Žive svijetske religije

Žive svijetske religije0%

Žive svijetske religije Grupa: Religije

Žive svijetske religije

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Grupa: Posjete: 7697
Download: 1354

Komentari:

Žive svijetske religije
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 68 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 7697 / Download: 1354
Veličina Veličina Veličina
Žive svijetske religije

Žive svijetske religije

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Dvadeset prvo predavanje

Nakon raseljavanja

Nakon drugog uništenja Hrama i raseljavanja Jevreja, u toku nekoliko decenija desili su se neki manji i veći ustanci, ali su svi ugušeni. Jevreji su postali raspršeni u različitim dijelovima svijeta i izabrali su život u različitim zemljama. Uprkos tome, oni nisu odustali od svoje kulturne i religijske tradicije.

Kodifikacija Talmuda

Kao što je rečeno, poslije babilonskog ropstva i od vremena vladavine svećenika, jedna grupa jevrejskih učenjaka – koji su se nazivali “pisari” i njihovi istaknutiji predstavnici koje su zvali “rabi” (učitelj) – tumačili su svete tekstove prilagođavajući njihove teme vremenu u kojem žive i tako su stvorili različite škole tumačenja. Sljedba saduceja protivila se tumačenju i interpretiranju tekstova i oni su djelovali u skladu sa njihovim izvanjskim značenjem, dok su farizeji vjerovali u mogućnost tumačenja tekstova i njihovog interpretiranja u skladu sa vremenom i zbog toga su nastavili sa tumačenjem. Kada su Rimljani opkolili grad Jerusalem 69. godine nove ere, jedan od jevrejskih učitelja pobjegao je iz Jerusalema i nastanio se u malom gradu Jabna i ondje je nastavio svoj naučni rad. Uništenjem Jerusalema jevrejski učenjaci sa svih strana okupili su se oko njega i tako je u tom gradu nastala škola nazvana Bet Midraš. Ovaj jevrejski učenjak i drugi nakon njega počeli su sakupljati i kodificirati tumačenja Tore – koja su nastala nekoliko stoljeća prije nove ere – i tako su sakupili zbirku koja je nazvana Mišna. Riječ Mišna znači ponavljanje i ova zbirka je tako nazvana jer su vjerovali da je Mojsije osim pisane Tore imao, također, i drugo naučavanje, koje je usmenim putem, s koljena na koljeno prenošeno i tako je sakupljena Mišna. Kodifikacija knjige Mišna završena je 220. godine, ali su jevrejski učenjaci smatrali da ovu knjigu treba kompletirati, dodati joj nove teme i tumačiti je. Potom su na području Palestine i Babilona krenuli u prikupljanje i kodifikaciju drugih gradiva za tumačenje Mišne, tako da je na kraju u oba ova područja nastala zbirka nazvana Gemara (upotpunjavanje). Da ne ostane nerečeno: zbirke Mišna i Gemara nazivaju se još i Talmud (učenje). Mišna se spojena sa Palestinskom Gemarom naziva Palestinski Talmud, a Mišna i Babilonska Gemara – koja je detaljnija – naziva se Babilonski Talmud. Izuzetno, obimna zbirka Talmud upotpunjena je u petom stoljeću nove ere. Ova zbirka se, s aspekta sadržaja koji obuhvata, dijeli na dva dijela: jedan su religijski propisi i naredbe koji se naziva Halakha, a drugi su drevne priče i pripovijesti koji se naziva Aggada. Upravo kao što je već objašnjeno, nakon drugog uništenja Hrama, uništene su i sve jevrejske sekte, jedino su ostali farizeji. Tako je zbirka Talmud nastala u ovoj sljedbi i do danas je ostala značajna među Jevrejima.

Stanje Jevreja u Srednjem vijeku

Na početku četvrtog stoljeća nove ere, Konstantinovim dolaskom na vlast, situacija u rimskoj imperiji promijenila se u korist kršćanstva. U ovom stoljeću kršćanstvo je zadobilo naklonost imperatora i postepeno se pretvorilo u službenu i državnu religiju. Ovaj događaj je stvorio tešku i nepogodnu situaciju za Jevreje. Kršćani su smatrali Jevreje odgovornim za Isusovo ubistvo, pa su na njih vršili pritisak, mučili ih i loše se odnosili prema njima. S druge strane, u ovo vrijeme u iranskoj imperiji vladali su Sasanidi koji su zoroastrijansku religiju smatrali svojom službenom religijom i zato su svećenici imali utjecaj na vlast. To je uzrokovalo da i Jevreji Irana, također, budu u ovom periodu izloženi pritisku i mučenju. Prema kazivanjima povjesničara religija, jevrejski autori smatraju da je događaj koji je uzrokovao spasenje Jevreja iz ovog tragičnog stanja bio pojava islama. Muslimani su u početku lijepo postupali prema Jevrejima. U Palestini, Siriji i Iraku postupali su prema njima mirolju-bivo i ljubazno. Jevreji su arapske junake smatrali svojim izbaviteljima, jer su ih spasili od mučenja i uznemiravanja zoroastrijanaca i kršćana. Jedan jevrejski autor, nakon što je opisao kako su Jevreji u šestom i sedmom stoljeću u zapadnim i kršćanskim zemljama bivali izloženi teškom pritisku i čak su bili prisiljeni odreći se svoje religije i prihvatiti kršćansku vjeru, ili napustiti zemlju, ili plaćati veoma teške dažbine, o stanju Jevreja u islamskim zemljama kaže:

U muslimanskim područjima nastala je nova situacija za Jevreje i duhovni i materijalni poslovi Jevreja razvili su se i proširili... Bagdad, koji je upravo pretvoren u muslimansku prijestolnicu, bio je središte aktivnosti Jevreja Babilona, stalno je sebi privlačio Jevreje iz različitih krajeva i svaki dan se povećavao broj Jevreja u ovoj prijestolnici... U Bagdadu je bilo jevrejskog stanovništva i ustanova više nego igdje drugo, čak sve do dvadesetog stoljeća i kraja Drugog svjetskog rata... Prema kazivanju jednog putnika koji se zvao Benjamin... u ovom gradu je živjelo četrdeset hiljada Jevreja, koji su imali dvadeset osam sinagoga i deset visokoobrazovnih i naučnih ustanova.

Nakon što je Palestina pala u ruke muslimana i otklonjena svakovrsna ograničenja za Jevreje, jevrejska zajednica je ponovo započela jedan novi život. Pritisak i nasilje bizantijskih vlasti potpuno su ublaženi, sloboda i jednakost postali su relativno dostupni svima. U takvoj situaciji sva sredstva napretka i razvoja bila su pripremljena za jevrejske stanovnike Palestine i iz dana u dan pojedinci iz ovog naroda prelazili su razine napretka brzim koracima, postižući visoke stepene u svakoj grani nauke i zanatstva. Suprotno naredbi vladara Rima – Hadrijana, kojom se zabranio ulazak Jevreja u Jerusalem, sada su Jevreji mogli ulaziti u Jerusalem i u njemu živjeti. U skladu s tim, redovno se povećavao broj porodica nastanjenih u gradu... U periodu fatimidskih halifa 969. godine nove ere, Kairo je postao centar nauke i znanja i središte obrazovanja i odgoja Jevreja. Situacija je postala povoljna jednako kao naučnim središtima Bagdada. Fatimidski vladari osigurali su slobodu vjeroispovijesti za sve religije i u svim provincijama i pokrajinama pod njihovom kontrolom narod je bio nezavisan i slobodan u svojim poslovima i, kao u području Palestine, sa narodom se postupalo pravedno. Ova sloboda osigurana od strane države utjecala je tako da se jevrejska zajednica uspjela organizirati i ujediniti, razmjenjivati međusobno svoja uvjerenja i mišljenja i postići veliki napredak u nauci i znanju...

U vrijeme vladavine Bizanta i Irana Jevreji su bili istjerani iz svih državnih ustanova, dok su arapske halife i muslimanski vladari slobodno prepuštali Jevrejima sve vrste zanimanja u državnim ustanovama i sa krajnjim povjerenjem jevrejskim uglednicima su davali učestvovanje u finansijskim i političkim aktivnostima islamskog svijeta, koristili su njihovo znanje i pronicljivost, sa njima se savjetovali i družili... Muslimani su, radi kontroliranja situacije, učvršćenja i osnaženja svoje vlasti, poništili sva ranija pravila koja su bila suprotstavljena slobodi Jevreja, dali su veću slobodu jevrejskom narodu i ojačali su njihove zajednice i ustanove... Arapski upravitelji na istoku muslimanske imperije priznavali su sve vrste slobode jevrejskom narodu: slobodu vjerovanja, slobodu izbora mjesta življenja, slobodu izbora zanimanja, slobodu kretanja i putovanja. Budući da je jevrejska zajednica stekla veoma zapaženu ulogu i položaj, posebno su u trgovini i ekonomiji postigli blistave uspjehe. Suprotno ovome, u Srednjem vijeku su Jevreji u zapadnim zemljama živjeli u najtežim uvjetima. U mnogim područjima bili su prisiljeni živjeti u najlošijem dijelu grada – u dijelovima koji su bili ograđeni zidom i koji su se nazivali geto – i nisu smjeli noću izlaziti van iz kuće. Da bi bili raspoznavani, zlostavljani i prezirani bili su prisiljeni nositi na svojoj odjeći komad platna žute boje.

Religijska stremljenja Jevreja u Srednjem vijeku

Kao što je prethodno rečeno, Jevreji su jedino u muslimanskim zemljama imali mir, što je bilo uzrokom njihovog napretka u različitim područjima. Mnogi jevrejski učenjaci razvili su se u muslimanskim zemljama, ostavili su značajne tragove, a ponekad su čak i osnivali neku vjersku sljedbu. Takav primjer je čovjek po imenu Anan ben David Bagdadi koji je živio u drugom hidžretskom stoljeću ili u osmom stoljeću po gregorijanskom kalendaru i koji se družio sa Ebu Hanifom. On je osnovao posebnu školu koja je prihvaćena. On se protivio kompliciranim tumačenjima Starog zavjeta i nije prihvatao Talmud. Čini se da je ova sljedba zbog privrženosti čitanju teksta Starog zavjeta dobila i ime Karaiti (čitači).

Još jedna važna ličnost koja se pojavila u Srednjem vijeku u muslimanskim zemljama bio je Musa ibn Mejmun (živio od 1135-1204. godine). On je u mladosti pobjegao iz Španije, otišao u Egipat i tamo je napisao značajna djela. Ulagao je poseban trud da uskladi jevrejska vjerovanja sa razumom, logikom i filozofijom. Njegovo važno djelo iz ove oblasti, koje je ujedno i njegovo najznačajnije djelo, je Vodič izgubljenima u kojem je nastojao uskladiti jevrejska vjerovanja sa Aristotelovom filozofijom. Ibn Mejmun se može smatrati predstavnikom jevrejskih filozofa Srednjeg vijeka. U Srednjem vijeku pojavila su se gnostička stremljenja u judaizmu, koja se zovu kabala. Ovo usmjerenje, koje je svoj vrhunac dostiglo u dvanaestom stoljeću, jeste jedna vrsta gnostičkog pravca koja pomoću simbola i značenja slova i brojeva objašnjava svijet. Sljedbenici ovog pravca na poseban način su shvatali značenja božanskih svojstava i imena. Najvažnije djelo koje se pojavilo o kabali je Zohar. Da ne ostane nerečeno – postoje neslaganja o izvorima ovog učenja: neki smatraju da su izvor kabale grčka učenja, drugi pak da su to iranska učenja, dok jedan dio smatra da je preuzeto iz jevrejskih učenja.

Judaizam u savremenom dobu

Dva važna događaja u Evropi savremenog doba mnogo su utjecala na položaj Jevreja. Jedan je promjena oblika vladanja u demokratiju, koji je parolu ljudskih sloboda uzimao za slogan svoga programa. To je utjecalo da se Jevreji izbave iz ponižavajućeg položaja u kojem su bili u Srednjem vijeku.

Jevreji su tek zaboravljali svoj pređašnji nesređeni položaj, kada se desio sljedeći događaj na polju mišljenja, tj. prosvjetiteljski pokret. Jevreji su tokom Srednjeg vijeka slijedili svoja posebna religijska uvjerenja i maštali su od tome da se vrate u svoju zemlju. U tom vremenu se u judaizmu, pod utjecajem ovih događaja, pojavio jedan pokret koji je nazvan reformističkim. Sljedbenici ove struje odbijali su mnoga tradicionalna vjerovanja i propise i vjerovali su u potrebu njihovog preuređenja. Oni su smatrali da je domovina svakom Jevreju ona zemlja u kojoj on živi. Zato nema potrebe za time da se ima jedna vlastita nezavisna država. Nasuprot reformistima nalaze se sljedbenici ortodoksne struje, koji snažno odbacuju prosvjetiteljske ideje, ustrajavaju na pridržavanju starih uvjerenja i negiraju potrebu za bilo kakvom reformom. Pored njih, pojavila se grupacija koja nastoji pronaći put između ove dvije struje. Ova grupa se nazivaju konzervativci. Oni potvrđuju potrebu za reformama, ali smatraju potrebnim i pridržavanje tradicije. Sljedeća struja koja je proizašla iz ortodoksne i konzervativne bili su cionisti. Sion je ime brda u Jerusalemu, koje se smatra simbolom države Beni Izraela, a cionizam je, također, naziv pokreta koji podržava povratak Jevreja u Palestinu i stvaranje posebne jevrejske države. Jedan zapadni autor piše:

Cionizam, čiji su svi sljedbenici bili fanatični i reakcionarni Jevreji, nadjačao je uvjerenja novih reformista. Balfurova deklaracija u vrijeme Prvog svjetskog rata rasvijetlila je da država Velika Britanija s odobravanjem gleda na osnivanje posebne jevrejske države u Palestini, te da priprema sva potrebna sredstva za ostvarenje ovog cilja. Balfurova deklaracija je promijenila političku situaciju kod Jevreja. U periodu od dvadeset godina hiljade Jevreja iz čitavog svijeta zaputilo se prema Palestini planirajući da, pod mandatom britanske države, za sebe tamo pripreme temelje svog novog života. Istovremeno s tim, nacistički pokret u Njemačkoj, dešavanja u Drugom svjetskom ratu, ubijanje, mučenje i stravično zlostavljanje koje je počinjeno u centralnoj Evropi ovom nesretnom narodu, stalno su povećavali kod Jevreja želju za osnivanjem jedne nezavisne jevrejske države i krajnji ishod toga bio je da je Organizacija Ujedinjenih Nacija na zasjedanju Opće Skupštine 1947. godine donijela odluku o podjeli palestinske teritorije i odobrila je da jedan dio te teritorije pripadne isključivo jevrejskom narodu. Iako je osnivanje nove države Izrael ispunilo očekivanja naroda, ali snažan otpor arapskog naroda ovoj državi nije još utihnuo, desili su se strašni događaji na istoku Mediterana i moguće je da se dese i u budućnosti. Neki ozbiljno sumnjaju u statističke podatke i broj ubijenih Jevreja od strane nacista i smatraju ih cionističkom konstrukcijom radi postizanja vlastitih ciljeva. U svakom slučaju, vlada Izraela nije se pridržavala ove rezolucije Organizacije Ujedinjenih Nacija i okupirala je čitavo to područje, a ne pridržava se ni drugih rezolucija donesenih od strane organa Organizacije Ujedinjenih Nacija.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Abba Eban Solomon, My people, The Story of Jews, pogl. 9-12.

2. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 554-573.

3. Skupina autora, Religijski svijet, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Gavahi, sv. 2, str. 650-665.

4. Gilbert Klaperman, History of the Jewish People, sv. 2, pogl. 11-16, i sv. 3.

5. Shiva Kaviani, Kabala (jevrejski gnosticizam), pogl. 1-2.

Dvadeset drugo predavanje

Pojava kršćanstva

Kršćanstvo je jedna od religija među živim religijama svijeta, koje su, u nekom smislu, okrenute pojedincu. Ustvari, ova religija se rodila unutar jedne druge religije, judaizma, i to tako da je njegovu povijest i svete tekstove, uz posebno tumačenje, u potpunosti prihvatila. Druga značajka ove religije jeste jedna ličnost, koju smatra svojim osnivačem. Ustvari, osnivač ove religije je glavna osovina ovog vjerovanja i on se ne smatra kao jednim sredstvom ili jednostavno posrednikom. Drugim riječima, osnivač ove religije je sam Bog, koji se utjelovio. U vezi s poviješću nastanka ove religije značajno je nekoliko tema. Kulturna, religijska i politička kolijevka nastanka ove religije, rođenje i život njezinog osnivača, njegova učenja i završetak njegovog života teme su kojima ćemo se baviti.

Kolijevka nastanka kršćanstva

Kršćanstvo je nastalo prije otprilike dvije hiljade godina u Palestini. Nema sumnje da kulturni, religijski, politički i čak geografski činioci nisu bili bez uticaja u prvobitnom oblikovanju ove religije i njezinim kasnijim promjenama. Zbog toga je potrebno da sažeto i sa različitih aspekata opišemo sredinu u kojoj se pojavila ova religija.

Politička geografija

Područje Palestine je u vrijeme pojave kršćanstva bilo dijelom velike Rimske imperije. Ova Imperija je uspjela svojom ogromnom moći da u pogledu urbanizacije, putne povezanosti gradova, dobrih mostova i cesta, postojanjem sigurnosti u njima, stvori jednu izgrađenu i civiliziranu zemlju.

Drevna Rimska imperija je, također, imala odličan i sređen pravni i zakonski sistem. Osim toga, mogućnost lahkog i sigurnog putovanja bio je jedan od činilaca koji su pogodovali napretku kršćanstva. Pojava ove religije unutar jedne snažne imperije nije dozvoljavala bilo kakvo političko ispoljavanje, zbog čega nije postojala mogućnost da Isus utemelji vladajući sistem, a to je bio čin koji se lahko desio u judaizmu i islamu, ipak se ne može zanemariti uticaj ove Imperije u napretku kršćanstva. Jer da nije bilo rimske dominacije Jevreji bi bili velika prijetnja ovoj novoj religiji.

Stanje culture

Grčka kultura se može smatrati najvažnijim kulturnim elementom u vrijeme pojave kršćanstva u Rimskoj imperiji. U Aleksandrovo vrijeme širenja države i stvaranja grčke imperije u četvrtom stoljeću prije nove ere, grčka kultura – koja je imala veliku privlačnost – bila je prevladavajuća kultura tog vremena u mediteranskoj regiji, tako da je čak i grčki jezik postao drugim jezikom i jezikom nauke naroda ovog područja. Upravo je zajednički jezik bio razlog lahkog uspostavljanja komunikacije između kršćanskih misionara i ostalih naroda.

Jedan kršćanski autor ovako piše upoređujući uloge Grčke i Rima u nastanku kršćanstva: Iako je bio značajan udio Rima u pripremanju uvjeta za pojavu kršćanstva, ipak se to dešavalo pod uticajem zraka sunca kulturne sredine kakvu je predstavljala grčka misao. Ako je grad Rim pripremio političke prilike za širenje kršćanstva, Atena je bila ta koja je pripremila kulturnu sredinu za širenje poruke evanđelja. Iako su Rimljani politički nadvladali Grčku,

Grci su u pogledu kulture pobijedili Rim, kao što je to Horacije objasnio u svojim pjesmama. Iako su agilni Rimljani napravili dobre puteve, čvrste mostove i velike građevine, Grci su bili ti koji su utemeljili veliku palaču misli. Rezultat uticaja Grčke je bilo to što je prevladavajuća ruralna kultura prve rimske republike ustupila svoje mjesto produhovljenoj kulturi Imperije. U svakom slučaju, grčki racionalizam pripremio je teren za prve kršćanske govornike u Rimskoj imperiji, koji su ovu novu religiju upoređivali sa drugim religijama i dobro razumijevali njezinu prednost. Drugim riječima, grčka filozofija je skrenula pažnju ljudskog uma prema uzvišenijim značenjima i jednom boljem svijetu, što je pripremilo teren za prihvatanje kršćanstva.

Stanje na polju religije

Ako uzmemo u obzir cijelu Rimsku imperiju kao mjesto rođenja kršćanstva, onda ovo područje u pogledu religije treba razmotriti sa dva aspekta: S jedne strane u Rimskoj imperiji postojale su mnoge rimske i grčke religije u kojima su obožavane prirodne pojave. To su religije s kojima je komuniciralo kršćanstvo u prvim godinama svoga širenja, pa tako mnogi smatraju da je “kršćanstvo preuzelo mnoga učenja od ovih religija”. S druge strane, kao što je već rečeno, kršćanstvo se rodilo unutar jedne druge religije, tj. judaizma, tako da su mnoga judaistička učenja pripremila teren za razvoj i napredak kršćanstva. Neka od tih učenja su: naglašavanje postojanja jednog Boga, očekivanje mesije – spasioca naroda, sam Stari zavjet kao sveti tekst u kojem postoje mnoga Isusova učenja i čak se nagovještava dolazak obećanog mesije. Jevrejske sinagoge su najbolje mjesto za Isusove govore i prve kršćanske misionare i oni su svoje slušatelje pronalazili na tim mjestima.

Isus Krist (Isa Mesih)

Rođenje, život, njegova učenja i kraj ovozemaljskog Isusovog (Isaovog) života opisani su u četiri evanđelja, Evanđelju po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, koja se nalaze na početku Novog zavjeta. Rođenje Isusovo opisano je u dva evanđelja, u Evanđelju po Mateju i Evanđelju po Luki. U Evanđelju po Mateju se kaže:

S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom. Ali prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom. Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno otpustiti. Tek što je to u sebi odlučio, ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji i reče mu: “Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati u kuću dovesti ženu svoju Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.”

Isus je na čudesan način rođen u Jerusalemu, a kralj Herod saznaje za njegovo rođenje od mudraca koji su, vidjevši Isusovu zvijezdu, došli sa istoka da ga posjete i planira da ga ubije. Zbog ovoga, Josip i Marija (hazreti Merjem) po naredbi Božijoj uzimaju dijete i bježe u Egipat, ali se nakon Herodove smrti vraćaju u Nazaret, koji se nalazi u pokrajini Galileji.

O Isusovom djetinjstvu i mladosti nema mnogo riječi u evanđeljima. O njemu se dalje nastavlja govoriti nakon što započinje svoju zadaću i misiju: Ivan Krstitelj (hazreti Jahja), koji je bio Isusov savremenik i svega nekoliko mjeseci stariji od njega, prije Isusa dobiva božansku zadaću, narod poziva pokajanju i ljude obredno čisti u rijeci Jordan. On navješćuje skori dolazak mesije. Isus, otprilike u svojoj tridesetoj godini, odlazi na rijeku Jordan i rukom Ivana Krstitelja biva kršten. Kada je Isus bio kršten odmah izađe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa, te on vidje duha Božijega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: “Ovo je Sin moj, ljubljeni moj, koga sam odabrao!” Nakon što Isus biva izložen iskušenju i sotoninom došaptavanju te uspješno prolazi kroz ta iskušenja, započinje svoju misiju. On odabira dvanaest učenika za svoje apostole i počinje propovijedati. Ustvari, dva su sredstva njegovog djelovanja: prvo je snažan i privlačan govor, a drugo je njegovo činjenje čudesa. On liječi neizlječive bolesnike i čak, nekad, oživljava mrtve. Tako on postaje čuven u čitavoj Palestini i stiče sljedbenike.

Isusov (Isaov), mir neka je s njim, nauk “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Kao što je jasno iz prethodnog odlomka, Isus prihvata vjerski i praktični sistem Starog zavjeta i potvrđuje ga. On naglašava vjerovanje u jednog Boga i govori o proživljenju. Dakle, on zapravo prihvata vjerovanja i propise Starog zavjeta, ali se iz njegovih riječi može razumjeti da ono što treba reformirati, prema njegovom mišljenju, u judaizmu tog vremena i što je iskrivljeno, nisu bila načela izvanjskog vjerovanja i zakona, već je problem u pretvaranju religije u jednu suhu i bezdušnu zbirku. Dvadeset i treće poglavlje evanđelja po Mateju ovu činjenicu jasno pokazuje. U jednom dijelu ovog poglavlja kaže se: Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je posljednje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti. Slijepe vođe! Vi cijedite komarca, a devu proždirete. Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji čistite vanjštinu čaše i zdjele, dok su unutra pune otimačine i pohlepe! Slijepi farizeju! Najprije očisti nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista! U drugom odlomku, kada ga jedan od farizejskih učenjaka pita o najvažnijoj zapovijedi, on ovako odgovara: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.

Ovo prijateljstvo i ljubav prema bližnjem je kao ljubav prema Bogu, a obuhvata, također i neprijatelje: Čuli ste da je rečeno: “Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja” A ja vam kažem: “Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone...” Iz ove i drugih rečenica Evanđelja razumijeva se da je judaizam u onom vremenu bio postao kao jedna zbirka suhoparnih i bezdušnih vjerovanja i obreda. Zato je Isus (hazreti Isa) naglasio da iako čovjek treba imati ta vjerovanja i vršitite obrede, treba znati da je srž vjere pravda i ljubav.

Kraj njegovog ovozemaljskog života

Kraj njegovog ovozemaljskog života opisan je sa malom razlikom u sva četiri evanđelja. Na osnovu ovoga može se zaključiti da su Rimljani, na insistiranje jevrejskih prvaka i uz izdajstvo jednog od apostola Jude Iskariota, uhapsili Isusa i razapeli ga na križu. Raspeće se dogodilo u petak, tako da je Isus nekoliko sati bio na križu, sve dok nije umro istog dana poslije podne. Zatim su ga zakopali, stavili kamen na njegov grob i odredili su vojnike da stražare pored groba. Ujutro, u nedjelju (trećeg dana), neke žene – Isusove sljedbenice dolaze da posjete grob i vide da kamen nije na grobu i da u mrtvačkom pokrovu nema tijela. Nakon toga Isus se pojavljuje mnogima i ovaj događaj se naziva “uskrsnuće” ili njegovo “podizanje iz mrtvih”. Vjeruje se da je Isus (hazreti Isa) još pedesetak dana boravio na zemlji i da se nakon toga uspeo na nebo obećavši svoj skori povratak.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries, prijevod na perzijski jezik Arman Rošdi, pogl. 1-2.

2. Dr. William Miller, History of the Ancient Church in Rome and Iran, sv. 1, pogl. 1-4.

3. Merril C. Tenney, New Testament Survey, prijevod na perzijski jezik Mikailijan, sv. 1, pogl. 1-4.

4. Mary Jo Weaver, Introduction to Christianity, prijevod na perzijski jezik Hasan Kanberi, pogl. 2.

5. John B. Noss, A History of the World’s Religions, pogl. 14.

Dvadeset treće predavanje

Petar i Pavle

U evanđeljima se završava opis Isusovog života i raspeće na krstu. U Novom zavjetu nakon četiri evanđelja dolaze Djela apostolska. Ova knjiga započinje uznesenjem Isusovim – za koje se smatra da se desilo oko 30. godine nove ere i dalje se govori o događajima poslije uznesenja pa sve do 60. godine nove ere. Glavne ličnosti u ovoj knjizi su Petar i Pavle. Petar: On je prvi apostol Isusov i najveći među njima. Iz evanđelja se može razumjeti da je on mnogo vremena proveo sa Isusom i bio je s njim tokom većine njegovih govora. Zato njega treba, bez sumnje, smatrati osobom najbližom Isusu, tako da se iz odlomka evanđelja može razumjeti da je njega Isus odredio za svoga nasljednika i da je vodstvo kršćanske zajednice njemu povjerio:

Isus je rekao: Blago tebi, Šimune, Jonin sine... A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.U sljedećem paragrafu se kaže: Pošto su doručkovali, Isus upita Šimuna Petra: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” “Da, Gospodine – odgovori mu – ti znaš da te ljubim.” “Pasi jaganjce moje!” – reče mu Isus. Upita ga drugi put: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?” „Da, Gospodine – odgovori mu – ti znaš da te ljubim.” “Pasi ovce moje!” – reče mu Isus. Upita ga treći put: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?” Ražalosti se Petar što ga upita po treći put: “Ljubiš li me?”, pa mu reče: “Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” “Pasi ovce moje!” – reče mu Isus. Iz ova dva paragrafa se može jasno razumjeti da je Isus obavezu vodstva i religijskog starješinstva povjerio Petru. Pavle: On je jevrejski učenjak koji, prema vlastitim riječima, nije vidio Isusa u ovozemaljskom životu. On nakon Isusa progoni i uznemirava kršćane, sve dok, prema kazivanju u knjizi Djela apostolska, iznenada dobija viziju i mijenja svoju vjeru: A Savao, koji je sveudilj disao prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih, obrati se velikom svećeniku te od njega zatraži pisma za sinagoge u Damasku da bi, ako ondje otkrije pripadnike ovog Puta, i ljude i žene, mogao svezane dovesti u Jeruzalem.

Kad se na ovom putu približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. On pade na zemlju i ču glas koji mu reče: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” “Tko si ti Gospodine?” – upita Savao. “Ja sam” – onaj će nato – “Isus koga ti progoniš. A sad ustani i hajde u grad, i tu će ti se kazati što treba da činiš!” Njegovi su suputnici ostali nijemi od čuđenja, jer su čuli glas, a nisu vidjeli nikoga. Savao ustade sa zemlje, ali otvorenim očima nije vidio ništa. Nato ga vodeći za ruku uvedoše u Damask, gdje je ostao tri dana slijep, niti je što jeo ni pio. U Damasku tada bijaše neki učenik imenom Ananaija, koga Gospodin u viđenju zovnu: “Ananaija!” “Evo me, Gospodine”, odazva se on. “Ustani i idi” – reče mu

Gospodin – “u ulicu koja se zove Prava pa u Judinoj kući potraži čovjeka iz Tarza zvanog Savla! On je upravo u molitvi.” Savao u viđenju vidje nekog čovjeka imenom Ananija kako uđe k njemu i položi ruke na nj da bi opet progledao. “Gospodine” – odvrati Ananaija – “od mnogih sam čuo za tog čovjeka kolika je zla nanio tvojim svetima u Jeruzalemu. I ovdje ima vlast od glavara svećeničkih da sveže u lance sve koji zazivlju tvoje ime.” “Idi” – odvrati mu Gospodin – “jer je taj čovjek moje izabrano sredstvo da odnese moje ime i pred pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove. Pokazat ću mu koliko mu treba pretrpjeti za ime moje.” Ode Ananija, uđe u spomenutu kuću i položi ruke na Savla, te reče: “Brate Savle, poslao me Gospodin Isus, koji ti se ukaza na putu kojim si išao ovamo da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.” I odmah mu spade s očiju nešto kao ljuske i on progleda. Ustade i bi kršten, nato uze hranu, i vrati mu se snaga. Tada provede neko vrijeme s učenicima u Damasku. I odmah poče propovijedati u sinagogama da je Isus Sin Božiji.

U knjizi Djela apostolska do devetog poglavlja se govori o djelovanjima apostola i Petra na njihovom čelu. U ovom poglavlju pojavljuje se Pavle, a u tri naredna poglavlja, također, govori se o Petru. Ali, odavde pa nadalje Petar pada u zaborav i govori se o Pavlu i njegovim putovanjima. On je putovao u različite gradove rimske imperije. Zagovarao je jednu posebnu vrstu kršćanstva. Ustvari, sistem vjerovanja koje je on zagovarao potpuno je suprotan sistemu vjerovanja Jevreja u kojem su apostoli bili odgojeni. Ovaj religijski sistem u svom središtu ima jednog Isusa boga. U svom budućem djelovanju on nije smatrao potrebnim pridržavanje propisa jevrejskog vjerozakona za nejevreje koji su postajali kršćani. Zato je religija koju je on širio i zagovarao potpuno različita u odnosu na vjerovanja i djelovanja prihvatljiva apostolima. U svakom slučaju, jedan dio Pavlovih mišljenja i aktivnosti može se pronaći opisan u Novom zavjetu, u Djelima apostolskim, a drugi dio u poslanicama koje je on pisao kršćanima u različitim gradovima.

Sukob između dva krila

Iz Novog zavjeta se može zaključiti da je postojalo neslaganje između dvije grupe apostola, jedne na čijem je čelu bio Petar, s jedne strane, i Pavlove grupe s druge strane. Ustvari, Pavle prihvata Petrovu božansku zadaću, ali tvrdi sljedeće:

...Videći da je meni povjereno propovijedanje Evanđelja među neobrezanima kao Petru među obrezanima – jer onaj koji je Petru dao snagu da vrši apostolsku službu među obrezanima, i meni je dao snagu daje vršim među poganima... Time je on praktično ograničio područje Petrovog zaduženja i to na područja gdje žive Jevreji, dok je na osnovu ovih tvrdnji područje Pavlovog djelovanja bilo mnogo prostranije (cijela rimska imperija). Čini se da ova podjela zadaće nije prošla na jedan miran način. U jednom dijelu Pavlove poslanice Galaćanima se kaže: A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki ljudi iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh: “Ako ti koji si židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski? Mi smo od naravi Židovi, a ne grešni pogani’. Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona neće nikoga opravdati’.” Na osnovu ovoga može se zaključiti da se Pavle ne samo otvoreno suprotstavlja Petru, već ga optužuje za licemjerje i dvoličnjaštvo. On u sljedećem pasusu napada Galaćane, koji su očigledno bili pod utjecajem Pavlovih protivnika, optužujući ih za neznanje i nerazboritost.

Ishod sukoba do kraja prvog stoljeća

Ishod sukoba završio se Pavlom pobjedom i Petrovim izoliranjem. Ta pobjeda i poraz postepeno su dobili svoje obrise.

Jedan kršćanski pisac kaže:

“Apostola Pavla većinom naslovljavaju kao drugog osnivača kršćanstva i nesumnjivo je da se on na ovom putu mnogo trudio i pobijedio je grupu sljedbenika Mojsijevih načela i zakona, tako da su oni izgubili svoju važnost, mjesto i položaj zbog Pavlovih zalaganja. Ali njegova veća važnost je u tome da je on utemeljio načela božanstvenosti i posebna božanska (teološka) načela.”

Drugi autor kaže:

“Pavle je optužen zbog širenja svojih vjerovanja, posebno od strane jednog broja pisaca na kraju prošlog stoljeća, da je toliko izmijenio kršćanstvo da je doista on njegov drugi osnivač.”

Pisac knjige Historija svjetskih religija razlog Pavlovog uspjeha pronalazi u njegovom propagiranju vjere nejevrejima. Ustvari, vjerovanja kao što su Isusovo mesijanstvo, njegovo ustajanje iz groba i njegovo uskrsnuće bila su strana nejevrejima. Zato je on kršćanstvo tako predstavljao da bi njima bilo prijemčivo. Drugi autor kaže da je Pavle vjerovanjima višebožačkih religija zaodjenuo kršćansku odjeću. Zato kršćanstvo ustvari nije uništilo mnogoboštvo nego ga je prihvatilo. Pavlovi protivnici, koji su bili židovskog porijekla, nisu prihvatili božanstvenost Isusa i naglašavali su djelovanje po Mojsijevom zakonu. On su Isusa smatrali jednim od najvećih vjerovjesnika Božijih i očekivanog mesiju, ali su ga i pored toga smatrali čovjekom kao što su to i drugi ljudi. Značaj ove grupe se umanjio nakon sedamdesete godine nove ere, ali se iz nje rodila sljedba ebionita (vjerojatno u značenju siromašni). Ova sljedba je postojala do četvrtog stoljeća. Ebioniti su Isusa smatrali mesijom, ali su odbijali vjerovanje u njegovu božanstvenost. Oni su Svetog Pavla smatrali nevjernikom zbog njegovog učenja o Isusu kao sinu Božijem i jer su vjerovali da Isus nije ništa više nego jedan čovjek. Petar i Pavle su 64. godine ubijeni u Rimu, ali se nastavio sukob dva mišljenja. Pavlova vjerovanja su ostvarila relativnu premoć za vrijeme njegovog života, da bi se njihova dominacija povećala do kraja prvog stoljeća.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 609-619.

2. Joan O’Grady, Early Christian Heresies, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Soleimani Ardestani, pogl. 1.

3. Mary Jo Weaver, Introduction to Christianity, prijevod na perzijski jezik Hasan Kanberi, pogl. 3.

4. William James Durant, Historija civilizacije, prijevod na perzijski jezik – skupina prevodilaca, sv. 3, str. 685-693.

5. Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries, pogl. 3-4.