POSLANICI-VLASNICI ŠERIJATA
Uopćeno, poslanici se dijele u dvije grupe:
Prvu grupu sačinjava manjina onih kojima je lično i neovisno objavljen niz zakona i naredbi i dužni su ih prenijeti ljudima, te ih upućivati na osnovama tih zakona i naredbi. Ovi poslanici se u Kur'anu nazivaju Ulul-azm. Ne znamo tačno koliko poslanika je bilo u ovoj grupi, posebno ako se ima na umu da Kur'ani-kerim jasno kaže da je prenio priče samo nekih poslanika. Da je Kur'an kojim slučajem prenio priče svih poslanika ili da je bar insistirao na tome da su svi važniji poslanici u Kur'anu spomenuti, možda bi se broj ovih poslanika saznao iz onoga što je u Kur'anu spomenuto. No, mi znamo da su Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Hatemul-Enbija (salavatullahialejhivealejhim) bili Ulul-azm, vlasnici Šerijata isvakom od njih je objavljen niz zakona i naredbi koje će ljudima prenijeti i odgajati ih na tim osnovama.
Drugu grupu čine poslanici koji nisu imali poseban Šerijat i zakon, već su bili zaduženi za propagiranje i promoviranje Šerijata i zakona koji su u tom vremenu postojali. Većina poslanika su pripadali ovoj grupi. Primjerice, iz ove grupe su: Hud, Salih, Lut, Ishak, Ismail, Jakub, Jusuf, Šuajb, Harun, Zekerijja, Jahja...
HISTORIJSKA ULOGA POSLANIKA
Da li su poslanici imali pozitivnu ili negativnu ulogu u historiji? Ili uopće nisu imali nikakvu ulogu? Ako su je imali, kakva je ta uloga bila? Pozitivna ili negativna?
Poslanici nisu bili bez uloge i utjecaja u historiji, što čak ni protivnici vjere ne poriču. Oni su u prošlosti predstavljali nosioce velike nacionalne moći.
Nacionalna moć je u prošlosti, za razliku od one građene zlatom i silom, bila oivičena krvnim, plemenskim i patriotskim težnjama, čiji su reprezenti bili plemenske poglavice i nacionalni čelnici, i na moć proizvedenu uvjerenjima i vjerskim težnjama, a njena manifestacija su poslanici i vjerske vođe.
Ovdje se ne govori o tome da su poslanici uz potporu vjerske snage predstavljali moć, ali se rasprava vodi o pravcu djelovanja te snage. O ovome postoje različita mišljenja.
a) Jedna grupa u svojim djelima, putem manjih ili većih premisa, obično tvrdi da je uloga poslanika bila negativna, obrazlažući to time da je naklonjenost poslanika usmjerena ka duhovnom, a protiv ovosvjetskog. Osa poslaničkog učenja bila je oslobađanje od dunjaluka i okretanje ahiretu, naglašavanje unutarnjeg i oslobađanje od spoljnjega, težnja ka umnom i bijeg od vidljivog. Zbog toga vjerska snaga i poslanici koji predstavljaju njenu manifestaciju su uvijek išli ka čovjekovom razočaravanju u život i bili su kočnica napretku, te je zbog toga uloga poslanika u historiji uvijek bila negativna.
Ovako se obično deklarišu oni koji tvrde da su "intelektualci".
b) Sljedeća grupa na drugi način predstavlja negativnom ulogu vjerskih čelnika. Oni, za razliku od prve grupe, vjeruju da su vjerske vođe naklonjene ovosvjetskom, te njihovu naklonjenost duhovnom smatraju obmanom i maskom i tvrde da je spomenuta naklonjenost ovosvjetskom oduvijek bila u cilju očuvanja postojećeg stanja i u korist sloja nadređenih, a protiv sloja podređenih, i u smjeru suprotstavljanja razvoju zajednice. Oni tvrde da historija, kao i svaki drugi fenomen, ima dijalektičko kretanje, tj. kretanje proizašlo iz unutarnje kontradiktornosti. Pojavom vlasništva društvo se podijelilo u dva neprijateljska sloja: sloj vladara i profitera i sloj potlačenih i gubitnika.
Vladajući sloj neprestano nastoji sačuvati postojeće stanje, kako bi očuvao svoje privilegije, i pored nezaustavljivog usavršavanja sredstava za proizvodnju, oni zajednicu žele zadržati na jednom nivou. Međutim, sloj potčinjenih nastoji, u skladu sa usavršavanjem sredstava za proizvodnju, promijeniti postojeće stanje i umjesto njega izgraditi savršenije stanje. Vladajući sloj svoju ulogu igra u tri različita lica: vjera, vlast i bogatstvo, ili, drugim riječima, faktor sile, faktor moći i faktor obmane. Uloga vjerskih čelnika bila je obmanjivanje i varanje u korist okrutnika i eksploatatora. Njihova naklonjenost ahiretu nije bila stvarna, nego je to bila maska na licu njihove naklonjenosti dunjaluku, a radi pokoravanja savjesti sloja potlačenih, revolucionarnih i onih koji teže napretku. Prema tome, historijska uloga vjerskih čelnika bila je negativna, jer su neprestano bili na strani konzervativaca i zalagali su se za očuvanje postojećega stanja, tj. bili su na strani silnika i moćnika.
Upravo ovakva je i teza marksizma u pojašnjavanju historije. Sa stanovišta marksizma, tri faktora (vjera, država i bogatstvo) pojavila su se zajedno sa principom vlasništva i tokom historije bili su antihumanistički faktori.
c) Sljedeći, opet, historiju drukčije tumače, protivno gornjem gledištu, ali, istovremeno, ulogu vjere i njenih manifestacija, tj., poslanika, smatraju negativnom. Oni tvrde da je zakon usavršavanja prirode i historije zasnovan na dominaciji jakih i nestanku slabih. Moćni su bili i jesu faktor historijskog napretka, dok su slabi faktor dekadencije. Vjeru su izmislili slabi radi kočenja jakih. Vjerski čelnici izmislili su riječi pravda, sloboda, istina, tačnost, jednakost, ljubav, milost, kooperacija, ili, drugim riječima, uveli su moral niže klase u korist slabih, tj. dekadentnog sloja, a na štetu sloja jakih, tj. sloja za napredak, koji je faktor usavršavanja, čime su utjecali na svijest i savjest jakih i spriječili nestanak slabih i ispravljanje i uređivanje ljudske rase i pojavu nadčovjeka. Prema tome, uloga vjere i poslanika koji predstavljaju manifestaciju njene moći bila je negativna, jer je zastupala "moral robova", a bila protiv "morala gospodara" koji je faktor usavršavanja prirode i društva.
Nietzche (Niče), poznati njemački filozof-materijalista, zastupao je ovakvo mišljenje.
d) Pored gornje tri grupe, ostale grupe, pa čak i one koje poriču vjere, ulogu poslanika u prošlosti smatraju pozitivnom, korisnom i u smjeru historijskoga usavršavanja. Ove grupe su, sa jedne strane, posebnu pažnju obratile na sadržaj moralno--socijalnih pouka poslanika, a, sa druge, na stvarne historijske činjenice, te su došle do zaključka da su poslanici u prošlosti imali najosnovnije uloge u reformi, poboljšanju i napretku društva. Ljudska civilizacija ima dva aspekta: materijalni i duhovni. Materijalni aspekt civilizacije jest njena tehničko-industrijska dimenzija, koja je, postepeno se usavršavajući, stigla do stepena na kome se nalazi danas. Duhovni aspekt civilizacije vezan je za međusobne odnose ljudi. Ovaj aspekt je zadužbina poslaničkih pouka i zrake duhovne civilizacije su te koje njenom materijalnom aspektu daju priliku za razvoj. Prema tome, uloga poslanika u usavršavanju duhovnog aspekta civilizacije je direktna, dok je u usavršavanju njenog materijalnog aspekta indirektna.
Prema gledištu ovih grupa, nema prigovora pozitivnoj ulozi poslanika u prošlosti. Međutim, neke od ovih grupa pozitivnu ulogu tih pouka ograničavaju samo na prošlost i smatraju da je vrijeme ovakve vrste pouka danas okončano, te tvrde da su vjerske pouke sa napretkom nauke izgubile svoju ulogu, a u budućnosti će se još i više udaljiti od nje. Međutim, neki drugi tvrde da ulogu imana i vjerske ideologije nikada neće moći zamijeniti naučna dostignuća, kao što je ni razni filozofski pravci nisu mogli zamijeniti. Između raznih uloga koje su poslanici imali u prošlosti ponekad se nailazi na slučajeve da usavršavanje društvene svijesti ljudske zajednice dovodi do toga da članovima zajednice nije bila potrebna potpora vjerskih pouka, ali najosnovnije uloge su upravote koje su bile u prošlosti i koje će i u budućnosti imati istu moć.
Primjeri utjecaja poslaničkih pouka u historijskom usavršavanju su:
1. EDUKACIJA
Edukacija je u prošlosti bila vjerski motivisana. Vjerski motiv je u prošlosti bio najveći pomagač učiteljima i roditeljima. Ovo je jedan od slučajeva u kojima je usavršavanje svijesti zajednice otklonilo potrebu za vjerskim motivom.
2. STROGO PRIDRŽAVANJE DATIH OBEĆANJA I SKLOPLJENIH UGOVORA
Društveni život čovjeka zasnovan je na poštivanjuzavjeta, obećanja, ugovora i pridržavanju sporazuma. Poštivanje zavjeta i ugovora jedan je od stubova humane dimenzije ljudske civilizacije. Ovo je oduvijek bio zadatak vjere, a i danas je, jer joj još uvijek nije nađena zamjena.
Vil Dorant, i pored toga što je bio protivnik vjere, u knjizi "Historijske Lekcije",priznaje ovu činjenicu i kaže:
"Vjera... pomoću svojih obreda ljudske zavjete je podigla na stepen skrušenog odnosa čovjeka prema Bogu i ovim potezom je dovela do stabilnosti postojanja."
Vjera je predstavljala siguran oslonac moralnim i ljudskim vrijednostima.
Moralne vrijednosti bez vjere doživjet će sudbinu novčanice bez pokrića, čija lažna vrijednost brzo postaje jasna.
3. SLOBODA OD SOCIJALNOG ROBOVANJA
Uloga poslanika u borbi protiv despotizma i sukobima sa manifestacijama nepokornosti predstavlja jedan od njihovih osnovnih zadataka, što i Kur'an posebno naglašava. Prvo, uvođenje pravde spominje kao cilj poslanstva i drugo, u svojim kazivanjima u više navrata podsjeća na sukobe između poslanika i despotskih vlastodržaca, te u nekim ajetima jasno kazuje da je sloj društva sa kojim su poslanici neprestano bili u sukobu upravo taj.
Riječi Marksa i njegovih sljedbenika da su vjera, vlast i bogatstvo tri različita lica vladajućeg sloja, koji su protiv potlačenih, besmislene su i u suprotnosti sa jasnim historijskim činjenicama.
Doktor Erani, objašnjavajući Marksovu doktrinu, kaže:
"Vjera je uvijek sredstvo sloja moćnih i sloja koji vlada u društvu, a u cilju pokoravanja sloja potlačenih. Tespih i krst su u istoj ravni sa silom."
Da bi se prihvatile ovakve vrstehistorijskih objašnjenja i filozofija, postoji samo jedan način - zatvaranje očiju pred historijskim činjenicama.
Hazreti Alija je junak i sablje i tespiha. Ali radi pokoravanja kojeg sloja? Donjeg, potlačenog sloja ili gornjeg, vladajućeg? Kakav je slogan hazreti Alije:
"Budite protivnici tlačitelju, a pomagači tlačenom!"
Alija je u cijelom svom životu bio prijatelj sablje i tespiha, a neprijatelj bogatstva. Njegova sablja je korištena protiv bogatih i silnih. Doktor Alijjuverdi u knjizi "Mehziletul-aklel-beseri"kaže: "Alija je svojom ličnošću porazio Marksovu filozofiju."
Od ovih riječi besmislenije su Nietzchove, koje su u direktnoj suprotnosti sa Marksovom doktrinom. On kaže da je sloj moćnih - jedini sloj napretka i usavršavanja zajednice, a vjera je stala u odbranu slabih, te zato vjera predstavlja faktor dekadencije.
Kao da ljudska zajednica ubrzano ide putem usavršavanja onda kada zajednicom vlada zakon džungle. Prema Marksu, faktor napretka je sloj potlačenih, protiv kojeg su poslanici djelovali, dok je prema Nietzcheu, to sloj moćnih, a poslanici su bili protiv njih.
Marks kaže da je vjera proizvod bogatih i moćnih, dok je Nitzche smatra umotvorinom slabih i potlačenih. Marksova greška počiva na tome da je historiju objašnjavao samo na osnovu suprotnosti međuslojevskih interesa, dok je njenu ljudsku stranu zanemario.Njegova druga greška zasnovana je na činjenici da je samo i jedino sloj potlačenih smatrao faktorom napretka. Treću grešku predstavlja činjenica da je poslanike smjestio nastranu vladara.
Nietzcheova greška je u tome što je faktor sile smatrao faktorom historijskog usavršavanja i to tako što je natčovjeka poistovjećivao sa jačim čovjekom, te je jačeg smatrao jedinim faktorom historijskog napretka.
CILJ VJEROVJESNIŠTVA I POSLANSTVA
Uloga poslanika u razvoju historije donekle je rasvijetljena. Sada ćemo razmatrati drugo pitanje: što je glavni cilj slanja vjerovjesnika i što je osnovni razlog slanja poslanika i spuštanja knjiga? Koje su to presudne riječi poslanika?
Moguće je da će neko reći da je osnovni cilj uputa ljudi, njihova sreća, spas, dobro i izbavljenje naroda.
Nema nikakve sumnje da su vjerovjesnici poslati i da upute ljude na pravi put i radi sreće i spasa naroda, kao i za njihovo dobro i spas. Nije riječ o tome, nego je pitanje kakav je konačan cilj ovog pravog puta? Što je to sreća sa njihovog stanovišta? Kakvu vrstu zatočeništva je ovo učenje identificiralo u okvirima ljudskoga roda, te želi spasiti ljude od njega? U čemu ova škola vidi dobro i konačno izbavljenje?
U Kur'ani-kerimu se ukazuje na sva ova značenja i ona se pojašnjavaju, a pored toga spomenuta su dva konkretna značenja i pojma koja približavaju osnovni cilj. To su sljedeće dvije stvari, i sve pouke poslanika uvod su u ova dva postulata, i to:
spoznaja Allaha i približavanje Njemu i drugo, uspostavljanje pravde u ljudskoj zajednici.
U Kur'ani-kerimu se kaže:
"O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da - po Njegovom naređenju - poziva k Allahu i kao svjetiljku koja sija." (Ahzab, 45-46).
Među svim dimenzijama ovog ajeta može se zaključiti da je 'poziv Allahu' jedino što se može smatrati osnovnim ciljem.
S druge strane, o svim poslanicima ovako kaže:
"Mi smo poslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi ispravno postupali." (Hadid, 25).
Ovaj ajet uspostavljanje pravde jasno definira kao cilj poslanstva.
Poziv Allahu i spoznaji Njega, kao i približavanje Njemu, znači poziv teoretskom i praktičnom individualnom tewhidu. Međutim, uspostavljanje pravde u zajednici znači uspostavu praktičnog društvenog monoteizma. Sada pitanje izgleda ovako: Da li je osnovni cilj vjerovjesnika - teologija i obožavanje Allaha, dž.š., a sve drugo, između ostalog i pravda u društvu, predstavlja uvod za navedeno ili je osnovni cilj uspostavljanje pravde, a spoznaja Allaha, dž.š., i obožavanje Njega je uvod i sredstvo za ostvarivanje ove društvene ideje? Druga formulacija ovoga pitanja glasi: Da li je osnovni cilj teoretski i praktični individualni tewhid ili je to praktični društveni tewhid?
Ovdje možemo navesti nekoliko različitih mišljenja:
1. Poslanici su u odnosu na cilj bili dualisti. To znači da su imali dva neovisna cilja. Jedan od ova dva cilja odnosi se na onosvjetski život i sreću čovjeka (praktični i teoretski individualni monoteizam), a drugi na njegovu ovosvjetsku sreću (društveni monoteizam). Poslanici, s obzirom na to da su mislili na dunjalučku sreću čovjeka, bavili su se monoteizmom zajednice. A kako su htjeli osigurati onosvjetsku sreću čovjeka, bavili su se i teoretskim i praktičnim monoteizmom jedinke, koji je samo duhovni i mentalni.
2. Osnovni cilj je monoteizam zajednice. Teoretski i praktični monoteizam jedinke je neophodni uvod u monoteizam zajednice. Teoretski monoteizam se odnosi na spoznaju Boga Uzvišenog. Za čovjeka, u granicama mogućnosti njegovog bića, ne postoji neophodnost da Boga spozna ili ne, ili da jedini faktor-pokretač njegove duše bude Bog ili neka od hiljadu drugih stvari. Također, zbog pravila prioriteta, za Boga ne znači ništa da ga čovjek spozna ili ne, obožava ili ne obožava.
Međutim, s obzirom na to da je savršenstvo čovjeka u množini i monoteizmu zajednice, a to nije moguće postići bez teoretskog i praktičnog monoteizma jedinke, Bog je učinio obaveznom spoznaju i obožavanje Sebe, a da bi se ostvario monoteizam zajednice.
3. Osnovni cilj je spoznaja Boga i približavanje Njemu. Monoteizam zajednice predstavlja pripremu i sredstvo za dostizanje ovog savršenog cilja, jer, kao što je ranije i rečeno, u monoteističkom pogledu na svijet, bit svijeta je "od Njega", ne "k Njemu". Prema tome, savršenstvo čovjeka je u tome da se približava Njemu.
Čovjek posjeduje posebnu privilegiju, a to je da, shodno kur'anskim ajetima:
"Kada sam u njeg udahnuo od Svoje duše." (Hidžr, 29 i Sad, 72),
njegova stvarnost jeste Božija stvarnost. Priroda čovjeka je priroda koja traži Boga. Zbog toga, njegova sreća, savršenstvo, spas, dobro i izbavljenje jesu u spoznaji Boga, obožavanju Njega i dolasku u Njegovu blizinu. Međutim, s obzirom na to da je čovjek, po prirodi, društveno biće i, ukoliko ga odvojimo od društva, prestaje biti čovjekom i, ukoliko zajednicom ne vladaju uravnoteženi društveni sistemi, njegovo kretanje u potrazi za Bogom nije moguće. Zbog toga su poslanici djelovali na uspostavljanju pravde i pravednosti i iskorjenjivanju zuluma i nepravde. Pored toga, vrline zajednice, poput pravde, slobode, jednakosti i demokratije, kao i moral zajednice koji, između ostalog, obuhvata darežljivost, opraštanje, ljubav i dobročinstvo, nemaju vrijednost u samoj biti čovjeka, pa se kao takve ne ubrajaju u njegovo savršenstvo. Sve spomenute vrijednosti i vrline predstavljaju pripremu i sredstvo, a prekidom veze sa njihovim Vlasnikom njihovo postojanje i nepostojanje dolaze na isti nivo. One su uvjet za postizanje savršenstva, a ne samo savršenstvo; priprema za izbavljenje, a ne samo izbavljenje; sredstvo spasa, a ne sam spas.
4. Četvrto gledište počiva na činjenici da je, kao što je u trećem stavupojašnjeno, stvarni cilj i savršenstvo svakog bića posvećeno isključivo kretanju ka Bogu. Tvrdnja da su poslanici, u kretanju ka svome cilju, bili dualisti neoprostivi je širk, kao što i tvrdnja da je njihov krajnji cilj dunjalučki spas, koji nije ništa drugo do posjedovanje prirodnih sposobnosti i život u hladu pravednosti, slobode, jednakosti i bratstva, predstavlja materijalizam. Ali, za razliku od prethodnog gledišta, društvenim i moralnim vrijednostima, iako su uvod i sredstvo dostizanja osnovne i jedine vrijednosti čovjeka - spoznaje i obožavanja Allaha dž.š., ne nedostaju osnovne vrijednosti i vrline.
Veza između uvoda u akciju i njenog rezultata je dvojaka:
U prvoj, jedina vrijednost uvoda jeste to što vodi cilju. Nakon dostizanjacilja njegovo postojanje i nepostojanje su istovjetni. Naprimjer, neki čovjek želi prijeći preko potoka i na njegovu sredinu postavi kamen, kako bi, pomoću njega, preskočio na drugu obalu. Jasno je da su, nakon prelaska potoka, postojanje i nepostojanje kamena za tog čovjeka istovjetni. Isti slučaj je i sa ljestvama za penjanje na krov kuće, te sa svjedodžbom o završenom razredu, radi upisa u sljedeći.
Druga veza zasniva se na tome da, i pored činjenice da je uvod sredstvo postizanja cilja, kao i da osnovna i jedina istinska vrijednost pripada cilju, nakon stizanja do njega, postojanje i nepostojanje uvoda nije istovjetno. Nakon postizanja cilja, postojanje uvoda je isto toliko neophodno kao i prije njegovog dosezanja. Naprimjer, naučeno u prvom i drugom razredu jeste uvod i osnova za znanje većih razreda. No, nije tačno da nakon stizanja do većih razreda nije potrebno znanje postignuto u nižim, te da, ukoliko pretpostavimo da sve ranije naučeno bude zaboravljeno kao da ga nije ni bilo, učenik neće biti na šteti i moći će pohađati naredni razred. Samo uz posjedovanje ranijeg znanja može se nastaviti pohađati novi razred.
Tajna je u tome da je uvod ponekad slabiji stepen koji vodi ka cilju, a ponekad nije. Ljestve nisu stepen krova, kao što ni kamen u sredini potoka ne predstavlja stepen prelaska na drugu stranu. Međutim, znanje viših i nižih razreda predstavlja različite stepene jedne stvarnosti.
Moralne i društvene vrijednosti, u odnosu na spoznaju i obožavanje Allaha, dž.š., pripadaju drugoj vrsti veze. Ukoliko čovjek dostigne potpunu spoznaju Boga i dostigne stepen obožavanja Allaha, dž.š., za njega postojanje i nepostojanje istine, tačnosti, pravednosti, plemenitosti, dobrote, traženja dobra, darežljivosti i oprosta, nije istovjetno. Jer, visoki čovjekov moral je jedna vrsta bivanja Božijim, i zapravo stepen spoznaje i obožavanja Allaha, dž.š., pa, čak, i ako nije toga svjestan. Čovjekova želja za ovim vrijednostima potječe od urođene želje za spajanjem sa Božijim, dž.š., svojstvima, čak i ako sam čovjek ne obraća pažnju na njihov iskonski korijen i svjesno ih poriče. Upravo iz ovog razloga, islamska znanost kaže da djela onih koji imaju idealan moral poput pravednosti, dobrote, plemenitosti i sl., čak i ako su mušrici, na onom svijetu neće biti bez utjecaja. Ovakvim osobama će na onom svijetu, ukoliko im nevjerstvoi širk ne budu generirani iz prkosa, na neki način biti pružena satisfakcija. Zapravo, oni su nesvjesno dostigli određeni stepen obožavanja Allaha, dž.š.
60%
Pisac: Šehid Mortaza Motahhari
