Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Kršćanstvo u Srednjem vijeku

Prvih pet vjekova kršćanstva bio je period u kome je kršćanska teologija, nakon brojnih sukoba i nesuglasica, konačno stigla do svog krajnjeg oblika. Jedan kršćanski pisac nakon opisa sukoba između Augustina i Pelagija i njegovog rješavanja na saboru u Orangeu, kaže:

“Trojstvo je prije bilo teološki definirano. Isus Krist je već mnogo ranije obožavan kao Sin Božiji i potvrđeno je da je Sin Božiji jednak Bogu. Sada je jasno rečeno da je zbog iskonskog grijeha dubina stanja palog čovjeka takva da se spasenje posredstvom samoga Boga čini nužnim. Čovjek nije samodovoljan i sam njegov razum i snaga volje ne mogu ga izbaviti.”

Srž govora kršćanstva u izvanjskoj formi pozicioniran je ovako: “Druga osoba presvetog trojstva utjelovila se kao jedan čovjek da bi iskupila grijehe i da bi donijela Božiju milost koju nismo zaslužili – ali bez koje ništa nismo mogli učiniti. Na kraju petog stoljeća uobličena su glavna načela matice kršćanstva i njegova učenja su definirana u današnjem obliku.” Tako je na kraju ovog perioda ustvari dat glas apsolutnoj vladavini Pavlove teologije. Pavlova mišljenja su objašnjena i definirana kao zakonomjerna, tako da od ovog vremena pa nadalje, u povijesti kršćanstva se rijetko može vidjeti mišljenje suprotno tome. Ovaj teološki sistem ostao je bez temeljne promjene do danas i, iako se u tijelu kršćanstva desilo važno razdvajanje, nije se vidjela neka korjenita i temeljna razlika u načelima ove teologije.

U periodu poznatom kao srednji vijek, koji je trajao oko hiljadu godina, načela ovog teološkog sistema nisu bila predmet nesuglasica, već su svi napori ulagani u objašnjavanje načela ovog sistema i njihovu odbranu. Uprkos tome, proučavanje povijesti Kršćanske crkve srednjeg vijeka ima veliki značaj. U ovom periodu dogodio se važan rascjep u Crkvi i istočna Pravoslavna crkva odvojena je od katoličke – zapadne. Također, ulagani su veliki napori u objašnjavanje Isusovih učenja i njihovu odbranu i pojavili se posebni misaoni pravci. Sljedeća važna tema je djelovanje Katoličke crkve u Srednjem vijeku, koje je privuklo na sebe veliku pažnju. Cjelovitost mišljenja i djelovanja Crkve u Srednjem vijeku pripremili su teren mišljenjima novog vremena i zbog toga je značajno njihovo poznavanje.

Raskol istoka i zapada i teološke razlike dviju crkvi

U prvim stoljećima nove ere pet biskupija je imalo posebnu važnost: Rim, Konstantinopol, Jerusalem, Antiohija i Aleksandrija. Kao što je već rečeno, od drugog stoljeća ustrojeno je učenje o mjerodavnosti Crkve za suprotstavljanje herezama i priznat položaj jednog autoriteta za određivanje ispravnih vjerovanja. Ono što se u ovom učenju isticalo od samog početka jeste da je rimska biskupija značajnija i po položaju viša od ostalih biskupija i da, također, biskup Rima ima prednost nad ostalim biskupima, te da njegovo stanovište za ostale ima mjerodavnu vrijednost. Prenošenjem prijestolnice Imperije iz Rima u Konstantinopolj 330. godine grad Rim je izgubio svoju političku važnost, ali je ovo uvećalo važnost rimskog pape. Ustvari, papski ured je preuzeo političku moć koja je bila preostala u tom gradu i zato je papa ispunjavao ulogu imperatora. S druge strane, ovo premještanje prijestolnice je utrlo put rascjepu na Istočnu i Zapadnu crkvu. Smatra se da je u istočnom dijelu moć vlasti imala veći uticaj na Crkvu i Crkva je bila pod nadzorom imperatora, iako je rimski papa u kriznim trenucima igrao ulogu jednog političkog vođe. Smatra se da je ovaj čin također, bio uzrokom rascjepa i sukoba između istoka i zapada. Naprimjer, Leon III Izaurijac, imperator istoka je, da bi otklonio optužbu o idolopoklonstvu koja je dolazila od strane muslimana, zabranio klečanje pred slikama i kipovima i 730. godine je naredio da se sve slike i kipovi izbace iz crkve i unište, osim krsta. Sve ovo se dešavalo na istoku dok istovremeno to nikada nije prihvaćeno od strane zapadnjaka. Crkva u Konstantinopolu se od početka protivila učenju o prednosti rimske biskupije i smatrala je jednakim svih pet biskupija. Osim toga, ova sukobljavanja bi ponekad uzrokovala privremeni rascjep, ali se konačni rascjep između Rima i Konstantinopola desio 1054. godine. Sukob koji je uzrokovao konačnu podjelu i odvajanje istočne Pravoslavne crkve od rimske Katoličke bio je jedan beznačajan čin, odnosno korištenje beskvasnog hljeba na ceremoniji euharistije na zapadu što je Konstantinopol odbio. Iako su u ovom vremenu nastala dva odvojena pravca u kršćanstvu, ova dva pravca nisu se razlikovala u osnovnim kršćanskim učenjima, kao što su kristologija, antropologija i čovjekovo spasenje. Jedna od nesuglasica između ove dvije crkve je pitanje prednosti rimskog pape. Pravoslavna crkva također prihvata mjerodavnost crkve čiji lanac biskupa seže do Isusa, ali svih pet biskupija smatra jednakim.6 Druga razlika između ove dvije crkve je pitanje ikona koje je već spomenuto. Osim toga, u istočnoj crkvi Marija se obožava kao

Majka Božija i smatra se nadljudskim bićem, dok na zapadu ovo poštivanje nije izraženo u tolikoj mjeri. U sedam sakramenata postoje, također, male razlike između ove dvije crkve. Sljedeća razlika je u tome što su katolici zakonu dodali vjerovanje da je Sveti Duh proizašao iz Oca i Sina, dok Pravoslavna crkva kaže samo iz Oca. Raskol istočne Pravoslavne crkve i rimske Katoličke je naizgled i s aspekta broja sljedbenika dvije crkve, jedan veliki raskol, ali sa teološkog gledišta nema veliki značaj, jer obje crkve prihvataju onaj teološki sistem koji je nastao u prvim stoljećima i zato su njihove teološke razlike neznatne. Od ovog vremena pa nadalje nisu se desile značajne teološke rasprave u istočnoj crkvi. Učenjaci istočne crkve su poklanjali više pažnje praktičnim temama i bogoštovlju i stvorili su značajna djela iz ove oblasti. Drugim riječima, ova crkva je od tada pa nadalje bila uglavnom gnostički orijentirana.

Teološki napori zapadne crkve u Srednjem vijeku

Srednji vijek se dijeli na dva razdoblja: Prvo razdoblje traje od 500. do 1000. godine nove ere i poznato je kao “mračno doba”. U ovom periodu zapadni dio Imperije je izložen napadu barbarskih i drugih plemena i rijetko je imao periode mira. Zato, u ovom razdoblju nije bilo značajnih teoloških aktivnosti, jedino je u devetom stoljeću sa dolaskom na vlast imperatora Karla Velikog kratko vrijeme zavladao red i mir, što je pogodovalo razvoju i relativnom prosperitetu. U ovom razdoblju od pet stotina godina o teologiji je raspravljano u monaškim ćelijama i uglavnom za ciljeve bogoštovlja i prakse. Zato u ovom periodu nalazimo manje važnih teoloških djela. Početkom jedanaestog stoljeća situacija se promijenila: u ovom vremenu, ulaskom grčke filozofije posredstvom islamskih zemalja, zajedništvo vjerovanja i razuma postalo je glavno pitanje u Crkvi. Uticaj filozofije donio je novi pristup prema teologiji koji se naziva skolastički ili učenjački. U ovoj filozofsko-teološkoj metodi nastoje se racionalistički braniti religijska učenja. Anselmo se može smatrati prvom osobom koja je koristila ovu metodu u jedanaestom stoljeću. Korištenje filozofske metode u kasnijim desetljećima suočilo se sa otporima, ali je nastavilo živjeti. U trinaestom stoljeću, sa izlaganjem Aristotelove filozofije, uložen je veliki napor da se pomire ova filozofija i kršćansko vjerovanje. Najveća ličnost ovog razdoblja, koja je ulagala veliki napor u ovoj oblasti, bio je Toma Akvinski. Kako god, kao ishod napora teoloških učenjaka ovog razdoblja razvila se nauka koja se naziva filozofija kršćanstva ili racionalistička teologija. U četrnaestom i petnaestom stoljeću institucija zapadne crkve suočena je sa ozbiljnim problemima. U godinama između 1305. i 1377. pape borave u gradu Avinjonu pod dominacijom francuskih kraljeva. Nakon ovog perioda, koje se ponekad naziva i “babilonsko ropstvo”, pojavio se neobičan nered u papskoj instituciji, tako da su se ponekad nalazila dvojica papa istovremeno u biskupskoj stolici Rima. Krajem srednjeg vijeka nastao je kršćanski gnosticizam. Gnostičko usmjerenje ovog perioda može se smatrati rezultatom poklanjanja velike pažnje izvanjskim sloganima unutar crkve i snažnim racionalnim stremljenjima na univerzitetima. Jedan od najvećih gnostika ovog perioda je Meister Eckhart (1260-1327) koji bio veoma uticajan u ovom području.

Djelovanje Katoličke crkve u Srednjem vijeku

Povijest djelovanja Katoličke crkve u toku Srednjeg vijeka je takva da danas malo ko – što unutar Crkve što izvan nje – brani to djelovanje. Budući da se djelovanje Katoličke crkve oslanjalo na jedan teološki princip, tj. mjerodavnost Crkve, a također, zato što je ovo djelovanje glavni činilac teološkog sukoba u kasnijem periodu, potrebno ga je spomenuti. Kao što je prethodno rečeno, u prvim stoljećima kršćanstva ustanovljeno je pravilo mjerodavnosti crkvenog mišljenja radi borbe protiv heretičkih učenja. Crkva, čiji lanac biskupa seže do apostola, a posredstvom njih do Isusa potvrđena je Svetim Duhom i ona objašnjava i načela i vjerovanja pravovjerja. Zato, svi dostojanstvenici Crkve trebaju biti imenovani od strane biskupa, da bi se očuvao ovaj lanac. Crkva je, pored tumačenja pravovjernih učenja, posrednik milosti i sa sredstvom sakramenata udjeljuje blagoslov.11 Osim toga, u Katoličkoj crkvi se vjerovalo da biskupija u Rimu i njezin biskup imaju prednost nad ostalim biskupijama i biskupima i zato su njihov stav i mišljenje mjerodavni za druge. Ovo učenje je u toku srednjeg vijeka donijelo bolna iskustva Katoličkoj crkvi i bilo je uzrokom pojavljivanja jednog veoma kompliciranog sistema u ustroju Crkve. U ovom sistemu, koji je bio nezavisan od vlasti i naroda, postepeno je postalo uobičajeno zgrtanje imovine bilo kojim mogućim putem: s jednom krivotvorenom Konstantinovom darovnicom glavni zemljišni posjedi u Evropi pripali su Crkvi. Također, Crkva je na različite načine uzimala novac od ljudi. Ovakvo stanje uzrokovalo je da se imenovanje na određene položaje iznajmljivalo u tom smislu da ko god je imenovan na neki položaj trebalo je da plati jednu sumu novca onome ko ga je imenovao. Pitanje ovosvjetskog kažnjavanja grijeha, koje se činilo radi pokajanja i priznanja, postepeno se pretvorilo u prodavanje oprosta: grješnici su, da bi bili oslobođeni kaznena onom svijetu, trebali platiti Crkvi određenu sumu kako bi svi njihovi grijesi ili dio njih bili oprošteni. S druge strane, obilje bogatstva u Crkvi prouzročilo je širenje raznih vrsta

izopačenosti, kao što je seksualni razvrat u Crkvi i među svećenicima, tako da je učestalost razvrata među svećenicima bila veća od one u drugima dijelovima društva i čak ni pape nisu bile nevine u pogledu ovih izopačenja. Pored toga, crkveni djelatnici sebe su smatrali boljim i uzvišenijim od ostalog naroda, svoje zanimanje su smatrali božanskim, a druga zanimanja ovosvjetskim. Ovakvo stanje je prouzročilo osjećaj poniženosti kod naroda, naroda koji je čak i za uspostavljanje komunikacije sa Bogom imao potrebu za crkvom i svećenikom. Sve ono što je rečeno uzrokovalo je da krajem Srednjeg vijeka svećenstvo bude omrznuto kod naroda i da se pojavi opće vjerovanje kako se Crkva treba reformirati.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Tony Lane, A ConciseHistoryofChristianThought, prijevod na perzijski jezik Robert Asrijan, pogl. 2-3.

2. Earle E. Cairns, Christianity Through the Centuries, pogl. 16-23.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 645-664.

4. William James Durant, Historija civilizacije, prijevod na perzijski jezik – skupina prevodilaca, sv. 6, pogl. 1.

5. Einar Moland, Svijet kršćanstva, prijevod na perzijski jezik Muhamad Bakir Ansari, pogl. 1.

Dvadeset osmo predavanje

Reformacijski pokret i njegovi ishodi

Na kraju razdoblja srednjeg vijeka pojedinci su ustali protiv postojećeg stanja, ali neki od njih nisu postigli poseban uspjeh. Međutim, u petnaestom i šesnaestom stoljeću neki su uspjeli postići treći važni rascjep u povijesti kršćanske teologije. Martin Luther (1483-1546), Huldrych Zwingli (1484-1531) i Jean Calvin (1509-1546) osnovali su i vodili jedan tok u povijesti kršćanstva, koji je imao velikog uticaja na religijskom polju savremenog Zapada, a također i u drugim područjima. Oni s aspekta mišljenja nisu bili potpuno saglasni i čak se njihovi sljedbenici smatraju odvojenim religijskim sljedbama, ali uprkos tome, oni su u ukupnosti svojih općih načela, koja su bila suprotstavljena načelima Katoličke crkve, bili saglasni. Ova činjenica je pokazatelj da je kolijevka njihovog ustanka i njihovog uspona bila jedna. Reformacijski religijski pokret ili protestantizam pojavio se kao protest protiv djelovanja Katoličke crkve u Srednjem vijeku i radi popravljanja stanja korupcije koje je zahvatilo sve pore Crkve. Propadanje same konstrukcije i pokvarenost crkvenih službenika obuhvatila je sve – od samog pape do nižih nivoa – i njihovo udaljavanje od glavnih ciljeva Crkve, vrijeđali su reformatore protestante i upravo po tome je ovaj pokret postao poznat (protivljenje). Oni su s druge strane sebe smatrali reformatorima i željeli su da reformiraju iskrivljena načela ili načela koja su zloupotrijebljena. Neki su vjerovali da je glavni činilac pojavljivanja ovog pokreta pokvarenost Crkve i shodno tome, istaknute su reforme učenja:

“U pojavljivanju religijskog reformacijskog pokreta može se smatrati uticajnim nekoliko činilaca. Precizno proučavanje djelovanja papskog sistema u Srednjem vijeku pokazuje da apsolutna moć postaje uzrokom pokvarenosti i propasti. U ovom vremenu uzdigla su se mnoga osjećanja protiv papskog sistema. Viklif grešaka može, također, da obuhvati i kritiku učenja. Crkva je posjedovala mitsko bogatstvo, dok je oskudijevala moralnim odlikama da bi na osnovu njih mogla narodnim masama opravdati svoj uzvišen status.”

“Stvar je dotle došla da obični svijet što bi god više stekao suštinskih nadležnosti i lične nezavisnosti, Crkva bi u njegovim očima bila pokvarenija i njezino stanje bi se doimalo lošijim nego prije. Crkva u očima naroda tog vremena bila je kao neka prostrana i visoka institucija koja nema drugog cilja osim skupljanja novca i materijalnih dobara. Sa svih strana iz Evrope slijevale su se rijeke zlata i srebra u Rim, gdje su se raširili u najvećoj mjeri, bez ikakvih smetnji i zapreka, materijalizam, uživanje i neprilična djela, čak i razvrat među crkvenim osobljem i svećenicima. Na koncu su raspoznali da je institucija Crkve, ne samo pokvarena i izopačena, nego i da je veoma daleko zaostala od karavana progresa i prioriteta vremena. Ta institucija u ovom promjenljivom svijetu – koji brzo napreduje – ostala je poput jedne nežive okamenjene ustanove iz stoljeća u stoljeće, sa zastarjelim i neprilagođenim sistemom i svakome se čini kao jedna bezdušna vjera i religija.” Međutim, neki su krenuli putem teorije, što je suprotno ovome. Naprimjer, Luther, koji je najveći vođa reformacije, počeo je s teorijskim diskusijama, tako da su praktični protesti bili posljedica toga:

“U međuvremenu, dok je Luther bio zaokupljen ovim mislima, papin opunomoćenik Tetzel došao je u područje Vitenberga da bi kršćanima te oblasti darovao pokajanje i oprost i za to uzeo novac. Luther je ovo djelo smatrao nepriličnim i otvoreno je govorio protiv ovog ružnog čina. Sa grupom svojih prijatelja istog uvjerenja 31. oktobra 1717. napisao je javnu raspravu sa 95 teza koja je čuvena u povijesti Crkve. U ovoj raspravi on detaljno govori o kupovini i prodaji oproštajnica, što je bio izvor prihoda za svećenike i to osuđuje i prekorava.” U Njemačkoj je osnivač reformacijskog pokreta bio Martin Luther, a u Švicarskoj Huldrych Zwingli, a s obzirom da je Zwingli brzo umro, njegovo djelovanje je nastavio Francuz Jean Calvin. Ustvari, osobe koje su stvorile reformacijski tok nisu imale potpuno jedinstveno mišljenje i njihovi sljedbenici, također, sebe ne smatraju jednim religijskim pravcem. Međutim, neki su vjerovali da iako je reformacija obuhvatala mnoge skupine koje su imale različita mišljenja, među njima je postojalo jedno zajedničko uvjerenje. To zajedničko uvjerenje je da čovjek ima nezavisnost i da se Bog prema njemu ophodi kao prema jednoj osobi. Zato čovjek treba izgrađivati svoje vjerovanje u skladu sa svojim razumijevanjem i shvatanjem i sa svojom odgovornošću. Ovo načelo, koje nužno zahtjeva pluralitet i raznovrsnost, ujedinjuje sva ova stremljenja.

Ovo osnovno načelo protestanata protivno je mišljenju i djelovanju Katoličke crkve srednjeg vijeka u vezi s čovjekom. U skladu sa vjerovanjem i djelovanjem ove Crkve, čovjek nema pravo razmišljati o svojim religijskim propisima i Crkva je ta koja objašnjava vjerovanje i tumači svetu knjigu. Čak u odnosu čovjeka prema Bogu Crkva je posrednik i milost Božija se preko ove institucije prenosi na čovjeka. Zbog toga, ljudi trebaju koristiti ovu instituciju kao posrednika za svoje pokajanje i vraćanje Bogu. Glavno načelo koje je prouzrokovalo mnoga nedolična djela Crkve bilo načelo mjerodavnosti crkvenog stava. Na osnovu ovog načela sve stvari se okončavaju s Crkvom i biskupom. Na osnovu rečenog, trebamo se vratiti na važan slogan protestantskih reformatora, tj. povratak svetoj knjizi i mjerodavnost ograničenu na samu knjigu. Reformatori su odbili mjerodavnost crkvene tradicije i jedino su svetu knjigu smatrali mjerodavnom. Oni su govorili da se svi zakoni i običaji trebaju procjenjivati svetom knjigom. Svakako je švicarski ogranak reformacije poznat kao reformirana crkva bio ozbiljniji u ovom pravcu. Naprimjer, ova crkva je smatrala da svih sedam sakramenata, kojih nema izričito spomenutih u svetoj knjizi, treba odbaciti. A sam Luther je govorio da treba zadržati svaki sakrament koji nije suprotstavljen svetoj knjizi. Sve to je prouzročilo da broj sakramenata u različitim ograncima reformacijskog pokreta bude različit. Neki su u insistiranju na svetoj knjizi otišli dalje i iznosili su mišljenje da trojstva nema u Novom zavjetu, već da je na Nikejskom saboru unijeto u kršćanstvo. Zato treba biti odbačeno. Ovo mišljenje nije prihvatio glavni protestantski ogranak, tako da su oni zagovornika ovog stanovišta živog u vatri spalili. U vezi s pitanjem čovjeka i spasenja protestanti su ponavljali mišljenja Svetog Augustina, koji su ustvari bili Pavlovi stavovi. Prehodno je rečeno da su u prvim stoljećima kršćanstva crkveni sabori prihvatili Augustinove stavove sa malim izmjenama. Protestantski reformatori su u vezi s ovim u potpunosti prihvatili ova mišljenja, vjerovali su da je s Adamovim grijehom njegovo potomstvo zapalo u takvo stanje da se nikada ne bi moglo samo spasiti. Samo vjerom u Isusa – koji je svojim raspećem iskupio ljudske grijehe – čovjekovo spasenje postaje moguće. Jedno od najvažnijih uvjerenja reformatora u vezi s čovjekovim spasenjem bilo je da se spasenje može postići jedino vjerovanjem i da djelo ovdje nema nikakvog uticaja. Prigodno je spomenuti da je ovo mišljenje bilo, također, oslonjeno na Pavlove poslanice. Sljedeća razlika između protestanata i katolika bila je u vezi sa svećeničkom službom i svjetovnim zanimanjima. Katolici su crkvena zvanja smatrali božanskim, a druga zanimanja svjetovnim, dok su protestanti sva zanimanja smatrali božanskim. Zato se vjeruje da je ova činjenica utjecala na zapadni kapitalizam. S druge strane, oni nisu prihvatili povezanost lanca biskupa do Petra i Isusa te nisu smatrali potrebnim imenovanje za crkvenu službu od strane biskupa. Zato su oni vjerovali da su svi ljudi svećenici, ali da službu vrši samo jedna osoba.

Mnogobrojne grupe smatraju se protestantskim, od kojih su neke kao što je Anglikanska crkva (crkva Engleske) bliži katolicima od ostalih, a neki kao što je anabaptistička, radikalnije su drugih.

Reakcija Katoličke crkve

Brzina napredovanja reformacijskog pokreta oduzela je katolicima mogućnost reagiranja, ali su oni postepeno ovladali situacijom i pokrenuli su neke aktivnosti. Jedna od tih aktivnosti je održavanje Tridentskog sabora u razdoblju između 1545. i 1563. godine. Na ovom saboru potvrđena su načela Katoličke crkve naspram protestanata. Unutar Katoličke crkve osnovan je red Jezuita (Isusovaca) čiji je smisao bio reforma Crkve i suprotstavljanje protestantima.10 U svakom slučaju, koliko god da su katolici naglašavali svoja načela naspram protestanata, reformacija u Crkvi bila je neizbježna.

Kršćanstvo u novom dobu

Na kraju srednjeg vijeka val humanizma obuhvatio je svijet kršćanskog zapada. Ovaj val, koji je sebe pokazao u religijskom obrascu u reformacijskom pokretu, pojavio se u pokretu renesanse. Smatra se da se poslije ovaj tok nastavio i da je svoj vrhunac doživio u pokretu intelektualizma. Suštinska tvrdnja intelektualizma je bila da čovjek sve stvari treba procjenjivati svojim kritičkim razumom i metodom empirijskih nauka, da bi ih dobro razumio. Na liniji ovog pokreta neki ljudi su vjerovali da i svetu knjigu, također, treba podvrgnuti naučnom razmatranju i da se zato ona ne razlikuje od drugih pojava. Tako je sveta knjiga odnijeta u laboratoriju i podvrgnuta naučnom promatranju, naravno uz poseban svjetonazor ovog perioda, koji je prihvatao samo empirijski dokazane činjenice. Ishod ovih djelovanja poznatih kao “povijesna kritika svete knjige”, bio je stravičan za kršćansko vjerovanje. Mnoga prošla vjerovanja o povijesti pisanja i piscima Starog i Novog zavjeta došla su pod znak pitanja i upućene su ozbiljne kritike u pogledu sadržaja. Ustvari, ovo dešavanje zadalo je žestok udarac strukturi kršćanskog vjerovanja.

Pored toga, nova naučna otkrića, koja nisu bila u skladu sa spoljašnjošću svetih tekstova, bila su druga povreda nanesena religijskom tkivu Zapada. Učenjaci kršćanske teologije trebali su reagirati na ove dvije pojave. U vezi s tim reakcija katolika i protestanata bila je različita: Katolici su negativnim stavom odbili nove pojave i naglašavali su stara vjerovanja, dok su teološki učenjaci protestantizma nastojali pronaći novi put da bi očuvali vjeru kod naroda. Oni su prihvatili da mnoge teme treba ponovo i ispočetka objasniti. U svakom slučaju, ishod njihovog truda je stekao naučni karakter i nazvan je “Nova kršćanska teologija”, ili “Novi govor”. U Katoličkoj crkvi u devetnaestom i dvadesetom stoljeću činjeni su, također, napori za reformu Crkve i njezino prilagođavanje savremenom svijetu. Na Prvom (1869-1870) i Drugom (1962-1965) vatikanskom saboru desila su se važna usklađivanja u ovom smislu. Prema riječima jednog kršćanskog autora četiri teme se razvijaju u kršćanstvu na kraju dvadesetog stoljeća, koje mogu oblikovati kršćanstvo sljedećeg milenija. Ove četiri teme su:

– Oblik kršćanstva, koji se zasniva na ličnom iskustvu Svetog Duha, i njegovi sljedbenici koji tvrde da mogu činiti začuđujuća djela postižući izravnu vezu sa Svetim Duhom;

– Pojava slobodnih teoloških sistema koji obraćaju pažnju na siromašne i potrebite;

– Pojava tema koje poklanjaju posebnu pažnju ulozi žena u teologiji i vođenju Crkve;

– Pojava usmjerenja koja naglašavaju razgovor i suživot između kršćana i sljedbenika drugih religija.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. John Leslie Dunstan, Protestantism, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Soleimani, pogl. 1-2.

2. John Elder, Historija reformacije u Crkvi, od 11. pogl.

3. Mary Jo Weaver,IntroductiontoChristianity,prijevodna perzijski jezik Hasan Kanberi, pogl. 5-8 i 12.

4. Tony Lane, AConciseHistory of Christian Thought, prijevod na perzijski jezik Robert Asrijan, pogl. 4-5.

5. William E. Hordern, A Layman’s Guide to Protestant Theology, prijevod na perzijski jezik T. Mikailijan.