Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Jedanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja u sikhizmu

Sikhizam je religija koja je u povijesnom smislu nastala nakon svih živih svjetskih religija, jer od njenog osnivanja nije prošlo više od pet stoljeća. Ova religija je nastala u hinduizmu i ustvari, njezino naučavanje je sinteza učenja dvije religije, hinduizma i islama, iako njezini sljedbenici ovu religiju smatraju novom božanskom objavom. Ova religija nema mnogo sljedbenika, između deset i petnaest miliona, od koji 95% živi na sjeverozapadu Indije, području nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka sikhizma

Za proučavanje kolijevke nastanka ove religije potrebno je obratiti pažnju na dvije teme: jedna je stanje hinduizma kada se pojavio sikhizam, a druga je oblik ispovijedanja islama u Indiji tog vremena. Nekad se smatra da su postojeće idolopoklonstvo u hinduističkoj religiji – koje je u tom vremenu imalo jedan neugodan oblik – s jedne strane, i naglašavanje na suhoparnu izvanjsku praksu i ne obraćanje pažnje na sadržaj vjere u obliku ispovijedanja islama koji je postojao u Indiji u tom vremenu, s druge strane, stvorili pogodno tlo za pojavljivanje religije sikhizma. Osnivač ove religije nastoji da naglasi čisti islamski tevhid, a da s druge strane sačuva gnostička učenja hinduizma. Smatra se da je trud za sjedinjenje ove dvije religije započeo prije pojave sikhizma, i da su osobe poput Kebira (1440-1518) uložile u vezi s tim veliki napor. Osnivač sikhizma ustvari nastavlja njihov napor, s tim da oni, za razliku od njega, nisu željeli osnovati novu religiju.

Život osnivača sikhizma

Osnivač sikhizma je čovjek po imenu Nanak. Rodio se u gradiću u blizini Lahorea na sjeverozapadu Indije. Njegovi roditelji bili su hindusi iz druge kaste, prinčevi po porijeklu, koji su radili za jednog muslimanskog feudalca tog vremena i provodili život u siromaštvu. Smatra se da se Nanak u mladosti opirao mnogim vjerskim načelima. U početku, ni u jednom zanimanju kojim bi se pokušao baviti nije postizao uspjeh. Njegovo srce je bilo preokupirano nečim drugim, njegovi duševni preobražaji i unutarnja previranja su narastala sve dok:

Jednog dana, nakon što se okupao u rijeci i izašao van,okrenuo se prema šumi i iščezao. Govore da ga je tu uzelo otkrovenje i obreo se u prisustvu Uzvišenog. Bog mu je poklonio pehar rajskog napitka. Onda mu je rekao: “Ja sam sa tobom. Ja sam tebe i svakoga ko prihvati tvoje ime učinio sretnim. Ustani i idi i ponavljaj Moje sveto ime i drugima, također, naredi da spominju Moje sveto ime. U napuštanju Ovog Svijeta budi postojanog koraka i posveti se sjećanju na Mene. Izgradi kod sebe besprijekornost i čistoću tijela, robovanje Gospodaru i razmišljanje u svijetu. Popij ovaj pehar čistog napitka da bi znak Moga pečata bio na tebi. U tradiciji sikhizma se smatra da je poslije tog božanskoggovora Nanak nadahnut ovom pjesmom: “Bog je jedan i njegovo ime je istina. Gospodar je čist od ljutnje i srdžbe, izuzet od bojazni i straha, živi i samostojni, veliki i ljubazni. Istiniti je postojao oduvijek i postojat će zauvijek, o Nanak. On je bio, jest i bit će.” Nanak je poslije tri dana izašao iz šume i, nakon što je jedan dan šutio obznanio je: “Nije riječ o hinduizmu i islamu”. Potom je započeo predstavljati svoje učenje. On je putovao zajedno sa muzičarom po imenu Mardana i predstavljao svoje učenje. Sebe nazivao guru (učitelj), a svoje učenike sikh (učenik). Propagirao je učenje koje je, s jedne strane bilo sinteza učenja hinduizma i islama, a s druge strane je nastojao da odbaci ono što je, prema njegovom mišljenju, bilo loše u ove dvije religije. On je, u skladu sa ovim, izabrao svoju odjeću koja je bila sinteza odijevanja muslimana i hindusa. Umro je 1538. godine u svojoj 69. godini, nakon dugih putovanja, odgajanja mnogih učenika i sljedbenika. U tradiciji ove religije se prenosi kada je on umro nastao je spor između muslimana i hindusa u skladu sa pravilima koje religije da se Nanak sahrani. Da li da se spali ili da se ukopa? Nanak je oporučio da sljedbenici dvije religije pripreme i postave dva buketa cvijeća, jedan sa lijeve strane, a drugi sa desne strane njegovog tijela i da tako ostave do jutra sljedećeg dana. Neka bude sahranjen u skladu sa propisima onih čije cvijeće bude svježije, tj. propisima te religije. Oni su tako uradili I kada su došli sljedećeg dana, oba buketa cvijeća bila su svježa, dok je tijelo bilo sahranjeno na nebu.

Religija nakon osnivača

Nanak je prije smrti odredio svoga nasljednika. Nanak je bio prvi gur ̄, a njegov nasljednik drugi gur ̄ i tako su određivani sljedeći nasljednici do desetog gur ̄a, koji je bio posljednji među njima. Od Nankovog vremena do petog gur ̄a sljedbenici ove religije živjeli su u miru i slijedili su Nanakovo učenje. Oni nisu bili odvojeni od hindusa i muslimana i posebno su sa muslimanima imali bliske odnose. Ali, u vrijeme petog gur ̄a, jedan događaj prouzročio je da ova religija krene drugim smjerom. Do vremena petog gur ̄a u ovoj religiji nije bilo svetog teksta. Tada je peti guru sakupio Nanakove i pjesme prijašnjih gur ̄a, a također svoje i pjesme još nekih osoba i nazvao ih Grant sahib (Knjiga Božija). Nakon toga neki su ga ogovarali kod muslimanskog vladara, šaha Indije (Akbar, sin Hamajunov), ali ovaj razumni šah, nakon što je pročitao njegovu knjigu nije u njoj našao ništa neispravno. Zato je pohvalio gur ̄a. Poslije šaha, njegov sin Āahangir je uhapsio gur ̄a i on je na kraju umro u zatvoru. Guru je prije hapšenja odredio svoga sina za nasljednika i oporučio mu da oružjem napadne na šaha i da priprema vojsku za očuvanje naroda. On je ovako učinio i nakon toga se ova religija pretvorila u vojnu grupaciju, tako da su naredni gur ̄i nastavili ovaj put i ratovali, sve dok nije došao red na desetog gura. On nije odredio svoga nasljednika i oporučio je svojim sljedbenicima da je ubuduće njihov vođa knjiga Grant sahib. On je odredio posebna vjerska pravila. Naprimjer, posebno obredno pranje koje je poznato kao obredno pranje “ispod mača”, odredio je kao božansku obavezu i sljedbenike je obavezao da se pridržavaju pet stvari koje je sam učinio sloganima, a koji počinju sa slovom “K” na lokalnom jeziku. Ovih pet stvari su: nešišanje kose i brade, češalj, kratke pantalone, željezna narukvica i čelični mač ili handžar.Poslije smrti desetog gur ̄a, sljedbenici ove religije su stalno bili u ratu i sukobu i jedno vrijeme imali su i svoju političku nezavisnost. Njihov posljednji emir predao se Englezima 1849. godine. Smatra se da su u indijskom ustanku učinili velike usluge Englezima. Sljedbenici ove religije bili su često snažne tjelesne građe, a razlog tome je ili razlika u porijeklu ili činjenica da oni nemaju nikakvih zabrana u pogledu jedenja mesa. Ovo obilježje, kao i njihov vojnički duh, bili su razlog zašto su ih u mnogim područjima koristili kao pripadnike sigurnosnih snaga.

Učenja sikhizma

Nanak je ustanovio religijski sistem koji je obuhvaćao mnogobrojna vjerska i praktična učenja. Najvažnija učenja ove religije su sljedeća: Teologija: U ovoj religiji naglašava se vjerovanje u jednog Boga, Boga čije je ime Istiniti i koji ima svoja svojstva. Svojstva ovog boga su slična svojstvima Boga u islamu. Zato se smatra da je Nanak u teološkim učenjima bio pod uticajem islama. Pjesma koju je Nanak ispjevao nakon prvog božanskog govora – koja je prethodno prenesena – na najbolji način pokazuje njegovu teologiju. U svetoj knjizi ove religije postoje mnoge druge rečenice o ovoj temi:

Bog je jedan, i nema boga osim Njega, o brate moj! Ti nemaš saučesnika da bi bio pored Tebe. Koga da zovem drugim bogom? Nema nikoga. U čitavom svijetu postoji samo jedini Bog, bez mahane i čist. Svačije zarobljeništvo i sloboda u Tvojim su rukama, niko se u to ne može uplesti. On čini sve što hoće, niko Mu ne naređuje, On je Vladar i Vladar vladara. Sve je potčinjeno Njegovoj naredbi i volji. Osim toga, teologija ove religije bila je s jednog aspekta i pod uticajem hinduističke religije. U svetoj knjizi ove religije se kaže: “Ti, o veliki Bože! Jedan si, ali su tvoje inkarnacije mnogobrojne.”

Nanak je u pogledu odnosa Boga prema svijetu pod uticajem hinduizma. On kaže da je Bog stvoritelj svijeta, ali je čitav svijet oblik uobrazilje i imaginacije ili maya. Ustvari, čitav svijet i čak i bogovi su, također, inkarnacije Boga. On kaže da su iz ujedinjenosti Boga sa mayom proizašla tri potomka: jedan je Brahma stvoritelj, drugi je Višna čuvar i treći je Šiva uništitelj. Položaj osnivača religije: Nanak je sebe nazvao gur ̄om (učiteljem). Od njega se prenose rečenice da je sebe nazivao nemoćnim i grješnim slugom Božijim10: “Moje mahane nisu izbrojive! Mnogo je mojih grijeha, toliko koliko je vode u morima i okeanima! Podari mi Svoju milost! Podaj mi mrvicu Svoje darežljivosti i oprosta. Izbavi me jer sam poput komadića kamena koji tone.” Također kaže: “Ja dan i noć ozloglašenost stvaram, ja sam nizak i bezvrijedan, ja hlepim prema kući svoga susjeda, strast i srdžba – što su znaci niskosti – u srcu mome prebivaju.”I pored ovoga, njegovi sljedbenici su ga pred kraj života smatrali bogom i spasiteljem: “Ljudi su malo-pomalo na njega gledali kao na jednog boga, zazivali su ga da im oprosti i odvede spasenju.”

Sveti tekstovi: Kao što je istaknuto, ova religija nije imala svetog teksta do petog gur ̄a. Onda je ovaj gur ̄ sakupio pjesme Nanaka, prijašnjih gur ̄a i drugih osoba, tome je dodao svoje pjesme i to je nazvao Grant sahib (Knjiga Božija). Naknadno je deseti gur ̄ ovoj knjizi pridodao i druge pjesme. Ova knjiga ima blizu tri hiljade poetskih stihova. U sikhizmu ovoj knjizi iskazuju posebno poštovanje, tako da je drže danonoćno na posebnim pločama koje se nalaze u hramu, kao da vjeruju u njezinu posebnu osobnost. Smatra se da u hramu svaki dan i noć neko čita ovu knjigu.

Čovjekova sudbina i put izbavljenja: Nanak je u vezi s čovjekovom sudbinom prihvatio hinduističko učenje. Čovjek je zarobljen u krugu reinkarnacije. Njegovu sudbinu u budućem životu određuje karma ili ishod njegovih djela. Ali, čovjek može sebe izbaviti iz ove patnje i doseći nirvanu – što je samo iščeznuće u Istinitom. Ustvari, krajnje izbavljenje zadobiva se spoznajom Istinitog i spominjanjem njegovog imena, ne izvanjskim robovanjima. Naravno, božanska darežljivost i ljubav trebaju obuhvatiti stanje čovjekovo i bez toga čovjek neće nigdje stići. Bogoštovlje i obožavanje: U ovoj religiji bogoštovlje i obožavanje sastoji se jedino u tome da se o Bogu razmišlja i promišlja i da se spominje ime Božije:

Braćo moja, razmišljanje o Uzvišenom jedino je vjerovanje i vjerski obred. Najveća obaveza svih je ponavljanje imena Boga jedinog. Ime veoma čistog Ram14 imaj na umu, sve drugo ostavi. Pažnju svoju ka Bogu usmjeri. U svakom trenu uranjanja i trenutku podizanja ponavljaj ime Njegovo da tvoj duh bude privučen svjetlošću Božijom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. W. Owen Cole, Sikhism, prijevod na perzijski jezik Firuz Firuznija.

2. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, pogl. 7.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 7.

4. RobertErnestHume,World’sLivingReligions,prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 5.

Dvanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja zoroastrizma

Kada su Arijevci ili indoevropski narodi počeli svoju veliku seobu, jedan njihov ogranak, koji se naziva indoiranski narodi, krenuo je na jug i istok. U određenom periodu, koji nije tačno utvrđen, ovaj narod se podijelio u dvije skupine, jedan dio je otišao u Indiju, a drugi dio je došao na iransku visoravan. Ustvari, zoroastrizam se pojavio među ovim ogrankom Arijevaca. Posebnost ove religije u odnosu na druge svjetske religije jeste u tome da, iako joj je osnivač potpuno poznat, u pogledu vremena i mjesta njegovog rođenja postoje mnoga neslaganja. Ova neslaganja o vremenu i mjestu nastanka zoroastrizma toliko su uzela maha da otežavaju samu raspravu o kolijevci nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka zoroastrizma

Budući da nije razjašnjeno tačno vrijeme i mjesto Zaratustrinog rođenja, prilično je teško raspravljati o mjestu pojavljivanja njegove religije. Ipak, istraživači su opisali opće i približne uvjete u Iranu prije Zaratustre. Iran je prije Zaratustre bio mjesto susreta dvije civilizacije sa dvije različite kulture. Jedna je civilizacija i kultura Arijevaca koju su doselili, a druga je civilizacija i kultura domicilnih Iranaca. Smatra se da su doseljeni Arijevci kao i domicilni Iranci – koji su bili uglavnom pod uticajem kulture Mezopotamije – obožavali mnogobrojne bogove. Ta božanstva su bila svojevrsni simboli očitovanja prirode. Arijevski mitovi bili su patrijarhalno usmjereni, dok su u mitovima domicilnog stanovništva Irana i Mezopotamije značajniju ulogu imala ženska božanstva. Poslije su se ove dvije težnje međusobno ispreplele. U indoevropskim legendama vatra je imala veliku važnost i svetost i među ovim narodima su bile raširene vradžbine i čarobnjaštvo. Također, smatra se da su ovi narodi bili podijeljeni na tri klase, svećeničku, ratničku i proizvođačku. U mitovima Mezopotamije svijet nastaje iz prvobitnog haosa i nereda. Ovi narodi vjeruju da su bogovi i antibogovi međusobno suprotstavljeni. Smatra se da su ova vjerovanja vršila međusobni uticaj i pripremila teren za pojavljivanje zoroastrizma. Religija Iranaca prije Zaratustre bila je uglavnom zasnovana na žrtvovanju i to za mnogobrojna božanstva koja su bila simboli prirode, kao što su: nebo, zemlja, Mjesec, Sunce, i sl. I svakome od njih su pripisivali osobnost. Među ovim božanstvima voda i vatra su za Arijevce – koji su živjeli u suhim i hladnim stepama sjevera – bila dva životna elementa, istaknutija od drugih i njima se prinosilo više žrtava. Ovaj narod je vjerovao u život poslije smrti. Oni su prvobitno vjerovali da čovjekova duša, nakon odvajanja od tijela, ostaje na zemlji tri dana, potom ide u svijet mrtvih i njihov život ondje zavisi od poklona koje im daju oni što ostaju. Ali nakon što se iranski ogranak Arijevaca odvojio od drugih, među njima se postepeno pojavilo vjerovanje u raj, pakao, nagradu i kaznu.

Pojava Zaratustre

Kao što je spomenuto, postoji neslaganje među istraživačima o vremenu i mjestu pojave Zaratustre. Isto tako postoji neslaganje u pogledu vremena Zaratustrinog rođenja i to u rasponu od šest hiljada godina prije nove ere, pa do polovine prvog milenija prije nove ere. Tradicionalna predanja zoroastrijanaca smatraju da je Zaratustra živio tri stotine godina prije Aleksandra Makedonskog, što znači od druge polovine sedmog stoljeća do početka šestog stoljeća prije nove ere. Međutim, danas većina historičara daje prednost mišljenju da je to bilo oko hiljadu godina prije nove ere.O mjestu Zaratustrinog rođenja, također, postoje neslaganja. Neki smatraju da je mjesto njegovog rođenja zapad Irana, drugi centralni Iran, a neki opet istok Irana. Ponekad se navode imena određenih gradova i mjest , ali ni za jedno od ovih mišljenja nemamo siguran dokaz. Ono što je nesumnjivo jeste da je mjesto širenja zoroastrijske religije bio istok Irana. U svetim zoroastrijskim tekstovima navode se događaj rođenja i Zaratustrinog djetinjstva zajedno sa mnogim čudima. Iz ovih tekstova se d zaključiti da je Zaratustra od rane mladosti tragao za istinom i da je godinama ulagao napor na tom putu, dok mu se u tridesetoj godini nije pojavio anđeo Vohumana (anđeo dobrog mišljenja) i uputio ga u predvorje Ahura Mazde (stvoritelja velikog svijeta) i tako on dobiva poslanicu da Božiju poruku prenese ljudima. On u početku svoju vjeru predstavlja u gradovima na zapadu i jugu Irana i niko mu ne vjeruje osim malog broja ljudi, sve dok zbog pritiska i uznemiravanja neprijatelj nije iselio na istok Irana, gdje je svoju vjeru predstavio Goštasbu, iranskom padišahu. On je sa svojim dvorjanima prihvatio njegovu religiju, koja se tako spasila od nestanka i postepeno se počela širiti. Zaratustra se trudio u širenju svoje religije sve dok ga na kraju, u sedamdeset i sedmoj godini, nisu ubili Turanci dok je obavljao molitvu.

Nakon Zaratustre

Širenje Zaratustrine religije nakon njegove smrti u Iranu je imalo mnogo uspona i padova. Iz epigrafa koji postoje iz doba Ahemenida može se zaključiti da je službena religija ovog perioda imala zajedničkih elemenata sa Zaratustrinom religijom, ali je s njom imala i nekih različitosti, tako da se smatra da je službena religija ovog perioda bila starija i jednostavnija od Zaratustrine religije. Eškanidski vladari nisu poklanjali značajnu pažnju Zaratustrinoj religiji, ali je nakon njih, u vrijeme Sasanida, ova religija postala službena i vladajuća religija. Sa dolaskom islama i njegovim prihvatanjem od strane većine Iranaca, postepeno se smanjio broj sljedbenika Zaratustre. U ovom periodu jedan broj zoroastrijanaca je preselio iz Irana u Indiju te još i danas tamo žive i nazivaju se Parsi. Danas, broj sljedbenika ove religije u Iranu, Indiji i drugim dijelovima svijeta nije veći od nekoliko stotina hiljada osoba.

Učenja zoroastrizma

Pošto su se zoroastrijski sveti tekstovi pojavili u dvije etape, istraživači vjeruju u postojanje dvije etape razvoja ove religije i dvije vrste naučavanja pripisuju ovim dvjema etapama. Zato ćemo, prije nego što nešto kažemo o naučavanjima ove religije, osvrnuti se na njene svete tekstove.

Sveti tekstovi zoroastrizma

Religijska knjiga zoroastrijanaca naziva se Avesta, što znači znanje. Iz današnje Aveste može se zaključiti da je ova knjiga pretrpjela mnogo izmjena dok nije dobila današnji oblik.

U jednom dijelu ove zbirke kaže se da je prema naredbi Goštasba knjiga Avesta ispisana na dvanaest hiljada kravljih koža u dva primjerka i potom pohranjena u dvije biblioteke. Aleksandar Makedonski je nakon napada na Iran uništio ova dva primjerka. Poslije su neki, u vremenu Eškanida i Sasanida, preostale dijelove te velike knjige skupili, dodajući ono što je ostalo u sjećanjima, da bi tako knjiga dobila sadašnji izgled. Ono što danas imamo pod imenom Avesta odnosi se na ovaj period. Postojeća knjiga dijeli se na pet glavnih dijelova:Jasna znači slavljenje i ima sedamdeset dva poglavlja. Dio pod nazivom Gatha se nalazi u ovom dijelu, odnosi se na samog Zaratustru i u religijskom smislu je vrjedniji od ostalih dijelova Aveste;

Visperad obuhvata trideset dva poglavlja i objašnjava religijske i etičke propise religijskih prvaka;

Jašte znači hvalospjevi i u prošlosti je njihov broj bio u skladu sa brojem dana u mjesecu, ali danas nema više od dvadeset dvije jašte;

Horda-Avesta znači Mala Avesta i obuhvata dnevne molitve, slavljenja, molitve pokajanja i spominjanja, koje zoroastrijanci trebaju svaki dan izgovarati uz posebne obrede;

Vendidad ima značenje knjige i zakona i obuhvata teme o stvaranju svijeta, povijesti seljenja Arijevaca i zakona koji se odnose na zemljoradnju, pravo, čistoću, ukop mrtvih i dr.

Istraživači vjeruju da povijest pojavljivanja Gathe seže u vrijeme samog Zaratustre, jer se u skladu sa zoroastrijskom tradicijom pripisuju lično njemu. Na osnovu toga, prilikom objašnjavanja zoroastrijskih učenja treba uzeti u obzir sljedeće dvije etape:

Prvobitna zoroastrijska religija

U knjizi Gatha, koja se pripisuje samom Zaratustri, postoje naučavanja koja se razlikuju od naučavanja u drugim dijelovima Aveste. Načela ovih naučavanja smatraju se “prijašnjom” ili “prvobitnom” zoroastrijskom religijom, a to su:

– U svijetu postoje dva principa, istina (aš ) i laž, od kojih je prvi simbol reda, istinitosti i pobožnosti, a njezin zemaljski simbol je sveta vatra. Drugi princip je simbol haosa, laži i odsustva pobožnosti. Upravo kao što u mikrosvijetu, tj. u čovjeku postoji potencijalno pobožnost i nepobožnost, koji su u stalnoj borbi u čovjekovoj nutrini, u makrosvijetu postoji, također, ista značajka.

– U ovoj knjizi je naglašeno obožavanje jedinog Boga, Boga koji nekad označava stvoritelja svega postojećeg ili stvoritelja života. Ponekad je Mazda u značenju velikog znalca, a ponekad Ahurda Mazda u značenju stvoritelja velikog znalca. Ovaj veliki i jedini Bog ima dva sina blizanca. Jedan je Sepanta Minu, a drugi Angre Minu ili Ahriman. Prvi je simbol istine, a drugi simbol laži. Isto tako, njih dvojica u mišljenju, govoru i ponašanju predstavljaju dva suprotna pola.10 Sepanta Minu je jedno očitovanje Ahure i na čelu je skupine kojoj pripada šest drugih besmrtnih predstavnika Ahure. Ovih sedam predstavnika, koji su poslije nazvani Emšasepand (besmrtni sveti ili darovatelj mnoštva), ustvari su simboli svojstava Ahura Mazde. Pored toga, Ahriman je, također, stvorio skupinu demona kojima upravlja.

– Borba između sljedbenika istine i sljedbenika laži dešava se u čitavom kosmosu i nastavit će se do uništenja laži. U ovoj borbi svi elementi egzistencije slobodni su u odabiru svoga pravca. Istinska zoroastrijska religija je uputa ljudima, a Ahura Mazda je posljednji sudija.

– Svijet je sastavljen od dva dijela, duhovnog i materijalnog i oba je stvorio Ahura Mazda.

– Bog je čovjeka stvorio razumnog i zato on upravlja svojom voljom. Zaratustra je vjerovjesnik Božiji koji je došao da uputi čovjeka. U svakom vremenu dolaze spasitelji radi čovjekovog upućivanja koji se nazivaju sušjanti (spasitelji).

– Čovjek nakon smrti mora proći most odabira. To je most kojeg ne mogu proći grješnici. Svršetak dobrih će biti u raju, a svršetak zlih će biti u paklu.

Nova zoroastrijska religija

Ono što smo rekli o Zaratustrinim naučavanjima odnosi se na Gathe, dio Aveste koji je stariji od drugih dijelova i pripisuje se samom Zaratustri. Smatra se da su se pojavile sljedeće promjene u drugim dijelovima Aveste u pogledu ovih učenja:

1. Ahura Mazda je izgubio svoje položaj jedinstvenosti i postaje jedno sa Sepanta Minu i nalazi se naspram Ahrimana. Zbog toga se on pretvara u jednog od emšasepandan – koji više nisu predstavnici Ahura Mazde, nego su bliska božanstva – i on stoji na čelu njih;

2. Naspram grupe od sedam emšasepanda nalazi se grupa od sedam demona, na čijem čelu se nalazi Ahriman;

3. Osim emšasepanda postoje mnoga božanstva i ustvari, svaka pojava ima svoje božanstvo. Naravno, neka od ovih božanstava su važnija i imaju uzvišeniji položaj.

Uz sve ono što je rečeno, neki od zoroastrijskih autorasmatraju zlonamjernim ovo razdvajanje i naglašavaju jedinstvo Ahura Mazde i učenje koje kaže da je on stvoritelj svega. Oni dualizam smatraju uvredljivim za zoroastrijance i vjeruju da u zoroastrijskoj religiji postoji etički dualizam, ne dualizam u stvaralaštvu ili obožavanju. Prema njihovim tvrdnjama zoroastrijanci nikada Ahrimana ne smatraju stvoriteljem bilo čega. Ustvari, sva bića svijeta – koja su sva stvorenja Ahura Mazde – ili su dobra i korisna i pripadaju skupini sepanta minu (oni koji imaju ćud meleka) ili su loša i čine štetu i pripadaju skupini angre minu (oni koji imaju lošu i ružnu ćud). Ovaj autor smatra da savremeni zoroastrizam, njegov temelj i osnovu čine sljedeća načela:

1. Postojanje i jedinstvo Ahura Mazde;

2. Poslanica i vjerovjesništvo Zaratustrino;

3. Slijeđenje dobra – tj. istine i čistote – jedini je put izbavljenja ljudi;

4. Slijeđenje razuma i razboritosti u toku života;

5. Samokontrola ili vladanje sobom i borba protiv zla;

6. Poniznost, ljubaznost i čista ljubav prema svim stvorenjima;

7. Dostizanje materijalnog i duhovnog savršenstva na osnovu truda i napora na ovom svijetu;

8. Vječnost duše i opstanak čovjeka i nakon smrti;

9. Nagrada za dobra djela i kazna za loša djela u raju i paklu;

10. Proživljenje.

Vjerski obredi zoroastrijanaca

– Zoroastrijanci vatru smatraju svetom i imaju posebne zoroastrijske hramove u kojima se vatra ne gasi i poštuje;

– Za svakog zoroastrijanca je obavezno da se moli Bogu pet puta u toku noći i dana;

– U ovoj religiji održavaju se mnogobrojne svečanosti u raznim godišnjim dobima i na njima se izražava zahvalnost na blagodatima Božijim;

– U ovoj religiji se naglašava pridržavanje etičkih propisa i postoji mnogo etičkih normi.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Mary Boyce, Zoroastrians: Their Religious Beliefs and Practices, prijevod na perzijski jezik Askar Bahrami.

2. Moubad Rustem Šahzadi, Zaratustra i njegova učenja.

3. Mahrdad Bahar, Azijske religije, str. 13-60.

Treći dio

Religije Dalekog istoka

1. Taoizam

2. Konfucijanizam

3. Šintoizam

Trinaesto predavanje

Drevna Kina i taoizam

Jedna od najstarijih civilizacija svijeta je civilizacija Kine, čiji početak povjesničari smještaju u daleku prošlost. Prostor Kine je nekoliko hiljada godina prije nove ere imao poseban vladajući i društveni poredak. Ova stara civilizacija i kultura je iznjedrila i sačuvala dvije od postojećih živih religija svijeta. Drugim riječima, u određenim periodima povijesti ove civilizacije pojavila su se dvojica reformatora ili dvojica mudraca sa dva različita misaona usmjerenja, čija su naučavanja i govori oformili dva religijska sistema. Ova dva mudraca bili su Lao Ce i Konfučije i obojica su rođena u šestom stoljeću prije nove ere u vremenskom razmaku od nekoliko decenija. Oni su ustvari, preuzeli neka mišljenja svoga vremena i dijelom ih preinačili. U svakom slučaju, da bismo proučili ove dvije religije, potrebno je da se sažeto upoznamo sa religijom i kulturom drevne Kine.

Religija u drevnoj Kini Religiju drevne Kine treba smatrati jednom vrstom obožavanja duha, jer je obožavanje i posvećivanje pažnje duhovima, posebno duhovima predaka i poznavanje njihovog uplitanja u svijet i život ljudi, bilo najosnovnije religijsko učenje ove kulture. Smatra se da je u najstarijem kineskom društvu vladao matrijarhat. U ovom vremenu je tkalačko zanimanje bilo obaveza žena i imalo je najveću važnost i zato su obožavan duhovi predaka po majčinoj strani. Oni su vjerovali da duh predaka po majčinoj strani ulazi u tek rođeno dijete. U vremenu nakon toga, možda na početku prvog milenija prije nove ere, ova situacija se promijenila, kovači su dobili prednost nad tkalcima i muškarci su dobili prednost nad ženama. Od ovog trenutka su počeli da se obožavaju preci po očevoj strani. U drevnoj Kini nebo je bilo muškog roda i smatralo se ocem, a zemlja je bila ženskog roda i smatrala se majkom. U periodu matrijarhata zemlji se poklanjala veća pažnja i poštovanje, tako da je majka zemlja bila izvor svih plodova. Ali u kasnijem periodu počela se nebu poklanjati veća pažnja. U religijskom vjerovanju ovog naroda u svijetu postoje dva principa, muški i ženski, jang i jin. Pojavljivanje bića na svijetu je učinak spajanja ova dva principa. Pojave kao što su vanjski oblik stvari, toplota, Sunce, svjetlost i ljeto potiču od muškog principa jang, a pojave kao što su unutarnji oblik stvari, hladnoća, vlažnost, sjenka i zima potiču od ženskog principa jin.

Sljedeće načelo koje je postojalo u religijskom vjerovanju tog naroda bilo je načelo tao. Tao znači staza i put, pod ovim pojmom se misli na kosmičku snagu koja je stvorila red u svijetu. Oni su vjerovali da je princip tao oduvijek i da je njegov zakon zauvijek. Ovaj zakon je potencijalno postojao prije stvaranja sadašnjeg svijeta i pojavio se stvaranjem svijeta. Ovaj put je savršen i postojan tako da, uz vječno planiranje, druga bića dolaze u postojanje u skladu s njim i započinju svoje usavršavanje. U ovoj religiji nekad se govori o jednom osobnom bogu, ali ovaj bog nije imao velikog uticaja u svijetu, duhovi upravljaju stvorenjima svijeta i oni će dobre odvesti nagradi, a zle kazni. Ovaj bog se smatrao vladarom svijeta i njegov jedini posao bio je davanje hanovima (kineskim carevima) imena sinova neba. Zbog ovoga je status i položaj hanova bio jedan nebeski status, koji je njima darovan i narod nije imao pravo da se buni protiv njega. Ako hanovi ne bi izvršavali svoju nebesku obavezu, red u prirodi bi se narušio i velika nesreća spuštala bi se na narod, što je bio znak srdžbe nebesa. U ovom slučaju, narod bi imao pravo da ustane i pobuni se protiv hanova. Smatra se da je nebeski status hanova pred-stavljao temelj vladavine feudalnog poretka u društvu. U prvoj polovini prvog milenija prije nove ere počeo je da slabi društveni i religijski poredak u Kini i društvo je bilo zahvaćeno korupcijom i neredom. U ovom vremenu pojavila su se dvojica mudraca da bi pronašli put reformiranja društva.

Povijest i vjerovanja u taoizmu

Religija tao pripisuje se mudracu po imenu Lao Ce i zato se ponekad naziva Lao Ceova religija. Veoma je malo dostupnih podataka o životu ovog mudraca i to su podaci koji imaju boju i miris jednog mita. Iz ovog razloga su neki poricali historijsko postojanje njegove ličnosti i smatrali su ga mitskom ličnošću. Kako god, Lao Ce rodio se u centralnom dijelu Kine 604. godine prije nove ere. Poslije je dospio na vladarski položaj, ali ga je poslije nekog vremena napustio i osamio se. Umro je 517. godine prije nove ere. Jedan kineski autor ovako o njemu piše: Lao Ce je bio razuman i pobožan čovjek, njegov cilj i način življenja bili su skrivanje sebe i bezimenost. Lao Ce je najveći dio svoga života proveo u mjestu Ču. Kada je predvidio propadanje i korupciju u Ču, napustio je to mjesto i otišao prema granici. Jedan čovjek zadužen za carinu rekao mu je: “Pošto vi želite da idete u mirovinu, ja tražim od vas da zbog mene napišete jednu knjigu.” Poslije toga je Lao Ce napisao knjigu u dva dijela koja sadrži nešto više od pet hiljada riječi i u njoj raspravlja o pojmovima pobožnosti i razumijevanja. (Upravo ta knjiga je postala svetom knjigom ove religije). Potom je napustio to mjesto. Niko ne zna gdje je umro.

(Karus, Zakon razuma i vrline, str. 71-72)

Učenja taoizma

Prvobitno Lao Ceovo učenje više je nalik na jedan filozofski nego na religijski sistem. Smatra se da je ovaj sistem u kasnijim etapama pretrpio velike promjene i dobio je drugačiji izgled. Osnovna načela ove škole su sljedeća:

Osnovni principi taoizma: Kao što je spomenuto riječ tao označava stazu i put. Princip tao je postojao u Kini prije Lao Cea i značio je princip davatelja reda univerzumu, a to je princip koji se naglašava u Lao Ceovim naučavanjima. Sažetak učenja ove škole je u tome da tao ima jedan zakon koji vlada prirodom i čovjek treba da mu se pokorava. Put čovjekovog spasenja jeste u tome da se kreće u skladu sa prirodnim poretkom, koji je tao uspostavio. Ako se kreće suprotno tom zakonu, on ustvari pliva rijekom uzvodno i svoju energiju uzaludno drugima ustupa, jer je suprotstavljen zakonu tao. O značajkama principa tao govori se u svetim tekstova ove religije. Jedna je početna bit koja sve obuhvata, neodređena je i postojala je prije svake pojave neba i zemlje. Kako je samo ona mirna i prazna! Kao je samodovoljna i nepromjenljiva! Svuda je prisutna i beskonačna! Sa svim time, ova mirna praznina postaje majkom svega. Ko znade njezino ime? Samo mogu o svojstvima njezinim govoriti i nazvati je tao. Ovo, iako je veoma neispravno samu nju velikom ću zvati. Ali, koliko je beskrajna njezina veličina! (poput kruga) u daljinu kruži i otuda se ponovo vraća. Kako je veliki tao! Ali, nebo je, također, veliko, i zemlja je, također, velika i savršeni učenjak je isto tako velik. Na zemlji su ove četiri veličine i savršeni učenjak je među njima. Neka ljudi u skladu sa zemaljskim zakonima djeluju, neka zemlja u skladu sa nebeskim zakonima djeluje, neka nebesa u skladu sa zakonima tao djeluju i tao će u skladu sa svojom sudbinom djelovati. Tao sve stvari dovodi u postojanje, daje im oblik, daje im utočište, nadzire ih i daje im opskrbu. Bez prigovora uslužuje i sve stvari vodi ka savršenstvu. Tao je uglavnom neosobno biće i rijetko se o njemu govori kao o nekom biću: Ako mi ispunimo sve ove uvjete, isto tako ćemo postati mirni i bistri kao čistota ispunjena izvorom. Onda mi nećemo prepoznati nikakvog duhovnog pretka, jer niko toga neće dostojan biti, jedino savršeni otac, veliki Tao.Dva principa, jang i jin: Kao što je prethodno rečeno, u religiji drevne Kine postojala su dva principa, muški i ženski

– jang i jin. Svijet je nastao njihovim sjedinjenjem. Ovo učenje se, također, potvrđuje u taoizmu.

Sveti tekstovi: Sveti i glavni tekst ove religije je upravo spis koji se nalazi u tradiciji ove religije, tekst koji je Lao Ce napisao graničaru kada je napuštao grad. Ali, savremeni kritičari odbijaju ovu tvrdnju i porijeklo ove knjige smještaju u raniji period i vjeruju da je ovu knjigu napisalo nekoliko osoba.

Naziv ove knjige je Tao Te Čing i istraživači se ne slažu oko značenja njezinog naslova. Ova knjiga sadrži govore i univerzalne pojmove koji imaju neuređen redoslijed i mjestimično spominje prošlost i život osnivača ove religije. Etički sistem: Taoizam naglašava pridržavanje etičkih načela. Osnovno etičko načelo ove religije je požrtvovanost i opraštanje:

Bit ću dobar i prema onima koji su prema meni dobri, kao prema onima koji nisu prema meni dobri. I tako će sve postati dobro. Prema onima koji su prema meni iskreni i ja ću, također, biti iskren i prema onima koji nisu iskreni prema meni, opet ću biti iskren i tako će sve postati iskreno. I čini dobro onome ko te povrijedio.

Čovjekova sudbina: Kao što je već rečeno, jedan od važnih principa u religiji drevne Kine bilo je vjerovanje da duhovi predaka utiču na svijet i živote pojedinaca. To vjerovanje zahtijeva opstojnost duha nakon smrti. U ovoj vjeri govori se o rajevima i paklovima u kojima će boraviti, nakon sviđanja računa, dobri i zli. U svakom slučaju, u taoizmu postoji mnogo govora o ovome, iako se smatra da se u svetom tekstu ove religije ova tema često ne spominje, već da ova tema u taoizmu potiče iz drugih religija. Taoizam nakon Lao Cea Učenja Lao Cea, koja su u prvoj etapi bila u obliku jedne filozofske škole, u sljedećoj etapi su postala jedna religija u kojoj je prevladavala magija i čarobnjaštvo. Jedan od velikih tumača ove škole, koji je živio otprilike dva stoljeća poslije Lao Cea zvao se Čuang Ce. On kaže: “Ko god se poveže sa suštinom tao postići će vječni život i neće mu moći naštetiti nikakav svirepi niti zajedljivi.” Tema koja je postepeno postala važna u ovoj religiji govorila je o tome kako se može pronaći put za dug životni vijek, a taj put su magija i čarob njaštvo. Ovo je dovelo do toga da su magija, čarobnjaštvo i takve vrste obreda postali učestali u ovoj religiji. U svakom slučaju, ova religija se postepeno, od jedne filozofske škole pretvorila u općeprihvaćenu religiju punu imaginacija i iskrivljenja. Religijski obredi monaha ove religije većinom su neki vid magije i čarobnjaštva. To je bio razlog zašto ova religija danas nema životnosti.16 Broj sljedbenika ove religije je manji od dva miliona i, uglavnom, žive u Kini. Iako su tokom povijesti Kine vladari štitili ovu religiju, ona nikada nije značajnije zaživjela u ovoj zemlji.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, dio “Filozofski i religijski taoizam”, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi.

2. Vehab Vali, “Historija drevne Kine”; Jusuf Ebazeri, “Škola taoizma”u knjizi Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 23-34 i 112-127.

3. Religijski svijet, sv. 2, str. 494-511.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 9.

5. RobertErnest Hume,World’s Living Religions, prijevodnaperzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 7.

6. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 12.

VJERA ILI VJERE

Teolozi i pisci historije religija obično raspravljaju o pojmu "VJERE" (vjera Ibrahimova, vjera jevreja, vjera islam). Svakog vjerovjesnika koji je imao vjerozakon oni smatraju donosiocem vjere. Također, i među narodom veoma je rasprostranjen ovaj termin.

Međutim, Kur'an ima poseban izraz i način govora, koji izvire iz njegovog specifičnog gledišta. Sa stanovišta Kur'ana, Božija vjera od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.), jedna je vjera. Svi poslanici, i oni koji su imali vjerozakon i oni koji ga nisu imali, pozivali su jednom učenju. Principi vjerovjesničkog učenja koji se nazivaju vjerom bili su jedno.

Razlike među nebeskim zakonima su počivale na dvije osnove: prva je bila u nizu sporednih, manje važnih, pitanja, koja su se razlikovala po vremenskim odrednicama i osobenostima sredine i naroda koji je pozivan. Svi su, pak, predstavljali različite oblike i različite dijelove jedne istine i svi su bili usmjereni ka istome cilju. Druga razlika se tiče nivoa podučavanja, jer su kasniji poslanici, ekvivalentno usavršavanju čovječanstva, svoje podučavanje, koje je imalo istu osnovu, izvršavali na višem nivou. Naprimjer, između poduka i učenja islama, vezano za početak, kraj, i svijet i učenja ranijih poslanika, sa stanovišta stepena složenosti problema, razlika je koliko od zemlje do neba. Drugim riječima kazano, ljudski rod, po pitanju podučavanja koje su vjerovjesnici vršili, sliči učeniku koji je proveden od prvog do posljednjeg razreda. To je bilo usavršavanjevjere, a ne diferenciranje između vjera. Kur'an nikada riječ vjera (din) nije naveo u množini (edjan). Sa kur'anskog stanovišta ono što je postojalo je vjera, a ne vjere. Jedna od razlika poslanika u odnosu na genije i velike filozofe zasniva se na činjenici da je svaki filozof imao svoje posebno učenje. Zbog toga su na svijetu uvijek postojale "filozofije", ne "filozofija". A Božiji poslanici su oduvijek potvrđivali jedan drugoga i podsticali. Nikada nisu jedan drugog negirali. Svaki od poslanika, ukoliko je živio na prostoru i u vremenu nekog drugog poslanika, donosio je zakone i naredbe poput njegovih.

Kur'an (a.š.) pojašnjava da poslanici čine jednu cjelinu. Raniji su najavljivali potonje, a kasniji su potvrđivali i pojačavali pređašnje. Kur'an (a.š.) jasno kazuje da su svi poslanici bili zaduženi da najavljuju i potvrđuju jedni druge i kaže:

"Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao - obavezu uzeo: 'Kada vam poslije dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?' Oni su odgovorili: 'Pristajemo!'-'Budite onda svjedoci', rekao bi On, 'a i Ja ću s vama svjedočiti'." (Ali Imran, 81).

Kur'ani-kerim, koji Božiju vjeru, od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.) predstavlja kao kontinuiran tok, a ne nekoliko rukavaca, zove je jednim imenom ISLAM. Naravno, ne želi se reći da je Božija vjera u svim periodima objave imala ovaj naziv i da je među ljudima bila poznata pod njim, nego se želi reći da stvarnost vjere ima bit koja se najbolje definiše riječju islam, pa zato i kaže:

"Kod Allaha je jedina vjera-vjera islam." (Ali Imran, 19).

"Ibrahim nije bio ni jevrej, ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga." (Ali Imran, 67).

PEČAT POSLANSTVA

Rekli smo da su svi poslanici, sa svim sporednim različitostima, bili nosioci jedne poruke i vezani za jedno učenje. Ovo učenje postepeno je predstavljano, srazmjerno mogućnostima ljudske zajednice, sve dok ljudski rod nije stigao do granice na kojoj je navedeno učenje predstavljeno u savršenoj i sveobuhvatnoj formi. I kada je dostignut navedeni nivo, misija poslanstva je okončana. Osoba preko koje je predstavljena i objavljena savršena forma ovoga učenja je hazreti Muhammed b. Abdullah (s.a.v.s.), a posljednja nebeska Knjiga je Kur'an (a.š.)i sam Kur'ani-kerim kaže:

"Riječi Gospodara tvoga su upotpunjene; Njegove riječi niko ne može promijeniti." (En'am, 115).

Sada trebamo razabrati zašto su vjerovjesništva obnavljana u prošlosti i zašto su poslanici dolazili jedan za drugim, iako svi nisu donosili zakone i uglavnom su dolazili radi boljeg provođenja već postojećih vjerozakona. Zašto je nakon Pečata svih poslanika (Muhammeda, s.a.v.s.) ovaj tok završen i ne samo da nije i neće doći poslanik, donosilac vjerozakona, nego ni vjerovjesnik nije i neće doći? Zašto? Ovdje ćemo ukratko razmotriti razloge obnavljanja vjerovjesništva.

UZROCI OBNAVLJANJA VJEROVJESNIŠTVA

I pored činjenice da je vjerovjesništvo kontinuiran proces i Božija poruka, tj. vjera nije ništa do jedan hakikat (istina), uzroci obnavljanja poslanstva i vjerovjesništva, te kontinuiranog dolaska poslanika i prekidanje svega ovoga nakon pojave Hatemul-Enbijaa, Muhammeda (s.a.v.s.), su sljedeći:

Prvo, stari narod zbog nerazvijenosti i umne nezrelosti nije mogao sačuvati svoju nebesku Knjigu. Obično su iskrivljene ili su u potpunosti nestajale i javljala se potreba da se poruka obnovi. Vrijeme objave Kur'ana, prije četrnaest vijekova, predstavlja period kada je ljudski rod prerastao svoje djetinjstvo i u mogućnosti je da očuva svoju vjersku i naučnu baštinu. Zbog toga, u posljednjoj svetoj nebeskoj Knjizi - Kur'ani-kerimu nije bilo iskrivljenja. Muslimani, od trenutka objave svakog ajeta, uopćeno su ga u srcima i spisima čuvali i to na takav način da je mogućnost bilo kakve promjene, iskrivljenja, brisanja ili dodavanja u potpunosti isključena. Zbog toga više nije bilo promjena u nebeskoj Knjizi, te je ovaj uzrok, kao jedan od uzroka obnove poslanstva, neutraliziran.

Drugo, u raznim periodima, ljudski rod, zbog nezrelosti i nerazvijenosti, nijemogao primiti univerzalnu ulogu na svom putu, te usmjeravanjem te uloge, nastaviti put. Neophodno je bilo postepeno upućivanje uz stalnu prisutnost onih koji upućuju. Međutim, u vrijeme posljednjeg poslanstva i nakon toga, ljudski rod je sakupio snagu da primi univerzalnu ulogu, te je plan postepenog upućivanja završen. Uzrok objave vjerozakona, pored ranije pojave nestanka ili iskrivljavanja nebeskih knjiga, bila je i nemogućnost ljudskog roda da preuzme svoj univerzalni plan. Stvaranjem ove mogućnosti i kapaciteta, univerzalni i sveobuhvatni plan je prepušten ljudskom rodu, te je i ovaj uzrok obnove poslanstva i vjerozakona, također, neutraliziran. Ulema predstavlja stručnjake koji, koristeći univerzalni plan upute koju islam pruža, te pisanjem i uređivanjem pravilnika i privremenih taktika, ukazuju na pravi put.

Treće, većina osoba poslanih od Allaha (dž.š.) bili su vjerovjesnici, a ne donosioci vjerozakona. Poslanici, donosioci vjerozakona, moguće je čak da ne prelaze broj prstiju jedne ruke. Posao vjerovjesnika se sastojaou propagiranju, predstavljanju, izvršavanju i tumačenju vjerozakona koji je vladao u njihovo vrijeme. Ulema, u vrijeme posljednjeg Božijeg poslanika, koje predstavlja eru nauke, može uz pomoć spoznavanja univerzalnih principa islama, kao i shvatanjem vremenskih i prostornih uvjeta, te univerzalije usaglasiti sa uvjetima i zahtjevima vremena i prostora, te Božiju naredbu izvući kao zaključak. Ovaj proces se naziva IDŽTIHAD. Dostojna ulema islamskog ummeta, idžtihadom i specijalnom dužnošću predvođenja ummeta, izvršava veliki broj dužnosti koje su izvršavali vjerovjesnici, kao i dio dužnosti poslanika koji su donosili vjerozakon (bez unošenja svojih zakona). Zbog toga, iako potreba za vjerom zauvijekostaje, pa čak, što se ljudski rod više kreće ka civilizaciji, to se više povećava,otklonjena je potreba obnavljanja poslanstva i dolaska nove nebeske knjige ili novog poslanika, a poslanstvo je završeno.

Iz rečenog, jasno je da zrelost i umni i socijalni razvoj čovječanstva igra ulogu u završetku poslanstva, koja se ogleda u nekoliko tačaka:

1. Nebesku Knjigu je sačuvalo od iskrivljenja;

2. Dostiglo je stepen na kojem može da preuzme program svog usavršavanja, ne postepeno, nego odjedanput, te da se njime koristi;

3. Umna zrelost i društveni razvoj daju pravo da sam preuzme promociju, propagiranje i uspostavljanje vjere, te naređivanje dobra i zabranjivanje zla.

Ovim putem ulema je otklonila potrebu slanja vjerovjesnika, koji su bili promotori i propagatori vjerozakona poslanika, njihovih donosilaca.

4. Sa stanovišta umnog razvoja, stiglo je do granice na kojoj može idžtihadom tumačiti i objašnjavati univerzalije Objave, te u različitim vremenskim i prostornim uvjetima, svako pitanje povezati sa odgovarajućim principom. Ovaj važan zadatak, također, vrši ulema ummeta.

Jasno je da završetak poslanstva ne značiotklanjanje potrebe ljudskog roda za poukama od Allaha dž.š., niti za onim što je stiglo Objavom, ili da je poslanstvo završeno, zato što ljudski rod, eto, zbog umne zrelosti i razvoja, nema potrebu za tim. Ne, nikada. Otklonjena je samo potreba za novom objavom i obnovom poslanstva, a ne potreba za vjerom i božanskim poukama.

Poznati allama i veliki islamski mislilac Ikbal Lahori, i pored velikog broja različitih gledišta vezanih za islamska pitanja, kojima sam se u ovoj i ostalim knjigama uveliko koristio, u svom objašnjenju i tumačenju filozofije okončanja poslanstva, načinio je veliku grešku. Riječi ovog velikana zasnovane su na nekoliko principa:

1. Riječ objava (VAHJ), koja leksički znači "tiho, šaputajući govoriti", u Kur'anu ima šire značenje koje obuhvata sve vrste šifriranih uputa, tako da pomoću Vahja bivaju upućeni svi, od najmanjeg neživog bića, biljke ili životinje, pa do čovjeka. On kaže:

"Ova veza sa Korijenom Egzistenzije ne odnosi se samo na čovjeka. Način korištenja riječi vahj u Kur'anu ukazuje da ga ova Knjiga smatra osobenošću života i, naravno,zbog toga su njegove specifičnosti i oblici, suglasno stepenima savršenstva života, različiti. Biljka, koja se slobodno razvija u prostoru, životinja, koja radi prilagođavanja novoj životnoj sredini dobije novi dio tijela, i čovjek, koji iz unutarnjih dubina života prima novu svjetlost, predstavljaju različita stanja Objave, koja prema mogućnostima njezina primanja ili prema vrsti kojoj pripada objekat upute, ima različite oblike."

2. Objava predstavlja vrstu instinkta i njena uputa predstavlja vrstu instinktivne upute.

3. Objava predstavlja uputu čovjeka sa kolektivnog stanovišta. Znači, ljudska zajednica, s obzirom da predstavlja jednu cjelinu i ima jedinstvenu putanju i zakone kretanja, neophodno je da bude upućena. Vjerovjesnik je ovaj prijemnik, koji instinktivno prima ono što je potrebno vrsti. Iqbal kaže:"Ovosvjetski život iluminantno uviđa svoje potrebe i u kriznom momentu određuje smjer svog kretanja. Ovo je upravo ono što se jezikom vjere naziva stizanje Vahja (objave) poslaniku."

4. Živa bića u prvim fazama bivaju upućivana putem instinkta. Što se povećava stepen savršenstva i što se razvija moć osjećaja, mašte i razmišljanja, smanjuje se moć instinkta, te, zapravo, osjećaj i razmišljanje zauzimaju njegovo mjesto. Zbog toga, insekti imaju najjače instinkte, a čovjek najslabije.

5. Ljudska zajednica, sa društvenog aspekta, nalazi se na putu usavršavanja i poput životinja je, kojima je u prvim fazama bio potreban instinkt, te su postepeno, sa razvojem moći osjetila, mašte, pa, čak, i razmišljanja, uputu putem osjetila i razuma zamijenile uputom putem instinkta. Ljudska zajednica je, također, na svom putu usavršavanja stigla do tačke na kojoj se njena moć razuma razvila, što je uzrok slabljenja instinkta (Vahja-Objave). Iqbal kaže:

"U periodu djetinjstva ljudskoga roda duhovna energija razjašnjava neku stvar (što ja nazivam 'poslaničkom samosvijesti') i pomoću nje se vrši štednja individualne misli i izbor životnog puta, a slijeđenjem naredbi, izborom i spremnim praktičnim rješenjima. Međutim, rođenjem razuma i kraljice kritike, život u svoju korist prekida formiranje i razvoj raznih oblika samosvijesti, pomoću koje je u ranijoj fazi ljudskog usavršavanja proticala duhovna sila. Čovjek se prvo nalazi pod komandom strasti i instinkta. Razum, koji iznosi argumente i koji je jedini uzrok čovjekove dominacije nad okolinom, predstavlja usavršavanje i napredak, te zbog rođenja razuma, neophodno ga je učvrstiti i ojačati, sprečavajući druge oblike spoznaje (instinktivne upute i spoznaje)."

6. Svijet čovječanstva se dijeli na dva osnovna perioda: period upute putem Objave i period upute putem razuma i razmišljanja u prirodi i historiji. Iako je u starom svijetu postojalo nekoliko velikih filozofskih sistema (između ostalih Grčka i Rim), ali nisu imali veliku vrijednost, i ljudski rod je bio u periodu djetinjstva i nezrelosti. Lahori kaže:

"Nema sumnje da je stari svijet u vrijeme kada je čovjek, naspram današnjeg, bio u primitivnom stanju i uglavnom potčinjen sugestijama proizveo nekoliko filozofskih sistema, ali se ne smije zaboraviti da je formiranje velikih sistema bilo zasnovano na djelovanju same misli, koja nije mogla preći klasifikaciju nejasnih vjerskih uvjerenja i običaja, te nam nije pružilo ništa konkretno o stvarnom životnom stanju."

7. Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) sa kojim je okončano poslanstvo, pripada i starom i novom svijetu. Sa stanovišta izvora nadahnuća, što Objava jeste (a ne empirističko istraživanje prirode i historije), pripada starom svijetu, a sa stanovišta srži njegovog učenja, koje poziva razmišljanju, učenju, izučavanju prirode i historije, a čijom pojavom se prekida djelovanje Objave, on pripada novom svijetu. Lahori kaže:

"Zbog toga što ovom problemu prilazimo na ovakav način, moramo priznati da se čini da se Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) nalazi između starog i novog svijeta. Tamo gdje govori o izvoru njegovog nadahnuća, on pripada starom svijetu, a kada se razmatra srž njegovog nadahnuća, pripada novom svijetu. U njemu život otkriva nove izvore spoznajekoje su dostojne njegovog novog - modernog toka. Pojava i rođenje islama predstavlja pojavu i rođenje logičkog, induktivnog uma. Poslanstvo, pojavom islama, kao rezultat otkrića neophodnosti okončanja samog poslanstva, stiglo je do granice savršenstva, što uzrokuje shvatanje da život ne može kontinuirano opstati u periodu djetinjstva sa vođstvom izvana. Ukidanje proricanja i nasljedne vladavine u islamu, stalna pažnjaKur'ana posvećena razumu i eksperimentu, te važnost koju ova Jasna Knjiga pridaje prirodi i historiji, kao izvorima ljudske spoznaje, predstavljaju različite slike jedinstvene misli okončanja perioda poslanstva."

Navedeno predstavlja osnovu i principe filozofije okončanja poslanstva sa stanovišta allame Iqbala. Nažalost, ova filozofija je izmijenjena i mnogi njeni principi su netačni.

Prvi prigovor, koji se nameće, zasniva se na tome da, ukoliko navedena filozofija bude tačna, u tom slučaju ne samo da nema potrebe za novom objavom i novim poslanstvom, već, apsolutno, nema nikakve potrebe za uputom putem objave,jer uputa putem empirističkog uma zamjenjuje onu putem objave. Kada bi ova filozofija bila ispravna, bila bi filozofija prekida pobožnosti, a ne prekida poslanstva, dok bi cilj islamske Objave bio obznana završetka perioda vjere i početka perioda uma i nauke. To je ne samo suprotno islamu, nego je suprotno i doktrini samog Iqbala. Sav trud i pokušaji Iqbala su zasnovani na tome da su nauka i razum potrebni ljudskoj zajednici, ali ne i dovoljni. Ljudskom rodu je vjera isto toliko potrebna koliko i nauka. Sam Iqbal pojašnjava da su za život neophodni čvrsti principi i promjenljive sekundarne stvari, te da je zadatak "islamskog idžtihada" upravo otkrivanje suglasja sekundarnog sa primarnim. On kaže:

"Ova nova kulturaje izgradila osnovu svjetskog jedinstva na principu tewhida. Islam, kao vladajući aparat, predstavlja praktično sredstvo za postavljanje principa tewhida na mjesto živog faktora u umnom i emocionalnom životu ljudske vrste. Islam traži odanost Bogu (dž.š.), ne despotskoj vladavini, a pošto je Allah dž.š., Konačni Duhovni Temelj svakog života, odanost Bogu praktično predstavlja odanost idealnoj prirodisamog čovjeka. Zajednica koja je izgrađena na ovakvoj zamisli stvarnosti u svom životu mora usaglasiti kategorije 'vječnosti' i 'promjene', te mora imati na raspolaganju vječne principe radi uređenja svog društvenog života, jer ono što je vječno i stalno gradi nam čvrst oslonac na ovom, stalno promjenljivom, svijetu. Međutim, ukoliko vječni princip bude shvaćen kao oponent svakoj promjeni, znači oponent onoga što Kur'an smatra jednim od najvećih Božijih 'znakova' (ajeta), u tom slučaju neće se kretati ono što je u biti pokretno. Poraz Evrope u političkim i društvenim naukama predstavlja oličje prvog principa,a statičnost islama u posljednjih pet stotina godina oličje drugog principa.Šta je princip kretanja u islamu? Upravo onaj princip koji se naziva 'IDŽTIHAD'.

Prema gornjem tekstu, zauvijek nam ostaje potreba za uputom putem Objave. Uputa putem empirističkog uma ne može zamijeniti uputu putem Objave. Sam Iqbal je potpuni zagovornik principa neophodnosti postojanja vječne upute, ali filozofija koju je on iznio o okončanju poslanstva pretpostavlja da, ne samo da nema potrebe za novom Objavom i novim poslanstvom, nego nema potrebe za uputom putem Objave, te, zapravo, ne samo poslanstvo, nego i pobožnost stiže do svog kraja.

Ovakvo,sa greškama isprepletano, Iqbalovo objašnjenje okončanja poslanstva, bilo je uzrokom onako pogrešnog izvlačenja zaključka iz njegovih riječi, uzrokovalo je pogrešan zaključak, te da se uobrazi da period kraja poslanstva znači vrijeme neovisnosti o Objavi. Potreba čovjeka za poslaničkom uputom i odgojem je poput potrebe djeteta za učiteljem. Dijete svake godine prelazi u viši razred i mijenja učitelja. Ljudski rod, također, postepeno je prešao na viši nivo, te su zakon i vjerozakon promijenjeni. Dijete stiže do zadnjeg razreda, stječe diplomu i od tog momenta, nezavisno od učitelja i profesora, kreće sa istraživanjem. Čovječanstvo posljednjeg perioda, također, objavljivanjem kraja poslanstva, steklo je diplomu nezavisnosti od klasičnog učenja i samo, nezavisno, kreće u istraživanje, izučavajući prirodu i historiju, a to je značenje IDŽTIHADA.Prema tome, kraj poslanstva znači stizanje čovječanstva na stepen SAMODOVOLJNOSTI.

Bez sumnje, ovakvo tumačenje kraja poslanstva je pogrešno. Njegovi rezultati nisu prihvatljivi ni za Iqbala, a ni za osobe koje su izvukle ovakve zaključke iz njegovih misli.

Drugo, kada bi Iqbalova doktrina bila tačna, tada bi rođenjem empirističkog uma i ono što Iqbal naziva "unutarnjim iskustvom" (otkrovenja Allahovih evlija), također, moralo biti okončano, jer je pretpostavka da ovakva djela spadaju u jednu vrstu instinkta, a, pojavom empirističkog uma, instinkt, koji predstavlja uputu izvana, stišava se. Međutim, i sam Iqbal pojašnjava da unutarnje (batinsko) iskustvo zauvijek ostaje i, sa stajališta islama, unutarnje iskustvo predstavlja jedan od tri izvora spoznaje Iqbal, osobno, mnogo naginje irfanu (gnosticizmu, spoznaji) i čvrsto vjeruje u duhovna nadahnuća. On sam kaže:

"Ovo gledište ne znači da je 'unutarnje iskustvo', koje se sa aspekta kakvoće ne razlikuje od 'poslaničkog iskustva', sada odvojeno od životne stvarnosti. Kur'an 'enfus' (ego) i 'Afaq' (Univerzum) drži izvorima znanja i spoznaje. Allah dž.š., Svoje znakove razjašnjava i u unutarnjem i u vanjskom iskustvu, a dužnost čovjeka je da spoznaju, bilo kog oblika ona bila, izloži sudu. Ideja okončanja se ne smije shvatiti tako da je konačna sudbina života potpuna zamjena emocija razumom. Ovakvo što niti je moguće, niti poželjno. Razumska vrijednost ove ideje počiva na stvaranju nezavisnog, kritičkog stanovišta pred unutarnjim iskustvom, a ovo vjerovanje je privelo kraju period historije u kome su argumenti i tvrdnje osoba o povezanosti sa natprirodnim bile punovažne.Prema tome, jedno unutarnje i irfansko iskustvo, koliko god bilo uobičajeno, sada se mora posmatrati očima jednog potpuno prirodnog iskustva, a zatim ga, poput ostalih ljudskih iskustava, kritički razložiti i analizirati.

Posljednjim riječima Iqbal hoće da kaže da okončanjem poslanstva nisu okončana nadahnuća, otkrovenja i kerameti Allahovih evlija, ali je okončana njihova ranija argumentacija i kredibilitet. U prošlosti, dok se još uvijek nije rodio empiristički um, mu'džize i kerameti su bili potpuno prirodni i prihvatljivi i u njih se nije moglo sumnjati. Međutim, za razvijeni ljudski rod, koji je stigao do umnog savršenstva (ljudski rod posljednjeg perioda), one više ne predstavljaju dokument i argument, te, poput bilo kog drugogdogađaja ili slučaja, moraju biti izložene umnom iskustvu. Doba prije posljednjega, bila su doba mu'džize i kerameta, tj. mu'džize i kerameti su razum stavili pod svoj utjecaj, dok je doba završetka (hatmijjeta) era razuma (akl). Razum ne uzima keramet kao dokaz, osim ako putem svojih mjerila, a nadahnućem, ne otkrije tačnost i punovažnost jedne već putem nadahnuća otkrivene istine.

Ovaj dio Iqbalovih riječi, također, pun je neispravnosti, kako vezano za period prije posljednjeg, tako i za period poslije njega. Poslije ćemo u poglavlju"Posljednja mu'džiza" o tome raspravljati detaljnije.

Treće: To što je Iqbal Objavu smatrao vrstom instinkta je greška. Upravo odavde potječu i druge njegove greške. Instinkt, kao što i sam Iqbal smatra, predstavlja jednu potpuno prirodnu (neoštećenu) i nesvjesnu osobinu, nižu od osjetila i razuma, koju je zakon stvaranja, još u prvim stepenima života životinja (insekata i nižih od njih), smjestio među životinje. Razvojem uputa koje su na višem stepenu (osjetila i razum), instinkt slabi i opada. Iz tog razloga, čovjek, koji je najbogatija životinja sa stanovišta misaonog aparata, predstavlja najslabiju životinju sa stanovišta instinkta.

Nasuprot ovome, Objava je uputa iznad osjetila i razuma, a pored toga, do određene granice je i stečena. Čak je na svom najvećem stepenu i "svjesna". Samo činjenica da je Objava svjesna, za veliki broj stepeni je iznad osjetila i razuma, a prostor koji se otkriva putem Objave, mnogo je širi, veći i dublji od prostora koji empiristički um može otkriti.

Mi smo u jednom od prethodnih dijelova (dio o školama i ideologijama) dokazali da, s obzirom na skup individualnih i društvenih sposobnosti čovjeka, kao i kompliciranost društvenih odnosa među ljudima, te nedefinisanost cilja čovjekovog toka usavršavanja, moramo prihvatiti da je sve ono što su filozofi i društveni mislioci ispleli kao ideologiju, ustvari, zabluda i lutanje. Za čovjeka postoji samo jedan način prihvatanja ideologije i to putem Objave. Ukoliko ne prihvatimo ideologiju stiglu preko Objave, moramo prihvatiti činjenicu da je čovjek lišen ideologije.

Današnji mislioci tvrde da je prikaz krivulje budućnosti ljudskoga roda putem ljudskih ideologija moguć samo u obliku postepenog kretanja, od stupnja do stupnja. To znači da je tek na određenom stupnju moguće (i to prema tvrdnjama ove gospode) odrediti naredni stupanj. Tu uopće nije jasno gdje su naredni stupnjevi, odnosno stanice, i koji je stupanj (stanica) konačan, te da li uopće postoji konačna stanica. Sudbina jedne ovakve ideologije je jasna.

Kamo sreće da je Allama Iqbal, koji je velikim dijelom izučavao djela arifa i gajio posebne simpatije prema "Mesneviji" Mevlane, više izučavao spomenuta djela i uzeo bolje mjerilo za teoriju okončanja poslanstva. Arifi su spoznali da je poslanstvo okončano zbog toga što su svi individualni i društveni stupnjevi čovjeka, kao i put koji čovjek mora preći, na jednom mjestu otkriveni. Nakon ovoga, dokle god bilo ko od ljudi stigne, to neće biti više od ranije otkrivenog. Bez izlaza osuđen je na slijeđenje:

"Hatem (pečat, kraj) je onaj koji je prešao sve stupnjeve, ne ostavivši nijednog nepređenog."

Ovo je mjerilo okončanja poslanstva, a ne razvoj empirističkog uma zajednice. Iqbal, da je samo više pazio i udubio se u djela velikana koje je simpatisao (poput Mevlane), shvatio bi da Objava ne spada u grupu instinkta, te da je život i duhsuperiorniji od razumskog duha i života. Mevlana kaže:

Osim duha bez razuma što u kravi i magarcu biva

Čovjek dobi um i duhovnost drugu

Ali i pored uma i duha insanskog

Ima bolji duh, stepena pejgamberskog i evlijanskog

Tijelo vanjština, a duh nutrina

Tijelo poput rukava, a duh ruka pokrivena

No, razum skriveniji je od duha

A osjetila brže vode duhu

Od razuma skriveniji duh Objave biva

On, skriven, izvor svega biva

Ahmedov um ne bijaše ni od koga skriven

Duh Objave mu ne postade dokaz svima

Duh Objave svoje prilike ima

Ne spozna ga akl, jer on ga ne prima

***

Njemu je Levhi Mahfuzpredvodnik

od čega sačuvan, sačuvan od greške

Nije astrologija, niti gatanje, a ni snovi bajni

Vahj je istina VALLAHI, znaj to sigurno

Četvrto, čini se da je Iqbal počinio grešku identičnu sa greškom zapadnog svijeta. Zamijenio je iman (vjerovanje) ilmom (naukom). Naravno, Iqbal je žestoki protivnik postavljanja nauke na mjesto vjere, ali put koji je prešao u svojoj filozofiji okončanja poslanstva vodi upravo tome. Iqbal Objavu definiše vrstom instinkta, te tvrdi da se djelovanjem misaonog aparata okončava zadatak instinkta, koji se gasi i nestaje. To je tačno, ali u slučaju ako misaoni aparat nastavi upravoonim putem kojim se kretao instinkt. A ako pretpostavimo da instinkt ima određene dužnosti, a misaoni aparat druge, u tom slučaju nema razloga da sa aktiviranjem misaonog aparata prestane djelovanje instinkta. Pretpostavimo da je Objava jedna vrsta instinkta, te da joj je, kao takvoj, zadatak prezentacija jedne vrste svjetonazora i ideologije koja nije načinjena razumom i razmišljanjem. U tom slučaju, nema razloga da, razvojem logičkog induktivnog uma (prema riječima samog allame Iqbala), prestane djelovanje instinkta.

Stvarnost počiva na činjenici da allama Iqbal, i pored veličine, genija i odanosti islamu, pod utjecajem činjenice da je njegova kultura - zapadna kultura, te da mu je islamska kultura sekundarna, tj. svo njegovo obrazovanje bilo je vezano za oblasti Zapada, a po pitanju islamske kulture samo je pročitao određeni broj djela i to posebno fikh, irfan i vrlo malo filozofije, ponekad čini katastrofalne greške.

Ja sam u uvodu petog sveska djela "Principi filozofije i metod realizma", ukazao na nezrelost i nedoraslost Iqbalove misli u dubokim filozofskim pitanjima. Upravo iz tog razloga nije ispravno porediti ga sa Sejjidom Džemaluddinom Asad-Abadijem. S druge strane, Sejjid Džemal, sa stanovišta individualnog genija se ni u kom slučaju ne može porediti sa Iqbalom. Kod njega je, za razliku od Iqbala, prva i osnovna kultura islamska, a zapadna kultura predstavlja njegovu sekundarnu kulturu. Pored toga, merhum Sejjid Džemal je zbog velikog broja putovanja u islamske zemlje, te izučavanja tokova u njima, na samom mjestu, bio informiraniji od Iqbala po pitanju stanja u islamskim zemljama. Zbog toga, nikada nije počinio greške poput Iqbalovih katastrofalnih vezano za poznavanje tokova u pojedinim islamskim zemljama (poput Turske i Irana).

PEČATSVIHMU'DŽIZA

Kur'an je vječna mu'džiza Pečata poslanika Muhammeda (s.a.v.s.). Raniji poslanici, poput Ibrahima, Musaa i Isaa, imali su i nebesku Knjigu i mu'džize. Domen njihovih mu'džiza bilo je nešto izvan nebeske Knjige, kao, naprimjer, promjena goruće vatre u "hladnu i spasonosnu", pretvaranje suhog štapa u zmiju ilioživljavanje mrtvih. Jasno je da je svaka od ovih mu'džiza bila privremena i prolazna, dok je domen mu'džize Pečata Poslanika sama njegova Knjiga. Ta Knjigaje istovremeno i Knjiga i dokaz njegovog poslanstva, te je upravo zbog toga Pečat svih mu'džiza, za razliku od ostalih, trajna, a ne privremena.

Kao knjiga, Kur'ani-kerim je primjeren vremenu u kome opstoji, a koje je, ustvari, doba napretka znanja i nauke, civilizacije i kulture. To pruža mogućnost da se postepeno razjašnjavaju njene mu'džizanske dimenzije koje ranije nisu bile jasne. Isto tako, vječnost Kur'ani-kerima proporcionalna je trajanju njegove poruke i misije, koja ostaje zauvijek i nikada neće nestati.

Kur'ani-kerim u nekoliko ajeta sebe predstavlja kao mu'džizu, naglašava svoj nadljudski karakteri razjašnjava mogućnost dolaska neke druge mu'džize mimo Kur'ana od Hatemul-Enbijaa (s.a.v.s.).

U njemu su razjašnjena mnoga pitanja vezana za mu'džize, kao što je neophodnost zajedništva poruke Božijih poslanika i mu'džize, zatim činjenica da je mu'džiza "jasan dokaz" i presudan argument, da su ih poslanici činili "bi iznillahi" (sa Allahovim dopuštenjem), kao i to da su one činjene samo do granice na kojoj su predstavljale "znakove" i "jasne dokaze" istinitosti njihovog govora i da poslanici nisu bili obavezni odgovoriti na improvizacije ljudi i na ono što u bilo kom momentu nekoj osobi padne na pamet i zatraži mu'džizu. Drugim riječima, poslanici ne prave "pozorišnu predstavu od mu'džiza", ne prave njihovu tvornicuili nešto tome slično.

Kur'ani-kerim, pored toga što razmatra ovo pitanje, potpuno jasno govori o mnogim mu'džizama ranijih poslanika, kao onima Nuha, Ibrahima, Luta, Saliha, Huda, Musaa i Isaa (alejhimusselam) i na njih stavlja obilježje ispravnosti koja se ni na koji način ne može osporiti.

Neki orijentalisti i kršćanski svećenici, na osnovu ajeta u kojima Kur'an negativno odgovara na provokacije mušrika prilikom njihova traženja mu'džiza, tvrdili su da je Poslanik (s.a.v.s.) ljudima govorio: "Ja nemam mu'džize osim Kur'ana, ako Kur'an prihvatite kao mu'džizu, pa dobro je, inače drugu mu'džizune mogu učiniti." Neki od muslimanskih pisaca "intelektualaca" današnjice, također, prihvataju isto ovo mišljenje i dokazuju ga na sljedeći način: mu'džiza je dokaz,uvjerljiv za nezrele osobe i djecu koja slijede neuobičajene i čudne stvari, dok odraslu osobu one ne zanimaju i njena preokupacija je logika. Pošto je doba Resulullaha (s.a.v.s.) bilo doba razuma i logike, a ne doba obmana i maštarija, Resulullah se, s Allahovom dž.š., dozvolom, uzdržavao od prihvatanja zahtjeva za bilo kakvom mu'džizom pored Kur'ana (a.š.).

Ovakvi intelektualci kažu:

"Neizbježno je bilo za ranije poslanike da pribjegavaju pomoći mu'džiza i natprirodnih djela. U ono vrijeme bilo je teško, pa, čak, i nemoguće, predvođenje ljudi uz pomoć umnih dokaza... U vrijeme pojave Resulullaha (s.a.v.s) ljudska zajednica je prošla dječije doba i stupala u doba umne zrelosti. Jučerašnje dijete, koje je bilo ovisno o majci, koja ga je vodila za ruku i učila hodati, sada može stajati na svojim nogama i koristiti svoj mozak... Nije bila bezrazložnaResulullahova (s.a.v.s.) istrajnost, pred insistiranjem poricatelja i neprijatelja, da ne čini mu'džize i natprirodna djela za dokazivanje istinitosti svog poziva, nego se oslanjao na umne dokaze, iskustvo i historijske dokaze... I pored velikog insistiranja i upornosti poricatelja (vjere-op.p), Resulallah (s.a.v.s.), po Allahovoj naredbi, uzdržavao se od mu'džiza, onakvih kakve su bile kod ranijih poslanika, i samo se oslanjao na Kur'an kao mu'džizu kojoj nikada neće biti slične. Kur'an, kao mudžiza Pečata svih poslanika (s.a.v.s.), i sam predstavlja razlog pečaćenja (okončanja-op.p.) poslanstva. On predstavlja knjigu koja sadržava istine svijeta stvaranja i pouka je u životu u potpunoj sprezi sasvim stvarima. To je mu'džiza pogodna za zrelog i pametnog čovjeka, a ne za dijete opasano iluzijama i maštarijama."

I još kažu:

"Okruženje u kome su ljudi ranije živjeli bilo je prepuno praznovjerja, obmana i natprirodnosti. Na njihova čula nije utjecalo ništa do ono što je "protivno umu i osjetilima", te upravo zbog toga čovjeka u historiji uvijek vidimo kako traži mu'džize i kako je opčinjen skrivenim.

Ovaj osjećaj, koji je nasuprot svega što je neosjećajno i neracionalno, jači je među ljudima koji su dalje od civilizacije. Ljudi u mjeri u kojoj su bliže prirodi više žude za "onom stranom prirode", sujevjerje je defaktan porod ovakve stvarnosti. Pustinjski čovjek je uvijek u potrazi za mu'džizom, njegov svijet je pun duhova i začuđujućih tajni... Duša drevnog čovjeka biva dirnuta samo čudom, koje vidi kao nešto tajanstveno, čarobno i nejasno.

Iz ovog primjera jasno se da zaključiti da su, ne samo poslanici, nego i mnogi vladari, silnici i mudraci morali pribjegavati natprirodnim sredstvima kako bi uspjeli nešto dokazati. I u ovakvom okruženju poslanici, koji su zgradu svoje poruke temeljili na skrivenom, bili su primorani više od drugih koristiti mu'džize. Zato su na iman ljudi njihovog vremena više utjecale mu'džize nego logika, znanje, stvarna i osjetilna istina.

Ali, priča Muhammeda (s.a.v.s.) je izuzetak iz ovoga pravila. U zajednici u čijem najvećem trgovačkom, otvorenom, naprednom gradu nije bilo više od sedam osoba pisara, i koja osim časti, sablje, robe, deva i sinova ni o čemu drugom nije razmišljala, kao svoju mu'džizu je obznanio Knjigu i sama ta činjenica predstavlja mu'džizu. Knjiga! U zemlji u čijoj historiji se nije mogao pronaći nijedan primjerak knjige, Allah, dž.š., kune se mastilom, perom i onim što oni pišu; u sredini u kojoj su ljudi pero smatrali sredstvom poslovanja samo nekoliko osoba, skromnih, nemoćnih i bez ponosa, i to predstavlja mu'džizu... Knjiga je jedina mu'džiza koju uvijek možemo vidjeti, svakog dana njena nadnaravna osobenost se povećava i jedina je čiju vrijednost, za razliku od ostalih mu'džiza, svako ko je mudriji, učeniji i svako naprednije i civilizovanije društvo tačnije i dublje doživljava. Jedina je mu'džiza za koju vjerovanje u nju nije ograničeno samo na one koji vjeruju u gajb-stvari, pošto svaki mislilac prihvata činjenicu da je mu'džiza. Jedina je mu'džiza koja nije samo za avvam (običan narod), nego je i za intelektualce. Jedina je mu'džiza koja, za razliku od ostalih, mu'džiza, nije samo za čuđenje ili za gledanje; nije uvod i sredstvo za prihvatanje jedne poruke, nego je za pouku i odgoj onih koji vjeruju u Njega. Ona sama je cilj prihvatanja. Ona sama je poruka.

I, na kraju, mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.) ne spada u vrstu "neljudskih",iako je neljudsko djelo i zbog toga, za razliku od pređašnjih mu'džiza koje su koristile samo kao sredstvo da bi ljudi povjerovali (a uz to broj onih koji su ih vidjeli je ograničen), i osim te nema druge svrhe, mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.) spada u grupu čovjekovih najuzvišenijih sposobnosti i može se koristiti kao njegov najuzvišeniji uzor, koji mu je uvijek dostupan... Muhammed (s.a.v.s.) je pokušavao ljudsku radoznalost odvratiti od neobičnih događaja, kerameta i natprirodnih djela i podsjetiti na pitanja uma, logike, znanja, prirode, džemaata, ahlaka, i njihova čula vratiti u stvarnost i istinu odvrativši ih od čuda i neobičnih stvari. To nije bio jednostavan pokušaj (pogotovo sa ljudima koji se predaju samo pred natprirodnim), i to od čovjeka koji sebe, među njima, naziva poslanikom. Nazivati se poslanikom i ljude pozivati Poruci Boga, dž.š., i jednom, čak, zvanično priznati da "Ja nisam obaviješten o gajbu" vrlo je čudno djelo koje, osim svoje ljudske vrijednosti, posebno fascinira natprirodnom iskrenošću, koja se osjeća u njegovim djelima i koja svako srce prosvjetljava i svaku misao uzdiže i poboljšava.

Pitali su Poslanika (s.a.v.s.): "Ako si ti poslanik, unaprijed nam reci cijene robe, da bi u našoj trgovini postigli veću korist." Kur'an, (a.š.), mu naređuje da kaže: "Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe neku štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam gajb,stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju." (A'raf, 188).

Kakvu sliku u očima beduina može imati Poslanik koji ne govori o gajbu, ne govori sa dušama o čarobnim stvarima, o džinima i koji svakodnevno ne pokazuje keramete? Muhammed (s.a.v.s.) ih je pozivao na razmišljanje o bićima, na čistotu, prijateljstvo, nauku, vjernost i razumijevanje značenja postojanja, života i ljudske sudbine, a oni su neprestano od njega tražili mu'džize, keramete i informacije o skrivenom.

Bog, dž.š., preko njegovog jezika, tonom koji govori da ovakva djela od njega ne očekuju, kaže:

'Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?'."

Ono što ova grupa više koristi kao svoj stvarni oslonac su 90., 91., 92. i 93. ajet sure Isra', gdje Allah, dž.š., kaže:

"I govore: 'Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njega svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo'. Reci: 'Hvaljen neka je Gospodar moj!-zar ja nisam samo čovjek, poslanik'."

Kažu da ovi ajeti pokazuju da su mušrici željeli od Poslanika mu'džize (pored Kur'ana), što je on odbijao.

Mi se, nažalost, ne možemo složiti sa svim mišljenjima i tvrdnjama u tekstovima koje smo prenijeli, a posebno sa davanjem prvenstva mu'džizi Knjige nad ostalim mu'džizama. Po našem mišljenju, nekoliko pitanja je podložno raspravi:

1. Poslanik (s.a.v.s.) nije imao mu'džize pored Kur'ana i zahtjeve za njima je odbijao, što ajeti sure Isra' i dokazuju.

2. Kolika je vrijednost i korištenje mu'džiza? Da li su mu'džiza i nadnaravno djelo bili srazmjerni dječijem dobu čovječanstva, kada razum i logika nisu djelovali i kada su i mudraci i kraljevi ovim djelima sebe dokazivali? Poslanici su, također, bili primorani, koristeći ovu metodu, sebe dokazivati i time ljude zadovoljavati. Poslanik (s.a.v.s.), čija je mu'džiza Knjiga, predstavlja izuzetak iz ovoga pravila. On je sebe dokazivao Knjigom, a u svakodnevnici razumom i logikom.

3. Poslanik (s.a.v.s.) je pokušao preusmjeriti ljudske misli od nadnaravnih i natprirodnih djela i kerameta ka pitanjima razuma i logike, i njihova osjećanja od "čudnih i neobičnih stvari" vratiti "stvarnosti i istini."

Nešto šire ćemo govoriti o svakoj od ove tri teme:

MU'DŽIZE PORED KUR'ANA

Zar Poslanik (s.a.v.s.), pored Kur'ana (a.š.) nije imao druge mu'džize? Ovakva tvrdnja, pored toga što je neprihvatljiva sa stanovišta historije, sunneta i mnogobrojnih hadisa, protivna je tekstu Kur'ani-kerima. O slučaju sekkul-kamer (cijepanje mjeseca) govori se u samom Kur'ani-kerimu. Pretpostavimo da neko analizira i, prema svom nahođenju, tumači slučaj cijepanja mjeseca (što, naravno, nije podložno takvom tumačenju), upitajmo na koji način može tumačiti i analizirati slučaj mi'radža i ono što o tom slučaju prenosi sura Isra', u kojoj se potpuno jasno kaže:

"Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu nekaznamenja Naša pokazali."

Zar ovo nije mu'džiza?!

U suri Tahrim spominje se kazivanje o tome kako je Poslanik (s.a.v.s.) jednoj od svojih žena povjerio neku tajnu, koju je ona odala drugoj ženi,pa joj je Resuli-Ekrem rekao: "Zašto si joj rekla?" Kada je ponovio dijelove onoga što je bilo između njih dvije, ona ga je (sa čuđenjem) upitala: "Odakle si ovo saznao?"On joj na to reče: "Allah me o tome obavijestio."

Pa zar ovo nije vijest iz skrivenog (gajba)? Zar nije mu'džiza?

Slučaj sa ajetima 90.-93. sure Isra', kao i s drugim sličnim ajetima, sasvim je drugačiji. Ovdje zahtjev za činjenjem mu'džize nema značenjetraženja "znaka" i "jasnog dokaza" od strane osoba koje se u stvarnosti dvoume i tražejasne dokaze. Ovi ajeti, kao i 50. ajet sure Ankebut,rasvjetljavaju posebnu logiku mušrika kada zahtijevaju mu'džize, kao ispecijalnu logiku Kur'ana u filozofiji poslaničkih mu'džiza.

U ajetima 90.-93. sure Isra', riječi mušrika ovako počinju:

Znači, u parafrazi, mi te nećemo slijediti radi tvoje koristi i nećemo ući u tvoje društvo osim ako ti zauzvrat "u našu korist", u ovoj suhoj mekkanskoj zemlji,ne izvedeš jedno vrelo iz zemlje (jedna pogodba), ili dok ne budeš imao baštu punu drveća kroz koju rijeke teku ili kuću punu zlata - kojim ćemo se i mi, također, koristiti (ponovno pogodba), ili dok parče neba, kao što pretpostavljaš da će na Kijametu biti, na nas ne oboriš (patnja, smrt i kraj djela, a ne mu'džiza), ili dok nam ne dovedeš Allaha i meleke, ili dok ne odeš na nebo i u naše ime i čast doneseš nam posebno pismo (ponovo jedna pogodba ali nije novčana, nego za naslov i hvalisanje, ne obraćajući pažnju na apsurdnost zahtjeva).

Mušrici nisu rekli: "Len nu'minu bike...", što bi značilo: 'dok neku mu'džizu ne učiniš, nećemo ti vjerovati', već su rekli: "Len nu'minu leke...", tj. 'u tvoju korist se nećemo pripojiti tvojoj grupi'. Htjeli su sporazum zasnovan na koristoljublju, tačnije kupoprodaji vjere. Postoji razlika između "amene bih" i "amene leh". Ulema usuli-fikha razmatra upravo ovu, veoma osjetljivu, tačku u 61. ajetu sure Tewbe, gdje se o Resuli-Ekremu kaže: "vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike“. Osim toga, ono što su zahtijevali za potvrdu njegovih riječi i zasnovano na koristoljublju, izrazili su ovim riječima: koje znače 'u našu korist jednovrelo izvedi da teče'. Jasno je da je ovo želja za "nagradom", a ne želja za "jasnim dokazom" ili mu'džizom. Poslanik je došaoda izgradi istinskog mu'mina, a ne da kupi vjeru i mišljenje, po cijenu mu'džiza.

Sam cijenjeni pisac piše da su Poslaniku (s.a.v.s.) govorili: "Ako si ti Poslanik, ranije nam reci cijene robe, da bi u našoj trgovini izvukli korist." Jasno je da ovo nije želja za mu'džizom, nije želja za jasnim dokazom radi otkrivanja istine, već je postavljanje Poslanika na mjesto sredstva zarade novca. Prirodno je da je Poslanikov odgovor glasio: "Da je mene Allah (iz ovih razloga) obavijestio iz svijeta skrivenog (gajba), iskoristio bih to za lične dunjalučke poslove, ali mu'džize i gajb nisu sredstvo za činjenje ovakvih postupaka. Ja sam Poslanik, onaj koji donosi lijepe vijesti i onaj koji opominje."

Mušrici su mislili da je mu'džiza djelo koje Poslanik vrši prema svom nahođenju. Kada god, kako god i za što god želi, čini mu'džizu. Zbog toga su tražili da izvor poteče, da ima zlatnu kuću, te da ih unaprijed obavještava o cijenama robe. Dok je mu'džiza, poput Objave, usko povezana s "onom stranom" (Allahom, dž.š.), a ne s ovom, te kao što Vahj nije u službi Poslanikovih prohtjeva negopredstavlja silu s "one strane", koja ga stavlja pod svoj utjecaj, i mu'džiza je, također, s "one strane" i Poslanikovu (s.a.v.s.) volju stavlja pod svoj utjecaj i ona, zapravo, samo biva izvršena preko njegovih ruku. Upravo ovo je tumačenje činjenice da je Objava "bi iznillahi" (sa Allahovim dopuštenjem) i da su mu'džize "bi iznillahi".Ovo je značenje 50. ajeta sure Ankebut kojeg svećenici zloupotrebljavaju:

"Čuda su samo u Allaha, a ja samo jasno opominjem."

Vijesti iz svijeta skrivenog su upravo mu'džize ovakve vrste. Do granice koja se odnosi na ličnost Poslanika, on nema vijesti iz svijeta skrivenog:

"Reci: 'Ja vam ne kažem: 'U mene su riznice', niti: 'Ja znam gajb', niti vam kažem: 'Ja sam melek'." (En'am, 50).

Međutim, tamo gdje potpadne pod utjecaj gajba i nadnaravnih sila, Poslanik obavještava o skrivenoj tajni, a kada ga upitaju: "Odakle si znao?", on odmah odgovara: "Allah Mudri, Koji je o svemu obaviješten, obavijestio me je."

Ako Poslanik kaže: "Ne poznajem gajb, a da znam gajb, mnogo novca bih tim putem stekao , on želi uzdrmati logiku mušrika i reći im: "Moje znanje skrivenog je u granicama mu'džize, sa posebnim ciljem i uz pomoć Božije Objave. Da je moje znanje skrivenog moja lična stvar i za bilo koji cilj ili da je sredstvo punjenja džepova, umjesto da cijene robe vama kažem, kako bi se vaši džepovi napunili, napunio bih svoje!"

Kur'an (a.š.) u drugom ajetu kaže:

"On (Allah, dž.š.) zna gajb i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere." (Džinn, 26.-27.).

Zasigurno je Resuli-Ekrem jedan od ovih odabranih poslanika.

Pored svega ovoga, Kur'an je u velikom broju ajeta spomenuo mu'džize ranijih poslanika: Ibrahima, Musaa, Isaa, i kada se to ima na umu, kako je moguće da, kada su od Resuli-Ekrema tražili mu'džize, kao što su od pređašnjih poslanika tražili, a oni im udovoljavali, on kaže: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek-poslanik."Zar oni (mušrici, op.prev.) nisu imali pravo reći: "A zar raniji poslanici, čije mu'džize ti tako transparentno prenosiš, nisu bili ljudi ili nisu bili poslanici?" Da li je moguće da Kur'an sadrži jednu ovako očitu kontradikciju? Da li je moguće da je mušrici ne primijete?

Da je ova logika "intelektualaca" tačna, onda je Poslanik umjesto riječi: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek-poslanik?" trebao reći: "Subhanallah - ja sam pečat poslanika, ja sam izuzetak iz pravila ostalih poslanika i od mene ne tražite ono što ste od njih tražili!", a ne da kaže: "Ja sam poslanik kao ostali poslanici." Prema tome, jasno je da ono što su mušrici od Poslanika (s.a.v.s.) tražili nije bio zahtjev za mu'džizom, odnosno znakom i jasnim dokazom sa ciljem otkrivanja istine, što oni koji tragaju za istinom imaju pravo tražiti od onih koji sebe nazivaju poslanikom, već je bio zahtjev koji nije dostojan odgovora nijednog poslanika. Zato je Poslanik (s.a.v.s.) rekao: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?". Zapravo, ono što vi tražite, nije ono što neko, u potrazi za istinom, traži od poslanika i na što su oni obavezni odgovoriti; to je nešto drugo; to je dogovaranje i pogodba, a vidjeti mene, a Boga ne spoznati, te nešto tražiti od mene samog, pokazatelj je oholosti i sebičnosti i dokaz je ličnog isticanja u odnosu na druge. Zahtijevanje niza mu'džiza je nemoguće...

Ja priznajem da avvam (običan svijet) stalno želi mu'džize, i to ne samo od poslanika i predvodnika, nego i od svakog kabura, kamena i drveta. No, da li je to razlog da bivstvovanje bilo koje Poslanikove (s.a.v.s.) mu'džize i kerameta (osim Kur'ana) smatramo nepostojećim?

Pored toga, postoji razlika između mu'džize i kerameta. Mu'džiza znači jasan dokaz i Božiji znak koji se vrši radi dokazivanja jedne Božije odredbe i takoreći prati je jedno suprotstavljanje, a za mu'džizu je vezana jedna božanska namjera; upravo zbog toga je ograničena posebnim uvjetima. Keramet je, pak, natprirodno djelo, koje je samo utjecaj duhovne snage i duhovne visine nekog savršenog ili polusavršenog čovjeka i ne služi za dokazivanje neke posebne Božije namjere. Ovakva djela su mnogobrojna i čak se može reći da predstavljaju jedno obično, ničim uvjetovano djelo. Mu'džiza je Božiji jezik koji potvrđuje neku osobu, dok keramet to nije.

VRIJEDNOST I PRIMJENA MU'DŽIZA

Kolika je to vrijednost i kakva je primjena mu'džiza? Logičari i filozofi materiju koju koriste u nekom dokazu, sa stanovišta vrijednosti i primjene, dijele u nekoliko vrsta: neki od tih elemenata imaju stvarnu vrijednost dokaza i ne ostavljaju mjesta naučnom i umnom odbijanju, kao što su materija i elementi koje koristi matematičar u svojim dokazima; neki drugi su, opet, uvjerljivi, kao, naprimjer, materija i elementi koje često koriste govornici u svojim govorima koje, ako se na njih kritički osvrnemo, treba odbiti, ali prije toga u praksi prouzrokuju određene pokrete i promjene; sljedeći opet imaju samo nadražajnu i osjećajnu vrijednost, dok pojedini imaju neke druge vrijednosti.

ŠTA JE, SA STANOVIŠTA KUR'ANA, VRIJEDNOSTMU'DŽIZE I NJENOG KORIŠTENJA?

Kur'an, kao što stvaranje smatra "Allahovim znakom" i presudnim neporecivim dokazom Njegovog postojanja, mu'džize vjerovjesnika spominje kao znake i jasne dokaze i ubraja ih u presudne dokaze i sigurne umne i logičke argumente istinitosti poruke i uloge onih koji ih donose. Kur'an detaljno raspravlja o mu'džizama i zahtjeve ljudi koji nisu htjeli vjerovati bez znaka i jasnog dokaza od poslanika smatra pametnim i logičkim, te transparentno prenosi pozitivne odgovore na ove zahtjeve. On prenosi one odgovore koji su u granicama traženja znaka i jasnog dokaza, dakle u granicama razuma i logike, koji su svjedoci istinitosti onih koji ih objavljuju, a ne u granicama "improvizacije" i udovoljavanja prohtjevima osoba koje žele od poslanika napraviti sredstvo koristi i zabave. Ovome je Kur'an posvetio posebno mnogo ajeta. Ova Knjiga ne sadrži ni najmanju naznaku tvrdnje da je mu'džiza uvjerljiv dokaz prostom umu, proporcionalnom periodu djetinjstva ljudskoga roda, već je samo imenuje kao "dokaz".

PRAVAC UPUTE POSLANIKA

Posljednja mu'džiza, oličena u tome što je knjiga i što spada u kategorije govora, obznane, nauke i kulture, vječna je mu'džiza. Mu'džiza knjige je i u tome što postepeno njene različite vrijednosti, kao mu'džize, postaju sve jasnije. Danas su neka čuda iz Kur'ana razjašnjena ljudima našega doba, a jučer nisu bila jasna i nije bilo ni moguće da budu jasna. Mu'džizu knjige mislioci boljerazumiju od običnih ljudi. Posljednja mu'džiza je "knjiga" da bi imala korist proporcionalnu posljednjem vremenu. Ali...

Da li je mu'džiza u formi knjige zato da bi pažnju čovjeka odvratila od skrivenog ka očevidnom, od nerazumnog ka razumnom i logičnom i od natprirodnog ka prirodnom? Da li je Muhammed (s.a.v.s.) pokušavao ljudsku radoznalost odvratiti od neuobičajenih djela, kerameta i nadnaravnosti ka pitanjima razuma, logike, nauke, prirode, zajednice i morala i da njihovu preokupaciju od "čuda i neobičnih stvari" okrene ka "stvarnosti i istini"?

Ne čini se da je ovo mišljenje ispravno. Da je tako, morali bismo reći da su svi poslanici pozivali skrivenom, a da je Muhammed (s.a.v.s.) pozivao "očevidnome". Samo se postavlja pitanje: zašto su stotine ajeta iz Kur'ana posvećeni upravo ovim "čudima i neobičnim stvarima"?.

Bez sumnje, jedna od osnovnih odlika Kur'ana jeste pozivanje proučavanju očevidnog i prirodnog svijeta, kao Božijih znakova, ali poziv proučavanju prirode nema značenje oslobađanja uma od zapažanja bilo kojeg neprirodnog djela. Nasuprot tome, poziv proučavanju prirode u obliku "ajeta" i "znakova" znači prolazak prirodom ka natprirodnom. Sa stajališta Kur'ana, put skrivenog prolazi očevidnim, put natprirodnog prolazi prirodom, a put razuma prolazi osjetilima.

Važnost djela Muhammeda (s.a.v.s.) je u tome što je, kao što je pozivao na posmatranje prirode, historije i društva, narod koji se nije predavao ni pred čim osim pred neprirodnim prisilio da se preda pred razumom, naukom, logikom. Nastojao je, također, i mišljenje ljudi koje opstoji na razumu i logici i ne predaje se osim pred svim onim što je prirodno i osjetilno upoznati sa superiornom, drugom vrstom logike.

Osnovna odlika svijeta koji uopćeno predstavlja vjeru, posebno islam, nad svijetom koji predstavlja samo čovjekove nauke i filozofije je u tome što, prema riječima Wiliama Jamesa, u zgradi vjerskog svijeta postoje komponente i pored materijalnih i postoje zakoni pored priznatih ljudskih zakona.

Kur'an (a.š.) ne uči da pažnju prema prirodi i osjetilnim stvarima zamijenimo pažnjom prema natprirodnom i neosjetilnim djelima.

Važnost Kur'ana je u tome što na početku davanja pažnje prirodi, ili, kako sam kaže, "očevidnom", svoje pozive počinje vjerovanjem u "gajb":

"Elif Lam Mim, ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali..."

Kako je moguće da Kur'an odvraća čovjeka od obraćanja pažnje na ta djela kada on sam (Kur'an) pripada kategoriji "čuda i čudnih stvari", kada je mu'džiza, a spominje više od stotinu ajeta o, upravo, toj kategoriji?

Ja ne razumijem značenje ove rečenice: "Knjiga je jedina mu'džiza za koju vjerovanje u nju nije ograničeno samo na one koji vjeruju u gajb stvari."

Kakvo vjerovanje? Vjerovanje u to da je knjiga i da sadrži velike teme ili vjerovanje u to da je mu'džiza? Vjerovanje u to da je mu'džiza znak i jasan Božiji dokaz, jednak vjerovanju u gajb? Kako je moguće da jedna osoba istovremeno i vjeruje i ne vjeruje u gajb?

Rečeno je: "Muhammedova (s.a.v.s.) mu'džiza ne spada u vrstu neljudskih stvari iako je neljudsko djelo."

Značenje ove rečenice za mene je, također, nejasno i može se dvojako protumačiti:

Jedno je da Muhammedova (s.a.v.s.) mu'džiza (Kur'an), samom činjenicom da je Vahj, nije riječ Allahovog miljenika, pa je to ne-ljudsko djelo, ali, i pored toga što nije ljudski govor i što je Božiji govor, spada u kategoriju ljudskih djela, i to je obično djelo na nivou ostalih ljudskih djela.

Ne izgleda da im je ovo bio cilj, jer u ovom obliku Kur'an se ne razlikuje od ostalih nebeskih knjiga. Sve te knjige, zbog činjenice da su proizašle iz osnove Vahja, neljudsko su djelo, ali zbog činjenice da nemaju natpirodni aspekt ne spadaju u kategoriju neljudskih stvari. Isto tako, imamo grupu izreka poznatih kao "hadisi kudsijj" koje su sigurno Božije riječi, Vahj i nadahnuće, ali nisu mu'džiza i ne spadaju u kategoriju neljudskih stvari.

Odlika Kur'ana nad ostalim nebeskim knjigama i nad hadisi-kudsijjama je u tome što je i neljudsko djelo, Vahj, i spada u kategoriju neljudskih stvari i na nivou je mu'džiza i nadljudske moći. Kur'an kaže:

"Reci: 'Kad bi se svi ljudi i džinni udružili da sačine jedan ovakav Kur'an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali." (Isra', 88).

Drugo tumačenje ove rečenice je da je mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.), za razliku od mu'džiza ostalih poslanika (kao što su pretvaranje štapa u zmiju i oživljavanje mrtvog), koje po svojoj prirodi djela ne spadaju u ljudska djela, spada u kategoriju ljudskih djela zbog toga što je govor, obznana, nauka i kultura; tj. neljudsko je djelo, iznad je ljudskoga nivoa i potječe iz metafizičke tajne moći. Ako je ovo cilj, a mora biti baš ovo, onda je to samo priznanje gajba, metafizike, nadnaravnosti i, na kraju, onoga što se naziva "čudima i neobičnim stvarima". Pa zašto da od početka naše shvatanje mu'džiza i nadnaravnosti bude shvatanje koje spada u vrstu razumijevanja praznovjerja i nerazumnih stvari? Zar mi nismo morali od samog početka mu'džize i nadnaravnosti odvojiti od praznovjerja i obmana, kako neobrazovane osobe zbog tih naših shvatanjane bi shvatile nešto što ni mi sami ne želimo? I u osnovi zašto da poznatu konstrukciju "Poslanikova knjiga je mu'džiza" mijenjamo i kažemo "Poslanikova mu'džiza je knjiga", što je pogodno za pogrešnu interpretaciju i tumačenje?!

U jednom fragmentu posljednjeg djela ovog poštovanog pisca nalazi se tekst pod nazivom "Kur'an i Kompjuter", koji je štampan kao dio spisa "Felek" (svitanje), publikacije Teheranskog fakulteta književnosti, a koji se može prihvatiti kao ispravka njegovog gledišta po pitanju mu'džiza i znak postepenog idejnog usavršavanja njegove misli.

U ovom tekstu donesen je veoma dobar prijedlog o mijenjanju kur'anskih riječi kompjuterskim znakovima i korištenje ovog velikog produkta ljudske civilizacije za otkrivanje kur'anskih istina. Potom se ukazuje na ono što su neki egipatski naučnici uradili u ovoj oblasti, te ono što iranski inžinjeri planiraju uraditi u ovoj oblasti, ili su već uradili. Pored toga, pod naslovom "Kako se mogu dokazati čuda Kur'ana?" donosi veoma interesantnu raspravu, upravo iz ove oblasti i istovremeno ukazuje na skoro štampanu, veoma vrijednu knjigu "Razvojni put Kur'ana" i pohvalio je vrijedno otkriće naučnika - autora ove knjige, koji je dokazao da dužina ajeta i povećavanje riječi objavljenih Resuli-Ekremu tokom 23 godine formira jednu tačno određenu, uređenu i natprirodnu krivulju i dodaje sljedeće:

"Pa koji je to govornik na svijetu kojem se, na osnovu dužine iskaza, može odrediti godina kada je izgovorio svaku rečenicu? Posebno što ovaj tekst nije knjiga, kao, naprimjer, jedno naučno ili književno djelo, pa da jedan pisac sjedne i napiše je ili ispjeva u jednom određenom i povezanom trenutku, nego su riječi spuštene na jezik jednog čovjeka, tokom 23 godine života punog potresa. A posebno nije knjiga koju je njen pisac sveo na jednu temu ili određenu oblast, već predstavlja skup različitih pitanja, razrađivanih postepeno, prema potrebama društva i kao odgovor na pitanja koja su postavljana, kao i događaje i pitanja na putu jedne duge borbe, posredstvom vođe obznanjena, a potom skupljena i uređena."

KUR'AN

Kur'an je naša nebeska Knjiga i vječna mu'džiza našega Poslanika. Ova knjiga je postepeno, tokom 23 godine, spuštana Resulullahu (s.a.v.s.). Kur'ani-kerim koji predstavlja i Knjigu Resuli-Ekrema, a i manifestaciju njegovih mu'džiza, imao je više stotina puta veću ulogu od štapa Musaova i daha Isaova.

Resuli-Ekrem je narodu učio ajete Kur'ani-kerima, čija je privlačnost ljude vukla islamu. Ovakvi slučajevi u historiji islama prelaze broj koji bi se mogao prebrojati. Kur'an sačinjava 114 sura, koje obuhvataju skup od oko 6205 ajeta,načinjenih od oko 78 000 riječi. Muslimani, od pojave islama pa do danas, uložili su trud bez premca vezano za Kur'an, što ukazuje na njihovu ljubav prema ovoj Knjizi. Kur'an je u vrijeme Resuli-Ekrema zapisivala grupa koju je sam Poslanik odredio, a postala je poznata pod nazivom "Pisari Objave". Pored toga, većina muslimana, i muškarci i žene, i mladi i stari, imali su začuđujuću ljubav za hifzom (učenjem napamet) svih, ili većine ajeta Kur'ana. Učili su Kur'an u namazu, a van namaza njegovo učenje smatrali su sevabom (dobrim djelom). Uživali su učeći Kur'ani-kerim, koji je bio smiraj njihovim dušama.

PREGNUĆA MUSLIMANA U OBLASTI

KUR'ANSKIH NAUKA

Muslimani svakog doba, srazmjerno svojim umnim i praktičnim mogućnostima, pod utjecajem ljubavi prema svojoj nebeskoj Knjizi, zanimali su se za Kur'ani-kerim. Tu spadaju učenje i pamćenje Kur'ana, proučavanje kod profesora kiraeta i tedžvida; tumačenje njegovog značenja, tumačenje i pojašnjavanje kur'anskih riječi u posebnim rječnicima; prebrojavanje ajeta, riječi, pa čak i slova (harfova) napisanih u Kur'anu; preciznost u njegovom značenju i njegovo korištenje u pravnim, moralnim, socijalnim, irfanskim i naučnim pitanjima; uljepšavanje svojih riječi i pisama ajetima Kur'ana časnog; prelijepi natpisi, gipsani radovi, izrada mozaika, pisanje ajeta lijepom kaligrafijom; njihovo ilustriranje, podučavanje djece Kur'anu, prije svega ostalog; pisanje sintakse i morfologije arapskog jezika samo zbog Kur'ana, iniciranje novih nauka, poput retorike i stilistike; sakupljanje riječi arapskog jezika i slično.

Ljubav i simpatija koju su muslimani gajili prema Kur'anu bila je osnov i inicijator književnih i umnih nauka, kojih ne bi bilo da nije bilo Kur'ana.

MU'DŽIZE KUR'ANA

Kur'an je vječna mu'džiza Pečata svih poslanika Muhammeda (s.a.v.s.). Od samog početka njegove objave u Mekki, koje je počelo kratkim surama, Resuli-Ekrem je glasno tvrdio: "Kur'an nije moje djelo, Božije je djelo i nemoguće je da ja ili bilo koja druga osoba donese nešto slično njemu. Ako ne vjerujete, pokušajte i od koga želite pomoć tražite, ali znajte da, kada bi se i ljudi i džinni udružili da nešto slično njemu načine, ne bi uspjeli." Protivnici Resuli-Ekrema ni tada, a ni poslije, a prolazi četrnaesti vijek od tada, nisu mogli odgovoriti navedenom izazovu. Posljednje riječi Poslanikovih protivnika onog vremena su bile: "To je magija."

Sama ova optužba bila je priznanje nadnaravnosti Kur'ana i svojevrsno priznavanje nemoći pred njim.

Žestoki protivnici Poslanika (s.a.v.s.) nisu se ustručavali od bilo kakvog neprijateljstva prema njemu da bi ga oslabili i pobijedili. Jedino, zbog sigurnog neuspjeha, nisu posegnuli za donošenjem barem jedne sure slične Kur'anu (pa makar ona bila duga samo jedan red poput Kul-Huvallahu ili sure Inna eatajnakel-kewser), a to je ono što je Poslanik stalno predlagao, a i sam Kur'an pojasnio.

RAZLIČITI ASPEKTI KUR'ANA KAO MU'DŽIZE

Kur'an je mu'džiza sa različitih aspekata, tj. sa različitih aspekata je nadčovječan. Ukratko ćemo nešto reći o tome.

Uopćeno, Kur'an je mu'džiza sa dva aspekta: formalnog (izraza koji su u njemu korišteni) i značenjskog.

Formalna dimenzija kur'anske mu'džize odnosi se na kategoriju ljepote, a njegova značenjska dimenzija na naučnu kategoriju. Prema tome, jedan aspekt Kur'ana kao mu'džize je estetski, umjetnički, a drugi je umni i naučni. Svaki od ova dva aspekta, a naročito naučni, u sebi sadrže nekoliko drugih.

KUR'ANSKI IZRAZI

Stil Kur'ana nije poezija, a ni proza. Nije poezija jer nema pjesničkog metra i rime. Pored toga, poeziju uglavnom prati tzv. pjesnička fantazija. Trajnost poezije je u pretjerivanju i preuveličavanju, što je vrsta laži. U Kur'anu nema pjesničkih fantazija i poređenja zasnovanih na fantaziji. Istovremeno, nije ni obična proza, jer posjeduje dotjeranost, melodiju i muziku, što se do sada nije moglo naći niti u jednom proznom djelu. Muslimani su oduvijek učili i uče Kur'an posebnom kur'anskom melodijom.

U vjerskim naredbama se govori: učite Kur'an lijepom melodijom. Čisti predvodnici islama ponekad su Kur'an u svojim domovima učili tako privlačnom melodijom da su se prolaznici na ulici zaustavljali. Niti jedan prozni tekst ne može se govoriti posebnim melodijama koje odgovaraju duhovnim svjetovima, a ni melodijom za zabavu na sijelima. I nakon pronalaska radio-veze niti jedan govor nije mogao parirati Kur'anu sa stanovišta ljepote i melodičnosti. Pored islamskih zemalja i mnoge neislamske zemlje, također, zbog ljepote i melodije, Kur'an su uvrstile u svoje radio-programe. Začuđujuće je to što je ljepota Kur'ana prevazišla i vrijeme i mjesto svog objavljivanja. Većina lijepih riječi, vezane su za jedno doba i ne slažu se sa onim što traži drugo, ili, u najmanju ruku, specifične su za običaje i želje jednog naroda sa svojom kulturom, dok ljepota Kur'ana ne poznaje ni vrijeme, ni naciju, a ni posebnu kulturu.

Svako ko se upoznao sa jezikom Kur'ana uvjerio se da se on slaže sa njegovim ličnim ukusom. Što vrijeme više prolazi i što su se više različiti narodi upoznavali sa Kur'anom, više bivaju privučeni njegovom ljepotom.

Fanatici među jevrejima i kršćanima, kao sljedbenici drugih vjera u toku 14 islamskih vijekova, činili su razne vrste neprijateljstava radi slabljenja položaja Kur'ana (a.š.). Ponekad su ga proglašavali iskrivljenim, ponekad nastojali ubaciti sumnju u neka kur'anska kazivanja, dok su ponekad na drugi način djelovali protiv Kur'ani-kerima, ali se nikada nisu usudili, uz pomoć svojih odabranih govornika, odgovoriti na kur'anski poziv na borbu, te načinjavanjem bar jedne sure slične kur'anskoj, smrtnicima dokazati tačnost svojih riječi.

Također, u historiji islama, veliki broj osoba svrstavao se u red heretika ili ateista, a među njima je bilo natprosječno inteligentnih i istaknutih ličnosti. Ovi suse na razne načine borili protiv "vjere" uopće, a posebno protiv Kur'ana. Neki od njih su u arapskom jeziku ubrajani u majstore govora, te su se počeli nadmetati sa Kur'anom, ali jedino što su uspjeli postići je to da su sami sebe još više ponizili, a veličinu Kur'ana istakli. U historijama Ibn Ravendija, Ebul-ala Muarrija ili čuvenog arapskog pjesnika Ebu Ettajiba Mutenebija spominju se mnoge priče na tu temu. To su bili ljudi koji su Kur'an htjeli predstaviti "ljudskim djelom".

Mnogi ljudi su, također, tvrdili da su poslanici, te su govorili riječi koje su, po njihovom mišljenju, bile slične Kur'anu, tvrdeći da su i te riječi, poput Kur'ana, od Boga dž.š., poslate. Među ove osobe spadaju Tulejha, Musejlema i Sedžah, i oni su, na svoj način, istakli veličinu Kur'ana, ali i sebe ponizili.

Čudno je i to da je govor samog Poslanika (s.a.v.s.), preko čijeg jezika je Kur'an spušten, drugačiji od samog Kur'ana (a.š.). Iza Resuli-Ekrema ostali su mnogi govori u obliku hutbi, dova, kratkih izreka i hadisa, koji, pored visoke elokvencije, ni u kom slučaju nemaju boju i miris Kur'ana i ne sliče mu. Ovo jasno pokazuje da Kur'an i Poslanikov govor potječu od dva različita izvora.

Hazreti Alija, neka je mir na njega, u dobi od oko deset godina se upoznao sa Kur'anom. Znači, hazreti Aliji je bilo oko deset godina kada su prvi kur'anski ajeti objavljeni Resuli-Ekremu (s.a.v.s.) i Alija je, poput žedne osobe, koja je stigla do pitke vode, prihvatio te ajete i do kraja života se nalazio na čelu pisara Objave. Alija je bio hafiz Kur'ana i neprestano ga je učio. Noćima, kada bi ibadetio, uživao je u kur'anskim ajetima. Prema svemu ovome, da se stil Kur'ana mogao kopirati, Alija bi sa svojim velikim talentom i elokvencijom, kojoj se slična ne može naći, morao, pod utjecajem stila Kur'ana, slijediti taj stil, te bi mu govor sam po sebi trebao biti u obliku kur'anskih ajeta, ali mi smo svjedoci činjenice da se stil Kur'ana u potpunosti razlikuje od stila hazreti Alije.

Kada bi Alija, u sklopu svojih briljantnih i divnih govora, spomenuo neki kur'anski ajet, on bi se potpuno razlikovao od ostalih riječi i ličio bi na zvijezdu koja među ostalim zvijezdama ima nadnaravni sjaj.

Kur'an ne govori o temama koje obično predstavljaju osnovu ljudske umjetnosti u saraju govorništva, te ih ljudi biraju, uljepšavaju svoj govor citirajući ih, poput izreka o časti, veličanju, ismijavanju, tugovanju, gazela i opisivanja prirodnih ljepota. Sve što Kur'an govori je duhovno, sve je tewhid, drugi svijet, poslanstvo, moral, propisi, savjeti, kazivanja i sve je, istovremeno, na najvišem stepenu ljepote.

Raspored riječi u Kur'anu je bez premca. Niti je ko mogao jednu riječ u Kur'anu pomjeriti, a da ne ošteti njegovu ljepotu, niti je ko mogao izreći nešto slično Kur'anu. Sa ovog aspekta gledano, Kur'an je poput lijepe zgrade koju niti ko može uljepšati njenim premještanjem i mijenjanjem, niti ko može ljepšu ili barem sličnu njoj sagraditi. Stil Kur'ana nema prošlosti, ni budućnosti, tj. prije njega niko nije govorio ovakvim stilom, a ni poslije niko nije mogao, pored svih kur'anskih izazova, natjecati se s njim ili ga kopirati.

Kur'anske tvrdnje i njegov izazov još uvijek stoje poput planine i zauvijek će opstojati. I dan-danas svi muslimani – vjernici pozivaju sve ostale ljude svijeta da sudjeluju na ovom natjecanju. Ukoliko se pojavi nešto slično Kur'anu, spremni su napustiti svoju vjeru jer su sigurni da tako nešto nije moguće.

ZNAČENJA KUR'ANA

Mu'džize Kur'ana, sa aspekta njegovog značenja, zahtijevaju opširniju raspravu i, u najmanju ruku, za to je potrebna jedna knjiga, ali se ukratko može formirati jedna dobra osnova. Na prvom mjestu moramo znati u koju vrstu knjiga Kur'an spada. Da li je filozofska knjiga? Da li je naučna knjiga? Da li je književno djelo ili možda historijsko? Ili je, isključivo, umjetničko djelo?

Odgovor je da Kur'an nije ništa od toga. Kao što Resuli-Ekrem i uopće svi poslanici predstavljaju posebnu kategoriju ljudi, tj. nisu ni filozofi, ni naučnici, ni književnici, ni historičari; nisu ni umjetnici ili industrijalci, a sadrže pozitivne karakteristike svakog od njih, sa dodatnim karakteristikama. Kur'an, također, kao nebeska Knjiga, nije filozofija, niti nauka, ni historija, niti književnost ili umjetničko djelo, a istovremeno predstavlja pozitivne strane svih navedenih oblasti, sa dodatkom lanca svojih prednosti.

Kur'an je Knjiga upute ljudskog roda, zapravo, Knjiga "čovjeka", i to onakvog kakvog ga je Bog ljudi stvorio. Poslanici su došli kako bi ga upoznali sa njim samim, te mu pokazali put njegove sreće. A pošto je Knjiga čovjeka, samim tim je i Božija knjiga, jer je čovjek biće čije je stvaranje počelo prije ovog svijeta i završit će se nakon njega. Znači, čovjek je, sa stanovišta Kur'ana, dah Božijeg duha i, htio ne htio, vratit će se svom Bogu. Zbog toga, spoznaja Boga i spoznaja čovjeka nisu odvojene jedna od druge. Čovjek, dok sebe ne upozna, ne može ispravno upoznati svoga Boga. S druge strane, jedino s istovremenom spoznajom Boga, čovjek shvata svoju pravu stvarnost.

Prema učenju poslanika, koje Kur'an na najsavršeniji način iskazuje, čovjek se umnogome razlikuje od čovjeka kojeg ljudski rod upoznaje putem nauka, tj. pojam čovjeka sa stanovišta poslanika ima šire značenje. Čovjek kojeg ljudski rod poznaje putem nauka nalazi se između dvije zagrade (rođenje-smrt) i prije i poslije ovih zagrada je potpuni mrak i prema ljudskim naukama je nepoznanica. Kur'anski čovjek nema ovih zagrada; došao je iz drugog svijeta i uovosvjetskoj školi mora se usavršiti, a njegova budućnost na drugom svijetuzavisi od vrste aktivnosti, truda ili lijenosti i slabosti koje je iskazao u toj školi. Pored toga, svođenje čovjeka na period između rođenja i smrti, prema ljudskom shvatanju, površno je u odnosu na ono što poslanici o njemu kažu.

Kur'anski čovjek mora znati:

- Odakle je došao?

- Gdje ide?

- Gdje se nalazi?

- Kakav treba biti?

- Šta treba raditi?

Kur'anski čovjek, onoga trenutka kada u praksi tačno odgovori na ovih pet pitanja, osigurat će stvarnu sreću na ovom svijetu, na kojem se nalazi, kao i na onom svijetu, na koji mora ići.

Čovjek, da bi saznao odakle dolazi i iz kog izvora potječe, mora spoznati svoga Boga, a da bi Ga spoznao, mora proučavati svijet i čovjeka kao skupocjene, nebeske ajete (znakove), te mora proniknuti u dubine bića i postojanja.

Da bi saznao kuda ide, mora razmišljati i shvatiti ono što Kur'an naziva "povratkom Bogu", znači o Posljednjem danu, sakupljanju i proživljavanju mrtvih, o strahotama Sudnjeg dana, vječnim blagodatima i teškim mukama i njihovoj vječnosti i, na kraju, o stepenima i putu koji se pred njim nalazi. Zatim, mora čvrsto vjerovati u sve spomenuto i u Allaha, dž.š.; kao što Ga smatra Prvom, Početnom Tačkom svih bića, treba Ga smatrati i Tačkom Povratka svega stvorenog.

Da bi znao gdje se nalazi, mora proučiti i znati pravila i običaje na svijetu, mora shvatiti položaj i vrijednost čovjeka među ostalim bićima i sebe pronaći među njima.

Da bi znao kakav treba biti, mora naučiti moral i načine ophođenja sa ljudima, te izgraditi sebe na tim osnovama.

Da bi znao šta treba činiti, mora prihvatiti lanac individualnih i društvenih odredbi i pravila.

Kur'anski čovjek, pored svega navedenog, mora vjerovati u postojanje niza bića nevidljivih i skrivenih osjetilima, kako ih Kur'an naziva "gajb" (skriveno), kao pokazatelja i kanal Božije volje u sistemu postojanja, kao što, također, mora znati da Uzvišeni Allah niti jednog momenta ljudski rod, kome je trebala uputa, nije zanemario i da je jedna grupa odabranih osoba, koji su bili Božiji poslanici i upućivači ljudskog roda, poslana od Allaha, dž.š., te da je prenijela Njegovu poruku.

Kur'anski čovjek na prirodu gleda kao na "ajet" (znak), a na historiju kao na stvarnu "laboratoriju koja dokazuje tačnost poslaničkih učenja".

Kur'anski čovjek je ovakav, a, pored navedenih pitanja, u Kur'anu su izložena još neka vezana za njega.

KUR'ANSKE TEME

Tema spomenutih u Kur'anu je mnogo i nemoguće ih je sve nabrojati, ali jednim općim pogledom sljedeća pitanja privlače pažnju:

1. Bog, bit, svojstva i Njegova jednoća, ono što moramo od Boga odvojiti i ono što moramo Bogu pripisati (sifati, selbijje i subutijje);

2. Kijametski dan, proživljenje i skupljanje mrtvih, stepeni između smrti i Kijameta (BERZEH);

3. Meleki, sredstva spuštanja milosti i sile svjesne sebe i svoga Stvoritelja, te izvršioci Božijih naredbi;

4. Poslanici ili ljudi koji su u svojoj nutrini primili Božiju Objavu (Vahj) i prenijeli je drugim ljudima;

5. Podsticaj na vjeru u Allaha, dž.š., Sudnji dan, meleke, poslanike i knjige.

6. Stvaranje nebesa, zemlje, planina, mora, biljaka, životinja, oblaka, vjetra, kiše, grada, zvijezda i dr.;

7. Poziv obožavanju Allaha Jedinog i iskrenost u tome, nikoga i ništa u ibadetu ne pridruživati Allahu, dž.š., stroga zabrana obožavanja bilo čega do Allaha, bili to ljudi, meleki, sunce, zvijezde ili idoli;

8. Podsjećanje na Božije blagodati na ovom svijetu;

9. Vječne blagodati ahireta za dobročinitelje i dobre, a teške muke i ahiretska patnja za one koji čine loša djela;

10. Dokazi o postojanju Boga, Kijameta, poslanika i dr., te dio vijesti iz gajba, uz navedene dokaze;

11. Historija i priče, kao laboratorija čovjeka i laboratorija koja rasvjetljava istinitost onoga čemu pozivaju poslanici, kao i lijepe sudbine osoba koje slijede običaje poslanika, te loše sudbine onih koji ih poriču;

12. Bogobojaznost, pobožnost i čišćenje duše;

13. Pažnja na nefsi-emmaru (dušu koja nagoni čovjeka na zlo) i opasnost zlih misli i prevara šejtana i strasti;

14. Lijep individualni moral u kojeg spadaju: hrabrost, ustrajnost, strpljivost, pravednost, dobročinstvo, ljubav, zikrullah, ljubav prema Allahu, zahvalnost Allahu, bogobojaznost, oslanjanje na Allaha, zadovoljstvo onim čim je Allah zadovoljan i tešlim pred Allahovim naredbama, razmišljanje, nauka, osvjetljavanje srca takvalukom (bogobojaznošću), iskrenost, čestitost ...

15. Društveni moral u kojeg spadaju: jedinstvo, međusobno preporučivanje istine i strpljenja, potpomaganje u pobožnosti i bogobojaznosti, ostavljanje mržnje, naređivanje dobra i zabranjivanje zla, borba imetkom i životom na Allahovom putu;

16. Propisi u koje spadaju namaz, post, zekat, petina, hadždž, džihad, zavjetovanje, zakletva, kupoprodaja, davanje jamstva, iznajmljivanje, dar, brak, prava supružnika, prava roditelja i djece, razvod braka, kletva i proklinjanje, oporuka, ostavština, osveta, granice, dug, predodređenje, poginuti kao šehid, zakletva, bogatstvo, imućnost, vlast, vijećanje, prava siromašnih, prava zajednice i dr.

17. Događaji iz perioda 23 godine poslanstva Resuli-Ekrema (s.a.v.s);

18. Specifičnosti i stanja Resuli-Ekrema, njegova lijepa svojstva i ukori upućeni njemu;

19. Opći opis tri grupe ljudi u svim erama: vjernici, nevjernici i licemjeri;

20. Opis vjernika, nevjernika i licemjera u vrijeme poslanstva;

21. Ostala nevidljiva stvorenja pored meleka, džinna i šejtana;

22. Slava i hvala Allahu od strane ovosvjetskih bića i unutrašnja svijest (samosvijest) svih bića o postojanju njihovog Stvoritelja;

23. Opis samog Kur'ana (oko pedeset opisa);

24. Ovaj svijet i njegovi zakoni, te prolaznost ovosvjetskog života i njegova neprikladnost da zauzme mjesto čovjekovog ideala i savršenog cilja, kao i činjenica da su Bog, ahiret i Vječni svijet dostojni biti konačnim ciljem čovjeka;

25. Mudž'ize i nadnaravna djela poslanika;

26. Potvrda ranijih nebeskih knjiga, naročito Tevrata i Indžila, te ispravka grešaka i promjena unesenih u ove dvije knjige.

ŠIRINA ZNAČENJA KUR'ANA

Dosadašnje izlaganje bilo je sažeti pogled na ono što je spomenuto u Kur'anu, što, naravno, nije dovoljno.

Ukoliko uzmemo u obzir raznovrsne teme o čovjeku, Bogu, ovom svijetu i dužnostima čovjeka i to poredimo sa bilo kojom ljudskom knjigom o čovjeku, vidjet ćemo da se niti jedna ne može porediti sa Kur'anom, posebno, imajući u vidu činjenicu da je Kur'an spušten preko osobe koja je bila nepismena i nije bila upoznata sa učenjem bilo kojeg učenjaka, a naročito ako uzmemo u obzir da se ovakva osoba pojavila u najzaostalijoj i najneukijoj sredini, čijim je stanovnicima, uopće, bilo kakva kultura i civilizacija bila strana.

Kur'an je donio tekstove i značenja velike širine i na takav ih način predstavio da su poslije postali izvor nadahnuća kako za filozofe tako i za naučnike u oblastima prava, fikha, etike, historije i dr. Nemoguće je da jedan čovjek, koliki god bio genij, uspije sam prikazati ovoliko značenja i to na nivou koji privlači pažnju velikih svjetskih mislilaca. Ovo navodimo u slučaju da ono što je spomenuto u Kur'anu posmatramo kroz pretpostavku da je na istom nivou sa onim što govore učenjaci ljudskog roda. Međutim, činjenica je da je Kur'an, u većini spomenutih pitanja, otvorio nove horizonte.

ALLAH U KUR'ANU

Ovdje ćemo govoriti o jednoj od gore spomenutih tema, i to: Allah i Njegova veza sa svijetom i čovjekom. Uzmemo li u obzir samo kvalitet izlaganja ovoga pitanja i uporedimo li s mislima i idejama ljudskog roda, postaje očevidna nadnaravnost Kur'ana (a.š).

Kur'an je opisao Allaha i u svom opisu, s jedne strane, potvrdio Njegovu Uzvišenost, to jest svojstva koja Ga nisu dostojna odstranio od Njega, uzdižući Ga iznad njih, a, s druge strane,svojstva savršenstva i esmaul-husna dokazao je za bit Hakka, dž.š.. Oko petnaest ajeta je objavljeno o uzdizanju Allaha iznad svojstava nedostojnih Njega i više od pedeset ajeta opisuje Ga uzvišenim svojstvima i prelijepim imenima. Kur'an je u ovim svojim opisima toliko precizan da je zapanjio i najtemeljitije mislioce među teolozima, što je najjasnija mu'džiza jednog "nepismenog" čovjeka.

Kur'an se u predstavljanju metoda teologije koristio svim postojećim metodama: metoda izučavanja nebeskih znakova (ajeta), metoda čišćenja i prečišćavanja duše, metoda razmišljanja o postojanju i egzistenciji uopće. Najodabraniji islamski filozofi, kako sami priznaju i tvrde, svoje najjače dokaze su iznijeli pod djelovanjem nadahnuća iz Kur'ani-Medžida.

Kur'an je vezu Boga sa dunjalukom i stvorenjima uspostavio samo na tewhidu. Znači, Bog u svojoj aktivnosti, određivanju odredbi i volje nema konkurenta ni protivnika. Sve aktivnosti i sve želje su Božija naredba i Njegova odredba.

VEZA ČOVJEKA S BOGOM

Kur'an na najljepši način govori o vezi čovjeka s Bogom, dž.š.. Bog u Kur'anu, za razliku od boga o kome govore filozofi, nije jedno surovo, neduhovno, niti ljudima strano biće. Bog je čovjeku bliži od njegove žile kucavice, daje mu i uzima od njega, međusobno su zadovoljni, privlači ga Sebi i smiruje njegovo srce:

"A srca se, doista, kada se Allah spomene, smiruju!" (Ra'd, 28.).

Ljudski rod je blizak i prisan Njemu, pa čak Ga i sve stvari žele i dozivaju. Sva stvorenja se iz svoje dubine Njemu povjeravaju i sa Njim razgovaraju, Njemu zahvaljuju i Njega slave:

"I ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo." (Isra', 44.)

Bog filozofa, kojeg znaju samo kao Prvog Pokretača ili Nužno Postojećeg, biće je strano ljudskom rodu i samo ga (čovjeka) je stvorio i smjestio na ovaj svijet. Ali, Bog o kome Kur'an govori je "ono za čim ljudski rod traga", uzrok povezanosti ljudskog roda, Onaj koji osvjetljava ljude i priprema ih za odanost i požrtvovanje, ponekad zaokuplja čovjekov noćni san i smiraj dana, jer se javlja u obliku jedne nadnaravne svete "ideje".

Islamski filozofi, pod utjecajem poznavanja Kur'ana i uvođenja kur'anskih pojmova, teologiju su doveli do kulminacije.

Da li je moguće da jedna nepismena osoba, koja nije vidjela učitelja ili pohađala časove, sama od sebe, napreduje u teologiji do te mjere da hiljade godina prednjači pred učenjima filozofa, poput Platona i Aristotela?!

KUR'AN, TEVRAT, INDŽIL

Kur'an je potvrdio Tevrat i Indžil, ali je naglasio da je došlo do nekih iskrivljavanja u ovim knjigama, te da su pokvarenjaci ljudskoga roda vršili njihove izmjene. Kur'an je ispravio greške ove dvije knjige u teologiji, kazivanjima o poslanicima i jednom dijelu propisa. Jedan od primjera je ono što smo ranije spomenuli o zabranjenom drvetu i grijehu Adema (a.s.).

Kur'an Allaha, dž.š., uzdiže iznad stvari poput hrvanja, a poslanike iznad nedopustivih odnosa spomenutih u ranijim knjigama, što je još jedan od dokaza njegove ispravnosti.