Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Četrnaesto predavanje

Pregled povijesti i mišljenja u konfucijanizmu

Istovremeno sa Lao Ceom ili malo poslije njega, pojavio se u Kini drugi reformator i mudrac, čija su učenja u povijesti ove zemlje imala mnogo veći uticaj od Lao Ceovih. Ovaj jedinstveni mudrac po imenu Konfučije i u misaonom i u praktičnom pogledu razlikovao se od Lao Cea. U svakom slučaju, mjesto pojavljivanja ove dvije škole je zajedničko jer su obojica ponikla iz kulture i religije drevne Kine.

Konfučijev život

On se rodio 551. godine prije nove ere u mnogočlanoj porodici. U djetinjstvu je izgubio oca, zbog čega je bio prisiljen da obavlja teške poslove. Međutim, požrtvovanost njegove majke pripremila je uvjete za njegovo obrazovanje.

On je mnogo napredovao u poznavanju povijesti drevne Kine, pjesmi i muzici, tako da je u ranoj mladosti osnovao jednu školu gdje je podučavao učenike i u ovom poslu je postigao zapažen uspjeh. Konfučije se, potom, okrenuo upravljačkom poslu i u svojoj državi uspeo se do mjesta prvog ministra. Njegov uspjeh u vlasti prouzročio je zlobu rivala i zbog njihovih zavjera bio je prisiljen da odstupi. Poslije, iako se trudio da stekne neki položaj u drugim područjima, nije uspio. On se trudio da postigne vladajući položaj, jer je to smatrao najboljim načinom za provođenje društvenih reformi. Njegovi savremenici nisu prihvatili njegova stanovišta u vezi s načinom vladanja i morala vladara te je čak dospio i u zatvor. Preostali dio života Konfučije je proveo podučavajući i odgajajući učenike i, također, u sistematiziranju i pisanju svojih djela, sve dok iznenada nije umro, 479. godine prije nove ere, smatrajući sebe neuspješnim. On je iza sebe ostavio važna djela i odgojio istaknute učenike koji su proširili njegovo učenje. Knjige koje se pripisuju Konfučiju i nekim njegovim učenicima čine svete tekstove ove religije. Pet knjiga se pripisuje Konfučiju:

Zakon historije (pregled historije Kine);

Pjesnički zakon (antologija religijskih i svjetovnih pjesama);

Zakon promjena (sistem proročanstava i proricanja);

Knjiga obreda (sažetak pravila ophođenja s drugima);

Anali proljeća i jeseni (historija lokalne države).

Također, četiri knjige se pripisuju njegovim učenicima:

Veliko podučavanje (naučavanja o pobožnosti);

Put umjerenosti (savršena umjerenost);

Književna antologija (zbirka Konfučijevih govora);

Mencius (djela velikog tumača konfucijanizma Meng Cija-Menciusa).

Konfučijeva učenja

On je bio mudrac koji je nastojao u svom vremenu oživjeti zanemarena učenja prošlih naraštaja. On ovu činjenicu razgovijetno objašnjava:Ja sam prenosilac, ne izumitelj, ja sam veoma posvećen i volim govor onih koji su minuli i potvrđujem ih. Ja nisam rođeni mudrac, već je posao koji radim samo sakupljanje istraživanja onih minulih i njihovom razumijevanju i shvatanju darujem jasnoću. On u religijskoj dimenziji upravo naglašava religiju prošlih naraštaja i pridržavanje njenih odredbi smatra ispravnim putem:Najuzvišenije postignuće i savršena pobožnost nekog djeteta je u tome da se okupimo na mjestima gdje su se prije nas okupljali naši očevi, da se pridržavamo pravila i činimo obrede kojih su se pridržavali i koje su činili oni koji su prije nas bili. Onu muziku ćemo svirati koju su svirali oni prije nas, poštivat ćemo one osobe koje su oni poštivali i kojima su se ponosili, voljeti ćemo one osobe koje su njima bile drage. To znači, ustvari, da ćemo tako služiti onima koji su sada mrtvi kao da su sada na ivici života i one koji su nas napustili tako kao da su uistinu sa nama. Činjenje žrtvovanja za nebo i zemlju je u značenju služenja Bogu. Činjenje religijskih ceremonija i obreda u hramovima predaka znači obožavanje predaka. Ako neko istinski razumije značenje žrtvovanja za nebo i zemlju i, također, važnost pobožnih djela koja se, radi obožavanja duhova predaka, čine u ljeto i jesen, onda će vladanje jednim narodom biti jednostavno poput pokazivanja dlana ruke.

Na osnovu ovoga mora se zaključiti da je Konfučije prihvatio religijska učenja drevne Kine, iako o mnogima od njih nema mnogo toga rečenog. On također prihvata principe tao, jang i jin iako se nije mnogo trudio da ih objasni. Pored toga, on je, također, potvrdio obožavanje duhova predaka. Zbog toga je religijski okvir konfucijanizma upravo religija drevne Kine. Njegova osobenost je u tome što je društveni reformator. Društvo njegovog doba išlo je u smjeru dekadencije i zato on nastoji da reformira ovu dimenziju. On, da bi postigao svoj cilj, stavlja veliki naglasak na moral, i u skladu s tim, uspostavlja etički sistem. Konfučijeva učenja su takva da se u njima sve vrti oko osovine morala. Ako treba poštivati duhove predaka, to je zato što je to jedno moralno djelo; ako treba prinositi žrtvu, to je zbog istog razloga, jer je to jedno moralno djelo. Ustvari, Konfučijeva učenja nemaju više od jedne osnove, a to je moral. U vezi s Konfučijevim naučavanjima potrebno je dati nekoliko napomena:

Konfucijanska etika

U konfucijanskom sistemu temelj morala je pravednost, ne požrtvovanost i opraštanje i zbog toga je različit u odnosu na većinu živih religija. Kao što je već rečeno, njegov savremenik, mudrac Lao Ce je slogan “zlo uzvrati dobrim” uzeo za osnovu svoje misije i njegovi sljedbenici su proširili učenje tog slogana. Jednog dana su pitali Konfučija za njegovo mišljenje o nagradi za zlo ili dobro? On je odgovorio: “Ako na zlo uzvratiš dobrom, kakvu ćeš nagradu dati za dobro? (...)

Dobročinstvo za dobročinstvo, ali na loše ponašanje treba uzvratiti pravedno.” Jedan od njegovih učenika je pitao: “Da li postoji riječ koja se može uzeti za pravilo u čitavom životu pojedinca?” Profesor je odgovorio: “Zar trgovina nije kao ova riječ? Ono što sebi ne želiš, ne čini drugima.”Ovaj zakon, koji se ponekad naziva “svijetlim zakonom” često se ponavlja u Konfučijevim djelima. On ovako objašnjava ovaj zakon:

U čovjekovom moralnom životu postoje četiri obaveze koje ja nisam uspio ispravno da izvršim: prva, da se prema svome ocu ponašam, kao što sam želim da se moj sin prema meni ponaša; drugo, da tako služim svome vladaru kao što želim da moj ministar mene služi; treće, da se prema svome starijem bratu ophodim tako, kao što želim da se moja mlađa braća ophode prema meni i četvrto, da činim svojim prijateljima ono što očekujem da oni meni čine.

Božanska etika

Konfučije manje govori o Bogu i samo je jedanput upotrijebio ime Bog, ali je njegov moralni sistem božanski i podučava da je Bog stvorio moral u nutrini čovjekovoj i da je njegova božanska priroda moralna: Bog Uzvišeni je čak i ljudima niske razine dao jedno moralno dobro da se pridržavanjem njega njihova priroda iskazuje na istinski postojan način. Čovjek je rođen radi ispravnosti i istinitosti. Ono što je od Boga darovano naziva se priroda. Težnja čovjekove prirode je dobro i ne postoji niko ko nema ovu težnju ka dobru.

Idealno društvo

Ono društvo koje je na najuzvišenijoj razini čestitosti okrenuto je prema ovih pet stvari: Otac na sina gleda samilosno i sin je prema ocu milostiv. Stariji brat se prema mlađem bratu ponaša nježno i obzirno, a mlađi brat je prema starijem bratu skrušen i ponizan. Muž se prema ženi ponaša pravedno, a žena je poslušna mužu. Viši su prema nižima obzirni i ljubazni, dok su niži višima poslušni. Vladari su ljubazni prema podanicima, a podanici su vjerni vladarima. Konfučije smatra da vladari imaju veoma važnu ulogu u preobrazbi društva: “Vladar treba državom upravljati uz pobožnost, kao što je blistava zvijezda sjevernjača postojana na svome mjestu, a druge zvijezde kruže oko nje.” Kada ga jedan uglednik pita o pravilu upravljanja on ovako odgovara: “Upravljanje znači sve stvari upraviti i ispraviti. Ako vi, o gospodine, ljude pod svojom upravom ispravno i tačno upućujete, niko neće skrenuti sa pravoga puta.” Ista osoba na drugom mjestu ovako pita mudraca: “Zar ne trebamo buntovne i nepokorne uništiti da bi se u društvu uspostavio zakon i red?” Mudrac ovako odgovara: “O gospodine, zar je u državi neophodna smrtna kazna? Ako vi pristupite tome da budete s iskrenom namjerom i ispravnim uvjerenjem, priroda ljudi je poput vlasi trave. Naravno da se biljka povija pred puhanjem vjetra i predaje se povijenog vrha.”

Uzvišeniji čovjek

Konfučije o uzvišenijem čovjeku kaže:

Uzvišeniji čovjek ima nekoliko stvari koje su vrijedne dubokog promišljanja. Kada koristi svoje oči, nastoji da ispravno gleda. Nastoji da mu se na licu vidi prijaznost. U ophođenju s drugima nastoji da sačuva čast drugih, u govoru nastoji da bude iskren, svoj posao nastoji obaviti sa dužnom pažnjom, nastoji da pita druge u vezi s onim u što sumnja, kada je srdit razmišlja od ishodu svoje srdžbe, kada stiče neku korist ne zanemaruje pobožnost.

Konfucijanizam nakon svoga osnivača

Jedno od značajnih obilježja u Konfučijevoj religiji jeste da protekom vremena njegova ličnost postaje uzvišenija. On je sebe smatrao samo jednim učiteljem i priznavao je svoje manjkavosti. Jedan od njegovih učenika kaže: Gospodin (Konfučije) je rekao: “Ja sam možda u pogledu odgoja jednak sa drugima, ali još nisam dostigao nivo ličnosti jednog uzvišenijeg čovjeka čije je ponašanje potpuno u skladu sa njegovim govorom.” Ali njegovi neposredni učenici drugačije ga vrednuju: Profesor se ne može u potpunosti razumjeti kao što se pomoću merdevina ne može ići na nebo. Njegov položaj poslije postaje uzvišeniji i od ovoga: Gdje god lađe i kočije stižu, gdje god nebesa spuštaju sjenku svoju i gdje je zemlja zauzeta čuvanjem, gdje god sjaje Sunce i Mjesec, gdje god rosa i hladnoća postoje, svi oni koji imaju krv u tijelu i dušu u grudima, vole ga bespogovorno i poštuju, zato se kaže: “On je poput nebesa.”

Od početka života čovjekovog do danas nikada nije bilo drugog Konfučija. Vladari i imperatori Kine su u toku historije mnogo puta uzvisivali položaj Konfučijev i za njega su sagradili mnogo hramova. On je 1906. godine, u skladu sa naredbom imperatora toga vremena, uzvišen na položaj savjetnika i saradnika boga nebesa i boga zemlje i onoga koji se obožava. Imperator u Pekingu je svake godine dva puta učestvovao u ceremoniji slavljenja Konfučija i za njega su izvršavani obredi žrtvovanja. Konfucijanizam je u pogledu prakse imao dvije dimenzije: jedna je vladarska dimenzija, a druga narodna. To se objašnjava time da vladari i imperatori moraju izvršavati poseban obred kao predstavnici naroda, što se upražnjava svake godine nekoliko puta. Obredi običnih ljudi uglavnom su bili u vidu obožavanja duhova predaka. Istovremeno sa konfucijanizmom, u Kini su postojale i druge religije koje su stekle sljedbenike, od kojih je najvažniji budizam. Ali, konfucijanizam je uvijek bio u središtu pažnje i većina naroda smatrala ga je svojom religijom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Herrlee Glessner Creel, Confucius and the Chinese Way, prijevod na perzijski jezik Giti Veziri.

2. Feng Youlan, A History of Chinese Philosophy, prijevod naperzijski jezik Farid Džavaher Kalam, pogl. 4.

3. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 11.

4. John B. Noss, AHistoryoftheWorld’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 10.

5. Robert Ernest Hume, World’sLivingReligions, prijevodnaperzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 6.

Petnaesto predavanje

Pregled povijesti i mišljenja u šintoizmu

Šintoizam je nacionalna religija japanskog naroda. Ova religija je isprepletenost vjerovanja prvobitnih religija, nacionalizma i domoljublja i prilično se promijenila tokom povijesti pod uticajem konfucijanizma i budizma. Ova religija nema posebnog osnivača i zbog toga je teško odrediti vrijeme njezinog nastanka. Iz mitova koji se nalaze u svetim tekstovima ove religije proizlazi da povijest ove zemlje i ovog naroda počinje stvaranjem svijeta, ali se općenito povijest ove religije smješta u šesto stoljeće prije nove ere i vrijeme prvog mikada tj. imperatora Japana. Smatra se da su starosjedioci Japana, kojisu bili poludivlji narod primitivne religije, bili potiskivani od kineskih naroda, Mongola i drugih naroda prema sjeveru i da su tako zauzeli ovu zemlju, a zatim su postepeno, protekom vremena postali jedinstven i novi narod. Zbog navedenog, religijski korijen šintoizma se vraća upravo na drevne religije istoka Azije o kojima smo već nešto rekli.

S druge strane, moglo bi se reći da je prvobitna religija – slična onoj koja je postojala u drevnoj Kini – postojala također i u ovoj zemlji, a poslije je zadobila narodni i nacionalni karakter. Totemizam je, također, bio rasprostranjen među ovim narodom. Posebno su poštovali lisicu, dotle da svoje porijeklo vezuju za ovu životinju. Među njima je bilo rasprostranjeno i obožavanje duhova predaka. Oni su vjerovali da duhovi, koji su imali položaj božanstava, mogu uticati na sve prirodne pojave i ljudske aktivnosti i da mogu ljude nagrađivati ili kažnjavati. Smatra se da su ova vjerovanja opstala tokom povijesti u šintoističkoj religiji i da su njima dodata još neka narodna vjerovanja i praksa. Riječ šin to, reducirani je oblik kineske riječi šin tau i znači “put bogova”. Odgovarajuća japanska inačica ove riječi je kami numiči, ali se više koristi naziv šin to. U početku ova religija nije imala posebno ime i ovaj naziv je izabran naknadno, u odnosu na budističku religiju. Da ne ostane nerečeno, jedini povijesni izvor ove religije su njezini sveti tekstovi, čija starost ne seže mnogo u prošlost.

Sveti tekstovi šintoizma

Najstariji sveti tekstovi šintoizma su dvije knjige koje ne sežu mnogo u prošlost. Ove dvije knjige, koje se zovu Kodžiki (uspomene o drevnim predanjima) i Nihongi (događanja u Japanu) napisane su 712. i 720. godine nove ere. U uvodu knjige Kodžiki kaže se da je pisac jedan od plemića, kojeg je imperator zadužio da napiše i kompilira porijeklo imperator i govore koji se odnose na prošla razdoblja, te da to uredi. Iz druge knjige se može zaključiti da je nastala oko osam godina nakon prve knjige, gdje isti pisac zajedno sa drugim princem dobiva zadatak da teme iz prve knjige donese u opširnijem obliku. Poslije su se pojavila i dva druga djela ove religije, od kojih jedno obuhvata molitve u različitim prilikama, a napisano je u desetom stoljeću, dok je drugo zbirka pjesama koje su spjevane od petog do osmog stoljeća nove ere. Sljedeći pasus je jedan odlomak ovih pjesama:

Kada je počelo (stvaranje) zemlje i neba,

Okupili su se bogovi u jedan visoki skup

Okupilo se hiljade hiljada bogova

Gospodaru vrste Sunca

Poklonili su vladavinu prijestolja

I njegovom sinu također predali

Najbolje klasove pšenice ove zemlje.

Uzvišeno biće

U šintoističkoj religiji govori se o mnogobrojnim bogovima. Broj ovih bogova u knjizi Nihongi je osamdeset, a u knjizi Kodžiki navodi se osam stotina bogova. Svi ovi bogovi nastali su nakon stvaranja neba i zemlje. Prije stvaranja postojali su dva božanstva, muško se zvalo Izanagi (muško koje poziva) i Izanami (žensko koje poziva), koji su preci drugih bogova. Iz svetih tekstova šintoizma proizlazi da su ovi bogovi očovječeni i da imaju ljudska svojstva i čine ljudska djela: oni se rađaju, vjenčavaju, imaju potomke, plaču, govore nepristojno, ubijaju, čine štetu i na kraju umiru i bivaju pokopani. Ovi bogovi su obično simboli prirode, a najvažniji među njima je bog sunčeve vrste, koji se više od drugih poštuje i obožava. Bog Mjeseca je zamjenik boga Sunca i također se poštuje.

Uz sve ovo, ponekad se govori o uzvišenijem biću koje se naziva Kami. O ovom pojmu i njegovom biću postoje mnoga neslaganja i rasprave.

Zemlja Japan i mikado

U šintoističkoj religiji postoji posebno vjerovanje o zemlji Japan i mikadu, tj. njezinom imperatoru. Kada je zemlja bila sva rasuta, bog Sunca je stvorio skupinu japanskih ostrva I poslao svoga sina da vlada tamo, da bude prvi mikado Japana. Zato je svaki mikado Japana božanski vladar i zemlja Japan je, također, zemlja božija. Zbog toga se odbrana zemlje i poslušnost naredbama imperatora smatraju važnim religijskim obavezama.

U knjizi Nihongi se kaže:

Bog sunčeve vrste je poklonio imperatora Japana svojoj djeci ovim riječima:

“Moja djeca na položaju bogava njime vladaju.” Zbog toga je ova zemlja, od vremena kada su nastali nebo i zemlja, imala vladajući poredak. Zato je na razini bogova nebesa ova obaveza povjerena nama da je uredimo i izgradimo. Imperator Japana je “utjelovljenje boga”. Ovo tumačenje je mnogo puta ponovljeno u svetim tekstovima ove religije: Ovo je naredba imperatora Japana koji, kao utjelovljenje boga, vlada zemljom. Neki od tumača tekstova šintoističke religije zaključili su da je narod Japana božanskog porijekla i da zbog toga nema potrebu za religijskim propisima i naredbama, nego je do-voljno da djeluju u skladu sa svojom prirodom.

Obredna praksa i religijske ceremonije

U ovoj religiji veoma je rasprostranjeno obožavanje boga Sunca tako da se u raznim dobima i različitim povodima održavaju mnogobrojne ceremonije u kojima se moli i izražava zahvalnost. U cijelom Japanu ima veoma mnogo hramova u kojima narod izvršava svoje religijske obrede. Ovi obredi su većino pojedinačnog karaktera i uglavnom su u vidu naklona glavom i sa skrušenošću. U ovoj religiji svećenici žive kao i ostali ljudi. Oni se mogu vjenčavati, a mogu, također, obavljati i druge poslove.

Etički propisi

U svetim tekstovima šintoistike religije objašnjeno je mnogo etičkih propisa. Naprimjer, u tekstovima ove religije se nalazi: Onaj ko govori istinu neće vidjeti patnju, onaj ko je loš sigurno će pretrpjeti štetu. Ostavi prejedanje i udalji od sebe pohlepne želje... Ono što je loše prekori, a ono što je dobro ohrabri. Uzdrži se od ljutnje, srdžbe i srditih pogleda i ne budi zloban. Najistaknutije etičko načelo šintoističke religije je čistota i čistoća. U svetim tekstovima ove religije veoma se naglašava čistoća i ceremonija očišćenja se u ovoj religiji smatra jednim veoma važnim obredom.

Povijesne promjene u šintoizmu

Povijest ove religije dijeli se na pet razdoblja i u svakom od njih desile su se neke promjene. U prvom periodu, od sedmog do šestog stoljeća prije nove ere, šintoistička religija bila je jedina religija Japana. Od šestog stoljeća prije nove ere do osmog stoljeća nove ere religije konfucijanizam, budizam i taoizam postojale su uporedo sa šintoizmom, ali je šintoistička religija bila snažnija. Od početka devetog stoljeća do sedamnaestog stoljeća šintoistička religija bila je isprepletena sa drugim religijama, posebno sa budističkom religijom i poprimila je poseban oblik. U osamnaestom i devetnaestom stoljeću oživljava novi šintoizam i naglašavaju se njegova glavna naučavanja. Na koncu, 1882. godine vladajuće državne službe podijelile su ovu religiju na dva dijela, vladajući šintoizam i šintoizam raznih sljedbi. Šintoizam sljedbi je religija koja postoji uporedo sa drugim religijama, dok vladajući šintoizam nije religija, nego je nacionalna ceremonija u kojoj učestvuju svi Japanci – kojoj god religiji pripadali. Nakon prvog svjetskog rata i pobjede Japana stara šintoistička vjerovanja su više došla do izražaja, vjerovanja kao što su izabranost japanskog naroda, božanstvenost imperatora i poseban položaj zemlje Japana, dok se, sa porazom ove zemlje u drugom svjetskom ratu, stanje promijenilo. Imperator nakon poraza, čestitajući novu godinu kaže: Čestitajući novu godinu mi moramo... bez izbjegavanja odgovornosti, da se krećemo ostavljajući po strani svoje prijašnje ponašanje... i s tim da uistinu budemo jedan miroljubiv narod, izgradimo novi Japan. Povezanost između nas i našeg naroda nije na osnovu legendi i mitova. One su na osnovu pogrešnih riječi da je imperator imao božanski karakter, da su Japanci bolji od svih drugih rasa i da trebaju vladati svijetom, što nema uporišta. Imperator nije jedan živi bog. Narod Japana će moći samo na osnovu izuzetnog truda steći značajan udio u prosperitetu i napretku čovječanstva. Nakon drugog svjetskog rata uništen je vladajući šintoizam i vlast je odvojena od vjere, ali je narodni šintoizam nastavio živjeti i podijelio se na brojne sekte, tako da se ponekad spominje oko osam stotina sekti. Ove sekte imaju različita vjerovanja i običaje, ali sve su u okviru šintoizma.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Kodžiki – sveta knjiga šintoističke religije, prijevod na perzijski jezik Ehsan Mokades, predgovor.

2. John B. Noss, A History of the World’s Religions,prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 11.

3. Richard C. Bush, “Religija u Kini i Japanu”, u knjizi Religijski svijet, sv. 1, str. 531-568.

4. Robert Ernest Hume, World’s LivingReligions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 8.

5. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 13.

Četvrti dio

Semitske religije:

1. Judaizam

2. Kršćanstvo

Šesnaesto predavanje

Narod po imenu Izrael

Judaizam je jedna od živih religija svijeta u kojoj se religijska i nacionalna isprepletenost može smatrati njenim važnim obilježjem. Ta značajka uzrokovala je nastanak temeljne razlike u definiranju Jevreja i judaizma. Prema nekim mišljenjima biti Jevrej znači svojevrsna bliskost i krvno ili rasno srodstvo, dok prema nekim drugim mišljenjima biti Jevrej znači “izvršavanje religijskih obaveza i propisa”. Neki opet odbijaju oba stanovišta i kažu da biti Jevrej ne znači pripadnost jednoj religiji, jer su neki Jevreji ateisti, drugi ortodoksni vjernici, dok se jedan broj Jevreja nalazi između ove dvije skupine. Ovaj termin, također, ne znači pripadnost jednoj nacionalnoj skupini, jer ako neko prihvati drugu religiju njega smatraju odbačenim i iz nacionalne skupine. Ova poteškoća proizlazi otuda što svi Jevreji s jedne strane, smatraju da je kriterij da li je neko Jevrej rođenje u jevrejskoj porodici, dok s druge strane judaizam govori o Izraelu na jednak način kao Crkva u kršćanstvu u smislu društvene nadnacionalnosti, koja se ostvaruje služenjem Bogu. Izuzetno je teško odrediti veoma preciznu granicu između društvene grupe i nadnacionalne zajednice. U svakom slučaju, nema nikakve sumnje da se definiranjem judaizma ne može ne uzeti u obzir nacionalnost, a to je bilo razlog zašto su u ovoj religiji nacionalna povijest i prošlost važniji nego u drugim živim religijama svijeta.

Iz ovograzloga se u povijesti judaističke religije moraju razmatrati pitanja kao što su nastanak, povijest i religijski propisi jednog naroda. Činjenica koju treba ovdje spomenuti jeste da je jedini izvor saznanja o povijesti nastanka i razvoja ovog naroda njegova sveta knjiga, dok u drugim povijestima nema podataka o porijeklu ovog naroda i o nekoliko stoljeća nakon njegovog nastanka. Glavni dio svete knjige ovog naroda je Zavjet ili Stari zavjet, kako ga nazivaju kršćani i odnosi se na povijest nastanka i življenja ovog naroda. Prvi dio ove zbirke je Tora (Tevrat) i obuhvata pet knjiga, a to su: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon. Ova knjiga obuhvata povijest nastanka naroda, život Mojsija (hazreti Musaa, mir neka je s njim), osnivača judaističke religije i njegove govore. Smatra se da nekoliko drugih knjiga nakon Tore, također, govore o povijesti ovog naroda u nekoliko narednih stoljeća. Abraham (Ibrahim Halil) Povjesničari religija započinju povijest judaizma nakon iseljenja Abrahama (hazreti Ibrahima, mir neka je s njim). Abraham, kojega tri religije, judaizam, kršćanstvo i islam smatraju svojim pretkom, rodio se u prvoj polovini drugog milenijau području Mezopotamije, ali se o periodu njegovog djetinjstva prije nove ere u gradu Ur, jednom od gradova Haldeje i mladosti ništa ne govori. Ova knjiga, nakon spominjanja Abrahamovog rođenja i vjenčanja – kojeg u početku naziva

Abram, a zatim mijenja njegovo ime u Abraham – spominje događaje u vezi s njegovim iseljenjem: Terah povede svoga sina Abrama, svoga unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskog u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana ondje se nastane. Dob Terahova dosegnu dvjesta i pet godina, a onda Terah umrije u Haranu.

Jahve reče Abramu:

“Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagosiljat ću one koji te blagosiljali budu, koji te budu kleli njih ću proklinjati, sva plemena na zemlji tobom će se blagosiljati.” Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njim krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kada je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratića Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te svi pođu u zemlju kanaansku... Kad su stigli u Kanaan... Jahve se javi Abramu pa mu reče: “Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju”.

Knjiga Postanak ne govori ništa o uzroku Abrahamovog iseljenja. Ali knjiga Talmud – koju Jevreji nazivaju usmenom Torom i vjeruju da sadrži naučavanja koja su se stoljećima - uzrokom njegovog iseljenja smatra borbu protiv višeboštva i usmeno prenosila, a zatim zapisala u ovoj knjizi Jevrejski učenjaci su, također, analizirali način Abrahamovog razmišljanja, te objašnjavaju da je idolopoklonstva. Abraham, nakon jednog dugotrajnog unutarnjeg misaonog sučeljavanja, došao do jednoboštva i zbog toga što njegova monoteistička razmišljanja nisu bila u skladu sa višeboštvom i idolopoklonstvom sredine, uz Božije nadahnuće iselio se iz te sredine.

Hebreji

Prema kazivanju u knjizi Postanak, Abrahamov (Ibrahimov) narod je u kanaanskoj zemlji bio poznat kao Hebreji. O nastanku ovog imena neki smatraju da postoje dvije mogućnosti: jedna je da je ime izvedeno iz riječi abir, što znači “prolaznik”, te su nazvani ovim imenom jer su prolazili pored Eufrata, a druga mogućnost je da je ovo ime nastalo iz imena Eber, koji je bio jedan od Abrahamovih predaka.10 Ali, prema nekim drugim mišljenjima može se zaključiti da su Hebreji bili jedno od plemena semitskog porijekla, koje je živjelo na sjeveru arapskog poluotoka i da je Abrahamovo (Ibrahimovo) pleme, bilo jedno od ovih plemena.11 U svakom slučaju, Hebreji ili narod hebrejskog jezika imali su svoju posebnu kulturu i ono što je jasno i suprotno nekim mišljenjima,12 bili su nomadsko pustinjsko pleme koje je živjelo baveći se stočarstvom. Iz knjige Postanak može se zaključiti da je život Abrahama (hazreti Ibrahima) i njegove djece proticao na taj način. Jišmael i Izak (Ismail i Ishak) Abraham (Ibrahim) i Sara nisu imali djece. Zbog toga je Bog obećao Abrahamu da će mu pokloniti sina i tako uvećati njegovo potomstvo. Sara, koja je bila nerotkinja, dala je svoju robinju Hagaru (Hadžeru) Abrahamu da bi tako on dobio potomka. Nedugo poslije, Hagara je rodila sina kome su dali ime Jišmael (Ismail).13 Onda je Bog Abrahamu, koji je imao blizu sto godina i Sari koja je imala devedeset godina, podario sina kojem su dali ime Izak (Ishak). Sara traži od Abrahama da Hagaru i njezinog sina istjera iz kuće, ali se Abraham ljuti. Bog mu kaže da učini ono što je Sara rekla, jer je potomstvo koje mu je obećano od Izaka, a od sina one robinje će, također, nastati jedan narod. Abraham je otpremio Hagaru sa njezinim sinom, ali oni su zalutali u pustinji nazvanoj Beer Šebe. Kada su ih nadvladali žeđ i umor anđeo Božiji ovako je pozvao Hagaru: Bog ču plač dječaka, te anđeo Božiji zovne s neba Hagaru i reče joj: “Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuoplač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići veliki narod!” Tada joj Bogotvori oči, pa ona opazi studenac. Ode i napuni vodom mješinicu pa napoji dječaka. Bog je bio sa dječakom te je rastao i odrastao. Živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz l ̄uka. Dom mu bijaše u pustinji Paranu, a njegova mu majka dobavi ženu iz zemlje egipatske.

Odavde pa nadalje Tora više ne govori o Jišmaelu (Ismailu), osim kratkog spominjanja dvanaest sinova Jišmaelovih i plemena koja su od njih nastala,15 a Izak (Ishak) postaje jezgrom teme. Bog Abrahama iskušava u snu i naređuje mu u snu da žrtvuje svoga sina Izaka. Abraham izvršava naređenje i kada podiže nož anđeo Božiji ga odvraća i kaže: Bog reče: “Kunem se samim sobom”, izjavljuje Jahve, “Kada si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslovna te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagosiljali tvojim potomstvom”. Nakon Abrahamove smrti njegov sin Izak postaje vođa plemena i Bog sa njim obnavlja zavjet koji je bio sklopio sa Abrahamom: U ovoj zemlji se nastani, ja ću s tobom biti i blagosiljati te, tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu. Tvoje ću potomstvo umnožiti kao zvijezde na nebesima i tvome ću potomstvu predati sve ove krajeve, tako da će se tvojim potomstvom blagosiljati svi narodi zemlje, a to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!

Jakov (Jakub) i Ezav

Jakov i Ezav bili su dva Ishakova sina blizanca, a Ezav je bio stariji od Jakova. Iz knjige Postanak može se razumjeti da je Izak (hazreti Ishak) u poznim godinama, kada mu je vid bio mutan, htio blagosloviti Ezava, ali je Jakov uz pomoć lukavstva prisvojio od njega blagoslov18 i tako su on i njegovo potomstvo stekli prednost. U knjizi Postanak se kaže da se Jakov hrvao s nekim ko je naizgled bio Bog i da je pobijedio i zato se njemu kazuje: Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si. Poslije ovoga Jakovovo ime je Izrael, a ime njegovih potomaka Beni Izrael.

Jakov (hazreti Jakub) ima dvanaest sinova od kojih se jedanaesti zove Josip (hazreti Jusuf). Jakov voli Josipa više od drugih sinova što uzrokuje ljubomoru i zavist braće. Josip sanja jedan san u kojem on postaje predvodnik i gospodar svoje braće. On svoj san prepričava svojoj braći što u njima potpaljuje vatru zavisti. Jednog dana Jakov šalje Josipa kod svoje braće u pustinju. Josipova braća ovo smatraju dobrom prilikom i prvo ga bacaju u bunar, a potom ga prodaju kao slugu ismailijskim trgovcima koji su išli u Egipat. Oni su, zatim, njegovu okrvavljenu košulju odnijeli kod oca i prijetvorno rekli da ga je vuk rastrgao.

Josipa u Egiptu kupuju kao slugu i on počinje služiti u kući jednog od dvorjana. Bio je mladić lijepog izgleda u kojeg se zagledala supruga dvorjaninova. Budući da on odbija njezin zahtjev, biva bačen u zatvor. On je u zatvoru proveo izvjesno vrijeme, sve dok dvojica dvorjana nisu bila zatvorena. Josip (Jusuf) tumači njihov san i njegovo tumačenje sna se ostvaruje. Poslije, kada faraon nešto sanja i niko ne može da protumači njegov san, jedan od onih dvorjana, koji su bili u zatočeništvu zajedno sa Josipom, koji je sada bio slobodan, sjeti se Josipa i prepričava događaj faraonu. Josipa dovode kod faraona i on tumači faraonov san: nastupit će sedam kišnih godina i godina obilja, a poslije njih doći će sedam godina suše i oskudice. Zato se moraju u prvih sedam godina napuniti skladišta zalihama za sedam narednih godina. Josip stiče faraonovu naklonost i on ga imenuje drugim čovjekom u državnoj hijerarhiji, zaduženim upravo za taj posao. Dolazi sedam godina obilja i Josip (Jusuf) skladišti zalihe i žito, da bi drugih sedam godina oskudice pogodilo čitavo to područje. Narod u oskudici sa svih strana slijeva se u središte države tražeći žito i Jakov, također, šalje svoje sinove u Egipat da bi kupili žito. Josip prepoznaje svoju braću. U početku se ne predstavlja i tako se među njima zbivaju neke zgode. Naposljetku on se predstavlja svojoj braći i traži od njih da zajedno sa svojim ocem dođu u Egipat. Na taj način Jakov (Jakub) i njegovi sinovi dolaze u Egipat, bivaju primljeni s poštovanjem i tamo se nastanjuju. U kasnijim godinama Jakov i Josip umiru u Egiptu, ali njihovi potomci, Beni Israil, nastavljaju tamo lijepo živjeti, uživajući ugled i poštovanje.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Abba Eban Solomon, My people, The Story of Jews, pogl. 1.

2. Dr. Habib Levy, Historija Jevreja Irana, sv. 1, pogl. 1.

3. Gilbert Klaperman, The Story of the Jewish People, prijevod na perzijski jezik Mesud Hemati, sv. 1, pogl. 1.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 484-491.

Sedamnaesto predavanje

Put u obećanu zemlju

U prethodnom dijelu govorili smo kako je nastao narod nazvan Izrael i kako se nastanio u Egiptu. Prema knjizi Postanak, narod je u početku uvažavan i uživao je poštovanje od strane vladara i stanovnika Egipta. Ova knjiga završava sa smrću Jakova (Jakuba) i Josipa (Jusufa), ali se knjiga Izlazak bavi događajima u periodu od nekoliko stoljeća: I umre Josip, a pomru i njegova braća i sav onaj naraštaj. Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju. Uto u Egiptu zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa. I reče on svome narodu: “Eto, sinovi Izraelovi postali su narod brojan i moćniji od nas. Hajde da postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.” I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses. Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca.

I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem malte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu. Egipatski kralj se obrati i na hebrejske babice... pa im naredi... “ako je muško dijete ubijte ga, ako je žensko, neka živi”. Ali babice... nisu činile kako im je naredio egipatski kralj... Onda faraon izda naredbu svemu svome narodu: “Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu.” O razlogu prvotnog prihvaćanja Izraelaca od strane Egipćana i kasnijeg njihovog prisiljavanja na patnje i nedaće postoji neslaganje među povjesničarima. Smatra se da su netom nakon Abrahamovog (Ibrahimovog) iseljenja, tj. u prvoj polovini drugog milenija prije nove ere, zbog navale Arijevaca sa sjevera prema jugu, narodi semitskog porijekla, koji su bili iste rase kao Abraham, bili prisiljeni pokrenuti se prema zapadu. Ova plemena koja su se nazivala Hiksi, okupirala su Egipat i vladala njime nekoliko stoljeća. Smatra se da su Josip (Jusuf) i njegova porodica došli u Egipat u vrijeme vladavine tih plemena. Razlog kako je on bez otpora Egipćana dosegao visok položaj u vlasti i zašto je njegova porodica bila uvažavana leži u činjenici što je, prvo, bio istog porijekla sa vladajućim plemenima, a drugo, među njima nije postojao osjećaj domoljublja.

Poslije nekoliko stoljeća Egipćani su podigli ustanak i protjerali osvajačka plemena iz svoje zemlje, te osnovali vlast od autohtonog stanovništva. Ali uprkos tome, Egipćani su uvijek bili zabrinuti zbog mogućeg napada Hiksa i zbog zajedničkog porijekla Izraelaca i tih plemena brinula ih je njihova moguća saradnja sa neprijateljima, tako da su nastojali da spriječe razvoj njihovog stanovništva. Neki povjesničari razlog vršenja pritiska na Jevreje vide u drugom faktoru i odbijaju prvu teoriju. Oni kažu da su nakon izgona Hiksa Izraelićani ostali u Egiptu oko 150 godina i u

tom periodu nisu se razlikovali od drugih Egipćana, sve dok nije došao red na vladavinu faraona (vjerovatno Ramzes II) koji je imao luđački temperament i fantazirao je o građenju neobičnih gradova i građevina. On je strano porijeklo Izraelićana uzeo kao opravdanje da bi ih iskoristio za vlastite ciljeve. Izgleda da se prva analiza više podudara sa tekstom u knjizi Izlazak, jer druga teorija nije saglasna sa nekim njezinim dijelovima, kao što je ubijanje sinova Izraelićana.

Mojsijevo (Musaovo) rođenje

Neki čovjek iz Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi šta će biti s njime. Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. “Bit će to hebrejsko dijete”, reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?” “Idi”, odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. “Uzmi ovo dijete” – rekne joj faraonova kći – “i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.” Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, “jer sam ga” – reče – “iz vode izvadila”.

Mojsije (Musa) odrasta u faraonovoj palači i jednog dana izlazi izvan palače da bi vidio stanje svoga naroda. On vidi nekog Egipćanina kako hoće da ubije jednog Hebrejca.

Udara Egipćanina i tako ga usmrćuje, a zatim njegovo tijelo sakriva u pijesak. Sljedećeg dana vidi jednog Hebrejca kako tuče drugog Hebrejca. Zato Mojsije (Musa) savjetuje čovjeka nasilnika da prestane to činiti, ali mu ovaj odgovara: “Hoćeš li i mene ubiti kao što si ubio onog Egipćanina?”Kada je tako saznao da je njegova tajna otkrivena, bježi iz Egipta i stiže u zemlju Midjan i tamo se upoznaje sa svećenikom toga grada Jitrom, ženi se njegovom kćerkom i za njega čuva stoku.

Mojsije (Musa) biva izabran

Mojsije je napasao ovce svoga tasta... Anđeo Božiji mu se ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma... iz grma ga Bog zovne: “Mojsije! Mojsije!” On se odazva: “Evo me!” “Ne prilazi ovamo” – reče. “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev... Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo samo tužbu na tlačitelje njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko. Ja te šaljem da izbaviš narod moj, Izraelce iz Egipta.”

Bog daje Mojsiju moć da izvodi čuda i šalje ga faraonu, ali faraon se ne pokorava i Bog šalje razne nesreće na njega i Egipćane. Naposljetku, faraon se nakon desete nesreće predaje i potomcima Izraelovim dopušta da napuste Egipat. Ali naknadno mijenja odluku i slijedi ih. Izraelski narod stiže na obalu Crvenog mora i Mojsije svojim štapom razdvaja vodu. Izraelci sigurno prolaze dok se faraon i njegova vojska utapaju.

Beni Izrael u pustinji

Nakon što su prešli more sinovi Izraelovi kreću kroz pustinju prema obećanoj zemlji. Na ovom putu Bog iskušava pokornost i poslušnost naroda: nekad ih iskušava teškoćom i problemima, a nekad blagodatima i ugodnošću. Na ovom putu On šalje mnogo vjerskih propisa narodu i narod obavezuje da u njih vjeruje i da ih izvršava. Mojsije (Musa) mnogo puta napominje narodu da oni mogu biti poseban i izabran narod Božiji, ali pod uvjetom da Boga obožavaju, da mu budu poslušni i da se udalje od griješenja: Jahve, Bog tvoj, naređuje ti danas da vršiš ove zakone i uredbe. Drži ih, dakle, i vrši svim srcem svojim i svom dušom svojom. Danas si ugovorio s Jahvom da će ti on biti Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima, držati njegove zakone, njegove zapovijedi i njegove uredbe, i slušati njegov glas. Danas je Jahve ugovorio s tobom da ćeš ti biti njegov narod, njegova predraga svojina, kako ti je obećao i da ćeš držati sve njegove zapovijedi. On će te uzvisiti čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio; i ti ćeš biti narod posvećen Jahvi, Bogu svome, kako ti je rekao.

Jahve će od tebe učiniti narod sebi posvećen, kako ti se zakleo, ako budeš držao zapovijedi Jahve, Boga svoga, i hodio njegovim putovima. Svi narodi zemlje vidjet će da je nada te zazvano ime Jahvino, te će strahovati od tebe. Jahve će te obasuti obilnim dobrima... u zemlji za koju se Jahve zakleo očima tvojim da će ti je dati... Ali ako ne budeš slušao glasa Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih njegovih zapovijedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na tebe i stići će te: Proklet ćeš biti u gradu, proklet u polju...

Jahve će na te puštati prokletstvo, zabunu i kletvu u svemu na što pružiš ruku svoju da uradiš, sve dok ne budeš satrt i brzo ne propadneš zbog zloće svojih djela kojima si me napustio. Kad budete izrodili djecu i unučad i budete dulje u onoj zemlji proboravili, a pokvarite se praveći sebi bilo kakve klesane likove i čineći zlo u očima Jahve, Boga svojega, tako da ga na srdžbu izazovete, znajte – uzimam za svjedoke protiv vas nebesa i zemlju – da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete: nećete dugo u njoj živjeti, nego ćete biti iskorijenjeni. Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas samo malen broj među narodima među koje vas Jahve odvede. Iz spomenutih odlomaka, kojima ima mnogo sličnih u Tori (Tevratu), jasno se može razumjeti da je izabranost izraelskog naroda uvjetovana poslušnošću Bogu i nečinjenjem grijeha. Ustvari, Bog je dao obećanje Abrahamu (Ibrahimu), Izaku (Ishaku) i Jakovu (Jakubu), obećanje koje obavezuje dvije strane i kada god jedna strana ne ispuni svoje obećanje za drugu stranu nije više obavezujuće da se drži svoga obećanja. Beni Israil mnogo puta biva iskušavan u pustinji, ali iz većine iskušenja ne izlazi uzdignute glave i zato ih Bog kažnjava. Oni u Mojsijevom odsustvu počinju obožavati tele, te protiv Boga i Mojsija podižu ustanak. Bog im kaže da će svi punoljetni muškarci umrijeti u ovoj pustinji i da niko od njih neće ući u obećanu zemlju. Zato oni četrdeset godina lutaju pustinjom,12 ali nakon četrdeset godina Mojsije (Musa) dovodi narod na granicu obećane zemlje pored rijeke Jordan. Mojsije ondje po naredbi Božijoj izabire Jošuu, sina Nunovog, za svoga nasljednika i naređuje mu da upućuje i vodi narod dok ne uđe u zemlju Kanaan, gdje će pobijediti. Mojsije (hazreti Musa) umire u 120. godini, prije ulaska u zemlju Kanaan.

Mojsijev (Musaov) nauk

U Tori se prenosi opširno Mojsijev nauk o vjerovanju, moralnim propisima i pravnim propisima. U ovom naučavanju “deset zapovijedi” imaju posebnu važnost:

1. Nemoj imati drugih bogova uz Mene;

2. Ne klanjaj se kipovima;

3. Ne uzimaj uzalud imena Boga svoga;

4. Poštuj dan subotnji;

5. Poštuj oca i majku;

6. Ne ubij;

7. Ne učini preljuba;

8. Ne ukradi;

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svog;

10. Ne poželi kuće bližnjega svoga, njegovu ženu, njegove sluge i sluškinje niti njegovu imovinu.

U Tori (Tevratu) je naglašeno obožavanje Jedinog Boga tako da, osim u prve dvije zapovijedi od deset zapovijedi, u mnogim odlomcima se naglašava jednoboštvo i izbjegavanje idolopoklonstva: “Samo je On Bog i ne postoji niko drugi kao On.” “Nema drugog boga osim Njega.”

U Tori je spomenuto mnogo svojstava Božijih od kojih su neka navedena u sljedećem paragrafu:

Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju I vjernošću, iskazuje milost hiljadama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja...

Mojsije (Hazreti Musa) sebe smatra vjerovjesnikom Božijim i navještava dolazak vjerovjesnika u budućnosti. U Tori (Tevratu) nema izričitih riječi o proživljenju, ali i pored toga jevrejski učenjaci se oslanjaju na neke primjere u Tori koji nisu izričiti da bi dokazali proživljenje. Osim moralnih načela u deset zapovijedi, koja su navedena, sljedeći odlomak sadržava drugi dio Mojsijevih moralnih propisa: Ne daji lažne izjave! Ne pomaži zlikovcu svjedočeći krivo! Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo... Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onog koji te mrzi kako je pao pod tovarom svojim, nemoj ga ostaviti: zajedno sa njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne. Ne krnji prava svome siromahu u njegovoj parnici. Stoj daleko od lažne optužbe, ne ubijaj nedužna i pravedna, jer ja zlikovcu ne praštam. Ne primaj mita jer mito zasljepljuje i one koji najjasnije gledaju i upropašćuje pravo pravednika. Ne ugnjetavaj pridošlicu! Ta znate kako bili pridošlice u zemlji egipatskoj.

Tora (Tevrat) sadrži opširan pravni sistem koji obuhvata mnogo propisa iz oblasti bogoštovlja, dozvoljene hrane i pića, čistoće i nečistoće, propisa vjenčanja i razvoda, obaveznih i zabranjenih djela, prava itd. Smatra se da pravni sistem Tore ima mnogo sličnosti sa pravnim sistemom islama.

Četvrto predavanje

Od okrenutosti zakonu brahmana do duhovnosti upanišada

S početkom prvog milenija prije nove ere svećenici, koji su se nazivali brahmani postepeno su preuzimali istaknute položaje, tako da su zauzeli mjesto u najvišoj klasi društva. Vjerski ishod ovog dešavanja bio je pojava posebnog tumačenja vedske religije koje se naziva “brahmanska vjera”. U ovom periodu naglašeni su obredi i vjerovanja, a posebno vjera u žrtvovanje. Oni su smatrali da vjera u žrtvovanje može uticati na sve stvoreno, čak i na bogove. Zato se u ovom periodu ističu različiti oblici žrtvovanja, od kojih su neki bili veoma složeni i detaljni, tako da su samo vladari bili izuzeti iz ove obaveze. Ove duge obrede vršili su svećenici i bila je to ceremonija koja, prema njihovom viđenju, utiče na sve pojave na nebu i zemlji. To je bio razlog zašto su brahmani dobili tako važnu ulogu da su postali ravni bogovima.

Brahmane i Aranjake

U ovom periodu sakuplja se zbirka svetih tekstova koji se nazivaju Brahmane. Ovi zapisi, koji su ustvari knjiga obreda, objašnjavaju propise žrtvovanja i druge ceremonije bogoslužja – koje su provodili svećenici brahmani. Pored ovih zapisa pojavile su se Aranjake, druga zbirka svetih tekstova. Aranjake obuhvataju djela bogoslužja asketa, koji su živjeli u šumi i u jednom smislu sadrži, također, teme o filozofiji propisa.

Uspostavljanje klasnog sistema (kaste)

Sa vladavinom svećenika klasni sistem, koji je postojao u jednom obliku, također među Arijevcima, uspostavio se na novi način i snažno je naglašen. U ovom sistemu postojale su četiri klase: brahmani su bili najviša klasa, nakon njih kšatrije ili vladari i ratnici, zatim vajšije ili klasa običnih ljudi arijevskog porijekla (zemljoradnici i zanatlije). Najniža klasa bili su šudre i njima su pripadali najniži poslovi, kao što je služenje. Ustvari, oni su bili pobijeđeni starosjedioci Dravidi, te je između njih i tri arijevske klase tako uspostavljena potpuna odvojenost. Potrebno je, također, reći da je postojao sukob između kaste brahmana i kaste kaštrija.Naravno, treba spomenuti da je četveroklasni sistem ustanovljen u periodu uspostavljanja klasa ili kasta, ali da je postojala druga skupina potpuno izvan ovog sistema koji su nazivani nečistima.

Put spasenja u Brahmanama

Spasenje u Brahmanama stiče se obredom žrtvovanja. U ovom periodu ustvari je vladala neka vrsta usmjerenosti ka vanjštini i zakonu. Poslije, na kraju prvog milenija prije nove ere, pojavila se drugačija vrsta okrenutosti zakonu, u kojoj je više naglašeno pridržavanje društvenih zakona. Knjiga Zakon manu, koja obuhvata naredbe o pravima oca i majke, djeteta, učitelja i slično tome, odnosi se na ovaj period. U svakom slučaju, Brahmane se mogu shvatiti i smatrati izvanjskim i zakonskim tumačenjem Veda.

Upanišade

Upanišade imaju različita značenja, od koji je najpoznatije “prisustvo na skupu učiteljevog časa”. Polovinom prvog milenija prije nove ere ljubitelji znanja u šumama Indije sjedili su na časovima profesora i vođa duhovnog puta, a rezultat toga je jedna književna i vrijedna zbirka koja se naziva Upanišade. Dok se u Brahmanama naglašavaju spoljašnji obredi, ovdje je naglasak na pažnju prema nutrini i suštini i, u jednom smislu žrtvovanje dobija drugačije značenje, tako da se govori o žrtvovanju u nutrini čovjekovoj i duša je ta koja se žrtvuje. Ustvari, pojavljivanje Upanišada i njihova okrenutost duhovnom putu može se smatrati reakcijom naspram suhoparne okrenutosti zakonu Brahmana. S druge strane, ovi zapisi su tumačenje Veda i nazivaju ih Vedanta, što znači završetak Veda. Smatra se da Upanišade nisu napisali samo brahmani, nego da u tome imaju, također, udio i kaštrije. Ova činjenica govori o tome da se u ovom periodu smanjila dominacija brahmana.

Učenje o spasenju Upanišada

Kao što je rečeno, u Brahmanama spasenje se postiže putem djela – tj. izvršenjem obreda žrtvovanja. U Upanišadama se ono postiže drugačije i djelo nikada nije jamstvo za spasenje, nego se pravo spasenje postiže spoznajom i zbiljskim znanjem. Ovdje se nameće pitanje spoznaja čega postaje uzrokom spasenja? Odgovor je da spoznaja zbilje i to zbilje sebe, svijeta i čitavog univerzuma donosi spasenje.

Jedinstvo bitka

U Upanišadama se govori o jedinstvenoj egzistenciji koja je obuhvatila sav univerzum. Ustvari, svijetom egzistencije vlada jedna vrsta jedinstva, jedinstva koje teče u mnoštvu i mnoštva koje je uronjeno u jedinstvu. Mnoštvo nije ništa više do neistinita predodžba i uobrazilja koja se naziva “Maja ” (privid). Ona jedinstvena stvarnost univerzuma koja je duh svijeta i zbilja velikog svijeta naziva se brahman, a atman je zbilja malog svijeta i zbilja čovjekove duše. Ustvari, čovjek može postići istinsko spasenje kada spozna zbilju atmana – tj. svoju individualnu zbilju. Ako neko stvarno spozna atman razumjet će da je atman upravo brahman. Budući da mnoštvo nije bilo ništa do uobrazilja, onaj koji dosegne razumijevanje atmana i brahmana shvatit će da mnoštvo ne postoji, već da postoji samo jedinstvo. Uzrok čovjekove nesreće je bila upravo uobrazilja mnoštva i dvojnosti.

Ovo jedinstvo jedan otac objašnjava svome sinu u sljedećem dijalogu:

– Donesi mi voće sa stabla smokve.

– Donio sam dragi oče!

– Prepolovi ga.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Sitne sjemenke.

– Prepolovi jednu od njih.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Ne vidim ništa posebno.

Otac je rekao: “O sine! Od te neznatne biti, koju ti tu ne vidiš, nastalo je ovo veliko stablo smokve. Sine moj! Znaj da je neznatna bit s ma sve. Ova zbilja je istinita. Ovo je biće, to si ti.” Sin je rekao: “O poštovani! Opet me poduči.”Otac je odgovorio: “Dobro sine moj! Ovu so uspi u onu vodu, pusti neka odstoji i sutra ujutro dođi kod mene.” Sin je tako učinio i sutra ujutro je ponovo došao.Otac je rekao: “Donesi onu so koju si sinoć usuo u vodu.” Sin ju je potražio u vodi i nije je našao, jer se u vodi istopila. Otac je rekao: “Probaj malo od nje, kakav okus ima?”

– Slan.

– Uzmi malo sa dna posude i probaj, kakav okus ima?

– Slan.

Otac je rekao: “Prospi to i dođi kod mene.” Sin je tako uradio, ali so je još ostala. Potom je otac rekao: “Sine moj! Uistinu, u ovom tijelu, također, postoji ono što jest, koje ti ne vidiš, ali ono postoji uistinu. Ova suptilna bit ušla je u sve i sve je ispunila. Ova zbilja je istinita, ona si ti.”

Put bogova i put predaka

U Upanišadama dva puta su pred čovjekom: jedan je put bogova, a drugi je put predaka. Put bogova je za znalce i mudrace koji su izabrali osamljenost u šumama. Izoliranjem od svijeta oni dostigli su apsolutnu istinu. Ovi duhovi poslije smrti, a nakon prelaženja nekoliko razina, stižu do Sunca i naposljetku stižu u dvor samog brahmana. Put predaka pripada običnim ljudima i završava se na Mjesecu. Ovim smjerom idu oni koji prelaze put rada i djela, ali nisu stigli do apsolutne slobode. Oni ostaju na Mjesecu dok bude preostalo njihovih prikupljenih djela, a sa trošenjem rezerve, istim putem kojim su došli, vraćaju se na zemlju i uzimaju mjesto u drugom tijelu.

Reinkarnacija i karma

Prethodno je rečeno da se obični ljudi, nakon okončanja rezervi njihovih djela, vraćaju na zemlju. Ovaj povratak i drugi život naziva se “reinkarnacija”. Svakome se desila hiljade puta. Ljudi su zarobljeni u ovom krugu, samsari, sve dok se ne izbave iz njega i ne spoje se sa apsolutnom zbiljom koja se zove nirvana. U koje će tijelo dospjeti ljudi u svom povratku zavisi od karme ili učinka njihovih djela u prijašnjim životima. Ako je neko ispravno radio u svom prošlom životu i izvršavao posebne obaveze svoje kaste, njegov duh će ući u tijelo pojedinca iz više kaste u sljedećem životu. Ali, ako je ovaj pojedinac činio loša djela, njegov duh će otići u tijelo pojedinca iz niže kaste ili čak u tijelo životinje ili biljke. Smatra se da vjerovanje u reinkarnaciju i karmu nije poteklo od Arijevaca, nego da je preuzeto od starosjedilaca Indije. U svakom slučaju, u ovom periodu se pojavilo ovo vjerovanje da su ljudi zarobljeni u jednom krugu ponovljenih dolazaka što uzrokuje patnju i bol. Zato je pronalaženje puta za spasenje iz ovog kruga bila glavna preokupacija i džainizma i budizma, koji su nastali u ovom periodu, nastojeći pronaći rješenja za ovaj problem.

Trajna vjerovanja

Vrijeme od početka ulaska Arijevaca u Indiju do kraja razdoblja Upanišada naziva se “vedsko razdoblje”. Od ovog vremena pa nadalje, u povijesti hinduističke religije ostalo jetrajno nekoliko vjerovanja. U ovom periodu Vede, Brahmane, Aranjake i Upanišade su, također, uvijek bile poštovane kao sveti tekstovi. Osim toga, kastinski sistem i vjerovanja u karmu i reinkarnaciju su, također, opstali su kroz povijest ove religije.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 3.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 10.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 146-160.

4. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 43-47.

5. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 45-52.

Peto predavanje

Epsko razdoblje

Krajem vedskog razdoblja – znači od šestog stoljeća prije nove ere – kao reakcija na religijska vjerovanja ovog perioda i dominaciju brahmana u vjerskim poslovima, pokrenula su se dešavanja u Indiji od kojih su neka bila izuzetno značajna. Dva religijska pokreta, džainizam i budizam, o kojima ćemo naknadno govoriti, proistekla su iz hinduističke religije. Ova dva pokreta prihvatila su neka načela hinduističke religije, ali nisu prihvatila mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja. U ove dvije religije čiji su, ustvari, utemeljitelji kaštrije (druga kasta), nije prihvaćen kastinski sistem hinduističke religije i zato nisu prihvatili vladavinu brahmana. Zato se pojavljivanje ove dvije religije može smatrati reakcijom naspram religije vedskog razdoblja u kome svećenici imaju središnju ulogu. Sljedeći događaj koji se desio u ovom periodu bio je pojava religije “Čarvaka”. Ova religija vjerovala je u primarnost materije i nije prihvatala nematerijalni svijet. Osim svetih tekstova, odbijala je vjerovanje u kraj i proživljenje, život je smatrala ograničenim na ovaj svijet i naglašavala uživanje na njemu. Ova religija nije imala značajnijeg uspjeha.

Treći događaj u kojem je, suprotno od dva prethodno spomenuta, prihvaćen temelj brahmanske religije, ali je religija izašla izvan dominacije brahmana, bio je pojava razdoblja koje se naziva “epsko razdoblje”. U periodu od oko četiri stoljeća, znači od šestog pa do drugog stoljeća prije nove ere, nastao je pokret i pojavila su se književna djela koja su bila različita od prijašnjih tekstova. Ako su Vede, Brahmane i

Upanišade, kao sveti tekstovi ranijeg razdoblja, bili dostupni samo kasti brahmana i druge kaste ih nisu mogle koristiti, ova književna zbirka nastala je među nižim klasama društva i njima je bila dostupna. U ovom periodu skupljene su dvije velike epske zbirke. Jedna od njih je Mahabharata (Veliki rat Indije), poetsko djelo koje obuhvata stotinjak hiljada stihova. Pjesme ove zbirke govore o ratovima koji su se vodili među ljudima i u koje su se miješali bogovi, pomažući one koji su na strani istine. Druga zbirka je Ramajana (životopis boga Rame), koja govori o borbi između snaga istine i neistine. Rama, koji je ustvari simbol i otjelotvorenje boga, predvodi stranu istine. Smatra se da su dvije zbirke, Mahabharata i Ramajana zapravo dvije legende koje sadrže važne duhovne i filozofske teme. Druga zbirka, nastala uporedo sa spomenutim, jesu Purane (Stare i svete legende) i obuhavataju legende o svijetu i kosmosu.

Najpoznatiji i najvažniji dio velikog epa Mahabharata je poslanica u stihu Bhagavadgita, koja privlači mnogo pažnje. U ovoj knjizi je, u vidu jedne stihovane priče, objašnjen novi put spasenja. Princ po imenu Ardžuna ratuje protiv svojih amidžića koji su bespravno uzurpirali vlast. On ima zapregu koja se zove Kršna i nalazi se u sumnji da li treba voditi rat protiv svojih rođaka, ali ga Kršna ohrabruje na rat i između njih teku mnogi razgovori. Kršna kaže: “Ti moraš iskreno i bez obaziranja na ishod izvršavati svoju obavezu prema svome bogu, tako da ti se na ovom putu ništa ne ispriječi.” Na kraju Kršna sebe predstavlja i kaže da je upravo on Brahma i jedini vječni bog.Novi put na koji ukazuje Bhagavadgita je put ljubavi i čistote ili bhakti. Ovaj put pokazuje da će se čovjek spasiti, ako sa savršenom ljubavlju i potpunom čistotom služi jednog od bogova. U skladu s tim, drugi put, pridodat dvama prethodnim putevima izbavljenja, bio je put ljubavi i čistote. Dva druga puta su put djela, koji je naglašavan u Brahmanama i kojeg su poslije usavršili i proširili zakoni Manu, a drugi bio je put znanja i spoznaje, kojeg su Upanišade smatrale putem spasenja. U svakom slučaju, tri puta, put znanja, djela i ljubavi i čistote promijenjena su u tri puta za izbavljenje, čemu je naknadno posvećena pažnja i što je opisano i prošireno u hinduističkoj religiji. Kršnin govor završava ovim rečenicama:

Sada ponovo poslušaj najuzvišenije riječi moga govora, ove najdublje tajne, jer ti si moj dragi voljeni i ja trebam da s tobom govorim o onome što je tvoje dobro:

Srce svojih misli usmjeri sjećanju na mene

I svo srce daj meni

I podnesi žrtvu na putu mom

I meni se pokloni

Da bi se susreo sa mnom

Uistinu dajem ti ovo obećanje

Ti si meni veoma drag

Sve svoje poslove zanemari i meni dođi!

Sam dođi i sam traži!

Ja ću te osloboditi svih grijeha

Ne budi tužan!

Hinduističko trojstvo

Jedno od vjerovanja koje je prvi put istaknuto u Mahabharati a naknadno je prošireno jeste učenje o “trojstvu”. Ovo učenje govori o tome da je univerzalna duša, tj. Brahman otjelovljenja u tri boga i svaki od njih ima svoje područje djelovanja. Ova tri boga su:

1. Brahma, bog stvaranja i stvoritelj cijelog svijeta koji je sve doveo u postojanje.

2. Šiva, bog smrti i usmrtitelj svega. Ovaj bog je poznat pod ovim imenom, ali je usmrćivanje, koje mu se pripisuje, uvod u život. Smatra se da je krug života prirode i biljaka u vlasti ovog boga i on ga obnavlja.

3. Višnu je bog života i čuvar svih stvorenja. On je izvor svakog dobra i dobročinstva i smatra se simbolom nježnosti i ljubavi. Također, ovaj bog nadzire djelovanja stvorenja i motri na njih.

Svaki od tri hinduistička boga obožava se odvojeno i za njih su izgrađeni hramovi. Također, obožavanje Brahme manje je rašireno, dok je obožavanje Šive i Višne među hindusima više rašireno i ispoljeno je u vidu dvije sekte. Naravno, treba imati u vidu da obožavaoci svakog od ovih bogova poštuju, također, i druga dva boga, ali su više posvećeni jednom bogu i od njega traže pomoć.

U hinduističkoj religiji svaki od ova tri boga, a posebno Višnu, ima supruge koje se nazivaju šakti. Smatra se da je ustvari jedinstvo dva činioca ili dvije moći izraženo u vidu dvije supruge. Zato se u nekim sektama hinduističke religije poštuje kult plodnosti kao simbol procvata i života. Tako, pored obožavanja Šive neki obožavaju njegovu suprugu šakti što je opet uzrokovalo pojavljivanje posebne sekte.

Učenje o avataru

Sljedeće vjerovanje predočeno u Mahabhrati jesu pojavljivanja i utjelovljenja Višne. Na osnovu ovog učenja, Višnu se u nekim slučajevima utjelovljuje u obliku jednog čovjeka ili drugog bića i sa dolaskom na Zemlju izvršava posebne obaveze. Da ne ostane nerečeno, svako od ovih utjelovljenja naziva se avatar. U skladu s ovim tekstovima Višnu ima deset utjelovljenja, devet njih se već desilo, a jedno će se desiti u budućnosti, iako obični ljudi Višnina utjelovljenja ne smatraju ograničenim na ovaj broj. Neka od ovih pojavljivanja su u obliku neke životinje, kao što je pojavljivanje u obliku jedne ribe, kornjače ili ogromne divlje svinje. Neka druga pojavljivanja su u obliku polučovjeka ili stvorenja sličnog čovjeku, kao što je pojavljivanje u obliku stvorenja polučovjek – polulav. Druga pojavljivanja su u obliku čovjeka, kao što je Rama sa sjekirom, Rama – junak priča iz Ramajane, Krišna, kočijaš Ardžuna u knjizi Gita i pojavljivanje u obliku Bude. Ovih devet pojavljivanja odnosi se na prošlost, ali će se sljedeće pojavljivanje desiti na kraju mračnog vremena, što je današnje vrijeme. Višnu će se pojaviti kao jahač na bijelom konju, uzet će blistavi mač u ruku i kaznit će zle i bezbožne, a uvest će u blagodat vjernike i poštene. On će utemeljiti dobra pravila i običaje.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 7-8.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai,

3. Jusuf Ebuzeri Idrugi autori, Religije drevnogsvijeta, sv. 1, str. 259-280.

4. Gita (Bhagavadgita), prijevod na perzijski jezik Muhamed Ali Movahed, uvod prevodioca.

5. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 254-267 i 276-285.

Šesto predavanje

Hinduistička religija u srednjem vijeku i novom dobu

Nakon pojave budističke religije i nakon što su je podržale neke vladajuće dinastije, ova religija je postala dominantna u Indiji, dok je hinduistička religija za nekoliko stoljeća postala izolirana. Najzad, ove prilike su se promijenile oko 500. godine nove ere i zahvaljujući unutrašnjoj dekadenciji budističkog državnog poretka, ova religija je oživjela. Upravo u tom vremenu su hinduistički učenjaci, prema novom tumačenju iz tradicionalnih vjerodostojnih izvora, oživjeli ponovo ovu religiju.

Temelj filozofske škole

Povijest stvaranja filozofskih škola počela je mnogo prije ovog perioda i čak su neke od škola nastale u epskom razdoblju, a možda i prije njega. Ali, u svakom slučaju, period između 500. i 1000. godine nove ere treba smatrati razdobljem procvata filozofskih škola hinduističke religije. U ovom periodu su istaknute ličnosti izvora hinduističke religije, koje se smatraju nekom vrstom utemeljitelja, osnovale filozofske škole. Spomenut ćemo neke najvažnije filozofske sisteme hinduističke religije, koji su se pojavili u ovom periodu ili prije njega:

a. Škola Sankhja

Ova škola, čiji se korijeni nastanka smatraju istovremenim sa Upanišadama, utemeljena je na vjerovanju u dualitet i suprotstavljena je jedinstvu bitka Upanišada. Ova škola naučava da ustvari postoje dvije vječne zbilje: jedna je materija ili oblik, što predstavlja osjetilni svijet i nazivaju ga Prakriti, a druga je duh ili smisao koji je nevidljiv i neosjetan i nazivaju ga Puruša. U stvarnosti, čovjekova nesreća proizlazi iz toga što se ne razdvaja materija i smisao ili tijelo i duh, a to uzrokuje da duh ostaje u okovima Prakriti. Spasenje iz kruga samsare postiže se potpunom spoznajom univerzuma i očišćenjem duha od materije. Znači da se put spasenja postiže spoznajom.

b. Škola Joge

Korijeni ove škole se vraćaju na Upanišade, u drugi vijek prije nove ere, kada ju je osoba po imenu Patandžali uobličio u jedan sistem. Ova škola nije prihvatila neka načela škole Sankhja, kao što je broj zbilja egzistencije, već više naglašava praktični put za pronalaženje spoznaje, a to je put koji ova škola smatra putem izbavljenja. Škola Joge izlaže posebna pravila, čiji je rezultat usredsređenost osjetila, tako da se prekida osjetilni odnos sa spoljnim svijetom. Na ovaj način disanje, također, postaje uređeno, a usredsređenjem na posebnu tačku i uz naporne vježbe postiže se spoznaja.

c. Škola Vedanta

Riječ “Vedanta” znači završetak Veda, a ukazuje se na duhovni i filozofski princip spomenut u Upanišadama. Škola Vedanta utemeljena je na ovom naučavanju i nastoji da objasni te principe. Ova naučavanja sakupljena su i objašnjena u spisu koji se naziva Brahma-Sutra i čine ih kratke rečenice, da bi ih tako duhovni putnici bolje naučili. O pisanju Brahma-Sutreu povijesti postoje različita mišljenja, a procjene vremena pisanja kreću se od polovine prvog milenija prije nove ere, pa sve do drugog vijeka nove ere. Tekst je veoma složen i težak. Složenost i tajnovitost ovog djela bili su povod da istaknuti učenjaci u vezi s njim pišu objašnjenja i tumačenja na osnovu svojih sklonosti i razumijevanja te tako ustanove posebne pravce. Trojica najistaknutijih učenjaka su:

1. Šankara (osmo stoljeće nove ere)

Šankara je osnovao školu koja se naziva “nedualistički monizam”. On naglašava čisto jedinstvo i jednoću svijeta i smatra da je Brahman univerzalni neosobni duh, a svijet odvojen od Brahmana uobrazilja i Maja. On je čak osobnog boga ubrajao u uobrazilju priličnu nižim slojevima. Prema njegovom učenju spasenje čovjeka je u tome da spozna višu zbilju.

2. Ramanudža (1017-1137)

Ramanudža je bio suprotstavljen Šankarinim mišljenjima i nije prihvatao čisto jedinstvo svijeta. Ustvari, upravo zbog toga je njegova škola nazvana “kvalificirani dualizam”. On je vjerovao da boga ne treba smatrati jednim bićem bez osobe, koji ne može prema stvorenjima biti nježan i blag. On je govorio da su tjelesni svijet i pojedinačni duh, kao i potpuna zbilja i univerzalni duh, oboje istiniti i njihov odnos je kao odnos duše i tijela, tako da univerzalni duh upravlja svijetom kao svojim tijelom. Prema njegovom tumačenju, Višnu koji je najuzvišeniji, sebe je objelodanio u pojedinačnim duhovima i u obliku avatar pojavljuje se na Zemji. Razlika između njegovog i Šankarinog mišljenja jeste u tome što je Šankara vjerovao u jednu čistu i neosobnu zbilju, a sve drugo je uobrazilja i mašta, dok Ramanudža, pored toga što je vjerovao u jednu zbilju, druge fenomene nije smatrao uobraziljom i maštom i vjerovao je da se jedna čista zbilja zaista inkarnira u vidu jedne osobe.

3. Madhva (1167-1276)

Madhva, suprotno Šankari, koji je Brahmana smatrao supstancijom svijeta i također, suprotno Ramanuđi koji je nastojao između transcendentne dimenzije boga i njegove blizine sa svijetom stvoriti balans, stvara sliku boga odvojenog od materijalnog svijeta, boga koji je samo stvorio svijet i nije kao svijet. Zato, ako je Šankara smatrao da je svijet Maja (uobrazilja i mašta) i vjerovao u čisto jedinstvo, a Ramanudža smatrao i jedinstvo i mnoštvo zbiljskim, Madhva je vjerovao u čisti dualizam i potpunu odvojenost boga od svijeta.

Religija običnih ljudi

Jedna od osobina hinduističke religije jeste i razlika između službenog hinduizma i onog koji postoji među običnim ljudima. Obični ljudi, posebno brojno seosko stanovništvo, nemaju uvida u filozofske i gnostičke rasprave i teme koje se nalaze u svetim tekstovima. Njihova religija je većinom slična primitivnoj religiji, tako da obožavaju brojne bogove i za svaku svoju potrebu obraćaju se jednom od ovih bogova. Sve osobine primitivnih religija – kao što su animizam, fetišizam, šamanizam – među njima su rasprostranjene i čak se među njima pronalazi i sotonizam i obožavanje životinja. Iako vjeruju u velika hinduistička božanstva, sagradili su hiljade hramova za svoja mala božanstva i njima obavljaju bogoslužje. Tako čak i oni koji prihvataju religiju službenog hinduizma,slijede mnogobrojna lokalna vjerovanja i obavljaju posebne obrede svoje vjere. Jedna od životinja koju hindusi poštuju je krava, koju smatraju simbolom i znakom snage bogova i čak vjeruju da se u svakom dijelu njenog tijela nalaz neki bog. Ova životinja je poštivana od pradavnih vremena i njezino ubijanje smatra se velikim grijehom. Poštivanje ove životinje je toliko, da je čak i njezina balega sveta.

Posljednje promjene

Dolaskom novog doba i susretanjem hindusa sa vanjskim svijetom, pojavile su se promjene u ovoj religiji u tom smislu da su neka drevna vjerovanja ili zaboravljena ili su izblijedjela. Jedno od najvažnijih ovih vjerovanja je kastinski sistem, čije je prihvatanje savremenom čovjeku bilo toliko teško da su neki Hindusi osporili ovaj princip i odbacili ga. S druge strane, narod iz nižih kasti se probudio i manje poštuju pravila kastinskog sistema. Osim toga, sa industrijalizacijom zemlje zanimanja se više ne mogu razdvajati tako da bi svako zanimanje pripalo posebnoj kasti. Drugi običaj koji je bio raširen među drevnim Hindusima bilo je vjenčavanje djece. Tako su, da bi opstao kastinski sistem, djecu međusobno vjenčavali u ranim godinama i djevojčice su u ranim godinama odlazile u kuću svojih muževa. Budući da je ponovna udaja za ženu udovicu – u skladu sa zakonom Manu – bila zabranjena, ako bi dječak umro u djetinjstvu, djevojčica koja je bila njegova supruga, morala je do kraja života služiti u muževoj porodici u svakodnevnim životnim poslovima i živjeti u krajnjem poniženju. Ovaj običaj i pravilo ukinuti su u novom dobu i čak je donesen zakon kojim se zabranjuje vjenčanje prije punoljetstva.

Drugi užasan običaj, kojem se suprotstavilo u novom dobu, bio je drevni običaj spaljivanja žene udovice sa tijelom njezinog muža. U skladu sa ovim običajem, kada bi neki čovjek umro njegova bi supruga bila spaljivana živa u vatri pored muževog tijela.

Naravno, smatra se da su se ove promjene i reforme generalno dogodile uz prihvatanje principa vjerske tradicije. Druga je stvar što antireligioznost i averzija prema religiji zapadne civilizacije nisu zaobišli ni ovaj narod, tako da su neki pod utjecajem ove kulture porekli principe svoje religije i duhovnost.

Karakteristike hinduističke religije

Kao što je rečeno, hinduizam je religija koja je u toku svoje duge povijesti prošla kroz mnoge etape promjena. Ali, promjene ove religije bile su takve da su sa ostajanjem prijašnjih principa prihvaćena i nova načela. I pored toga, neki principi ove religije su do danas ostali čvrsti i nepromijenjeni. Poštivanje i uvažavanje Veda, koje je postojalo još u najstarijim periodima ove religije, uvijek je bilo osnovno načelo. Iako su nastala mnoga tumačenja ovih tekstova i ponekad su njihovi mnogobrojni bogovi tako objašnjavani da je njihov ishod bio čisti monoteizam, uvažavanje i po-štivanje ovih svetih tekstova ostali su do danas. Tekstovi i spisi koji se odnose na ovu religiju i koji su se poslije pojavili, stekli bi poštovanje u kasnijem periodu. To su brojni i obimni tekstovi među živim religijama svijeta i ograničeni su na pojedinca. Vjerovanje u jednu egzistenciju i duh svijeta koji sve obuhvata po imenu Brahman, bilo je u središtu pažnje tokom povijesti ove religije, tako da je uvijek i pored mnoštva i brojnosti bogova, spominjana i ova jedina i sveobuhvatna bit. Vjerovanje u karmu i reinkarnaciju – koji su se pojavili u drugoj povijesnoj etapi ove religije – mogu se smatrati općim vjerovanjima ove religije, koje je ostalo čvrsto tokom povijesti kod svih sljedbenika ove religije.

Na kraju, potrebno je spomenuti dvije značajke hinduističke religije koje se mogu rijetko pronaći kod drugih religija: jedna je da ova religija nema istaknutog nekog posebnog pojedinca i nema osnivača, a druga je da je ova religija prihvatila mnogo različitih uticaja tako da je uspjela u sebe, u toku svoje duge povijesti, inkorporirati mnoga strana mišljenja. Ova značajka je prouzročila da zemlja Indija bude zemlja bezbrojnih religija i sekti, koje žive u miru jedna pored druge.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, str. 377-390.

2. Smart Ninian, članak “Područja filozofske rasprave u hinduističkoj religiji”, Sedam nebesa (žurnal), br. 2, prijevod na perzijski jezik Ali Movahedijan.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 267-276 i 281-285.

4. Friedhelm Ernst Hardy, The World’s Religions: the Religions of Asia, prijevod na perzijski jezik dr. Abdurrahim Gavahi, str. 249-268.

5. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 16.

6. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 91-160.

Sedmo predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja džainizma

Džainizam je jedna od arijevskih religija nastala iz hinduističke religije sredinom prvog milenija prije nove ere. Prema tome, pojavljivanje ove religije može se smatrati ishodom reformatorskog pokreta u hinduističkoj religiji. Da bi se bolje proučilo mjesto nastanka ove religije potrebno je razmotriti stanje hinduističke religije u šestom stoljeću prije nove ere. Ovo vrijeme predstavlja otprilike kraj vedskog razdoblja. To znači da su se do ovog vremena pored Veda, također, pojavila dva njihova objašnjenja i tumačenja, Brahmane i Upanišade. Prethodno su, u raspravi o hinduističkoj religiji, objašnjena vjerska i praktična načela koja se odnose na ovaj period. U ovom vremenu uspostavljena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, kastinski sistem na čijem su vrhu bili brahmani i, također, učenja o karmi i reinkarnaciji. Zato se traženje puta izbavljenja iz ovog kruga samsare – čime su se svi bili zauzeti – činilo kao jedan nužan posao.U ovakvoj situaciji pojavio se čovjek iz druge kaste, kaštrija, prihvatio je neke principe hinduističke religije, ali je odbacio njezin važan dio i predstavio je poseban put i način izbavljenja iz vječne patnje. Naravno treba obratiti pažnju na činjenicu da tradicionalna religija džainizma sebi pripisuje dosta dužu povijest od onoga što je spomenuto i smatra da ovoj tradiciji pripadaju mnoge druge ličnosti prije Mahavire.

Život osnivača džainizma

U skladu sa onim što se prenosi u tradiciji džainizma, čovjek po imenu Vardhamana, poslije nazvan Mahavira (veliki junak), rodio se 599. godine prije nove ere u plemićkoj porodici. On je, kao sin jednog radže, u djetinjstvu i mladosti živio u potpunom blagostanju. Mahavira je namjeravao napustiti plemićki život, posvetiti se asketizmu i tako sebe spasiti, ali je za života roditelja – do svoje tridesete godine – iz poštovanja prema njima, odgodio ovu namjeru, da bi zatim napustio sultansku palaču i pridružio se grupi monaha. On je na početku odbacio sve ukrase i obukao jednostavnu odjeću, a onda se posvetio duhovnom vježbanju potpuno nag, podnoseći strpljivo i čvrsto sve nedaće i patnje. On je stalno putovao i trpio hladnoću i vrućinu bez odjeće. Na putu svoga izbavljenja ustrajavao je na pridržavanju dva principa – koje je naučio od prijašnjih učitelja – jedan je da na putu spasenja duha treba podnositi iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je pravilo ahimsa na putu čistote i pročišćenja duše, što znači da se nikada ne smije povrijediti ni jedna životinja. On je godinama živio sa malo hrane koju bi stekao proseći i obraćajući pažnju da ne povrijedi neku životinju. Zbog toga je sa sobom uvijek nosio nježnu metlu da na svom putu ne bi ubio nekog insekta, a vodu je uvijek procjeđivao da se ne bi neko živo biće utopilo.

Teške duhovne vježbe Mahavire trajale su dvanaest godina, sve dok nije iznenada u trinaestoj godini, u trenutku meditacije, doživio nirvanu i dosegao stepen savršenstva. Od tada je stekao titulu Džaina, u značenju onoga koji je pobijedio. Nakon toga, posvetio se podučavanju ljudi i okupio je bliske učenike, sve dok nije otišao sa ovoga svijeta u sedamdeset drugoj godini.

Učenja džainizma

Džainizam je religija koja ima uspostavljen sistem vjerovanja i obreda, čija su neka načela slična načelima hinduizma, dok su neka od njih obilježja ove religije. U ovoj religiji odbačena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, a isto tako, nije prihvaćen ni kastinski sistem niti vjerovanje u žrtvovanje. Osnovna vjerovanja ove religije sljedeća:

a.Bog ili uzvišeno biće: U ovoj religiji se poriče postojanje bilo kakvog uzvišenog bića ili boga, dotle da se čak i obožavanje smatra pokuđenim djelom. U jednom odlomku njihovog svetog teksta kaže se:

Jedan monah ili monahinja ne smiju da kažu: “Bog neba!

Bog groma i oluje! Bog munje!... Bog davatelj kiše!...” Oni

ne smiju koristiti ovakve izraze. Ali, ono što znaju prirodom

stvari, mogu reći: “Na nebu se skupilo mnogo oblaka, ili

naoblačilo se, ili iz oblaka je kišilo.”

Zbog toga se u ovoj religiji poriče postojanje svakog boga i u skladu s tim, traženje pomoći iz gornjeg svijeta i moćnijih bića smatra se djelom bez značenja i koristi. Uprkos tome sljedbenici ove religije sebe ne smatraju ateistima i čak ovakvo što smatraju uvredom.

b.Svijet : U džainizmu se smatra da je ovaj svijet uvijekbio i nikada nije stvoren (nestvorenost svijeta). U svetim tekstovima ove religije se kaže:Oni koji misle prema svome razumijevanju da je svijet stvoren ne znaju istinu.

c.Osnivač religije: Sljedbenici ove religije vjeruju da su do sada na zemlju došla dvadeset četiri spasitelja i uputitelja – koji se nazivaju tirthankara – od koji je Mahavira bio posljednji. U svetim tekstovima ove religije spomenut je Mahavirin veoma visoki položaj koji, ponekad, dostiže granicu božanstva. On ne samo da je bio čist i bezgrješan, nego, također, ima apsolutno i bezgranično znanje. On je jedno vječno biće koje je sišlo sa neba i inkarniralo se. Smatra se da se sljedbenici ove religije otjelotvorenju Mahavire klanjaju do granice obožavanja, iako je sam Mahavira zabranio obožavanje.

d.Sveti tekstovi: Sveti tekstovi džainizma su zbir tekstova koji se dijele na dva dijela: naredbe i rezerve. Prvi dio se odnosi na zakone i pravila ove religije, a drugi dio sadrži opis događaja, kao što je opis doživljaja iz života Mahavire. Smatra se da starost ni jedne od ovih zbirki ne seže dalje od dvjesto godina nakon Mahavirinog života. Među sektama ove religije postoji različito mišljenje u vezi s tim koji od ovih tekstova su vjerodostojni.

e.Čovjek i njegova sudbina: Čovjek ima dvije dimenzije, materijalnu (ađiva) i duhovnu (điva). Spajanjem ovo dvoje počinju sve njegove nesreće. Čovjek, radi svoga izbavljenja, treba nastojati da svoj čisti duh odvoji od materije. Materija ima razine od kojih je najsuptilnija “karma”. Kada se duh kreće i nešto čini, ova suptilna materija (karma) uobličuje se u duhu i zaodijeva ga. Kao učinak ponavljanja nepriličnog djela ova materija postaje teža, a ako djelo bude veoma loše, moguće je da ova materijalna aureola postane tako teška da izbavljenje iz nje ne bude moguće i kao ishod toga čovjek zauvijek padne na najniže mjesto. Čovjek je zarobljen u krugu samsare i reinkarnacije i karma je ta koja određuje vrstu njegovog sljedećeg života. Konačno, čovjekovo izbavljenje zavisi od toga – da u jednom od svojih života – uništi ovaj zatvor i oslobodi svoj duh, da bi dosegao nirvanu. Ovo je moguće kada se ona materijalna opna bude do krajnosti suzila. Zato čovjek treba nastojati u svim svojim životima da činjenjem dobrih djela umanji težinu ove opne.

f.Put izbavljenja: Prethodno je kazano da se Mahavira na svom duhovnom putu pridržavao dva načela: jedno čine iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je zakon ahimse ili nepovrjeđivanja životinja. On je poslije detaljno objasnio ova dva načela i odredio je put za one monahe koji tragaju za krajnjim oslobođenjem. Oni se trebaju pridržavati pet principa:

–Duhovni putnik treba uložiti krajnju pažnju da ne povrijedi niti jedno živo stvorenje i da ne ubije ni jednu životinju. Monasi džainizma su, da bi se pridržavali ovog principa, ovijali komadom tkanine svoja usta da ne bi slučajno progutali nekog insekta. Oni prilikom hodanja i sjedanja paze da ne zgaze nekog insekta i zato uvijek sa sobom nose nježnu metlu. Zbog ovog principa sljedbenici ove religije se ne bave zemljoradnjom, jer se oranjem zemlje ubijaju insekti.

–Duhovni putnik se treba udaljiti od svakog govora idjela koji uzrokuju grijeh i ozbiljno se uzdržavati od laganja.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od uzurpiranja tuđe imovine.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od bilo koje vrste tjelesnog uživanja i to za sebe smatrati zabranjenim.

–Duhovni putnik ne treba ništa voljeti i uzdržavati se od svakog djela koje uzrokuje ljubav. Ovaj peti princip, koji je važniji od svih, ustvari se smatra posebnom etikom ove religije. Prenosi se da u skladu sa ovim principom, sam Mahavira ni s kim nije sjedio i čak nije odgovarao na pozdrave ljudi, da ne bi prema njima osjetio ljubav. U svetim tekstovima ove religije se kaže: Monah koji nikoga ne voli – čak ni osobe koje njega vole – oslobodio se grijeha i mržnje. Pobijedivši ljubav, mržnju i pogrešna vjerovanja, on će pokidati lance karme.

U ovoj religiji duhovni putnik ne smije nipošto da voli svoju dušu. Zato je, da bi ponizio ovu dušu, prosjačenje čak i u kućama najsiromašnijih pojedinaca, veoma pohvaljeno. Ono što je rečeno o putu izbavljenja bili su posebni propisi za monahe. Ali za obične ljude ustanovljeno je dvanaest propisa koji su donekle lakši. To su sljedeći propisi: izbjegavanje namjernog ubijanja životinja, ne govoriti laž, udaljavanje od slijeđenja strasti, ne biti pohlepan, uzdržavanje od djela koja uzrokuju smutnju i ružne grijehe, zadovoljavanje minimalnim životnim potrepštinama, biti oprezan da se ne zapadne u zamku grijeha i greške, određivanje vremena za borbu sa dušom i asketizam, provoditi dane određenog vremena sa usredsređenošću i razmišljanjem u svojoj nutrini, posjećivati ponekad monahe i askete i davati milostinju, posebno monasima i asketama.

Sljedbe džainizma

U ovoj religiji postoje dvije glavne sljedbe: jedna je zajednica “zaogrnutih bjelinom”, a druga je zajednica “zaogrnutih prostorom”. Monasi prve sekte oblače oskudnu bijelu odjeću, dok monasi druge sekte ne oblače nikakvu odjeću i uvijek su goli. Zajednica “zaogrnutih bjelinom” živi na sjeveru Indije, gdje je klima hladnija nego na jugu. Oni statuu Mahavire oblače u bijelu odjeću, dok se druga sekta uzdržava od ovoga. U svakom slučaju, obje grupe odjeću smatraju nekom vrstom vezanosti za ovaj svijet. Zato onaj koji je nag, smatra za sebe da se oslobodio svih stega.

Druga razlika između ove dvije sekte je u pitanju spasenja žene: Sekta “zaogrnutih bjelinom” dozvoljava da žene postanu monasi, da bi se izbavile na ovom svijetu, dok druga sekta ovo ne dozvoljava. Sljedbenici ove religije žive samo u Indiji i njihov broj je manji od dva miliona. Ustvari, treba reći da je ova religija danas u stanju izumiranja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 6.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 7.

3. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 346-373.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, pogl. 4.

5. RobertErnestHume,World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 3.