Žive svijetske religije

Žive svijetske religije0%

Žive svijetske religije Grupa: Religije

Žive svijetske religije

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Grupa: Posjete: 7701
Download: 1355

Komentari:

Žive svijetske religije
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 68 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 7701 / Download: 1355
Veličina Veličina Veličina
Žive svijetske religije

Žive svijetske religije

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Jedanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja u sikhizmu

Sikhizam je religija koja je u povijesnom smislu nastala nakon svih živih svjetskih religija, jer od njenog osnivanja nije prošlo više od pet stoljeća. Ova religija je nastala u hinduizmu i ustvari, njezino naučavanje je sinteza učenja dvije religije, hinduizma i islama, iako njezini sljedbenici ovu religiju smatraju novom božanskom objavom. Ova religija nema mnogo sljedbenika, između deset i petnaest miliona, od koji 95% živi na sjeverozapadu Indije, području nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka sikhizma

Za proučavanje kolijevke nastanka ove religije potrebno je obratiti pažnju na dvije teme: jedna je stanje hinduizma kada se pojavio sikhizam, a druga je oblik ispovijedanja islama u Indiji tog vremena. Nekad se smatra da su postojeće idolopoklonstvo u hinduističkoj religiji – koje je u tom vremenu imalo jedan neugodan oblik – s jedne strane, i naglašavanje na suhoparnu izvanjsku praksu i ne obraćanje pažnje na sadržaj vjere u obliku ispovijedanja islama koji je postojao u Indiji u tom vremenu, s druge strane, stvorili pogodno tlo za pojavljivanje religije sikhizma. Osnivač ove religije nastoji da naglasi čisti islamski tevhid, a da s druge strane sačuva gnostička učenja hinduizma. Smatra se da je trud za sjedinjenje ove dvije religije započeo prije pojave sikhizma, i da su osobe poput Kebira (1440-1518) uložile u vezi s tim veliki napor. Osnivač sikhizma ustvari nastavlja njihov napor, s tim da oni, za razliku od njega, nisu željeli osnovati novu religiju.

Život osnivača sikhizma

Osnivač sikhizma je čovjek po imenu Nanak. Rodio se u gradiću u blizini Lahorea na sjeverozapadu Indije. Njegovi roditelji bili su hindusi iz druge kaste, prinčevi po porijeklu, koji su radili za jednog muslimanskog feudalca tog vremena i provodili život u siromaštvu. Smatra se da se Nanak u mladosti opirao mnogim vjerskim načelima. U početku, ni u jednom zanimanju kojim bi se pokušao baviti nije postizao uspjeh. Njegovo srce je bilo preokupirano nečim drugim, njegovi duševni preobražaji i unutarnja previranja su narastala sve dok:

Jednog dana, nakon što se okupao u rijeci i izašao van,okrenuo se prema šumi i iščezao. Govore da ga je tu uzelo otkrovenje i obreo se u prisustvu Uzvišenog. Bog mu je poklonio pehar rajskog napitka. Onda mu je rekao: “Ja sam sa tobom. Ja sam tebe i svakoga ko prihvati tvoje ime učinio sretnim. Ustani i idi i ponavljaj Moje sveto ime i drugima, također, naredi da spominju Moje sveto ime. U napuštanju Ovog Svijeta budi postojanog koraka i posveti se sjećanju na Mene. Izgradi kod sebe besprijekornost i čistoću tijela, robovanje Gospodaru i razmišljanje u svijetu. Popij ovaj pehar čistog napitka da bi znak Moga pečata bio na tebi. U tradiciji sikhizma se smatra da je poslije tog božanskoggovora Nanak nadahnut ovom pjesmom: “Bog je jedan i njegovo ime je istina. Gospodar je čist od ljutnje i srdžbe, izuzet od bojazni i straha, živi i samostojni, veliki i ljubazni. Istiniti je postojao oduvijek i postojat će zauvijek, o Nanak. On je bio, jest i bit će.” Nanak je poslije tri dana izašao iz šume i, nakon što je jedan dan šutio obznanio je: “Nije riječ o hinduizmu i islamu”. Potom je započeo predstavljati svoje učenje. On je putovao zajedno sa muzičarom po imenu Mardana i predstavljao svoje učenje. Sebe nazivao guru (učitelj), a svoje učenike sikh (učenik). Propagirao je učenje koje je, s jedne strane bilo sinteza učenja hinduizma i islama, a s druge strane je nastojao da odbaci ono što je, prema njegovom mišljenju, bilo loše u ove dvije religije. On je, u skladu sa ovim, izabrao svoju odjeću koja je bila sinteza odijevanja muslimana i hindusa. Umro je 1538. godine u svojoj 69. godini, nakon dugih putovanja, odgajanja mnogih učenika i sljedbenika. U tradiciji ove religije se prenosi kada je on umro nastao je spor između muslimana i hindusa u skladu sa pravilima koje religije da se Nanak sahrani. Da li da se spali ili da se ukopa? Nanak je oporučio da sljedbenici dvije religije pripreme i postave dva buketa cvijeća, jedan sa lijeve strane, a drugi sa desne strane njegovog tijela i da tako ostave do jutra sljedećeg dana. Neka bude sahranjen u skladu sa propisima onih čije cvijeće bude svježije, tj. propisima te religije. Oni su tako uradili I kada su došli sljedećeg dana, oba buketa cvijeća bila su svježa, dok je tijelo bilo sahranjeno na nebu.

Religija nakon osnivača

Nanak je prije smrti odredio svoga nasljednika. Nanak je bio prvi gur ̄, a njegov nasljednik drugi gur ̄ i tako su određivani sljedeći nasljednici do desetog gur ̄a, koji je bio posljednji među njima. Od Nankovog vremena do petog gur ̄a sljedbenici ove religije živjeli su u miru i slijedili su Nanakovo učenje. Oni nisu bili odvojeni od hindusa i muslimana i posebno su sa muslimanima imali bliske odnose. Ali, u vrijeme petog gur ̄a, jedan događaj prouzročio je da ova religija krene drugim smjerom. Do vremena petog gur ̄a u ovoj religiji nije bilo svetog teksta. Tada je peti guru sakupio Nanakove i pjesme prijašnjih gur ̄a, a također svoje i pjesme još nekih osoba i nazvao ih Grant sahib (Knjiga Božija). Nakon toga neki su ga ogovarali kod muslimanskog vladara, šaha Indije (Akbar, sin Hamajunov), ali ovaj razumni šah, nakon što je pročitao njegovu knjigu nije u njoj našao ništa neispravno. Zato je pohvalio gur ̄a. Poslije šaha, njegov sin Āahangir je uhapsio gur ̄a i on je na kraju umro u zatvoru. Guru je prije hapšenja odredio svoga sina za nasljednika i oporučio mu da oružjem napadne na šaha i da priprema vojsku za očuvanje naroda. On je ovako učinio i nakon toga se ova religija pretvorila u vojnu grupaciju, tako da su naredni gur ̄i nastavili ovaj put i ratovali, sve dok nije došao red na desetog gura. On nije odredio svoga nasljednika i oporučio je svojim sljedbenicima da je ubuduće njihov vođa knjiga Grant sahib. On je odredio posebna vjerska pravila. Naprimjer, posebno obredno pranje koje je poznato kao obredno pranje “ispod mača”, odredio je kao božansku obavezu i sljedbenike je obavezao da se pridržavaju pet stvari koje je sam učinio sloganima, a koji počinju sa slovom “K” na lokalnom jeziku. Ovih pet stvari su: nešišanje kose i brade, češalj, kratke pantalone, željezna narukvica i čelični mač ili handžar.Poslije smrti desetog gur ̄a, sljedbenici ove religije su stalno bili u ratu i sukobu i jedno vrijeme imali su i svoju političku nezavisnost. Njihov posljednji emir predao se Englezima 1849. godine. Smatra se da su u indijskom ustanku učinili velike usluge Englezima. Sljedbenici ove religije bili su često snažne tjelesne građe, a razlog tome je ili razlika u porijeklu ili činjenica da oni nemaju nikakvih zabrana u pogledu jedenja mesa. Ovo obilježje, kao i njihov vojnički duh, bili su razlog zašto su ih u mnogim područjima koristili kao pripadnike sigurnosnih snaga.

Učenja sikhizma

Nanak je ustanovio religijski sistem koji je obuhvaćao mnogobrojna vjerska i praktična učenja. Najvažnija učenja ove religije su sljedeća: Teologija: U ovoj religiji naglašava se vjerovanje u jednog Boga, Boga čije je ime Istiniti i koji ima svoja svojstva. Svojstva ovog boga su slična svojstvima Boga u islamu. Zato se smatra da je Nanak u teološkim učenjima bio pod uticajem islama. Pjesma koju je Nanak ispjevao nakon prvog božanskog govora – koja je prethodno prenesena – na najbolji način pokazuje njegovu teologiju. U svetoj knjizi ove religije postoje mnoge druge rečenice o ovoj temi:

Bog je jedan, i nema boga osim Njega, o brate moj! Ti nemaš saučesnika da bi bio pored Tebe. Koga da zovem drugim bogom? Nema nikoga. U čitavom svijetu postoji samo jedini Bog, bez mahane i čist. Svačije zarobljeništvo i sloboda u Tvojim su rukama, niko se u to ne može uplesti. On čini sve što hoće, niko Mu ne naređuje, On je Vladar i Vladar vladara. Sve je potčinjeno Njegovoj naredbi i volji. Osim toga, teologija ove religije bila je s jednog aspekta i pod uticajem hinduističke religije. U svetoj knjizi ove religije se kaže: “Ti, o veliki Bože! Jedan si, ali su tvoje inkarnacije mnogobrojne.”

Nanak je u pogledu odnosa Boga prema svijetu pod uticajem hinduizma. On kaže da je Bog stvoritelj svijeta, ali je čitav svijet oblik uobrazilje i imaginacije ili maya. Ustvari, čitav svijet i čak i bogovi su, također, inkarnacije Boga. On kaže da su iz ujedinjenosti Boga sa mayom proizašla tri potomka: jedan je Brahma stvoritelj, drugi je Višna čuvar i treći je Šiva uništitelj. Položaj osnivača religije: Nanak je sebe nazvao gur ̄om (učiteljem). Od njega se prenose rečenice da je sebe nazivao nemoćnim i grješnim slugom Božijim10: “Moje mahane nisu izbrojive! Mnogo je mojih grijeha, toliko koliko je vode u morima i okeanima! Podari mi Svoju milost! Podaj mi mrvicu Svoje darežljivosti i oprosta. Izbavi me jer sam poput komadića kamena koji tone.” Također kaže: “Ja dan i noć ozloglašenost stvaram, ja sam nizak i bezvrijedan, ja hlepim prema kući svoga susjeda, strast i srdžba – što su znaci niskosti – u srcu mome prebivaju.”I pored ovoga, njegovi sljedbenici su ga pred kraj života smatrali bogom i spasiteljem: “Ljudi su malo-pomalo na njega gledali kao na jednog boga, zazivali su ga da im oprosti i odvede spasenju.”

Sveti tekstovi: Kao što je istaknuto, ova religija nije imala svetog teksta do petog gur ̄a. Onda je ovaj gur ̄ sakupio pjesme Nanaka, prijašnjih gur ̄a i drugih osoba, tome je dodao svoje pjesme i to je nazvao Grant sahib (Knjiga Božija). Naknadno je deseti gur ̄ ovoj knjizi pridodao i druge pjesme. Ova knjiga ima blizu tri hiljade poetskih stihova. U sikhizmu ovoj knjizi iskazuju posebno poštovanje, tako da je drže danonoćno na posebnim pločama koje se nalaze u hramu, kao da vjeruju u njezinu posebnu osobnost. Smatra se da u hramu svaki dan i noć neko čita ovu knjigu.

Čovjekova sudbina i put izbavljenja: Nanak je u vezi s čovjekovom sudbinom prihvatio hinduističko učenje. Čovjek je zarobljen u krugu reinkarnacije. Njegovu sudbinu u budućem životu određuje karma ili ishod njegovih djela. Ali, čovjek može sebe izbaviti iz ove patnje i doseći nirvanu – što je samo iščeznuće u Istinitom. Ustvari, krajnje izbavljenje zadobiva se spoznajom Istinitog i spominjanjem njegovog imena, ne izvanjskim robovanjima. Naravno, božanska darežljivost i ljubav trebaju obuhvatiti stanje čovjekovo i bez toga čovjek neće nigdje stići. Bogoštovlje i obožavanje: U ovoj religiji bogoštovlje i obožavanje sastoji se jedino u tome da se o Bogu razmišlja i promišlja i da se spominje ime Božije:

Braćo moja, razmišljanje o Uzvišenom jedino je vjerovanje i vjerski obred. Najveća obaveza svih je ponavljanje imena Boga jedinog. Ime veoma čistog Ram14 imaj na umu, sve drugo ostavi. Pažnju svoju ka Bogu usmjeri. U svakom trenu uranjanja i trenutku podizanja ponavljaj ime Njegovo da tvoj duh bude privučen svjetlošću Božijom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. W. Owen Cole, Sikhism, prijevod na perzijski jezik Firuz Firuznija.

2. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, pogl. 7.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 7.

4. RobertErnestHume,World’sLivingReligions,prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 5.

Dvanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja zoroastrizma

Kada su Arijevci ili indoevropski narodi počeli svoju veliku seobu, jedan njihov ogranak, koji se naziva indoiranski narodi, krenuo je na jug i istok. U određenom periodu, koji nije tačno utvrđen, ovaj narod se podijelio u dvije skupine, jedan dio je otišao u Indiju, a drugi dio je došao na iransku visoravan. Ustvari, zoroastrizam se pojavio među ovim ogrankom Arijevaca. Posebnost ove religije u odnosu na druge svjetske religije jeste u tome da, iako joj je osnivač potpuno poznat, u pogledu vremena i mjesta njegovog rođenja postoje mnoga neslaganja. Ova neslaganja o vremenu i mjestu nastanka zoroastrizma toliko su uzela maha da otežavaju samu raspravu o kolijevci nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka zoroastrizma

Budući da nije razjašnjeno tačno vrijeme i mjesto Zaratustrinog rođenja, prilično je teško raspravljati o mjestu pojavljivanja njegove religije. Ipak, istraživači su opisali opće i približne uvjete u Iranu prije Zaratustre. Iran je prije Zaratustre bio mjesto susreta dvije civilizacije sa dvije različite kulture. Jedna je civilizacija i kultura Arijevaca koju su doselili, a druga je civilizacija i kultura domicilnih Iranaca. Smatra se da su doseljeni Arijevci kao i domicilni Iranci – koji su bili uglavnom pod uticajem kulture Mezopotamije – obožavali mnogobrojne bogove. Ta božanstva su bila svojevrsni simboli očitovanja prirode. Arijevski mitovi bili su patrijarhalno usmjereni, dok su u mitovima domicilnog stanovništva Irana i Mezopotamije značajniju ulogu imala ženska božanstva. Poslije su se ove dvije težnje međusobno ispreplele. U indoevropskim legendama vatra je imala veliku važnost i svetost i među ovim narodima su bile raširene vradžbine i čarobnjaštvo. Također, smatra se da su ovi narodi bili podijeljeni na tri klase, svećeničku, ratničku i proizvođačku. U mitovima Mezopotamije svijet nastaje iz prvobitnog haosa i nereda. Ovi narodi vjeruju da su bogovi i antibogovi međusobno suprotstavljeni. Smatra se da su ova vjerovanja vršila međusobni uticaj i pripremila teren za pojavljivanje zoroastrizma. Religija Iranaca prije Zaratustre bila je uglavnom zasnovana na žrtvovanju i to za mnogobrojna božanstva koja su bila simboli prirode, kao što su: nebo, zemlja, Mjesec, Sunce, i sl. I svakome od njih su pripisivali osobnost. Među ovim božanstvima voda i vatra su za Arijevce – koji su živjeli u suhim i hladnim stepama sjevera – bila dva životna elementa, istaknutija od drugih i njima se prinosilo više žrtava. Ovaj narod je vjerovao u život poslije smrti. Oni su prvobitno vjerovali da čovjekova duša, nakon odvajanja od tijela, ostaje na zemlji tri dana, potom ide u svijet mrtvih i njihov život ondje zavisi od poklona koje im daju oni što ostaju. Ali nakon što se iranski ogranak Arijevaca odvojio od drugih, među njima se postepeno pojavilo vjerovanje u raj, pakao, nagradu i kaznu.

Pojava Zaratustre

Kao što je spomenuto, postoji neslaganje među istraživačima o vremenu i mjestu pojave Zaratustre. Isto tako postoji neslaganje u pogledu vremena Zaratustrinog rođenja i to u rasponu od šest hiljada godina prije nove ere, pa do polovine prvog milenija prije nove ere. Tradicionalna predanja zoroastrijanaca smatraju da je Zaratustra živio tri stotine godina prije Aleksandra Makedonskog, što znači od druge polovine sedmog stoljeća do početka šestog stoljeća prije nove ere. Međutim, danas većina historičara daje prednost mišljenju da je to bilo oko hiljadu godina prije nove ere.O mjestu Zaratustrinog rođenja, također, postoje neslaganja. Neki smatraju da je mjesto njegovog rođenja zapad Irana, drugi centralni Iran, a neki opet istok Irana. Ponekad se navode imena određenih gradova i mjest , ali ni za jedno od ovih mišljenja nemamo siguran dokaz. Ono što je nesumnjivo jeste da je mjesto širenja zoroastrijske religije bio istok Irana. U svetim zoroastrijskim tekstovima navode se događaj rođenja i Zaratustrinog djetinjstva zajedno sa mnogim čudima. Iz ovih tekstova se d zaključiti da je Zaratustra od rane mladosti tragao za istinom i da je godinama ulagao napor na tom putu, dok mu se u tridesetoj godini nije pojavio anđeo Vohumana (anđeo dobrog mišljenja) i uputio ga u predvorje Ahura Mazde (stvoritelja velikog svijeta) i tako on dobiva poslanicu da Božiju poruku prenese ljudima. On u početku svoju vjeru predstavlja u gradovima na zapadu i jugu Irana i niko mu ne vjeruje osim malog broja ljudi, sve dok zbog pritiska i uznemiravanja neprijatelj nije iselio na istok Irana, gdje je svoju vjeru predstavio Goštasbu, iranskom padišahu. On je sa svojim dvorjanima prihvatio njegovu religiju, koja se tako spasila od nestanka i postepeno se počela širiti. Zaratustra se trudio u širenju svoje religije sve dok ga na kraju, u sedamdeset i sedmoj godini, nisu ubili Turanci dok je obavljao molitvu.

Nakon Zaratustre

Širenje Zaratustrine religije nakon njegove smrti u Iranu je imalo mnogo uspona i padova. Iz epigrafa koji postoje iz doba Ahemenida može se zaključiti da je službena religija ovog perioda imala zajedničkih elemenata sa Zaratustrinom religijom, ali je s njom imala i nekih različitosti, tako da se smatra da je službena religija ovog perioda bila starija i jednostavnija od Zaratustrine religije. Eškanidski vladari nisu poklanjali značajnu pažnju Zaratustrinoj religiji, ali je nakon njih, u vrijeme Sasanida, ova religija postala službena i vladajuća religija. Sa dolaskom islama i njegovim prihvatanjem od strane većine Iranaca, postepeno se smanjio broj sljedbenika Zaratustre. U ovom periodu jedan broj zoroastrijanaca je preselio iz Irana u Indiju te još i danas tamo žive i nazivaju se Parsi. Danas, broj sljedbenika ove religije u Iranu, Indiji i drugim dijelovima svijeta nije veći od nekoliko stotina hiljada osoba.

Učenja zoroastrizma

Pošto su se zoroastrijski sveti tekstovi pojavili u dvije etape, istraživači vjeruju u postojanje dvije etape razvoja ove religije i dvije vrste naučavanja pripisuju ovim dvjema etapama. Zato ćemo, prije nego što nešto kažemo o naučavanjima ove religije, osvrnuti se na njene svete tekstove.

Sveti tekstovi zoroastrizma

Religijska knjiga zoroastrijanaca naziva se Avesta, što znači znanje. Iz današnje Aveste može se zaključiti da je ova knjiga pretrpjela mnogo izmjena dok nije dobila današnji oblik.

U jednom dijelu ove zbirke kaže se da je prema naredbi Goštasba knjiga Avesta ispisana na dvanaest hiljada kravljih koža u dva primjerka i potom pohranjena u dvije biblioteke. Aleksandar Makedonski je nakon napada na Iran uništio ova dva primjerka. Poslije su neki, u vremenu Eškanida i Sasanida, preostale dijelove te velike knjige skupili, dodajući ono što je ostalo u sjećanjima, da bi tako knjiga dobila sadašnji izgled. Ono što danas imamo pod imenom Avesta odnosi se na ovaj period. Postojeća knjiga dijeli se na pet glavnih dijelova:Jasna znači slavljenje i ima sedamdeset dva poglavlja. Dio pod nazivom Gatha se nalazi u ovom dijelu, odnosi se na samog Zaratustru i u religijskom smislu je vrjedniji od ostalih dijelova Aveste;

Visperad obuhvata trideset dva poglavlja i objašnjava religijske i etičke propise religijskih prvaka;

Jašte znači hvalospjevi i u prošlosti je njihov broj bio u skladu sa brojem dana u mjesecu, ali danas nema više od dvadeset dvije jašte;

Horda-Avesta znači Mala Avesta i obuhvata dnevne molitve, slavljenja, molitve pokajanja i spominjanja, koje zoroastrijanci trebaju svaki dan izgovarati uz posebne obrede;

Vendidad ima značenje knjige i zakona i obuhvata teme o stvaranju svijeta, povijesti seljenja Arijevaca i zakona koji se odnose na zemljoradnju, pravo, čistoću, ukop mrtvih i dr.

Istraživači vjeruju da povijest pojavljivanja Gathe seže u vrijeme samog Zaratustre, jer se u skladu sa zoroastrijskom tradicijom pripisuju lično njemu. Na osnovu toga, prilikom objašnjavanja zoroastrijskih učenja treba uzeti u obzir sljedeće dvije etape:

Prvobitna zoroastrijska religija

U knjizi Gatha, koja se pripisuje samom Zaratustri, postoje naučavanja koja se razlikuju od naučavanja u drugim dijelovima Aveste. Načela ovih naučavanja smatraju se “prijašnjom” ili “prvobitnom” zoroastrijskom religijom, a to su:

– U svijetu postoje dva principa, istina (aš ) i laž, od kojih je prvi simbol reda, istinitosti i pobožnosti, a njezin zemaljski simbol je sveta vatra. Drugi princip je simbol haosa, laži i odsustva pobožnosti. Upravo kao što u mikrosvijetu, tj. u čovjeku postoji potencijalno pobožnost i nepobožnost, koji su u stalnoj borbi u čovjekovoj nutrini, u makrosvijetu postoji, također, ista značajka.

– U ovoj knjizi je naglašeno obožavanje jedinog Boga, Boga koji nekad označava stvoritelja svega postojećeg ili stvoritelja života. Ponekad je Mazda u značenju velikog znalca, a ponekad Ahurda Mazda u značenju stvoritelja velikog znalca. Ovaj veliki i jedini Bog ima dva sina blizanca. Jedan je Sepanta Minu, a drugi Angre Minu ili Ahriman. Prvi je simbol istine, a drugi simbol laži. Isto tako, njih dvojica u mišljenju, govoru i ponašanju predstavljaju dva suprotna pola.10 Sepanta Minu je jedno očitovanje Ahure i na čelu je skupine kojoj pripada šest drugih besmrtnih predstavnika Ahure. Ovih sedam predstavnika, koji su poslije nazvani Emšasepand (besmrtni sveti ili darovatelj mnoštva), ustvari su simboli svojstava Ahura Mazde. Pored toga, Ahriman je, također, stvorio skupinu demona kojima upravlja.

– Borba između sljedbenika istine i sljedbenika laži dešava se u čitavom kosmosu i nastavit će se do uništenja laži. U ovoj borbi svi elementi egzistencije slobodni su u odabiru svoga pravca. Istinska zoroastrijska religija je uputa ljudima, a Ahura Mazda je posljednji sudija.

– Svijet je sastavljen od dva dijela, duhovnog i materijalnog i oba je stvorio Ahura Mazda.

– Bog je čovjeka stvorio razumnog i zato on upravlja svojom voljom. Zaratustra je vjerovjesnik Božiji koji je došao da uputi čovjeka. U svakom vremenu dolaze spasitelji radi čovjekovog upućivanja koji se nazivaju sušjanti (spasitelji).

– Čovjek nakon smrti mora proći most odabira. To je most kojeg ne mogu proći grješnici. Svršetak dobrih će biti u raju, a svršetak zlih će biti u paklu.

Nova zoroastrijska religija

Ono što smo rekli o Zaratustrinim naučavanjima odnosi se na Gathe, dio Aveste koji je stariji od drugih dijelova i pripisuje se samom Zaratustri. Smatra se da su se pojavile sljedeće promjene u drugim dijelovima Aveste u pogledu ovih učenja:

1. Ahura Mazda je izgubio svoje položaj jedinstvenosti i postaje jedno sa Sepanta Minu i nalazi se naspram Ahrimana. Zbog toga se on pretvara u jednog od emšasepandan – koji više nisu predstavnici Ahura Mazde, nego su bliska božanstva – i on stoji na čelu njih;

2. Naspram grupe od sedam emšasepanda nalazi se grupa od sedam demona, na čijem čelu se nalazi Ahriman;

3. Osim emšasepanda postoje mnoga božanstva i ustvari, svaka pojava ima svoje božanstvo. Naravno, neka od ovih božanstava su važnija i imaju uzvišeniji položaj.

Uz sve ono što je rečeno, neki od zoroastrijskih autorasmatraju zlonamjernim ovo razdvajanje i naglašavaju jedinstvo Ahura Mazde i učenje koje kaže da je on stvoritelj svega. Oni dualizam smatraju uvredljivim za zoroastrijance i vjeruju da u zoroastrijskoj religiji postoji etički dualizam, ne dualizam u stvaralaštvu ili obožavanju. Prema njihovim tvrdnjama zoroastrijanci nikada Ahrimana ne smatraju stvoriteljem bilo čega. Ustvari, sva bića svijeta – koja su sva stvorenja Ahura Mazde – ili su dobra i korisna i pripadaju skupini sepanta minu (oni koji imaju ćud meleka) ili su loša i čine štetu i pripadaju skupini angre minu (oni koji imaju lošu i ružnu ćud). Ovaj autor smatra da savremeni zoroastrizam, njegov temelj i osnovu čine sljedeća načela:

1. Postojanje i jedinstvo Ahura Mazde;

2. Poslanica i vjerovjesništvo Zaratustrino;

3. Slijeđenje dobra – tj. istine i čistote – jedini je put izbavljenja ljudi;

4. Slijeđenje razuma i razboritosti u toku života;

5. Samokontrola ili vladanje sobom i borba protiv zla;

6. Poniznost, ljubaznost i čista ljubav prema svim stvorenjima;

7. Dostizanje materijalnog i duhovnog savršenstva na osnovu truda i napora na ovom svijetu;

8. Vječnost duše i opstanak čovjeka i nakon smrti;

9. Nagrada za dobra djela i kazna za loša djela u raju i paklu;

10. Proživljenje.

Vjerski obredi zoroastrijanaca

– Zoroastrijanci vatru smatraju svetom i imaju posebne zoroastrijske hramove u kojima se vatra ne gasi i poštuje;

– Za svakog zoroastrijanca je obavezno da se moli Bogu pet puta u toku noći i dana;

– U ovoj religiji održavaju se mnogobrojne svečanosti u raznim godišnjim dobima i na njima se izražava zahvalnost na blagodatima Božijim;

– U ovoj religiji se naglašava pridržavanje etičkih propisa i postoji mnogo etičkih normi.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Mary Boyce, Zoroastrians: Their Religious Beliefs and Practices, prijevod na perzijski jezik Askar Bahrami.

2. Moubad Rustem Šahzadi, Zaratustra i njegova učenja.

3. Mahrdad Bahar, Azijske religije, str. 13-60.

Treći dio

Religije Dalekog istoka

1. Taoizam

2. Konfucijanizam

3. Šintoizam

Trinaesto predavanje

Drevna Kina i taoizam

Jedna od najstarijih civilizacija svijeta je civilizacija Kine, čiji početak povjesničari smještaju u daleku prošlost. Prostor Kine je nekoliko hiljada godina prije nove ere imao poseban vladajući i društveni poredak. Ova stara civilizacija i kultura je iznjedrila i sačuvala dvije od postojećih živih religija svijeta. Drugim riječima, u određenim periodima povijesti ove civilizacije pojavila su se dvojica reformatora ili dvojica mudraca sa dva različita misaona usmjerenja, čija su naučavanja i govori oformili dva religijska sistema. Ova dva mudraca bili su Lao Ce i Konfučije i obojica su rođena u šestom stoljeću prije nove ere u vremenskom razmaku od nekoliko decenija. Oni su ustvari, preuzeli neka mišljenja svoga vremena i dijelom ih preinačili. U svakom slučaju, da bismo proučili ove dvije religije, potrebno je da se sažeto upoznamo sa religijom i kulturom drevne Kine.

Religija u drevnoj Kini Religiju drevne Kine treba smatrati jednom vrstom obožavanja duha, jer je obožavanje i posvećivanje pažnje duhovima, posebno duhovima predaka i poznavanje njihovog uplitanja u svijet i život ljudi, bilo najosnovnije religijsko učenje ove kulture. Smatra se da je u najstarijem kineskom društvu vladao matrijarhat. U ovom vremenu je tkalačko zanimanje bilo obaveza žena i imalo je najveću važnost i zato su obožavan duhovi predaka po majčinoj strani. Oni su vjerovali da duh predaka po majčinoj strani ulazi u tek rođeno dijete. U vremenu nakon toga, možda na početku prvog milenija prije nove ere, ova situacija se promijenila, kovači su dobili prednost nad tkalcima i muškarci su dobili prednost nad ženama. Od ovog trenutka su počeli da se obožavaju preci po očevoj strani. U drevnoj Kini nebo je bilo muškog roda i smatralo se ocem, a zemlja je bila ženskog roda i smatrala se majkom. U periodu matrijarhata zemlji se poklanjala veća pažnja i poštovanje, tako da je majka zemlja bila izvor svih plodova. Ali u kasnijem periodu počela se nebu poklanjati veća pažnja. U religijskom vjerovanju ovog naroda u svijetu postoje dva principa, muški i ženski, jang i jin. Pojavljivanje bića na svijetu je učinak spajanja ova dva principa. Pojave kao što su vanjski oblik stvari, toplota, Sunce, svjetlost i ljeto potiču od muškog principa jang, a pojave kao što su unutarnji oblik stvari, hladnoća, vlažnost, sjenka i zima potiču od ženskog principa jin.

Sljedeće načelo koje je postojalo u religijskom vjerovanju tog naroda bilo je načelo tao. Tao znači staza i put, pod ovim pojmom se misli na kosmičku snagu koja je stvorila red u svijetu. Oni su vjerovali da je princip tao oduvijek i da je njegov zakon zauvijek. Ovaj zakon je potencijalno postojao prije stvaranja sadašnjeg svijeta i pojavio se stvaranjem svijeta. Ovaj put je savršen i postojan tako da, uz vječno planiranje, druga bića dolaze u postojanje u skladu s njim i započinju svoje usavršavanje. U ovoj religiji nekad se govori o jednom osobnom bogu, ali ovaj bog nije imao velikog uticaja u svijetu, duhovi upravljaju stvorenjima svijeta i oni će dobre odvesti nagradi, a zle kazni. Ovaj bog se smatrao vladarom svijeta i njegov jedini posao bio je davanje hanovima (kineskim carevima) imena sinova neba. Zbog ovoga je status i položaj hanova bio jedan nebeski status, koji je njima darovan i narod nije imao pravo da se buni protiv njega. Ako hanovi ne bi izvršavali svoju nebesku obavezu, red u prirodi bi se narušio i velika nesreća spuštala bi se na narod, što je bio znak srdžbe nebesa. U ovom slučaju, narod bi imao pravo da ustane i pobuni se protiv hanova. Smatra se da je nebeski status hanova pred-stavljao temelj vladavine feudalnog poretka u društvu. U prvoj polovini prvog milenija prije nove ere počeo je da slabi društveni i religijski poredak u Kini i društvo je bilo zahvaćeno korupcijom i neredom. U ovom vremenu pojavila su se dvojica mudraca da bi pronašli put reformiranja društva.

Povijest i vjerovanja u taoizmu

Religija tao pripisuje se mudracu po imenu Lao Ce i zato se ponekad naziva Lao Ceova religija. Veoma je malo dostupnih podataka o životu ovog mudraca i to su podaci koji imaju boju i miris jednog mita. Iz ovog razloga su neki poricali historijsko postojanje njegove ličnosti i smatrali su ga mitskom ličnošću. Kako god, Lao Ce rodio se u centralnom dijelu Kine 604. godine prije nove ere. Poslije je dospio na vladarski položaj, ali ga je poslije nekog vremena napustio i osamio se. Umro je 517. godine prije nove ere. Jedan kineski autor ovako o njemu piše: Lao Ce je bio razuman i pobožan čovjek, njegov cilj i način življenja bili su skrivanje sebe i bezimenost. Lao Ce je najveći dio svoga života proveo u mjestu Ču. Kada je predvidio propadanje i korupciju u Ču, napustio je to mjesto i otišao prema granici. Jedan čovjek zadužen za carinu rekao mu je: “Pošto vi želite da idete u mirovinu, ja tražim od vas da zbog mene napišete jednu knjigu.” Poslije toga je Lao Ce napisao knjigu u dva dijela koja sadrži nešto više od pet hiljada riječi i u njoj raspravlja o pojmovima pobožnosti i razumijevanja. (Upravo ta knjiga je postala svetom knjigom ove religije). Potom je napustio to mjesto. Niko ne zna gdje je umro.

(Karus, Zakon razuma i vrline, str. 71-72)

Učenja taoizma

Prvobitno Lao Ceovo učenje više je nalik na jedan filozofski nego na religijski sistem. Smatra se da je ovaj sistem u kasnijim etapama pretrpio velike promjene i dobio je drugačiji izgled. Osnovna načela ove škole su sljedeća:

Osnovni principi taoizma: Kao što je spomenuto riječ tao označava stazu i put. Princip tao je postojao u Kini prije Lao Cea i značio je princip davatelja reda univerzumu, a to je princip koji se naglašava u Lao Ceovim naučavanjima. Sažetak učenja ove škole je u tome da tao ima jedan zakon koji vlada prirodom i čovjek treba da mu se pokorava. Put čovjekovog spasenja jeste u tome da se kreće u skladu sa prirodnim poretkom, koji je tao uspostavio. Ako se kreće suprotno tom zakonu, on ustvari pliva rijekom uzvodno i svoju energiju uzaludno drugima ustupa, jer je suprotstavljen zakonu tao. O značajkama principa tao govori se u svetim tekstova ove religije. Jedna je početna bit koja sve obuhvata, neodređena je i postojala je prije svake pojave neba i zemlje. Kako je samo ona mirna i prazna! Kao je samodovoljna i nepromjenljiva! Svuda je prisutna i beskonačna! Sa svim time, ova mirna praznina postaje majkom svega. Ko znade njezino ime? Samo mogu o svojstvima njezinim govoriti i nazvati je tao. Ovo, iako je veoma neispravno samu nju velikom ću zvati. Ali, koliko je beskrajna njezina veličina! (poput kruga) u daljinu kruži i otuda se ponovo vraća. Kako je veliki tao! Ali, nebo je, također, veliko, i zemlja je, također, velika i savršeni učenjak je isto tako velik. Na zemlji su ove četiri veličine i savršeni učenjak je među njima. Neka ljudi u skladu sa zemaljskim zakonima djeluju, neka zemlja u skladu sa nebeskim zakonima djeluje, neka nebesa u skladu sa zakonima tao djeluju i tao će u skladu sa svojom sudbinom djelovati. Tao sve stvari dovodi u postojanje, daje im oblik, daje im utočište, nadzire ih i daje im opskrbu. Bez prigovora uslužuje i sve stvari vodi ka savršenstvu. Tao je uglavnom neosobno biće i rijetko se o njemu govori kao o nekom biću: Ako mi ispunimo sve ove uvjete, isto tako ćemo postati mirni i bistri kao čistota ispunjena izvorom. Onda mi nećemo prepoznati nikakvog duhovnog pretka, jer niko toga neće dostojan biti, jedino savršeni otac, veliki Tao.Dva principa, jang i jin: Kao što je prethodno rečeno, u religiji drevne Kine postojala su dva principa, muški i ženski

– jang i jin. Svijet je nastao njihovim sjedinjenjem. Ovo učenje se, također, potvrđuje u taoizmu.

Sveti tekstovi: Sveti i glavni tekst ove religije je upravo spis koji se nalazi u tradiciji ove religije, tekst koji je Lao Ce napisao graničaru kada je napuštao grad. Ali, savremeni kritičari odbijaju ovu tvrdnju i porijeklo ove knjige smještaju u raniji period i vjeruju da je ovu knjigu napisalo nekoliko osoba.

Naziv ove knjige je Tao Te Čing i istraživači se ne slažu oko značenja njezinog naslova. Ova knjiga sadrži govore i univerzalne pojmove koji imaju neuređen redoslijed i mjestimično spominje prošlost i život osnivača ove religije. Etički sistem: Taoizam naglašava pridržavanje etičkih načela. Osnovno etičko načelo ove religije je požrtvovanost i opraštanje:

Bit ću dobar i prema onima koji su prema meni dobri, kao prema onima koji nisu prema meni dobri. I tako će sve postati dobro. Prema onima koji su prema meni iskreni i ja ću, također, biti iskren i prema onima koji nisu iskreni prema meni, opet ću biti iskren i tako će sve postati iskreno. I čini dobro onome ko te povrijedio.

Čovjekova sudbina: Kao što je već rečeno, jedan od važnih principa u religiji drevne Kine bilo je vjerovanje da duhovi predaka utiču na svijet i živote pojedinaca. To vjerovanje zahtijeva opstojnost duha nakon smrti. U ovoj vjeri govori se o rajevima i paklovima u kojima će boraviti, nakon sviđanja računa, dobri i zli. U svakom slučaju, u taoizmu postoji mnogo govora o ovome, iako se smatra da se u svetom tekstu ove religije ova tema često ne spominje, već da ova tema u taoizmu potiče iz drugih religija. Taoizam nakon Lao Cea Učenja Lao Cea, koja su u prvoj etapi bila u obliku jedne filozofske škole, u sljedećoj etapi su postala jedna religija u kojoj je prevladavala magija i čarobnjaštvo. Jedan od velikih tumača ove škole, koji je živio otprilike dva stoljeća poslije Lao Cea zvao se Čuang Ce. On kaže: “Ko god se poveže sa suštinom tao postići će vječni život i neće mu moći naštetiti nikakav svirepi niti zajedljivi.” Tema koja je postepeno postala važna u ovoj religiji govorila je o tome kako se može pronaći put za dug životni vijek, a taj put su magija i čarob njaštvo. Ovo je dovelo do toga da su magija, čarobnjaštvo i takve vrste obreda postali učestali u ovoj religiji. U svakom slučaju, ova religija se postepeno, od jedne filozofske škole pretvorila u općeprihvaćenu religiju punu imaginacija i iskrivljenja. Religijski obredi monaha ove religije većinom su neki vid magije i čarobnjaštva. To je bio razlog zašto ova religija danas nema životnosti.16 Broj sljedbenika ove religije je manji od dva miliona i, uglavnom, žive u Kini. Iako su tokom povijesti Kine vladari štitili ovu religiju, ona nikada nije značajnije zaživjela u ovoj zemlji.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, dio “Filozofski i religijski taoizam”, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi.

2. Vehab Vali, “Historija drevne Kine”; Jusuf Ebazeri, “Škola taoizma”u knjizi Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 23-34 i 112-127.

3. Religijski svijet, sv. 2, str. 494-511.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 9.

5. RobertErnest Hume,World’s Living Religions, prijevodnaperzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 7.

6. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 12.