Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

OBJAVAIPOSLANSTVO

OPĆA UPUTA

Vjera u Objavu i poslanstvo proizilazi iz jednog oblika svjetonazora. Suština opće upute je u svemu što postoji. Srž opće upute je neophodnost islamskog monoteističkog viđenja svijeta. Zbog toga je poslanstvo neophodna pretpostavka ovoga svjetonazora. Allah, dž. š., s obzirom na to da je Vadžibul-Vudžud biz-zat (Neophodno postoji Svojim Bićem) i kao Vadžibul-Vudžud biz-zat (Neophodnost Postojanja u Svome Biću), tj. potpuna neminovnost (Vadžib min džemi'ul-džihat), apsolutno je Plemenit. On je Milostiv prema svakom biću, u granicama mogućim i dostojnim tom biću, i sva bića upućuje na put usavršavanja. Ova uputa obuhvata sva stvorenja: od najmanje stanice do najveće zvijezde, i od najmanjeg neživog bića do najboljeg i najrazvijenijeg živog bića za koje znamo - čovjeka. Zbog toga, Kur'an riječ Vahj (objava) upotrebljava u značenju upute stvarima, biljkama i životinjama, isto kao što je upotrebljava u značenju upute za čovjeka. Nema bića na ovom svijetu koje je nepomično i jednoliko; svako neprestano mijenja svoj položaj i kreće se u pravcu svoga cilja.

S druge strane, svi znakovi pokazuju da u svakom biću postoji "želja" i "podstrek" ka odredištu koje mu je cilj kretanja, što znači da ih neka tajna unutarnja Sila vuče u pravcu njihovog cilja. To je sila koja se ponekad naziva Božijom uputom. Kur'ani-Kerim prenosi da je hazreti Musa (a.s.) faraonu svoga vremena rekao: "Gospodar naš je Onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga hidajetučinio." (Ta-ha, 50).

Naš svijet ima cilj, sto znači da u nutrini svih bića postoji nešto što ih vuče ka cilju njihove savršenosti i upravo ovo postojanje cilja je Božija uputa.

U Kur'ani-kerimu se riječ Vahj nekoliko puta upotrebljava. Oblici i različiti slučajevi upotrebe ove riječi pokazuju da Kur'an Objavu ne ograničava samo na čovjeka, nego smatra da ona struji i teče u svim stvarima, ili barem u živim bićima. Zbog toga i slučaj pčele naziva Vahjom.Stepeni Vahja i hidajeta razlikuju se shodno nivou upotpunjenosti bića.

Najviši stepen Vahja je onaj koji je nastao lancem Poslanika. Ovaj Vahj se temelji na potrebi ljudske vrste za Božijom uputom, koja, sa jedne strane, vodi čovjeka ka cilju koji je izvan oblasti osjetilnog i materijalnog, i htio-ne htio čovjek će stići do svog odredišta. A, s druge strane, zadovoljava čovjekovu potrebu u društvenom životu, za koji je uvijek nužan, od strane Boga garantiran, zakon. Ranije, u raspravi o doktrinama i ideologiji, objasnili smo potrebu ljudskog roda za ideologijom koja će ga voditi savršenstvu, kao i njegovu nemoć da pronađe i uspostavi ispravnu ideologiju.

Poslanici su poput prijemnika koji je stavljen u pogon u organizmu ljudskoga roda. Poslanici su odabrane osobe koje su kompetentne za primanje poruka ove vrste iz svijeta skrivenog (gajba). Ovu kompetentnost samo Uzvišeni Allah procjenjuje.

Kur'ani-kerim kaže:

"Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje" (En'am, 124).

Premda je fenomen Vahja izvan oblasti razumijevanja i iskustva ljudskih jedinki, ova sila se može spoznati, kao i mnoge druge, putem njenih posljedica. Božiji Vahj ostavlja divan i veliki tragna ličnost nosioca Objave, tj. na samog poslanika, i, zapravo, Vahj ga čini poslanikom, tj., pobuđuje njegove sile i izaziva u njemu veliku i duboku revoluciju koja se odvija u pravcu dobra, razvoja i dobrote ljudske vrste i on objektivno djeluje. Vahj mu daje odlučnost kojoj nema ravne.

Historija nikada neće pokazati odlučnost jaču od odlučnosti poslanika i osoba koje su pobuđene njihovom rukom.

POSEBNOSTI BOŽIJIH POSLANIKA

Božiji poslanici, koji se putem Vahja vezuju sa Izvorištem Egzistencije, posjeduju sljedeće odlike i posebnosti:

1. MU'DŽIZE

Svaki poslanik, kome je od Allaha dato poslanstvo, uživa u natprirodnoj moći i snazi i njome ostavlja manje ili više tragova koji prelaze okvire ljudske moći, koji pokazuju da svaki poslanik koristi Božiju natprirodnu silu, potvrđuju istinitost njihovog pozivanja i dokazuju nebesko porijeklo njihovih riječi.

Kur'ani-kerim za natprirodne efekte, koje su poslanici, sa Božijom dozvolom, pokazivali da bi potvrdili istinitost svojih riječi, kaže da su ajeti, tj. znakovi nubuvveta. Upravo zbog toga, islamski mutekellimi ove znakove, kojima se otkriva nesposobnost i nemoć ostalih ljudi, nazivaju mudžizama. Kur'ani-kerim prenosi da su ljudi svakog vremena od svoga poslanika tražili znak i mu'džizu, a poslanici su na te zahtjeve, koji su bili razumni i logični, zbog toga što su dolazili od ljudi koji su tražili istinu i bez njih nije bilo drugog načina za spoznaju poslanstva tog poslanika, davali potvrdan odgovor. Međutim, kada su takvi zahtjevi postavljani iz drugih razloga, a ne zbog potrage za istinom (naprimjer, u vidu prijedloga "ako učiniš neko djelo, mi ćemo u zamjenu prihvatiti tvoj poziv"), poslanici su odbijali to uraditi.

Kur'ani-kerim prenosi mnoge mu'džize poslanika: od oživljavanja mrtvih i liječenja neizlječivih bolesnika, do govora u bešici, pretvaranja štapa u zmiju, donošenja vijesti iz gajba i budućnosti...

2. ISMET

Jedna od odlika poslanika je i ismet. To je imunost na grijehe i greške, što znači da poslanici ne podliježu pritiscima nefsanskih obmana i ne čine grijehe ili greške. Njihovo udaljavanje od grijeha i grešaka, daje im najviši stepen povjerenja. Pogledajmo sada kojeg je vida ova "imunost"?

Da li je, naprimjer, takvog vida da svakoga puta, kada žele izvršiti grijeh ili grešku, dođe jedan skriveni naredbodavac pa ih u tome spriječi, poput oca koji ne dozvoljava djetetu da griješi.

Ili je takvog oblika da je biće poslanika i njihova građa takva da nemaju mogućnost činjenja grijeha i grešaka, kao što npr. melek ne može zinaluk učiniti iz razloga što je čist od tjelesnih strasti ili kao što računar ne pravi greške zbog toga što nema razuma?

Ili je poslaničko nečinjenje grijeha ili grešaka posljedica spoznaje i stepena njihovog uvjerenja i imana? Naravno, samo ova vrsta je ispravna. Ovdje ćemo odvojeno spomenuti svaku od ove dvije imunosti.

Imunost od grijeha

Čovjek je slobodno biće i određuje svoj način ponašanja na osnovu raspoznavanja odnosa između koristi i štete. Zbog toga "raspoznavanje" ima važno mjesto u slobodi i biranju posla. Nemoguće je da čovjek izabere stvar koja, po mjerilu njegovog poznavanja korisnosti, nema nikakve koristi i, sa druge strane, čak, ima i štetu. Naprimjer, pametan čovjek voli život i svjesno se neće baciti sa planine ili popiti otrov.

Ljudi se razlikuju sa stanovišta vjere i pridavanja važnosti posljedicama grijeha. Što su ove dvije diferencijalne tačke jače, njihova udaljenost od grijeha je veća, a mogućnost njegova činjenja je manja. Ukoliko je stepen imana stigao do granice osvjedočenja i viđenja, do granice na kojoj čovjek svoje stanje, u trenutku činjenja grijeha, vidi kao stanje čovjeka koji se baca sa planine ili pije otrov, tada je mogućnost izbora grijeha svedena na nulu. U tom slučaju neće ići u pravcu činjenja grijeha. Zbog toga ovo stanje nazivamoismet od grijeha.

Prema tome, ismet je posljedica potpunog imana i bogobojaznosti. Nije potrebno da čovjek bude nemoćan činiti grijeh i da do njegovog dostizanja granice "čistoće" i "imunosti" od grijeha postoji neka vanjska sila koja ga silom odvraća od grijeha ili neka imuna osoba koja svojim bićem i snagom ima istu ulogu te sile. Ukoliko čovjek nema snage za činjenje grijeha i ako ga uvijek vanjska sila sprječava da učini grijeh, tada se njegovo negriješenje ne smatra savršenstvom, jer je poput čovjeka koji je u zatvoru i ne može počiniti prijestup. Nečinjenje prijestupa ovog čovjeka se ne može pripisati njegovoj ispravnosti i poštenju.

Imunost od grešaka

Imunost od grešaka također proistječe iz jedne vrste pronicljivosti vjerovjesnika. Greška se uvijek dogodi kada čovjek pomoću određenog unutrašnjeg ili vanjskog osjećaja uspostavlja vezu sa stvarnošću. Od te veze u svom mozgu formira lanac umnih slika koje snagom svoga razuma analizira i kombinira. Poslije toga utječe na ono što posjeduje. Tada, pri komparaciji umnih slika sa vanjskom stvarnošću i pri njihovu aranžiranju ponekad dolazi do greške. Ali, ako je čovjek izravno, pomoću jednog posebnog osjećaja, suočen sa istinskom stvarnošću i shvatanje stvarnosti je jednako spajanju sa njom, a ne umna slika spoja sa stvarnošću, u tom slučaju greška sene može desiti. Božiji vjerovjesnici su iz svoje nutrine povezani i spojeni sa Stvarnošću Postojanja. U samoj stvarnosti greška se ne može ni zamisliti. Naprimjer, ako naspemo sto zrna tespiha u jednu posudu, pa ponovo drugih sto i taj posao ponovimo sto puta, moguće je da naš um pogriješi i posumnja da je ovaj posao obavljen devedeset i devet ili stoi jedan put, ali nije moguće da je sama stvarnost pogriješila i da je radnjom, stotinu puta ponovljenom, broj zrna postao manji ili veći. Osobe koje se u pogledu informacija nalaze u samom središtu toka stvarnosti spojene su sa Suštinom Postojanja i postaju jedno s Njome, daleko su od bilo kakve greške.

Razlika između vjerovjesnika i genija

Upravo ovdje se može shvatiti razlika između vjerovjesnika i genija. Geniji su one osobe koje imaju jaku sposobnost razmišljanja, zaključivanja i procjene. Oni putem svojih čula ostvare kontakt sa stvarima, umnom sposobnošću procjene djeluju na produkte svog uma i stižu do rezultata, te ponekad i pogriješe. Božiji vjerovjesnici pored uživanja u snazi mudrosti, razmišljanja i umne procjeneobdareni su i snagom po imenu Objava, dok je geniji ne posjeduju. I upravo iz tog razloga ni u kom slučaju ne može se vjerovjesnike porediti sa genijima. Poređenje je ispravno kada obje grupe pripadaju jednoj vrsti ili jednoj uniji, ali kada su iz dvije vrste ili dvije unije poređenje je pogrešno. Naprimjer, ispravno je da poredimo sposobnost vida, sposobnost sluha ili mišljenja dvije osobe, ali nije ispravno da poredimo sposobnost vida jedne osobe sa sposobnošću sluha druge osobe i kažemo koja je jača. Genij genija je povezan sa silom mišljenja i zaključivanja neke osobe, a natprirodnost vjerovjesnika odnosi se na drugu snagu po imenuVahj, i na njihovu spojenost sa Izvorištem Postojanja, te je zbog toga njihovo međusobno poređenje pogrešno.

3. VOĐSTVO

Vjerovjesništvo, iako počinje duhovnim putem koji vodiu pravcu Boga, dž. š., približavanjem Njegovom Biću i udaljavanjem od stvorenja, što predstavlja preduvjet za odricanje od vanjskog i pažnju ka unutarnjem, na kraju se, ipak, završava povratkom stvorenjima i vanjskom, u cilju ispravljanja i izgradnje čovjekovog života i njegove upute na Pravi put.

Riječ "nebijj" u arapskom jeziku ima značenje "vjerovjesnik", a isto to značenje ima riječ "pejgamber" u perzijskom jeziku. Riječ "resul" u arapskom jeziku ima značenje "poslanik".

Vjerovjesnik priopćava Božiju poruku Božijim stvorenjima i budi njihove snage i uređuje ih, te poziva u pravcu Boga i onoga čime je On zadovoljan: miru, čistoći, reformatorstvu, neškodljivosti, oslobađanju od svega što nije Bog, istini, ispravnosti, ljubavi, pravednosti i ostalim vrlinama lijepog ponašanja i oslobađa ljudski rod od pokornosti porocima nefsa i pokornosti raznim vrstama idola i taguta.

Muhammed Iqbal Lahori razliku vjerovjesnika od ostalih osoba koje duhovno putuju Bogu (arifi), ali nemaju vjerovjesničku misiju, koje on naziva "batinski ljudi", iskazuje na sljedeći način:

"Batinski čovjek nakon pronalaska mira i sigurnosti na duhovnom putu ne želi se vratiti ovosvjetskom životu. U trenutku kada se nužno vrati, njegov povratak nema velike koristi za ljudski rod, dok povratak vjerovjesnika ima dimenziju kreativnosti i korisnosti, njihov povratak i ulazak u tok vremena ima za cilj uređenje toka historije. Oni ovim putem, od idealnih dimenzija, žele stvoriti idealni novi svijet. Za batinskog čovjeka mir je posljednji stepen, a za vjerovjesnika buđenje njegovih psiholoških snaga je ono što potresa svijet, a te snage su tako proračunate da potpuno promijene svijet."

Zbog toga, predvođenje svega stvorenog i izgradnja sila ljudskog roda u cilju postizanja Božijeg zadovoljstva i dobra za ljudski rod nerazdvojiva je pretpostavka vjerovjesništva.

4. ISKREN NIJET

Vjerovjesnici, s obzirom na činjenicu da ih Allah, dž.š., pomaže, i da nikada ne zaboravljaju da je "misija" od Boga stavljena njima na odgovornost i da izvršavaju "Njegov posao", u svom poslu u potpunosti su iskreni, što znači da nemaju nikakvog cilja osim da upute onoga koga Allah odredi i ne žele nikakve nadoknade od ljudi za izvršavanje svoje misije.

Kur'ani-kerim u suri Šua'ra skraćeno prenosi riječi mnogih vjerovjesnika izrečene prilikom susreta sa svojim narodima. Svaki od njih je u skladu sa problemima s kojima se susretao na svom putu poziva imao jednu vrstu poruke za svoj narod, ali jedna od ponavljanih tema u govorima svih poslanika jeste: "Ja ne želim od vas nadoknadu, ni platu." Zbog toga je iskrenost i neuporedivost jedna od specifičnosti vjerovjesništva. Upravo iz tog razloga vjerovjesnička poruka i besprimjerna 'decidnost' su uvijek zajedno.

Poslanici, budući da se osjećaju "poslanim", te da nemaju niti najmanje sumnje u svoje poslanstvo i njegovu nužnost i korisnost, svoju poruku obznanjuju i brane decidnošću kojoj nema ravne.

Kada je Musa, sin Imranov, zajedno sa bratom Harunom ušao faraonu, a sve što su imali bila je vunena odjeća i štapovi u rukama, pozvali su faraona u vjeru i potpuno odlučno mu rekli: "Ukoliko naš poziv ne prihvatiš, propast tvoje vladavine je neminovna, a ako naš poziv prihvatiš i kreneš putem kojim mi želimo, mi ti garantujemo visoku počast." Faraon sa velikim čuđenjem tada reče: "Pogledajte ih što govore: garantuju moje počasti, ako ih slijedim, inače će propasti moja vladavina."

Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) u prvim godinama poslanstva, kada broj muslimana nije prelazio ni broj prstiju dvije ruke, na sastanku koji je u historiji poznat pod nazivom "Dan opomene", sakupio je velikane Beni Hašima i prenio im svoju poruku i jasno i sa potpunom decidnošću im rekao: "Moja vjera će obuhvatiti cijeli svijet, a vaša sreća je u prihvatanju i slijeđenju mog poziva." Ove riječi su se učinile toliko jakim i nevjerovatnim da se skupina sa čuđenjem međusobno zgledala i ne davši odgovor razišla.

Kada je Poslanikov amidža Ebu Talib, hazreti Resuli-Ekremu (s.a.v.s.) prenio poruku Kurejšija, koja je u osnovi ovakva: "Spremni smo ga izabrati za kralja, svoje najljepše djevojke njemu za žene dati, učiniti ga najbogatijim među nama, pod uvjetom da se odrekne svojih riječi", on je odgovorio: "Kunem se Allahom Uzvišenim, da mi stave sunce u jednu, a mjesec u drugu ruku, nikada ne bih napustio svoj poziv."

I zaista, kao što za sačuvanost od grijeha i sačuvanost od grešaka u predvođenju ljudi neophodne pretpostavke za primanje Objave i vezu sa Allahom Uzvišenim, iskrenost, a isto tako i decidnost su, također, neophodne pretpostavke.

5. IZGRADNJA

Nemoguće je da vjerovjesnici, koji pokreću i uređuju pozitivne snage, i to isključivo radi formiranja pojedinca i ljudske zajednice ili, drugačije rečeno, radi sreće ljudskog roda, čine nešto što vodi ka kvarenju čovjeka ili uništenju ljudske zajednice.

Zbog toga, ako su rezultati pozivanja onoga koji za sebe tvrdi da je vjerovjesnik kvarenje ljudi, neutraliziranje njihovih snaga, usmjeravanje ka razuzdanosti ili, čak, dekadenciji ljudske zajednice, onda su to presudni dokazida on u svom pozivu nije iskren.

Ikbal Lahori veoma lijepo kaže:

"Drugi način prosude o vrijednosti vjerskog iskustva jednog vjerovjesnika (istinitosti njegove poruke i stvarnosti njegove unutarnje veze sa Uzvišenim Allahom) je ispitivanje različitih vrsta čovječnosti koje je on ustanovio, a također i posmatranje svijeta kulture i civilizacije koji je iznikao iz njegove misije."

6. RAZMIRICE I BORBA

Sukob sa širkom, praznovjerjem, neznanjem, vidovnjaštvom, nepravdom i tlačenjem, je još jedan od znakova istinskog poslanstva osobe koja tvrdi da je poslanik. Nije moguće da jedan istinski poslanik bude izabran od Allaha dž.š., a da u njegovoj poruci bude bilo šta što ima miris širka ili pomaže tiraninu i tlačitelju, ili potvrđuje nepravdu, ili šuti pred širkom, neznanjem, praznovjerjem, ne boreći se protiv toga.

Tewhid, razum i pravda su načela poziva (da'we) svih vjerovjesnika i samo pozivanje onih koji pozivaju na ovom putu dostojno je proučavanja i traženja dokaza i mu'džize. Ako neka osoba u svojoj poruci donosi bilo šta protivno tewhidu ili jasnoj presudi i decidnosti svih umova, ili protivno pravdi, a potvrđuje nasilje, njegova poruka nije dostojna proučavanja ili traženja dokaza, isto kao što, ako osoba koja tvrdi da je poslanik čini grijehe ili greške, nema sposobnost vođstva (čak i ako je porijeklo ove nemoći tjelesna mahana ili gnusna bolest poput gube), ili njegov poziv nije na putu izgradnje ljudskog roda, njegova poruka nema vrijednost traženja dokaza i mu'džize. Zbog toga, razum ne dopušta slijeđenje ovakvih osoba, čak ni pod pretpostavkom (nemogućom) da oni posjeduju mu'džize i da ih, čak, pokazuju.

LJUDSKI ASPEKT

Poslanici sa natprirodnim aspektima koje posjeduju (mu'džize, sačuvanost od grijeha i grešaka, besprimjerno vođstvo i izgradnja, te potpuni sukob sa širkom, praznovjerjem i zulumom) ipak su ljudi. Znači, posjeduju sve ono što i ljudski rod: poput ostalih jedu, spavaju, kreću se, dobivaju djecu i na kraju umiru. Oni imaju sve ono što je neophodno ljudskom rodu. Poslanici, kao i ostali, imaju određene obaveze. Obaveze koje se preko njih objavljuju drugim ljudima obuhvataju i njih same. Granice halala i harama važe i za njih i katkad su neke dužnosti za njih čak i oštrije,kao što je, naprimjer, Resuli-Ekrem bio obavezan obavljati noćnu nafilu i probdjeti posljednji dio noći.

Poslanici nikada sebe ne izuzimaju iz obaveza. Oni se poput ostalih, pa, čaki više boje Allaha dž.š. Više od ostalih ibadete, namaz klanjaju, poste, idu u džihad, zekat daju, Božijim stvorenjima dobročinstvo čine, bore se za svoji živote drugih ljudi i u životu nikada nisu teret drugima.

Razlika između poslanika i ostalih ljudi je samo u pitanju Vahja i neophodnim pretpostavkama Objave. Objava ne razdvaja poslanike od ljudi, nego ih izgrađuje kao primjere savršenog čovjeka, te oni kao primjer drugima postaju predvodnici.

POSLANICI-VLASNICI ŠERIJATA

Uopćeno, poslanici se dijele u dvije grupe:

Prvu grupu sačinjava manjina onih kojima je lično i neovisno objavljen niz zakona i naredbi i dužni su ih prenijeti ljudima, te ih upućivati na osnovama tih zakona i naredbi. Ovi poslanici se u Kur'anu nazivaju Ulul-azm. Ne znamo tačno koliko poslanika je bilo u ovoj grupi, posebno ako se ima na umu da Kur'ani-kerim jasno kaže da je prenio priče samo nekih poslanika. Da je Kur'an kojim slučajem prenio priče svih poslanika ili da je bar insistirao na tome da su svi važniji poslanici u Kur'anu spomenuti, možda bi se broj ovih poslanika saznao iz onoga što je u Kur'anu spomenuto. No, mi znamo da su Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Hatemul-Enbija (salavatullahialejhivealejhim) bili Ulul-azm, vlasnici Šerijata isvakom od njih je objavljen niz zakona i naredbi koje će ljudima prenijeti i odgajati ih na tim osnovama.

Drugu grupu čine poslanici koji nisu imali poseban Šerijat i zakon, već su bili zaduženi za propagiranje i promoviranje Šerijata i zakona koji su u tom vremenu postojali. Većina poslanika su pripadali ovoj grupi. Primjerice, iz ove grupe su: Hud, Salih, Lut, Ishak, Ismail, Jakub, Jusuf, Šuajb, Harun, Zekerijja, Jahja...

HISTORIJSKA ULOGA POSLANIKA

Da li su poslanici imali pozitivnu ili negativnu ulogu u historiji? Ili uopće nisu imali nikakvu ulogu? Ako su je imali, kakva je ta uloga bila? Pozitivna ili negativna?

Poslanici nisu bili bez uloge i utjecaja u historiji, što čak ni protivnici vjere ne poriču. Oni su u prošlosti predstavljali nosioce velike nacionalne moći.

Nacionalna moć je u prošlosti, za razliku od one građene zlatom i silom, bila oivičena krvnim, plemenskim i patriotskim težnjama, čiji su reprezenti bili plemenske poglavice i nacionalni čelnici, i na moć proizvedenu uvjerenjima i vjerskim težnjama, a njena manifestacija su poslanici i vjerske vođe.

Ovdje se ne govori o tome da su poslanici uz potporu vjerske snage predstavljali moć, ali se rasprava vodi o pravcu djelovanja te snage. O ovome postoje različita mišljenja.

a) Jedna grupa u svojim djelima, putem manjih ili većih premisa, obično tvrdi da je uloga poslanika bila negativna, obrazlažući to time da je naklonjenost poslanika usmjerena ka duhovnom, a protiv ovosvjetskog. Osa poslaničkog učenja bila je oslobađanje od dunjaluka i okretanje ahiretu, naglašavanje unutarnjeg i oslobađanje od spoljnjega, težnja ka umnom i bijeg od vidljivog. Zbog toga vjerska snaga i poslanici koji predstavljaju njenu manifestaciju su uvijek išli ka čovjekovom razočaravanju u život i bili su kočnica napretku, te je zbog toga uloga poslanika u historiji uvijek bila negativna.

Ovako se obično deklarišu oni koji tvrde da su "intelektualci".

b) Sljedeća grupa na drugi način predstavlja negativnom ulogu vjerskih čelnika. Oni, za razliku od prve grupe, vjeruju da su vjerske vođe naklonjene ovosvjetskom, te njihovu naklonjenost duhovnom smatraju obmanom i maskom i tvrde da je spomenuta naklonjenost ovosvjetskom oduvijek bila u cilju očuvanja postojećeg stanja i u korist sloja nadređenih, a protiv sloja podređenih, i u smjeru suprotstavljanja razvoju zajednice. Oni tvrde da historija, kao i svaki drugi fenomen, ima dijalektičko kretanje, tj. kretanje proizašlo iz unutarnje kontradiktornosti. Pojavom vlasništva društvo se podijelilo u dva neprijateljska sloja: sloj vladara i profitera i sloj potlačenih i gubitnika.

Vladajući sloj neprestano nastoji sačuvati postojeće stanje, kako bi očuvao svoje privilegije, i pored nezaustavljivog usavršavanja sredstava za proizvodnju, oni zajednicu žele zadržati na jednom nivou. Međutim, sloj potčinjenih nastoji, u skladu sa usavršavanjem sredstava za proizvodnju, promijeniti postojeće stanje i umjesto njega izgraditi savršenije stanje. Vladajući sloj svoju ulogu igra u tri različita lica: vjera, vlast i bogatstvo, ili, drugim riječima, faktor sile, faktor moći i faktor obmane. Uloga vjerskih čelnika bila je obmanjivanje i varanje u korist okrutnika i eksploatatora. Njihova naklonjenost ahiretu nije bila stvarna, nego je to bila maska na licu njihove naklonjenosti dunjaluku, a radi pokoravanja savjesti sloja potlačenih, revolucionarnih i onih koji teže napretku. Prema tome, historijska uloga vjerskih čelnika bila je negativna, jer su neprestano bili na strani konzervativaca i zalagali su se za očuvanje postojećega stanja, tj. bili su na strani silnika i moćnika.

Upravo ovakva je i teza marksizma u pojašnjavanju historije. Sa stanovišta marksizma, tri faktora (vjera, država i bogatstvo) pojavila su se zajedno sa principom vlasništva i tokom historije bili su antihumanistički faktori.

c) Sljedeći, opet, historiju drukčije tumače, protivno gornjem gledištu, ali, istovremeno, ulogu vjere i njenih manifestacija, tj., poslanika, smatraju negativnom. Oni tvrde da je zakon usavršavanja prirode i historije zasnovan na dominaciji jakih i nestanku slabih. Moćni su bili i jesu faktor historijskog napretka, dok su slabi faktor dekadencije. Vjeru su izmislili slabi radi kočenja jakih. Vjerski čelnici izmislili su riječi pravda, sloboda, istina, tačnost, jednakost, ljubav, milost, kooperacija, ili, drugim riječima, uveli su moral niže klase u korist slabih, tj. dekadentnog sloja, a na štetu sloja jakih, tj. sloja za napredak, koji je faktor usavršavanja, čime su utjecali na svijest i savjest jakih i spriječili nestanak slabih i ispravljanje i uređivanje ljudske rase i pojavu nadčovjeka. Prema tome, uloga vjere i poslanika koji predstavljaju manifestaciju njene moći bila je negativna, jer je zastupala "moral robova", a bila protiv "morala gospodara" koji je faktor usavršavanja prirode i društva.

Nietzche (Niče), poznati njemački filozof-materijalista, zastupao je ovakvo mišljenje.

d) Pored gornje tri grupe, ostale grupe, pa čak i one koje poriču vjere, ulogu poslanika u prošlosti smatraju pozitivnom, korisnom i u smjeru historijskoga usavršavanja. Ove grupe su, sa jedne strane, posebnu pažnju obratile na sadržaj moralno--socijalnih pouka poslanika, a, sa druge, na stvarne historijske činjenice, te su došle do zaključka da su poslanici u prošlosti imali najosnovnije uloge u reformi, poboljšanju i napretku društva. Ljudska civilizacija ima dva aspekta: materijalni i duhovni. Materijalni aspekt civilizacije jest njena tehničko-industrijska dimenzija, koja je, postepeno se usavršavajući, stigla do stepena na kome se nalazi danas. Duhovni aspekt civilizacije vezan je za međusobne odnose ljudi. Ovaj aspekt je zadužbina poslaničkih pouka i zrake duhovne civilizacije su te koje njenom materijalnom aspektu daju priliku za razvoj. Prema tome, uloga poslanika u usavršavanju duhovnog aspekta civilizacije je direktna, dok je u usavršavanju njenog materijalnog aspekta indirektna.

Prema gledištu ovih grupa, nema prigovora pozitivnoj ulozi poslanika u prošlosti. Međutim, neke od ovih grupa pozitivnu ulogu tih pouka ograničavaju samo na prošlost i smatraju da je vrijeme ovakve vrste pouka danas okončano, te tvrde da su vjerske pouke sa napretkom nauke izgubile svoju ulogu, a u budućnosti će se još i više udaljiti od nje. Međutim, neki drugi tvrde da ulogu imana i vjerske ideologije nikada neće moći zamijeniti naučna dostignuća, kao što je ni razni filozofski pravci nisu mogli zamijeniti. Između raznih uloga koje su poslanici imali u prošlosti ponekad se nailazi na slučajeve da usavršavanje društvene svijesti ljudske zajednice dovodi do toga da članovima zajednice nije bila potrebna potpora vjerskih pouka, ali najosnovnije uloge su upravote koje su bile u prošlosti i koje će i u budućnosti imati istu moć.

Primjeri utjecaja poslaničkih pouka u historijskom usavršavanju su:

1. EDUKACIJA

Edukacija je u prošlosti bila vjerski motivisana. Vjerski motiv je u prošlosti bio najveći pomagač učiteljima i roditeljima. Ovo je jedan od slučajeva u kojima je usavršavanje svijesti zajednice otklonilo potrebu za vjerskim motivom.

2. STROGO PRIDRŽAVANJE DATIH OBEĆANJA I SKLOPLJENIH UGOVORA

Društveni život čovjeka zasnovan je na poštivanjuzavjeta, obećanja, ugovora i pridržavanju sporazuma. Poštivanje zavjeta i ugovora jedan je od stubova humane dimenzije ljudske civilizacije. Ovo je oduvijek bio zadatak vjere, a i danas je, jer joj još uvijek nije nađena zamjena.

Vil Dorant, i pored toga što je bio protivnik vjere, u knjizi "Historijske Lekcije",priznaje ovu činjenicu i kaže:

"Vjera... pomoću svojih obreda ljudske zavjete je podigla na stepen skrušenog odnosa čovjeka prema Bogu i ovim potezom je dovela do stabilnosti postojanja."

Vjera je predstavljala siguran oslonac moralnim i ljudskim vrijednostima.

Moralne vrijednosti bez vjere doživjet će sudbinu novčanice bez pokrića, čija lažna vrijednost brzo postaje jasna.

3. SLOBODA OD SOCIJALNOG ROBOVANJA

Uloga poslanika u borbi protiv despotizma i sukobima sa manifestacijama nepokornosti predstavlja jedan od njihovih osnovnih zadataka, što i Kur'an posebno naglašava. Prvo, uvođenje pravde spominje kao cilj poslanstva i drugo, u svojim kazivanjima u više navrata podsjeća na sukobe između poslanika i despotskih vlastodržaca, te u nekim ajetima jasno kazuje da je sloj društva sa kojim su poslanici neprestano bili u sukobu upravo taj.

Riječi Marksa i njegovih sljedbenika da su vjera, vlast i bogatstvo tri različita lica vladajućeg sloja, koji su protiv potlačenih, besmislene su i u suprotnosti sa jasnim historijskim činjenicama.

Doktor Erani, objašnjavajući Marksovu doktrinu, kaže:

"Vjera je uvijek sredstvo sloja moćnih i sloja koji vlada u društvu, a u cilju pokoravanja sloja potlačenih. Tespih i krst su u istoj ravni sa silom."

Da bi se prihvatile ovakve vrstehistorijskih objašnjenja i filozofija, postoji samo jedan način - zatvaranje očiju pred historijskim činjenicama.

Hazreti Alija je junak i sablje i tespiha. Ali radi pokoravanja kojeg sloja? Donjeg, potlačenog sloja ili gornjeg, vladajućeg? Kakav je slogan hazreti Alije:

"Budite protivnici tlačitelju, a pomagači tlačenom!"

Alija je u cijelom svom životu bio prijatelj sablje i tespiha, a neprijatelj bogatstva. Njegova sablja je korištena protiv bogatih i silnih. Doktor Alijjuverdi u knjizi "Mehziletul-aklel-beseri"kaže: "Alija je svojom ličnošću porazio Marksovu filozofiju."

Od ovih riječi besmislenije su Nietzchove, koje su u direktnoj suprotnosti sa Marksovom doktrinom. On kaže da je sloj moćnih - jedini sloj napretka i usavršavanja zajednice, a vjera je stala u odbranu slabih, te zato vjera predstavlja faktor dekadencije.

Kao da ljudska zajednica ubrzano ide putem usavršavanja onda kada zajednicom vlada zakon džungle. Prema Marksu, faktor napretka je sloj potlačenih, protiv kojeg su poslanici djelovali, dok je prema Nietzcheu, to sloj moćnih, a poslanici su bili protiv njih.

Marks kaže da je vjera proizvod bogatih i moćnih, dok je Nitzche smatra umotvorinom slabih i potlačenih. Marksova greška počiva na tome da je historiju objašnjavao samo na osnovu suprotnosti međuslojevskih interesa, dok je njenu ljudsku stranu zanemario.Njegova druga greška zasnovana je na činjenici da je samo i jedino sloj potlačenih smatrao faktorom napretka. Treću grešku predstavlja činjenica da je poslanike smjestio nastranu vladara.

Nietzcheova greška je u tome što je faktor sile smatrao faktorom historijskog usavršavanja i to tako što je natčovjeka poistovjećivao sa jačim čovjekom, te je jačeg smatrao jedinim faktorom historijskog napretka.

CILJ VJEROVJESNIŠTVA I POSLANSTVA

Uloga poslanika u razvoju historije donekle je rasvijetljena. Sada ćemo razmatrati drugo pitanje: što je glavni cilj slanja vjerovjesnika i što je osnovni razlog slanja poslanika i spuštanja knjiga? Koje su to presudne riječi poslanika?

Moguće je da će neko reći da je osnovni cilj uputa ljudi, njihova sreća, spas, dobro i izbavljenje naroda.

Nema nikakve sumnje da su vjerovjesnici poslati i da upute ljude na pravi put i radi sreće i spasa naroda, kao i za njihovo dobro i spas. Nije riječ o tome, nego je pitanje kakav je konačan cilj ovog pravog puta? Što je to sreća sa njihovog stanovišta? Kakvu vrstu zatočeništva je ovo učenje identificiralo u okvirima ljudskoga roda, te želi spasiti ljude od njega? U čemu ova škola vidi dobro i konačno izbavljenje?

U Kur'ani-kerimu se ukazuje na sva ova značenja i ona se pojašnjavaju, a pored toga spomenuta su dva konkretna značenja i pojma koja približavaju osnovni cilj. To su sljedeće dvije stvari, i sve pouke poslanika uvod su u ova dva postulata, i to:

spoznaja Allaha i približavanje Njemu i drugo, uspostavljanje pravde u ljudskoj zajednici.

U Kur'ani-kerimu se kaže:

"O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da - po Njegovom naređenju - poziva k Allahu i kao svjetiljku koja sija." (Ahzab, 45-46).

Među svim dimenzijama ovog ajeta može se zaključiti da je 'poziv Allahu' jedino što se može smatrati osnovnim ciljem.

S druge strane, o svim poslanicima ovako kaže:

"Mi smo poslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi ispravno postupali." (Hadid, 25).

Ovaj ajet uspostavljanje pravde jasno definira kao cilj poslanstva.

Poziv Allahu i spoznaji Njega, kao i približavanje Njemu, znači poziv teoretskom i praktičnom individualnom tewhidu. Međutim, uspostavljanje pravde u zajednici znači uspostavu praktičnog društvenog monoteizma. Sada pitanje izgleda ovako: Da li je osnovni cilj vjerovjesnika - teologija i obožavanje Allaha, dž.š., a sve drugo, između ostalog i pravda u društvu, predstavlja uvod za navedeno ili je osnovni cilj uspostavljanje pravde, a spoznaja Allaha, dž.š., i obožavanje Njega je uvod i sredstvo za ostvarivanje ove društvene ideje? Druga formulacija ovoga pitanja glasi: Da li je osnovni cilj teoretski i praktični individualni tewhid ili je to praktični društveni tewhid?

Ovdje možemo navesti nekoliko različitih mišljenja:

1. Poslanici su u odnosu na cilj bili dualisti. To znači da su imali dva neovisna cilja. Jedan od ova dva cilja odnosi se na onosvjetski život i sreću čovjeka (praktični i teoretski individualni monoteizam), a drugi na njegovu ovosvjetsku sreću (društveni monoteizam). Poslanici, s obzirom na to da su mislili na dunjalučku sreću čovjeka, bavili su se monoteizmom zajednice. A kako su htjeli osigurati onosvjetsku sreću čovjeka, bavili su se i teoretskim i praktičnim monoteizmom jedinke, koji je samo duhovni i mentalni.

2. Osnovni cilj je monoteizam zajednice. Teoretski i praktični monoteizam jedinke je neophodni uvod u monoteizam zajednice. Teoretski monoteizam se odnosi na spoznaju Boga Uzvišenog. Za čovjeka, u granicama mogućnosti njegovog bića, ne postoji neophodnost da Boga spozna ili ne, ili da jedini faktor-pokretač njegove duše bude Bog ili neka od hiljadu drugih stvari. Također, zbog pravila prioriteta, za Boga ne znači ništa da ga čovjek spozna ili ne, obožava ili ne obožava.

Međutim, s obzirom na to da je savršenstvo čovjeka u množini i monoteizmu zajednice, a to nije moguće postići bez teoretskog i praktičnog monoteizma jedinke, Bog je učinio obaveznom spoznaju i obožavanje Sebe, a da bi se ostvario monoteizam zajednice.

3. Osnovni cilj je spoznaja Boga i približavanje Njemu. Monoteizam zajednice predstavlja pripremu i sredstvo za dostizanje ovog savršenog cilja, jer, kao što je ranije i rečeno, u monoteističkom pogledu na svijet, bit svijeta je "od Njega", ne "k Njemu". Prema tome, savršenstvo čovjeka je u tome da se približava Njemu.

Čovjek posjeduje posebnu privilegiju, a to je da, shodno kur'anskim ajetima:

"Kada sam u njeg udahnuo od Svoje duše." (Hidžr, 29 i Sad, 72),

njegova stvarnost jeste Božija stvarnost. Priroda čovjeka je priroda koja traži Boga. Zbog toga, njegova sreća, savršenstvo, spas, dobro i izbavljenje jesu u spoznaji Boga, obožavanju Njega i dolasku u Njegovu blizinu. Međutim, s obzirom na to da je čovjek, po prirodi, društveno biće i, ukoliko ga odvojimo od društva, prestaje biti čovjekom i, ukoliko zajednicom ne vladaju uravnoteženi društveni sistemi, njegovo kretanje u potrazi za Bogom nije moguće. Zbog toga su poslanici djelovali na uspostavljanju pravde i pravednosti i iskorjenjivanju zuluma i nepravde. Pored toga, vrline zajednice, poput pravde, slobode, jednakosti i demokratije, kao i moral zajednice koji, između ostalog, obuhvata darežljivost, opraštanje, ljubav i dobročinstvo, nemaju vrijednost u samoj biti čovjeka, pa se kao takve ne ubrajaju u njegovo savršenstvo. Sve spomenute vrijednosti i vrline predstavljaju pripremu i sredstvo, a prekidom veze sa njihovim Vlasnikom njihovo postojanje i nepostojanje dolaze na isti nivo. One su uvjet za postizanje savršenstva, a ne samo savršenstvo; priprema za izbavljenje, a ne samo izbavljenje; sredstvo spasa, a ne sam spas.

4. Četvrto gledište počiva na činjenici da je, kao što je u trećem stavupojašnjeno, stvarni cilj i savršenstvo svakog bića posvećeno isključivo kretanju ka Bogu. Tvrdnja da su poslanici, u kretanju ka svome cilju, bili dualisti neoprostivi je širk, kao što i tvrdnja da je njihov krajnji cilj dunjalučki spas, koji nije ništa drugo do posjedovanje prirodnih sposobnosti i život u hladu pravednosti, slobode, jednakosti i bratstva, predstavlja materijalizam. Ali, za razliku od prethodnog gledišta, društvenim i moralnim vrijednostima, iako su uvod i sredstvo dostizanja osnovne i jedine vrijednosti čovjeka - spoznaje i obožavanja Allaha dž.š., ne nedostaju osnovne vrijednosti i vrline.

Veza između uvoda u akciju i njenog rezultata je dvojaka:

U prvoj, jedina vrijednost uvoda jeste to što vodi cilju. Nakon dostizanjacilja njegovo postojanje i nepostojanje su istovjetni. Naprimjer, neki čovjek želi prijeći preko potoka i na njegovu sredinu postavi kamen, kako bi, pomoću njega, preskočio na drugu obalu. Jasno je da su, nakon prelaska potoka, postojanje i nepostojanje kamena za tog čovjeka istovjetni. Isti slučaj je i sa ljestvama za penjanje na krov kuće, te sa svjedodžbom o završenom razredu, radi upisa u sljedeći.

Druga veza zasniva se na tome da, i pored činjenice da je uvod sredstvo postizanja cilja, kao i da osnovna i jedina istinska vrijednost pripada cilju, nakon stizanja do njega, postojanje i nepostojanje uvoda nije istovjetno. Nakon postizanja cilja, postojanje uvoda je isto toliko neophodno kao i prije njegovog dosezanja. Naprimjer, naučeno u prvom i drugom razredu jeste uvod i osnova za znanje većih razreda. No, nije tačno da nakon stizanja do većih razreda nije potrebno znanje postignuto u nižim, te da, ukoliko pretpostavimo da sve ranije naučeno bude zaboravljeno kao da ga nije ni bilo, učenik neće biti na šteti i moći će pohađati naredni razred. Samo uz posjedovanje ranijeg znanja može se nastaviti pohađati novi razred.

Tajna je u tome da je uvod ponekad slabiji stepen koji vodi ka cilju, a ponekad nije. Ljestve nisu stepen krova, kao što ni kamen u sredini potoka ne predstavlja stepen prelaska na drugu stranu. Međutim, znanje viših i nižih razreda predstavlja različite stepene jedne stvarnosti.

Moralne i društvene vrijednosti, u odnosu na spoznaju i obožavanje Allaha, dž.š., pripadaju drugoj vrsti veze. Ukoliko čovjek dostigne potpunu spoznaju Boga i dostigne stepen obožavanja Allaha, dž.š., za njega postojanje i nepostojanje istine, tačnosti, pravednosti, plemenitosti, dobrote, traženja dobra, darežljivosti i oprosta, nije istovjetno. Jer, visoki čovjekov moral je jedna vrsta bivanja Božijim, i zapravo stepen spoznaje i obožavanja Allaha, dž.š., pa, čak, i ako nije toga svjestan. Čovjekova želja za ovim vrijednostima potječe od urođene želje za spajanjem sa Božijim, dž.š., svojstvima, čak i ako sam čovjek ne obraća pažnju na njihov iskonski korijen i svjesno ih poriče. Upravo iz ovog razloga, islamska znanost kaže da djela onih koji imaju idealan moral poput pravednosti, dobrote, plemenitosti i sl., čak i ako su mušrici, na onom svijetu neće biti bez utjecaja. Ovakvim osobama će na onom svijetu, ukoliko im nevjerstvoi širk ne budu generirani iz prkosa, na neki način biti pružena satisfakcija. Zapravo, oni su nesvjesno dostigli određeni stepen obožavanja Allaha, dž.š.