Žive svijetske religije

Žive svijetske religije0%

Žive svijetske religije Grupa: Religije

Žive svijetske religije

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Grupa: Posjete: 787
Download: 349

Komentari:

Žive svijetske religije
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 68 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 787 / Download: 349
Veličina Veličina Veličina
Žive svijetske religije

Žive svijetske religije

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

ŽIVE SVJETSKE RELIGIJE

Naslov izvornika

اديان زنده جهان

Abdurrahim Solejmani

ŽIVE SVJETSKE

RELIGIJE

Preveo s perzijskog

Refik Razić

Izdanje 2012

Predgovor

Djelo koje je pred vama, dragi čitaoci, ustvari je školska skripta koja je redovno pripremana i predavana na raznim časovima na univerzitetu i u tradicionalnom vjerskom učilištu. Ovo djelo je kratak pregled historije i mišljenja živih religija u svijetu, koje je, naravno, pripremljeno radi upoznavanja studenata sa drugim religijama i u njemu se ne raspravlja o islamu. Na početku ovog djela nalaze se uvodna poglavlja o definiciji religije, podjeli religija i kratka napomena o prvobitnim religijama. Ovo djelo je pripremljeno za dvije nastavne jedinice, ali je njegov opseg možda malo veći od standardnog opsega dvije nastavne jedinice. Budući da je na univerzitetima i u nekim tradicionalnim vjerskim učilištima ova tema imala različite naslove i da je metoda njezinog predavanja bila, također, različita, to je u najvećoj mogućoj mjeri uzeto u obzir u ovom djelu. Poštovani profesori mogu, s obzirom na naslove poglavlja ili s obzirom na nivo razreda i cilj časa, izostaviti neka poglavlja. Naravno, preporučuje se da umjesto izostavljanja, proučavanje nekih jednostavnijih tema prepuste studentima, a da se na časovima samo otklone problemi. Ova knjiga je pripremljena u dvadeset osam dijelova i za dvadeset osam nastavnih sati, i to iz dva razloga: zato što se u nekim centrima održavaju jednočasovna predavanja, a drugi, važniji razlog jeste da kod podjele knjige, s obzirom na primarnost i težinu tema, nije bilo mogućnosti da se nekim religijama posveti više od jednog od dvadeset osam dijelova. Zato u onim centrima u kojima se drže tzv. blok časovi, za svaki čas treba uzeti u obzir dva dijela.Ovdje smatram svojom obavezom da zahvalim gospodi koja su proučila dijelove ove knjige i dala vrijedne napomene, a to su: doktor Ebu-l-Fadl Mahmudi, Ali Movahedijan Atar, Halil Kanberi, Mudžteba Agaji, Ali Reza Šođai, Mustafa Farhudi, Ahmed Reza Meftah i Muhamed Sadek Ebu Talebi. Zahvalnost pripada i svim djelatnicima i dužnosnicima Instituta za islamsko obrazovanje u Iranu, koji su pripremili uvjete za izdavanje ovog djela. Na koncu trebam izraziti svoju krajnju zahvalnost gospodinu hudžetu–l-islamu Hoseinu Tevfikiju, koji je pripremio prije mene jedno djelo o ovoj temi, a moja malenkost se okoristila tim djelom. Nadam se da sam ovim djelom uspio napraviti malu uslugu kulturi svoje zemlje, poštovanim profesorima, studentima i drugim zainteresiranim.

Abdurrahim Solejmani

Prvi dio

Uvodne rasprave

Prvo predavanje

Religija i religije

Šta je religija? Ovo je pitanje na koje daje odgovor naučna disciplina filozofija religije. Naučnici drugih naučnih disciplina dali su, također, različite odgovore na ovo pitanje. Naprimjer, sociolozi ili psiholozi su ovu pojavu definirali sociološkim ili psihološkim pojmovima. Ali, glavno mjesto rasprave o “definiciji religije” jeste filozofija religije i naučnici ove discipline mnogo su se trudili da daju jednu sveobuhvatnu i preciznu definiciju. Ipak, čini se da njihov trud nije polučio John Hick ovako prenosi primjere definiranja religije koji predstavljaju različite sklonosti:

• Fenomenološka definicija jednog Bića ponad čovjeka, koje ima apsolutnu moć i posebno, vjerovanje u određenog Boga ili bogove, koji su dostojni poslušnosti i obožavanja.” (Skraćeni Oksfor-

• Psihologijska definicija: Religija jesu “osjećanja, djelovanja i iskustva pojedinaca u vrijeme osamljenosti, koje oni stječu onda kada sebe izlože naspram bilo čega što imenuju bogom.” (William James)

• Sociologijska definicija: Religija je “ukupnost vjerovanja, djelovanja, slogana i religijskih institucija koje su pojedinci među ljudima izgradili u različitim društvima.” (Talcott Parsons)

• Naturalistička definicija: Religija je “ukupnost naredbi i zabrana koje su prepreka slobodnog djelovanja naših talenata” (Raynakh) ili druga definicija koja ima više istomišljenika: “Religija je zapravo moral kome osjećanja i emocije daruju uzvišenost, toplinu i jasnoću.” (Matthew Arnold)

• Religijska definicija: “Religija je priznavanje zbilje da su sva stvorenja očitovanje jedne snage koja je veća od našeg znanja i spoznaje.” (Herbert Spencer) Ili definicija da je “religija odgovor čovjeka na božanski poziv”.

Jedan muslimanski autor je sabrao gledišta mnogih zapadnih naučnika o definiciji religije. Prema njegovim riječima islamski naučnici ovako definiraju religiju: “Religija je jedna božanska institucija koja vodi posjednike zdravog i razboritog uma, one koji ispravno razmišljaju – samostalno i voljno – prema dobru i valjanosti na Ovom Svijetu i uspjehu i spasenju na Onom Svijetu i upravlja ih prema duhovnoj i materijalnoj koristi i sreći.”

John Hick, nakon što je naveo ove definicije, kaže:

“Sve ove definicije su na neki način konstruirane’. Znači da prvo uzimaju u obzir koje značenje ovaj pojam treba imati, a zatim mu ga u obliku jedne definicije pripisuju. Možda bi bliže stvarnosti bilo da pojam religija’ nema jedno značenje koje svi prihvataju, već da se mnogobrojne pojave nazivaju religijom i međusobno su povezane što Ludwig Wittgenstein naziva porodična sličnost’.”

Wittgenstein navodi primjer “igre”. On kaže: “Koji god element igre da uzmemo u obzir, vidjet ćemo da neke igre nemaju taj element. Da li igra postoji radi uživanja? Neke igre postoje radi stjecanja koristi. Da li je igra rivalstvo? U nekim igrama učestvuje samo jedna osoba. Da li je za igru potrebna vještina? Neke igre se zasnivaju na sreći. Tako nema niti jednog obilježja koje bi bilo zajedničko svim igrama. S tim u vezi, ako uzmemo u obzir sličnosti članova neke porodice, vidjet ćemo da njihove oči, nos i kosa nisu potpuno jednaki, ali da neki članovi porodice imaju slične oči, neki imaju sličan nos, a nekima je kosa međusobno slična. Moguće je da dva člana porodice ne budu imali nikakve međusobne sličnosti, ali da svaki od njih ima neku sličnost sa drugim članovima porodice. Dakle, naprimjer, postoji deset obilježja od kojih je svako zajedničko nekim članovima porodice. Ta obilježja su skup porodičnih sličnosti’.”

John Hick dalje kaže: “Možda nećemo naći nijednu pojavu koja će biti zajednička svim religijama, ali postoji skup obilježja od kojih je svako zajedničko nekim religijama.” Dakle, prilikom definiranja religije trebamo se okoristiti primjerom “porodičnih sličnosti”.On kaže da iako ni jedno obilježje nije zajedničko svim religijama, ipak “vjerovanje u spasenje i izbavljenje” postoji u svim velikim i usavršenim religijama svijeta. Tako se u prvobitnim religijama nije obraćala pažnja na spasenje i izbavljenje, već je imalo važnost čuvanje ravnoteže između naredbi i izbjegavanja nesretnih pojava.

Izgleda da pitanje “definicije religije” ima izvjesnu vezu sa naučnom disciplinom historija religija, jer određuje djelokrug zanimanja ove discipline. Sa definiranjem religije postaje jasno koja vjerovanja se mogu smatrati religijom da bi historičar religija raspravljao o njima. Ali, činjenica je da su religije i njihov broj bile određene od početka i napor za definiranje religije uložen je zbog toga da bi se pronašle zajednička obilježja među vjerovanjima koja se nazivaju “religijom”.

Klasifikacija religija

Pitanje koje se posebno tiče historičara religija i kojem oni pridaju veći značaj je klasifikacija religija. Prije raspravljanja o religijama treba ih klasificirati da bi rasprava postala lakša i jednostavnija. Zato ćemo ovdje sažeto spomenuti klasifika:

a. Prvobitne i napredne religije

Klasifikacija religija koja je u manjoj mjeri predmet neslaganja jeste njihova podjela na “prvobitne” i “napredne”. Prvobitne religije odnose se na prvobitne ljude i narode i njihovo najvažnije obilježje jeste jednostavnost. One, suprotno naprednim religijama, nemaju kompliciran teološki sistem.

U ovim religijama se većinom obožavaju prirodne pojave i sljedbenici ovih religija nastoje potčiniti prirodne pojave radi osiguranja životnih potreba i otklanjanja prirodnih nesreća. U naprednim religijama ne postoje ova obilježja ili su veoma blijeda. One imaju kompliciran sistem i više pažnje posvećuju biću ili bićima koja su ponad prirode. Njihov glavni motiv je izbavljenje i spasenje u drugom životu.

Navedena obilježja su razlog zašto su prvobitne religijeveoma brojne i raznovrsne, tako da u područjima u kojima ove religije postoje, svako selo ili svako pleme ima posebnu religiju ove vrste. Danas se primjeri ovih religija mogu naći među plemenima Afrike, australskim domorocima, američkim starosjedilačkim plemenima i među Eskimima. U narednom poglavlju razmotrit ćemo zajednička obilježja ovih religija.

b. Izumrle i žive religije

Neke religije su postojale u prošlosti i u naprednim civilizacijama. Katkad bi negdje doživjele procvat, ali su postepeno, zbog različitih uzroka, nestale i danas nemaju mnogo sljedbenika. Upravo zbog tog nazivaju se “izumrlim religijama”. Ovoj grupi pripadaju religije Mezopotamije, drevnog Egipta, stare Grčke i drevnog Rima. Naspram izumrlih religija stoje žive religije, koje danas imaju značajan broj sljedbenika. Historičari religija u ovu grupu načelno ubrajaju jedanaest religija. To su slijedeće religije: hinduizam, budizam, džainizam, sikizam, zoroastrizam, judaizam, kršćanstvo, islam, konfucijanizam, taoizam i šintoizam. Glavna pažnja historičara religija usmjerena je na žive religije, a prvobitne i izumrle religije su u manjoj mjeri predmet pažnje i rasprave. Jedna od aktualnih rasprava u vezi s živim religijima – koja je do izvjesne mjere i predmet neslaganja – jeste klasifikacija ovih religija. S obzirom na različite kriterije postoji mnogo načina klasificiranja ćemo neke od ovih kriterija:

Učenja

Ponekad se podjela religija vrši na osnovu postojećih učenja u jednoj ili više religija. Na temelju toga o njima se govori kao o božanskim i nebožanskim religijama, o monoteističkim i nemonoteističkim, o vjerovjesničkim i nevjerovjesničkim religijama. U prvoj podjeli na božanske i nebožanske religije ponekad se želi reći da u nekim religijama postoji vjerovanje u Boga, a u nekim ne postoji. Nekada među muslimanima ova podjela ima drugačije značenje. Kod njih se božanskim religijama smatraju one za koje islam vjeruje da imaju božansko porijeklo, kao što su judaizam, kršćanstvo i zoroastrizam, čije je božansko porijeklo u islamu uglavnom prihvaćeno. Nasuprot njima postoje religije u čije božansko porijeklo islam ne vjeruje i ustvari treba reći da islam o njima šuti.Podjela religija na monoteističke i nemonoteističke zasnovana je na tome što u nekim religijama postoji vjerovanje u jedinog Boga, a u drugima se znaci ovog vjerovanja ne primjećuju. Razlog podjele na vjerovjesničke i nevjerovjesničke religije je u tome što je u nekim religijama jedan pojedinac posrednik između čovjeka i Boga i izaslanik je Božiji, dok u drugima osnivač religije sebe ne smatra vjerovjesnikom i izaslanikom Božijim. Razvrstavanje religije na osnovu učenja ima očigledne poteškoće, a neke od njih su sljedeće:

Prvo, ako historičar uzme za mjerilo jednu ili više religija izašao je iz sfere nepristranosti, iako je osnovni uvjet historičara religije nepristranost.

Drugo, moguće je da jedno učenje ne postoji u drugim religijama, ali da njegovi ekvivalenti sa istim obilježjima postoje, iako nemaju izvanjsku sličnost sa tim učenjem. Primjer toga je pojam avatar u hinduizmu za kojeg neki smatraju da se može uporediti sa vjerovjesništvom.

Treće, moguće je da sljedbenici jedne religije smatraju da u drugoj religiji ne postoji neko učenje, dok sljedbenici te religije smatraju da oni vjeruju u njega. Naprimjer, oni koji klasificiraju religije na osnovu kriterija monoteizma, hinduističku vjeru ubrajaju u nemonoteističke, dok u isto vrijeme sljedbenici ove religije sebe smatraju jednobošcima i odlomci iz svetih tekstova te religije potkrepljuju njihovo stanovište.

Četvrto, moguće je da se neka religijska učenja ne vide površnim gledanjem, ali sa dubljim uvidom mogu se pronaći. Primjer toga je vjerovanje u postojanje Boga u religijama koje se u ovom značenju ubrajaju u nebožanske, a pronalazi se jednim dubljim uvidom.

Osobe

Ponekad se u nekim religijama osobe uzimaju za mjerilo podjele. Primjer takve podjele religija je podjela na ibrahimovske (abrahamske) i one koje to nisu. Tri religije, judaizam, kršćanstvo i islam, koje za svoga duhovnog pretka smatraju Ibrahima Halila, nazivaju se “ibrahimovskim religijama”, dok se druge nazivaju “neibrahimovskim”.Ova podjela, također, ima svoje poteškoće. Prvo, možda je ova podjela poželjna za sljedbenike tri navedene religije, ali sljedbenici drugih religija nemaju nikakve predodžbe o njoj, a osim toga moguće je da na izvjestan način izvodi historičara iz kruga nepristranosti. Drugo, u svakoj podjeli je potrebno da oni koji čine jednu grupu imaju međusobnu sličnost. Naprimjer, u skladu sa ovim kriterijem, religije šintoizam i zoroastrizam nalaze se u grupi neibrahimovskih religija, iako nemaju međusobne sličnosti i ova činjenica kriterij za podjelu.

Geografske oblasti

Sljedeća podjela religija je njihova podjela na religije istoka i zapada. Budući da je mjesto rođenja svih živih religija svijeta azijski kontinent, misli se na istok i zapad ovog kontinenta. U ovoj podjeli judaizam, kršćanstvo i islam smatraju se zapadnim religijama, a ostale istočnim religijama. Ova podjela, također, sa sobom nosi određene poteškoće: Prvo, precizna granica istoka i zapada nije jasna i zato, ako bi se azijski kontinent tačno podijelio, onda bi se možda Iran našao na zapadu Azije. Rezultat toga bio bi da se religija zoroastrizam smatra jednom od zapadnih religija, dok oni koji ovako dijele religije zoroastrizam ubrajaju u istočne religije. Drugo, važniji problem ove podjele jeste da dijeljenje s aspekta geografske pripadnosti nekom području dovodi do toga da se dvije religije koje nemaju međusobnu sličnost nalaze u istoj grupi. Naprimjer, religije taoizam i hinduizam nalaze se u grupi istočnih religija, iako nemaju međusobnu sličnost.

Porijeklo

Sljedeća podjela religija jeste na temelju porijekla. Žive religije svijeta pojavile su se među tri rodoslovlja: semitskog, arijevskog i mongoloidnog. Ovaj kriterij se čini boljim od prethodnih, jer u njemu nema poteškoća koje postoje u prethodnim. Naprimjer, problem koji je većinom postojao u prethodnim podjelama bio je da se dvije religije, koje nisu međusobno slične, nalaze u jednoj grupi. Ali budući da jedno rodoslovlje u kulturnom smislu ima jedan korijen, a religija se pojavljuje u kolijevci kulture, tako, u principu, one religije koje nastaju iz jednog rodoslovlja i jedne kulture imaju međusobne načelne sličnosti. U skladu sa ovim kriterijem žive religije svijeta se ovako dijele:

1. Arijevske religije

a.hinduizam

b.budizam

c.džainizam

d.sikhizam

e.zoroastrizam

2. Religije narodaDalekog istoka

a.konfucijanizam

b.taoizam

c.šintoizam

3. Semitske religije

a.judaizam

b.kršćanstvo

c.islam

Treba istaći činjenicu da ova klasifikacija obraća pažnju na prvobitno mjesto rođenja jedne religije, iako se jedna religija naknadno proširila među pripadnicima druge rase ili se potpuno iselila iz mjesta svog prvobitnog rođenja, Takva je budistička religija koja nema mnogo sljedbenika u prvobitnom mjestu svoga nastanka i većina njezinih sljedbenika su narodi žute rase.

U ovoj knjizi izvršena je podjela religija na osnovu porijekla, tako da su žive svjetske religije klasificirane na tri grupe i govori se sažeto o arijevskim religijama, religijama naroda žute rase i semitskim religijama. Prije nego što počnemo govoriti o ove tri glavne grane religija jedno poglavlje ćemo posvetiti prvobitnim religijama.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Ali Asgar Hikmet, Historija religija, pogl. 1-2.

2. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 1.

3. John Hick, Philosophy of Religion, prijevod na perzijski jezik Behzad Saleki, uvod.

4. Doktor Muhammed Abdullah Deraz, Uvod u istraživanje o povijesti religija, prijevod na perzijski jezik Sejjid Muhammed Bakir Hodždžeti, pogl. 1.

5. Doktor Muhammed Dževad Maškur, Sažetak o historiji velikih religija, pogl. 1.

6. Doktor Golam Ali Arja, Upoznavanje sa historijom religija, pogl. 1.

Drugo predavanje

Prvobitne religije

U raznim krajevima svijeta neki ljudi i narodi još uvijek žive na primitivan način. Takvi su australski domoroci, afrička plemena, američka starosjedilačka plemena i Eskimi Sjevernog pola. Ovi narodi nisu znatnije upoznati sa civilizacijom i dostignućima novog svijeta i žive na način kako su živjeli ljudi prije deset i više vjekova, a ponekad kao prahistorijski ljudi. Jednostavnost je obilježje svih aspekata života ovih ljudi. Oni ne samo da se koriste primitivnim sredstvima za osiguranje životnih potrepština, nego su i u kulturnom i misaonom poglegu prosti. Primitivni čovjek ima obilježja koja oblikuju njegovo posebno mišljenje i kulturu. On je toliko zavisan od svog društva i plemena da u stvarnosti nema individualnu i nezavisnu ličnost. On nema mišljenje i vjerovanje odvojeno od svoga društva. On je toliko naklonjen svom društvu da zatvorenih očiju prihvata vijesti, navike i običaje i rijetko sebi dozvoljava da o njima razmišlja i da ih razumijeva. Upravo ta činjenica je uzrok zašto se mišljenje primitivnog čovjeka rjeđe mijenja i preobražava.

Običaji i vjerovanja primitivnog čovjeka su u skladu sa njegovim tjelesnim i psihičkim potrebama. Njegovo mišljenje su izgradile tjelesne potrebe, kao što su: potreba za hranom, vodom, lijekom, liječenjem, i slične njima, te psihičke potrebe, kao što su: potreba za sigurnim utočištem od opasnosti, bolesti, smrti i uništenja. Njegovo religijsko mišljenje uobličeno je u skladu sa njegovim životom i problemima u njemu i on rjeđe razmišlja o spasenju u drugom životu nego u sadašnjem. Spoznaja primitivnog čovjeka zasniva se većinom na osnovu spoljnjih osjetila i njegovih tjelesnih iskustava. U njegovom mišljenju nema mjesta za mnogo rezonovanja i racionaliziranja. Ove činjenice uzrokuju da religija primitivnog čovjeka ima poseban oblik. Ova religija pripada onom čovjeku koji je prost, lahkovjeran i impulsivan. Zbog ovoga, ona nikada nema složenu strukturu. Primitivni čovjek se na temelju navika i običaja svog plemena, a radi ispunjenja potreba, otklanjanjanja prepreka i poteškoća, utječe neopipljivim snagama, koje prema njegovom vjerovanju postoje u prirodnim i osjetilnim pojavama, i traži od njih pomoć i upravo to je njegova religija. S obzirom da su navike, pravila i običaji različitih plemena, a također i prirodne pojave u različitim dijelovima svijeta veoma raznovrsne, tako su i prvobitne religije veoma raznovrsne. Utvrditi tačan broj ovih religija je nemoguće. Svako pleme i selo imaju posebnu religiju, imaju posebne predmete obožavanja i vrše posebne obrede. Ova raznovrsnost čini nemogućim proučavanje i promatranje religijskih vjerovanja i mišljenja svih primitivnih naroda. Ipak, istraživači religije i antropolozi nabrojali su značajke prvobitnih religija. Oni su uvjereni da sve ove religije, sa svom svojom raznovrsnošću i brojnošću, imaju neke zajedničke odrednice. Sve ove religije imaju slična vjerovanja i obrede koji, iako nisu potpuno jednaki, pripadaju jednoj grupi i istovrsni su. Naravno, treba uzeti u obzir da se ponekad neke od ovih značajki, zbog njihove naglašenosti u pojedinim područjima, smatraju jednom vrstom prvobitnih religija.

Zajednička obilježja prvobitnih religija su:

1. Vjerovanje u mana

“Mana” je mirna i tiha sila koja se nalazi u svim stvarima svijeta. Ova sila očituje se posredstvom posebnih pojedinaca, u posebnim ličnostima i stvarima i ima neobičnu snagu.

Stvar ili osoba koja posjeduje ovu silu ima posebne moći iprimitivni ljudi osjećaju posebno stanje naspram stvari ili osoba koje posjeduju ovu moć. Oni im poklanjaju posebnu pažnju da bi bili sigurni od zla ove moći ili da bi iskoristili ovu moć za uvećanje svoje moći, rodnosti zemlje, plodnosti i tome slično.

2. Magija i vračanje

Primitivna plemena i ljudi radi potčinjavanja ili otklanjanja postojeće sile u prirodi (m na) koriste posebne molitve i obrede koji se nazivaju magija i vračanje. Ovi obredi imaju različite oblike. Ponekad neki pojedinac koji se naziva “šaman” ili vrač liječnik, pomoću obreda i posebnih molitvi koje izgovara, ružnog i strašnog izgleda i lica, kakvim je sebe namjestio, neobičnim pokretima i jezovitim kricima, nastoji da moć, koja je uzrokovala bolest jedne osobe, potčini i pokori. Ali, nekada magijsku ceremoniju i vračanje ne vrši pojedinac nego je vrše svi pripadnici tog plemena. Naprimjer, oni svoje grijehe prenose na neku životinju i ubijaju je, ili grijehe prenose na čamac, potapaju ga i na taj način se spašavaju od nesreća ili će to donijeti rodnost zemlji, plodnost čovjeku ili životinji.

3. Obožavanje totema

Pustinjska plemena poštuju neke životinje i biljke. Oni neku posebnu biljku ili životinju smatraju svojim praocem i pretkom i prema njoj se ophode na poseban način, a ponekad njezinu sliku tetoviraju na svome tijelu. Naprimjer, totem jednog plemena je kengur, koji je predmet poštovanja plemena i oni vjeruju da u njemu postoji sila m na i da im može pomoći. Pripadnici plemena čak svoju spoljašnjost uređuju u skladu sa totemom i naprimjer kosu na svojoj glavi prave da izgledom podsjeća na kengura.

4. Vjerovanje u fetiš

Pustinjska plemena vjeruju da u mnogim neživim stvarima postoji moć i snaga. Oni vjeruju da neobične i rijetke stvari, kao što su kamenje i drveće koji imaju neobičan oblik i izgled, imaju posebnu moć i zato se prema njima ophode na poseban način. Istraživači današnjih hamajlija i talismana, koji su svuda rasprostranjeni, smatraju to obožavanjem fetiša.

5. Tabu

Sljedeće vjerovanje koje je rasprostranjeno među svim pustinjskim plemenima je “tabu”. Oni vjeruju da je zabranjeno približavanje nekim stvarima ili osobama i ta stvar ili osoba je tabu. Naprimjer, prema njihovom vjerovanju – vođa plemena ima nevidljivu moć i uzimanje njegovih stvari je opasno. Kod svakog plemena je posebna stvar, osoba ili mjesto tabu, znači ne smije joj se približavati. Ako neko počini ovakav grijeh život mu je u opasnosti, mora posebnim djelom nadoknaditi svoje svoj grijeh i dati zadovoljštinu.

6. Očišćenje i zadovoljština

Ako se neka osoba ili pleme ne pridržavaju tabua postaju zaprljani i nečisti i ovaj čin uzrokuje nastanak jednog neprirodnog stanja. Naprimjer, nečisti i škodljivi duh uznemirava tu osobu I njegovu porodicu i pleme. Jedini put izbavljenja iz ove situacije je izvršenje obreda očišćenja ili zadovoljština. U svakom plemenu čine se posebne obredi očišćenja od grijeha. Neki od njih su post, šišanje kose, padanje na zemlju i prizivanje duhova, trčanje u vatri ili njezino preskakanje ili ranjavanje dijelova tijela.

7. Animizam

Animizam se javlja u značenju “posjedovanja duha”. Primitivni ljudi smatraju da sve postojeće u svijetu, bilo da su životinje ili nežive stvari imaju dušu. Prema njihovom mišljenju kamen, planina, rijeka, vjetar, nebo, Sunce, Mjesec, životinje i biljke, svi oni imaju duše koje se upliću u čovjekov život i pomažu mu, a ako su se naljutili povrjeđuju ga.Ovi duhovi imaju osjetila, opažanje, volju i nakanu. S njima se može uspostaviti odnos i upraviti ih u posebnom smjeru. Oni se ljute na čovjekovu nepažnju i raduju se njegovom dodvoravanju i pažnji i pokazuju reakciju. Primitivna plemena vjeruju u moć nekog duha koji prebiva u nečemu, pažljivi su prema njemu i obožavaju ga. Moguće je da to budu Sunce, Mjesec, neke zvijezde i sazviježđa, posebna planina ili rijeka ili druge stvari i upravo ovdje počinje obožavanje prirodnih pojava. Ono što se obožava ustvari je neki duh koji je, prema vjerovanju primitivnih plemena, skriven iza svih prirodnih pojava, a nije njihova vanjska i materijalna pojavnost.

Naravno,potrebno je razumjeti da obožavanje prirodnih pojava i poštivanje njih i stvari oko njih nema uvijek obilježje animizma. Ponekad je ovo poštivanje zbog sile m na za koju se smatra da postoji u nekoj stvari. Isto tako, ponekad je neka stvar ili biće simbol neke više sile i njoj se posvećuje pažnja samo kao simbolu. Uprkos tome, obični ljudi ponekad obožavaju samu tu materijalnu stvar, za koju se smatra da ima moć.

8. Vjerovanje u žrtvu

U skladu sa prethodno rečenim, prema vjerovanju primitivnih ljudi iza prirodnih pojava skrivaju se duhovi i sile koji mogu u životu pomoći čovjeku i plemenu ili ih dovesti u nevolju i nesreću. Jedan od načina potčinjavanja ovih duhova i sila i da bi se one upotrijebile jeste prinošenje žrtve. Primitivna plemena daju im poklone da bi zadovoljili i sačuvali zadovoljstvo duhova i prirodnih sila. Ovaj čin žrtve ponekad je donošenje hrane i pića, nekad životinje, a ponekad se žrtvuju ljudi. Nekad je potrebno, da bi se umirila srdžba rijeke ili vulkana, darovati i žrtvovati im jednog ili nekoliko ljudi. Nekada pak, pojedinci sebe žrtvuju da bi spasili druge. Veoma su raznovrsna vjerovanja i vrste religija u kojima postoji žrtvovanje. U mnogim plemenima ovo vjerovanje je prilično komplicirano, tako da ga izvršavaju posebni pojedinci koji se nazivaju “vračevi”, i to na posebnom mjestu i uz posebne obrede.

9. Obožavanje duhova predaka

Primitivna plemena vjeruju da čovjekova duša nakon odvajanja od tijela ima snagu i moć i da može utjecati na sudbinu onih živih. Duh može da se naljuti zbog nepažnje živih i da ih povrijedi ili da bude zadovoljan zbog njihove pažljivosti prema njemu, njihovih darova koje mu prinose i da im pomogne. Zato, primitivna plemena na poseban način prave grobove umrlih i u njih stavljaju hranu, piće i čak skupocjene stvari. Nekada, u prošlim vremenima, zakopavani su supruga i sluge zajedno s umrlim ili su zajedno s njegovim tijelom spaljivani u vatri. Ova plemena vjeruju da zli i nasilni ljudi poslije smrti dobijaju oblik đavola i jezovitih bića, a da dobri i pošteni ljudi ostaju sveti i pošteni i da čak stječu božanstvenost.

10. Jezik legend

Legenda je priča kojom primitivni ljudi objašnjavaju i tumače svijet i sebe.11 Među pustinjskim ljudima postoji mnogo legendi koje objašnjavaju sve prirodne pojave. Legenda ustvari opisuje jedan događaj koji se desio ponad ili prije vremena. Na osnovu toga primitivni čovjek koristi poseban jezik za objašnjavanje zbilja u koje vjeruje, a to je jezik legende. On objašnjava događaje za koje vjeruje da su se desili prije vremena u vidu jedne jednostavne legende. Zato ne treba legendu smatrati, kao neki pisci,13 dječjom maštom i uobraziljom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, prvi dio.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi; prvi, drugi i treći dio.

3. Skupina autora, Religijski svijet, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, sv. 1, pogl. 2-3.

4. Ali Asgar Hikmet, Historija religija, pogl. 3-8.

5. Doktor Muhammed Dževad Maškur, Kratki opis historije svjetskih religija, pogl. 2.

Drugi dio

Arijevske religije

1. Hinduizam

2. Džainizam

3. Budizam

4. Sikhizam

5. Zoroastrizam

Treće predavanje

Povijesni korijeni i početak hinduističke religije

Hinduistička religija je jedna od živih svjetskih religija koje su, u nekom smislu, okrenute ka pojedincu. Ova religija je prošla nekoliko razvojnih etapa i u svakoj etapi je, čuvajući prethodno stečene elemente, prihvatila uticaj različitih kultura, tako da su se u njoj desile duboke promjene. Podložnost hinduističke religije uticajima govori o tome da je ova religija prihvatala mnoga uvjerenja, tako da se lahko sporazumijevala sa svakom religijom i kulturom i unutar sebe davala mjesto njihovim elementima. Neki su o ovoj religiji rekli da “hinduizam više liči na drvo koje se malo-pomalo razvija, nego na građevinu koju je izgradilo nekoliko velikih arhitekata u određenom vremenu”. Budući da su osnovni principi ove religije bili podložni promjenama, potrebno je odvojeno proučiti historiju i mišljenje svake razvojne etape. Prije raspravljanja o razvojnim etapama hinduističke religije reći ćemo nešto o sredini u kojoj se ona začela.

a. Kolijevka nastanka

Hinduistička religija pojavila se u prostranoj i začudnoj zemlji Indiji. Ova religija, čiji nastanak seže, možda, u vrijeme dva milenija prije nove ere, uobličila se u kolijevci dvije različite kulture i civilizacije: jedna je arijevska kultura i civilizacija, koja se doselila u tu zemlju i druga je domorodačka civilizacija Indije. Da bismo upoznali kolijevku u kojoj se pojavila hinduistička religija, potrebno je da nešto kažemo o ove dvije civilizacije.

Civilizacija domorodaca drevne Indije

Otprilike dvije hiljade godina prije nove ere i prije ulaska Arijevaca u Indiju u ovoj zemlji je živio narod po imenu Dravidi. Priča se da još mnogi potomci ovih ljudi – koji su bili prilično niskog rasta, kovrdžave i tamne kose – danas žive u južnom dijelu Indije. Postoji malo dostupnih informacija o civilizaciji i kulturi ovog naroda, a i one su pronađene u posljednjim arheološkim otkrićima. Posljednje iskopine u oblasti Mohendžo-Daro (Brdo mrtvih) i Harapa u dolini Inda pokazuju da je prije oko četiri hiljade godina u ovoj oblasti postojala veoma napredna civilizacija. Tragovi koji su ostali pokazuju da je ova civilizacija u oblasti arhitekture, zanatstva, umjetnosti i drugim zanimanjima bila veoma napredna. Paleontolozi su pronašli tragove posebne povezanosti između ove civilizacije i civilizacija Egipta i Mezopotamije, koji kazuju da je raspon civilizacije koja je postojala na jugu obuhvatao područje od Inda do Egipta.

Iz tragova koje imamo određena je do izvjesne mjere i religija civilizacije iz doline Inda. Statue majke-božice, koje su pronađene na prostranom području, pokazuju raširenost obožavanja ženskog božanstva. Osnovni princip ove religije je vjerovanje u žensku silu kao izvor stvaranja. Ovaj princip je poslije našao put i mjesto u hinduističkoj religiji. Isto tako, na jednom od pronađenih pečata postoji slika muškog božanstva koja podsjeća na Šivu (muško božanstvo) u hinduističkoj religiji. Pored toga, u ovoj civilizaciji pronađeni su znakovi animizma i vjerovanja da sve postojeće ima duh.

Indoevropska civilizacija i ulazak Arijevaca u Indiju

Uporedo sa civilizacijom juga, koja je obuhvatala prostor od doline Inda do Egipta, postojala je druga civilizacija na sjeveru, koja se danas naziva “indoevropskom” civilizacijom. Ova civilizacija nije bila snažna kao civilizacija na jugu, i iako se možda ne može nazvati prvobitnom civilizacijom, upoređujući je sa civilizacijom juga bila je mnogo zaostalija. Život prvih indoevropskih naroda bio je nomadski i njihovo glavno zanimanje bilo je stočarstvo. Smatra se da je u toku drugog milenija prije Krista iz nejasnih razloga (možda zbog neodgovarajuće vode i klime) došlo do širokih pomjeranja među ovim narodima, koja su utjecala na velika područja u svijetu od Evrope do Indije. Tako je jedan ogranak Indoevropljana, koji su sebe nazivali Arijevci (što znači neporočan i plemenit), krenuo prema jugu i istoku, te je dio njih došao na visoravan Irana, a drugi dio se spustio u Indiju. Arijevski nomadi ušli su u dolinu Inda u drugoj polovini drugog milenija prije nove ere, započeli su rat sa Dravidima, starosjediocima tog područja, koji su bili sjedilački i civiliziran narod, i pobijedili ih. Da ne ostane neizrečeno, hinduistička religija je ishod susreta dvije civilizacije u dolini Inda, civilizacija sjevera i juga.

b. Vedska religija

Vede, što znači “znanje” i “učenost”, najstariji su naziv svetog teksta Hindusa. Ova zbirka obuhvata četiri knjige koje se zovu Rigveda (znanje o pjesmama hvale), Samaveda (znanje o melodijama), Jadžurveda (znanje o pravilima žrtvovanja) i Athervaveda (znanje o pravilima magije i čarobnjaštva).

Najstariji dio ove zbirke je upravo Rigveda, koja sadrži hiljadu dvadeset osam pjesama i smatra se da je napisana u drugoj polovini drugog milenija prije nove ere. Pjesme

Rigvede su hvala mnogobrojnih bogova koji su očitovanja prirode. U ovim se pjesmama hvale bogovi radi osiguranja od njihove srdžbe i stjecanja njihove naklonosti da bi tako zemljoradnja i stočarstvo napredovali. Također, u njima svaka prirodna pojava, kao što su nebo, zemlja, sunce, vjetar, vatra itd. imaju osobnost i obožavaju se. Smatra se da Rigveda potiče iz vremena prije seobe Arijevaca, a da su se ostale tri knjige pojavile poslije seobe. U Samavedi ponavljaju se iste pjesme iz Rigvede i dodato im je još sedamdeset pet pjesama. Jadžurveda je ustvari knjiga obreda i govori o religiji žrtvovanja. Athervaveda je knjiga magije i čarobnjaštva, sadrži molitve i spominjanja kojima se može steći sigurnost od zla duhova i demona.

Vjerovanje i obredi u vedskom razdoblju

1. Bogovi i jedini Bog

U Vedama većinom se govori o mnoštvu bogova i u svakoj pjesmi slavi se jedan bog. Ali u posljednjim pjesmama Rigvede govori se o Jedinom Bogu, Bogu koji je Stvoritelj i Gospodar svijeta. Ovaj Jedini Bog naziva se imenima Višva, Karma, Puruša i Pradžapati, on je Stvoritelj svijeta, vidi sve stvari i svuda je prisutan.

2. Stvaranje svijeta

Iz nekih vedskih pjesama d se zaključiti da je taj Jedini Bog stvorio svijet iz ničega:

U to vrijeme nije bilo ni nepostojanja niti postojanja, nije bilo vazduha niti neba koje je veće od njega. Šta je bilo skriveno? Gdje? Pod sjenkom čije zaštite?

Da li je postojala beskrajno duboka voda? U to vrijeme nije bilo smrti niti vječnog života niti znaka od noći i dana. Snagom svoje biti nepomični (vjetar) jedini disao je, osim njega ništa nije postojalo. U mračnom početku bio je u mraku skriven. Nikakav određeni znak nije bio, svuda je bila voda. Taj jedini pojavio se snagom toplote. U početku se pojavila želja (htijenje) u tom jedinom. To je bilo prvo sjeme čiji je plod misao. Znalci, koji u svom srcu istražuju snagom znanja, razumjeli su granicu postojanja iz nepostojanja. Njihova zraka svjetlosti rasprostrla se u mraku ali, da li je jedan jedini bio iznad toga ili ispod toga? Imao je moć stvaranja i snagu izvršenja, ispod je bila snaga, a iznad zapovijed. Ko je taj ko sigurno zna i ko je taj ko će ovdje objasniti? Gdje se rodio i gdje se pojavilo ovo stvaranje? Naredni bogovi pojavili su se iz stvaranja svijeta, pa ko onda zna gdje je počelo stvaranje? Niko ne zna gdje je započelo stvaranje i da li ga je On donio u postojanje ili ne? Onaj koji je na uzvišenom prijestolju nadziratelj je nad njim, samo On zna, a možda ni On ne zna.

3. Divovi ili bogovi zla

U dijelovima Rigvede govori se o zlim bogovima koji su u ratu sa bogovima dobra. U Vedama se nalaze priče o ratu ove dvije skupine bogova.

4. Znanje o kraju

U Rigvedi čovjek samo jedanput živi i jedanput umire, ali nakon smrti ostaje vječan i samo njegovo tijelo nestaje. U ovoj knjizi nekad se govori o raju na nebu i paklu u donjem svijetu. Raj, kojeg obuhvata vječna svjetlost, mjesto je dobročinitelja, a pakao, koji je najniža tama, mjesto je onih koji čine zlo.

5. Bogoslužje i obožavanje

Bogoslužje u ovom razdoblju bilo je većinom porodično, a obožavanje i slavljenje bogova vršilo se uglavnom u vrijeme izlaska i zalaska Sunca, što se ubrajalo u najvažnije obredoslovno djelo tog vremena. Naravno, ponekad bi se bogovima prinosili darovi i vršila žrtvovanja, ali ovo su bili pojedinačni obredi i uglavnom nisu zahtijevali prisustvo svećenika. U ovom razdoblju bogoslužje je bilo ograničeno na slav-ljenje i žrtvovanje. Cilj ovih obreda je dobrobit na ovom svijetu, dok se među njima manje obraćala pažnja na drugi život i onosvjetsku sreću. Ova tema čak se vidi i u jednoj pjesmi koja govori o jedinom bogu stvoritelju:

Pa kojem bogu da poklonimo hvalu i zavjet? Onome koji svojom snagom njih svuda čuva i obuhvata moć stvaranja i koji je žrtvovanje propisao. Onome koji je bio među bogovima najviši jedini bog. Pa kojem bogu da poklonimo hvalu i zavjet? On, koji je otac zemlje i svijet se bez greške na njega oslanja, koji je nebo stvorio i koji je stvorio beskrajne, duboke i ugodne vode, neka tako bude da nas on ne povrijedi. Pa kojem bogu da poklonimo hvalu i zavjet? Niko osim tebe, o “Pradžapati”, nije dao postojanje ovim stvorenjima, neka budu ispunjene naše potrebe zbog kojih tebi prinosimo žrtvu, neka bude tako da postanemo bogatstva vlasnici.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 2.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 7-9.

3. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 31-42.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 130-146.

5. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 37-42.

6. Jusuf Ebazeri i

drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 209-230.