Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

ŽIVE SVJETSKE RELIGIJE

Naslov izvornika

اديان زنده جهان

Abdurrahim Solejmani

ŽIVE SVJETSKE

RELIGIJE

Preveo s perzijskog

Refik Razić

Izdanje 2012

Predgovor

Djelo koje je pred vama, dragi čitaoci, ustvari je školska skripta koja je redovno pripremana i predavana na raznim časovima na univerzitetu i u tradicionalnom vjerskom učilištu. Ovo djelo je kratak pregled historije i mišljenja živih religija u svijetu, koje je, naravno, pripremljeno radi upoznavanja studenata sa drugim religijama i u njemu se ne raspravlja o islamu. Na početku ovog djela nalaze se uvodna poglavlja o definiciji religije, podjeli religija i kratka napomena o prvobitnim religijama. Ovo djelo je pripremljeno za dvije nastavne jedinice, ali je njegov opseg možda malo veći od standardnog opsega dvije nastavne jedinice. Budući da je na univerzitetima i u nekim tradicionalnim vjerskim učilištima ova tema imala različite naslove i da je metoda njezinog predavanja bila, također, različita, to je u najvećoj mogućoj mjeri uzeto u obzir u ovom djelu. Poštovani profesori mogu, s obzirom na naslove poglavlja ili s obzirom na nivo razreda i cilj časa, izostaviti neka poglavlja. Naravno, preporučuje se da umjesto izostavljanja, proučavanje nekih jednostavnijih tema prepuste studentima, a da se na časovima samo otklone problemi. Ova knjiga je pripremljena u dvadeset osam dijelova i za dvadeset osam nastavnih sati, i to iz dva razloga: zato što se u nekim centrima održavaju jednočasovna predavanja, a drugi, važniji razlog jeste da kod podjele knjige, s obzirom na primarnost i težinu tema, nije bilo mogućnosti da se nekim religijama posveti više od jednog od dvadeset osam dijelova. Zato u onim centrima u kojima se drže tzv. blok časovi, za svaki čas treba uzeti u obzir dva dijela.Ovdje smatram svojom obavezom da zahvalim gospodi koja su proučila dijelove ove knjige i dala vrijedne napomene, a to su: doktor Ebu-l-Fadl Mahmudi, Ali Movahedijan Atar, Halil Kanberi, Mudžteba Agaji, Ali Reza Šođai, Mustafa Farhudi, Ahmed Reza Meftah i Muhamed Sadek Ebu Talebi. Zahvalnost pripada i svim djelatnicima i dužnosnicima Instituta za islamsko obrazovanje u Iranu, koji su pripremili uvjete za izdavanje ovog djela. Na koncu trebam izraziti svoju krajnju zahvalnost gospodinu hudžetu–l-islamu Hoseinu Tevfikiju, koji je pripremio prije mene jedno djelo o ovoj temi, a moja malenkost se okoristila tim djelom. Nadam se da sam ovim djelom uspio napraviti malu uslugu kulturi svoje zemlje, poštovanim profesorima, studentima i drugim zainteresiranim.

Abdurrahim Solejmani

Prvi dio

Uvodne rasprave

Prvo predavanje

Religija i religije

Šta je religija? Ovo je pitanje na koje daje odgovor naučna disciplina filozofija religije. Naučnici drugih naučnih disciplina dali su, također, različite odgovore na ovo pitanje. Naprimjer, sociolozi ili psiholozi su ovu pojavu definirali sociološkim ili psihološkim pojmovima. Ali, glavno mjesto rasprave o “definiciji religije” jeste filozofija religije i naučnici ove discipline mnogo su se trudili da daju jednu sveobuhvatnu i preciznu definiciju. Ipak, čini se da njihov trud nije polučio John Hick ovako prenosi primjere definiranja religije koji predstavljaju različite sklonosti:

• Fenomenološka definicija jednog Bića ponad čovjeka, koje ima apsolutnu moć i posebno, vjerovanje u određenog Boga ili bogove, koji su dostojni poslušnosti i obožavanja.” (Skraćeni Oksfor-

• Psihologijska definicija: Religija jesu “osjećanja, djelovanja i iskustva pojedinaca u vrijeme osamljenosti, koje oni stječu onda kada sebe izlože naspram bilo čega što imenuju bogom.” (William James)

• Sociologijska definicija: Religija je “ukupnost vjerovanja, djelovanja, slogana i religijskih institucija koje su pojedinci među ljudima izgradili u različitim društvima.” (Talcott Parsons)

• Naturalistička definicija: Religija je “ukupnost naredbi i zabrana koje su prepreka slobodnog djelovanja naših talenata” (Raynakh) ili druga definicija koja ima više istomišljenika: “Religija je zapravo moral kome osjećanja i emocije daruju uzvišenost, toplinu i jasnoću.” (Matthew Arnold)

• Religijska definicija: “Religija je priznavanje zbilje da su sva stvorenja očitovanje jedne snage koja je veća od našeg znanja i spoznaje.” (Herbert Spencer) Ili definicija da je “religija odgovor čovjeka na božanski poziv”.

Jedan muslimanski autor je sabrao gledišta mnogih zapadnih naučnika o definiciji religije. Prema njegovim riječima islamski naučnici ovako definiraju religiju: “Religija je jedna božanska institucija koja vodi posjednike zdravog i razboritog uma, one koji ispravno razmišljaju – samostalno i voljno – prema dobru i valjanosti na Ovom Svijetu i uspjehu i spasenju na Onom Svijetu i upravlja ih prema duhovnoj i materijalnoj koristi i sreći.”

John Hick, nakon što je naveo ove definicije, kaže:

“Sve ove definicije su na neki način konstruirane’. Znači da prvo uzimaju u obzir koje značenje ovaj pojam treba imati, a zatim mu ga u obliku jedne definicije pripisuju. Možda bi bliže stvarnosti bilo da pojam religija’ nema jedno značenje koje svi prihvataju, već da se mnogobrojne pojave nazivaju religijom i međusobno su povezane što Ludwig Wittgenstein naziva porodična sličnost’.”

Wittgenstein navodi primjer “igre”. On kaže: “Koji god element igre da uzmemo u obzir, vidjet ćemo da neke igre nemaju taj element. Da li igra postoji radi uživanja? Neke igre postoje radi stjecanja koristi. Da li je igra rivalstvo? U nekim igrama učestvuje samo jedna osoba. Da li je za igru potrebna vještina? Neke igre se zasnivaju na sreći. Tako nema niti jednog obilježja koje bi bilo zajedničko svim igrama. S tim u vezi, ako uzmemo u obzir sličnosti članova neke porodice, vidjet ćemo da njihove oči, nos i kosa nisu potpuno jednaki, ali da neki članovi porodice imaju slične oči, neki imaju sličan nos, a nekima je kosa međusobno slična. Moguće je da dva člana porodice ne budu imali nikakve međusobne sličnosti, ali da svaki od njih ima neku sličnost sa drugim članovima porodice. Dakle, naprimjer, postoji deset obilježja od kojih je svako zajedničko nekim članovima porodice. Ta obilježja su skup porodičnih sličnosti’.”

John Hick dalje kaže: “Možda nećemo naći nijednu pojavu koja će biti zajednička svim religijama, ali postoji skup obilježja od kojih je svako zajedničko nekim religijama.” Dakle, prilikom definiranja religije trebamo se okoristiti primjerom “porodičnih sličnosti”.On kaže da iako ni jedno obilježje nije zajedničko svim religijama, ipak “vjerovanje u spasenje i izbavljenje” postoji u svim velikim i usavršenim religijama svijeta. Tako se u prvobitnim religijama nije obraćala pažnja na spasenje i izbavljenje, već je imalo važnost čuvanje ravnoteže između naredbi i izbjegavanja nesretnih pojava.

Izgleda da pitanje “definicije religije” ima izvjesnu vezu sa naučnom disciplinom historija religija, jer određuje djelokrug zanimanja ove discipline. Sa definiranjem religije postaje jasno koja vjerovanja se mogu smatrati religijom da bi historičar religija raspravljao o njima. Ali, činjenica je da su religije i njihov broj bile određene od početka i napor za definiranje religije uložen je zbog toga da bi se pronašle zajednička obilježja među vjerovanjima koja se nazivaju “religijom”.

Klasifikacija religija

Pitanje koje se posebno tiče historičara religija i kojem oni pridaju veći značaj je klasifikacija religija. Prije raspravljanja o religijama treba ih klasificirati da bi rasprava postala lakša i jednostavnija. Zato ćemo ovdje sažeto spomenuti klasifika:

a. Prvobitne i napredne religije

Klasifikacija religija koja je u manjoj mjeri predmet neslaganja jeste njihova podjela na “prvobitne” i “napredne”. Prvobitne religije odnose se na prvobitne ljude i narode i njihovo najvažnije obilježje jeste jednostavnost. One, suprotno naprednim religijama, nemaju kompliciran teološki sistem.

U ovim religijama se većinom obožavaju prirodne pojave i sljedbenici ovih religija nastoje potčiniti prirodne pojave radi osiguranja životnih potreba i otklanjanja prirodnih nesreća. U naprednim religijama ne postoje ova obilježja ili su veoma blijeda. One imaju kompliciran sistem i više pažnje posvećuju biću ili bićima koja su ponad prirode. Njihov glavni motiv je izbavljenje i spasenje u drugom životu.

Navedena obilježja su razlog zašto su prvobitne religijeveoma brojne i raznovrsne, tako da u područjima u kojima ove religije postoje, svako selo ili svako pleme ima posebnu religiju ove vrste. Danas se primjeri ovih religija mogu naći među plemenima Afrike, australskim domorocima, američkim starosjedilačkim plemenima i među Eskimima. U narednom poglavlju razmotrit ćemo zajednička obilježja ovih religija.

b. Izumrle i žive religije

Neke religije su postojale u prošlosti i u naprednim civilizacijama. Katkad bi negdje doživjele procvat, ali su postepeno, zbog različitih uzroka, nestale i danas nemaju mnogo sljedbenika. Upravo zbog tog nazivaju se “izumrlim religijama”. Ovoj grupi pripadaju religije Mezopotamije, drevnog Egipta, stare Grčke i drevnog Rima. Naspram izumrlih religija stoje žive religije, koje danas imaju značajan broj sljedbenika. Historičari religija u ovu grupu načelno ubrajaju jedanaest religija. To su slijedeće religije: hinduizam, budizam, džainizam, sikizam, zoroastrizam, judaizam, kršćanstvo, islam, konfucijanizam, taoizam i šintoizam. Glavna pažnja historičara religija usmjerena je na žive religije, a prvobitne i izumrle religije su u manjoj mjeri predmet pažnje i rasprave. Jedna od aktualnih rasprava u vezi s živim religijima – koja je do izvjesne mjere i predmet neslaganja – jeste klasifikacija ovih religija. S obzirom na različite kriterije postoji mnogo načina klasificiranja ćemo neke od ovih kriterija:

Učenja

Ponekad se podjela religija vrši na osnovu postojećih učenja u jednoj ili više religija. Na temelju toga o njima se govori kao o božanskim i nebožanskim religijama, o monoteističkim i nemonoteističkim, o vjerovjesničkim i nevjerovjesničkim religijama. U prvoj podjeli na božanske i nebožanske religije ponekad se želi reći da u nekim religijama postoji vjerovanje u Boga, a u nekim ne postoji. Nekada među muslimanima ova podjela ima drugačije značenje. Kod njih se božanskim religijama smatraju one za koje islam vjeruje da imaju božansko porijeklo, kao što su judaizam, kršćanstvo i zoroastrizam, čije je božansko porijeklo u islamu uglavnom prihvaćeno. Nasuprot njima postoje religije u čije božansko porijeklo islam ne vjeruje i ustvari treba reći da islam o njima šuti.Podjela religija na monoteističke i nemonoteističke zasnovana je na tome što u nekim religijama postoji vjerovanje u jedinog Boga, a u drugima se znaci ovog vjerovanja ne primjećuju. Razlog podjele na vjerovjesničke i nevjerovjesničke religije je u tome što je u nekim religijama jedan pojedinac posrednik između čovjeka i Boga i izaslanik je Božiji, dok u drugima osnivač religije sebe ne smatra vjerovjesnikom i izaslanikom Božijim. Razvrstavanje religije na osnovu učenja ima očigledne poteškoće, a neke od njih su sljedeće:

Prvo, ako historičar uzme za mjerilo jednu ili više religija izašao je iz sfere nepristranosti, iako je osnovni uvjet historičara religije nepristranost.

Drugo, moguće je da jedno učenje ne postoji u drugim religijama, ali da njegovi ekvivalenti sa istim obilježjima postoje, iako nemaju izvanjsku sličnost sa tim učenjem. Primjer toga je pojam avatar u hinduizmu za kojeg neki smatraju da se može uporediti sa vjerovjesništvom.

Treće, moguće je da sljedbenici jedne religije smatraju da u drugoj religiji ne postoji neko učenje, dok sljedbenici te religije smatraju da oni vjeruju u njega. Naprimjer, oni koji klasificiraju religije na osnovu kriterija monoteizma, hinduističku vjeru ubrajaju u nemonoteističke, dok u isto vrijeme sljedbenici ove religije sebe smatraju jednobošcima i odlomci iz svetih tekstova te religije potkrepljuju njihovo stanovište.

Četvrto, moguće je da se neka religijska učenja ne vide površnim gledanjem, ali sa dubljim uvidom mogu se pronaći. Primjer toga je vjerovanje u postojanje Boga u religijama koje se u ovom značenju ubrajaju u nebožanske, a pronalazi se jednim dubljim uvidom.

Osobe

Ponekad se u nekim religijama osobe uzimaju za mjerilo podjele. Primjer takve podjele religija je podjela na ibrahimovske (abrahamske) i one koje to nisu. Tri religije, judaizam, kršćanstvo i islam, koje za svoga duhovnog pretka smatraju Ibrahima Halila, nazivaju se “ibrahimovskim religijama”, dok se druge nazivaju “neibrahimovskim”.Ova podjela, također, ima svoje poteškoće. Prvo, možda je ova podjela poželjna za sljedbenike tri navedene religije, ali sljedbenici drugih religija nemaju nikakve predodžbe o njoj, a osim toga moguće je da na izvjestan način izvodi historičara iz kruga nepristranosti. Drugo, u svakoj podjeli je potrebno da oni koji čine jednu grupu imaju međusobnu sličnost. Naprimjer, u skladu sa ovim kriterijem, religije šintoizam i zoroastrizam nalaze se u grupi neibrahimovskih religija, iako nemaju međusobne sličnosti i ova činjenica kriterij za podjelu.

Geografske oblasti

Sljedeća podjela religija je njihova podjela na religije istoka i zapada. Budući da je mjesto rođenja svih živih religija svijeta azijski kontinent, misli se na istok i zapad ovog kontinenta. U ovoj podjeli judaizam, kršćanstvo i islam smatraju se zapadnim religijama, a ostale istočnim religijama. Ova podjela, također, sa sobom nosi određene poteškoće: Prvo, precizna granica istoka i zapada nije jasna i zato, ako bi se azijski kontinent tačno podijelio, onda bi se možda Iran našao na zapadu Azije. Rezultat toga bio bi da se religija zoroastrizam smatra jednom od zapadnih religija, dok oni koji ovako dijele religije zoroastrizam ubrajaju u istočne religije. Drugo, važniji problem ove podjele jeste da dijeljenje s aspekta geografske pripadnosti nekom području dovodi do toga da se dvije religije koje nemaju međusobnu sličnost nalaze u istoj grupi. Naprimjer, religije taoizam i hinduizam nalaze se u grupi istočnih religija, iako nemaju međusobnu sličnost.

Porijeklo

Sljedeća podjela religija jeste na temelju porijekla. Žive religije svijeta pojavile su se među tri rodoslovlja: semitskog, arijevskog i mongoloidnog. Ovaj kriterij se čini boljim od prethodnih, jer u njemu nema poteškoća koje postoje u prethodnim. Naprimjer, problem koji je većinom postojao u prethodnim podjelama bio je da se dvije religije, koje nisu međusobno slične, nalaze u jednoj grupi. Ali budući da jedno rodoslovlje u kulturnom smislu ima jedan korijen, a religija se pojavljuje u kolijevci kulture, tako, u principu, one religije koje nastaju iz jednog rodoslovlja i jedne kulture imaju međusobne načelne sličnosti. U skladu sa ovim kriterijem žive religije svijeta se ovako dijele:

1. Arijevske religije

a.hinduizam

b.budizam

c.džainizam

d.sikhizam

e.zoroastrizam

2. Religije narodaDalekog istoka

a.konfucijanizam

b.taoizam

c.šintoizam

3. Semitske religije

a.judaizam

b.kršćanstvo

c.islam

Treba istaći činjenicu da ova klasifikacija obraća pažnju na prvobitno mjesto rođenja jedne religije, iako se jedna religija naknadno proširila među pripadnicima druge rase ili se potpuno iselila iz mjesta svog prvobitnog rođenja, Takva je budistička religija koja nema mnogo sljedbenika u prvobitnom mjestu svoga nastanka i većina njezinih sljedbenika su narodi žute rase.

U ovoj knjizi izvršena je podjela religija na osnovu porijekla, tako da su žive svjetske religije klasificirane na tri grupe i govori se sažeto o arijevskim religijama, religijama naroda žute rase i semitskim religijama. Prije nego što počnemo govoriti o ove tri glavne grane religija jedno poglavlje ćemo posvetiti prvobitnim religijama.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Ali Asgar Hikmet, Historija religija, pogl. 1-2.

2. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 1.

3. John Hick, Philosophy of Religion, prijevod na perzijski jezik Behzad Saleki, uvod.

4. Doktor Muhammed Abdullah Deraz, Uvod u istraživanje o povijesti religija, prijevod na perzijski jezik Sejjid Muhammed Bakir Hodždžeti, pogl. 1.

5. Doktor Muhammed Dževad Maškur, Sažetak o historiji velikih religija, pogl. 1.

6. Doktor Golam Ali Arja, Upoznavanje sa historijom religija, pogl. 1.

Drugo predavanje

Prvobitne religije

U raznim krajevima svijeta neki ljudi i narodi još uvijek žive na primitivan način. Takvi su australski domoroci, afrička plemena, američka starosjedilačka plemena i Eskimi Sjevernog pola. Ovi narodi nisu znatnije upoznati sa civilizacijom i dostignućima novog svijeta i žive na način kako su živjeli ljudi prije deset i više vjekova, a ponekad kao prahistorijski ljudi. Jednostavnost je obilježje svih aspekata života ovih ljudi. Oni ne samo da se koriste primitivnim sredstvima za osiguranje životnih potrepština, nego su i u kulturnom i misaonom poglegu prosti. Primitivni čovjek ima obilježja koja oblikuju njegovo posebno mišljenje i kulturu. On je toliko zavisan od svog društva i plemena da u stvarnosti nema individualnu i nezavisnu ličnost. On nema mišljenje i vjerovanje odvojeno od svoga društva. On je toliko naklonjen svom društvu da zatvorenih očiju prihvata vijesti, navike i običaje i rijetko sebi dozvoljava da o njima razmišlja i da ih razumijeva. Upravo ta činjenica je uzrok zašto se mišljenje primitivnog čovjeka rjeđe mijenja i preobražava.

Običaji i vjerovanja primitivnog čovjeka su u skladu sa njegovim tjelesnim i psihičkim potrebama. Njegovo mišljenje su izgradile tjelesne potrebe, kao što su: potreba za hranom, vodom, lijekom, liječenjem, i slične njima, te psihičke potrebe, kao što su: potreba za sigurnim utočištem od opasnosti, bolesti, smrti i uništenja. Njegovo religijsko mišljenje uobličeno je u skladu sa njegovim životom i problemima u njemu i on rjeđe razmišlja o spasenju u drugom životu nego u sadašnjem. Spoznaja primitivnog čovjeka zasniva se većinom na osnovu spoljnjih osjetila i njegovih tjelesnih iskustava. U njegovom mišljenju nema mjesta za mnogo rezonovanja i racionaliziranja. Ove činjenice uzrokuju da religija primitivnog čovjeka ima poseban oblik. Ova religija pripada onom čovjeku koji je prost, lahkovjeran i impulsivan. Zbog ovoga, ona nikada nema složenu strukturu. Primitivni čovjek se na temelju navika i običaja svog plemena, a radi ispunjenja potreba, otklanjanjanja prepreka i poteškoća, utječe neopipljivim snagama, koje prema njegovom vjerovanju postoje u prirodnim i osjetilnim pojavama, i traži od njih pomoć i upravo to je njegova religija. S obzirom da su navike, pravila i običaji različitih plemena, a također i prirodne pojave u različitim dijelovima svijeta veoma raznovrsne, tako su i prvobitne religije veoma raznovrsne. Utvrditi tačan broj ovih religija je nemoguće. Svako pleme i selo imaju posebnu religiju, imaju posebne predmete obožavanja i vrše posebne obrede. Ova raznovrsnost čini nemogućim proučavanje i promatranje religijskih vjerovanja i mišljenja svih primitivnih naroda. Ipak, istraživači religije i antropolozi nabrojali su značajke prvobitnih religija. Oni su uvjereni da sve ove religije, sa svom svojom raznovrsnošću i brojnošću, imaju neke zajedničke odrednice. Sve ove religije imaju slična vjerovanja i obrede koji, iako nisu potpuno jednaki, pripadaju jednoj grupi i istovrsni su. Naravno, treba uzeti u obzir da se ponekad neke od ovih značajki, zbog njihove naglašenosti u pojedinim područjima, smatraju jednom vrstom prvobitnih religija.

Zajednička obilježja prvobitnih religija su:

1. Vjerovanje u mana

“Mana” je mirna i tiha sila koja se nalazi u svim stvarima svijeta. Ova sila očituje se posredstvom posebnih pojedinaca, u posebnim ličnostima i stvarima i ima neobičnu snagu.

Stvar ili osoba koja posjeduje ovu silu ima posebne moći iprimitivni ljudi osjećaju posebno stanje naspram stvari ili osoba koje posjeduju ovu moć. Oni im poklanjaju posebnu pažnju da bi bili sigurni od zla ove moći ili da bi iskoristili ovu moć za uvećanje svoje moći, rodnosti zemlje, plodnosti i tome slično.

2. Magija i vračanje

Primitivna plemena i ljudi radi potčinjavanja ili otklanjanja postojeće sile u prirodi (m na) koriste posebne molitve i obrede koji se nazivaju magija i vračanje. Ovi obredi imaju različite oblike. Ponekad neki pojedinac koji se naziva “šaman” ili vrač liječnik, pomoću obreda i posebnih molitvi koje izgovara, ružnog i strašnog izgleda i lica, kakvim je sebe namjestio, neobičnim pokretima i jezovitim kricima, nastoji da moć, koja je uzrokovala bolest jedne osobe, potčini i pokori. Ali, nekada magijsku ceremoniju i vračanje ne vrši pojedinac nego je vrše svi pripadnici tog plemena. Naprimjer, oni svoje grijehe prenose na neku životinju i ubijaju je, ili grijehe prenose na čamac, potapaju ga i na taj način se spašavaju od nesreća ili će to donijeti rodnost zemlji, plodnost čovjeku ili životinji.

3. Obožavanje totema

Pustinjska plemena poštuju neke životinje i biljke. Oni neku posebnu biljku ili životinju smatraju svojim praocem i pretkom i prema njoj se ophode na poseban način, a ponekad njezinu sliku tetoviraju na svome tijelu. Naprimjer, totem jednog plemena je kengur, koji je predmet poštovanja plemena i oni vjeruju da u njemu postoji sila m na i da im može pomoći. Pripadnici plemena čak svoju spoljašnjost uređuju u skladu sa totemom i naprimjer kosu na svojoj glavi prave da izgledom podsjeća na kengura.

4. Vjerovanje u fetiš

Pustinjska plemena vjeruju da u mnogim neživim stvarima postoji moć i snaga. Oni vjeruju da neobične i rijetke stvari, kao što su kamenje i drveće koji imaju neobičan oblik i izgled, imaju posebnu moć i zato se prema njima ophode na poseban način. Istraživači današnjih hamajlija i talismana, koji su svuda rasprostranjeni, smatraju to obožavanjem fetiša.

5. Tabu

Sljedeće vjerovanje koje je rasprostranjeno među svim pustinjskim plemenima je “tabu”. Oni vjeruju da je zabranjeno približavanje nekim stvarima ili osobama i ta stvar ili osoba je tabu. Naprimjer, prema njihovom vjerovanju – vođa plemena ima nevidljivu moć i uzimanje njegovih stvari je opasno. Kod svakog plemena je posebna stvar, osoba ili mjesto tabu, znači ne smije joj se približavati. Ako neko počini ovakav grijeh život mu je u opasnosti, mora posebnim djelom nadoknaditi svoje svoj grijeh i dati zadovoljštinu.

6. Očišćenje i zadovoljština

Ako se neka osoba ili pleme ne pridržavaju tabua postaju zaprljani i nečisti i ovaj čin uzrokuje nastanak jednog neprirodnog stanja. Naprimjer, nečisti i škodljivi duh uznemirava tu osobu I njegovu porodicu i pleme. Jedini put izbavljenja iz ove situacije je izvršenje obreda očišćenja ili zadovoljština. U svakom plemenu čine se posebne obredi očišćenja od grijeha. Neki od njih su post, šišanje kose, padanje na zemlju i prizivanje duhova, trčanje u vatri ili njezino preskakanje ili ranjavanje dijelova tijela.

7. Animizam

Animizam se javlja u značenju “posjedovanja duha”. Primitivni ljudi smatraju da sve postojeće u svijetu, bilo da su životinje ili nežive stvari imaju dušu. Prema njihovom mišljenju kamen, planina, rijeka, vjetar, nebo, Sunce, Mjesec, životinje i biljke, svi oni imaju duše koje se upliću u čovjekov život i pomažu mu, a ako su se naljutili povrjeđuju ga.Ovi duhovi imaju osjetila, opažanje, volju i nakanu. S njima se može uspostaviti odnos i upraviti ih u posebnom smjeru. Oni se ljute na čovjekovu nepažnju i raduju se njegovom dodvoravanju i pažnji i pokazuju reakciju. Primitivna plemena vjeruju u moć nekog duha koji prebiva u nečemu, pažljivi su prema njemu i obožavaju ga. Moguće je da to budu Sunce, Mjesec, neke zvijezde i sazviježđa, posebna planina ili rijeka ili druge stvari i upravo ovdje počinje obožavanje prirodnih pojava. Ono što se obožava ustvari je neki duh koji je, prema vjerovanju primitivnih plemena, skriven iza svih prirodnih pojava, a nije njihova vanjska i materijalna pojavnost.

Naravno,potrebno je razumjeti da obožavanje prirodnih pojava i poštivanje njih i stvari oko njih nema uvijek obilježje animizma. Ponekad je ovo poštivanje zbog sile m na za koju se smatra da postoji u nekoj stvari. Isto tako, ponekad je neka stvar ili biće simbol neke više sile i njoj se posvećuje pažnja samo kao simbolu. Uprkos tome, obični ljudi ponekad obožavaju samu tu materijalnu stvar, za koju se smatra da ima moć.

8. Vjerovanje u žrtvu

U skladu sa prethodno rečenim, prema vjerovanju primitivnih ljudi iza prirodnih pojava skrivaju se duhovi i sile koji mogu u životu pomoći čovjeku i plemenu ili ih dovesti u nevolju i nesreću. Jedan od načina potčinjavanja ovih duhova i sila i da bi se one upotrijebile jeste prinošenje žrtve. Primitivna plemena daju im poklone da bi zadovoljili i sačuvali zadovoljstvo duhova i prirodnih sila. Ovaj čin žrtve ponekad je donošenje hrane i pića, nekad životinje, a ponekad se žrtvuju ljudi. Nekad je potrebno, da bi se umirila srdžba rijeke ili vulkana, darovati i žrtvovati im jednog ili nekoliko ljudi. Nekada pak, pojedinci sebe žrtvuju da bi spasili druge. Veoma su raznovrsna vjerovanja i vrste religija u kojima postoji žrtvovanje. U mnogim plemenima ovo vjerovanje je prilično komplicirano, tako da ga izvršavaju posebni pojedinci koji se nazivaju “vračevi”, i to na posebnom mjestu i uz posebne obrede.

9. Obožavanje duhova predaka

Primitivna plemena vjeruju da čovjekova duša nakon odvajanja od tijela ima snagu i moć i da može utjecati na sudbinu onih živih. Duh može da se naljuti zbog nepažnje živih i da ih povrijedi ili da bude zadovoljan zbog njihove pažljivosti prema njemu, njihovih darova koje mu prinose i da im pomogne. Zato, primitivna plemena na poseban način prave grobove umrlih i u njih stavljaju hranu, piće i čak skupocjene stvari. Nekada, u prošlim vremenima, zakopavani su supruga i sluge zajedno s umrlim ili su zajedno s njegovim tijelom spaljivani u vatri. Ova plemena vjeruju da zli i nasilni ljudi poslije smrti dobijaju oblik đavola i jezovitih bića, a da dobri i pošteni ljudi ostaju sveti i pošteni i da čak stječu božanstvenost.

10. Jezik legend

Legenda je priča kojom primitivni ljudi objašnjavaju i tumače svijet i sebe.11 Među pustinjskim ljudima postoji mnogo legendi koje objašnjavaju sve prirodne pojave. Legenda ustvari opisuje jedan događaj koji se desio ponad ili prije vremena. Na osnovu toga primitivni čovjek koristi poseban jezik za objašnjavanje zbilja u koje vjeruje, a to je jezik legende. On objašnjava događaje za koje vjeruje da su se desili prije vremena u vidu jedne jednostavne legende. Zato ne treba legendu smatrati, kao neki pisci,13 dječjom maštom i uobraziljom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, prvi dio.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi; prvi, drugi i treći dio.

3. Skupina autora, Religijski svijet, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, sv. 1, pogl. 2-3.

4. Ali Asgar Hikmet, Historija religija, pogl. 3-8.

5. Doktor Muhammed Dževad Maškur, Kratki opis historije svjetskih religija, pogl. 2.

Drugi dio

Arijevske religije

1. Hinduizam

2. Džainizam

3. Budizam

4. Sikhizam

5. Zoroastrizam

Treće predavanje

Povijesni korijeni i početak hinduističke religije

Hinduistička religija je jedna od živih svjetskih religija koje su, u nekom smislu, okrenute ka pojedincu. Ova religija je prošla nekoliko razvojnih etapa i u svakoj etapi je, čuvajući prethodno stečene elemente, prihvatila uticaj različitih kultura, tako da su se u njoj desile duboke promjene. Podložnost hinduističke religije uticajima govori o tome da je ova religija prihvatala mnoga uvjerenja, tako da se lahko sporazumijevala sa svakom religijom i kulturom i unutar sebe davala mjesto njihovim elementima. Neki su o ovoj religiji rekli da “hinduizam više liči na drvo koje se malo-pomalo razvija, nego na građevinu koju je izgradilo nekoliko velikih arhitekata u određenom vremenu”. Budući da su osnovni principi ove religije bili podložni promjenama, potrebno je odvojeno proučiti historiju i mišljenje svake razvojne etape. Prije raspravljanja o razvojnim etapama hinduističke religije reći ćemo nešto o sredini u kojoj se ona začela.

a. Kolijevka nastanka

Hinduistička religija pojavila se u prostranoj i začudnoj zemlji Indiji. Ova religija, čiji nastanak seže, možda, u vrijeme dva milenija prije nove ere, uobličila se u kolijevci dvije različite kulture i civilizacije: jedna je arijevska kultura i civilizacija, koja se doselila u tu zemlju i druga je domorodačka civilizacija Indije. Da bismo upoznali kolijevku u kojoj se pojavila hinduistička religija, potrebno je da nešto kažemo o ove dvije civilizacije.

Civilizacija domorodaca drevne Indije

Otprilike dvije hiljade godina prije nove ere i prije ulaska Arijevaca u Indiju u ovoj zemlji je živio narod po imenu Dravidi. Priča se da još mnogi potomci ovih ljudi – koji su bili prilično niskog rasta, kovrdžave i tamne kose – danas žive u južnom dijelu Indije. Postoji malo dostupnih informacija o civilizaciji i kulturi ovog naroda, a i one su pronađene u posljednjim arheološkim otkrićima. Posljednje iskopine u oblasti Mohendžo-Daro (Brdo mrtvih) i Harapa u dolini Inda pokazuju da je prije oko četiri hiljade godina u ovoj oblasti postojala veoma napredna civilizacija. Tragovi koji su ostali pokazuju da je ova civilizacija u oblasti arhitekture, zanatstva, umjetnosti i drugim zanimanjima bila veoma napredna. Paleontolozi su pronašli tragove posebne povezanosti između ove civilizacije i civilizacija Egipta i Mezopotamije, koji kazuju da je raspon civilizacije koja je postojala na jugu obuhvatao područje od Inda do Egipta.

Iz tragova koje imamo određena je do izvjesne mjere i religija civilizacije iz doline Inda. Statue majke-božice, koje su pronađene na prostranom području, pokazuju raširenost obožavanja ženskog božanstva. Osnovni princip ove religije je vjerovanje u žensku silu kao izvor stvaranja. Ovaj princip je poslije našao put i mjesto u hinduističkoj religiji. Isto tako, na jednom od pronađenih pečata postoji slika muškog božanstva koja podsjeća na Šivu (muško božanstvo) u hinduističkoj religiji. Pored toga, u ovoj civilizaciji pronađeni su znakovi animizma i vjerovanja da sve postojeće ima duh.

Indoevropska civilizacija i ulazak Arijevaca u Indiju

Uporedo sa civilizacijom juga, koja je obuhvatala prostor od doline Inda do Egipta, postojala je druga civilizacija na sjeveru, koja se danas naziva “indoevropskom” civilizacijom. Ova civilizacija nije bila snažna kao civilizacija na jugu, i iako se možda ne može nazvati prvobitnom civilizacijom, upoređujući je sa civilizacijom juga bila je mnogo zaostalija. Život prvih indoevropskih naroda bio je nomadski i njihovo glavno zanimanje bilo je stočarstvo. Smatra se da je u toku drugog milenija prije Krista iz nejasnih razloga (možda zbog neodgovarajuće vode i klime) došlo do širokih pomjeranja među ovim narodima, koja su utjecala na velika područja u svijetu od Evrope do Indije. Tako je jedan ogranak Indoevropljana, koji su sebe nazivali Arijevci (što znači neporočan i plemenit), krenuo prema jugu i istoku, te je dio njih došao na visoravan Irana, a drugi dio se spustio u Indiju. Arijevski nomadi ušli su u dolinu Inda u drugoj polovini drugog milenija prije nove ere, započeli su rat sa Dravidima, starosjediocima tog područja, koji su bili sjedilački i civiliziran narod, i pobijedili ih. Da ne ostane neizrečeno, hinduistička religija je ishod susreta dvije civilizacije u dolini Inda, civilizacija sjevera i juga.

b. Vedska religija

Vede, što znači “znanje” i “učenost”, najstariji su naziv svetog teksta Hindusa. Ova zbirka obuhvata četiri knjige koje se zovu Rigveda (znanje o pjesmama hvale), Samaveda (znanje o melodijama), Jadžurveda (znanje o pravilima žrtvovanja) i Athervaveda (znanje o pravilima magije i čarobnjaštva).

Najstariji dio ove zbirke je upravo Rigveda, koja sadrži hiljadu dvadeset osam pjesama i smatra se da je napisana u drugoj polovini drugog milenija prije nove ere. Pjesme

Rigvede su hvala mnogobrojnih bogova koji su očitovanja prirode. U ovim se pjesmama hvale bogovi radi osiguranja od njihove srdžbe i stjecanja njihove naklonosti da bi tako zemljoradnja i stočarstvo napredovali. Također, u njima svaka prirodna pojava, kao što su nebo, zemlja, sunce, vjetar, vatra itd. imaju osobnost i obožavaju se. Smatra se da Rigveda potiče iz vremena prije seobe Arijevaca, a da su se ostale tri knjige pojavile poslije seobe. U Samavedi ponavljaju se iste pjesme iz Rigvede i dodato im je još sedamdeset pet pjesama. Jadžurveda je ustvari knjiga obreda i govori o religiji žrtvovanja. Athervaveda je knjiga magije i čarobnjaštva, sadrži molitve i spominjanja kojima se može steći sigurnost od zla duhova i demona.

Vjerovanje i obredi u vedskom razdoblju

1. Bogovi i jedini Bog

U Vedama većinom se govori o mnoštvu bogova i u svakoj pjesmi slavi se jedan bog. Ali u posljednjim pjesmama Rigvede govori se o Jedinom Bogu, Bogu koji je Stvoritelj i Gospodar svijeta. Ovaj Jedini Bog naziva se imenima Višva, Karma, Puruša i Pradžapati, on je Stvoritelj svijeta, vidi sve stvari i svuda je prisutan.

2. Stvaranje svijeta

Iz nekih vedskih pjesama d se zaključiti da je taj Jedini Bog stvorio svijet iz ničega:

U to vrijeme nije bilo ni nepostojanja niti postojanja, nije bilo vazduha niti neba koje je veće od njega. Šta je bilo skriveno? Gdje? Pod sjenkom čije zaštite?

Da li je postojala beskrajno duboka voda? U to vrijeme nije bilo smrti niti vječnog života niti znaka od noći i dana. Snagom svoje biti nepomični (vjetar) jedini disao je, osim njega ništa nije postojalo. U mračnom početku bio je u mraku skriven. Nikakav određeni znak nije bio, svuda je bila voda. Taj jedini pojavio se snagom toplote. U početku se pojavila želja (htijenje) u tom jedinom. To je bilo prvo sjeme čiji je plod misao. Znalci, koji u svom srcu istražuju snagom znanja, razumjeli su granicu postojanja iz nepostojanja. Njihova zraka svjetlosti rasprostrla se u mraku ali, da li je jedan jedini bio iznad toga ili ispod toga? Imao je moć stvaranja i snagu izvršenja, ispod je bila snaga, a iznad zapovijed. Ko je taj ko sigurno zna i ko je taj ko će ovdje objasniti? Gdje se rodio i gdje se pojavilo ovo stvaranje? Naredni bogovi pojavili su se iz stvaranja svijeta, pa ko onda zna gdje je počelo stvaranje? Niko ne zna gdje je započelo stvaranje i da li ga je On donio u postojanje ili ne? Onaj koji je na uzvišenom prijestolju nadziratelj je nad njim, samo On zna, a možda ni On ne zna.

3. Divovi ili bogovi zla

U dijelovima Rigvede govori se o zlim bogovima koji su u ratu sa bogovima dobra. U Vedama se nalaze priče o ratu ove dvije skupine bogova.

4. Znanje o kraju

U Rigvedi čovjek samo jedanput živi i jedanput umire, ali nakon smrti ostaje vječan i samo njegovo tijelo nestaje. U ovoj knjizi nekad se govori o raju na nebu i paklu u donjem svijetu. Raj, kojeg obuhvata vječna svjetlost, mjesto je dobročinitelja, a pakao, koji je najniža tama, mjesto je onih koji čine zlo.

5. Bogoslužje i obožavanje

Bogoslužje u ovom razdoblju bilo je većinom porodično, a obožavanje i slavljenje bogova vršilo se uglavnom u vrijeme izlaska i zalaska Sunca, što se ubrajalo u najvažnije obredoslovno djelo tog vremena. Naravno, ponekad bi se bogovima prinosili darovi i vršila žrtvovanja, ali ovo su bili pojedinačni obredi i uglavnom nisu zahtijevali prisustvo svećenika. U ovom razdoblju bogoslužje je bilo ograničeno na slav-ljenje i žrtvovanje. Cilj ovih obreda je dobrobit na ovom svijetu, dok se među njima manje obraćala pažnja na drugi život i onosvjetsku sreću. Ova tema čak se vidi i u jednoj pjesmi koja govori o jedinom bogu stvoritelju:

Pa kojem bogu da poklonimo hvalu i zavjet? Onome koji svojom snagom njih svuda čuva i obuhvata moć stvaranja i koji je žrtvovanje propisao. Onome koji je bio među bogovima najviši jedini bog. Pa kojem bogu da poklonimo hvalu i zavjet? On, koji je otac zemlje i svijet se bez greške na njega oslanja, koji je nebo stvorio i koji je stvorio beskrajne, duboke i ugodne vode, neka tako bude da nas on ne povrijedi. Pa kojem bogu da poklonimo hvalu i zavjet? Niko osim tebe, o “Pradžapati”, nije dao postojanje ovim stvorenjima, neka budu ispunjene naše potrebe zbog kojih tebi prinosimo žrtvu, neka bude tako da postanemo bogatstva vlasnici.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 2.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 7-9.

3. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 31-42.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 130-146.

5. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 37-42.

6. Jusuf Ebazeri i

drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 209-230.

Četvrto predavanje

Od okrenutosti zakonu brahmana do duhovnosti upanišada

S početkom prvog milenija prije nove ere svećenici, koji su se nazivali brahmani postepeno su preuzimali istaknute položaje, tako da su zauzeli mjesto u najvišoj klasi društva. Vjerski ishod ovog dešavanja bio je pojava posebnog tumačenja vedske religije koje se naziva “brahmanska vjera”. U ovom periodu naglašeni su obredi i vjerovanja, a posebno vjera u žrtvovanje. Oni su smatrali da vjera u žrtvovanje može uticati na sve stvoreno, čak i na bogove. Zato se u ovom periodu ističu različiti oblici žrtvovanja, od kojih su neki bili veoma složeni i detaljni, tako da su samo vladari bili izuzeti iz ove obaveze. Ove duge obrede vršili su svećenici i bila je to ceremonija koja, prema njihovom viđenju, utiče na sve pojave na nebu i zemlji. To je bio razlog zašto su brahmani dobili tako važnu ulogu da su postali ravni bogovima.

Brahmane i Aranjake

U ovom periodu sakuplja se zbirka svetih tekstova koji se nazivaju Brahmane. Ovi zapisi, koji su ustvari knjiga obreda, objašnjavaju propise žrtvovanja i druge ceremonije bogoslužja – koje su provodili svećenici brahmani. Pored ovih zapisa pojavile su se Aranjake, druga zbirka svetih tekstova. Aranjake obuhvataju djela bogoslužja asketa, koji su živjeli u šumi i u jednom smislu sadrži, također, teme o filozofiji propisa.

Uspostavljanje klasnog sistema (kaste)

Sa vladavinom svećenika klasni sistem, koji je postojao u jednom obliku, također među Arijevcima, uspostavio se na novi način i snažno je naglašen. U ovom sistemu postojale su četiri klase: brahmani su bili najviša klasa, nakon njih kšatrije ili vladari i ratnici, zatim vajšije ili klasa običnih ljudi arijevskog porijekla (zemljoradnici i zanatlije). Najniža klasa bili su šudre i njima su pripadali najniži poslovi, kao što je služenje. Ustvari, oni su bili pobijeđeni starosjedioci Dravidi, te je između njih i tri arijevske klase tako uspostavljena potpuna odvojenost. Potrebno je, također, reći da je postojao sukob između kaste brahmana i kaste kaštrija.Naravno, treba spomenuti da je četveroklasni sistem ustanovljen u periodu uspostavljanja klasa ili kasta, ali da je postojala druga skupina potpuno izvan ovog sistema koji su nazivani nečistima.

Put spasenja u Brahmanama

Spasenje u Brahmanama stiče se obredom žrtvovanja. U ovom periodu ustvari je vladala neka vrsta usmjerenosti ka vanjštini i zakonu. Poslije, na kraju prvog milenija prije nove ere, pojavila se drugačija vrsta okrenutosti zakonu, u kojoj je više naglašeno pridržavanje društvenih zakona. Knjiga Zakon manu, koja obuhvata naredbe o pravima oca i majke, djeteta, učitelja i slično tome, odnosi se na ovaj period. U svakom slučaju, Brahmane se mogu shvatiti i smatrati izvanjskim i zakonskim tumačenjem Veda.

Upanišade

Upanišade imaju različita značenja, od koji je najpoznatije “prisustvo na skupu učiteljevog časa”. Polovinom prvog milenija prije nove ere ljubitelji znanja u šumama Indije sjedili su na časovima profesora i vođa duhovnog puta, a rezultat toga je jedna književna i vrijedna zbirka koja se naziva Upanišade. Dok se u Brahmanama naglašavaju spoljašnji obredi, ovdje je naglasak na pažnju prema nutrini i suštini i, u jednom smislu žrtvovanje dobija drugačije značenje, tako da se govori o žrtvovanju u nutrini čovjekovoj i duša je ta koja se žrtvuje. Ustvari, pojavljivanje Upanišada i njihova okrenutost duhovnom putu može se smatrati reakcijom naspram suhoparne okrenutosti zakonu Brahmana. S druge strane, ovi zapisi su tumačenje Veda i nazivaju ih Vedanta, što znači završetak Veda. Smatra se da Upanišade nisu napisali samo brahmani, nego da u tome imaju, također, udio i kaštrije. Ova činjenica govori o tome da se u ovom periodu smanjila dominacija brahmana.

Učenje o spasenju Upanišada

Kao što je rečeno, u Brahmanama spasenje se postiže putem djela – tj. izvršenjem obreda žrtvovanja. U Upanišadama se ono postiže drugačije i djelo nikada nije jamstvo za spasenje, nego se pravo spasenje postiže spoznajom i zbiljskim znanjem. Ovdje se nameće pitanje spoznaja čega postaje uzrokom spasenja? Odgovor je da spoznaja zbilje i to zbilje sebe, svijeta i čitavog univerzuma donosi spasenje.

Jedinstvo bitka

U Upanišadama se govori o jedinstvenoj egzistenciji koja je obuhvatila sav univerzum. Ustvari, svijetom egzistencije vlada jedna vrsta jedinstva, jedinstva koje teče u mnoštvu i mnoštva koje je uronjeno u jedinstvu. Mnoštvo nije ništa više do neistinita predodžba i uobrazilja koja se naziva “Maja ” (privid). Ona jedinstvena stvarnost univerzuma koja je duh svijeta i zbilja velikog svijeta naziva se brahman, a atman je zbilja malog svijeta i zbilja čovjekove duše. Ustvari, čovjek može postići istinsko spasenje kada spozna zbilju atmana – tj. svoju individualnu zbilju. Ako neko stvarno spozna atman razumjet će da je atman upravo brahman. Budući da mnoštvo nije bilo ništa do uobrazilja, onaj koji dosegne razumijevanje atmana i brahmana shvatit će da mnoštvo ne postoji, već da postoji samo jedinstvo. Uzrok čovjekove nesreće je bila upravo uobrazilja mnoštva i dvojnosti.

Ovo jedinstvo jedan otac objašnjava svome sinu u sljedećem dijalogu:

– Donesi mi voće sa stabla smokve.

– Donio sam dragi oče!

– Prepolovi ga.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Sitne sjemenke.

– Prepolovi jednu od njih.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Ne vidim ništa posebno.

Otac je rekao: “O sine! Od te neznatne biti, koju ti tu ne vidiš, nastalo je ovo veliko stablo smokve. Sine moj! Znaj da je neznatna bit s ma sve. Ova zbilja je istinita. Ovo je biće, to si ti.” Sin je rekao: “O poštovani! Opet me poduči.”Otac je odgovorio: “Dobro sine moj! Ovu so uspi u onu vodu, pusti neka odstoji i sutra ujutro dođi kod mene.” Sin je tako učinio i sutra ujutro je ponovo došao.Otac je rekao: “Donesi onu so koju si sinoć usuo u vodu.” Sin ju je potražio u vodi i nije je našao, jer se u vodi istopila. Otac je rekao: “Probaj malo od nje, kakav okus ima?”

– Slan.

– Uzmi malo sa dna posude i probaj, kakav okus ima?

– Slan.

Otac je rekao: “Prospi to i dođi kod mene.” Sin je tako uradio, ali so je još ostala. Potom je otac rekao: “Sine moj! Uistinu, u ovom tijelu, također, postoji ono što jest, koje ti ne vidiš, ali ono postoji uistinu. Ova suptilna bit ušla je u sve i sve je ispunila. Ova zbilja je istinita, ona si ti.”

Put bogova i put predaka

U Upanišadama dva puta su pred čovjekom: jedan je put bogova, a drugi je put predaka. Put bogova je za znalce i mudrace koji su izabrali osamljenost u šumama. Izoliranjem od svijeta oni dostigli su apsolutnu istinu. Ovi duhovi poslije smrti, a nakon prelaženja nekoliko razina, stižu do Sunca i naposljetku stižu u dvor samog brahmana. Put predaka pripada običnim ljudima i završava se na Mjesecu. Ovim smjerom idu oni koji prelaze put rada i djela, ali nisu stigli do apsolutne slobode. Oni ostaju na Mjesecu dok bude preostalo njihovih prikupljenih djela, a sa trošenjem rezerve, istim putem kojim su došli, vraćaju se na zemlju i uzimaju mjesto u drugom tijelu.

Reinkarnacija i karma

Prethodno je rečeno da se obični ljudi, nakon okončanja rezervi njihovih djela, vraćaju na zemlju. Ovaj povratak i drugi život naziva se “reinkarnacija”. Svakome se desila hiljade puta. Ljudi su zarobljeni u ovom krugu, samsari, sve dok se ne izbave iz njega i ne spoje se sa apsolutnom zbiljom koja se zove nirvana. U koje će tijelo dospjeti ljudi u svom povratku zavisi od karme ili učinka njihovih djela u prijašnjim životima. Ako je neko ispravno radio u svom prošlom životu i izvršavao posebne obaveze svoje kaste, njegov duh će ući u tijelo pojedinca iz više kaste u sljedećem životu. Ali, ako je ovaj pojedinac činio loša djela, njegov duh će otići u tijelo pojedinca iz niže kaste ili čak u tijelo životinje ili biljke. Smatra se da vjerovanje u reinkarnaciju i karmu nije poteklo od Arijevaca, nego da je preuzeto od starosjedilaca Indije. U svakom slučaju, u ovom periodu se pojavilo ovo vjerovanje da su ljudi zarobljeni u jednom krugu ponovljenih dolazaka što uzrokuje patnju i bol. Zato je pronalaženje puta za spasenje iz ovog kruga bila glavna preokupacija i džainizma i budizma, koji su nastali u ovom periodu, nastojeći pronaći rješenja za ovaj problem.

Trajna vjerovanja

Vrijeme od početka ulaska Arijevaca u Indiju do kraja razdoblja Upanišada naziva se “vedsko razdoblje”. Od ovog vremena pa nadalje, u povijesti hinduističke religije ostalo jetrajno nekoliko vjerovanja. U ovom periodu Vede, Brahmane, Aranjake i Upanišade su, također, uvijek bile poštovane kao sveti tekstovi. Osim toga, kastinski sistem i vjerovanja u karmu i reinkarnaciju su, također, opstali su kroz povijest ove religije.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 3.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 10.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 146-160.

4. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 43-47.

5. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 45-52.

Peto predavanje

Epsko razdoblje

Krajem vedskog razdoblja – znači od šestog stoljeća prije nove ere – kao reakcija na religijska vjerovanja ovog perioda i dominaciju brahmana u vjerskim poslovima, pokrenula su se dešavanja u Indiji od kojih su neka bila izuzetno značajna. Dva religijska pokreta, džainizam i budizam, o kojima ćemo naknadno govoriti, proistekla su iz hinduističke religije. Ova dva pokreta prihvatila su neka načela hinduističke religije, ali nisu prihvatila mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja. U ove dvije religije čiji su, ustvari, utemeljitelji kaštrije (druga kasta), nije prihvaćen kastinski sistem hinduističke religije i zato nisu prihvatili vladavinu brahmana. Zato se pojavljivanje ove dvije religije može smatrati reakcijom naspram religije vedskog razdoblja u kome svećenici imaju središnju ulogu. Sljedeći događaj koji se desio u ovom periodu bio je pojava religije “Čarvaka”. Ova religija vjerovala je u primarnost materije i nije prihvatala nematerijalni svijet. Osim svetih tekstova, odbijala je vjerovanje u kraj i proživljenje, život je smatrala ograničenim na ovaj svijet i naglašavala uživanje na njemu. Ova religija nije imala značajnijeg uspjeha.

Treći događaj u kojem je, suprotno od dva prethodno spomenuta, prihvaćen temelj brahmanske religije, ali je religija izašla izvan dominacije brahmana, bio je pojava razdoblja koje se naziva “epsko razdoblje”. U periodu od oko četiri stoljeća, znači od šestog pa do drugog stoljeća prije nove ere, nastao je pokret i pojavila su se književna djela koja su bila različita od prijašnjih tekstova. Ako su Vede, Brahmane i

Upanišade, kao sveti tekstovi ranijeg razdoblja, bili dostupni samo kasti brahmana i druge kaste ih nisu mogle koristiti, ova književna zbirka nastala je među nižim klasama društva i njima je bila dostupna. U ovom periodu skupljene su dvije velike epske zbirke. Jedna od njih je Mahabharata (Veliki rat Indije), poetsko djelo koje obuhvata stotinjak hiljada stihova. Pjesme ove zbirke govore o ratovima koji su se vodili među ljudima i u koje su se miješali bogovi, pomažući one koji su na strani istine. Druga zbirka je Ramajana (životopis boga Rame), koja govori o borbi između snaga istine i neistine. Rama, koji je ustvari simbol i otjelotvorenje boga, predvodi stranu istine. Smatra se da su dvije zbirke, Mahabharata i Ramajana zapravo dvije legende koje sadrže važne duhovne i filozofske teme. Druga zbirka, nastala uporedo sa spomenutim, jesu Purane (Stare i svete legende) i obuhavataju legende o svijetu i kosmosu.

Najpoznatiji i najvažniji dio velikog epa Mahabharata je poslanica u stihu Bhagavadgita, koja privlači mnogo pažnje. U ovoj knjizi je, u vidu jedne stihovane priče, objašnjen novi put spasenja. Princ po imenu Ardžuna ratuje protiv svojih amidžića koji su bespravno uzurpirali vlast. On ima zapregu koja se zove Kršna i nalazi se u sumnji da li treba voditi rat protiv svojih rođaka, ali ga Kršna ohrabruje na rat i između njih teku mnogi razgovori. Kršna kaže: “Ti moraš iskreno i bez obaziranja na ishod izvršavati svoju obavezu prema svome bogu, tako da ti se na ovom putu ništa ne ispriječi.” Na kraju Kršna sebe predstavlja i kaže da je upravo on Brahma i jedini vječni bog.Novi put na koji ukazuje Bhagavadgita je put ljubavi i čistote ili bhakti. Ovaj put pokazuje da će se čovjek spasiti, ako sa savršenom ljubavlju i potpunom čistotom služi jednog od bogova. U skladu s tim, drugi put, pridodat dvama prethodnim putevima izbavljenja, bio je put ljubavi i čistote. Dva druga puta su put djela, koji je naglašavan u Brahmanama i kojeg su poslije usavršili i proširili zakoni Manu, a drugi bio je put znanja i spoznaje, kojeg su Upanišade smatrale putem spasenja. U svakom slučaju, tri puta, put znanja, djela i ljubavi i čistote promijenjena su u tri puta za izbavljenje, čemu je naknadno posvećena pažnja i što je opisano i prošireno u hinduističkoj religiji. Kršnin govor završava ovim rečenicama:

Sada ponovo poslušaj najuzvišenije riječi moga govora, ove najdublje tajne, jer ti si moj dragi voljeni i ja trebam da s tobom govorim o onome što je tvoje dobro:

Srce svojih misli usmjeri sjećanju na mene

I svo srce daj meni

I podnesi žrtvu na putu mom

I meni se pokloni

Da bi se susreo sa mnom

Uistinu dajem ti ovo obećanje

Ti si meni veoma drag

Sve svoje poslove zanemari i meni dođi!

Sam dođi i sam traži!

Ja ću te osloboditi svih grijeha

Ne budi tužan!

Hinduističko trojstvo

Jedno od vjerovanja koje je prvi put istaknuto u Mahabharati a naknadno je prošireno jeste učenje o “trojstvu”. Ovo učenje govori o tome da je univerzalna duša, tj. Brahman otjelovljenja u tri boga i svaki od njih ima svoje područje djelovanja. Ova tri boga su:

1. Brahma, bog stvaranja i stvoritelj cijelog svijeta koji je sve doveo u postojanje.

2. Šiva, bog smrti i usmrtitelj svega. Ovaj bog je poznat pod ovim imenom, ali je usmrćivanje, koje mu se pripisuje, uvod u život. Smatra se da je krug života prirode i biljaka u vlasti ovog boga i on ga obnavlja.

3. Višnu je bog života i čuvar svih stvorenja. On je izvor svakog dobra i dobročinstva i smatra se simbolom nježnosti i ljubavi. Također, ovaj bog nadzire djelovanja stvorenja i motri na njih.

Svaki od tri hinduistička boga obožava se odvojeno i za njih su izgrađeni hramovi. Također, obožavanje Brahme manje je rašireno, dok je obožavanje Šive i Višne među hindusima više rašireno i ispoljeno je u vidu dvije sekte. Naravno, treba imati u vidu da obožavaoci svakog od ovih bogova poštuju, također, i druga dva boga, ali su više posvećeni jednom bogu i od njega traže pomoć.

U hinduističkoj religiji svaki od ova tri boga, a posebno Višnu, ima supruge koje se nazivaju šakti. Smatra se da je ustvari jedinstvo dva činioca ili dvije moći izraženo u vidu dvije supruge. Zato se u nekim sektama hinduističke religije poštuje kult plodnosti kao simbol procvata i života. Tako, pored obožavanja Šive neki obožavaju njegovu suprugu šakti što je opet uzrokovalo pojavljivanje posebne sekte.

Učenje o avataru

Sljedeće vjerovanje predočeno u Mahabhrati jesu pojavljivanja i utjelovljenja Višne. Na osnovu ovog učenja, Višnu se u nekim slučajevima utjelovljuje u obliku jednog čovjeka ili drugog bića i sa dolaskom na Zemlju izvršava posebne obaveze. Da ne ostane nerečeno, svako od ovih utjelovljenja naziva se avatar. U skladu s ovim tekstovima Višnu ima deset utjelovljenja, devet njih se već desilo, a jedno će se desiti u budućnosti, iako obični ljudi Višnina utjelovljenja ne smatraju ograničenim na ovaj broj. Neka od ovih pojavljivanja su u obliku neke životinje, kao što je pojavljivanje u obliku jedne ribe, kornjače ili ogromne divlje svinje. Neka druga pojavljivanja su u obliku polučovjeka ili stvorenja sličnog čovjeku, kao što je pojavljivanje u obliku stvorenja polučovjek – polulav. Druga pojavljivanja su u obliku čovjeka, kao što je Rama sa sjekirom, Rama – junak priča iz Ramajane, Krišna, kočijaš Ardžuna u knjizi Gita i pojavljivanje u obliku Bude. Ovih devet pojavljivanja odnosi se na prošlost, ali će se sljedeće pojavljivanje desiti na kraju mračnog vremena, što je današnje vrijeme. Višnu će se pojaviti kao jahač na bijelom konju, uzet će blistavi mač u ruku i kaznit će zle i bezbožne, a uvest će u blagodat vjernike i poštene. On će utemeljiti dobra pravila i običaje.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 7-8.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai,

3. Jusuf Ebuzeri Idrugi autori, Religije drevnogsvijeta, sv. 1, str. 259-280.

4. Gita (Bhagavadgita), prijevod na perzijski jezik Muhamed Ali Movahed, uvod prevodioca.

5. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 254-267 i 276-285.

Šesto predavanje

Hinduistička religija u srednjem vijeku i novom dobu

Nakon pojave budističke religije i nakon što su je podržale neke vladajuće dinastije, ova religija je postala dominantna u Indiji, dok je hinduistička religija za nekoliko stoljeća postala izolirana. Najzad, ove prilike su se promijenile oko 500. godine nove ere i zahvaljujući unutrašnjoj dekadenciji budističkog državnog poretka, ova religija je oživjela. Upravo u tom vremenu su hinduistički učenjaci, prema novom tumačenju iz tradicionalnih vjerodostojnih izvora, oživjeli ponovo ovu religiju.

Temelj filozofske škole

Povijest stvaranja filozofskih škola počela je mnogo prije ovog perioda i čak su neke od škola nastale u epskom razdoblju, a možda i prije njega. Ali, u svakom slučaju, period između 500. i 1000. godine nove ere treba smatrati razdobljem procvata filozofskih škola hinduističke religije. U ovom periodu su istaknute ličnosti izvora hinduističke religije, koje se smatraju nekom vrstom utemeljitelja, osnovale filozofske škole. Spomenut ćemo neke najvažnije filozofske sisteme hinduističke religije, koji su se pojavili u ovom periodu ili prije njega:

a. Škola Sankhja

Ova škola, čiji se korijeni nastanka smatraju istovremenim sa Upanišadama, utemeljena je na vjerovanju u dualitet i suprotstavljena je jedinstvu bitka Upanišada. Ova škola naučava da ustvari postoje dvije vječne zbilje: jedna je materija ili oblik, što predstavlja osjetilni svijet i nazivaju ga Prakriti, a druga je duh ili smisao koji je nevidljiv i neosjetan i nazivaju ga Puruša. U stvarnosti, čovjekova nesreća proizlazi iz toga što se ne razdvaja materija i smisao ili tijelo i duh, a to uzrokuje da duh ostaje u okovima Prakriti. Spasenje iz kruga samsare postiže se potpunom spoznajom univerzuma i očišćenjem duha od materije. Znači da se put spasenja postiže spoznajom.

b. Škola Joge

Korijeni ove škole se vraćaju na Upanišade, u drugi vijek prije nove ere, kada ju je osoba po imenu Patandžali uobličio u jedan sistem. Ova škola nije prihvatila neka načela škole Sankhja, kao što je broj zbilja egzistencije, već više naglašava praktični put za pronalaženje spoznaje, a to je put koji ova škola smatra putem izbavljenja. Škola Joge izlaže posebna pravila, čiji je rezultat usredsređenost osjetila, tako da se prekida osjetilni odnos sa spoljnim svijetom. Na ovaj način disanje, također, postaje uređeno, a usredsređenjem na posebnu tačku i uz naporne vježbe postiže se spoznaja.

c. Škola Vedanta

Riječ “Vedanta” znači završetak Veda, a ukazuje se na duhovni i filozofski princip spomenut u Upanišadama. Škola Vedanta utemeljena je na ovom naučavanju i nastoji da objasni te principe. Ova naučavanja sakupljena su i objašnjena u spisu koji se naziva Brahma-Sutra i čine ih kratke rečenice, da bi ih tako duhovni putnici bolje naučili. O pisanju Brahma-Sutreu povijesti postoje različita mišljenja, a procjene vremena pisanja kreću se od polovine prvog milenija prije nove ere, pa sve do drugog vijeka nove ere. Tekst je veoma složen i težak. Složenost i tajnovitost ovog djela bili su povod da istaknuti učenjaci u vezi s njim pišu objašnjenja i tumačenja na osnovu svojih sklonosti i razumijevanja te tako ustanove posebne pravce. Trojica najistaknutijih učenjaka su:

1. Šankara (osmo stoljeće nove ere)

Šankara je osnovao školu koja se naziva “nedualistički monizam”. On naglašava čisto jedinstvo i jednoću svijeta i smatra da je Brahman univerzalni neosobni duh, a svijet odvojen od Brahmana uobrazilja i Maja. On je čak osobnog boga ubrajao u uobrazilju priličnu nižim slojevima. Prema njegovom učenju spasenje čovjeka je u tome da spozna višu zbilju.

2. Ramanudža (1017-1137)

Ramanudža je bio suprotstavljen Šankarinim mišljenjima i nije prihvatao čisto jedinstvo svijeta. Ustvari, upravo zbog toga je njegova škola nazvana “kvalificirani dualizam”. On je vjerovao da boga ne treba smatrati jednim bićem bez osobe, koji ne može prema stvorenjima biti nježan i blag. On je govorio da su tjelesni svijet i pojedinačni duh, kao i potpuna zbilja i univerzalni duh, oboje istiniti i njihov odnos je kao odnos duše i tijela, tako da univerzalni duh upravlja svijetom kao svojim tijelom. Prema njegovom tumačenju, Višnu koji je najuzvišeniji, sebe je objelodanio u pojedinačnim duhovima i u obliku avatar pojavljuje se na Zemji. Razlika između njegovog i Šankarinog mišljenja jeste u tome što je Šankara vjerovao u jednu čistu i neosobnu zbilju, a sve drugo je uobrazilja i mašta, dok Ramanudža, pored toga što je vjerovao u jednu zbilju, druge fenomene nije smatrao uobraziljom i maštom i vjerovao je da se jedna čista zbilja zaista inkarnira u vidu jedne osobe.

3. Madhva (1167-1276)

Madhva, suprotno Šankari, koji je Brahmana smatrao supstancijom svijeta i također, suprotno Ramanuđi koji je nastojao između transcendentne dimenzije boga i njegove blizine sa svijetom stvoriti balans, stvara sliku boga odvojenog od materijalnog svijeta, boga koji je samo stvorio svijet i nije kao svijet. Zato, ako je Šankara smatrao da je svijet Maja (uobrazilja i mašta) i vjerovao u čisto jedinstvo, a Ramanudža smatrao i jedinstvo i mnoštvo zbiljskim, Madhva je vjerovao u čisti dualizam i potpunu odvojenost boga od svijeta.

Religija običnih ljudi

Jedna od osobina hinduističke religije jeste i razlika između službenog hinduizma i onog koji postoji među običnim ljudima. Obični ljudi, posebno brojno seosko stanovništvo, nemaju uvida u filozofske i gnostičke rasprave i teme koje se nalaze u svetim tekstovima. Njihova religija je većinom slična primitivnoj religiji, tako da obožavaju brojne bogove i za svaku svoju potrebu obraćaju se jednom od ovih bogova. Sve osobine primitivnih religija – kao što su animizam, fetišizam, šamanizam – među njima su rasprostranjene i čak se među njima pronalazi i sotonizam i obožavanje životinja. Iako vjeruju u velika hinduistička božanstva, sagradili su hiljade hramova za svoja mala božanstva i njima obavljaju bogoslužje. Tako čak i oni koji prihvataju religiju službenog hinduizma,slijede mnogobrojna lokalna vjerovanja i obavljaju posebne obrede svoje vjere. Jedna od životinja koju hindusi poštuju je krava, koju smatraju simbolom i znakom snage bogova i čak vjeruju da se u svakom dijelu njenog tijela nalaz neki bog. Ova životinja je poštivana od pradavnih vremena i njezino ubijanje smatra se velikim grijehom. Poštivanje ove životinje je toliko, da je čak i njezina balega sveta.

Posljednje promjene

Dolaskom novog doba i susretanjem hindusa sa vanjskim svijetom, pojavile su se promjene u ovoj religiji u tom smislu da su neka drevna vjerovanja ili zaboravljena ili su izblijedjela. Jedno od najvažnijih ovih vjerovanja je kastinski sistem, čije je prihvatanje savremenom čovjeku bilo toliko teško da su neki Hindusi osporili ovaj princip i odbacili ga. S druge strane, narod iz nižih kasti se probudio i manje poštuju pravila kastinskog sistema. Osim toga, sa industrijalizacijom zemlje zanimanja se više ne mogu razdvajati tako da bi svako zanimanje pripalo posebnoj kasti. Drugi običaj koji je bio raširen među drevnim Hindusima bilo je vjenčavanje djece. Tako su, da bi opstao kastinski sistem, djecu međusobno vjenčavali u ranim godinama i djevojčice su u ranim godinama odlazile u kuću svojih muževa. Budući da je ponovna udaja za ženu udovicu – u skladu sa zakonom Manu – bila zabranjena, ako bi dječak umro u djetinjstvu, djevojčica koja je bila njegova supruga, morala je do kraja života služiti u muževoj porodici u svakodnevnim životnim poslovima i živjeti u krajnjem poniženju. Ovaj običaj i pravilo ukinuti su u novom dobu i čak je donesen zakon kojim se zabranjuje vjenčanje prije punoljetstva.

Drugi užasan običaj, kojem se suprotstavilo u novom dobu, bio je drevni običaj spaljivanja žene udovice sa tijelom njezinog muža. U skladu sa ovim običajem, kada bi neki čovjek umro njegova bi supruga bila spaljivana živa u vatri pored muževog tijela.

Naravno, smatra se da su se ove promjene i reforme generalno dogodile uz prihvatanje principa vjerske tradicije. Druga je stvar što antireligioznost i averzija prema religiji zapadne civilizacije nisu zaobišli ni ovaj narod, tako da su neki pod utjecajem ove kulture porekli principe svoje religije i duhovnost.

Karakteristike hinduističke religije

Kao što je rečeno, hinduizam je religija koja je u toku svoje duge povijesti prošla kroz mnoge etape promjena. Ali, promjene ove religije bile su takve da su sa ostajanjem prijašnjih principa prihvaćena i nova načela. I pored toga, neki principi ove religije su do danas ostali čvrsti i nepromijenjeni. Poštivanje i uvažavanje Veda, koje je postojalo još u najstarijim periodima ove religije, uvijek je bilo osnovno načelo. Iako su nastala mnoga tumačenja ovih tekstova i ponekad su njihovi mnogobrojni bogovi tako objašnjavani da je njihov ishod bio čisti monoteizam, uvažavanje i po-štivanje ovih svetih tekstova ostali su do danas. Tekstovi i spisi koji se odnose na ovu religiju i koji su se poslije pojavili, stekli bi poštovanje u kasnijem periodu. To su brojni i obimni tekstovi među živim religijama svijeta i ograničeni su na pojedinca. Vjerovanje u jednu egzistenciju i duh svijeta koji sve obuhvata po imenu Brahman, bilo je u središtu pažnje tokom povijesti ove religije, tako da je uvijek i pored mnoštva i brojnosti bogova, spominjana i ova jedina i sveobuhvatna bit. Vjerovanje u karmu i reinkarnaciju – koji su se pojavili u drugoj povijesnoj etapi ove religije – mogu se smatrati općim vjerovanjima ove religije, koje je ostalo čvrsto tokom povijesti kod svih sljedbenika ove religije.

Na kraju, potrebno je spomenuti dvije značajke hinduističke religije koje se mogu rijetko pronaći kod drugih religija: jedna je da ova religija nema istaknutog nekog posebnog pojedinca i nema osnivača, a druga je da je ova religija prihvatila mnogo različitih uticaja tako da je uspjela u sebe, u toku svoje duge povijesti, inkorporirati mnoga strana mišljenja. Ova značajka je prouzročila da zemlja Indija bude zemlja bezbrojnih religija i sekti, koje žive u miru jedna pored druge.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, str. 377-390.

2. Smart Ninian, članak “Područja filozofske rasprave u hinduističkoj religiji”, Sedam nebesa (žurnal), br. 2, prijevod na perzijski jezik Ali Movahedijan.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 267-276 i 281-285.

4. Friedhelm Ernst Hardy, The World’s Religions: the Religions of Asia, prijevod na perzijski jezik dr. Abdurrahim Gavahi, str. 249-268.

5. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 16.

6. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 91-160.

Sedmo predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja džainizma

Džainizam je jedna od arijevskih religija nastala iz hinduističke religije sredinom prvog milenija prije nove ere. Prema tome, pojavljivanje ove religije može se smatrati ishodom reformatorskog pokreta u hinduističkoj religiji. Da bi se bolje proučilo mjesto nastanka ove religije potrebno je razmotriti stanje hinduističke religije u šestom stoljeću prije nove ere. Ovo vrijeme predstavlja otprilike kraj vedskog razdoblja. To znači da su se do ovog vremena pored Veda, također, pojavila dva njihova objašnjenja i tumačenja, Brahmane i Upanišade. Prethodno su, u raspravi o hinduističkoj religiji, objašnjena vjerska i praktična načela koja se odnose na ovaj period. U ovom vremenu uspostavljena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, kastinski sistem na čijem su vrhu bili brahmani i, također, učenja o karmi i reinkarnaciji. Zato se traženje puta izbavljenja iz ovog kruga samsare – čime su se svi bili zauzeti – činilo kao jedan nužan posao.U ovakvoj situaciji pojavio se čovjek iz druge kaste, kaštrija, prihvatio je neke principe hinduističke religije, ali je odbacio njezin važan dio i predstavio je poseban put i način izbavljenja iz vječne patnje. Naravno treba obratiti pažnju na činjenicu da tradicionalna religija džainizma sebi pripisuje dosta dužu povijest od onoga što je spomenuto i smatra da ovoj tradiciji pripadaju mnoge druge ličnosti prije Mahavire.

Život osnivača džainizma

U skladu sa onim što se prenosi u tradiciji džainizma, čovjek po imenu Vardhamana, poslije nazvan Mahavira (veliki junak), rodio se 599. godine prije nove ere u plemićkoj porodici. On je, kao sin jednog radže, u djetinjstvu i mladosti živio u potpunom blagostanju. Mahavira je namjeravao napustiti plemićki život, posvetiti se asketizmu i tako sebe spasiti, ali je za života roditelja – do svoje tridesete godine – iz poštovanja prema njima, odgodio ovu namjeru, da bi zatim napustio sultansku palaču i pridružio se grupi monaha. On je na početku odbacio sve ukrase i obukao jednostavnu odjeću, a onda se posvetio duhovnom vježbanju potpuno nag, podnoseći strpljivo i čvrsto sve nedaće i patnje. On je stalno putovao i trpio hladnoću i vrućinu bez odjeće. Na putu svoga izbavljenja ustrajavao je na pridržavanju dva principa – koje je naučio od prijašnjih učitelja – jedan je da na putu spasenja duha treba podnositi iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je pravilo ahimsa na putu čistote i pročišćenja duše, što znači da se nikada ne smije povrijediti ni jedna životinja. On je godinama živio sa malo hrane koju bi stekao proseći i obraćajući pažnju da ne povrijedi neku životinju. Zbog toga je sa sobom uvijek nosio nježnu metlu da na svom putu ne bi ubio nekog insekta, a vodu je uvijek procjeđivao da se ne bi neko živo biće utopilo.

Teške duhovne vježbe Mahavire trajale su dvanaest godina, sve dok nije iznenada u trinaestoj godini, u trenutku meditacije, doživio nirvanu i dosegao stepen savršenstva. Od tada je stekao titulu Džaina, u značenju onoga koji je pobijedio. Nakon toga, posvetio se podučavanju ljudi i okupio je bliske učenike, sve dok nije otišao sa ovoga svijeta u sedamdeset drugoj godini.

Učenja džainizma

Džainizam je religija koja ima uspostavljen sistem vjerovanja i obreda, čija su neka načela slična načelima hinduizma, dok su neka od njih obilježja ove religije. U ovoj religiji odbačena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, a isto tako, nije prihvaćen ni kastinski sistem niti vjerovanje u žrtvovanje. Osnovna vjerovanja ove religije sljedeća:

a.Bog ili uzvišeno biće: U ovoj religiji se poriče postojanje bilo kakvog uzvišenog bića ili boga, dotle da se čak i obožavanje smatra pokuđenim djelom. U jednom odlomku njihovog svetog teksta kaže se:

Jedan monah ili monahinja ne smiju da kažu: “Bog neba!

Bog groma i oluje! Bog munje!... Bog davatelj kiše!...” Oni

ne smiju koristiti ovakve izraze. Ali, ono što znaju prirodom

stvari, mogu reći: “Na nebu se skupilo mnogo oblaka, ili

naoblačilo se, ili iz oblaka je kišilo.”

Zbog toga se u ovoj religiji poriče postojanje svakog boga i u skladu s tim, traženje pomoći iz gornjeg svijeta i moćnijih bića smatra se djelom bez značenja i koristi. Uprkos tome sljedbenici ove religije sebe ne smatraju ateistima i čak ovakvo što smatraju uvredom.

b.Svijet : U džainizmu se smatra da je ovaj svijet uvijekbio i nikada nije stvoren (nestvorenost svijeta). U svetim tekstovima ove religije se kaže:Oni koji misle prema svome razumijevanju da je svijet stvoren ne znaju istinu.

c.Osnivač religije: Sljedbenici ove religije vjeruju da su do sada na zemlju došla dvadeset četiri spasitelja i uputitelja – koji se nazivaju tirthankara – od koji je Mahavira bio posljednji. U svetim tekstovima ove religije spomenut je Mahavirin veoma visoki položaj koji, ponekad, dostiže granicu božanstva. On ne samo da je bio čist i bezgrješan, nego, također, ima apsolutno i bezgranično znanje. On je jedno vječno biće koje je sišlo sa neba i inkarniralo se. Smatra se da se sljedbenici ove religije otjelotvorenju Mahavire klanjaju do granice obožavanja, iako je sam Mahavira zabranio obožavanje.

d.Sveti tekstovi: Sveti tekstovi džainizma su zbir tekstova koji se dijele na dva dijela: naredbe i rezerve. Prvi dio se odnosi na zakone i pravila ove religije, a drugi dio sadrži opis događaja, kao što je opis doživljaja iz života Mahavire. Smatra se da starost ni jedne od ovih zbirki ne seže dalje od dvjesto godina nakon Mahavirinog života. Među sektama ove religije postoji različito mišljenje u vezi s tim koji od ovih tekstova su vjerodostojni.

e.Čovjek i njegova sudbina: Čovjek ima dvije dimenzije, materijalnu (ađiva) i duhovnu (điva). Spajanjem ovo dvoje počinju sve njegove nesreće. Čovjek, radi svoga izbavljenja, treba nastojati da svoj čisti duh odvoji od materije. Materija ima razine od kojih je najsuptilnija “karma”. Kada se duh kreće i nešto čini, ova suptilna materija (karma) uobličuje se u duhu i zaodijeva ga. Kao učinak ponavljanja nepriličnog djela ova materija postaje teža, a ako djelo bude veoma loše, moguće je da ova materijalna aureola postane tako teška da izbavljenje iz nje ne bude moguće i kao ishod toga čovjek zauvijek padne na najniže mjesto. Čovjek je zarobljen u krugu samsare i reinkarnacije i karma je ta koja određuje vrstu njegovog sljedećeg života. Konačno, čovjekovo izbavljenje zavisi od toga – da u jednom od svojih života – uništi ovaj zatvor i oslobodi svoj duh, da bi dosegao nirvanu. Ovo je moguće kada se ona materijalna opna bude do krajnosti suzila. Zato čovjek treba nastojati u svim svojim životima da činjenjem dobrih djela umanji težinu ove opne.

f.Put izbavljenja: Prethodno je kazano da se Mahavira na svom duhovnom putu pridržavao dva načela: jedno čine iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je zakon ahimse ili nepovrjeđivanja životinja. On je poslije detaljno objasnio ova dva načela i odredio je put za one monahe koji tragaju za krajnjim oslobođenjem. Oni se trebaju pridržavati pet principa:

–Duhovni putnik treba uložiti krajnju pažnju da ne povrijedi niti jedno živo stvorenje i da ne ubije ni jednu životinju. Monasi džainizma su, da bi se pridržavali ovog principa, ovijali komadom tkanine svoja usta da ne bi slučajno progutali nekog insekta. Oni prilikom hodanja i sjedanja paze da ne zgaze nekog insekta i zato uvijek sa sobom nose nježnu metlu. Zbog ovog principa sljedbenici ove religije se ne bave zemljoradnjom, jer se oranjem zemlje ubijaju insekti.

–Duhovni putnik se treba udaljiti od svakog govora idjela koji uzrokuju grijeh i ozbiljno se uzdržavati od laganja.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od uzurpiranja tuđe imovine.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od bilo koje vrste tjelesnog uživanja i to za sebe smatrati zabranjenim.

–Duhovni putnik ne treba ništa voljeti i uzdržavati se od svakog djela koje uzrokuje ljubav. Ovaj peti princip, koji je važniji od svih, ustvari se smatra posebnom etikom ove religije. Prenosi se da u skladu sa ovim principom, sam Mahavira ni s kim nije sjedio i čak nije odgovarao na pozdrave ljudi, da ne bi prema njima osjetio ljubav. U svetim tekstovima ove religije se kaže: Monah koji nikoga ne voli – čak ni osobe koje njega vole – oslobodio se grijeha i mržnje. Pobijedivši ljubav, mržnju i pogrešna vjerovanja, on će pokidati lance karme.

U ovoj religiji duhovni putnik ne smije nipošto da voli svoju dušu. Zato je, da bi ponizio ovu dušu, prosjačenje čak i u kućama najsiromašnijih pojedinaca, veoma pohvaljeno. Ono što je rečeno o putu izbavljenja bili su posebni propisi za monahe. Ali za obične ljude ustanovljeno je dvanaest propisa koji su donekle lakši. To su sljedeći propisi: izbjegavanje namjernog ubijanja životinja, ne govoriti laž, udaljavanje od slijeđenja strasti, ne biti pohlepan, uzdržavanje od djela koja uzrokuju smutnju i ružne grijehe, zadovoljavanje minimalnim životnim potrepštinama, biti oprezan da se ne zapadne u zamku grijeha i greške, određivanje vremena za borbu sa dušom i asketizam, provoditi dane određenog vremena sa usredsređenošću i razmišljanjem u svojoj nutrini, posjećivati ponekad monahe i askete i davati milostinju, posebno monasima i asketama.

Sljedbe džainizma

U ovoj religiji postoje dvije glavne sljedbe: jedna je zajednica “zaogrnutih bjelinom”, a druga je zajednica “zaogrnutih prostorom”. Monasi prve sekte oblače oskudnu bijelu odjeću, dok monasi druge sekte ne oblače nikakvu odjeću i uvijek su goli. Zajednica “zaogrnutih bjelinom” živi na sjeveru Indije, gdje je klima hladnija nego na jugu. Oni statuu Mahavire oblače u bijelu odjeću, dok se druga sekta uzdržava od ovoga. U svakom slučaju, obje grupe odjeću smatraju nekom vrstom vezanosti za ovaj svijet. Zato onaj koji je nag, smatra za sebe da se oslobodio svih stega.

Druga razlika između ove dvije sekte je u pitanju spasenja žene: Sekta “zaogrnutih bjelinom” dozvoljava da žene postanu monasi, da bi se izbavile na ovom svijetu, dok druga sekta ovo ne dozvoljava. Sljedbenici ove religije žive samo u Indiji i njihov broj je manji od dva miliona. Ustvari, treba reći da je ova religija danas u stanju izumiranja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 6.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 7.

3. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 346-373.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, pogl. 4.

5. RobertErnestHume,World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 3.