razvrat, da ne govorimo o lukavstvu oca i bezumnosti sina.

2.Izdaja Kufljana je u slučaju imama Husejna predstavljala jedan njegov uspješan korak u pravcu pripreme za njegov potpuni uspjeh u historiji. Međutim, njegovom bratu Hasanu na dan Meskina i Medaina primjena džihada predstavljala je nepremostivu zapreku jer se kršenje Husejnove prisege desilo prije njegovog spremanja za rat pa je njegova mala vojska, kao vojska imama koji ima uzvišene ciljeve, na dan kada je stala za borbu bila čista od bilo kojeg nedostatka koji bi mu mogao naškoditi.

II

Muavija je aktivno djelovao kao namjesnik Šama u vrijeme drugog i trećeg halife, dugih dvadeset godina tokom kojih se osposobio u državnim aparatima, sarađivao je s ljudima, izazivao njihovu pohlepu za njim i zato su uglednici Šama svi podržavali njega, čime se njegov položaj u islamu povećao, kao i time što su ga u ostalim područjima poznavali kao pripadnika plemena Kurejša iz kojeg je i Božiji Poslanik te kao jednog od njegovih ashaba; čak je u tome bio poznatiji od mnogih onih prvih s kojima je Svevišnji Allah zadovoljan i oni zadovoljni Njime, kao što su Ebu Zerr, Ammar, Mikdad i slični njima.

Ovako je opet nastao „umejadizam“ koji se javno takmičio s Hašimidima, a tajno smišljao zavjere protiv njih i vremenom svojim lukavstvom varao obične ljude, otkupljivao uglednike prosipanjem imovine ummeta i angažovanjem na dužnostima koje Svevišnji Allah nije dozvoljavao takvim izdajnicima, iskorištavao osvajačke ratove da bi dobio priznanja zadovoljstava halifa, sve dok se Muavijinim lukavstvom nije ustalio. „Umejadizam“ se uvukao u vjerske propise poput šejtana, kovao u njima svoje spletke poput šejtanovih spletki, iskvario ih vraćajući život u džahilijjet kojim je izazivao razvrat i nevjerstvo na džahilijetski način i po koristoljubivom planu po kojem se „umejadizam“ nadao ostvariti sve svoje interese i upotrijebiti ih za očuvanje svojih povlastica.

Ljudi općenito nisu primjećivali ništa od ovoga, jer je uhodano pravilo u islamskom društvu – da islam pokriva ono od prije njega – bacilo veo na sramotu „umejadizma“, posebno nakon što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., oprostio emevijama i darovanjem pokušao smekšati njihova srca te nakon što su ih halife približile sebi, odabrali ih za namjesnike nad muslimanima i davali im ovlaštenja koja nisu davali ostalim namjesnicima pa su dvadeset godina postupali u Šamu na svoj način: nisu se ustezali ni od kakvih nedjela niti ih je ko odvraćao.

Drugi halifa je bio žestok u praćenju i precizan u obračunu u vezi s nekim svojim namjesnicima, dok s nekim drugim nije bio takav. U tome ga ništa nije moglo spriječiti: prodrmao je Halida ibn Velida, svog namjesnika u Kinnesrinu, kada mu je došla vijest da je on darovao Eš'esu deset hiljada, pa je naredio da ga dovedu i Bilal ga je njegovim turbanom vezao i posadio ga pred Omerom na jednoj nozi, gologlavog, pred svima, državnim službenicima i velikanima, u glavnoj džamiji u Himsu. Pitao ga je jesu li tih deset hiljada od njegove privatne ili od državne imovine, pa ako je njegovo privatno, onda je to rasipanje, a Allah ne voli rasipnike, a ako je od državne imovine, to je iznevjera, a Allah ne voli one koji iznevjere. Zatim ga je smijenio i nije mu dao nikakav položaj dok je bio živ.

Istraživači znaju koliko je Omer imao oštrih nastupa prema nekima svojim namjesnicima, slično onome što je uradio s Halidom i Ebu Hurejrom. Međutim, Muavija je bio njegov odabranik i jedan od njegove svite, uprkos suprotnostima i razlikama u njihovim načinima života, i nije ga sprječavao ni u čemu niti ravnao račune; možda mu je rekao: „Niti ti zapovijedam niti zabranjujem.“, tj. prepustio mu je da radi po svom mišljenju. Prema tome, žestina Omerovog praćenja i preciznost u obračunu je bila u samo u vezi s nekim njegovim namjesnicima i nije obuhvatala sve podjednako, jer je Muavija, njegov namjesnik u Šamu, imao odriješene ruke, radio je šta su zahtijevale njegove želje i šta su tražili njegovi prohtjevi.

To je bilo ono što je zavelo Muaviju i naoštrilo njegovu odlučnost za sprovođenje njegovih emevijskih planova i njegovih lukavstava i varki. Hasan i Husejn su se našli pred velikom opasnošću koja je u ime islama prijetila islamu i u ime istine prevladavala svjetlo istine. Da bi otklonili ovu opasnost, pred njima su stajale dvije mogućnosti: otpor ili pomirenje. Vidjeli su da će otpor u vrijeme Hasana sigurno odvesti u nestajanje ove napore kojima su branili vjeru i njene sljedbenike i upućivali ih ka Svevišnjem Allahu i Njegovom pravom putu.

Zato je Hasan, a.s., odlučio da ostavi Muaviju, prekrši granicu i iskuša ga vlašću za kojom je žudio. Međutim, u sporazumu o primirju uzeo je od njega riječ da ne prelazi Božiju Knjigu i Poslanikov sunnet u svom načinu življenja, kao ni u ponašanju onih koji ga podržavaju, i da ne traži nikoga od sljedbenika Ehli bejta zbog djela koja su počinili protiv Umejada te da uživaju isto poštovanje, da imaju isto pravo kao što to imaju ostali muslimani i ostale uvjete za koje je znao da ih Muavija neće ispoštovati, već da će uraditi suprotno njima.

To je ono što je imam Hasan, a.s., bio spremio za skidanje vela s našminkanog lica emevija i za rastapanje pozlate s Muavijinog naopakog izgleda da bi se on i ostali junaci „umejadizma“ pokazali onakvim kakvi su bili: pripadnici džahilijjeta čije grudi ni na trenutak nisu disale duhom islama, osvetoljubivi, iz čijeg sjećanja sve milosti i darovi islama nisu otklonili nimalo zbog mržnje Bedra, Uhuda i Ahzaba.

Sve u svemu, ovaj plan je bio olujna revolucija u miru, koja je bila neizbježna i koju su određivali uvjeti imama Hasana, jer je istina bila pomiješana s neistinom i ukazala se prilika za one koji traže nered da imaju žestoku oružanu nadmoć. Imam Hasan, a.s., nije bio početak ovog plana niti njegov kraj, već je to dobio kao dio naslijeđa svojih predaka i ostavio ga iza sebe s ostalim svojim naslijeđem. On je, kao i ostali imami iz Poslanikove porodice koji su i u svom djelovanju i u suzdržavanju tražili uputstvo u poslanstvu, stavljen u iskušenje ovim planom, čvrsto se držao strpljivim, ustrajnim i izašao kao čist i pobjednik.

Ovim primirjem imamu Hasanu se ukazala mogućnost da na Muavijin put postavi zasjedu njime samim, koja je iskočila protiv njega odakle nije očekivao i oborila ga, te da minira pobjedu umejada njihovim sopstvenim barutom pa da njihova pobjeda bude prazna, a njihova moć prašina.

Nije dugo prošlo a aktivirala se i prva bomba usađena u uvjete primirja. Pukla je od Muavije samog na dan kada je bio opijen pobjedom, kada je u Nuhejle pripojio iračku vojsku svojoj i obratio im se: „O, Iračani, doista ja, tako mi Allaha, nisam protiv vas ratovao da biste klanjali, postili, zekat izdvajali niti hadždž obavljali. Ja sam ratovao protiv vas samo da vladam nad vama, i Allah mi je to podario, iako vi to niste željeli. Znajte, sve što sam obećao Hasanu ibn Aliju stavljam pod ove svoje noge.“

Zatim je nastavio politikom koja je izašla na vidjelo sa svim vrstama suprotstavljanja Božijoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu, svim vrstama zabrana u islamu, kao što su ubijanje odabranih, gaženje časti, otimanje imovine i zatvaranje slobodnih, a svoja nedjela zapečatio je tako što je na vrat muslimanima natovario svoga bezobraznog, raskalašenog sina, koji je pokvario njihovu vjeru i dunjaluk i učinio ono što je učinio na dan Taff, na dan Herre i konačno na dan Mekke, kada je postavio katapult za gađanje Kabe.

Kako god da je bilo, važno je da su sva ova naknadna dešavanja pomalo rasvjetljavala plan imama Hasana i objašnjavala ga, a najvažnije što je Imam namjeravao učiniti je i bilo upravo skinuti uzde onih tlačitelja, postaviti zapreku između njih i varki koje su smišljali protiv poslanice njegovog djeda. Zaista je imam Hasan i pokazao sve što je želio, nestalo je nejasnoća i emevijsko stanje postalo jasno, a sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Ovim je imam Hasan, a.s., utro put za svog brata, Poglavara šehida, da pokrene svoju revoluciju kojom je Svevišnji Allah razjasnio svoju Knjigu i učinio je poukom za one razumom obdarene.

Njih dvojica su bili dvije osobe za istu misiju. Svaki od njih je zauzeo pravo mjesto u misiji i u svoje vrijeme bio u pravoj etapi te misije, omogućavajući onom drugome da podnese njene teškoću, a jednako su se žrtvovali na njenom putu, pa kako Hasan nije bio škrt u davanju svoje duše, ni Husejn nije bio nimalo manje darežljiviji u davanju duše na Allahovom putu. Imam Hasan, a.s., je samo sačuvao dušu da je sprema u tihi džihad pa, kada je nastupilo vrijeme, kerbelski šehadet je bio hasanijski šehadet prije nego husejnijski. Dan Sabat je bio dublji u značenju žrtvovanja u odnosu na dan Taff kod razumom obdarenih koji duboko razmišljaju, jer imam Hasan je u junaštvu dobio ulogu izdržljivoga, koji podnosi nevolje u liku poniženog, onog koji je odustao od džihada, i šehadet Taff je prvo bio hasanijski pa onda husejnijski, jer je imam Hasan, a.s., uzrokovao sazrijevanje njegovih ishoda kao i pripremanje njegovih uzroka.

Nakon događaja Sabat i Taff ljudi su stali razmišljati o događajima pa su vidjeli da su emevije džahilijetska grupica, nevaljala toliko da ako bi sve tlačiteljske, niske, bezvrijedne pristrasnosti bile otjelovljene, to bi bili sami oni, čak su od te grupice pristrasnosti manje opasne za islam i sljedbenike islama...

Sažetak diskusije

Razlozi primirja mogu se svesti na:

-slabosti i klonulost drugova imama Hasana, njihovu neposlušnost njegovim zapovjedima usljed utjecaja Muavijinih spletki, zbog čega nije bilo koristi od otpora; štaviše, poraz po poslaničkoj liniji bio bi siguran pred Muavijinim varkama, a Imam je bio dužan da očuva ovu liniju i da je ojača u zajednici kojoj vladaju Muavijine spletke i prevare;

-slijedio bi poraz vojske imama Hasana ili njegova pogibija i pogibija njemu najvjernijih iz Ehli bejta i njegovih drugova, ili njihovo zarobljeništvo i preživljavanje, ali u Muavijinim zatvorima, ili pak puštanje na slobodu i preživljavanje u slabom položaju, s osjećajem duga zbog dobivanja slobode, a nijedna od ovih posljedica nije bila prihvatljiva, jer nema opravdanja za šehadet ako mu prije ili poslije ne slijedi prihvatljiv ishod, naročito ako bi podrazumijevao potpuno uništenje imamske linije;

-očuvanje male skupine koja je vjerovala u pravo Ehli bejta i njihova zaštita od potpunog emevijskog uništenja nakon što se pokazalo očiglednim da oni čuvaju svoju emevijsku mržnju prema Beni Hašimu i njihovim sljedbenicima, kao što krvavi događaji islamske historije to potvrđuju;

-očuvanje muslimanske krvi nakon što je bilo jasno da nema koristi od rata protiv zalutale skupine;

-otkrivanje emevijskog džahilijetskog plana i zaštita islamskog ummeta od njega nakon što su halife poravnali teren za vlast djece Beni Umejje na uzdama muslimanskog vođstva za igranje sa sudbinom islamskog postojanja i prisvajanje časne poslaničke revolucije;

-neophodnost pripremanja odgovarajućih uvjeta za borbu protiv nevjerstva i skrivenog licemerja s pozicije moći.

Doista, istinski razlozi koji su se krili iza božanskog stava kojeg je zauzeo bezgrješni Imam ostali su skriveni mnogima koji su živjeli u vremenu tog događaja i nekima iz narednih generacija koji su površno gledali na stvar, kao i onima odvedenim u zabludu, koji su pali pod uticaj iskrivljenih činjenica. Međutim, događaji koji su uslijedili nakon primirja, neprijateljska politika koju su Muavija i ostali emevijski vladari vodili i koja je nanijela ogromne štete muslimanima i islamu, otkrili su neke od tajni stava imama Hasana.

Nakon primirja do šehadeta

Susret u Kufi

Nakon što su imam Hasan i Muavija potpisali primirje, dogovorili su se o mjestu susreta koje bi simboliziralo praktičnu primjenu primirja, gdje bi svaki od njih dvojice javno priznao ono što je obećao drugoj strani i ono što mu je s druge strane obećano. Odabrali su Kufu i krenuli prema njoj, a za njima i bujica ljudi koja je veliki grad ubrzo preplavila. S obje strane najviše je bilo vojnika, koji su napustili svoje logore i pojurili da prisustvuju historijskom činu koji je bio nesretna sudbina Kufe, a ironijom sudbine, sama Kufa ga je trebala posvjedočiti, htjela ona to ili ne.

Ljudi su bili pozvani u glavnu džamiju da slušaju dvojicu govornika koji su potpisali sporazum o primirju. Muavija je htio da prestigne imama Hasana na minberu, i prestigao ga je i sjeote održao svoj dugački govor od kojeg su izvori prenijeli samo nekoliko važnih fraza: „A zatim, to je tako jer se, doista, nijedan narod nije razišao nakon svog poslanika, a da nisu oni krivi pobijedili one prave.“ Prenosilac dodaje: „Muavija je primijetio u šta se uvalio pa je dodao: ‚Osim onog što je vezano za ovaj ummet, pa doista u njemu oni u pravu pobjeđuju one u krivu.‘“

Jedna od tih fraza je i: „O, Kufljani, zar vi mislite da sam se ja protiv vas borio zbog namaza, zekata i hadždža, a znam da vi klanjate, izdvajate zekat i hadždž obavljate? Ne, ja sam se protiv vas borio da vladam nad vama i nad vašim vratovima. Doista mi je to Allah podario, iako se to vama ne sviđa. Znajte da je krv prolivena u ovoj smutnji neosvećena i svaki uvjet koji sam prihvatio je pod mojim nogama...“Prenosi Ebu-l-Feredž el-Esbehani od Habiba ibn ebi Sabita povezanim lancem da je Muavija u ovom govoru uvredljivo spomenuo imama Alija, a potom je uvrijedio i imama Hasana.

Zatim je imam Hasan, a.s., ustao i održao u tom osjetljivom momentu svoj dugački, rječiti govor koji je postao najbolji dokument o stanju među ljudima i Ehli bejtom nakon preseljenja Allahovog Poslanika. Upućivao je narod i davao im savjete. Na početku govora pozvao ih je na ljubav, zadovoljstvo i slogu, u sredini govora ih je podsjetio na stavove svoje porodice i čak stavove Allahovih poslanika, dok je u posljednjem dijelu govora odbacio Muavijin govor bez toga da ga vrijeđa ili kleveće. Međutim, njegova rječitost bila je najbolniji klevetnik i izrekla je najteže uvrede.

Između ostalog, govorio je:

أَيُّهَا الذَّاكِرُ عَلِيّاً أَنَا الْحَسَنُ وَ أَبِي عَلِيٌّ- وَ أَنْتَ مُعَاوِيَةُ وَ أَبُوكَ صَخْرٌ وَ أُمِّي فَاطِمَةُ وَ أُمُّكَ هِنْدٌ- وَ جَدِّي رَسُولُ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله و سلم، وَ جَدُّكَ حَرْبٌ- وَ جَدَّتِي خَدِيجَةُ وَ جَدَّتُكَ قُتَيْلَةُ- فَلَعَنَ اللَّهُ أَخْمَلَنَا ذِكْراً وَ أَلْأَمَنَا حَسَباً- وَ شَرَّنَا قَدَماً وَ أَقْدَمَنَا كُفْراً وَ نِفَاقاً .

„O, ti, koji spominješ Alija! Ja sam Hasan, a moj otac je Ali. Ti si Muavija, a tvoj otac je Sahr. Moja majka je Fatima, a tvoja je Hind. Moj djed je Allahov Poslanik, a tvoj je Utbe ibn Rebi'a. Moja nana je Hatidža, a tvoja je Futejla, pa neka Allah prokune onoga koji je manje poznat od nas dvojice i ponizniji po rodu i onog koji je bio zločinac u prošlosti, a i sada, i onoga koji je najstariji u nevjerstvu i licemjerju“.

Protivnici primirja

Kajs ibn S'ad ibn Ubade

Kajs je bio poznat po svom slijeđenju Ehli bejta. Zapovjednik vjernih, imam Ali, ga je bio odredio kao namjesnika Egipta u početku svog hilafeta. Kada je Kajs kao komandant vojske u Meskinu čuo vijest o potpisivanju primirja između imama Hasana i Muavije, obuzeli su ga oblaci tuge i savladali talasi nemira. Međutim, na kraju se vratio u Kufu.

Kada je Muavija prevario Ubejdullaha ibn Abbasa, bio je poslao pismo Kajsu u kojem mu je obećavao i prijetio. Kajs mu je odgovorio: „Ne, tako mi Allaha, nećeš me vidjeti drugačije nego preko sablje i koplja...“Muavija se naljutio zbog ovog čvrstog odgovora pa mu je poslao drugo pismo u kojem ga je vrijeđao i zaprijetio mu. U tom pismu je pisalo i: „Doista si ti jevrej koji otežavaš samo sebi i upropaštavaš sebe radi stvari koja tebi ne pripada, pa ako pobijedi tvoja najmilija strana – odbacit će te i prevarit će te, a ako pobijedi tebi najmrža strana – ponizit će te i ubiti. Tvoj otac je zapeo stijelu u tuđi luk i gađao tuđi cilj. Mnogo je iščupao, a pogriješio je zglob, pa ga je njegov narod ostavio na cjedilu, pa mu je smrt stigla i umro je u Havranu usamljen. Selam.“

Kajs mu je odgovorio: „A zatim, doista si ti idolopoklonik, sin idolopoklonika. Ušao si u islam mrzovoljno, bio si u njemu prestupnik i iz njega si izašao dobrovoljno. Allah nije za tebe u njemu odredio nikakav udio, nije ti islam učinio trajnim niti tvoje licemjerje prolaznim. Vazda si vodio borbu protiv Allaha i Njegovog Poslanika, bio stranka od stranki mušrika, vazda si bio neprijatelj Allaha i Poslanika i vjernika Njegovih robova. Spomenuo si moga oca. Boga mi, nije zapeo strijelu ni u čiji do li u svoj luk niti je gađao ni u čiji do li u svoj cilj, pa se bunio protiv njega onaj čiji oblak prašine ti ne rascijepaš i čiji zglob ti ne dostižeš. Tvrdio si da sam ja jevrej, sin jevreja, a znaš ti i zna narod da smo doista ja i moj otac neprijatelji vjere iz koje si ti potekao, a to je mnogoboštvo, i pomagatelji vjere u koju si ti ušao i postao dio toga. Selam.“

Kada je Muavija saznao da se Kajs vratio u Kufu, pozvao ga je da prisustvuje davanju prisege njemu. Međutim, on je to odbio jer se bio zavjetovao Allahu da se neće sastati s Muavijom, a da između njih ne budu sablja ili koplje. Muavija je naredio da donesu sablju i koplje i stave ih između njih kako bi Kajs ispunio svoju zakletvu. Tada je Kajs došao na skup i dao prisegu Muaviji.

Hudžr ibn Adij

On je bio jedan od velikana ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i Zapovjednika vjernih i jedan od plemenitih svoga vremena. Po Ibn Esiru u knjizi Usdu-l-gabe i drugim, on je postigao takav položaj bliskosti s Allahom da mu je uslišio dove i učinio ga šehidom u mjestu Merdžu 'Azra, jednom selo u Šamu, po Muavijinoj naredbi i od strane njegovih zločinaca. Po njegovom šehadetu digli su se talasi protesta i protivljenja Muavijinoj politici, čak je i Aiša s drugim osudila ovaj zločin.

Usprkos ljubavi i privrženosti koje je Hudžr gajio prema imamu Hasanu i njegovom ocu, uzbuđenja su ga utjerala u tmine beznađa i razočarenja u trenucima u kojima je donesena odluka o primirju. Zato se u Muavijinom prisustvu obratio imamu Hasanu ovim riječima: „Tako mi Allaha, volio sam da si umro na taj dan i mi da smo umrli s tobom i da nismo vidjeli današnji dan, jer mi smo se vratili primorani na ono što mrzimo, a oni su se vratili, radosni, onome što su voljeli.“

Po predajama El-Medaenija, riječi Hudžra ostavile su na dušu imama Hasana najveću tugu i žaljenje pa mu je, nakon što je ispražnjena džamija, pristupio da mu objasni razlog zbog kojeg je prihvatio primirje: „O, Hudžr, doista sam čuo tvoje riječi u prisustvu Muavije, ali ne vole svi ono što ti voliš i nemaju svi mišljenje kao ti. Doista nisam uradio ono što sam uradio ni zbog čeg drugog osim da vas sačuvam, a Svevišnji Allah se svaki čas zanima nečim.“

'Adi ibn Hatem

'Adi je bio jedan od junaka i onih potpuno privrženih Ehli bejtu. Preneseno je da je imamu Hasanu rekao dok mu se duša topila od tuge i žalosti: „O, sine Allahovog Poslanika, tako mi Allaha, volio sam da sam umro, nego da sam vidio što sam vidio. Izveo si nas od pravde prema nepravdi pa smo ostavili istinu na kojoj smo bili i uši u neistinu od koje smo bježali, pokazali smo se poniženima i prihvatili niskost koja nam ne dolikuje.“ Imam Hasan, a.s., mu je odgovorio: „O, 'Adi, doista sam vidio želju većine naroda u primirju – nisu željeli rat, a ja nisam želio da ih natjeram na ono što ne vole pa sam odlučio da ove ratove odgodim za neko vrijeme jer Allah se doista svaki čas nečim zanima.“

Musejjeb ibn Nedžebe i Sulejman ibn Sured

Njih dvojica su bili poznati po privrženosti i iskrenoj vjernosti prema Ehli bejtu. Bili su pogođeni prihvatanjem primirja pa su došli do imama Hasana tužni i rekli: „Ne možemo se nikako načuditi tvojim davanjem prisege Muaviji, a uz tebe je četrdeset hiljada boraca iz Kufe, mimo stanovnika Basre i Hidžaza.“ Imam je pitao Musejjeba šta on misli da bi trebao uraditi, pa mu je ovaj odgovorio: „Tako mi Allaha, ja smatram da trebaš povući odluke jer je Muavija već pogazio ugovor.“ Imam mu je onda rekao: „Nema dobra u prevari. Da sam to htio, ne bih prihvatio primirje...“U drugoj predaji se kaže da je Imam odgovorio: „O, Musejjebe, da sam želio dunjaluk onim što sam učinio, ne bi Muavija bio izdržljiviji u suočavanju niti ustrajniji u ratu od mene, ali ja sam želio vašu dobrobit i odvraćanje nekih od vas od neprijateljstva prema drugim.“