Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Osmo predavanje

Buda i njegova učenja

Sredinom prvog milenija prije nove ere u Indiji se pojavio drugi vjerski pokret, koji je imao za posljedicu rađanje nove religije nazvane budizam. Ova nova religija nastala je iz hinduističke religije, a također, prošla je jedna generacija otkako se u istom dijelu Indije pojavila i započela svoje djelovanje religija džainizam. Zato se može razmotriti situacija i stanje obje ove religije u tom vremenu, kao kolijevke rađanja budističke religije. U prvotnoj hinduističkoj religiji ili religiji brahmana naglašavana je potreba iscrpnog žrtvovanja i spoljnjih obreda radi čovjekovog spasenja. Zato su se, kao reakcija na ovo prekomjerno naglašavanje, pojavila naučavanja Upanišada, koja su ustrajavala na potrebi spoznaje za izbavljenje čovjeka iz kruga reinkarnacije i dosezanje krajnjeg spasenja. Naravno, ovo krajnje spasenje bilo je moguće samo za jednu klasu, brahmane, dok su se ostali morali truditi u drugim životima da bi ga dosegli.

Džainizam je religija čiji je osnivač bio iz druge kaste, kaštrija. On nije prihvatio kastinski sistem i smatrao je da je izbavljenje moguće za svakoga u ovom životu, a jedini put za njegovo dosezanje su iscrpljujuće duhovne vježbe. U isto vrijeme pojavila se još jedna osoba iz druge kaste, koja je tragala za putem izbavljenja. On je razmotrio poznate metode i sve ih je smatrao neispravnim, te je predložio novi put.

Pojava Bude

Oko 560. godine prije nove ere, u porodici lokalnog kralja ili plemenskog vođe na sjeveru Indije, rodio se čovjek po imenu Sidarta, čije je porodično ime bilo Gotama, a poslije je nazvan Buda (probuđeni, prosvijetljeni). Drevni budistički spisi, koji predstavljaju samo opis Budinog života, izvještavaju o njegovom životu na način da predstavljaju cjelovitu sliku mjesta rađanja njegove religije i, također, njegova naučavanja, tako da se podrobnim proučavanjem Budinog života mogu saznati i osnovni postulati njegovog učenja. Kada se rodio Sidarta predskazano je da će postati ili Buda (prosvijetljeni) ili će postati vladar svijeta. Proroci su rekli, ako ostane u kući i ne suoči se ni s kakvom boli i patnjom, postat će vladar, ali ako ode van kuće suočit će se sa boli i patnjom i postat će prosvijetljeni. Otac je želio da njegov sin postane vladar i pripremio mu je uvjete za sva uživanja kako se ne bi suočio ni s kakvom boli i patnjom. Sidarta, odgojen u palači i okružen nježnošću i brojnim blagodatima, jednog dana je sa kraljevskim kočijašem izašao izvan palače radi šetnje. Na putu je sreo pogurenog starca i kada je pitao kočijaša o njemu, kočijaš je rekao da je on star i da će svi jednog dana ostarjeti. Nakon toga se princ tužan vratio u palaču. U narednim danima je vidio jednog bolesnog čovjeka i jednu sahranu i tako je saznao za bolest i smrt. Četvrtog dana se susreo sa mirnim i spokojnim redovnikom, koji je bio istinski oslobođen od tuge i patnje ovog svijeta. Iz svega toga je razumio da je sav ovaj svijet patnja i bol, ali da, također, postoji put za izbavljenje iz ove boli i patnje. Zato je odlučio da napusti sva ovosvjetska uživanja i zabavljanja u palači i da upotrijebi svu svoju snagu za pronalaženje puta izbavljenja iz patnje. Sidartin otac, razočaran zbog promjene u svome sinu, naredio je da ga nadziru i zatvore vrata palače i kapije grada, da ne bi mogao napustiti rodno mjesto. Ali najzad, Sidarta se u svojoj dvadeset devetoj godini oprašta u jednoj noći od svoje supruge i jedinog djeteta, koji su spavali i zajedno sa svojim kočijašem napušta palaču. Bogovi su mu otvorili vrata palače i kapiju grada i on se zapućuje prema šumi. Sidarta u dubini šume traga za istinskom zbiljom i srećom, zato provjerava naučavanja brahmana, prisustvuje časovima dvojice profesora i okorištava se njihovim govorima. Ali poslije nekog vremena, shvatio je da ga njihova naučavanja neće spasiti. Zato je pronašao drugi put koji je zahtijevao vrijeme, a to je duhovni napor. Godinama je istrajavao na najtežim duhovnim vježbama i u toku šest godina toliko se posvetio duhovnom vježbanju da od njega nije ostalo ništa osim kostiju i kože. Jednog dana se zbog tih napora srušio onesviješten na zemlju, a petorica učenika koji su bili s njim nadajući se da će pronaći put izbavljenja, mislili su da je umro. On se osvijestio i s teškom mukom došao je do rijeke, zagazio je u rijeku i napio se vode da bi dobio malo snage. Tada je shvatio da ga ni ovaj put ne može izbaviti. Zato je pojeo malo hrane, stečene prošenjem, koju je imao sa sobom i ponovo je povratio izgubljenu snagu. Petorica učenika monaha, koji su ga vidjeli ovakvog, proglasili su ga otpadnikom i napustili. Sidarta je nakon toga sjeo pod drvo i okrenuo se razmišljanju i meditaciji. Sebi je rekao da neće ustati ispod ovog drveta ili dok umre ili dok ne pronađe put spasenja. Tako je nastavio meditaciju dok nije pronašao put, probudio se i postao buda. Buda je pred sobom vidio dva puta: jedan je da sebe izbavi i dosegne nirvanu, a drugi je da ide među ljude i pokaže drugima pronađeni put. Mara (đavo) lukavo mu je došaptavao da prednost prepusti vlastitom izbavljenju i dosegne nirvanu. Ali bogovi, koji su čekali ovo vrijeme, željeli su da se pronađeni put pokaže svima. Buda je naposljetku pobijedio Maru i, s namjerom podučavanja putu, otišao u grad.

Prvo predavanje i pojava nove religije

Buda je otišao u grad Banares, u dio grada koji se zvao Parok Gazalan, kod monaha koji su ga napustili u šumi. Kada su ga monasi vidjeli, dogovorili su se da ne obraćaju pažnju na njega, ali kada im se Buda približio, toliko ih se dojmila njegova duhovna privlačnost, da su svi pohrlili njemu. Buda je u svom obraćanju monasima ovako predstavio svoje prvo učenje:

Onaj koji je dosegao savršenstvo, o monasi! Onaj koji je svet i odabran je Buda. Otvorite svoje uši, o monasi! Jer put bijega od smrti je pronađen. Oni koji idu vječnom životu trebaju izbjegavati ova dva pretjerivanja... Jedno je život ovog svijeta, koji obuhvata uživanje i veselje i nestvaran je, drugo je put duhovne vježbe, koji je neravan i nestvaran. Savršeni (Buda) se udaljio od njih oba i krenuo je putem između ova dva i to je srednji put koji prosvjetljuje oko, um i duh, a završava mudrošću, budnošću i nirvanom. Ovaj put je osmerostruk: ispravno vjerovanje, ispravna namjera, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno življenje, ispravna usredotočenost, ispravno mišljenje i ispravna svjesnost. Tako je Buda predstavio ovu religiju (dharma, dhamma) monasima. Oni su bili prve osobe koje su mu se pridružile i ovako je nastalo jezgro (sangha) budističke zajednice. Tako su nastala tri stuba, koji se u budističkoj tradiciji nazivaju “tri dragulja”, tj. Buda, religija i zajednica, stubovi za koje se vjeruje da su, tim redom, utočište budista. Od tada je Buda živio još oko četrdeset pet godina i čitavo to vrijeme je širio svoju religiju. On je zajedno sa svojim učenicima – koji su činili krug monaha – putovao u razne oblasti i svima predstavljao svoju religiju.

Učenja Bude čine zbirka Budinih govora, koja se dijeli na tri dijela: jedan dio ovih govora je posvećen sistemu monaha ili se odnosi na opis načina življenja duhovnih putnika, drugi dio obuhvata Budina naučavanja, a u trećem dijelu se objašnjavaju metafizička i filozofska učenja. Smatra se da je ova zbirka napisana nekoliko stoljeća nakon Bude. Budisti ih nazivaju “tri sepeta” (sepet metoda, sepet religije i sepet uzvišenije religije), a Zapadnjaci je, zbog srodnosti s jezikom na kojem je napisana, nazivaju Pali kanon.

Glavno obilježje Budinih naučavanja jeste da se ona više bave praktičnim raspravama, dok je metafizičkim raspravama manje posvećena pažnja. Buda u jednom govoru naglašava da on nije govorio o pitanju starosti svijeta, vječnosti svijeta, ograničenosti egzistencije, jedinstvu duha i tijela i slično tome, već je njegov govor o patnji čovjeka, njezinom porijeklu i putu izbavljenja iz patnje, jer spomenute rasprave nisu korisne čovjeku. Ove rasprave pomažu čovjeku da se izbavi od patnji i da na kraju dosegne nirvanu. Zato je glavna Budina preokupacija čovjekova sudbina. Njegovo naučavanje u vezi s ovim počiva na tri osnovna principa koje nazivaju tri simbola kosmosa:

1. Sve na ovom svijetu je nestabilno. Sve ono što izgleda stabilno, njegova stabilnost nije ništa drugo do uobrazilja;

2. Pošto su sve stvari nestabilne, čitav svijet je patnja i bol;

3. U čovjeku, također, nema ništa postojano i nijedna supstancija nije postojana, da bi ostala nakon smrti ili da bi prešla u drugo tijelo. Ustvari, ne postoji nešto što se zove postojana duša.

Ali šta je zbilja ove sveprisutne patnje i da li postoji put za izbavljenje iz nje? Odgovor Bude na ovo pitanje je najveća suština njegovog naučavanja, poznata kao četiri plemenite zbilje:

1. Sve što postoji osuđeno je na beskrajnu bol i patnju;

2. Izvor ove patnje je žeđ za postojanjem;

3. Put izbavljenja iz ove patnje postoji, a to je zatomljivanje svih želja;

4. Put izbavljenja iz ove patnje je osmerostruk: ispravno vjerovanje, ispravna namjera, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno življenje, ispravna usredotočenost, ispravno mišljenje i ispravna svjesnost.

Čovjek je zarobljen u krugu reinkarnacije ili samsare i mnogo puta je rođen u različitim tijelima i različitim oblicima, ali kakav će biti njegov budući život zavisi od djel koje je učinio u prošlom životu. Zato, ishod djelovanja ili karma, određuje kvalitet čovjekovog budućeg života.Kao što je spomenuto, u čovjeku ne postoji postojana supstancija. U Budinom naučavanju se kaže da je čovjekova duša formirana od pet nepostojanih kvaliteta ili svojstava: tjelesnog oblika, osjećanja, osjetila, umnih učinaka i svjesnosti. Pitanje koje se uvijek postavljalo jeste: ako čovjekova duša nije postojana i, ne postoji ništa postojano u čovjeku, pa šta je onda to što prelazi u drugo tijelo u krugu samsare ili šta je to što doseže nirvanu? Ovo teško pitanje je prisiljavalo budističke mudrace da posegnu za primjerima: upaljena svijeća pali ugašenu svijeću, ali se od upaljene svijeće ništa ne prenosi na ugašenu svijeću, iako ugašena svijeća postaje upaljena. Isto tako učitelj podučava učenika i učenik biva podučen, a pritom se ništa ne umanji kod učitelja. Slučaj ljudske duše je upravo ovakav.

U Budinim naučavanjima nirvana je konačni cilj. Čovjek koji biva zarobljen u krugu reinkarnacije je poput svjetiljke, čije je gašenje želja i prohtjeva takvo, da kad god se ove želje prekinu, svjetiljka će se sama ugasiti. Ovo gašenje je upravo nirvana. Među budistima postoji razlika u tumačenju nirvane, tako da je objašnjavaju terminima kao što su: “položaj razdraganosti, radosti i ugaslosti”, “nepojmljiva egzistencija” i “nepromjenljivi položaj”. Govori se da je Buda šutio na pitanje o esenciji nirvane i zato su budisti zabranjivali bilo kakvo njezino tumačenje.

U Budinom naučavanju se obraća posebna pažnja na etičke i praktične dimenzije, tako da u ovom učenju etika ima posebno mjesto. Smatra se da je osnovni princip budističke etike, požrtvovanost i opraštanje. Buda kaže: Zato nemoj nikada na mržnju uzvratiti mržnjom. Mržnja se samo ljubavlju iskorjenjuje.Pusti da čovjek svoju mržnju nadvlada ljubavlju. Pusti da on svoje loše strane nadvlada dobrom. Pusti da on naspram pohlepnog čovjeka bude darežljive ruke i da naspram lažljivca bude onaj koji istinu govori.Ako mi neko, zbog gluposti, uradi nešto loše, ja ću naspram ovog djela njega zaogrnuti sjenkom svoje nepatvorene ljubavi. Što više od njega bude loših djela dolazilo, od mene će se dobrota više uvećavati.

Na kraju, trebamo spomenuti da se Buda ne samo protivio drugom načinu spasenja i izbavljenja, nego se protivio i Brahmanama. On ne prihvata mjerodavnost Veda, hinduistički božanski poredak, vjeru u žrtvovanje i kastinski sistem.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 4.

2. Bradley Hawkins, Religije svijeta, budistička religija, prijevod na perzijski jezik Hasan Afšar, str. 28 –46.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 176-202.

4. Hans Wolfgang Schumann, Buddhism: An Outline of Its Teachings and Schools, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, str. 11-30.

Deveto predavanje

Budistička religija, prve promjene

Nakon što je Buda umro i njegovi sljedbenici nisu više imali direktnu komunikaciju s njim, trebalo je sakupiti njegove govore i naučavanja i pripremiti ih za korištenje. U vremenskom rasponu od blizu tri stoljeća zasjedala su tri savjetodavna vijeća radi sakupljanja Budinih govora u jednu službenu i zakonsku zbirku, čiji je ishod bio Pali Kanon ili Tri sepeta, o čemu smo prethodno govorili. Prvo Savjetodavno vijeće – a o vremenu njegovog zasjedanja postoje različita mišljenja – sastalo se nekoliko mjeseci nakon Budine smrti, 483. godine prije nove ere, radi sakupljanja i ozakonjenja zbirke Budinih govora i naučavanja. Smatra se da su prisutni u Vijeću saslušali sadržaj Sepeta vjerovanja od Ananade, posebnog Budinog učenika i Sepet metoda od Upalija, čovjeka koji je jedno vrijeme bio brijač monaha, a poslije je postao učitelj. Nama je ostalo skriveno kada su ovi tekstovi zapisani, jer u to vrijeme naučavanje nije zapisivano, nego se prenosilo usmenim putem. Osim toga, čini se da na ovom Savjetodavnom vijeću nije postignut krajnji sporazum o glavnim tekstovima, pa je ova zadaća većinom prepuštena pojedincima, što je uzrokovalo kasnija razilaženja u budizmu.

Drugo Savjetodavno vijeće, o čijem historijskom datumu ima manje spornih mišljenja nego oko prvog Savjetodavnog vijeća, sastalo se otprilike jedno stoljeće nakon Bude. Ovo Savjetodavno vijeće je nastojalo da doda neke pjesme u prijašnje tekstove i da njihov sadržaj dotjera, a također je pokušalo da uskladi i usaglasi Budine govore. Važniji događaj koji se desio na sjednici ovih vijeća bio je podjela prisutnih na dvije grupe. Jedna grupa je naglašavala olakšice u obavezama monaha, dok je druga grupa ustrajavala na težim i strožijim pravilima. Prva grupa, koja je u prenošenju i praksi bila slobodnijeg mišljenja, činila je, ustvari, jezgro kasnijeg ogranka Mahajana, a nazvani su Mahasanghaka, dok je druga grupa bila u većini i strožija u pogledu prenesene tradicije, a sebe nazivala Teravade, ili Škola učitelja. Savjetodavnog vijeća desili su se brojni raskoli u ovoj religiji, što je dovelo do opasnosti od raskola i razdvajanja u temeljima religije. Bilo je to u vrijeme kada je kralj po imenu Ašuka, koji je na savjesti imao brojna krvoprolića, ubistva i pljačke, potpao pod uticaj naučavanja budističkih učitelja, prihvatio ovu religiju, a onda se posvetio njezinom zagovaranju i širenju. On ne samo da je širio i podržavao budističku religiju, nego je mnoge budističke propise i pravila pretočio u zakon i učinio obaveznim njegovo provođenje u čitavoj zemlji.

On je svoje naredbe izložio u obliku epigrafa tako da je od njega u današnjem vremenu ostalo trideset pet epigrafa na različitim mjestima. Ašuka je, radi širenja svoje nove religije, poslao misionare izvan Indije. Poslao izaslanstvo misionara – na čijem čelu su bili neki od njemu bliskih ljudi – na otok Cejlon na jugu i tim putem se budistička religija proširila u Burmu, Tajland i Kambodžu. Smatra se da se u ovim područjima slijedi drevna budistička religija, tj. škola Teravade i da su naknadne promjene ove religije ostavile manje uticaja u ovim oblastima. Treće Savjetodavno vijeće održano je 240. godine prije nove ere po Ašukinoj naredbi. Cilj zasjedanja ovog Vijeća bilo je protjerivanje nedostojnih iz budističke zajednice teodređivanje vjerodostojnog izvora u budističkim tekstovima. Smatra se da u pogledu drugog cilja nije postignut uspjeh. U svakom slučaju, na ovom zasjedanju su dvjema prethodnim košarama dodata i djela učitelja, koja su nazvana “Sepet uzvišenije religije”. U vremenu od drugog do trećeg zasjedanja Vijeća, budistička zajednica se podijelila u različite škole od kojih je svaka imala zasebne tekstove. Zbirka od tri sepeta, koja se naziva Pali Kanon i pripada školi Teravade, prenošena je dugo vremena usmenim putem sve dok najzad nije zapisana krajem prvog stoljeća prije nove ere. Kako god, ove tri zbirke ili Tri sepeta (Tri košare), obuhvataju stare spise, a posebno dva starija sepeta, tj. Sepet metoda i Sepet vjerovanja, sadrže Budine govore, iako postoji mnogo razmimoilaženja u pogledu toga koliko je ovih tekstova pripada samom Budi, a koliko drugima.

Pojava škole Mahajana

Kao što je rečeno, na drugom Savjetodavnom vijeću, koje je zasjedalo blizu stotinu godina nakon Bude, od grupe Teravade odvojila se grupa Mahasanghaka. Teravade su sebe smatrali čuvarima izvorne budističke tradicije i suprotno Mahasanghaki, bili su strožiji u tumačenju i objašnjavanju ove tradicije kao i u religijskoj praksi. Smatra se da su ove dvije grupe imale i drugih neslaganja. U kasnijim stoljećima bilo je još rasprava i nesuglasica i pojavile su se manje škole u obje ove grupe. U periodu između 100. godine prije nove ere i 100. godine poslije nove ere pojavila se jedna škola koja će poslije izrasti u najveći budistički pravac. Ova škola je sebe nazvala Mahajana, u značenju velike kočije (za prolazak doline patnje), i ustvari je slijedila istu školu Mahasanghake, a za školu Teravade koristila je uvredljiv naziv Hinajana, što znači mala kočija. Od ovog vremena pa nadalje dvije tradicije, Teravade (Hinajana) i Mahajana bile su dvije glavne tradicije budističke religije.

Razlike u naučavanju između Teravade i Mahajana

Pošto su ove dvije škole dva glavna budistička učenja, važno je objasniti njihove glavne misaone i vjerske razlike.

Spoznavanje Bude

Buda u naučavanju Teravade je čovjek kao i drugi ljudi, s tim da je on pronašao put izbavljenja iz patnje i dosegao nirvanu. Ali u školi Mahajana, Buda je probuđen hiljadama godina prije svoga vremena. On je nadljudsko biće, uvijek živ, samo je njegovo prljavo materijalno tijelo umrlo, dok je njegovo suptilno materijalno tijelo i njegovo duhovno biće živo i nalazi se među ljudima. Zato je Buda u naučavanju Mahajane dostojan ljubavi i obožavanja, što je uzrokovalo da je gnostička ljubav u ovoj tradiciji vatrenija i izgleda privlačnije nego u tradiciji Teravade. Ovaj odnos se, također, vidi u izvorniku tekstova Pali Kanon. Naprimjer, u ovim tekstovima se prenosi da je Buda rekao: “Ko god mene bude volio i vjerovao u mene njegovo će biti nebesko kraljevstvo.”

Sveti tekstovi

Kao što je rečeno, sveti tekstovi škole Teravade su Pali Kanon ili Tri sepeta, ali suprotno tome, u tradiciji Mahajana nisu toliko pažnje poklanjali ovim tekstovima i zato su napisali tekstove koji se nazivaju Sutre. Ovi tekstovi su u izvorniku bili na sanskrtu i prevedeni su na druge jezike, kao što je tibetanski i kineski, ali je načelno njihov izvornik uništen. Ove tekstove su napisali monasi, ali se vjerovalo da su ovi tekstovi izravna Budina poruka, koju su monasi shvatili otkrovenjem. Zato su oni vjerovali da su ovi tekstovi vrjedniji od prijašnjih tekstova, koji su neživa ostavština Budinog materijalnog tijela. Sutre se mogu podijeliti, s obzirom na sadržaj, u dvije grupe: jedan dio njih su molitve, sa drugi dio su filozofski tekstovi.

Učenje o spasenju

U školi Teravade put spasenja je otvoren samo nekima, dok se u Mahajani smatra otvorenim za sve. Teravade kaže da čovjek u ovom životu može stići na razinu arhat ili “živooslobođen”, dok je ideal Mahajane nešto drugo. Ova škola kaže da osim dosezanja nirvane postoji, također, drugi ideal, a to je da nakon što neko dosegne ovu razinu mora razmišljati i o izbavljenju drugih. Zato, oni koji dosegnu oslobođenje, poslije toga ostaju na ovom svijetu da pomognu drugima. Ovi pojedinci nazivaju se bodistava10 i ustvari su Bude budućnosti. Prema tome, dok je u školi Teravade put izbavljenja bio jedino djelovanje u skladu sa osmerostrukim naredbama, i jedino se postizao na osnovu ličnog napora, u tradiciji Mahajana se ističe traženje pomoći od bodistava putem molitvi i obožavanja bodistava.

Kosmologija

Dok je škola Teravada vjerovala da čovjek nema postojan duh i da, ustvari, u njemu nema nikakva postojana supstancija, filozofi Mahajane su ovaj pojam proširili na čitavu egzistenciju i vjerovali su da na čitavom svijetu ne postoji postojana supstancija.

Više i jedinstveno biće

Druga stavka, koja je značajka Mahajana škole, jeste jedna vrsta monoteizma. U ovoj školi postoji uzvišeni Buda koji je subzistentan i, ustvari, druge Bude su njegove inkarnacije. Ovo je prvi Buda, koji je sličan Brahmanu u hinduizmu, uvijek je u nirvani i on je čista prosvijetljenost. On je snagom svoje imaginacije stvorio petoricu Buda koji se nazivaju “Buda razmišljanja i nadziranja”. Oni su potom sami stvorili četvoricu bodistava, koji su gospodari i stvoritelji svijeta prirode.

Kodifikacija i uređenje praktičnih propisa budizma

Kao što je objašnjeno, Buda smatra put izbavljenja iz patnje osmerostrukim, što određuje opće pravce duhovnog puta. Zato je još u prvim godinama za sljedbenike budističke religije bio nužan jedan ustroj određenih i preciznih propisa. Na temelju ovoga pripremljen je jedan katalog sastavljen od deset zabrana ili deset naredbi, od kojih su pet prvih naredbi općeg karaktera i trebaju ih se pridržavati svi budisti, dok se pet sljedećih naredbi odnosi na duhovne putnike i monahe.

Ovih deset naredbi su sljedeće:

1. Uzdržavati se od ubijanja živih stvorenja;

2. Izbjegavati trošenje imovine koja nekome nije poklonjena;

3. Uzdržavati se od poročnosti;

4. Uzdržavati se od laganja;

5. Kloniti se pijenja opojnih pića i pijanstva;

6. Uzdržavati se od prejedanja i jedenja u drugoj polovini dana;

7. Izbjegavati plesanje, pjevanje, muziku i posmatranje igre i zabave;

8. Uzdržavati se od ukrasa, mirisa i šminke;

9. Uzdržavati se od korištenja mehke i luksuzne postelje;

10. Ne prihvatati zlato i srebro.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Hans Wolfgang Schumann, Buddhism: An Outline of Its Teachings and Schools, prijevod na perzijski jezik Pašai, pogl. 2-3.

2. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 5.

3. Ming D. i dr., Religije konfucijanizam, tao i budizam, prijevod na perzijski jezik Golam Reza Šejh Zejnudin, str. 243-287.

 Deseto predavanje

Budistička religija, širenja i kasnije promjene

Budistička religija se od početka pojavljivanja u Indiji postepeno i polahko širila, sve dok nije u vrijeme Ašuke dosegla svoj vrhunac i u nekoliko narednih stoljeća, iako se suočavala sa usponima i padovima, ipak je postala prevladavajuća religija u toj zemlji. Također, u ovom vremenu budistička religija je pronašla put do jugoistoka Azije, Cejlona i njemu susjednih zemalja. Poslije, kada se Mahajana odvojila od Teravade, nova škola nije pronašla mjesta na jugoistoku i zato je prevladavajuća tradicija u tom području do danas bila Teravade. U prvim stoljećima nove ere budistička religija se prvo proširila u Kini, a odatle naknadno u Koreji i Japanu. Stanovništvo ovih zemalja je tada prihvatilo tradiciju Mahajana. U petom i šestom stoljeću nove ere, pod uticajem unutrašnjeg razdora među budistima Indije i ponovnog oživljavanja hinduističke religije, budistička religija je u ovoj zemlji doživjela dekadenciju, tako da je poslije – možda i zbog uticaja islama – zauvijek napustila ovo područje. Od ovog vremena pa nadalje tradicija Teravade je živjela na jugoistoku, a tradicija Mahajana na sjeveroistoku, s tim da je druga tradicija bila mnogo više prihvaćena.

Sljedeće što treba spomenuti jeste da su se od vremena razdvajanja dvije tradicije dogodile veće promjene u Mahajani, tako da su se u njoj više vidjele filozofske, gnostičke i religijske težnje. U ovoj tradiciji, kako u vrijeme kada je još prebivala u izvornoj postojbini, tj. među Indijcima, tako i u vrijeme kada je iz tog područja iselila, pojavila su se brojna misaona i naučna pisana djela. Neki od važnih spisa ove tradicije, koji su se pojavili u izvornoj postojbini su:

1. Madhjamika

Ovu filozofsku školu je osnovao čovjek po imenu Nagarđuna u drugom stoljeću nove ere. On je govorio da je čitav svijet, onako kako se uobičajeno razumijeva, mašta i uobrazilja, da nema ničega zbiljskog u tome i da čak osnovna Budina naučavanja, kao što su postojanje četiri zbilje i nirvana, nisu izuzetak iz ovog pravila. Naravno, postojana zbilja egzistira i uvijek je u stanju kretanja prema gore, zbilja koja se ne opaža na uobičajen način. Ova zbilja je oslobođena svojstava i obilježja i tako da je ne može um, zaprljan neznanjem, opaziti. Zato se samo srednjim putem ili Madhjamikom može osloboditi ovog neznanja, otvoriti oči koje vide zbilju i dosegnuti nirvanu, tj. ondje gdje je čisto ništavilo i potpuno iščeznuće i gdje nema akcidencija, svojstava, niti vanjskih i unutarnjih značajki i gdje je svijet apsolutne tišine, nepomičnosti i praznine. U skladu sa naučavanjem ove škole, svaka predodžba ili objašnjenje su relativni i besadržajni, a to znači da je apsolutna zbilja s onu stranu i ne može se predočiti niti izreći.

2. Jogačara

Druga filozofska škola koja se pojavila u petom stoljeću nove ere i zauzela mjesto Madhjamike bila je škola Jogačara. Suprotno Madhjamiki koja je naglašavala logičku analizu, ova škola je insistirala na psihološkoj analizi i gledištu. Prema učenju ove škole samo je jedna stvar spoznatljiva, a to je život. Ova škola kaže da je samo spoznavanje stvarno i da je misao ili život konačna stvarnost. Stvari postoje onda kada budu sadržajno spoznatljive i ništa izvan života ne postoji. Greška ili pogrešno percipiranje uzrokuje da uobražavamo kako postoji nešto izvan života i ova se greška može otkloniti usredsređenjem i unutarnjom smirenošću. Uz samoposmatranje i razmišljanje mogu se uvećati umski učinci i shvatiti da s one strane ovih pojava ne postoji nikakva supstancija. Smatra se da je s dekadencijom budizma u Indiji ova škola nastavila živjeti u Kini i Japanu i da je tamo stekla sljedbenike.

3. Tantrajana i Vadžrajana

Tantrajana je tajnoviti pravac u tradiciji Mahajana, čija prošlost seže u drugo stoljeće nove ere, ali period njegovog procvata i pojave njegovih književnih tekstova počinje od petog i šestog stoljeća. Ovaj pravac predlaže primjenjivanje posebnih djela i vjerovanja za dosezanje nirvane. Ta djela i vjerovanja su toliko teška i detaljna da ih svi ne mogu izvršavati. Primjena ove metode i prelaženje razina duhovnog puta mora se obavezno provoditi pod nadzorom jednog učitelja, vodiča ili “gurua”. Guru na ovom putu ima esencijalno značenje, tako da se obožava kao bog. Ostalo je malo tekstova ovog filozofskog pravca na izvornom jeziku sanskritu, ali postoji njihov prijevod na tibetanski jezik. Smatra se da je u vezi sa Tantrajanom kao duhovnim putem nastalo mnogo škola, od kojih je jedna od najvažnijih škola Vadžrajana.

Vadžrajana je ustvari jedan gnostičko-religijski duhovni put u kojem, suprotno drugim budističkim religijskim školama, za dosezanje nirvane naglasak je stavljen na tijelo. Njegova značajna razlika u odnosu na druge škole nisu filozofska mišljenja nego praktične metode. U ovoj školi putnik treba provesti dugo vrijeme uvodnog učenja da bi započeo religijski obred pod nadzorom gurua.Poslije dekadencije budističke religije u Indiji, nastavak tradicije ove škole može se naći na Tibetu.

U tibetanskoj budističkoj religiji vjerski vođa se naziva Dalaj Lama, koji se smatra inkarnacijom bodistave i zato ima esencijalnu ulogu. Smrću svakog Dalaj Lame rađa se novi Dalaj Lama, koji se prepoznaje u toku posebne ceremonije, nakon koje postaje središte pažnje.

Budistička religija na istoku Azije

Budistička religija je na početku nove ere stigla u Kinu, a poslije se odatle proširila na druge zemlje istoka, u Japan i Koreju. Pravac budističke religije koji je prihvaćen i proširio se na istoku Azije bila je tradicija Mahajana. Dakle, nakon što je budistička religija iselila iz svoje izvorne postojbine Indije, tradicija Mahjana je nastavila živjeti u ovim područjima. Budistička religija je doživjela promjene na istoku Azije u skladu sa kulturom tih područja, tako da su se tamo pojavile posebne filozofske i praktične škole. Prethodno je istaknuto da je škola Vadžrajana nastavila živjeti na Tibetu. Među pravcima koji su se pojavili u budističkoj religiji istoka, četiri religijska pravca su važnija od drugih:

1. Čista zemlja

Ova škola ne smatra da je čovjekov napor dovoljan za postizanje spasenja te je mišljenja da se bez pomoći i vođenja bodistav , koji žive na nebu ili u čistoj zemlji, ovako važan cilj neće postići. U ovoj školi djelo nema značajnu ulogu, nego važnu ulogu ispunjava vjerovanje i srčana ljubav. Ako se mo-litelj iskrenog vjerovanja poveže sa jednim od bodistav ili Bud drugog svijeta ili čistom zemljom, on će mu sigurno pomoći da se ponovo rodi u čistom prebivalištu, tj. ondje gdje je postizanje nirvane sigurno. Čini se da je ova škola osnovana u četvrtom stoljeću u Kini, a u dvanaestom stoljeću proširila se u Japanu.

2. Čan ili Zen budizam

Ova škola traži izbavljenje i spasenje u posebnim činima i vjerovanjima, ne u naučnom istraživanju i proučavanju tekstova, već ovakvo djelovanje smatra preprekom za postizanje cilja. Ono što je važno za postizanje cilja i smatra se jedinim putem jeste razmišljanje, samoposmatranje i usredsređenje na nutrinu i kao rezultat toga postizanje izravnog iskustva “konačne zbilje”. Smatra se da se ova škola pojavila u Kini i naziva se “Čan”. Ali, naknadno je privukla veću pažnju u Koreji pod imenom “Sun” i u Japanu pod imenom “Zen”.

3. Tiantai ili Tendai budizam

Ova škola je naglašavala kako razmišljanje i samoposmatranje, tako i proučavanje i istraživanje, tako da je povezivanjem svih puteva stvorila jednu složenu duhovnu metodu. Ova škola se pojavila u šestom stoljeću nove ere u Kini i nazvala Japan i naziva seTi Jen – Ta’i Tenda’i (Tiantai), a poslije nekog vremena prešla je u Japan i naziva se Tenda’i.

4. Škola “istinite riječi” (Šingon budizam)

Druga škola, koja ima korijen u tradiciji Tantrajana i koja je prešla iz Indije i Tibeta u Kinu, a odatle u Japan je škola spasonosnog imena ili “istinite riječi”, koja se u Kini naziva Čen-Jan, a u japanu Šingon. Sljedbenici ove tradicije vjeruju da ime ili posebna molitva imaju mističan učinak i da se sa njezinim ponavljanjem može postići cilj. Sljedbenici ove škole upotrebljavaju istinite riječi ili posebne molitve u posebnim vjerskim i gnostičkim ceremonijama zajedno sa muzikom i vatrometom i vjeruju da ove aktivnosti donose ozdravljenje bolesnima, oslobođenje umrlih iz pakla, mije-

njanje vremenskih prilika i sl. Zato, put spasenja i izbavljenja u ovoj školi je – kao i u ostalim školama Tantrajane – izvršavanje posebnih obreda. Da ne ostane nerečeno, ove škole imaju mnogo sljedbenika u Kini i Japanu. Na kraju, treba reći da u zemljama istočne Azije budistička religija, pored pobrojanih škola, ima i druge mnogobrojne škole i tokove, isprepletene sa religijama i tradicijama tih područja.

Budistička zajednica, u prošlosti i danas

Kao što je već rečeno, Buda je osnovao zajednicu monaha, koji su osiguravali svoje životne potrepštine proseći i samo u kišnom periodu okupljali bi se u hramovima. Nakon Budine smrti, zajednica monaha se postepeno podijelila na dvije grupe: neki su nastavili put lutanja i prošenja, dok je druga grupa dala prednost stalnom življenju u hramovima. Razlog tome je bio što su obični ljudi davali zajednici poklone i zemlju pa vođe monaha nisu više imali potrebu za osiguranjem svojih najnužnijih potreba. Budistički hramovi, koji su s jedne strane uživali zaštitu kraljeva kao što je bio Ašuka, a s druge strane, zbog darivanja običnih ljudi, pretvorili su se u veoma bogata središta, u kasnijim stoljećima postali su univerziteti za podučavanje i zagovaranje religije. Tako su, poslije, u svim budističkim zemljama hramovi pretvoreni u središta podučavanja i zagovaranja religije i, također, u utočišta za monahe. Iz budističke tradicije može se zaključiti da Buda nije odredio nasljednika poslije sebe, jer je vjerovao da svaki monah treba nastojati da podučava njegov put. Ovo je uzrokovalo da su svi monasi na istom nivou i da ustvari to bude glavna snaga te religije. Zato se hramovima u početku upravljalo na demokratski način, ali sa širenjem budističke zajednice ustrojila se jedna hijerarhija i podjela poslova. Svaki hram je imao jednog velikog upravitelja, s tim da je jednako opstao i demokratski duh. Naprimjer, u Kini je upravitelj hrama rješavao važne poslove uz dogovor sa skupinom monaha. Smatra se da zemlje jugoistoka u osnovi imaju odbojnost prema hijerarhiji, tako da im je ta činjenica, ponekad, stvarala problem. Sa širenjem budističke zajednice ustanovljeni su posebni zakoni i propisi koji se do danas, uz male izmjene, provode u svim budističkim hramovima. Primarni budistički tekstovi obuhvataju zakone i propise koji su postepeno pretvoreni u jedan uređen sadržaj i svakih petnaest dana jedanput se čitaju na skupu monaha ove religije i to tako da se poslije svakog odjeljka zastaje, da bi monah koji je prekršio propise iz njega to priznao i prihvatio svoju kaznu. Ovi propisi su u osnovi isti, iako se njihov broj razlikuje u kineskim i tibetskim primjercima Pali Kanona.Osim toga, četiri grijeha se smatraju velikim i uzrokuju protjerivanje monaha iz hrama. To su sljedeći grijesi: seksualni odnos, krađa, ubistvo i pretjerivanje u činjenju čuda.

U područjima kao što su Šri Lanka, Mianmar, Tajland, Kambodža i Laos, u kojima prevladava tradicija Teravade, ljudi većinom učestvuju u poslovima hrama. Prije otprilike hiljadu godina ženama nisu dozvoljavali pristup skupu monaha – dok je danas, naravno nešto od ovoga prihvaćeno – ali kako god, unutar hrama samo su muškarci monasi i učenici. Među njima postoji određeni broj isposnika zaodjenutih bjelinom, muškaraca i žena, koji su izvan zajednice i koji slijede sistem napuštanja ovog svijeta. Također, u nekim od ovih područja mladići se ohrabruju da neko vrijeme žive u hramu. U tradiciji Mahajana žene i muškarci mogu pristupiti zajednici. U područjima Kine i Tibeta postoji period od jedne godine za polaznika, u kojem dobrovoljni polaznik još uvijek nema nikakvih povlastica i čak ne može ići na posebne ceremonije. Na kraju ovog perioda pojedinac se iskušava da li je sposoban za sljedeću etapu, što je bilo izuzetno, ili je povezan sa vlastima, što se ponekad zloupotrebljava. Glavni oslonci života budističkog monaha bili su lutanje, siromaštvo, prosjačenje i snažna seksualna apstinencija. Naravno, neke budističke škole, posebno na Tibetu i u Japanu, oslabile su ova pravila, ali uprkos tome tradicija prosjačenja je još uvijek jako rasprostranjena i čak monasi, koji žive u bogatim hramovima, ovo čine na simboličan način.

Opće vjerske ceremonije

U budističkoj religiji postoje različite opće vjerske ceremonije, kao što su posjećivanja, svečanosti, ceremonije spaljivanja mrtvih i druge, ali se među njima posebno izdvajaju dva drevna i rasprostranjena običaja: prvi je ljubav prema Budi i izražavanje poštovanja prema njemu, što je poslije preraslo u oblik izražavanja poštovanja kipu i statui. U Teravade tradiciji ovo poštovanje se posebno izražava Gotama Budi, ali u tradiciji Mahajana poštuju se i kipovi i statue drugih Bud i bodistav Druga tradicija je dvostrana razmjena, koja se odvijala između monaha i običnih ljudi. S jedne strane monasi, kao i sam Buda, svoja bogata duhovna postignuća stavljaju na raspolaganje običnom narodu, a obični ljudi, s druge strane, daju materijalne poklone monasima i tako poboljšavaju mogućnost svoga izbavljenja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Hans Wolfgang Schumann, Buddhism: An Outline of Its Teachings and Schools, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 4-5.

2. Ming D. i dr., Religije konfucijanizam, tao i budizam, prijevod na perzijski jezik Golam Reza Šejh Zejnudin, str. 230-239. i 287-343.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 231-249.

4. Bradley Hawkins, Religije svijeta, budistička religija, prijevod na perzijski jezik Hasan Afšar, str. 54-86.

Četvrto predavanje

Od okrenutosti zakonu brahmana do duhovnosti upanišada

S početkom prvog milenija prije nove ere svećenici, koji su se nazivali brahmani postepeno su preuzimali istaknute položaje, tako da su zauzeli mjesto u najvišoj klasi društva. Vjerski ishod ovog dešavanja bio je pojava posebnog tumačenja vedske religije koje se naziva “brahmanska vjera”. U ovom periodu naglašeni su obredi i vjerovanja, a posebno vjera u žrtvovanje. Oni su smatrali da vjera u žrtvovanje može uticati na sve stvoreno, čak i na bogove. Zato se u ovom periodu ističu različiti oblici žrtvovanja, od kojih su neki bili veoma složeni i detaljni, tako da su samo vladari bili izuzeti iz ove obaveze. Ove duge obrede vršili su svećenici i bila je to ceremonija koja, prema njihovom viđenju, utiče na sve pojave na nebu i zemlji. To je bio razlog zašto su brahmani dobili tako važnu ulogu da su postali ravni bogovima.

Brahmane i Aranjake

U ovom periodu sakuplja se zbirka svetih tekstova koji se nazivaju Brahmane. Ovi zapisi, koji su ustvari knjiga obreda, objašnjavaju propise žrtvovanja i druge ceremonije bogoslužja – koje su provodili svećenici brahmani. Pored ovih zapisa pojavile su se Aranjake, druga zbirka svetih tekstova. Aranjake obuhvataju djela bogoslužja asketa, koji su živjeli u šumi i u jednom smislu sadrži, također, teme o filozofiji propisa.

Uspostavljanje klasnog sistema (kaste)

Sa vladavinom svećenika klasni sistem, koji je postojao u jednom obliku, također među Arijevcima, uspostavio se na novi način i snažno je naglašen. U ovom sistemu postojale su četiri klase: brahmani su bili najviša klasa, nakon njih kšatrije ili vladari i ratnici, zatim vajšije ili klasa običnih ljudi arijevskog porijekla (zemljoradnici i zanatlije). Najniža klasa bili su šudre i njima su pripadali najniži poslovi, kao što je služenje. Ustvari, oni su bili pobijeđeni starosjedioci Dravidi, te je između njih i tri arijevske klase tako uspostavljena potpuna odvojenost. Potrebno je, također, reći da je postojao sukob između kaste brahmana i kaste kaštrija.Naravno, treba spomenuti da je četveroklasni sistem ustanovljen u periodu uspostavljanja klasa ili kasta, ali da je postojala druga skupina potpuno izvan ovog sistema koji su nazivani nečistima.

Put spasenja u Brahmanama

Spasenje u Brahmanama stiče se obredom žrtvovanja. U ovom periodu ustvari je vladala neka vrsta usmjerenosti ka vanjštini i zakonu. Poslije, na kraju prvog milenija prije nove ere, pojavila se drugačija vrsta okrenutosti zakonu, u kojoj je više naglašeno pridržavanje društvenih zakona. Knjiga Zakon manu, koja obuhvata naredbe o pravima oca i majke, djeteta, učitelja i slično tome, odnosi se na ovaj period. U svakom slučaju, Brahmane se mogu shvatiti i smatrati izvanjskim i zakonskim tumačenjem Veda.

Upanišade

Upanišade imaju različita značenja, od koji je najpoznatije “prisustvo na skupu učiteljevog časa”. Polovinom prvog milenija prije nove ere ljubitelji znanja u šumama Indije sjedili su na časovima profesora i vođa duhovnog puta, a rezultat toga je jedna književna i vrijedna zbirka koja se naziva Upanišade. Dok se u Brahmanama naglašavaju spoljašnji obredi, ovdje je naglasak na pažnju prema nutrini i suštini i, u jednom smislu žrtvovanje dobija drugačije značenje, tako da se govori o žrtvovanju u nutrini čovjekovoj i duša je ta koja se žrtvuje. Ustvari, pojavljivanje Upanišada i njihova okrenutost duhovnom putu može se smatrati reakcijom naspram suhoparne okrenutosti zakonu Brahmana. S druge strane, ovi zapisi su tumačenje Veda i nazivaju ih Vedanta, što znači završetak Veda. Smatra se da Upanišade nisu napisali samo brahmani, nego da u tome imaju, također, udio i kaštrije. Ova činjenica govori o tome da se u ovom periodu smanjila dominacija brahmana.

Učenje o spasenju Upanišada

Kao što je rečeno, u Brahmanama spasenje se postiže putem djela – tj. izvršenjem obreda žrtvovanja. U Upanišadama se ono postiže drugačije i djelo nikada nije jamstvo za spasenje, nego se pravo spasenje postiže spoznajom i zbiljskim znanjem. Ovdje se nameće pitanje spoznaja čega postaje uzrokom spasenja? Odgovor je da spoznaja zbilje i to zbilje sebe, svijeta i čitavog univerzuma donosi spasenje.

Jedinstvo bitka

U Upanišadama se govori o jedinstvenoj egzistenciji koja je obuhvatila sav univerzum. Ustvari, svijetom egzistencije vlada jedna vrsta jedinstva, jedinstva koje teče u mnoštvu i mnoštva koje je uronjeno u jedinstvu. Mnoštvo nije ništa više do neistinita predodžba i uobrazilja koja se naziva “Maja ” (privid). Ona jedinstvena stvarnost univerzuma koja je duh svijeta i zbilja velikog svijeta naziva se brahman, a atman je zbilja malog svijeta i zbilja čovjekove duše. Ustvari, čovjek može postići istinsko spasenje kada spozna zbilju atmana – tj. svoju individualnu zbilju. Ako neko stvarno spozna atman razumjet će da je atman upravo brahman. Budući da mnoštvo nije bilo ništa do uobrazilja, onaj koji dosegne razumijevanje atmana i brahmana shvatit će da mnoštvo ne postoji, već da postoji samo jedinstvo. Uzrok čovjekove nesreće je bila upravo uobrazilja mnoštva i dvojnosti.

Ovo jedinstvo jedan otac objašnjava svome sinu u sljedećem dijalogu:

– Donesi mi voće sa stabla smokve.

– Donio sam dragi oče!

– Prepolovi ga.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Sitne sjemenke.

– Prepolovi jednu od njih.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Ne vidim ništa posebno.

Otac je rekao: “O sine! Od te neznatne biti, koju ti tu ne vidiš, nastalo je ovo veliko stablo smokve. Sine moj! Znaj da je neznatna bit s ma sve. Ova zbilja je istinita. Ovo je biće, to si ti.” Sin je rekao: “O poštovani! Opet me poduči.”Otac je odgovorio: “Dobro sine moj! Ovu so uspi u onu vodu, pusti neka odstoji i sutra ujutro dođi kod mene.” Sin je tako učinio i sutra ujutro je ponovo došao.Otac je rekao: “Donesi onu so koju si sinoć usuo u vodu.” Sin ju je potražio u vodi i nije je našao, jer se u vodi istopila. Otac je rekao: “Probaj malo od nje, kakav okus ima?”

– Slan.

– Uzmi malo sa dna posude i probaj, kakav okus ima?

– Slan.

Otac je rekao: “Prospi to i dođi kod mene.” Sin je tako uradio, ali so je još ostala. Potom je otac rekao: “Sine moj! Uistinu, u ovom tijelu, također, postoji ono što jest, koje ti ne vidiš, ali ono postoji uistinu. Ova suptilna bit ušla je u sve i sve je ispunila. Ova zbilja je istinita, ona si ti.”

Put bogova i put predaka

U Upanišadama dva puta su pred čovjekom: jedan je put bogova, a drugi je put predaka. Put bogova je za znalce i mudrace koji su izabrali osamljenost u šumama. Izoliranjem od svijeta oni dostigli su apsolutnu istinu. Ovi duhovi poslije smrti, a nakon prelaženja nekoliko razina, stižu do Sunca i naposljetku stižu u dvor samog brahmana. Put predaka pripada običnim ljudima i završava se na Mjesecu. Ovim smjerom idu oni koji prelaze put rada i djela, ali nisu stigli do apsolutne slobode. Oni ostaju na Mjesecu dok bude preostalo njihovih prikupljenih djela, a sa trošenjem rezerve, istim putem kojim su došli, vraćaju se na zemlju i uzimaju mjesto u drugom tijelu.

Reinkarnacija i karma

Prethodno je rečeno da se obični ljudi, nakon okončanja rezervi njihovih djela, vraćaju na zemlju. Ovaj povratak i drugi život naziva se “reinkarnacija”. Svakome se desila hiljade puta. Ljudi su zarobljeni u ovom krugu, samsari, sve dok se ne izbave iz njega i ne spoje se sa apsolutnom zbiljom koja se zove nirvana. U koje će tijelo dospjeti ljudi u svom povratku zavisi od karme ili učinka njihovih djela u prijašnjim životima. Ako je neko ispravno radio u svom prošlom životu i izvršavao posebne obaveze svoje kaste, njegov duh će ući u tijelo pojedinca iz više kaste u sljedećem životu. Ali, ako je ovaj pojedinac činio loša djela, njegov duh će otići u tijelo pojedinca iz niže kaste ili čak u tijelo životinje ili biljke. Smatra se da vjerovanje u reinkarnaciju i karmu nije poteklo od Arijevaca, nego da je preuzeto od starosjedilaca Indije. U svakom slučaju, u ovom periodu se pojavilo ovo vjerovanje da su ljudi zarobljeni u jednom krugu ponovljenih dolazaka što uzrokuje patnju i bol. Zato je pronalaženje puta za spasenje iz ovog kruga bila glavna preokupacija i džainizma i budizma, koji su nastali u ovom periodu, nastojeći pronaći rješenja za ovaj problem.

Trajna vjerovanja

Vrijeme od početka ulaska Arijevaca u Indiju do kraja razdoblja Upanišada naziva se “vedsko razdoblje”. Od ovog vremena pa nadalje, u povijesti hinduističke religije ostalo jetrajno nekoliko vjerovanja. U ovom periodu Vede, Brahmane, Aranjake i Upanišade su, također, uvijek bile poštovane kao sveti tekstovi. Osim toga, kastinski sistem i vjerovanja u karmu i reinkarnaciju su, također, opstali su kroz povijest ove religije.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 3.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 10.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 146-160.

4. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 43-47.

5. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 45-52.

Peto predavanje

Epsko razdoblje

Krajem vedskog razdoblja – znači od šestog stoljeća prije nove ere – kao reakcija na religijska vjerovanja ovog perioda i dominaciju brahmana u vjerskim poslovima, pokrenula su se dešavanja u Indiji od kojih su neka bila izuzetno značajna. Dva religijska pokreta, džainizam i budizam, o kojima ćemo naknadno govoriti, proistekla su iz hinduističke religije. Ova dva pokreta prihvatila su neka načela hinduističke religije, ali nisu prihvatila mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja. U ove dvije religije čiji su, ustvari, utemeljitelji kaštrije (druga kasta), nije prihvaćen kastinski sistem hinduističke religije i zato nisu prihvatili vladavinu brahmana. Zato se pojavljivanje ove dvije religije može smatrati reakcijom naspram religije vedskog razdoblja u kome svećenici imaju središnju ulogu. Sljedeći događaj koji se desio u ovom periodu bio je pojava religije “Čarvaka”. Ova religija vjerovala je u primarnost materije i nije prihvatala nematerijalni svijet. Osim svetih tekstova, odbijala je vjerovanje u kraj i proživljenje, život je smatrala ograničenim na ovaj svijet i naglašavala uživanje na njemu. Ova religija nije imala značajnijeg uspjeha.

Treći događaj u kojem je, suprotno od dva prethodno spomenuta, prihvaćen temelj brahmanske religije, ali je religija izašla izvan dominacije brahmana, bio je pojava razdoblja koje se naziva “epsko razdoblje”. U periodu od oko četiri stoljeća, znači od šestog pa do drugog stoljeća prije nove ere, nastao je pokret i pojavila su se književna djela koja su bila različita od prijašnjih tekstova. Ako su Vede, Brahmane i

Upanišade, kao sveti tekstovi ranijeg razdoblja, bili dostupni samo kasti brahmana i druge kaste ih nisu mogle koristiti, ova književna zbirka nastala je među nižim klasama društva i njima je bila dostupna. U ovom periodu skupljene su dvije velike epske zbirke. Jedna od njih je Mahabharata (Veliki rat Indije), poetsko djelo koje obuhvata stotinjak hiljada stihova. Pjesme ove zbirke govore o ratovima koji su se vodili među ljudima i u koje su se miješali bogovi, pomažući one koji su na strani istine. Druga zbirka je Ramajana (životopis boga Rame), koja govori o borbi između snaga istine i neistine. Rama, koji je ustvari simbol i otjelotvorenje boga, predvodi stranu istine. Smatra se da su dvije zbirke, Mahabharata i Ramajana zapravo dvije legende koje sadrže važne duhovne i filozofske teme. Druga zbirka, nastala uporedo sa spomenutim, jesu Purane (Stare i svete legende) i obuhavataju legende o svijetu i kosmosu.

Najpoznatiji i najvažniji dio velikog epa Mahabharata je poslanica u stihu Bhagavadgita, koja privlači mnogo pažnje. U ovoj knjizi je, u vidu jedne stihovane priče, objašnjen novi put spasenja. Princ po imenu Ardžuna ratuje protiv svojih amidžića koji su bespravno uzurpirali vlast. On ima zapregu koja se zove Kršna i nalazi se u sumnji da li treba voditi rat protiv svojih rođaka, ali ga Kršna ohrabruje na rat i između njih teku mnogi razgovori. Kršna kaže: “Ti moraš iskreno i bez obaziranja na ishod izvršavati svoju obavezu prema svome bogu, tako da ti se na ovom putu ništa ne ispriječi.” Na kraju Kršna sebe predstavlja i kaže da je upravo on Brahma i jedini vječni bog.Novi put na koji ukazuje Bhagavadgita je put ljubavi i čistote ili bhakti. Ovaj put pokazuje da će se čovjek spasiti, ako sa savršenom ljubavlju i potpunom čistotom služi jednog od bogova. U skladu s tim, drugi put, pridodat dvama prethodnim putevima izbavljenja, bio je put ljubavi i čistote. Dva druga puta su put djela, koji je naglašavan u Brahmanama i kojeg su poslije usavršili i proširili zakoni Manu, a drugi bio je put znanja i spoznaje, kojeg su Upanišade smatrale putem spasenja. U svakom slučaju, tri puta, put znanja, djela i ljubavi i čistote promijenjena su u tri puta za izbavljenje, čemu je naknadno posvećena pažnja i što je opisano i prošireno u hinduističkoj religiji. Kršnin govor završava ovim rečenicama:

Sada ponovo poslušaj najuzvišenije riječi moga govora, ove najdublje tajne, jer ti si moj dragi voljeni i ja trebam da s tobom govorim o onome što je tvoje dobro:

Srce svojih misli usmjeri sjećanju na mene

I svo srce daj meni

I podnesi žrtvu na putu mom

I meni se pokloni

Da bi se susreo sa mnom

Uistinu dajem ti ovo obećanje

Ti si meni veoma drag

Sve svoje poslove zanemari i meni dođi!

Sam dođi i sam traži!

Ja ću te osloboditi svih grijeha

Ne budi tužan!

Hinduističko trojstvo

Jedno od vjerovanja koje je prvi put istaknuto u Mahabharati a naknadno je prošireno jeste učenje o “trojstvu”. Ovo učenje govori o tome da je univerzalna duša, tj. Brahman otjelovljenja u tri boga i svaki od njih ima svoje područje djelovanja. Ova tri boga su:

1. Brahma, bog stvaranja i stvoritelj cijelog svijeta koji je sve doveo u postojanje.

2. Šiva, bog smrti i usmrtitelj svega. Ovaj bog je poznat pod ovim imenom, ali je usmrćivanje, koje mu se pripisuje, uvod u život. Smatra se da je krug života prirode i biljaka u vlasti ovog boga i on ga obnavlja.

3. Višnu je bog života i čuvar svih stvorenja. On je izvor svakog dobra i dobročinstva i smatra se simbolom nježnosti i ljubavi. Također, ovaj bog nadzire djelovanja stvorenja i motri na njih.

Svaki od tri hinduistička boga obožava se odvojeno i za njih su izgrađeni hramovi. Također, obožavanje Brahme manje je rašireno, dok je obožavanje Šive i Višne među hindusima više rašireno i ispoljeno je u vidu dvije sekte. Naravno, treba imati u vidu da obožavaoci svakog od ovih bogova poštuju, također, i druga dva boga, ali su više posvećeni jednom bogu i od njega traže pomoć.

U hinduističkoj religiji svaki od ova tri boga, a posebno Višnu, ima supruge koje se nazivaju šakti. Smatra se da je ustvari jedinstvo dva činioca ili dvije moći izraženo u vidu dvije supruge. Zato se u nekim sektama hinduističke religije poštuje kult plodnosti kao simbol procvata i života. Tako, pored obožavanja Šive neki obožavaju njegovu suprugu šakti što je opet uzrokovalo pojavljivanje posebne sekte.

Učenje o avataru

Sljedeće vjerovanje predočeno u Mahabhrati jesu pojavljivanja i utjelovljenja Višne. Na osnovu ovog učenja, Višnu se u nekim slučajevima utjelovljuje u obliku jednog čovjeka ili drugog bića i sa dolaskom na Zemlju izvršava posebne obaveze. Da ne ostane nerečeno, svako od ovih utjelovljenja naziva se avatar. U skladu s ovim tekstovima Višnu ima deset utjelovljenja, devet njih se već desilo, a jedno će se desiti u budućnosti, iako obični ljudi Višnina utjelovljenja ne smatraju ograničenim na ovaj broj. Neka od ovih pojavljivanja su u obliku neke životinje, kao što je pojavljivanje u obliku jedne ribe, kornjače ili ogromne divlje svinje. Neka druga pojavljivanja su u obliku polučovjeka ili stvorenja sličnog čovjeku, kao što je pojavljivanje u obliku stvorenja polučovjek – polulav. Druga pojavljivanja su u obliku čovjeka, kao što je Rama sa sjekirom, Rama – junak priča iz Ramajane, Krišna, kočijaš Ardžuna u knjizi Gita i pojavljivanje u obliku Bude. Ovih devet pojavljivanja odnosi se na prošlost, ali će se sljedeće pojavljivanje desiti na kraju mračnog vremena, što je današnje vrijeme. Višnu će se pojaviti kao jahač na bijelom konju, uzet će blistavi mač u ruku i kaznit će zle i bezbožne, a uvest će u blagodat vjernike i poštene. On će utemeljiti dobra pravila i običaje.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 7-8.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai,

3. Jusuf Ebuzeri Idrugi autori, Religije drevnogsvijeta, sv. 1, str. 259-280.

4. Gita (Bhagavadgita), prijevod na perzijski jezik Muhamed Ali Movahed, uvod prevodioca.

5. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 254-267 i 276-285.

Šesto predavanje

Hinduistička religija u srednjem vijeku i novom dobu

Nakon pojave budističke religije i nakon što su je podržale neke vladajuće dinastije, ova religija je postala dominantna u Indiji, dok je hinduistička religija za nekoliko stoljeća postala izolirana. Najzad, ove prilike su se promijenile oko 500. godine nove ere i zahvaljujući unutrašnjoj dekadenciji budističkog državnog poretka, ova religija je oživjela. Upravo u tom vremenu su hinduistički učenjaci, prema novom tumačenju iz tradicionalnih vjerodostojnih izvora, oživjeli ponovo ovu religiju.

Temelj filozofske škole

Povijest stvaranja filozofskih škola počela je mnogo prije ovog perioda i čak su neke od škola nastale u epskom razdoblju, a možda i prije njega. Ali, u svakom slučaju, period između 500. i 1000. godine nove ere treba smatrati razdobljem procvata filozofskih škola hinduističke religije. U ovom periodu su istaknute ličnosti izvora hinduističke religije, koje se smatraju nekom vrstom utemeljitelja, osnovale filozofske škole. Spomenut ćemo neke najvažnije filozofske sisteme hinduističke religije, koji su se pojavili u ovom periodu ili prije njega:

a. Škola Sankhja

Ova škola, čiji se korijeni nastanka smatraju istovremenim sa Upanišadama, utemeljena je na vjerovanju u dualitet i suprotstavljena je jedinstvu bitka Upanišada. Ova škola naučava da ustvari postoje dvije vječne zbilje: jedna je materija ili oblik, što predstavlja osjetilni svijet i nazivaju ga Prakriti, a druga je duh ili smisao koji je nevidljiv i neosjetan i nazivaju ga Puruša. U stvarnosti, čovjekova nesreća proizlazi iz toga što se ne razdvaja materija i smisao ili tijelo i duh, a to uzrokuje da duh ostaje u okovima Prakriti. Spasenje iz kruga samsare postiže se potpunom spoznajom univerzuma i očišćenjem duha od materije. Znači da se put spasenja postiže spoznajom.

b. Škola Joge

Korijeni ove škole se vraćaju na Upanišade, u drugi vijek prije nove ere, kada ju je osoba po imenu Patandžali uobličio u jedan sistem. Ova škola nije prihvatila neka načela škole Sankhja, kao što je broj zbilja egzistencije, već više naglašava praktični put za pronalaženje spoznaje, a to je put koji ova škola smatra putem izbavljenja. Škola Joge izlaže posebna pravila, čiji je rezultat usredsređenost osjetila, tako da se prekida osjetilni odnos sa spoljnim svijetom. Na ovaj način disanje, također, postaje uređeno, a usredsređenjem na posebnu tačku i uz naporne vježbe postiže se spoznaja.

c. Škola Vedanta

Riječ “Vedanta” znači završetak Veda, a ukazuje se na duhovni i filozofski princip spomenut u Upanišadama. Škola Vedanta utemeljena je na ovom naučavanju i nastoji da objasni te principe. Ova naučavanja sakupljena su i objašnjena u spisu koji se naziva Brahma-Sutra i čine ih kratke rečenice, da bi ih tako duhovni putnici bolje naučili. O pisanju Brahma-Sutreu povijesti postoje različita mišljenja, a procjene vremena pisanja kreću se od polovine prvog milenija prije nove ere, pa sve do drugog vijeka nove ere. Tekst je veoma složen i težak. Složenost i tajnovitost ovog djela bili su povod da istaknuti učenjaci u vezi s njim pišu objašnjenja i tumačenja na osnovu svojih sklonosti i razumijevanja te tako ustanove posebne pravce. Trojica najistaknutijih učenjaka su:

1. Šankara (osmo stoljeće nove ere)

Šankara je osnovao školu koja se naziva “nedualistički monizam”. On naglašava čisto jedinstvo i jednoću svijeta i smatra da je Brahman univerzalni neosobni duh, a svijet odvojen od Brahmana uobrazilja i Maja. On je čak osobnog boga ubrajao u uobrazilju priličnu nižim slojevima. Prema njegovom učenju spasenje čovjeka je u tome da spozna višu zbilju.

2. Ramanudža (1017-1137)

Ramanudža je bio suprotstavljen Šankarinim mišljenjima i nije prihvatao čisto jedinstvo svijeta. Ustvari, upravo zbog toga je njegova škola nazvana “kvalificirani dualizam”. On je vjerovao da boga ne treba smatrati jednim bićem bez osobe, koji ne može prema stvorenjima biti nježan i blag. On je govorio da su tjelesni svijet i pojedinačni duh, kao i potpuna zbilja i univerzalni duh, oboje istiniti i njihov odnos je kao odnos duše i tijela, tako da univerzalni duh upravlja svijetom kao svojim tijelom. Prema njegovom tumačenju, Višnu koji je najuzvišeniji, sebe je objelodanio u pojedinačnim duhovima i u obliku avatar pojavljuje se na Zemji. Razlika između njegovog i Šankarinog mišljenja jeste u tome što je Šankara vjerovao u jednu čistu i neosobnu zbilju, a sve drugo je uobrazilja i mašta, dok Ramanudža, pored toga što je vjerovao u jednu zbilju, druge fenomene nije smatrao uobraziljom i maštom i vjerovao je da se jedna čista zbilja zaista inkarnira u vidu jedne osobe.

3. Madhva (1167-1276)

Madhva, suprotno Šankari, koji je Brahmana smatrao supstancijom svijeta i također, suprotno Ramanuđi koji je nastojao između transcendentne dimenzije boga i njegove blizine sa svijetom stvoriti balans, stvara sliku boga odvojenog od materijalnog svijeta, boga koji je samo stvorio svijet i nije kao svijet. Zato, ako je Šankara smatrao da je svijet Maja (uobrazilja i mašta) i vjerovao u čisto jedinstvo, a Ramanudža smatrao i jedinstvo i mnoštvo zbiljskim, Madhva je vjerovao u čisti dualizam i potpunu odvojenost boga od svijeta.

Religija običnih ljudi

Jedna od osobina hinduističke religije jeste i razlika između službenog hinduizma i onog koji postoji među običnim ljudima. Obični ljudi, posebno brojno seosko stanovništvo, nemaju uvida u filozofske i gnostičke rasprave i teme koje se nalaze u svetim tekstovima. Njihova religija je većinom slična primitivnoj religiji, tako da obožavaju brojne bogove i za svaku svoju potrebu obraćaju se jednom od ovih bogova. Sve osobine primitivnih religija – kao što su animizam, fetišizam, šamanizam – među njima su rasprostranjene i čak se među njima pronalazi i sotonizam i obožavanje životinja. Iako vjeruju u velika hinduistička božanstva, sagradili su hiljade hramova za svoja mala božanstva i njima obavljaju bogoslužje. Tako čak i oni koji prihvataju religiju službenog hinduizma,slijede mnogobrojna lokalna vjerovanja i obavljaju posebne obrede svoje vjere. Jedna od životinja koju hindusi poštuju je krava, koju smatraju simbolom i znakom snage bogova i čak vjeruju da se u svakom dijelu njenog tijela nalaz neki bog. Ova životinja je poštivana od pradavnih vremena i njezino ubijanje smatra se velikim grijehom. Poštivanje ove životinje je toliko, da je čak i njezina balega sveta.

Posljednje promjene

Dolaskom novog doba i susretanjem hindusa sa vanjskim svijetom, pojavile su se promjene u ovoj religiji u tom smislu da su neka drevna vjerovanja ili zaboravljena ili su izblijedjela. Jedno od najvažnijih ovih vjerovanja je kastinski sistem, čije je prihvatanje savremenom čovjeku bilo toliko teško da su neki Hindusi osporili ovaj princip i odbacili ga. S druge strane, narod iz nižih kasti se probudio i manje poštuju pravila kastinskog sistema. Osim toga, sa industrijalizacijom zemlje zanimanja se više ne mogu razdvajati tako da bi svako zanimanje pripalo posebnoj kasti. Drugi običaj koji je bio raširen među drevnim Hindusima bilo je vjenčavanje djece. Tako su, da bi opstao kastinski sistem, djecu međusobno vjenčavali u ranim godinama i djevojčice su u ranim godinama odlazile u kuću svojih muževa. Budući da je ponovna udaja za ženu udovicu – u skladu sa zakonom Manu – bila zabranjena, ako bi dječak umro u djetinjstvu, djevojčica koja je bila njegova supruga, morala je do kraja života služiti u muževoj porodici u svakodnevnim životnim poslovima i živjeti u krajnjem poniženju. Ovaj običaj i pravilo ukinuti su u novom dobu i čak je donesen zakon kojim se zabranjuje vjenčanje prije punoljetstva.

Drugi užasan običaj, kojem se suprotstavilo u novom dobu, bio je drevni običaj spaljivanja žene udovice sa tijelom njezinog muža. U skladu sa ovim običajem, kada bi neki čovjek umro njegova bi supruga bila spaljivana živa u vatri pored muževog tijela.

Naravno, smatra se da su se ove promjene i reforme generalno dogodile uz prihvatanje principa vjerske tradicije. Druga je stvar što antireligioznost i averzija prema religiji zapadne civilizacije nisu zaobišli ni ovaj narod, tako da su neki pod utjecajem ove kulture porekli principe svoje religije i duhovnost.

Karakteristike hinduističke religije

Kao što je rečeno, hinduizam je religija koja je u toku svoje duge povijesti prošla kroz mnoge etape promjena. Ali, promjene ove religije bile su takve da su sa ostajanjem prijašnjih principa prihvaćena i nova načela. I pored toga, neki principi ove religije su do danas ostali čvrsti i nepromijenjeni. Poštivanje i uvažavanje Veda, koje je postojalo još u najstarijim periodima ove religije, uvijek je bilo osnovno načelo. Iako su nastala mnoga tumačenja ovih tekstova i ponekad su njihovi mnogobrojni bogovi tako objašnjavani da je njihov ishod bio čisti monoteizam, uvažavanje i po-štivanje ovih svetih tekstova ostali su do danas. Tekstovi i spisi koji se odnose na ovu religiju i koji su se poslije pojavili, stekli bi poštovanje u kasnijem periodu. To su brojni i obimni tekstovi među živim religijama svijeta i ograničeni su na pojedinca. Vjerovanje u jednu egzistenciju i duh svijeta koji sve obuhvata po imenu Brahman, bilo je u središtu pažnje tokom povijesti ove religije, tako da je uvijek i pored mnoštva i brojnosti bogova, spominjana i ova jedina i sveobuhvatna bit. Vjerovanje u karmu i reinkarnaciju – koji su se pojavili u drugoj povijesnoj etapi ove religije – mogu se smatrati općim vjerovanjima ove religije, koje je ostalo čvrsto tokom povijesti kod svih sljedbenika ove religije.

Na kraju, potrebno je spomenuti dvije značajke hinduističke religije koje se mogu rijetko pronaći kod drugih religija: jedna je da ova religija nema istaknutog nekog posebnog pojedinca i nema osnivača, a druga je da je ova religija prihvatila mnogo različitih uticaja tako da je uspjela u sebe, u toku svoje duge povijesti, inkorporirati mnoga strana mišljenja. Ova značajka je prouzročila da zemlja Indija bude zemlja bezbrojnih religija i sekti, koje žive u miru jedna pored druge.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, str. 377-390.

2. Smart Ninian, članak “Područja filozofske rasprave u hinduističkoj religiji”, Sedam nebesa (žurnal), br. 2, prijevod na perzijski jezik Ali Movahedijan.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 267-276 i 281-285.

4. Friedhelm Ernst Hardy, The World’s Religions: the Religions of Asia, prijevod na perzijski jezik dr. Abdurrahim Gavahi, str. 249-268.

5. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 16.

6. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 91-160.

Sedmo predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja džainizma

Džainizam je jedna od arijevskih religija nastala iz hinduističke religije sredinom prvog milenija prije nove ere. Prema tome, pojavljivanje ove religije može se smatrati ishodom reformatorskog pokreta u hinduističkoj religiji. Da bi se bolje proučilo mjesto nastanka ove religije potrebno je razmotriti stanje hinduističke religije u šestom stoljeću prije nove ere. Ovo vrijeme predstavlja otprilike kraj vedskog razdoblja. To znači da su se do ovog vremena pored Veda, također, pojavila dva njihova objašnjenja i tumačenja, Brahmane i Upanišade. Prethodno su, u raspravi o hinduističkoj religiji, objašnjena vjerska i praktična načela koja se odnose na ovaj period. U ovom vremenu uspostavljena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, kastinski sistem na čijem su vrhu bili brahmani i, također, učenja o karmi i reinkarnaciji. Zato se traženje puta izbavljenja iz ovog kruga samsare – čime su se svi bili zauzeti – činilo kao jedan nužan posao.U ovakvoj situaciji pojavio se čovjek iz druge kaste, kaštrija, prihvatio je neke principe hinduističke religije, ali je odbacio njezin važan dio i predstavio je poseban put i način izbavljenja iz vječne patnje. Naravno treba obratiti pažnju na činjenicu da tradicionalna religija džainizma sebi pripisuje dosta dužu povijest od onoga što je spomenuto i smatra da ovoj tradiciji pripadaju mnoge druge ličnosti prije Mahavire.

Život osnivača džainizma

U skladu sa onim što se prenosi u tradiciji džainizma, čovjek po imenu Vardhamana, poslije nazvan Mahavira (veliki junak), rodio se 599. godine prije nove ere u plemićkoj porodici. On je, kao sin jednog radže, u djetinjstvu i mladosti živio u potpunom blagostanju. Mahavira je namjeravao napustiti plemićki život, posvetiti se asketizmu i tako sebe spasiti, ali je za života roditelja – do svoje tridesete godine – iz poštovanja prema njima, odgodio ovu namjeru, da bi zatim napustio sultansku palaču i pridružio se grupi monaha. On je na početku odbacio sve ukrase i obukao jednostavnu odjeću, a onda se posvetio duhovnom vježbanju potpuno nag, podnoseći strpljivo i čvrsto sve nedaće i patnje. On je stalno putovao i trpio hladnoću i vrućinu bez odjeće. Na putu svoga izbavljenja ustrajavao je na pridržavanju dva principa – koje je naučio od prijašnjih učitelja – jedan je da na putu spasenja duha treba podnositi iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je pravilo ahimsa na putu čistote i pročišćenja duše, što znači da se nikada ne smije povrijediti ni jedna životinja. On je godinama živio sa malo hrane koju bi stekao proseći i obraćajući pažnju da ne povrijedi neku životinju. Zbog toga je sa sobom uvijek nosio nježnu metlu da na svom putu ne bi ubio nekog insekta, a vodu je uvijek procjeđivao da se ne bi neko živo biće utopilo.

Teške duhovne vježbe Mahavire trajale su dvanaest godina, sve dok nije iznenada u trinaestoj godini, u trenutku meditacije, doživio nirvanu i dosegao stepen savršenstva. Od tada je stekao titulu Džaina, u značenju onoga koji je pobijedio. Nakon toga, posvetio se podučavanju ljudi i okupio je bliske učenike, sve dok nije otišao sa ovoga svijeta u sedamdeset drugoj godini.

Učenja džainizma

Džainizam je religija koja ima uspostavljen sistem vjerovanja i obreda, čija su neka načela slična načelima hinduizma, dok su neka od njih obilježja ove religije. U ovoj religiji odbačena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, a isto tako, nije prihvaćen ni kastinski sistem niti vjerovanje u žrtvovanje. Osnovna vjerovanja ove religije sljedeća:

a.Bog ili uzvišeno biće: U ovoj religiji se poriče postojanje bilo kakvog uzvišenog bića ili boga, dotle da se čak i obožavanje smatra pokuđenim djelom. U jednom odlomku njihovog svetog teksta kaže se:

Jedan monah ili monahinja ne smiju da kažu: “Bog neba!

Bog groma i oluje! Bog munje!... Bog davatelj kiše!...” Oni

ne smiju koristiti ovakve izraze. Ali, ono što znaju prirodom

stvari, mogu reći: “Na nebu se skupilo mnogo oblaka, ili

naoblačilo se, ili iz oblaka je kišilo.”

Zbog toga se u ovoj religiji poriče postojanje svakog boga i u skladu s tim, traženje pomoći iz gornjeg svijeta i moćnijih bića smatra se djelom bez značenja i koristi. Uprkos tome sljedbenici ove religije sebe ne smatraju ateistima i čak ovakvo što smatraju uvredom.

b.Svijet : U džainizmu se smatra da je ovaj svijet uvijekbio i nikada nije stvoren (nestvorenost svijeta). U svetim tekstovima ove religije se kaže:Oni koji misle prema svome razumijevanju da je svijet stvoren ne znaju istinu.

c.Osnivač religije: Sljedbenici ove religije vjeruju da su do sada na zemlju došla dvadeset četiri spasitelja i uputitelja – koji se nazivaju tirthankara – od koji je Mahavira bio posljednji. U svetim tekstovima ove religije spomenut je Mahavirin veoma visoki položaj koji, ponekad, dostiže granicu božanstva. On ne samo da je bio čist i bezgrješan, nego, također, ima apsolutno i bezgranično znanje. On je jedno vječno biće koje je sišlo sa neba i inkarniralo se. Smatra se da se sljedbenici ove religije otjelotvorenju Mahavire klanjaju do granice obožavanja, iako je sam Mahavira zabranio obožavanje.

d.Sveti tekstovi: Sveti tekstovi džainizma su zbir tekstova koji se dijele na dva dijela: naredbe i rezerve. Prvi dio se odnosi na zakone i pravila ove religije, a drugi dio sadrži opis događaja, kao što je opis doživljaja iz života Mahavire. Smatra se da starost ni jedne od ovih zbirki ne seže dalje od dvjesto godina nakon Mahavirinog života. Među sektama ove religije postoji različito mišljenje u vezi s tim koji od ovih tekstova su vjerodostojni.

e.Čovjek i njegova sudbina: Čovjek ima dvije dimenzije, materijalnu (ađiva) i duhovnu (điva). Spajanjem ovo dvoje počinju sve njegove nesreće. Čovjek, radi svoga izbavljenja, treba nastojati da svoj čisti duh odvoji od materije. Materija ima razine od kojih je najsuptilnija “karma”. Kada se duh kreće i nešto čini, ova suptilna materija (karma) uobličuje se u duhu i zaodijeva ga. Kao učinak ponavljanja nepriličnog djela ova materija postaje teža, a ako djelo bude veoma loše, moguće je da ova materijalna aureola postane tako teška da izbavljenje iz nje ne bude moguće i kao ishod toga čovjek zauvijek padne na najniže mjesto. Čovjek je zarobljen u krugu samsare i reinkarnacije i karma je ta koja određuje vrstu njegovog sljedećeg života. Konačno, čovjekovo izbavljenje zavisi od toga – da u jednom od svojih života – uništi ovaj zatvor i oslobodi svoj duh, da bi dosegao nirvanu. Ovo je moguće kada se ona materijalna opna bude do krajnosti suzila. Zato čovjek treba nastojati u svim svojim životima da činjenjem dobrih djela umanji težinu ove opne.

f.Put izbavljenja: Prethodno je kazano da se Mahavira na svom duhovnom putu pridržavao dva načela: jedno čine iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je zakon ahimse ili nepovrjeđivanja životinja. On je poslije detaljno objasnio ova dva načela i odredio je put za one monahe koji tragaju za krajnjim oslobođenjem. Oni se trebaju pridržavati pet principa:

–Duhovni putnik treba uložiti krajnju pažnju da ne povrijedi niti jedno živo stvorenje i da ne ubije ni jednu životinju. Monasi džainizma su, da bi se pridržavali ovog principa, ovijali komadom tkanine svoja usta da ne bi slučajno progutali nekog insekta. Oni prilikom hodanja i sjedanja paze da ne zgaze nekog insekta i zato uvijek sa sobom nose nježnu metlu. Zbog ovog principa sljedbenici ove religije se ne bave zemljoradnjom, jer se oranjem zemlje ubijaju insekti.

–Duhovni putnik se treba udaljiti od svakog govora idjela koji uzrokuju grijeh i ozbiljno se uzdržavati od laganja.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od uzurpiranja tuđe imovine.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od bilo koje vrste tjelesnog uživanja i to za sebe smatrati zabranjenim.

–Duhovni putnik ne treba ništa voljeti i uzdržavati se od svakog djela koje uzrokuje ljubav. Ovaj peti princip, koji je važniji od svih, ustvari se smatra posebnom etikom ove religije. Prenosi se da u skladu sa ovim principom, sam Mahavira ni s kim nije sjedio i čak nije odgovarao na pozdrave ljudi, da ne bi prema njima osjetio ljubav. U svetim tekstovima ove religije se kaže: Monah koji nikoga ne voli – čak ni osobe koje njega vole – oslobodio se grijeha i mržnje. Pobijedivši ljubav, mržnju i pogrešna vjerovanja, on će pokidati lance karme.

U ovoj religiji duhovni putnik ne smije nipošto da voli svoju dušu. Zato je, da bi ponizio ovu dušu, prosjačenje čak i u kućama najsiromašnijih pojedinaca, veoma pohvaljeno. Ono što je rečeno o putu izbavljenja bili su posebni propisi za monahe. Ali za obične ljude ustanovljeno je dvanaest propisa koji su donekle lakši. To su sljedeći propisi: izbjegavanje namjernog ubijanja životinja, ne govoriti laž, udaljavanje od slijeđenja strasti, ne biti pohlepan, uzdržavanje od djela koja uzrokuju smutnju i ružne grijehe, zadovoljavanje minimalnim životnim potrepštinama, biti oprezan da se ne zapadne u zamku grijeha i greške, određivanje vremena za borbu sa dušom i asketizam, provoditi dane određenog vremena sa usredsređenošću i razmišljanjem u svojoj nutrini, posjećivati ponekad monahe i askete i davati milostinju, posebno monasima i asketama.

Sljedbe džainizma

U ovoj religiji postoje dvije glavne sljedbe: jedna je zajednica “zaogrnutih bjelinom”, a druga je zajednica “zaogrnutih prostorom”. Monasi prve sekte oblače oskudnu bijelu odjeću, dok monasi druge sekte ne oblače nikakvu odjeću i uvijek su goli. Zajednica “zaogrnutih bjelinom” živi na sjeveru Indije, gdje je klima hladnija nego na jugu. Oni statuu Mahavire oblače u bijelu odjeću, dok se druga sekta uzdržava od ovoga. U svakom slučaju, obje grupe odjeću smatraju nekom vrstom vezanosti za ovaj svijet. Zato onaj koji je nag, smatra za sebe da se oslobodio svih stega.

Druga razlika između ove dvije sekte je u pitanju spasenja žene: Sekta “zaogrnutih bjelinom” dozvoljava da žene postanu monasi, da bi se izbavile na ovom svijetu, dok druga sekta ovo ne dozvoljava. Sljedbenici ove religije žive samo u Indiji i njihov broj je manji od dva miliona. Ustvari, treba reći da je ova religija danas u stanju izumiranja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 6.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 7.

3. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 346-373.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, pogl. 4.

5. RobertErnestHume,World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 3.