Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 19.

2. Joseph Gaer, How the Great Religions Began, prijevod na perzijski jezik Iradž Pezešk Nija.

3. Abba Eban Solomon, My people, The Story of Jews, pogl. 2.

4. Dr. Habib Levy, Historija Jevreja Irana, sv. 1, pogl. 2-5.

5. Dr. Habib Levy, Propisi i pravila hazreti Musaa.

Osamnaesto predavanje

U obećanoj zemlji

Sa Mojsijevom (Musaovom, mir neka je s njim) smrću na drugoj strani rijeke Jordan, na granici obećane zemlje, Jošua sin Nunov – kojeg je prethodno Musa u skladu sa naredbom Božijom izabrao za svoga nasljednika – preuzeo je vodstvo. Uskoro je počeo period u povijesti Izraelaca poznat kao “Vrijeme sudija”

Vrijeme sudija

U ovom periodu ljudi su, kada je bilo neophodno, išli kod osobe koju su smatrali vjerovjesnikom Božijim i božanskim vođom i od njega su tražili da presuđuje u njihovim poslovima. Bilo je šesnaest sudija među potomcima Izraelovim, od koji se prvi sudija, Jošua, sin Nunov, spominje odvojeno od drugih, zbog izuzetne ličnosti i zasluga.2 Događaji ovog perioda, koji je trajao od 1272. do 1077. godine prije nove ere, opisani su u Starom Zavjetu, u knjigama Jošua, Suci i Samuel. Knjiga Jošue, sina Nunovog, ovako počinje:

Poslije smrti Mojsija, sluge Jahvina, reče Jahve Jošui, sinu Nunovu, pomoćniku Mojsijevu: “Moj sluga Mojsije je umro, zato sada ustani, prijeđi preko toga Jordana, ti i sav taj narod, u zemlju koju dajem sinovima Izraelovim... Niko neće odoljeti pred tobom u sve dane tvoga života. Ja ću biti s tobom kao što sam bio s Mojsijem i nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti. Budi odvažan i hrabar, jer ćeš ti uvesti narod ovaj da primi u baštinu zemlju za koju se zakleh očima njihovim da ću im je dati. Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj. Ne skreći od toga ni desno ni lijevo, da bi ti bilo sretno sve što poduzimaš. Nek’ knjiga Zakona bude na ustima tvojim, razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano. Samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima.” Jošua vodi sinove Izraelove preko rijeke Jordan, ratuje sa stanovnicima Kanaana, pobjeđuje ih i tu zemlju dijeli među dvanaest plemena Beni Izraela. On na kraju svoga života oporučuje sinovima Izraelovim da se sjećaju svoga zavjeta sa Bogom. U dijelu ove oporuke se kaže:

Evo ja krećem danas na put kojim je svima poći. Spoznajte i priznajte svim srcem svojim i svom dušom svojom: ni jedno od svih obećanja koje vam je dao Jahve, Bog vaš, nije ostalo neispunjeno. I kao što vam se ispunilo svako obećanje što vam ga je dao Jahve, Bog vaš, tako će Jahve ispuniti i svaku prijetnju dok vas ne izbriše s lica ove dobre zemlje koju vam je dao Jahve, Bog vaš. Ako prekršite Savez koji je Jahve, Bog vaš, sklopio s vama, ako budete služili drugim bogovima i klanjali se njima, buknut će gnjev Jahvin na vas, i nestat će vas ubrzo iz dobre zemlje koju vam je Jahve dao.

Knjiga Suci opisuje događaje koji se dešavaju sinovima Izraelovim u vrijeme četrnaest sljedećih sudija. U ovom periodu narodi koji su ostali u kanaanskoj zemlji stvaraju neke poteškoće sinovima Izraelovim, a sudije narod upućuju kako bi savladao poteškoće. Posljednji sudija je Samuel vjerovjesnik i njegova prva knjiga počinje s njegovim rođenjem i njegovom poslanicom. Samuel vjerovjesnik vrijedno služi narodu. Kada Samuel vjerovjesnik biva u poznim godinama, iskrsnu neki događaji, tako da Izraelci od njega zahtijevaju da im odredi kralja. Samuel, uprkos svojoj želji, određuje kralja i tako se vladajući poredak Beni Izraela pretvara u monarhistički sistem. Prva knjiga Samuela vjerovjesnika ovako opisuje te događaje: Kad je Samuel ostario, postavio je svoje sinove za sudije u Izraelu. Njegov prvorođenac zvao se Joel, a drugi sin Abija. Oni su bili sudije u Beer Šebi. Ali sinovi nisu išli stopama očevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu. Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše Samuelu u Ramu. I rekoše mu: “Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idu tvojim stopama. Postavi nam dakle kralja da nam vlada, kao što je to kod svih naroda.” Ali Samuelu nije bilo drago što su rekli: “Daj nam kralja da nam vlada!” Zato se Samuel pomoli Jahvi. A Jahve reče Samuelu: “Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili Mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima. Sve što su činili meni od onog dana kad sam ih izveo iz Egipta pa do današnjega dana – ostavili su mene i služili tuđim bogovima – tako oničine i tebi. Sada dakle poslušaj njihov zahtjev, ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja koji će vladati nad njima.” Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja.

I reče: “Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja, i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i za pedesetnike. Orat će oni njegovu zemlju, žet njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i da mu peku.

Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, i vaše najbolje volove i magarce, i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednog dana budete vapili za pomoć zbog kralja kojeg ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!” Narod nije htio da posluša Samuelova glasa, nego reče: “Ne! Hoćemo da kralj vlada nad nama! Tako hoćemo i mi biti kao i svi narodi: sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove.” Kad je Samuel čuo što narod govori, kaza sve Jahvi. A Jahve reče Samuelu: “Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!” Tada Samuel reče Izraelcima: “Vratite se svaki u svoj grad!”

Iz ovog odlomka se može razumjeti da Bog nije bio saglasan sa zahtjevima Izraelaca. Ipak, neki jevrejski autori zahtjev Izraelaca opravdavaju time da je narod bio suočen sa mnogobrojnim poteškoćama u ono vrijeme.

Vrijeme kraljeva

Samuel vjerovjesnik bira Šaula – koji je bio visok i snažan – za kralja i tako počinje u povijesti Izraelaca period koji se naziva “vrijeme kraljeva”. Šaul dobro služi izraelskom narodu i pobjeđuje njihove neprijatelje. Ali, prema kazivanjima u knjizi Samuel i, naposljetku skreće sa puta Božijeg. Zato Bog naređuje Samuelu da umjesto njega izabere Davida i on tako postupa. Buduće da je David bio požrtvovani borac u Šaulovoj službi, zbog svog vrijednog služenja je veoma omiljen među narodom. Zato je Šaul zloban prema njemu i sprema čak njegovo ubistvo. David je prisiljen da bježi, ali se nikada neprilično ne ophodi prema Šaulu. Naposlijetku, Šaul u jednom od ratova biva opkoljen od strane neprijatelja i čini samoubistvo. Nakon Šaulove smrti David postaje kraljem nekih od izraelskih plemena, ali poslije pobjeđuje Šaulovog sina i postaje kraljem cijelog izraelskog kraljevstva.11 David ratuje sa neprijateljima, uništava ih i donosi izraelskoj zemlji poseban ugled i poštovanje. Knjiga Samuel II pripisuje Davidu neke greške, ali se on zbog njih, bivši upozoren od vjerovjesnika, kaje. David se na koncu svoje vladavine suočava sa ustanicima i uništava ih. On na kraju izabire svoga sina Salomona za nasljednika, po savjetu vjerovjesnika Natana. Ovdje donosimo jedan dio Davidove oporuke svome sinu Salomonu: Sada polazim na put sviju smrtnika. Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom! Slušaj naredbe Jahve, Boga svoga, idi njegovim stazama, drži se njegovih zakona, zapovijedi, naredaba i njegovih pouka, kako je napisano u Zakonu Mojsijevu, da bi uspio u svemu što poduzmeš i svagdje kamo se okreneš, da bi Jahve ispunio svoje obećanje koje mi je dao: “Ako sinovi tvoji budu pazili na svome putu, vjerno hodeći preda mnom, svim srcem svojim i svom dušom svojom, uvijek će jedan od njih sjediti na prijestolju Izraelovu”.

Nakon Davidove smrti, njegov sin Salomon je postao kralj. Poslije toga, Bog se u snu javlja Solomonu i kaže mu:“Šta tražiš od mene da ti dam?” U daljem toku razgovora se kaže: Salomon odgovori: “Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu, jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga. I sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju. Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao, naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!” Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio. Zato mu Jahve reče: “Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima. I ako budeš stupao mojim pu-tovima i budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit ću tvoje dane.” U vrijeme Salomonove vladavine država Beni Izraela dostiže svoj vrhunac i prema kazivanju u knjizi Kraljevi I stiče imovinu, bogatstvo i moć iz snova.15 On prema naredbi Božijoj gradi veliki hram Beni Izraela (svetište) u gradu Jeusalimu.

Nakon završetka gradnje kuće Božije, Bog se pokazuje Salomonu i govori mu: “Uslišao sam molbu i prošnju koju si mi uputio. Posvetio sam ovaj Dom, koji si sagradio da u njemu prebiva Ime moje dovijeka, moje će oči i srce biti ovdje svagda. A ti, ako budeš hodio preda mnom kako je hodio tvoj otac David, u nevinosti srca i pravednosti, postupao u svemu kako sam ti zapovjedio, i ako budeš držao moje zakone i moje naredbe, ja ću učvrstiti zauvijek tvoje kraljevsko prijestolje nad Izraelom, kako sam obećao tvome ocu Davidu kada sam rekao: Nikada ti neće nestati nasljednika na prijestolju Izraelovu.’ Ali ako me ostavite, vi i vaši sinovi, ako ne budete držali mojih zapovijedi i zakona koje sam vam dao, ako se okrenete bogovima, i budete im služili i klanjali im se, tada ću istrijebiti Izraela iz zemlje koju sam mu dao. Ovaj ću dom, koji sam posvetio svome Imenu, odbaciti od sebe, i Izrael će biti poruga i podsmijeh svim narodima. Ovaj je Dom uzvišen, ali svi koji budu uza nj prolazili bit će zaprepašteni, zviždat će i govoriti: Zašto je Jahve ovako učinio sa ovom zemljom i s ovim Domom?’ A reći će im se: Jer su ostavili Jahvu, Boga svoga, koji je izveo oce njihove iz Egipta, a priklonili su se drugim bogovima, častili ih i služili im, zato je Jahve pustio na njih sva ova zla.’” Prema onom što se nalazi u knjizi Kraljevi I, Salomon se na kraju svoga života okrenuo od Boga i priklonio se mnogoboštvu i idolopoklonstvu:

Jahve se razgnjevi na Salomona, jer je okrenuo srce svoje od Jahve, Boga Izraelova, koji mu se bio dvaput javio, i koji mu je baš tada zabranio štovati druge bogove, ali on nije održao te zapovijedi. Tada Jahve reče Salomonu: “Kada je tako s tobom, te ne držiš moga Saveza i naredaba koje sam ti dao, ja ću sigurno oduzeti od tebe kraljevstvo, i dat ću ga jednom od tvojih slugu. Ali neću to učiniti za tvoga života, zbog tvojega oca Davida. Uzet ću ga iz ruke tvoga sina. Ipak neću od njega uzeti svoga kraljevstva: ostavit ću jedno pleme tvome sinu, zbog sluge mojega Davida, zbog Jeruzalema, koji izabrah.”

Raspad izraelske države

Nakon Salomonove smrti nasljeđuje ga njegov sin Roboam. U tom vremenu deset od dvanaest plemena Beni Izraela govore mu da će prihvatiti njegovo kraljevanje pod uvjetom da ne bude strog kao njegov otac. Roboam ne prihvata zahtjev starješina naroda i sluša nerazborite riječi svojih mladih savjetnika. Zato, u odgovoru predstavnicima deset plemena, kaže da će biti strožiji od svoga oca. Poslije toga, ovih deset plemena biraju za svoga kralja jednog od pobunjenih Salomonovih zapovjednika po imenu Jeroboam i na sjeveru osnivaju državu Izrael. Tako Roboamu ostaju samo dva plemena Juda i Benjamin i oni na jugu formiraju državu Judeju. Jedan jevrejski autor smatra da je razlog cijepanja izraelske države Salomonovo nasilje i ugnjetavanje,20 dok drugi vjeruje da je Salomon skrenuo sa pravca Mojsijevog načina postupanja, da njegov sin Roboam nije bio mnogo razborit te da njegov otac nije poklanjao pažnju njegovom odgoju. Sjeverna država, tj. Izrael, bila je mnogo veća i važnija, dok je južna država bila manja i manje važna, iako je njenom značaju pridonosio Solomonov hram koji se nalazio u njoj.

U ove dvije države dolaze na vlast mnogobrojni kraljevi, koji na neki način zapadaju u korupciju, zločine i idolopoklonstvo i Izraelci ih slijede. Bog u ovom vremenu šalje u obje zemlje vjerovjesnike, ali ih narod ne sluša.

Naposljetku, sjevernu državu nakon dvjesto godina uništavaju Asirci 720. godine prije nove ere i odvode u zarobljeništvo plemena koja je nastanjuju, da bi postali zauvijek izgubljeni i raštrkani. Poslije je jedna njihova preostala grupa nazivana Samarićani (prema Samariji, prijestolnici sjeverne države).23 Ponekad se na Samarićane gleda kao na jednu jevrejsku sektu koja je postojala do pojavljivanja Isusa. Smatra se da ova sekta nije prihvatala jerusalemski hram i da su kao svoju svetu knjigu prihvatali samo neke dijelove Tore (Tevrata). Sudbina južne države nije bila mnogo bolja od sudbine sjeverne države. Ta mala država je, nakon mnogobrojnih sukoba i okupacija, naposljetku okupirana od strane Nabukodonosora, babilonskog kralja, 586. godine prije nove ere. Tada su uništeni Salomonov hram i grad Jerusalem i osim malog broja nemoćnih, svi Izraelci su odvedeni kao zarobljenici. Taj period je poznat kao “babilonsko ropstvo”. Druga knjiga Ljetopisa govori o razlogu porobljavanja naroda i uništenju Hrama: Pa i svi svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Jahvin, posvećen u Jeruzalemu. Jahve, Bog njihovih otaca, slao je njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta. Ali su se oni rugali Božijim glasnicima, prezirući njihove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Jahvina jarost na njegov narod, te više nije bilo lijeka.

Doveo je na njih kaldejskoga kralja koji okrenu pod mač njihove mladiće u domu njihova Svetišta, ne štedeći ni mladića ni djevojke, ni starca ni nemoćna. Sve mu je predao u ruke. Sve posuđe Božijega Doma, veliko i malo, blago Jahvina Doma i kraljevo blago, blago njegovih knezova, sve je odnio u Babilon. Spalili su Božiji Dom i oborili jeruzalemski zid, i sve su njegove dragocjenosti uništili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Abba Eban Solomon, My people, The Story of Jews, pogl. 3-5.

2. Dr. Habib Levy, Historija Jevreja Irana, sv. 1, pogl. 8-25.

3. Gilbert Klaperman, History of the Jewish People, sv. 1, pogl. 3-8.

4. Skupina autora, Religijski svijet, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Gavahi, sv. 2, str. 584-596.

5. William James Durant, Historija civilizacije, prijevod na perzijski jezik – skupina prevodilaca, sv. 1, str. 354-382.

Devetnaesto predavanje

Babilonsko ropstvo i njegovi religijski ishodi

Kao što je rečeno, državu Judeju je uništila babilonska država 586. godine prije nove ere i svi državni poglavari, uglednici i mnogo običnog naroda iz dva plemena, Judinog i Benjaminovog – koji su živjeli u toj zemlji – odvedeni su u Babilon u zarobljeništvo. I pored toga, babilonska vlast nije se toliko loše ponašala prema ovim zarobljenicima, tako da su oni imali neke slobode i relativna prava. To je uzrokovalo da su neki postali imućni i bogati, tako da se mnogi od njih, nakon oslobađanja nisu htjeli vratiti u svoju domovinu i ostali su u tom području. Ali mnogi od njih bili su nezadovoljni ovim uvjetima i maštali su o povratku u domovinu i ponovnoj izgradnji Hrama. Među ovim zarobljenicima bilo je nekoliko velikih vjerovjesnika, koji su upućivali narod i ulijevali mu nadu. U ovom periodu neki Izraelci su se okrenuli od svog Boga drugim bogovima, ali je jedan broj ostao postojan u odanosti svome Bogu. Budući da nisu imali pristup Hramu, u Jerusalemu bi se subotom okupljali u nekoj kući i izvršavali obavezno bogoštovlje.

Ova okupljanja su, malo-pomalo, dovela do stvaranja sinagoge među Izraelcima. To je značajno uticalo da narod ne izgubi svoj identitet i da se ne istopi među drugim narodima.

Naposljetku je iranski vladar Kir Veliki pobjedio Babilonce 539. godine prije nove ere i Izraelci su, u skladu sa njegovom naredbom, oslobođeni i čak su im date olakšice za njihov povratak i obnovu Hrama:

Prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta, nadahnu Jahve perzijskoga kralja Kira, te on objavi po svemu svojem kraljevstvu, usmeno i pismeno: “Ovako veli perzijski kralj Kir: Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji, i neka gradi Dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. I gdje god se još zadržao ostatak toga naroda, neka ga stanovništvo mjesta u kojima boravi podupre srebrom i zlatom, imanjem i stokom i dragovoljnim prinosima za Dom Božiji u Jeruzalemu.’” Izraelci su započeli svoj povratak u domovinu, tako da su se mnogi od njih vratili u toku nekoliko migracija.

Obnova Hrama

Prvi koraci, koje su poduzeli oni koji su se vratili u domovinu, bila je obnova Hrama u Jerusalemu. Ovaj posao je naišao na ozbiljne poteškoće i završen je nakon perioda od dvadeset godina uz saglasnost iranskih vladara Kira, Daria i Ardašira.

Posljednja kodifikacija Starog zavjeta

Stari zavjet je zbirka malih i velikih knjiga o raznim temama koje jevrejska tradicija pripisuje različitim osobama u vremenskom rasponu od desetak stoljeća. Današnji novi istraživači svetih knjiga i mnogi tradicionalni učenjaci odbijaju ova gledišta i vjeruju da je većina knjiga iz ove zbirke dobila svoj krajnji oblik i kodificirana na sadašnji način poslije babilonskog ropstva. Zato je prigodno da u ovoj fazi opisa povijesti naroda kažemo nešto o ovoj knjizi. U vezi s ovom zbirkom može se postaviti nekoliko pitanja: Kada je nastala svaka od knjiga ove zbirke i ko ih je napisao? Budući da su postojale i druge slične knjige, također, kojim tokom je tekao proces da bi ove knjige postale zakonskim i službenim knjigama? Treće, s obzirom na vrijeme kodifikacije ove zbirke, koja su to nova vjerovanja postepeno postala religijskim vjerovanjima naroda? Ali prije nego što odgovorimo na ova pitanja, potrebno je prvo sažeto predstaviti ovu zbirku.

Stari zavjet – sažeto predstavljanje

Postoje dva drevna primjerka Starog zavjeta: jedan je hebrejski primjerak, a drugi je grčki primjerak. Drugi primjerak je u trećem stoljeću prije nove ere prevelo na grčki jezik sedamdesetak osoba i zato je poznat kao Septuaginta. Ovaj primjerak se razlikuje u odnosu na hebrejski primjerak. Jedna od razlika jeste da u drugom primjerku postoji nekoliko knjiga kojih nema u prvom primjerku. Isto tako, nekoliko knjiga u prvom primjerku imaju svoje dodatke u drugom primjerku. Dodani dijelovi u drugom primjerku nazivaju se apokrifni (neautentični, nevjerodostojni). Druga razlika ova dva primjerka je redoslijed knjiga i njihova klasifikacija. U svakom slučaju, Jevreji vjerodostojnim smatraju prvi primjerak, a dodane knjige u drugom primjerku smatraju nevjerodostojnim. Da ne ostane nerečeno, oni prihvataju redoslijed i podjelu u prvom primjerku. U skladu sa njihovom podjelom, Stari zavjet obuhvata 39 knjiga podijeljenih u tri osnovne grupe: Tora, Proroci i Spisi.

Tora (Zakon) obuhvata pet knjiga (tzv. petoknjižje): Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon.

Postanak počinje stvaranjem svijeta i čovjeka. U ovoj knjizi se nalazi opis protjerivanja Adama (Adema) iz raja, Adamove djece do Noe (Nuha), Abrahama (Ibrahima), Izaka (Ishaka), Jakova (Jakuba) i preseljenja njega i njegove djece u Egipat; Izlazak se bavi opisom događaja u trajanju od nekoliko stoljeća i to događaja kao što su porobljavanje naroda, pojava Mojsija (Musaa), oslobađanje naroda, lutanje naroda u pustinji i dolasku Božijih naredbi; Levitski zakonik dobio je ime po Leviju, jednom od sinova Jakovovih, iz čijeg roda su bili svećenici. Ova knjiga govori o propisima svećenstva, obavezama svećenika i nekim drugim propisima; Knjiga brojeva govori o događaju popisivanja naroda, odbijanju da se ratuje, lutanju naroda, određivanju Mojsijevog nasljednika i objašnjenju nekih propisa; Ponovljeni zakon je dio Starog zavjeta u kojem Mojsije ponavlja neke svoje prijašnje govore pored rijeke Jordan. Na kraju nje se govori o Mojsijevoj smrti.

Dio Proroci dijeli se na dva dijela, Prve proroke i Posljednje proroke.

Dio Prvi proroci sadrži šest knjiga:

Knjiga Jošua opisuje događaje od ulaska Izraelaca u kanaansku zemlju i period Jošuine vladavine. Knjiga Suci opisuje život Izraelaca u periodu vladavine četrnaest sudija poslije Jošue. Knjige Samuel I i Samuel II govore o događajima u vrijeme vladavine posljednjeg sudije, Samuela, promjene oblika vladavine u kraljevstvo i povijest Šaulovog i Davidovog kraljevanja nad potomcima Izraelovim. Knjige Kraljevi I i Kraljevi II počinju Salomonovom vladavinom i dalje govore o cijepanju države i sudbini dvije države do babilonskog ropstva.

Dio Posljednji proroci sadrži petnaest knjiga i to:

Izaija: U ovoj knjizi upozorava se na grijeh i njegove ishode i predskazuje se Isusov (Isaov) dolazak; Jeremija: Ova knjiga objašnjava kako je Jeremija postao vjerovjesnik, govori o ophođenju naroda s njim, grijehu i njegovim ishodima i predskazuje sudbinu Jerusalema;

Ezekiel: Ezekiel vjerovjesnik pada u zarobljeništvo zajedno sa narodom, hrabri narod, predskazuje se njegovo oslobađanje i odvraća se od griješenja;

Hošea: Ova knjiga govori o Hošei, vjerovjesniku koji živi u sjevernoj državi (Izrael) prije njezina pada i opominje i upozorava narod;

Joel: Joel vjerovjesnik govori narodu u južnoj državi i plaši ga dolaskom nesreća i danom suđenja. On traži od naroda da se pokaje;

Amos: Ovaj vjerovjesnik upozorava narod u sjevernoj državi, koji je ogrezao u griješenju, i plaši ga danom suđenja;

Obadija: Narod koji se zove Edom, iz potomstva Ezava, brata Jakovovog, ratuje sa Izraelcima. Obadija u ovoj knjizi proriče njihovo uništenje;

Jona: Ova knjiga govori o doživljajima vjerovjesnika

Jone. On je zadužen da upućuje narod, ali se razočarava i napušta ih. Zato ga Bog kažnjava, potom se on kaje i vraća narodu;

Mihej: U ovoj knjizi vjerovjesnik Mihej odvraća izrael-

ski narod od griješenja i predskazuje uništenje obje države.

On, također, navještava Isusov dolazak;

Nahum: U ovoj knjizi se govori o Božijoj moći i milostivosti i predskazuje se pad države Asirije, koja je bila ogrezla u razvratu i griješenju;

Habakuk: U ovoj knjizi Habakuk poziva narod da napusti griješenje i predskazuje napad Babilonaca;

Sefanija: U ovoj knjizi narod se odvraća od griješenja, zastrašuje se kaznom Božijom i predskazuje se povratak dostojanstva Izraela;

Hagaj: U vrijeme kada se narod vratio iz zarobljeništva i zauzet je obnovom Hrama, Hagaj biva zadužen da dovrši kuću Božiju;

Zaharija: Zaharija je Hagajev savremenik, podstiče narod na obnavljanje Hrama i donosi radosnu vijest o Isusovom dolasku;

Malahija: Kada je kuća Božija bila obnovljena svećenici ne izvršavaju svoju dužnost i narod zapada u griješenje.

Malahija upozorava narod i najavljuje dolazak obećanog Isusa.

Dio Starog zavjeta koji se zove Spisi obuhvata trinaest knjiga:

Psalmi: Knjiga Psalmi ili Davudov Zebur stihovima o moljenju, obožavanju i oslanjanju na Boga;

Priče Salomonove (Poslovice): Ova knjiga se pripisuje

Salomonu i sadrži mudre savjete i poučava načinu razumnog življenja;

Knjiga o Jobu: Ova knjiga govori o Jobovu životu, njegovim nesrećama i iskušenjima i njegovoj konačnoj pobjedi;

Pjesma nad pjesmama: Ova knjiga je zbirka ljubavnih pjesama koje se pripisuju Salomonu. Iako spoljašnjost ovih pjesama navodi na ovosvjetsku ljubav, one se, također, mogu tumačiti alegorijski i metaforično;

Knjiga o Ruti: Ovo je knjiga priča o životu žene vjernice koja se zvala Ruta. Ona je bila jedan od predaka Davidovih i živjela u vrijeme sudija;

Jeremijin plač: Ova knjiga se pripisuje vjerovjesniku

Jeremiji, napisana je nakon uništenja Jerusalema i porobljavanja naroda;

Ester: Ova knjiga je pripovjest o životu jedne jevrejske djevojke koja postaje supruga Ahasverova i spašava Jevreje;

Knjiga propovjednikova: Ova knjiga se pripisuje Salomonu, a sadržava jednu pesimističnu filozofiju, u kojojnjezin autor oscilira između vjerovanja i sumnje, nade i beznađa, uživanja i patnje, smislenog življenja i besmisla.

Daniel: Vjerovjesnik Daniel odveden je u babilonsko ropstvo zajedno sa narodom i tamo postaje blizak babilonskom vladaru, toliko da čak tumači njegove snove. Inače, dio ove knjige govori o snovima samog Daniela i predskazanju budućih događaja;

Ezra i Nehemija: Ove dvije knjige su u osnovi bile jedna knjiga i govore o povratku iz zarobljeništva i obnovi Hrama;

Prva knjiga Ljetopisa i Druga knjiga Ljetopisa. Ove dvije knjige ponavljaju povijest razdoblja izraelskih kraljeva uz posvećivanje pažnje povijesti Hrama.

U drugoj podjeli, koja je u skladu sa Septuagintom, knjige Starog zavjeta se dijele na tri dijela:

Historijske knjige u kojima se nalaze: Tora, Jošua, Suci, Knjiga o Ruti, Prva Knjiga o Samuelu, Druga knjiga o Samuelu, Prva knjiga o Kraljevima, Druga knjiga o Kraljevima, Prva knjiga Ljetopisa, Druga knjiga Ljetopisa, Knjiga Ezrina, Knjiga Nehemijina i Estera.

Knjige mudrosti, moljenja i pjesme knjiga: Job, Psalmi, Mudre izreke, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama.

Stari zavjet, povijest pisanja i pisci

Tradicionalno vjerovanje o piscu i povijesti pisanja Starog zavjeta bilo je da su različiti pojedinci pisali ovu zbirku u vremenskom rasponu od desetak stoljeća i to tako da je Mojsije napisao prvih pet knjiga Tore (tzv. Petoknjižje), te da su knjige nazvane po imenima vjerovjesnika i velikana napisale upravo te osobe. Naprimjer, knjigu Jošua, napisao je Jošua sin Nunov, a knjigu Samuel napisao je vjerovjesnik Samuel itd. Neke knjige su od davnina pripisivane nekim osobama, kao što su Davidovi Psalmi, Salomonove poslovice, dok neke knjige u svome naslovu nisu nikome pripisivane, pa su onda pripisane nekoj osobi iz tog vremena ili naslovljene u skladu sa temom knjige. Naprimjer, knjiga Suci je pripisivana vjerovjesniku Samuelu, a dvije knjige, Prva knjiga o Kraljevima.

Druga knjiga o Kraljevima vjerovjesniku Jeremiji. Međutim, ovo tradicionalno vjerovanje bilo je podvrgnuto snažnoj kritici, posebno u vezi s historijskim knjigama. Ova kritika je ozbiljnija u pogledu Tore: Jevrejski pisac Aben Ezra iz desetog stoljeća nove ere u svojoj knjizi Tumačenje Ponovljenog zakona govori na tajanstven način, ukazujući da postojeću Toru nije napisao Mojsije. Poznati zapadni učenjak Baruch de Spinoza (1632-1637) u svojoj knjizi Teološko-politički traktat razotkriva Ezrine šifre, a sam iznosi mnoga svjedočanstva iz Tore prema kojima autor Tore nije Mojsije, već da je sigurno napisana nekoliko stoljeća poslije. On zatim iznosi neke dokaze o tome kako veći dio knjiga Starog zavjeta – koje, također, obuhvataju Toru – potiče iz knjige o povijesti koju je napisala neka osoba poslije babilonskog ropstva. On smatra da je najvjerovatnije ta osoba bio Ezra.

Noviji istraživači svete knjige, nakon preciznih istraživanja, utvrdili su da su Tora i neke historijske knjige napisane nakon babilonskog ropstva, koristeći četiri izvora: jahvističku predaju (J), elohističku predaju (E), deuteronomističku predaju (D) i svećeničku predaju (P). Oni smatraju da se ove četiri vrste izvora odnose na vrijeme poslije 950, 850, 700. i 500. godine prije nove ere. Zato, povijest pisanja ovog dijela

Starog zavjeta mora počinjati nakon tog vremena. Također novi istraživači smatraju da je posljednja kodifikacija većine drugih knjiga Starog zavjeta izvršena nakon vremena babilonskog ropstva.

Proces ozakonjenja knjiga Starog zavjeta

Zbirka knjiga Stari zavjet postepeno je odabrana između postojećih knjiga u jednom historijskom procesu i obznanjena kao zakonska i službena. Smatra se, u skladu sa jevrejskom klasifikacijom, da je prvi dio Starog zavjeta koji se naziva Tora ili Zakon, dobio svoj sadašnji krajnji oblik 400. godine prije nove ere. Drugi dio, tj. Proročke knjige dobio je svoj krajnji i zakonski oblik 200. godine prije nove ere, a posljednji dio Spisi ozakonjen je 100. godine prije nove ere. Smatra se da se od tog vremena pa nadalje nisu desile promjene u službenim knjigama Starog zavjeta kod Jevreja.

Stari zavjet, posljednja kodifikacija i nova mišljenja

Prethodno smo već govorili o Mojsijevom nauku. Druge knjige Starog zavjeta pored potvrđivanja tog učenja naglašavaju i dva nova učenja: jedno je pitanje proživljenja koje, kako smo rekli u Tori nije izričito spomenuto. Drugo učenje, koje je više istaknuto u Proročkim knjigama Starog zavjeta, jeste očekivanje mesije. U ovim knjigama naglašava se pojava čovjeka iz Davidovog potomstva, koji će povratiti veličinu i dostojanstvo izraelskom narodu. Na kraju ovog poglavlja moramo spomenuti dvije činjenice: jedna kritika se odnosi na to da spomenute knjige pripisuju vjerovjesnicima i učiteljima djela koja nipošto nisu u skladu sa moralom.

Druga činjenica jeste da je u čitavom Starom zavjetu poklonjena posebna pažnja pitanju porijekla. Neki noviji jevrejski autori smatraju da je ova zbirka napisana poslije babilonskog ropstva i da su zbog toga pitanje porijekla i događaji tog vremena uticali na sadržaj napisanog.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Skupina autora, Religijski svijet, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Gavahi, sv. 2, str. 602-608.

2. Abba Eban Solomon, My people, The Story of Jews, pogl. 6.

3. Baruch de Spinoza, članak “Stvarni autori Petoknjižja”, prijevod na perzijski Ali Reza Ale Buje, Sedam nebesa (žurnal), br. 1.

4. William James Durant, Historija civilizacije, prijevod na perzijski je-zik – skupina prevodilaca, sv. 1, str. 384-404.

5. Julius H. Greenstone, The Messiah Idea in Jewish History, prijevod na perzijski jezik Husein Tevfiki, pogl. 1-2.

Dvadeseto predavanje

Od vladavine svećenika do velikog raspršenja naroda

Kao što je već rečeno, Kir Veliki oslobodio je Izraelce 539. ili 538. godine prije nove ere, poslije nekoliko decenija ropstva, a zatim se veliki broj njih postepeno vraćao u Jerusalem obnavljajući ovaj grad i Sveti Hram. Tako je zemlja Judeja došla pod vlast iranskih vladara.

Vladavina svećenika

U Ezrinoj i Nehemijinoj knjizi čitamo da su iranski vladari zadužili neke jevrejske svećenike za nadzor i upravljanje ovim područjem. Čini se da je prva i najvažnija osoba među ovim svećenicima bio Ezra:

Bio je književnik vješt Mojsijevu Zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov. Kako je ruka Jahve, Boga njegova, bila nad njim, kralj mu je dao sve što je tražio. Stanovit broj Izraelaca, svećenika, levita, pjevača, vratara i sluga krenuše u Jeruzalem sedme godine kralja Artakserksa. A Ezra je došao u Jeruzalem petoga mjeseca: bilo je to sedme godine kraljeve. Pošao je iz Babilona prvoga dana prvoga mjeseca, a stigao je u Jeruzalem prvoga dana petoga mjeseca: nad njim je bila blaga ruka Boga njegova. Jer Ezra je nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima. Evo prijepisa isprave koju je kralj Artakserkso dao svećeniku Ezri, književniku vještu naredbama i zakonima što ih je Jahve dao Izraelu:

“Artakserkso, kralj kraljeva, svećeniku Ezri, pisaru Zakona Boga nebeskoga, potpuni mir.

Evo mojih zapovijedi: Tko god u mome kraljevstvu od naroda izraelskog, njegovih svećenika ili od njegovih levita želi poći u Jeruzalem, može ići s tobom. Osim toga, šalje te kralj i njegovih sedam savjetnika da pregledaš Judeju i Jeruzalem prema Zakonu Boga tvoga, koji ti je u ruci...

A ti Ezra, po mudrosti Boga svoga, koju imaš u rukama, postavi činovnike i suce, koji će suditi svemu narodu s onu stranu Rijeke, tj. svima koji poznaju Zakon Boga tvoga. Tko ne zna, vi ga poučite. Tko ne bude držao Zakona Boga tvojega – koji je i kraljev zakon – neka se oštro osudi: na smrt, na progonstvo, na novčanu globu ili na tamnicu.”

Kao što je rečeno, u ovom vremenu napisan je i kodificiran veliki dio knjiga Starog zavjeta i samo Petoknjižje – Tora. Od osmog do desetog poglavlja Nehemijine knjige kaže se da je Ezra u roku od sedam dana pročitao knjigu Zakona Izraelcima i da se nakon toga narod obavezao na vjernost svim propisima njegovim i da će održavati sve godišnje svetkovine. Jedan zapadni autor u vezi s ovim kaže: “Potrebno je reći da su Jevreji u vrijeme pisara Ezre na temelju religije Jevreja prije babilonskog ropstva – koja je kod istraživača poznata kao religija Beni Izraela – uspostavili jednu novu religiju i jedan novi zakon koje su nazvali Knjiga Ezra u nastavku govori o njegovom povratku zajedno sa nekim Izraelcima u Jerusalem i njihovom djelovanju.

U knjizi Nehemija kaže se da je osobu po kojoj se zove ova knjiga vladar Artakseroks zadužio za obnovu Jerusalema i Hrama. Iz ove knjige se može razumjeti da je on savremenik svećenika Ezre i da je njegovo zaduženje privremeno. U svakom slučaju, iz ove dvije knjige se razumijeva da su u vrijeme vladavine iranskih padišaha svećenici upravljali Izraelcima. Vladavina svećenika i vjerskih učenjaka uzrokovala je preokret u jevrejskoj religiji I jedan novi zakon koji su nazvali judaizam. Iako je nadležnost za sve poslove bila kod svećenika i učenjaka, njihova sveta knjiga bila je Mojsijev Zakon, a posvećena je posebna pažnja pitanjima dozvoljenog i zabranjenog, nečistog i čistog. Oni su otjerali svoje žene strankinje sa djecom. Od tada je stupanje u brak sa nejevrejima strogo zabranjeno i kazna prijestupniku bila je oduzimanje određenih društvenih prava. Od tada su Jevreji učvrstili nivo svog nacionalnog i rasnog jedinstva pomoću religije.” Jedan jevrejski pisac ovako govori u pogledu ovog religijskog preokreta:

“Nehemija se vratio u Jerusalem i primijetio da se, na žalost, situacija vratila u prijašnje stanje. Sada je shvatio da je bio zanemario duhovna pitanja i da je neophodna i obavezna jedna promjena i temeljna reforma u osnovama vjerovanja. Ezra, osnivač duhovnih temelja, učitelj božanskog nauka i kreator potrebnih promjena, sa sobom je u Jerusalem donio jedan primjerak svitka kojeg su jevrejski učenjaci i prvaci uredili i pripremili u Babilonu. Osnova njegovih reformi i promjena bilo je uređenje jednog strogog i vjerodostojnog zakona za upravljanje poslovima naroda, koji bi se dao narodu, kako bi narod postupao u skladu s njim. Ispravno življenje naroda u skladu sa moralnim propisima bilo je time naglašeno i osigurano, a također, bila je osigurana svetost i čistoća izraelskog društva i njihove domovine.

U ovom zakonu izraelsko društvo bilo je prisiljeno da sebe čuva odvojenim od drugih religija i naroda i da se uzdrži od miješanja sa drugima. I Nehemija i Ezra oštro su se protivili stupanju u brak sa nejevrejima. Prvi zato da bi se očuvala čistoća i svetost naroda, a drugi zato da njihovo vjerovanje i pobožnost ne bi bilo ugroženo, te da se društvo ne bi podijelilo. Na koncu, potrebno je reći da je uspostavljena vladavina duhovnih prvaka i zakona.”

Peto stoljeće prije nove ere treba se smatrati periodom religijskog vrenja kod Jevreja. U ovom periodu određeni su religijski slogani i blagdani Jevreja koji se od tada obilježavaju. Neki od ovih najvažnijih blagdana su: pesah (pasha) ili Blagdan beskvasnih kruhova, koji se obilježava jednu sedmicu u prvom mjesecu u godini. Jedan od blagdana je Praznik sedmica, koji se obilježavao u proljeće i u vrijeme sazrijevanja voća, a završavao je drugim praznikom koji se naziva Pedesetice ili Pentekoste. Na početku solarne jevrejske godine obilježavao praznik Roš hašana, a njegov deseti dan je dan iskupljenja i priznavanja grijeha. Petnaest dana nakon njega počinje Sukot ili praznik sjenica. U ovom periodu jedna skupina je preuzela na sebe obavezu prepisivanja i tumačenja svetih tekstova i oni su se nazivali rabani, pisari, a istaknuti pojedinci među njima nazivali su se rabi (učitelj). Među ovim tumačima pojavili su se različiti tekstovi te je jedan od njihovih poduhvata bio da propise Tore usklade sa svojim vremenom. U ovom periodu osnovano je vijeće od sedamdeset i jedne osobe, jevrejskih učenjaka, koje je postalo poznato kao Sanhedrin (sjediti zajedno, savjet). Ovo vijeće je odlučivalo o religijskim poslovima i nadziralo rad svećenika.

Era grčke dominacije

Godine 332. prije nove ere, nakon poraza iranskog šaha od strane Aleksandra Makedonskog, zemlja Palestina došla je pod vlast Grka i počeo je novi period. S Aleksandrovom smrću njegova prostrana zemlja je podijeljena između njegovih vojnih zapovjednika. U početku je ova zemlja bila pod vlašću Ptolemeida iz Egipta u trajanju od 125 godina, a onda je 198. godine prije nove ere pala u ruke Seleukida iz Sirije (drugog ogranka grčkih vladara). U ovom grčkom razdoblju, grčka kultura – koja se naziva helenizam – prodrla je u zemlju Izraelaca. Grčka kultura je bila veoma privlačna i prihvaćena je od mnogih ljudi, tako da su mnogi naučili grčki jezik, njime govorili i čak su nadijevali grčka imena svojoj djeci. Svećenici i duhovni učenjaci su u prethodnom periodu imali vlast, stekli su veliko bogatstvo i više od svih su prihvatili grčku kulturu i ustvari su postali zagovornici helenizma. U vrijeme Aleksandra i Ptolemeida grčka kultura nije silom nametana narodu, a grčki vladari nisu se protivili religiji Jevreja. Ali u periodu Seleukida situacija se promijenila. Jedan od seleukidskih vladara počeo je silom nametati grčku kulturu i prisiljavao je Jevreje da napuste svoju religiju. Takvo postupanje seleukidskog vladara stvorilo je uvjete za pobunu i narodni ustanak.

Makabejci

U ovom vremenu grčka kultura je snažno vladala izraelskom zemljom. Jedan od lokalnih vladara je prisilio jednog starog jevrejskog svećenika koji se zvao Matatija da učestvuje na ceremoniji prinošenja žrtve grčkom bogu Zeusu. Matatija nije otrpio ovakvu drskost, ubio je toga vladara i zajedno sa svojim sinovima podigao ustanak koji je nakon toga dobio narodnu podršku. Nakon njega, njegovi sinovi su jedan za drugim vodili pokret i naposljetku su zauzeli Jerusalem 165. godine prije nove ere. Tako su Makabejci preuzeli vlast u Palestini i vladali tom zemljom nekoliko decenija. Neki od kraljeva ove dinastije proširili su zemlju i doveli su pod svoju vlast još neka područja. Naposljetku su 63. godine prije nove ere sektaške podjele među Jevrejima uzrokovale pad vlasti i ponovnu dominaciju stranaca.

Sektaštvo u periodu nakon ropstva

U periodu nakon ropstva postepeno su se stvorile sektaške grupe u judaizmu. Kao što je spomenuto, sa dolaskom na vlast svećenika nakon babilonskog ropstva, ova društvena grupa postepeno se okrenula vrijednostima ovoga svijeta. Potom su se svećenici, nakon prodora helenizma, okrenuli ovoj kulturi i postali njezini zagovornici. Pojavila se jedna sljedba koja se nazivala Saduceji – prema svećeniku Sadoku– koji su nastojali pomiriti religijsku tradiciju i grčku kulturu. Ova skupina je od Starog zavjeta prihvatala samo Toru, nisu vjerovali u proživljenje, koje u Tori nije izričito spomenuto, niti u anđele i uzdržavali su se od tumačenja i interpretiranja Tore.

Naspram vala okrenutosti i sklonosti ka grčkoj kulturi pojavila se druga grupa koja se nazivala hasidim (pokret pobožnih) koji je naglašavao religijsku tradiciju i borio se protiv okrenutosti helenizmu. Iz ove grupe poslije je nastala sljedba nazvana farizeji (odvojeni)10 koji su, također, naglašavali svoju religijsku tradiciju i odbijali su prodor helenizma. Ova sljedba je pored Tore prihvatala, također, i druge knjige Starog zavjeta i vjerovali su u proživljenje i anđele. Oni su bili uvjerenja da svete tekstove treba tumačiti i da se ne treba zadovoljavati samo poznavanjem njihovog spoljašnjeg značenja. Između ovih grupacija dugo vremena je postojala netrpeljivost i sukob, da bi se u međuvremenu pojavila nova sljedba koja se nazivala eseni. Oni su od obje grupe bili odvojeni I bili su posvećeni osamljivanju i asketizmu. Oni su živjeli u planinama u svojim zajednicama.

Vladavina Rimljana

Sukob između dvije sljedbe, saduceja i farizeja trajao je svom žestinom, sve dok se makabejski vladar Ivan Hirkan nije prepao stalno narastajuće moći farizeja i okrenuo se saducejima. Ovaj njegov čin završio je unutrašnjim ratom i dvije posvađane strane bile su prisiljene tražiti arbitražu od rimskog upravitelja Sirije. Rimski upravitelj je iskoristio priliku, pa je 63. godine prije nove ere okupirao Judeju i proglasio je dijelom zemlje rimskog imperatora.

U vrijeme vladavine

Rimljana ovim područjem su vladali kraljevi koje su oni postavili, i koji su većinom bili Jevreji, a ponekad su u nekim područjima to bili sami Rimljani. Jedan od najznačajnijih kraljeva je bio Herod koji je vladao od 40. do 4. godine prije nove ere i Jevreji su njime bili veoma nezadovoljni.

U ovom periodu, pored navedenih sljedbi, pojavile su se, također, i druge grupe i stranke. Jedna od njih su herodovci koji štite Herodovo nasljedno pravo vladavine. Druga grupa su zeloti ili revnosnici, koji se protive rimskoj vlasti i stalno su s njom u sukobu i ratu.

Veliko raspršenje

Naposljetku su nasilje i nepravda Rimljana iscrpili strpljenje Jevreja, što je dovelo do njihovog jedinstva. Jevreji su 66. godine nove ere podigli ustanak. Rat je trajao nekoliko godina dok na kraju nije pao Jerusalem 70. godine nove ere, nakon što je mjesec dana bio opkoljen od strane Rimljana. Rimljani su izvršili genocid nad narodom i do temelja su porušili Hram. S rušenjem Hrama nestali su saduceji i druge sljedbe, a jedino su farizeji opstali. Tako su Jevreji raseljeni i nakon toga nisu više imali posebnu državu.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. John B. Noss, A History of theWorld’sReligions,prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 537-555.

2. Abba Eban Solomon, My people, The Story of Jews, str. 86-127.

3. Skupina autora, Religijski svijet, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Gavahi, sv. 2, str. 643-650.

4. Knjige Starog zavjeta, Ponovljeni zakon, prijevod na perzijski jezik Parviz Sajjar, str. 181-340.

5. Gilbert Klaperman, History of the Jewish People, sv. 2, str. 24-179.