Žive svijetske religije

Žive svijetske religije0%

Žive svijetske religije Grupa: Religije

Žive svijetske religije

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Grupa: Posjete: 7703
Download: 1355

Komentari:

Žive svijetske religije
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 68 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 7703 / Download: 1355
Veličina Veličina Veličina
Žive svijetske religije

Žive svijetske religije

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Dvadeset četvrto predavanje

Sveti kršćanski tekstovi

Kao što je prethodno rečeno, iz evanđelja se može vidjeti da Isus (Isa, mir neka je s njim) potvrđuje Stari zavjet. Zbog toga kršćani smatraju Stari zavjet jednim dijelom svoje svete knjige. Prije ovoga, kada smo govorili o jevrejskim svetim tekstovima, rekli smo da postoje dva drevna primjerka Starog zavjeta: jedan je hebrejski primjerak, a drugi je grčki prijevod koji se naziva Septuaginta. Druga verzija ima dvije razlike u odnosu na prvu verziju: jedna je da ima sedam posebno dodanih knjiga i također, neke postojeće knjige u hebrejskoj verziji, u primjerku Septuaginte imaju dodatna poglavlja. Druga razlika je redoslijed knjiga i njihova klasifikacija. U svakom slučaju, Jevreji su prihvatili hebrejsku verziju, a kršćani Septuagintu. Dodatni dijelovi, koji se nalaze u ovoj knjizi, nazivaju se apokrifnim, smatra se da imaju vjerodostojnost druge razine i nazivane su drugim kanonom. Poslije se protestantska kršćanska zajednica vratila hebrejskoj verziji i ove dodatne dijelove je smatrala nezakonitim. Glavni dio svete knjige kršćana, koji samo njima pripada zove se Novi zavjet. Ova zbirka obuhvata 27 knjiga i poslanica koje se napisale razne osobe. Činjenica na koju ovdje treba obratiti pažnju jeste da kršćani ne vjeruju da je Isus donio neku knjigu, nego oni tvrde sljedeće: Budući da sam Isus Boga objelodanjuje, sam on je objava i više nema nikakvog značenja da donosi neku knjigu. Isusov život i govori dovoljni su za čovjekovu uputu. Sam Bog se pokazao u jednoj osobi i ovim putem se objavio, a velika sveta knjiga objašnjava i tumači ovu objavu. Novi zavjet je napisan na grčkom jeziku, dok su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom. Razlog ove pojave jeste da se širenjem Aleksandrovog jezika i stvaranjem jedne velike imperije promovirao i grčki jezik i kultura u mnogim od tih područja, tako da je grčki jezik bio prihvaćen kao jezik nauke i drugi govorni jezik. Mnogi su poznavali ovaj jezik, posebno na području oko Sredozemnog mora. Zato, kada su kršćanski apostoli razgovarali sa ljudima ovog područja ili kada bi im pisali, bilo je prirodno da upotrebljavaju zajednički jezik, a to znači grčki jezik. Novi zavjet se načelno dijeli na četiri dijela: Životopis i govori Isusovi: Ovaj dio obuhvata četiri evan - za koja se smatra da su ih napisali Matej, Marko, Luka i Ivan. Ustvari, ove četiri knjige govore o Isusovom praktičnom životu i govorima koje prenose neke osobe. Tri prva evanđelja imaju jednak stil, teme koje se nalaze u njima su usklađene i nemaju znatne suprotstavljenosti jevrejskoj kulturi. U ova tri evanđelja nema govora o Isusovoj božanstvenosti, ali se u četvrtom evanđelju, koje se u pogledu tema razlikuje od tri prethodna evanđelja i nije sukladno sa jevrejskom kulturom, govori o Isusovoj božanstvenosti. Zato se prva tri evanđelja nazivaju i sinoptičkim evanđeljima.

Misionarstvo i putovanja kršćanskih misionara: Ovaj dio sadržava samo jednu knjigu, Djela apostolska, koja objašnjava djelovanje apostola i drugih kršćana, posebno Pavla.

Poslanice: Prvi kršćanski učenici i apostoli pisali su poslanice gradovima i raznim pojedincima, a u Novom zavjetu se nalazi 21 poslanica. Trinaest ili četrnaest poslanica pripisuje se Pavlu, dok od preostalih sedam, tri se pripisuju Ivanu, dvije Petru i po jedna Jakovu i Judi.

Otkrivenje: Ovaj dio ima samo jednu knjigu koja se pripisuje Ivanu i nalazi se na kraju Novog zavjeta.

Pogled na sadržaj knjiga Novog zavjeta

Kao što prethodno istaknuto, Novi zavjet počinje sa četiri knjige koje se zovu evanđelja. Ove četiri knjige prenose događaje iz života i govore Isusove i ponekad daju neka objašnjenja o njemu. Prva tri evanđelja nazivaju se sinoptičkim evanđeljima zbog toga što su veoma slična po obliku i sadržaju, dok se sadržaj i oblik četvrtog evanđelja razlikuju. Sinoptička evanđelja: Evanđelja po Mateju, Marku i Luki na sličan način prenose događaje u Isusovom životu i govore. Važna značajka ove tri knjige jeste da Isusu u njima nije pripisana božanstvenost. U ova tri evanđelja se s malim razlikama govori o temama kao što su rodoslovlje, početak misije, objašnjenja, čuda, hapšenje, razapinjanje na krst i ustajanje iz mrtvih. O djetinjstvu Isusovom govori se samo u dva evanđelja, Matejevom i Lukinom. Ivanovo evanđelje: Ovo evanđelje, također, opisuje Isusov život i njegove govore, ali u ovoj knjizi nema mnogih tema o kojima se govori u drugim evanđeljima ili su drugačije opisane. Glavna razlika ovog evanđelja u odnosu na druga tri evanđelja jeste predstavljanje Isusa kao osobe u ovoj knjizi. Isus je u ovoj knjizi vječna riječ Boga koji se utjelovio i postao čovjekom. U ovoj knjizi se koriste grčki filozofski pojmovi da bi se Isus opisao kao osoba.

Djela apostolska: Ova knjiga govori o događajima poslije Isusa, do 63. godine nove ere. U ovoj knjizi se posebno govori o djelovanju Petra i Pavla, a posebno o Pavlovim putovanjima i djelovanjima. Pavlove poslanice: Suština četrnaest poslanica, koje se sa sigurnošću ili vjerovatnoćom pripisuju Pavlu, jesu rasprave o vjerovanju i rijetko se u njima spominju historijske teme. U ovim poslanicama Pavle širi svoja posebna vjerovanja. Neke od ovih poslanica su govor napisan kršćanima nekog područja. Takve su Poslanica Rimljanima, Prva i Druga Poslanica Korinćanima, Poslanica Galaćanima, Poslanica Efežanima, Poslanica Filipljanima, Poslanica Kološanima, Prva i Druga Poslanica Solunjanima i Poslanica Hebrejima. Druga grupa poslanica su govor nekom posebnom pojedincu i nazivaju se još Pastoralne poslanice. To su Prva i Druga poslanica Timoteju, Poslanica Titu i Poslanica Filemonu. Jakovljeva poslanica: Ova poslanica govori o pitanjima vjerovanja i kao da njezin pisac odbija Pavlovo mišljenje da je za spasenje dovoljno vjerovanje. Prva Petrova poslanica: Pisac ove poslanice poziva kršćane Male Azije, koji su bili izloženi pritisku, na strpljivost i podnošenje teškoća i od njih traži da ne izgube svoju vjeru. Druga Petrova poslanica: U ovoj poslanici kršćani se, također, pozivaju na strpljivost i podnošenje nevolja i podsjećaju se na istine kršćanskog vjerovanja.

Prva Ivanova poslanica: U ovoj su poslanici objašnjena vjerovanja slična Pavlovim vjerovanjima i upozorava se na opasnost od osoba koje podučavaju suprotno ovim uvjerenjima. Druga Ivanova poslanica: U ovoj poslanici, koja je, čini se, obraćanje jednoj uglednoj ženi kršćanki, napominje se da se ne zaboravi ljubav i poslušnost i da se ne prihvataju pogrešna naučavanja. Neki u vezi s tom ženom kršćankom smatraju da izraz “izabrana gospođa” označava Isusovu crkvu. Treća Ivanova poslanica: U ovoj poslanici obraća se jednom od crkvenih starješina, govori se o odredbama koje ohrabruju istinske sluge i prekoravaju se protivnici.

Judina poslanica: Pisac ove poslanice napominje opasnost lažnih učitelja i upozorava ljude na njih. Ivanovo otkrivenje: Ova knjiga je jedno predskazanje događaja na kraju vremena i napisana je, uglavnom, na taj novit način.

Novi zavjet, izvori i povijest

Do sada smo govorili o dijelovima Novog zavjeta u skladu sa sadašnjim redoslijedom knjiga. Ali sada trebamo saznati da li je povijest pisanja ove zbirke onakva kakav je njezin redoslijed? Istraživači govore nešto drugo:

“Knjige Novog zavjeta u povijesnom smislu nisu napisane onim redoslijedom kako su poredane u Svetoj knjizi. Ne treba misliti zato što se evanđelja nalaze prije Pavlovih zapisa, da su sigurno napisana prije njih. Osim toga, postoji vjerovatnoća da između datuma pisanja i vremena dešavanja nekog događaja koji se spominje, postoji znatan vremenski razmak. Naprimjer, Marko spominje događaje iz Isusovog života koji su se desili u trećoj deceniji nove ere, ali samo evanđelje se pojavilo između 65. i 70. godine nove ere.” “U prvim godinama nastanka kršćanstva nije postojao nikakav izvještaj ili pisano učenje. Prvi pisani izvještaji o postojećem kršćanstvu jesu poslanice svetog Pavla. Ove poslanice su vjerovatno napisane između 50. godine nove ere i godine Pavlove smrti, tj. 64. godine nove ere...

To znači da su zapisi svetog Pavla istovremeni sa Novim zavjetom, i to su bili prvi spisi koje su crkve koristile.”

O povijesti pisanja evanđelja kršćanski pisci općenito smatraju da su ona napisana nakon 65. godine: “Pisanje evanđelja počelo je sredinom 60-tih godina nove ere. U ovom vremenu prvo je napisano Markovo evanđelje… potom Matejevo..., a zatim Lukino. Negdje krajem prvog stoljeća napisano je Ivanovo evanđelje.”

“Markovo evanđelje, koje je napisano oko 70. godine, prvo je napisano evanđelje Novog zavjeta.” Među naučnicima je aktualna rasprava u pogledu izvora tri sinoptička evanđelja (Matej, Marko i Luka). Oni iznose mišljenje da je za pisanje ova tri evanđelja, jer imaju zajedničke teme, korišten jedan izvor. Oni ovaj izvor nazivaju Quelle što je njemačka riječ koja znači izvor. Oni, također, slovo “Q” koriste da bi napomenuli da se radi o ovom izvoru. Naravno, ponekad govore da među dva od ova tri evanđelja također postoje zajedničke teme. S tim u vezi oni uzimaju u obzir i

nekoliko drugih izvora. Tradicionalno kršćansko vjerovanje je bilo da je Evanđelje po Mateju, napisao apostol Matej, Markovo evanđelje Ivan Marko koji nije bio apostol, već je bio Petrov učenik. Ali s novim proučavanjima svete knjige poljuljana su ova vjerovanja i kao ishod toga nastala je sumnja u vezi s piscima ove dvije knjige. Dvije knjige, Evanđelje po Luki i Djela apostolska u kršćanskoj tradiciji se pripisuju Luki, koji je bio Pavlov učenik i najbliži prijatelj, ali nije bio apostol. Prigodno je spomenuti da su mnogi novi naučnici prihvatili ovo mišljenje. Četvrto evanđelje, Evanđelje po Ivanu pripisuje se apostolu Ivanu. Ovo vjerovanje je postojalo od početka drugog stoljeća dok nije došlo pod sumnju u devetnaestom stoljeću. Jedan kršćanski autor o piscu ovog evanđelja kaže:

“Ovo pitanje je teško i odgovor na njega zahtijeva opširno proučavanje i istraživanje koje uglavnom završava rečenicom da niko osim Boga Jedinog ne zna ko je napisao ovo evanđelje.”

Tri Ivanove poslanice se, također, pripisuju apostolu Ivanu, ali novi istraživači vjeruju da je ove poslanice napisala ista osoba koja je napisala i četvrto evanđelje. Sljedeća knjiga koja se u kršćanskoj tradiciji pripisuje apostolu Ivanu je Otkrivenje. Naravno, od davnina su postojala neslaganja o piscu ove knjige, ali većina savremenih naučnika smatra da pisac ove knjige nije pisac četvrtog evanđelja i tri poslanice. O povijesti pisanja i piscima Jakovljeve, Petrove i Judine poslanice, također, postoje razmimoilaženja,17 a posebno je snažno stavljeno pod znak pitanja autorstvo Petrovih poslanica.

Novi zavjet i dva teološka sistema

Novi zavjet se s teološkog aspekta može podijeliti na dva dijela: u jednom dijelu se pridržava jevrejske teologije, tj. da je Isus jedan od sluga među Božijim slugama i jedan od vjerovjesnika među vjerovjesnicima Njegovim. U ovom dijelu Isus je Božiji sin, ali metaforički i u značenju bliskog sluge i slično tome. On naglašava pridržavanje Mojsijevog Zakona i smatra ga neophodnim za čovjekovo spasenje.

Ali u drugom dijelu Isus je vječno Božije ime koji se utjelovio i došao kao čovjek. Drugim riječima, on sam je Bog koji je postao čovjekom da bi bio razapet na krstu i otkupio čovjekove grijehe. Zbog Adamovog grijeha on i njegovo potomstvo izloženi su teškim nesrećama i njegova kazna je bila što se morao spustiti s položaja bivanja sina Božijeg na položaj sluge i roba. Obaveza ovog roba i sluge je bila da djeluje u skladu sa teškim zakonom koji je dolazio od Boga posredstvom vjerovjesnika. Ovaj čovjek nikakvim putem nije mogao sebe izbaviti sve dok Bog nije poslao svoga jedinog sina da ode na krst i otkupi grijehe čovjekove. Isusovim raspećem na krst otkupljen je čovjekov grijeh. Zato je prošlo vrijeme zakona, vrijeme poslije kojeg ljudi postižu spasenje vjerovanjem u Isusa. U ovom dijelu Isus je sin Božiji, ali u tom značenju da je po biti jedno sa Gospodarom. Pavlove poslanice i Ivanovo evanđelje i njegove poslanice čine drugi dio Novog zavjeta, dok se ostali dijelovi Novog zavjeta, također, odnose na prvi dio.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Thomas Mitchell, The Gospel Crown of Life; A Sistem of Philosophical Theology, prijevod na perzijski jezik Hosein Tevfiki, pogl. 1.

2. Merril C. Tenney, New Testament Survey, sv. 1-2.

3. Floyd Vivian Filson, Opening the New Testament, prijevod na perzij-ski jezik Masud Redžeb Nija.

4. Abdurrahim Solejmani, “Sveta knjiga” (Iz zbirke Upoznavanje s reli-gijama).

Dvadeset peto predavanje

Vrijeme unutrašnjeg razlaza i spoljnjih pritisaka

Prije 70. godine nove ere i uništenja Hrama u Jerusalemu Rimljani su se ophodili prema kršćanima kao prema jednoj jevrejskoj sljedbi i to u smislu da nisu bili mnogo osjetljivi prema sljedbenicima ove religije. Do ovog vremena pritisak na kršćane dolazio je većinom od strane Jevreja. Međutim, sa raspršenjem Jevreja i uništenjem Jerusalema kršćanstvo se u Rimskoj imperiji postepeno pretvorilo u jednu religiju nezavisnu od judaizma. Upravo zbog toga, od kraja prvog stoljeća i sa razvojem kršćanstva, rimski vladari su počeli obraćati posebnu pažnju na ovu religiju. S druge strane, s uništenjem Jerusalema koji je bio centar judaizma, umanjila se i važnost židovskih kršćana – koji su se protivili Pavlu i teologiji o božanstvenosti Isusa – a uglavnom je pobijedila Pavlova teologija koja je bila raširena među nežidovima. Poslije ovoga razvijale su se dvije vrste misaono i teološki suprotstavljenih učenja: jedno učenje preostalih kršćana orijentiranih judaistički, koji su odbijali Pavlova mišljenja i drugo učenje Pavlovih pristalica među kojima je bilo različitog tumačenja ovog teološkog sistema. Tako je od kraja prvog stoljeća pa do početka četvrtog stoljeća kršćanstvo bilo suočeno sa dvije ozbiljne teškoće: jednu čine međusobna razilaženja i unutrašnje sektaštvo, a druga je pritisak i zlostavljanja od strane Rimske imperije.

Sektaške podjele i sukobi

Kao što je rečeno, postojale su dvije vrste sukoba u ovom periodu. S jedne strane nalaze se Pavlovi protivnici, tj. kršćani judaističke orijentacije koji su odbijali Pavlovu teologiju i iz kojih je nastala jedna sljedba koja se zvala ebioniti. Oni su naglašavali monoteizam i odbijali su bilo kakvu razinu božanstvenosti Isusa, te su smatrali vršenje judaističkog zakona potrebnijim i nužnim. Ova grupa je Pavla smatrala nevjernikom zbog pripisivanja božanstvenosti Isusu. Smatra se da je ova grupa djelovala do četvrtog stoljeća, ali od drugog stoljeća pa nadalje njihov značaj je bio umanjen. S druge strane, pojavile su se u ovom periodu grupe koje su prihvatile Pavla i njegov teološki sistem, ali su neka njegova načela različito tumačili u odnosu na druge. Gnosticizam je ime religijskog učenja u drugom stoljeću koje se pojavilo u kršćanstvu. Gnostici su materiju smatrali prljavom i zato nisu mogli prihvatiti da se Bog zaista utjelovio. Oni Isusovo tijelo nisu zaista smatrali tjelesnim, nego su ga smatrali jednim formalnim i izvanjskim tijelom. Ovo mišljenje se naziva doketizam. Druga sljedba koja se pojavila u drugom stoljeću bili su markionisti prema osnivaču Markionu. Markionovo vjerovanje je slično gnostičkom. On vjeruje da Bog Starog zavjeta – Jahve nije jednak Bogu Ocu Isusu, već da je Jahve jedan strogi Bog koji je na nižem nivou od Boga Oca Isusa, a da je materijalni svijet stvorio ovaj niži bog. On je kao svoju odredio posebnu svetu zakonsku knjigu koja je sadržavala prepravljeno evanđelje po Luki i neke Pavlove poslanice. Gnostici i markionisti su uzburkali stanje kršćanstva u drugom stoljeću jer su imali mnogo pristalica. U ovom vremenu postavljalo se sljedeće pitanje: među različitim vjerovanjima koje vjerovanje se treba smatrati stvarnim kršćanstvom? Do drugog stoljeća među kršćanima su se nalazila evanđelja i poslanice, ali nije bilo određeno koji spisi su dio svetog teksta kršćana, a koji nisu. Ustvari ovo stanje je razotkrivalo potrebu za jednim vjerodostojnim i pouzdanim autoritetom. U ovakvoj situaciji jedno posebno mišljenje je dobilo na značaju, a to je učenje o vjerodostojnosti i pouzdanosti Crkve. U ovoj teoriji se kaže da je Isus postavio Petra i da mu je predao vodstvo nad zajednicom. Petar je, također, odredio druge nasljednike,tako da među biskupima Crkve postoji povezan lanac koji seže do Petra i Isusa. Zbog toga je crkveni govor vjerodostojan jer lanac biskupa seže do Petra i Isusa. Ova Crkva i njezin biskup imaju pravo da izriču stavove u religijskim poslovima i da izdaju naredbe. Sva mišljenja Crkve su pravovjerna.

Sljedeće pravilo, uspostavljeno početkom drugog stoljeća, jeste da je rimska biskupija po položaju viša od drugih biskupija i da je njezin biskup po položaju viši od drugih biskupa. Naime, smatralo se da je rimskog biskupa postavio sam Petar. Na osnovu toga, postepeno se pojavilo mišljenje da se ovaj neprekinuti lanac biskupa posebno odnosi na biskupa Rima i da su mišljenje i propis koje donosi taj biskup obavezujući.

Ova teorija je u sređenom i ozbiljnom obliku prikazana u drugoj polovini drugog stoljeća od strane Irineja i prihvaćena je.

Tako je nastalo kršćansko pravovjerje (ortodoksija) koje je ovoj pravovjernoj crkvi dalo ime katolička (sveopća, univerzalna).Sa širenjem teorije o vjerodostojnosti Crkve u ovom periodu desila su se tri važna događaja: jedan je kodifikacija vjerovanja koja objašnjavaju ispravno vjerovanje. Drugi je određivanje zakonskih knjiga Novog zavjeta što se desilo krajem drugog stoljeća. I treće, kanonizacija kršćanskih vjerovanja, obreda i blagdana. U ovom vremenu vjerovalo se da su kršćanska vjerovanja izraz i sredstvo božanskog nadahnuća uspostavljena preko biskupa čiji lanac seže do Isusa i njegovog apostola. To su sljedeća vjerovanja:

Krštenje: Ljudi sa činom krštenja10 ulaze u kršćansku zajednicu;

Potvrda (Sveta potvrda ili krizma): Nastupanje punoljetnosti obilježava se posebnom ceremonijom koja se naziva krizma;

Ispovijed: Da bi se dobio Božiji oprost, čovjek treba priznati svoj grijeh pred svećenikom;

Sakrament ženidbe: Ženidba je sveti čin i ova veza treba biti uspostavljena od strane crkve;

Sveti red: Određivanje pojedinaca za crkvenu službu vrši se tokom posebne ceremonije. Pojedinci se imenuju na ovaj položaj od strane viših crkvenih službenika;

Bolesničko pomazanje: Bolesnici na samrti bivaju na poseban način pomazani uljem od strane biskupa ili svećenika. Ovaj čin naziva se bolesničko pomazanje;

Sveta pričest (euharistija): Ovo vjerovanje je čin sjećanja na posljednju Isusovu večeru. Hljeb i vino u toku posebne ceremonije dobijaju svetost i dijele se među učesnicima ceremonije.

Ovo je period kada su mnogi kršćanski učenjaci nastojali odbraniti kršćanstvo od kritika i napada Rimljana i također, od unutarnjih novotarija. Ovi učenjaci nazivaju se prvim crkvenim ocima. U svakom slučaju, u toku drugog i trećeg stoljeća pojavile su se u kršćanstvu mnogobrojne sekte i pravci. Među njima je bila i jedna skupina koja je sebe nazivala pravovjernom i koja je branila od drugih pravo kršćanstvo i odbijala njihova mišljenja. Činjenica koju treba spomenuti jeste da je vjerovanje koje je ova skupina smatrala istinskim kršćanstvom i branila ga bio je upravo Pavlov teološki sistem.

Pritisci i zločini Rimljana

Kao što je već spomenuto, u ovom periodu kršćanstvo je bilo izloženo progonu i pritiscima Rimljana. U drugom i trećem stoljeću ovi progoni su sistematski nastavljani tako da ko god se ne bi odrekao kršćanstva i prihvatio obožavanje kipa imperatora, bio bi izložen najtežim mučenjima i pogubljenju. Kršćani koji nisu htjeli napustiti svoju vjeru bili bi bačeni u kaveze sa zvijerima ili bi bili živi spaljivani. Ovi pritisci bi se smanjivali za vrijeme vladavine nekih imperatora, dok bi se pojačavali u vrijeme drugih. Neki kršćani to nisu mogli izdržati i napuštali su svoju vjeru, ali su se mnogi od njih odupirali svim srcem i davali svoj život na tom putu, što je nekada pomagalo širenju kršćanstva.

Rješavanje dva problema

Na početku četvrtog stoljeća desile su se takve promjene u Rimskoj imperiji koje su bile uzrok rješavanja obje teškoće kršćanstva, tj. pritisaka i progona izvana i unutarnjih neslaganja. Na početku ovog stoljeća Rimska imperija podijeljenaje između četiri cara i naposljetku je jedan od njih, po imenu Konstantin, nadvladao ostale. Prenosi se da je on, kada je namjeravao napasti Rim, u snu vidio krst na horizontu ispod kojeg je pisalo “pobijedi sa ovim znakom”. Zato je on svojim vojnicima naredio da na svojim zastavama nacrtaju krst. Na taj način je pobijedio u ovom ratu, što je bio razlog da pokaže naklonost kršćanstvu. On je 313. godine zajedno sa svojim suvladarom u istočnom dijelu Carstva izdao Milanski edikt, uredbu kojom proglašava slobodu vjera. U ovom proglasu se kaže da su svi, kršćani i nekršćani, slobodni u svojoj vjeri. Na osnovu ovoga, od tada više nije bilo zabranjeno biti kršćanin i tako su prestali pritisci i progoni kršćana od strane Rimljana. Konstantin je bio posebno naklonjen kršćanima i čak ih je upošljavao u državnu službu. On ne samo da je vratio zaplijenjenu crkvenu imovinu nego je i sam gradio crkve i hramove. U ovom periodu pojavio se sukob vjerovanja u kršćanstvu koji je doveo do rješavanja drugog problema u kršćanstvu. Ovo je bio sukob pravovjernih sa protivnicima koji se završio u korist pravovjernih i Pavlove teologije. U ovom vremenu desio se sukob između biskupa grada Aleksandrije i jednog od njegovih svećenika po imenu Arija:

“Arija je vjerovao da Isus, iako je Božija riječ, on je i stvorenje i kao ostala stvorenja svijeta, on je stvoreno biće, došao je iz nepostojanja u postojanje i njegova narav je različita od božanske naravi. On je smatrao da Sin, za razliku od Oca, ima početak, dok je Otac, tj. Bog Uzvišeni, vječan i nema početka. Ali je biskup tog grada ustao snažno protiv njegovog vjerovanja i stao na stanovištu da je i Sin, također, vječan i nije stvoren i da je božanske supstancije i biti.”

Nastavak sukoba između dvije strane se rasplamsao i doveo je do konfuzne situacije. Potaknut time, Konstantin naredio da se skupe svi crkveni prvaci i da iznesu svoje mišljenje o ovom neslaganju. Tako se 325. godine u gradu Nikeji u Maloj Aziji održao sabor uz prisustvo više od tri stotine osoba, prvaka raznih crkava, i naposljetku je izglasana osuda Arija. Na ovom saboru donesena je poznata odluka Nikejskog sabora: Mi vjerujemo u jednog Boga Oca Apsolutno Moćnog, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog, i u Boga jednoga Isusa Krista, Sina Božijeg, rođenog od Oca, jedinorođenog koji je od biti Oca, Bog od Boga, svjetlost od svjetlosti, istinski Bog od istinskog Boga koji je rođen, nestvoren, od iste biti kao Otac. Posredstvom njega sve je nastalo: ono što je na nebu i ono što je na zemlji i on je zbog nas, ljudi spustio se i utjelovio, postao čovjekom, podnio muke i trećeg dana uskrsnuo i uzdigao se na nebo i doći će da sudi živima i mrtvima. I (mi vjerujemo) u Svetog Duha i Crkvu svih apostola i neka je prokletstvo na one koji kažu da je bilo vrijeme kada on nije postojao ili prije nego što je postao, nije bio, ili da je stvoren iz ničega i (neka je prokletstvo) na one koji tvrde da je on od druge biti ili naravi, ili da je Sin Božiji stvoren ili da je promjenjiv. Kršćanski autor o donošenju ove odluke kaže:

Naravno, ova odluka, ovakva i ovako brza, donesena je zbog imperatorovog pritiska jer je on htio da se što prije okonča i smiri neslaganje u crkvama. Will Durant kaže o ovome:

“Samo petorica biskupa i naposljetku samo dvojica uzdržali su se da potpišu ovaj proglas. Obojica su zajedno s Arijem prokleti i protjerani od strane imperatora. Donesena je imperatorova uredba kojom se naređuje spaljivanje svih Arijevih knjiga i kažnjavanje smrću onoga ko ih čuva.”

Tako su u ovom periodu Pavlova vjerovanja stekla potpunu prevlast. Od tada pa nadalje, iako su se nastavila neslaganja i rasprave u naredna dva stoljeća, opća načela Pavlove teologije bila su prihvaćena.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dr. William Miller, History of the Ancient Church in Rome and Iran,pogl. 9-13.

2. Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries, pogl. 7-15.

3. Joan O’Grady, Early Christian Heresies, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Soleimani Ardestani, pogl. 2-6 i 9-12.

4. Mary Jo Weaver, Introduction to Christianity, prijevod na perzijski jezik Hasan Kanberi, pogl. 3.

5. William James Durant, Historija civilizacije, prijevod na perzijski je-zik – skupina prevodilaca, sv. 3, pogl. 30.

6. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 627-635.

Dvadeset šesto predavanje

Kršćanstvo postaje službena religija i krajnji oblik kršćanskog teološkog sistema

Konstantin je 313. godine proglasio kršćanstvo jednom od službenih religija Rimske imperije, a kasniji imperatori – osim u kratkom periodu – nastavili su politiku štićenja kršćanstva. Naposljetku je imperator Teodosije 380. i 381. godine proglasio kršćanstvo jedinom religijom Imperije. On je čak druge religije proglasio nezakonitim i kažnjavao je one koji su izabrali neku drugu religiju. U ovom periodu, kada se kršćanstvo pretvorilo u državnu religiju, crkveni prvaci su postajali sve bliskiji vladarima, a vladari su se, također, uplitali u religijske i crkvene poslove. Sada je kršćanstvo, koje je stoljećima bilo izloženo pritisku i progonu s mo postalo progonitelj. Dok je do jučer biti kršćanin značilo progon i zlostavljanje, danas je nebiti kršćanin značilo to isto. Zato se proširilo formalno kršćanstvo i crkveni oci okrenuli su se ovosvjetskim dobrima. Konstantin je u Maloj Aziji osnovao jedan grad kojeg je nazvao Novi Rim, ali mu je poslije dao ime po sebi, Konstantinopol. On je 330. godine premjestio upravo u ovaj grad središte Imperije, koja je u ovom vremenu imala samo jednog imperatora. Ovo je bilo uzrokom razdvajanja na istočnu i zapadnu imperiju, sve dok postepeno nije razdvojen i jezik ova dva dijela, tako da je istočni dio govorio grčkim, a zapadni dio latinskim jezikom. Prenošenje središta Imperije iz Rima u Konstantinopol povećalo je moć rimskog biskupa. Poslije je biskup Rima u odbrani grada od napadača obnašao dužnost političkog lidera. Tako je rimska biskupija postajala sve moćnija.

Pojava monaštva

Spomenuti uvjeti uticali su na okretanje Crkve ovosvjetskim dobrima. Ishod toga je bio da su oni koji su težili asketizmu i pobožnosti napuštali društvo i okretali se bogoštovlju na pustim mjestima. Tako se u četvrtom stoljeću pojavilo kršćansko monaštvo. Osobe koje su izabirale osamljivanje ispočetka su se pojedinačno okretale bogoštovlju, ali je postepeno počeo zajednički monaški život i s tim u vezi pojavile su se monaške ćelije. Oni koji su ulazili u ove monaške ćelije napuštali su društveni život i baveći se zemljoradnjom osiguravali su svoje životne potrebe. Jedna od važnih djelatnosti ovih pojedinaca bilo je pomaganje siromašnima.

Teološka neslaganja na istoku Imperije

Prenošenjem središta Imperije iz Rima u Konstantinopol, istok i zapad Imperije postepeno su se međusobno udaljili. Ovo je dovelo do razlika u teološkim raspravama ova dva dijela Imperije. Na istoku Imperije raspravljalo se o spoznaji Isusa, odnosu Oca sa Sinom i trojstvu, dok se na zapadu raspravljalo o antropološkim temama i spasenju. Na istoku Imperije, nakon arijevskog spora, učenje o trojstvu o kojem u Novom zavjetu nije bilo izričitog govora prvi put je istaknuto u jednom službenom dokumentu. Prije ovoga ponekad bi se govorilo o trojstvu, ali je u ovom vremenu ono našlo mjesto u jednom službenom dokumentu. Ustvari Arije je od tri elementa trojstva (Otac, Sin i Sveti Duh) odbio božanstvenost Sina, te je nužno iz njegovih riječi slijedilo i odbijanje božanstvenosti Svetog Duha. Nakon Nikejskog sabora čovjek po imenu Makedonije, koji je bio biskup Konstantinopola od 341. do 360. godine, odbacio je mišljenje o božanstvenosti Svetog Duha (treći element trojstva) već ga je smatrao jednim od stvorenja Božijih i jednim od anđela. Na koncu su njegova mišljenja odbijena na saboru održanom u Konstantinopolju 381. godine i ustvari je nakon ovoga teologija trojstva prevladala u cijeloj Imperiji i svako suprotstavljeno mišljenje je ugušeno:

“Teodosije, koji je bi žestoki pobornik nicejstva postao je imperator 379. godine. On je radi učvršćivanja jedinstva u Imperiji bio u bliskom kontaktu sa biskupom Rima papom Damazom. Konstantin je 381. godine sazvao Drugi svjetski sabor, tj. Drugi konstantinopoljski sabor. Tu je nikejsko učenje postalo pravovjernim univerzalnim i obznanjeno je da je Crkva svih kršćana pristalica trojstva.”

Saznali smo da je Konstantin 313. godine proglasio kršćanstvo jednom od zakonom dozvoljenih religija Imperije, ali je u ovom vremenu posebno tumačenje kršćanstva, tj. kršćanstvo trojstva proglašeno jedinom službenom i zakonskom religijom Imperije i svaka druga religija i svako drugo tumačenje kršćanstva proglašeni su nezakonitim.

“Ovo kršćanstvo pravovjernog trojstva postalo je posredstvom Teodosija jedinom službenom religijom Imperije. On je rekao da svi ljudi pod njegovom vlašću trebaju živjeti sa religijom za koju se kaže da ju je Rimljanima dao Božiji apostol Petar’. Oni trebaju vjerovati u jednog Boga Oca, Sina i Svetog Duha koji su jednakog ranga u svetom trojstvu’. Heretici i nevjernici bit će kažnjeni. Sva mišljenja arijanizma su odbačena i Arije je nakon smrti, zbog negiranja potpune božanstvenosti trojstva osuđen. Ustvari, arijanizam se pretvorio u jednu herezu.” Konstantinopoljski sabor nije u biti donio ništa novo, nego je potvrdio odluke iz Nikeje i objasnio je sa većom preciznošću neke nejasnoće, kao što je božanstvenost Svetog Duha. Ovo su bile odluke Nikejskog sabora gdje je “jednom i za svagda dokazano da u pravovjernoj kršćanskoj vjeri sva trojica su jednaki po rangu, i sva trojica su jedan Bog”. Iako je sa nikejskim i konstatinopoljskim saborom učenje o trojstvu postalo glavno načelo u kršćanskoj teologiji i od tada ga niko više nije pobijao, ovo nije bio kraj neslaganja u kristologiji, onoj koja je započela u istočnom dijelu Imperije. Nakon ova dva sabora prihvaćena je u svakom smislu Isusova božanstvenost, ali se pojavio drugi problem, a to je kako se ova božanstvenost može uskladiti sa Isusovom čovječnošću. U dvije teološke škole tog vremena, u Aleksandriji i Antiohiji, postojala su različita mišljenja. U prvoj se više naglašavala božanstvenost Isusa, a u drugoj njegova čovječnost. Prije konstatinopoljskog sabora čovjek iz aleksandrijske škole po imenu Apolinarije nastojao je riješiti pitanje božanstvenosti i čovječnosti Isusove, ali su njegova mišljenja odbijena na konstatinopoljskom saboru.10 U tom vremenu neki su vjerovali da čovjek ima dva elementa, tijelo i dušu, dok su drugi – slijedeći Pavla – vjerovali u postojanje tri elementa, tijelo, duša i duh. Apolinarije, koji je pripadao drugoj skupini, da bi riješio problem Isusove božanstvenosti i čovječnosti i na koji način ova dva aspekta postoje u jednoj osobi, a da se sačuva jedinstvo osobnosti, vjerovao je da je u Isusu božanski logos uzeo mjesto čovječjeg duha. Njegovo mišljenje je odbijeno jer je ustvari odbijao potpunu čovječnost Isusovu, a glavni i osnovni element čovjeka je njegov duh. Nakon sabora u Konstantinopolu pojavila su se dva važna neslaganja i spora o Isusovoj prirodi u istočnom dijelu Imperije. Jedno je učenje diofizita, koji su vjerovali da postoje dvije odvojene naravi u Isusu, božanska i ljudska, a drugo je učenje monofizita koji su prihvatali samo Isusovu božansku narav. Diofizitsko učenje pripisuje se Nestoru (381-451) iz antiohijske škole. Smatra se da je prije njega Diodor, biskup Tarza, vjerovao u odvojenost između Sina Božijeg i Sina Marijinog. On je imao učenika Teodora koji je naglašavao dvije odvojene Isusove naravi. Nestor je bio Teodorov učenik i proširio je ovo učenje. Nestor je 428. godine postavljen na položaj patrijarha Konstantinopola, dok je u Aleksandriji nasuprot njemu stajao Ćiril Aleksandrijski (umro 444. godine). Jedan kršćanski autor ovako ukratko objašnjava razliku između njih dvojice: “Nestor je govorio o Isusu i o Riječi Božijoj, dok je Ćiril vjerovao da je Isus bio Riječ. Pitanje koje se, također, postavljalo bilo je šta je narav Isusove ličnosti? Nestor je vjerovao da je on bio čovjek osobno i potpuno koji je s Riječju povezan. Ćiril je insistirao da je Isus utjelovljena riječ. Nestor je izričito izjavio: Ja ne mogu zvati Bogom jedno dijete od dvije, tri godine.’”

Nestor je protestirao zbog još nečega. On je osuđivao obožavanje Marije (hazreti Merjem) i smatranje nje božanstvom:

“Protekom vremena razvilo se poštovanje prema Djevici Mariji i postepeno je postalo općeprihvaćeno. Izvješteno je da je za nju korišteno ime “Majka Božija” od trećeg stoljeća u Egiptu. Nestorova reakcija spram ovakvog naziva donekle proizlazi iz njegovo kristologije, a plašio se, također, da će se Isusovi obožavaoci obraćati Mariji kao božanstvu te da bito bio povratak mnogoboštvu.” U svakom slučaju, crkveni sabor u Efesu održan je 431. godine da bi razriješio neslaganje između Nestora i Ćirila. Ovaj Sabor je potvrdio Ćirilovo mišljenje i udaljio je Nestora sa njegovog položaja, ali nije ništa poduzeo u pogledu rješavanja nesuglasica. Neki su naspram Nestora i možda reagirajući na njegovu kristologiju – koja je umanjivala Isusovu božansku dimenziju – naglašavali Isusovu božanstvenost, toliko da je potpuno zanemarena njegova ljudska dimenzija. Eutih je naučavao da su u Isusu poslije njegova utjelovljenja toliko sjedinjene njegova božanska i ljudska narav da je ostala jedino božanska narav. Zato je ovo učenje poznato kao monofizitstvo. Eutihovo mišljenje je nekoliko puta osuđivano i potvrđivano, da bi konačno na svjetskom ekumenskom Kalcedonskom saboru, održanom 451. godine, i Nestor i Eutih zajedno osuđeni. Kristologija koja je odobrena na ovom Saboru i koja je ustvari postala pravovjerno kršćansko učenje sadržana je u sljedećim rečenicama:

“Isus je bio potpuno u božanstvenosti i potpuno u čovječnosti, stvarni Bog i stvarni čovjek, ima dvije naravi, bez sjedinjenja, bez promjene, bez podjele i bez odvajanja. Ove dvije naravi su jedna s drugom, usklađene u jednoj ličnosti koja ima jednu bit.”

Nakon konstatinopoljskog sabora monofiziti i diofiziti smatrani su hereticima i od tada su opstali kao male i raspršene sekte. Ustvari, glavni pravac kršćanstva je prihvatio učenje kristologije kalcedonskog sabora. Naravno, poslije su se pojavljivale i druge sekundarne rasprave o ovome, kao što je rasprava da li Isus ima jednu volju ili dvije volje? Na saboru održanom 680. godine u Konstantinopolu objavljeno je stanovište o dvije volje. Tako je kristologija u kršćanskoj teologiji dobila svoj krajnji oblik.

Teološka sporenja na zapadu Imperije

U zapadnom dijelu Imperije počela je rasprava o drugoj temi i to antropološke rasprave i rasprave o čovjekovom spasenju. Suprotno istočnoj crkvi, u kojoj su racionalistički orijentirani grčki mislioci bili zainteresirani za teorijske i metafizičke rasprave u teologiji, mislioci zapadne crkve okrenuli su se praktičnim temama. “Biskupi i teolozi zapada koji su objašnjavali Isusova učenja bili su usredsređeni na jedan aspekt kršćanstva drugačiji nego što je to bilo na istoku. Dok su se istočni teolozi sporili o pitanjima vezanim za Isusovu narav i značenje trojstva, teolozi latinske crkve na zapadu raspravljali su o problemima koji su izravno u vezi sa čovjekovom prirodom i Isusovim životom. Da li čovjek ima slobodnu volju ili ne, koliki je lično njegov izbor ili prethodno predodređenje, bila su neka od pitanja koja su se nalazila u fokusu neslaganja u vjerovanju na zapadu.”

Na zapadu su dvije strane u sporu predstavljali Augustin (354-430) i Pelagije (360-420). Njihove rasprave su se bavile pitanjem čovjekove prirode i puta njegovog spasenja. Da li čovjek postiže spasenje samo posredstvom moći Božije, ili u procesu spasenja postoji, također, mjesto za čovjekovu volju? Ovo je bila glavna rasprava između Augustina i Pelagija kojaje okončana neslaganjem o drugim kršćanskim učenjima,kao što su istočni grijeh i Božija milost. Pelagijevo mišljenje je bilo da su svi ljudi stvoreni slobodni i mogu da izaberu dobro ili zlo. Svaki čovjek je jedno novo stvorenje i nikada nije po utjecajem Adamovog grijeha. Ustvari, s Adamovim grijehom čovjekova volja je oslabila, ali nije potpuno uništena. Čovjek može svojom voljom da se približi Bogu. On može, da bi zadobio Božiju milost, koristiti neke mogućnosti, kao što su sveta knjiga, razum i uzoritost Isusova. Međutim, prema Augustinovom mišljenju Pelgaijeva uvjerenja nisu u skladu sa mnogim temeljnim Isusovim učenjima. On je smatrao da su ova uvjerenja suprotstavljena učenjima o vječnoj milosti, prvom grijehu i Isusovom spasiteljskom ulogom. Augustin je smatrao da čovjek nasljeđuje Adamov grijeh i da svojim djelovanjem ne bi nikada mogao sam sebe izbaviti, ali je Isus sa svojim križem ovo spasenje učinio mogućim i čije god stanje obuhvati Božija milost bit će spašen. Jedan pisac kaže o Augustinovim mišljenjima:

“On je došao do mišljenja da Bog nama ne daje sredstva milosti nego nam daruje snagu da ih koristimo ili nas odbija. Siguran ishod ovakvog stanovišta jeste da je ne samo sva odgovornost spasenja izabranih, nego i sva odgovornost izgubljenih i prokletih pripada Bogu. Upravo kao što se smatralo u davnim vremenima, Augustin, čini se, osuđuje Boga nemilosrdno i nepravedno za nasilje.”

O izvoru Augustinovih mišljenja treba reći da je on ustvari objasnio Pavlove stavove o ovome i nije rekao nešto novo. Naposlijetku su Pelagijeva vjerovanja osuđena na saboru u Efesu 431. godine, ali se neslaganje nastavilo. Nakon toga je monah Ivan Kasijan (360-435) nastojao da pomiri dva mišljenja. Tako je jedno vrijeme prevladavalo polu-pelagijevsko mišljenje, ali na koncu je na saboru u Orangeu 529. godine osuđeno stanovište Pelagija i Ivana Kasijana i prihvaćeno je djelomično prilagođeno Augustinovo učenje. Tako je na kraju petog stoljeća kršćanski teološki sistem stigao do svog konačnog oblika i u oblasti kristologije potpuno su prihvaćena Pavlova stanovišta, dok su u pogledu čovjeka i spasenja prihvaćena njegova mišljenja sa malim izmjenama.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Tony Lane, A Concise History of Christian Thought, prijevod na perzijski jezik Robert Asrijan, pogl. 1.

2. Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries, pogl. 11-15.

3. Joan O’Grady, Early Christian Heresies, prijevod na perzijski jezik Abdurahim Soleimani Ardestani, pogl. 10-13.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 635-645.