Žive svijetske religije

Žive svijetske religije0%

Žive svijetske religije Grupa: Religije

Žive svijetske religije

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Grupa: Posjete: 14581
Download: 2560

Komentari:

Žive svijetske religije
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 68 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 14581 / Download: 2560
Veličina Veličina Veličina
Žive svijetske religije

Žive svijetske religije

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Osmo predavanje

Buda i njegova učenja

Sredinom prvog milenija prije nove ere u Indiji se pojavio drugi vjerski pokret, koji je imao za posljedicu rađanje nove religije nazvane budizam. Ova nova religija nastala je iz hinduističke religije, a također, prošla je jedna generacija otkako se u istom dijelu Indije pojavila i započela svoje djelovanje religija džainizam. Zato se može razmotriti situacija i stanje obje ove religije u tom vremenu, kao kolijevke rađanja budističke religije. U prvotnoj hinduističkoj religiji ili religiji brahmana naglašavana je potreba iscrpnog žrtvovanja i spoljnjih obreda radi čovjekovog spasenja. Zato su se, kao reakcija na ovo prekomjerno naglašavanje, pojavila naučavanja Upanišada, koja su ustrajavala na potrebi spoznaje za izbavljenje čovjeka iz kruga reinkarnacije i dosezanje krajnjeg spasenja. Naravno, ovo krajnje spasenje bilo je moguće samo za jednu klasu, brahmane, dok su se ostali morali truditi u drugim životima da bi ga dosegli.

Džainizam je religija čiji je osnivač bio iz druge kaste, kaštrija. On nije prihvatio kastinski sistem i smatrao je da je izbavljenje moguće za svakoga u ovom životu, a jedini put za njegovo dosezanje su iscrpljujuće duhovne vježbe. U isto vrijeme pojavila se još jedna osoba iz druge kaste, koja je tragala za putem izbavljenja. On je razmotrio poznate metode i sve ih je smatrao neispravnim, te je predložio novi put.

Pojava Bude

Oko 560. godine prije nove ere, u porodici lokalnog kralja ili plemenskog vođe na sjeveru Indije, rodio se čovjek po imenu Sidarta, čije je porodično ime bilo Gotama, a poslije je nazvan Buda (probuđeni, prosvijetljeni). Drevni budistički spisi, koji predstavljaju samo opis Budinog života, izvještavaju o njegovom životu na način da predstavljaju cjelovitu sliku mjesta rađanja njegove religije i, također, njegova naučavanja, tako da se podrobnim proučavanjem Budinog života mogu saznati i osnovni postulati njegovog učenja. Kada se rodio Sidarta predskazano je da će postati ili Buda (prosvijetljeni) ili će postati vladar svijeta. Proroci su rekli, ako ostane u kući i ne suoči se ni s kakvom boli i patnjom, postat će vladar, ali ako ode van kuće suočit će se sa boli i patnjom i postat će prosvijetljeni. Otac je želio da njegov sin postane vladar i pripremio mu je uvjete za sva uživanja kako se ne bi suočio ni s kakvom boli i patnjom. Sidarta, odgojen u palači i okružen nježnošću i brojnim blagodatima, jednog dana je sa kraljevskim kočijašem izašao izvan palače radi šetnje. Na putu je sreo pogurenog starca i kada je pitao kočijaša o njemu, kočijaš je rekao da je on star i da će svi jednog dana ostarjeti. Nakon toga se princ tužan vratio u palaču. U narednim danima je vidio jednog bolesnog čovjeka i jednu sahranu i tako je saznao za bolest i smrt. Četvrtog dana se susreo sa mirnim i spokojnim redovnikom, koji je bio istinski oslobođen od tuge i patnje ovog svijeta. Iz svega toga je razumio da je sav ovaj svijet patnja i bol, ali da, također, postoji put za izbavljenje iz ove boli i patnje. Zato je odlučio da napusti sva ovosvjetska uživanja i zabavljanja u palači i da upotrijebi svu svoju snagu za pronalaženje puta izbavljenja iz patnje. Sidartin otac, razočaran zbog promjene u svome sinu, naredio je da ga nadziru i zatvore vrata palače i kapije grada, da ne bi mogao napustiti rodno mjesto. Ali najzad, Sidarta se u svojoj dvadeset devetoj godini oprašta u jednoj noći od svoje supruge i jedinog djeteta, koji su spavali i zajedno sa svojim kočijašem napušta palaču. Bogovi su mu otvorili vrata palače i kapiju grada i on se zapućuje prema šumi. Sidarta u dubini šume traga za istinskom zbiljom i srećom, zato provjerava naučavanja brahmana, prisustvuje časovima dvojice profesora i okorištava se njihovim govorima. Ali poslije nekog vremena, shvatio je da ga njihova naučavanja neće spasiti. Zato je pronašao drugi put koji je zahtijevao vrijeme, a to je duhovni napor. Godinama je istrajavao na najtežim duhovnim vježbama i u toku šest godina toliko se posvetio duhovnom vježbanju da od njega nije ostalo ništa osim kostiju i kože. Jednog dana se zbog tih napora srušio onesviješten na zemlju, a petorica učenika koji su bili s njim nadajući se da će pronaći put izbavljenja, mislili su da je umro. On se osvijestio i s teškom mukom došao je do rijeke, zagazio je u rijeku i napio se vode da bi dobio malo snage. Tada je shvatio da ga ni ovaj put ne može izbaviti. Zato je pojeo malo hrane, stečene prošenjem, koju je imao sa sobom i ponovo je povratio izgubljenu snagu. Petorica učenika monaha, koji su ga vidjeli ovakvog, proglasili su ga otpadnikom i napustili. Sidarta je nakon toga sjeo pod drvo i okrenuo se razmišljanju i meditaciji. Sebi je rekao da neće ustati ispod ovog drveta ili dok umre ili dok ne pronađe put spasenja. Tako je nastavio meditaciju dok nije pronašao put, probudio se i postao buda. Buda je pred sobom vidio dva puta: jedan je da sebe izbavi i dosegne nirvanu, a drugi je da ide među ljude i pokaže drugima pronađeni put. Mara (đavo) lukavo mu je došaptavao da prednost prepusti vlastitom izbavljenju i dosegne nirvanu. Ali bogovi, koji su čekali ovo vrijeme, željeli su da se pronađeni put pokaže svima. Buda je naposljetku pobijedio Maru i, s namjerom podučavanja putu, otišao u grad.

Prvo predavanje i pojava nove religije

Buda je otišao u grad Banares, u dio grada koji se zvao Parok Gazalan, kod monaha koji su ga napustili u šumi. Kada su ga monasi vidjeli, dogovorili su se da ne obraćaju pažnju na njega, ali kada im se Buda približio, toliko ih se dojmila njegova duhovna privlačnost, da su svi pohrlili njemu. Buda je u svom obraćanju monasima ovako predstavio svoje prvo učenje:

Onaj koji je dosegao savršenstvo, o monasi! Onaj koji je svet i odabran je Buda. Otvorite svoje uši, o monasi! Jer put bijega od smrti je pronađen. Oni koji idu vječnom životu trebaju izbjegavati ova dva pretjerivanja... Jedno je život ovog svijeta, koji obuhvata uživanje i veselje i nestvaran je, drugo je put duhovne vježbe, koji je neravan i nestvaran. Savršeni (Buda) se udaljio od njih oba i krenuo je putem između ova dva i to je srednji put koji prosvjetljuje oko, um i duh, a završava mudrošću, budnošću i nirvanom. Ovaj put je osmerostruk: ispravno vjerovanje, ispravna namjera, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno življenje, ispravna usredotočenost, ispravno mišljenje i ispravna svjesnost. Tako je Buda predstavio ovu religiju (dharma, dhamma) monasima. Oni su bili prve osobe koje su mu se pridružile i ovako je nastalo jezgro (sangha) budističke zajednice. Tako su nastala tri stuba, koji se u budističkoj tradiciji nazivaju “tri dragulja”, tj. Buda, religija i zajednica, stubovi za koje se vjeruje da su, tim redom, utočište budista. Od tada je Buda živio još oko četrdeset pet godina i čitavo to vrijeme je širio svoju religiju. On je zajedno sa svojim učenicima – koji su činili krug monaha – putovao u razne oblasti i svima predstavljao svoju religiju.

Učenja Bude čine zbirka Budinih govora, koja se dijeli na tri dijela: jedan dio ovih govora je posvećen sistemu monaha ili se odnosi na opis načina življenja duhovnih putnika, drugi dio obuhvata Budina naučavanja, a u trećem dijelu se objašnjavaju metafizička i filozofska učenja. Smatra se da je ova zbirka napisana nekoliko stoljeća nakon Bude. Budisti ih nazivaju “tri sepeta” (sepet metoda, sepet religije i sepet uzvišenije religije), a Zapadnjaci je, zbog srodnosti s jezikom na kojem je napisana, nazivaju Pali kanon.

Glavno obilježje Budinih naučavanja jeste da se ona više bave praktičnim raspravama, dok je metafizičkim raspravama manje posvećena pažnja. Buda u jednom govoru naglašava da on nije govorio o pitanju starosti svijeta, vječnosti svijeta, ograničenosti egzistencije, jedinstvu duha i tijela i slično tome, već je njegov govor o patnji čovjeka, njezinom porijeklu i putu izbavljenja iz patnje, jer spomenute rasprave nisu korisne čovjeku. Ove rasprave pomažu čovjeku da se izbavi od patnji i da na kraju dosegne nirvanu. Zato je glavna Budina preokupacija čovjekova sudbina. Njegovo naučavanje u vezi s ovim počiva na tri osnovna principa koje nazivaju tri simbola kosmosa:

1. Sve na ovom svijetu je nestabilno. Sve ono što izgleda stabilno, njegova stabilnost nije ništa drugo do uobrazilja;

2. Pošto su sve stvari nestabilne, čitav svijet je patnja i bol;

3. U čovjeku, također, nema ništa postojano i nijedna supstancija nije postojana, da bi ostala nakon smrti ili da bi prešla u drugo tijelo. Ustvari, ne postoji nešto što se zove postojana duša.

Ali šta je zbilja ove sveprisutne patnje i da li postoji put za izbavljenje iz nje? Odgovor Bude na ovo pitanje je najveća suština njegovog naučavanja, poznata kao četiri plemenite zbilje:

1. Sve što postoji osuđeno je na beskrajnu bol i patnju;

2. Izvor ove patnje je žeđ za postojanjem;

3. Put izbavljenja iz ove patnje postoji, a to je zatomljivanje svih želja;

4. Put izbavljenja iz ove patnje je osmerostruk: ispravno vjerovanje, ispravna namjera, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno življenje, ispravna usredotočenost, ispravno mišljenje i ispravna svjesnost.

Čovjek je zarobljen u krugu reinkarnacije ili samsare i mnogo puta je rođen u različitim tijelima i različitim oblicima, ali kakav će biti njegov budući život zavisi od djel koje je učinio u prošlom životu. Zato, ishod djelovanja ili karma, određuje kvalitet čovjekovog budućeg života.Kao što je spomenuto, u čovjeku ne postoji postojana supstancija. U Budinom naučavanju se kaže da je čovjekova duša formirana od pet nepostojanih kvaliteta ili svojstava: tjelesnog oblika, osjećanja, osjetila, umnih učinaka i svjesnosti. Pitanje koje se uvijek postavljalo jeste: ako čovjekova duša nije postojana i, ne postoji ništa postojano u čovjeku, pa šta je onda to što prelazi u drugo tijelo u krugu samsare ili šta je to što doseže nirvanu? Ovo teško pitanje je prisiljavalo budističke mudrace da posegnu za primjerima: upaljena svijeća pali ugašenu svijeću, ali se od upaljene svijeće ništa ne prenosi na ugašenu svijeću, iako ugašena svijeća postaje upaljena. Isto tako učitelj podučava učenika i učenik biva podučen, a pritom se ništa ne umanji kod učitelja. Slučaj ljudske duše je upravo ovakav.

U Budinim naučavanjima nirvana je konačni cilj. Čovjek koji biva zarobljen u krugu reinkarnacije je poput svjetiljke, čije je gašenje želja i prohtjeva takvo, da kad god se ove želje prekinu, svjetiljka će se sama ugasiti. Ovo gašenje je upravo nirvana. Među budistima postoji razlika u tumačenju nirvane, tako da je objašnjavaju terminima kao što su: “položaj razdraganosti, radosti i ugaslosti”, “nepojmljiva egzistencija” i “nepromjenljivi položaj”. Govori se da je Buda šutio na pitanje o esenciji nirvane i zato su budisti zabranjivali bilo kakvo njezino tumačenje.

U Budinom naučavanju se obraća posebna pažnja na etičke i praktične dimenzije, tako da u ovom učenju etika ima posebno mjesto. Smatra se da je osnovni princip budističke etike, požrtvovanost i opraštanje. Buda kaže: Zato nemoj nikada na mržnju uzvratiti mržnjom. Mržnja se samo ljubavlju iskorjenjuje.Pusti da čovjek svoju mržnju nadvlada ljubavlju. Pusti da on svoje loše strane nadvlada dobrom. Pusti da on naspram pohlepnog čovjeka bude darežljive ruke i da naspram lažljivca bude onaj koji istinu govori.Ako mi neko, zbog gluposti, uradi nešto loše, ja ću naspram ovog djela njega zaogrnuti sjenkom svoje nepatvorene ljubavi. Što više od njega bude loših djela dolazilo, od mene će se dobrota više uvećavati.

Na kraju, trebamo spomenuti da se Buda ne samo protivio drugom načinu spasenja i izbavljenja, nego se protivio i Brahmanama. On ne prihvata mjerodavnost Veda, hinduistički božanski poredak, vjeru u žrtvovanje i kastinski sistem.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 4.

2. Bradley Hawkins, Religije svijeta, budistička religija, prijevod na perzijski jezik Hasan Afšar, str. 28 –46.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 176-202.

4. Hans Wolfgang Schumann, Buddhism: An Outline of Its Teachings and Schools, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, str. 11-30.

Deveto predavanje

Budistička religija, prve promjene

Nakon što je Buda umro i njegovi sljedbenici nisu više imali direktnu komunikaciju s njim, trebalo je sakupiti njegove govore i naučavanja i pripremiti ih za korištenje. U vremenskom rasponu od blizu tri stoljeća zasjedala su tri savjetodavna vijeća radi sakupljanja Budinih govora u jednu službenu i zakonsku zbirku, čiji je ishod bio Pali Kanon ili Tri sepeta, o čemu smo prethodno govorili. Prvo Savjetodavno vijeće – a o vremenu njegovog zasjedanja postoje različita mišljenja – sastalo se nekoliko mjeseci nakon Budine smrti, 483. godine prije nove ere, radi sakupljanja i ozakonjenja zbirke Budinih govora i naučavanja. Smatra se da su prisutni u Vijeću saslušali sadržaj Sepeta vjerovanja od Ananade, posebnog Budinog učenika i Sepet metoda od Upalija, čovjeka koji je jedno vrijeme bio brijač monaha, a poslije je postao učitelj. Nama je ostalo skriveno kada su ovi tekstovi zapisani, jer u to vrijeme naučavanje nije zapisivano, nego se prenosilo usmenim putem. Osim toga, čini se da na ovom Savjetodavnom vijeću nije postignut krajnji sporazum o glavnim tekstovima, pa je ova zadaća većinom prepuštena pojedincima, što je uzrokovalo kasnija razilaženja u budizmu.

Drugo Savjetodavno vijeće, o čijem historijskom datumu ima manje spornih mišljenja nego oko prvog Savjetodavnog vijeća, sastalo se otprilike jedno stoljeće nakon Bude. Ovo Savjetodavno vijeće je nastojalo da doda neke pjesme u prijašnje tekstove i da njihov sadržaj dotjera, a također je pokušalo da uskladi i usaglasi Budine govore. Važniji događaj koji se desio na sjednici ovih vijeća bio je podjela prisutnih na dvije grupe. Jedna grupa je naglašavala olakšice u obavezama monaha, dok je druga grupa ustrajavala na težim i strožijim pravilima. Prva grupa, koja je u prenošenju i praksi bila slobodnijeg mišljenja, činila je, ustvari, jezgro kasnijeg ogranka Mahajana, a nazvani su Mahasanghaka, dok je druga grupa bila u većini i strožija u pogledu prenesene tradicije, a sebe nazivala Teravade, ili Škola učitelja. Savjetodavnog vijeća desili su se brojni raskoli u ovoj religiji, što je dovelo do opasnosti od raskola i razdvajanja u temeljima religije. Bilo je to u vrijeme kada je kralj po imenu Ašuka, koji je na savjesti imao brojna krvoprolića, ubistva i pljačke, potpao pod uticaj naučavanja budističkih učitelja, prihvatio ovu religiju, a onda se posvetio njezinom zagovaranju i širenju. On ne samo da je širio i podržavao budističku religiju, nego je mnoge budističke propise i pravila pretočio u zakon i učinio obaveznim njegovo provođenje u čitavoj zemlji.

On je svoje naredbe izložio u obliku epigrafa tako da je od njega u današnjem vremenu ostalo trideset pet epigrafa na različitim mjestima. Ašuka je, radi širenja svoje nove religije, poslao misionare izvan Indije. Poslao izaslanstvo misionara – na čijem čelu su bili neki od njemu bliskih ljudi – na otok Cejlon na jugu i tim putem se budistička religija proširila u Burmu, Tajland i Kambodžu. Smatra se da se u ovim područjima slijedi drevna budistička religija, tj. škola Teravade i da su naknadne promjene ove religije ostavile manje uticaja u ovim oblastima. Treće Savjetodavno vijeće održano je 240. godine prije nove ere po Ašukinoj naredbi. Cilj zasjedanja ovog Vijeća bilo je protjerivanje nedostojnih iz budističke zajednice teodređivanje vjerodostojnog izvora u budističkim tekstovima. Smatra se da u pogledu drugog cilja nije postignut uspjeh. U svakom slučaju, na ovom zasjedanju su dvjema prethodnim košarama dodata i djela učitelja, koja su nazvana “Sepet uzvišenije religije”. U vremenu od drugog do trećeg zasjedanja Vijeća, budistička zajednica se podijelila u različite škole od kojih je svaka imala zasebne tekstove. Zbirka od tri sepeta, koja se naziva Pali Kanon i pripada školi Teravade, prenošena je dugo vremena usmenim putem sve dok najzad nije zapisana krajem prvog stoljeća prije nove ere. Kako god, ove tri zbirke ili Tri sepeta (Tri košare), obuhvataju stare spise, a posebno dva starija sepeta, tj. Sepet metoda i Sepet vjerovanja, sadrže Budine govore, iako postoji mnogo razmimoilaženja u pogledu toga koliko je ovih tekstova pripada samom Budi, a koliko drugima.

Pojava škole Mahajana

Kao što je rečeno, na drugom Savjetodavnom vijeću, koje je zasjedalo blizu stotinu godina nakon Bude, od grupe Teravade odvojila se grupa Mahasanghaka. Teravade su sebe smatrali čuvarima izvorne budističke tradicije i suprotno Mahasanghaki, bili su strožiji u tumačenju i objašnjavanju ove tradicije kao i u religijskoj praksi. Smatra se da su ove dvije grupe imale i drugih neslaganja. U kasnijim stoljećima bilo je još rasprava i nesuglasica i pojavile su se manje škole u obje ove grupe. U periodu između 100. godine prije nove ere i 100. godine poslije nove ere pojavila se jedna škola koja će poslije izrasti u najveći budistički pravac. Ova škola je sebe nazvala Mahajana, u značenju velike kočije (za prolazak doline patnje), i ustvari je slijedila istu školu Mahasanghake, a za školu Teravade koristila je uvredljiv naziv Hinajana, što znači mala kočija. Od ovog vremena pa nadalje dvije tradicije, Teravade (Hinajana) i Mahajana bile su dvije glavne tradicije budističke religije.

Razlike u naučavanju između Teravade i Mahajana

Pošto su ove dvije škole dva glavna budistička učenja, važno je objasniti njihove glavne misaone i vjerske razlike.

Spoznavanje Bude

Buda u naučavanju Teravade je čovjek kao i drugi ljudi, s tim da je on pronašao put izbavljenja iz patnje i dosegao nirvanu. Ali u školi Mahajana, Buda je probuđen hiljadama godina prije svoga vremena. On je nadljudsko biće, uvijek živ, samo je njegovo prljavo materijalno tijelo umrlo, dok je njegovo suptilno materijalno tijelo i njegovo duhovno biće živo i nalazi se među ljudima. Zato je Buda u naučavanju Mahajane dostojan ljubavi i obožavanja, što je uzrokovalo da je gnostička ljubav u ovoj tradiciji vatrenija i izgleda privlačnije nego u tradiciji Teravade. Ovaj odnos se, također, vidi u izvorniku tekstova Pali Kanon. Naprimjer, u ovim tekstovima se prenosi da je Buda rekao: “Ko god mene bude volio i vjerovao u mene njegovo će biti nebesko kraljevstvo.”

Sveti tekstovi

Kao što je rečeno, sveti tekstovi škole Teravade su Pali Kanon ili Tri sepeta, ali suprotno tome, u tradiciji Mahajana nisu toliko pažnje poklanjali ovim tekstovima i zato su napisali tekstove koji se nazivaju Sutre. Ovi tekstovi su u izvorniku bili na sanskrtu i prevedeni su na druge jezike, kao što je tibetanski i kineski, ali je načelno njihov izvornik uništen. Ove tekstove su napisali monasi, ali se vjerovalo da su ovi tekstovi izravna Budina poruka, koju su monasi shvatili otkrovenjem. Zato su oni vjerovali da su ovi tekstovi vrjedniji od prijašnjih tekstova, koji su neživa ostavština Budinog materijalnog tijela. Sutre se mogu podijeliti, s obzirom na sadržaj, u dvije grupe: jedan dio njih su molitve, sa drugi dio su filozofski tekstovi.

Učenje o spasenju

U školi Teravade put spasenja je otvoren samo nekima, dok se u Mahajani smatra otvorenim za sve. Teravade kaže da čovjek u ovom životu može stići na razinu arhat ili “živooslobođen”, dok je ideal Mahajane nešto drugo. Ova škola kaže da osim dosezanja nirvane postoji, također, drugi ideal, a to je da nakon što neko dosegne ovu razinu mora razmišljati i o izbavljenju drugih. Zato, oni koji dosegnu oslobođenje, poslije toga ostaju na ovom svijetu da pomognu drugima. Ovi pojedinci nazivaju se bodistava10 i ustvari su Bude budućnosti. Prema tome, dok je u školi Teravade put izbavljenja bio jedino djelovanje u skladu sa osmerostrukim naredbama, i jedino se postizao na osnovu ličnog napora, u tradiciji Mahajana se ističe traženje pomoći od bodistava putem molitvi i obožavanja bodistava.

Kosmologija

Dok je škola Teravada vjerovala da čovjek nema postojan duh i da, ustvari, u njemu nema nikakva postojana supstancija, filozofi Mahajane su ovaj pojam proširili na čitavu egzistenciju i vjerovali su da na čitavom svijetu ne postoji postojana supstancija.

Više i jedinstveno biće

Druga stavka, koja je značajka Mahajana škole, jeste jedna vrsta monoteizma. U ovoj školi postoji uzvišeni Buda koji je subzistentan i, ustvari, druge Bude su njegove inkarnacije. Ovo je prvi Buda, koji je sličan Brahmanu u hinduizmu, uvijek je u nirvani i on je čista prosvijetljenost. On je snagom svoje imaginacije stvorio petoricu Buda koji se nazivaju “Buda razmišljanja i nadziranja”. Oni su potom sami stvorili četvoricu bodistava, koji su gospodari i stvoritelji svijeta prirode.

Kodifikacija i uređenje praktičnih propisa budizma

Kao što je objašnjeno, Buda smatra put izbavljenja iz patnje osmerostrukim, što određuje opće pravce duhovnog puta. Zato je još u prvim godinama za sljedbenike budističke religije bio nužan jedan ustroj određenih i preciznih propisa. Na temelju ovoga pripremljen je jedan katalog sastavljen od deset zabrana ili deset naredbi, od kojih su pet prvih naredbi općeg karaktera i trebaju ih se pridržavati svi budisti, dok se pet sljedećih naredbi odnosi na duhovne putnike i monahe.

Ovih deset naredbi su sljedeće:

1. Uzdržavati se od ubijanja živih stvorenja;

2. Izbjegavati trošenje imovine koja nekome nije poklonjena;

3. Uzdržavati se od poročnosti;

4. Uzdržavati se od laganja;

5. Kloniti se pijenja opojnih pića i pijanstva;

6. Uzdržavati se od prejedanja i jedenja u drugoj polovini dana;

7. Izbjegavati plesanje, pjevanje, muziku i posmatranje igre i zabave;

8. Uzdržavati se od ukrasa, mirisa i šminke;

9. Uzdržavati se od korištenja mehke i luksuzne postelje;

10. Ne prihvatati zlato i srebro.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Hans Wolfgang Schumann, Buddhism: An Outline of Its Teachings and Schools, prijevod na perzijski jezik Pašai, pogl. 2-3.

2. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 5.

3. Ming D. i dr., Religije konfucijanizam, tao i budizam, prijevod na perzijski jezik Golam Reza Šejh Zejnudin, str. 243-287.

 Deseto predavanje

Budistička religija, širenja i kasnije promjene

Budistička religija se od početka pojavljivanja u Indiji postepeno i polahko širila, sve dok nije u vrijeme Ašuke dosegla svoj vrhunac i u nekoliko narednih stoljeća, iako se suočavala sa usponima i padovima, ipak je postala prevladavajuća religija u toj zemlji. Također, u ovom vremenu budistička religija je pronašla put do jugoistoka Azije, Cejlona i njemu susjednih zemalja. Poslije, kada se Mahajana odvojila od Teravade, nova škola nije pronašla mjesta na jugoistoku i zato je prevladavajuća tradicija u tom području do danas bila Teravade. U prvim stoljećima nove ere budistička religija se prvo proširila u Kini, a odatle naknadno u Koreji i Japanu. Stanovništvo ovih zemalja je tada prihvatilo tradiciju Mahajana. U petom i šestom stoljeću nove ere, pod uticajem unutrašnjeg razdora među budistima Indije i ponovnog oživljavanja hinduističke religije, budistička religija je u ovoj zemlji doživjela dekadenciju, tako da je poslije – možda i zbog uticaja islama – zauvijek napustila ovo područje. Od ovog vremena pa nadalje tradicija Teravade je živjela na jugoistoku, a tradicija Mahajana na sjeveroistoku, s tim da je druga tradicija bila mnogo više prihvaćena.

Sljedeće što treba spomenuti jeste da su se od vremena razdvajanja dvije tradicije dogodile veće promjene u Mahajani, tako da su se u njoj više vidjele filozofske, gnostičke i religijske težnje. U ovoj tradiciji, kako u vrijeme kada je još prebivala u izvornoj postojbini, tj. među Indijcima, tako i u vrijeme kada je iz tog područja iselila, pojavila su se brojna misaona i naučna pisana djela. Neki od važnih spisa ove tradicije, koji su se pojavili u izvornoj postojbini su:

1. Madhjamika

Ovu filozofsku školu je osnovao čovjek po imenu Nagarđuna u drugom stoljeću nove ere. On je govorio da je čitav svijet, onako kako se uobičajeno razumijeva, mašta i uobrazilja, da nema ničega zbiljskog u tome i da čak osnovna Budina naučavanja, kao što su postojanje četiri zbilje i nirvana, nisu izuzetak iz ovog pravila. Naravno, postojana zbilja egzistira i uvijek je u stanju kretanja prema gore, zbilja koja se ne opaža na uobičajen način. Ova zbilja je oslobođena svojstava i obilježja i tako da je ne može um, zaprljan neznanjem, opaziti. Zato se samo srednjim putem ili Madhjamikom može osloboditi ovog neznanja, otvoriti oči koje vide zbilju i dosegnuti nirvanu, tj. ondje gdje je čisto ništavilo i potpuno iščeznuće i gdje nema akcidencija, svojstava, niti vanjskih i unutarnjih značajki i gdje je svijet apsolutne tišine, nepomičnosti i praznine. U skladu sa naučavanjem ove škole, svaka predodžba ili objašnjenje su relativni i besadržajni, a to znači da je apsolutna zbilja s onu stranu i ne može se predočiti niti izreći.

2. Jogačara

Druga filozofska škola koja se pojavila u petom stoljeću nove ere i zauzela mjesto Madhjamike bila je škola Jogačara. Suprotno Madhjamiki koja je naglašavala logičku analizu, ova škola je insistirala na psihološkoj analizi i gledištu. Prema učenju ove škole samo je jedna stvar spoznatljiva, a to je život. Ova škola kaže da je samo spoznavanje stvarno i da je misao ili život konačna stvarnost. Stvari postoje onda kada budu sadržajno spoznatljive i ništa izvan života ne postoji. Greška ili pogrešno percipiranje uzrokuje da uobražavamo kako postoji nešto izvan života i ova se greška može otkloniti usredsređenjem i unutarnjom smirenošću. Uz samoposmatranje i razmišljanje mogu se uvećati umski učinci i shvatiti da s one strane ovih pojava ne postoji nikakva supstancija. Smatra se da je s dekadencijom budizma u Indiji ova škola nastavila živjeti u Kini i Japanu i da je tamo stekla sljedbenike.

3. Tantrajana i Vadžrajana

Tantrajana je tajnoviti pravac u tradiciji Mahajana, čija prošlost seže u drugo stoljeće nove ere, ali period njegovog procvata i pojave njegovih književnih tekstova počinje od petog i šestog stoljeća. Ovaj pravac predlaže primjenjivanje posebnih djela i vjerovanja za dosezanje nirvane. Ta djela i vjerovanja su toliko teška i detaljna da ih svi ne mogu izvršavati. Primjena ove metode i prelaženje razina duhovnog puta mora se obavezno provoditi pod nadzorom jednog učitelja, vodiča ili “gurua”. Guru na ovom putu ima esencijalno značenje, tako da se obožava kao bog. Ostalo je malo tekstova ovog filozofskog pravca na izvornom jeziku sanskritu, ali postoji njihov prijevod na tibetanski jezik. Smatra se da je u vezi sa Tantrajanom kao duhovnim putem nastalo mnogo škola, od kojih je jedna od najvažnijih škola Vadžrajana.

Vadžrajana je ustvari jedan gnostičko-religijski duhovni put u kojem, suprotno drugim budističkim religijskim školama, za dosezanje nirvane naglasak je stavljen na tijelo. Njegova značajna razlika u odnosu na druge škole nisu filozofska mišljenja nego praktične metode. U ovoj školi putnik treba provesti dugo vrijeme uvodnog učenja da bi započeo religijski obred pod nadzorom gurua.Poslije dekadencije budističke religije u Indiji, nastavak tradicije ove škole može se naći na Tibetu.

U tibetanskoj budističkoj religiji vjerski vođa se naziva Dalaj Lama, koji se smatra inkarnacijom bodistave i zato ima esencijalnu ulogu. Smrću svakog Dalaj Lame rađa se novi Dalaj Lama, koji se prepoznaje u toku posebne ceremonije, nakon koje postaje središte pažnje.

Budistička religija na istoku Azije

Budistička religija je na početku nove ere stigla u Kinu, a poslije se odatle proširila na druge zemlje istoka, u Japan i Koreju. Pravac budističke religije koji je prihvaćen i proširio se na istoku Azije bila je tradicija Mahajana. Dakle, nakon što je budistička religija iselila iz svoje izvorne postojbine Indije, tradicija Mahjana je nastavila živjeti u ovim područjima. Budistička religija je doživjela promjene na istoku Azije u skladu sa kulturom tih područja, tako da su se tamo pojavile posebne filozofske i praktične škole. Prethodno je istaknuto da je škola Vadžrajana nastavila živjeti na Tibetu. Među pravcima koji su se pojavili u budističkoj religiji istoka, četiri religijska pravca su važnija od drugih:

1. Čista zemlja

Ova škola ne smatra da je čovjekov napor dovoljan za postizanje spasenja te je mišljenja da se bez pomoći i vođenja bodistav , koji žive na nebu ili u čistoj zemlji, ovako važan cilj neće postići. U ovoj školi djelo nema značajnu ulogu, nego važnu ulogu ispunjava vjerovanje i srčana ljubav. Ako se mo-litelj iskrenog vjerovanja poveže sa jednim od bodistav ili Bud drugog svijeta ili čistom zemljom, on će mu sigurno pomoći da se ponovo rodi u čistom prebivalištu, tj. ondje gdje je postizanje nirvane sigurno. Čini se da je ova škola osnovana u četvrtom stoljeću u Kini, a u dvanaestom stoljeću proširila se u Japanu.

2. Čan ili Zen budizam

Ova škola traži izbavljenje i spasenje u posebnim činima i vjerovanjima, ne u naučnom istraživanju i proučavanju tekstova, već ovakvo djelovanje smatra preprekom za postizanje cilja. Ono što je važno za postizanje cilja i smatra se jedinim putem jeste razmišljanje, samoposmatranje i usredsređenje na nutrinu i kao rezultat toga postizanje izravnog iskustva “konačne zbilje”. Smatra se da se ova škola pojavila u Kini i naziva se “Čan”. Ali, naknadno je privukla veću pažnju u Koreji pod imenom “Sun” i u Japanu pod imenom “Zen”.

3. Tiantai ili Tendai budizam

Ova škola je naglašavala kako razmišljanje i samoposmatranje, tako i proučavanje i istraživanje, tako da je povezivanjem svih puteva stvorila jednu složenu duhovnu metodu. Ova škola se pojavila u šestom stoljeću nove ere u Kini i nazvala Japan i naziva seTi Jen – Ta’i Tenda’i (Tiantai), a poslije nekog vremena prešla je u Japan i naziva se Tenda’i.

4. Škola “istinite riječi” (Šingon budizam)

Druga škola, koja ima korijen u tradiciji Tantrajana i koja je prešla iz Indije i Tibeta u Kinu, a odatle u Japan je škola spasonosnog imena ili “istinite riječi”, koja se u Kini naziva Čen-Jan, a u japanu Šingon. Sljedbenici ove tradicije vjeruju da ime ili posebna molitva imaju mističan učinak i da se sa njezinim ponavljanjem može postići cilj. Sljedbenici ove škole upotrebljavaju istinite riječi ili posebne molitve u posebnim vjerskim i gnostičkim ceremonijama zajedno sa muzikom i vatrometom i vjeruju da ove aktivnosti donose ozdravljenje bolesnima, oslobođenje umrlih iz pakla, mije-

njanje vremenskih prilika i sl. Zato, put spasenja i izbavljenja u ovoj školi je – kao i u ostalim školama Tantrajane – izvršavanje posebnih obreda. Da ne ostane nerečeno, ove škole imaju mnogo sljedbenika u Kini i Japanu. Na kraju, treba reći da u zemljama istočne Azije budistička religija, pored pobrojanih škola, ima i druge mnogobrojne škole i tokove, isprepletene sa religijama i tradicijama tih područja.

Budistička zajednica, u prošlosti i danas

Kao što je već rečeno, Buda je osnovao zajednicu monaha, koji su osiguravali svoje životne potrepštine proseći i samo u kišnom periodu okupljali bi se u hramovima. Nakon Budine smrti, zajednica monaha se postepeno podijelila na dvije grupe: neki su nastavili put lutanja i prošenja, dok je druga grupa dala prednost stalnom življenju u hramovima. Razlog tome je bio što su obični ljudi davali zajednici poklone i zemlju pa vođe monaha nisu više imali potrebu za osiguranjem svojih najnužnijih potreba. Budistički hramovi, koji su s jedne strane uživali zaštitu kraljeva kao što je bio Ašuka, a s druge strane, zbog darivanja običnih ljudi, pretvorili su se u veoma bogata središta, u kasnijim stoljećima postali su univerziteti za podučavanje i zagovaranje religije. Tako su, poslije, u svim budističkim zemljama hramovi pretvoreni u središta podučavanja i zagovaranja religije i, također, u utočišta za monahe. Iz budističke tradicije može se zaključiti da Buda nije odredio nasljednika poslije sebe, jer je vjerovao da svaki monah treba nastojati da podučava njegov put. Ovo je uzrokovalo da su svi monasi na istom nivou i da ustvari to bude glavna snaga te religije. Zato se hramovima u početku upravljalo na demokratski način, ali sa širenjem budističke zajednice ustrojila se jedna hijerarhija i podjela poslova. Svaki hram je imao jednog velikog upravitelja, s tim da je jednako opstao i demokratski duh. Naprimjer, u Kini je upravitelj hrama rješavao važne poslove uz dogovor sa skupinom monaha. Smatra se da zemlje jugoistoka u osnovi imaju odbojnost prema hijerarhiji, tako da im je ta činjenica, ponekad, stvarala problem. Sa širenjem budističke zajednice ustanovljeni su posebni zakoni i propisi koji se do danas, uz male izmjene, provode u svim budističkim hramovima. Primarni budistički tekstovi obuhvataju zakone i propise koji su postepeno pretvoreni u jedan uređen sadržaj i svakih petnaest dana jedanput se čitaju na skupu monaha ove religije i to tako da se poslije svakog odjeljka zastaje, da bi monah koji je prekršio propise iz njega to priznao i prihvatio svoju kaznu. Ovi propisi su u osnovi isti, iako se njihov broj razlikuje u kineskim i tibetskim primjercima Pali Kanona.Osim toga, četiri grijeha se smatraju velikim i uzrokuju protjerivanje monaha iz hrama. To su sljedeći grijesi: seksualni odnos, krađa, ubistvo i pretjerivanje u činjenju čuda.

U područjima kao što su Šri Lanka, Mianmar, Tajland, Kambodža i Laos, u kojima prevladava tradicija Teravade, ljudi većinom učestvuju u poslovima hrama. Prije otprilike hiljadu godina ženama nisu dozvoljavali pristup skupu monaha – dok je danas, naravno nešto od ovoga prihvaćeno – ali kako god, unutar hrama samo su muškarci monasi i učenici. Među njima postoji određeni broj isposnika zaodjenutih bjelinom, muškaraca i žena, koji su izvan zajednice i koji slijede sistem napuštanja ovog svijeta. Također, u nekim od ovih područja mladići se ohrabruju da neko vrijeme žive u hramu. U tradiciji Mahajana žene i muškarci mogu pristupiti zajednici. U područjima Kine i Tibeta postoji period od jedne godine za polaznika, u kojem dobrovoljni polaznik još uvijek nema nikakvih povlastica i čak ne može ići na posebne ceremonije. Na kraju ovog perioda pojedinac se iskušava da li je sposoban za sljedeću etapu, što je bilo izuzetno, ili je povezan sa vlastima, što se ponekad zloupotrebljava. Glavni oslonci života budističkog monaha bili su lutanje, siromaštvo, prosjačenje i snažna seksualna apstinencija. Naravno, neke budističke škole, posebno na Tibetu i u Japanu, oslabile su ova pravila, ali uprkos tome tradicija prosjačenja je još uvijek jako rasprostranjena i čak monasi, koji žive u bogatim hramovima, ovo čine na simboličan način.

Opće vjerske ceremonije

U budističkoj religiji postoje različite opće vjerske ceremonije, kao što su posjećivanja, svečanosti, ceremonije spaljivanja mrtvih i druge, ali se među njima posebno izdvajaju dva drevna i rasprostranjena običaja: prvi je ljubav prema Budi i izražavanje poštovanja prema njemu, što je poslije preraslo u oblik izražavanja poštovanja kipu i statui. U Teravade tradiciji ovo poštovanje se posebno izražava Gotama Budi, ali u tradiciji Mahajana poštuju se i kipovi i statue drugih Bud i bodistav Druga tradicija je dvostrana razmjena, koja se odvijala između monaha i običnih ljudi. S jedne strane monasi, kao i sam Buda, svoja bogata duhovna postignuća stavljaju na raspolaganje običnom narodu, a obični ljudi, s druge strane, daju materijalne poklone monasima i tako poboljšavaju mogućnost svoga izbavljenja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Hans Wolfgang Schumann, Buddhism: An Outline of Its Teachings and Schools, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 4-5.

2. Ming D. i dr., Religije konfucijanizam, tao i budizam, prijevod na perzijski jezik Golam Reza Šejh Zejnudin, str. 230-239. i 287-343.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 231-249.

4. Bradley Hawkins, Religije svijeta, budistička religija, prijevod na perzijski jezik Hasan Afšar, str. 54-86.