Dva shvatanja razloga primirja
I
Muavija je pokušao da se predstavi kao mirotvorac, koji poziva na mir, i to preko svojih pisama imamu Hasanu, u kojima ga je pozivao na primirje pod bilo kakvim uvjetima. Istraživači su Muavijin miroljubivi govor smatrali najopasnijom varkom kojom je slomio ramena imama Hasana i prouzročio kritično stanje za njega tako da nije imao drugog izbora do prihvatiti primirje.
Šejh Muhammed Husejn Ali Kašifu-l-Gita o tome je rekao: „Imam Hasan se našao u situaciji da će, ako odbije primirje i ustrajava na ratu, neizbježno ili Muavija biti pobjednik, a on poražen, ili obrnuto, on biti pobjednik, a Muavija poražen. U takvom stanju i uslovima ova mogućnost bila je skoro nemoguća, ali ako pretpostavimo da se takvo nešto moglo desiti, zar bi posljedica toga moglo biti išta osim sažaljenja ljudi za Beni Umejje? Zar oni ne bi onda ispali najugroženiji i najpotlačeniji? Pa kakav bi bio stav imama Hasana ako pretpostavimo da bi bio pobjednik ili pobijeđeni? Prva riječ koja bi se čula od svakog bi bila: ‚Hasan je sam sebe bacio u propast.‘ Jer Muavija je tražio od njega primirje kojim bi se čuvala krv, ali da je on odbio i prešao granicu, a protiv nasilnika okrenuo sva kola, time bi samo za Muaviju i Ebu Sufijana dovršio ono što su oni željeli u zavjeri protiv islama – da vrate ljude u džahilijet i robovanje Latu i Uzau. Muavija ne bi ostavio ni traga Ehli bejtu. Ne, viđenje imama Hasana u prihvatanju primirja bilo je iznad i jedne i druge mogućnosti: on je želio prihvatanjem primirja razotkriti Muaviju i iznijeti na vidjelo njegovu opakost i ono što je skrivao u dubini svoje duše, prije nego što bude pobjednik ili pobijeđeni i bez toga uvuče narod u rat natovarivši im prolijevanje krvi koje oni ne žele.“
Doista je Muavija, koji je formalno bio musliman, a u stvarnosti neprijatelj islama, varao narod tankim velom vjere zbog straha da će se ljudi prikloniti Hasanu i prije njega njegovom ocu, pa mu je imam Hasan primirjem otvorio prostor da ispolji ono što je tajio, što se i desilo: odmah nakon dogovora o primirju, popeo se na minber pred velikim skupom muslimana i rekao: „Doista, ja se nisam borio protiv vas da postite niti da klanjate...“
Pogledaj šta je imam Hasan, a.s., učinio s Muavijom u primirju, kako je slomio sve njegove pokušaje, srušio sva njegova zdanja, dok se nije pojavila istina, nestala laž i propali oni koji su tražili neistinu. Prema tome, u takvim uslovima primirje je bilo jedinstvena obaveza Hasanu, kao što su ustanak i revolucija protiv Jezida u onim uvjetima bila jedinstvena dužnost njegovog brata, imama Husejna. Sve to je zbog razlike između dva vremena i različitosti dva čovjeka: Muavije i njegovog sina Jezida.
Da nije bilo primirja imama Hasana, kojim je razotkrio Muaviju, i šehadeta imama Husejna, kojim je uništio Jezida te je u najkraćem roku propala sufijanska vlast, zasigurno bi svi napori njihovog djeda, Allahovog Poslanika, propali treptajem oka, a vjera bi bila vjera porodice Ebu Sufjana, vjera izdaje, pokvarenosti i razvrata, vjera uništenja dobrih i očuvanja razvratnika i pokvarenjaka.
Ako se bude pitalo zašto imam Hasan, a.s., nije išao putem šehadeta, kao što je to uradio imam Husejn, jer imam Husejn je također znao da neće ostvariti vojnu pobjedu nad Jezidom, odgovor bi bio dvostruk:
1.Jer se Muavija prikazivao kao musliman, dok je Jezid javno i otvoreno činio grijeh i razvrat, da ne govorimo o lukavstvu oca i bezumnosti sina.
2.Izdaja Kufljana je u slučaju imama Husejna predstavljala jedan njegov uspješan korak u pravcu pripreme za njegov potpuni uspjeh u historiji. Međutim, njegovom bratu Hasanu na dan Meskina i Medaina primjena džihada predstavljala je nepremostivu zapreku jer se kršenje Husejnove prisege desilo prije njegovog spremanja za rat pa je njegova mala vojska, kao vojska imama koji ima uzvišene ciljeve, na dan kada je stala za borbu bila čista od bilo kojeg nedostatka koji bi mu mogao naškoditi.
II
Muavija je aktivno djelovao kao namjesnik Šama u vrijeme drugog i trećeg halife, dugih dvadeset godina tokom kojih se osposobio u državnim aparatima, sarađivao je s ljudima, izazivao njihovu pohlepu za njim i zato su uglednici Šama svi podržavali njega, čime se njegov položaj u islamu povećao, kao i time što su ga u ostalim područjima poznavali kao pripadnika plemena Kurejša iz kojeg je i Božiji Poslanik te kao jednog od njegovih ashaba; čak je u tome bio poznatiji od mnogih onih prvih s kojima je Svevišnji Allah zadovoljan i oni zadovoljni Njime, kao što su Ebu Zerr, Ammar, Mikdad i slični njima.
Ovako je opet nastao „umejadizam“ koji se javno takmičio s Hašimidima, a tajno smišljao zavjere protiv njih i vremenom svojim lukavstvom varao obične ljude, otkupljivao uglednike prosipanjem imovine ummeta i angažovanjem na dužnostima koje Svevišnji Allah nije dozvoljavao takvim izdajnicima, iskorištavao osvajačke ratove da bi dobio priznanja zadovoljstava halifa, sve dok se Muavijinim lukavstvom nije ustalio. „Umejadizam“ se uvukao u vjerske propise poput šejtana, kovao u njima svoje spletke poput šejtanovih spletki, iskvario ih vraćajući život u džahilijjet kojim je izazivao razvrat i nevjerstvo na džahilijetski način i po koristoljubivom planu po kojem se „umejadizam“ nadao ostvariti sve svoje interese i upotrijebiti ih za očuvanje svojih povlastica.
Ljudi općenito nisu primjećivali ništa od ovoga, jer je uhodano pravilo u islamskom društvu – da islam pokriva ono od prije njega – bacilo veo na sramotu „umejadizma“, posebno nakon što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., oprostio emevijama i darovanjem pokušao smekšati njihova srca te nakon što su ih halife približile sebi, odabrali ih za namjesnike nad muslimanima i davali im ovlaštenja koja nisu davali ostalim namjesnicima pa su dvadeset godina postupali u Šamu na svoj način: nisu se ustezali ni od kakvih nedjela niti ih je ko odvraćao.
Drugi halifa je bio žestok u praćenju i precizan u obračunu u vezi s nekim svojim namjesnicima, dok s nekim drugim nije bio takav. U tome ga ništa nije moglo spriječiti: prodrmao je Halida ibn Velida, svog namjesnika u Kinnesrinu, kada mu je došla vijest da je on darovao Eš'esu deset hiljada, pa je naredio da ga dovedu i Bilal ga je njegovim turbanom vezao i posadio ga pred Omerom na jednoj nozi, gologlavog, pred svima, državnim službenicima i velikanima, u glavnoj džamiji u Himsu. Pitao ga je jesu li tih deset hiljada od njegove privatne ili od državne imovine, pa ako je njegovo privatno, onda je to rasipanje, a Allah ne voli rasipnike, a ako je od državne imovine, to je iznevjera, a Allah ne voli one koji iznevjere. Zatim ga je smijenio i nije mu dao nikakav položaj dok je bio živ.
Istraživači znaju koliko je Omer imao oštrih nastupa prema nekima svojim namjesnicima, slično onome što je uradio s Halidom i Ebu Hurejrom. Međutim, Muavija je bio njegov odabranik i jedan od njegove svite, uprkos suprotnostima i razlikama u njihovim načinima života, i nije ga sprječavao ni u čemu niti ravnao račune; možda mu je rekao: „Niti ti zapovijedam niti zabranjujem.“, tj. prepustio mu je da radi po svom mišljenju. Prema tome, žestina Omerovog praćenja i preciznost u obračunu je bila u samo u vezi s nekim njegovim namjesnicima i nije obuhvatala sve podjednako, jer je Muavija, njegov namjesnik u Šamu, imao odriješene ruke, radio je šta su zahtijevale njegove želje i šta su tražili njegovi prohtjevi.
To je bilo ono što je zavelo Muaviju i naoštrilo njegovu odlučnost za sprovođenje njegovih emevijskih planova i njegovih lukavstava i varki. Hasan i Husejn su se našli pred velikom opasnošću koja je u ime islama prijetila islamu i u ime istine prevladavala svjetlo istine. Da bi otklonili ovu opasnost, pred njima su stajale dvije mogućnosti: otpor ili pomirenje. Vidjeli su da će otpor u vrijeme Hasana sigurno odvesti u nestajanje ove napore kojima su branili vjeru i njene sljedbenike i upućivali ih ka Svevišnjem Allahu i Njegovom pravom putu.
Zato je Hasan, a.s., odlučio da ostavi Muaviju, prekrši granicu i iskuša ga vlašću za kojom je žudio. Međutim, u sporazumu o primirju uzeo je od njega riječ da ne prelazi Božiju Knjigu i Poslanikov sunnet u svom načinu življenja, kao ni u ponašanju onih koji ga podržavaju, i da ne traži nikoga od sljedbenika Ehli bejta zbog djela koja su počinili protiv Umejada te da uživaju isto poštovanje, da imaju isto pravo kao što to imaju ostali muslimani i ostale uvjete za koje je znao da ih Muavija neće ispoštovati, već da će uraditi suprotno njima.
To je ono što je imam Hasan, a.s., bio spremio za skidanje vela s našminkanog lica emevija i za rastapanje pozlate s Muavijinog naopakog izgleda da bi se on i ostali junaci „umejadizma“ pokazali onakvim kakvi su bili: pripadnici džahilijjeta čije grudi ni na trenutak nisu disale duhom islama, osvetoljubivi, iz čijeg sjećanja sve milosti i darovi islama nisu otklonili nimalo zbog mržnje Bedra, Uhuda i Ahzaba.
Sve u svemu, ovaj plan je bio olujna revolucija u miru, koja je bila neizbježna i koju su određivali uvjeti imama Hasana, jer je istina bila pomiješana s neistinom i ukazala se prilika za one koji traže nered da imaju žestoku oružanu nadmoć. Imam Hasan, a.s., nije bio početak ovog plana niti njegov kraj, već je to dobio kao dio naslijeđa svojih predaka i ostavio ga iza sebe s ostalim svojim naslijeđem. On je, kao i ostali imami iz Poslanikove porodice koji su i u svom djelovanju i u suzdržavanju tražili uputstvo u poslanstvu, stavljen u iskušenje ovim planom, čvrsto se držao strpljivim, ustrajnim i izašao kao čist i pobjednik.
Ovim primirjem imamu Hasanu se ukazala mogućnost da na Muavijin put postavi zasjedu njime samim, koja je iskočila protiv njega odakle nije očekivao i oborila ga, te da minira pobjedu umejada njihovim sopstvenim barutom pa da njihova pobjeda bude prazna, a njihova moć prašina.
Nije dugo prošlo a aktivirala se i prva bomba usađena u uvjete primirja. Pukla je od Muavije samog na dan kada je bio opijen pobjedom, kada je u Nuhejle pripojio iračku vojsku svojoj i obratio im se: „O, Iračani, doista ja, tako mi Allaha, nisam protiv vas ratovao da biste klanjali, postili, zekat izdvajali niti hadždž obavljali. Ja sam ratovao protiv vas samo da vladam nad vama, i Allah mi je to podario, iako vi to niste željeli. Znajte, sve što sam obećao Hasanu ibn Aliju stavljam pod ove svoje noge.“
Zatim je nastavio politikom koja je izašla na vidjelo sa svim vrstama suprotstavljanja Božijoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu, svim vrstama zabrana u islamu, kao što su ubijanje odabranih, gaženje časti, otimanje imovine i zatvaranje slobodnih, a svoja nedjela zapečatio je tako što je na vrat muslimanima natovario svoga bezobraznog, raskalašenog sina, koji je pokvario njihovu vjeru i dunjaluk i učinio ono što je učinio na dan Taff, na dan Herre i konačno na dan Mekke, kada je postavio katapult za gađanje Kabe.
Kako god da je bilo, važno je da su sva ova naknadna dešavanja pomalo rasvjetljavala plan imama Hasana i objašnjavala ga, a najvažnije što je Imam namjeravao učiniti je i bilo upravo skinuti uzde onih tlačitelja, postaviti zapreku između njih i varki koje su smišljali protiv poslanice njegovog djeda. Zaista je imam Hasan i pokazao sve što je želio, nestalo je nejasnoća i emevijsko stanje postalo jasno, a sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova.
Ovim je imam Hasan, a.s., utro put za svog brata, Poglavara šehida, da pokrene svoju revoluciju kojom je Svevišnji Allah razjasnio svoju Knjigu i učinio je poukom za one razumom obdarene.
Njih dvojica su bili dvije osobe za istu misiju. Svaki od njih je zauzeo pravo mjesto u misiji i u svoje vrijeme bio u pravoj etapi te misije, omogućavajući onom drugome da podnese njene teškoću, a jednako su se žrtvovali na njenom putu, pa kako Hasan nije bio škrt u davanju svoje duše, ni Husejn nije bio nimalo manje darežljiviji u davanju duše na Allahovom putu. Imam Hasan, a.s., je samo sačuvao dušu da je sprema u tihi džihad pa, kada je nastupilo vrijeme, kerbelski šehadet je bio hasanijski šehadet prije nego husejnijski. Dan Sabat je bio dublji u značenju žrtvovanja u odnosu na dan Taff kod razumom obdarenih koji duboko razmišljaju, jer imam Hasan je u junaštvu dobio ulogu izdržljivoga, koji podnosi nevolje u liku poniženog, onog koji je odustao od džihada, i šehadet Taff je prvo bio hasanijski pa onda husejnijski, jer je imam Hasan, a.s., uzrokovao sazrijevanje njegovih ishoda kao i pripremanje njegovih uzroka.
Nakon događaja Sabat i Taff ljudi su stali razmišljati o događajima pa su vidjeli da su emevije džahilijetska grupica, nevaljala toliko da ako bi sve tlačiteljske, niske, bezvrijedne pristrasnosti bile otjelovljene, to bi bili sami oni, čak su od te grupice pristrasnosti manje opasne za islam i sljedbenike islama...
Sažetak diskusije
Razlozi primirja mogu se svesti na:
-slabosti i klonulost drugova imama Hasana, njihovu neposlušnost njegovim zapovjedima usljed utjecaja Muavijinih spletki, zbog čega nije bilo koristi od otpora; štaviše, poraz po poslaničkoj liniji bio bi siguran pred Muavijinim varkama, a Imam je bio dužan da očuva ovu liniju i da je ojača u zajednici kojoj vladaju Muavijine spletke i prevare;
-slijedio bi poraz vojske imama Hasana ili njegova pogibija i pogibija njemu najvjernijih iz Ehli bejta i njegovih drugova, ili njihovo zarobljeništvo i preživljavanje, ali u Muavijinim zatvorima, ili pak puštanje na slobodu i preživljavanje u slabom položaju, s osjećajem duga zbog dobivanja slobode, a nijedna od ovih posljedica nije bila prihvatljiva, jer nema opravdanja za šehadet ako mu prije ili poslije ne slijedi prihvatljiv ishod, naročito ako bi podrazumijevao potpuno uništenje imamske linije;
-očuvanje male skupine koja je vjerovala u pravo Ehli bejta i njihova zaštita od potpunog emevijskog uništenja nakon što se pokazalo očiglednim da oni čuvaju svoju emevijsku mržnju prema Beni Hašimu i njihovim sljedbenicima, kao što krvavi događaji islamske historije to potvrđuju;
-očuvanje muslimanske krvi nakon što je bilo jasno da nema koristi od rata protiv zalutale skupine;
-otkrivanje emevijskog džahilijetskog plana i zaštita islamskog ummeta od njega nakon što su halife poravnali teren za vlast djece Beni Umejje na uzdama muslimanskog vođstva za igranje sa sudbinom islamskog postojanja i prisvajanje časne poslaničke revolucije;
-neophodnost pripremanja odgovarajućih uvjeta za borbu protiv nevjerstva i skrivenog licemerja s pozicije moći.
Doista, istinski razlozi koji su se krili iza božanskog stava kojeg je zauzeo bezgrješni Imam ostali su skriveni mnogima koji su živjeli u vremenu tog događaja i nekima iz narednih generacija koji su površno gledali na stvar, kao i onima odvedenim u zabludu, koji su pali pod uticaj iskrivljenih činjenica. Međutim, događaji koji su uslijedili nakon primirja, neprijateljska politika koju su Muavija i ostali emevijski vladari vodili i koja je nanijela ogromne štete muslimanima i islamu, otkrili su neke od tajni stava imama Hasana.
16%
Grupa: Islam
