Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

OBJAVAIPOSLANSTVO

OPĆA UPUTA

Vjera u Objavu i poslanstvo proizilazi iz jednog oblika svjetonazora. Suština opće upute je u svemu što postoji. Srž opće upute je neophodnost islamskog monoteističkog viđenja svijeta. Zbog toga je poslanstvo neophodna pretpostavka ovoga svjetonazora. Allah, dž. š., s obzirom na to da je Vadžibul-Vudžud biz-zat (Neophodno postoji Svojim Bićem) i kao Vadžibul-Vudžud biz-zat (Neophodnost Postojanja u Svome Biću), tj. potpuna neminovnost (Vadžib min džemi'ul-džihat), apsolutno je Plemenit. On je Milostiv prema svakom biću, u granicama mogućim i dostojnim tom biću, i sva bića upućuje na put usavršavanja. Ova uputa obuhvata sva stvorenja: od najmanje stanice do najveće zvijezde, i od najmanjeg neživog bića do najboljeg i najrazvijenijeg živog bića za koje znamo - čovjeka. Zbog toga, Kur'an riječ Vahj (objava) upotrebljava u značenju upute stvarima, biljkama i životinjama, isto kao što je upotrebljava u značenju upute za čovjeka. Nema bića na ovom svijetu koje je nepomično i jednoliko; svako neprestano mijenja svoj položaj i kreće se u pravcu svoga cilja.

S druge strane, svi znakovi pokazuju da u svakom biću postoji "želja" i "podstrek" ka odredištu koje mu je cilj kretanja, što znači da ih neka tajna unutarnja Sila vuče u pravcu njihovog cilja. To je sila koja se ponekad naziva Božijom uputom. Kur'ani-Kerim prenosi da je hazreti Musa (a.s.) faraonu svoga vremena rekao: "Gospodar naš je Onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga hidajetučinio." (Ta-ha, 50).

Naš svijet ima cilj, sto znači da u nutrini svih bića postoji nešto što ih vuče ka cilju njihove savršenosti i upravo ovo postojanje cilja je Božija uputa.

U Kur'ani-kerimu se riječ Vahj nekoliko puta upotrebljava. Oblici i različiti slučajevi upotrebe ove riječi pokazuju da Kur'an Objavu ne ograničava samo na čovjeka, nego smatra da ona struji i teče u svim stvarima, ili barem u živim bićima. Zbog toga i slučaj pčele naziva Vahjom.Stepeni Vahja i hidajeta razlikuju se shodno nivou upotpunjenosti bića.

Najviši stepen Vahja je onaj koji je nastao lancem Poslanika. Ovaj Vahj se temelji na potrebi ljudske vrste za Božijom uputom, koja, sa jedne strane, vodi čovjeka ka cilju koji je izvan oblasti osjetilnog i materijalnog, i htio-ne htio čovjek će stići do svog odredišta. A, s druge strane, zadovoljava čovjekovu potrebu u društvenom životu, za koji je uvijek nužan, od strane Boga garantiran, zakon. Ranije, u raspravi o doktrinama i ideologiji, objasnili smo potrebu ljudskog roda za ideologijom koja će ga voditi savršenstvu, kao i njegovu nemoć da pronađe i uspostavi ispravnu ideologiju.

Poslanici su poput prijemnika koji je stavljen u pogon u organizmu ljudskoga roda. Poslanici su odabrane osobe koje su kompetentne za primanje poruka ove vrste iz svijeta skrivenog (gajba). Ovu kompetentnost samo Uzvišeni Allah procjenjuje.

Kur'ani-kerim kaže:

"Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje" (En'am, 124).

Premda je fenomen Vahja izvan oblasti razumijevanja i iskustva ljudskih jedinki, ova sila se može spoznati, kao i mnoge druge, putem njenih posljedica. Božiji Vahj ostavlja divan i veliki tragna ličnost nosioca Objave, tj. na samog poslanika, i, zapravo, Vahj ga čini poslanikom, tj., pobuđuje njegove sile i izaziva u njemu veliku i duboku revoluciju koja se odvija u pravcu dobra, razvoja i dobrote ljudske vrste i on objektivno djeluje. Vahj mu daje odlučnost kojoj nema ravne.

Historija nikada neće pokazati odlučnost jaču od odlučnosti poslanika i osoba koje su pobuđene njihovom rukom.

POSEBNOSTI BOŽIJIH POSLANIKA

Božiji poslanici, koji se putem Vahja vezuju sa Izvorištem Egzistencije, posjeduju sljedeće odlike i posebnosti:

1. MU'DŽIZE

Svaki poslanik, kome je od Allaha dato poslanstvo, uživa u natprirodnoj moći i snazi i njome ostavlja manje ili više tragova koji prelaze okvire ljudske moći, koji pokazuju da svaki poslanik koristi Božiju natprirodnu silu, potvrđuju istinitost njihovog pozivanja i dokazuju nebesko porijeklo njihovih riječi.

Kur'ani-kerim za natprirodne efekte, koje su poslanici, sa Božijom dozvolom, pokazivali da bi potvrdili istinitost svojih riječi, kaže da su ajeti, tj. znakovi nubuvveta. Upravo zbog toga, islamski mutekellimi ove znakove, kojima se otkriva nesposobnost i nemoć ostalih ljudi, nazivaju mudžizama. Kur'ani-kerim prenosi da su ljudi svakog vremena od svoga poslanika tražili znak i mu'džizu, a poslanici su na te zahtjeve, koji su bili razumni i logični, zbog toga što su dolazili od ljudi koji su tražili istinu i bez njih nije bilo drugog načina za spoznaju poslanstva tog poslanika, davali potvrdan odgovor. Međutim, kada su takvi zahtjevi postavljani iz drugih razloga, a ne zbog potrage za istinom (naprimjer, u vidu prijedloga "ako učiniš neko djelo, mi ćemo u zamjenu prihvatiti tvoj poziv"), poslanici su odbijali to uraditi.

Kur'ani-kerim prenosi mnoge mu'džize poslanika: od oživljavanja mrtvih i liječenja neizlječivih bolesnika, do govora u bešici, pretvaranja štapa u zmiju, donošenja vijesti iz gajba i budućnosti...

2. ISMET

Jedna od odlika poslanika je i ismet. To je imunost na grijehe i greške, što znači da poslanici ne podliježu pritiscima nefsanskih obmana i ne čine grijehe ili greške. Njihovo udaljavanje od grijeha i grešaka, daje im najviši stepen povjerenja. Pogledajmo sada kojeg je vida ova "imunost"?

Da li je, naprimjer, takvog vida da svakoga puta, kada žele izvršiti grijeh ili grešku, dođe jedan skriveni naredbodavac pa ih u tome spriječi, poput oca koji ne dozvoljava djetetu da griješi.

Ili je takvog oblika da je biće poslanika i njihova građa takva da nemaju mogućnost činjenja grijeha i grešaka, kao što npr. melek ne može zinaluk učiniti iz razloga što je čist od tjelesnih strasti ili kao što računar ne pravi greške zbog toga što nema razuma?

Ili je poslaničko nečinjenje grijeha ili grešaka posljedica spoznaje i stepena njihovog uvjerenja i imana? Naravno, samo ova vrsta je ispravna. Ovdje ćemo odvojeno spomenuti svaku od ove dvije imunosti.

Imunost od grijeha

Čovjek je slobodno biće i određuje svoj način ponašanja na osnovu raspoznavanja odnosa između koristi i štete. Zbog toga "raspoznavanje" ima važno mjesto u slobodi i biranju posla. Nemoguće je da čovjek izabere stvar koja, po mjerilu njegovog poznavanja korisnosti, nema nikakve koristi i, sa druge strane, čak, ima i štetu. Naprimjer, pametan čovjek voli život i svjesno se neće baciti sa planine ili popiti otrov.

Ljudi se razlikuju sa stanovišta vjere i pridavanja važnosti posljedicama grijeha. Što su ove dvije diferencijalne tačke jače, njihova udaljenost od grijeha je veća, a mogućnost njegova činjenja je manja. Ukoliko je stepen imana stigao do granice osvjedočenja i viđenja, do granice na kojoj čovjek svoje stanje, u trenutku činjenja grijeha, vidi kao stanje čovjeka koji se baca sa planine ili pije otrov, tada je mogućnost izbora grijeha svedena na nulu. U tom slučaju neće ići u pravcu činjenja grijeha. Zbog toga ovo stanje nazivamoismet od grijeha.

Prema tome, ismet je posljedica potpunog imana i bogobojaznosti. Nije potrebno da čovjek bude nemoćan činiti grijeh i da do njegovog dostizanja granice "čistoće" i "imunosti" od grijeha postoji neka vanjska sila koja ga silom odvraća od grijeha ili neka imuna osoba koja svojim bićem i snagom ima istu ulogu te sile. Ukoliko čovjek nema snage za činjenje grijeha i ako ga uvijek vanjska sila sprječava da učini grijeh, tada se njegovo negriješenje ne smatra savršenstvom, jer je poput čovjeka koji je u zatvoru i ne može počiniti prijestup. Nečinjenje prijestupa ovog čovjeka se ne može pripisati njegovoj ispravnosti i poštenju.

Imunost od grešaka

Imunost od grešaka također proistječe iz jedne vrste pronicljivosti vjerovjesnika. Greška se uvijek dogodi kada čovjek pomoću određenog unutrašnjeg ili vanjskog osjećaja uspostavlja vezu sa stvarnošću. Od te veze u svom mozgu formira lanac umnih slika koje snagom svoga razuma analizira i kombinira. Poslije toga utječe na ono što posjeduje. Tada, pri komparaciji umnih slika sa vanjskom stvarnošću i pri njihovu aranžiranju ponekad dolazi do greške. Ali, ako je čovjek izravno, pomoću jednog posebnog osjećaja, suočen sa istinskom stvarnošću i shvatanje stvarnosti je jednako spajanju sa njom, a ne umna slika spoja sa stvarnošću, u tom slučaju greška sene može desiti. Božiji vjerovjesnici su iz svoje nutrine povezani i spojeni sa Stvarnošću Postojanja. U samoj stvarnosti greška se ne može ni zamisliti. Naprimjer, ako naspemo sto zrna tespiha u jednu posudu, pa ponovo drugih sto i taj posao ponovimo sto puta, moguće je da naš um pogriješi i posumnja da je ovaj posao obavljen devedeset i devet ili stoi jedan put, ali nije moguće da je sama stvarnost pogriješila i da je radnjom, stotinu puta ponovljenom, broj zrna postao manji ili veći. Osobe koje se u pogledu informacija nalaze u samom središtu toka stvarnosti spojene su sa Suštinom Postojanja i postaju jedno s Njome, daleko su od bilo kakve greške.

Razlika između vjerovjesnika i genija

Upravo ovdje se može shvatiti razlika između vjerovjesnika i genija. Geniji su one osobe koje imaju jaku sposobnost razmišljanja, zaključivanja i procjene. Oni putem svojih čula ostvare kontakt sa stvarima, umnom sposobnošću procjene djeluju na produkte svog uma i stižu do rezultata, te ponekad i pogriješe. Božiji vjerovjesnici pored uživanja u snazi mudrosti, razmišljanja i umne procjeneobdareni su i snagom po imenu Objava, dok je geniji ne posjeduju. I upravo iz tog razloga ni u kom slučaju ne može se vjerovjesnike porediti sa genijima. Poređenje je ispravno kada obje grupe pripadaju jednoj vrsti ili jednoj uniji, ali kada su iz dvije vrste ili dvije unije poređenje je pogrešno. Naprimjer, ispravno je da poredimo sposobnost vida, sposobnost sluha ili mišljenja dvije osobe, ali nije ispravno da poredimo sposobnost vida jedne osobe sa sposobnošću sluha druge osobe i kažemo koja je jača. Genij genija je povezan sa silom mišljenja i zaključivanja neke osobe, a natprirodnost vjerovjesnika odnosi se na drugu snagu po imenuVahj, i na njihovu spojenost sa Izvorištem Postojanja, te je zbog toga njihovo međusobno poređenje pogrešno.

3. VOĐSTVO

Vjerovjesništvo, iako počinje duhovnim putem koji vodiu pravcu Boga, dž. š., približavanjem Njegovom Biću i udaljavanjem od stvorenja, što predstavlja preduvjet za odricanje od vanjskog i pažnju ka unutarnjem, na kraju se, ipak, završava povratkom stvorenjima i vanjskom, u cilju ispravljanja i izgradnje čovjekovog života i njegove upute na Pravi put.

Riječ "nebijj" u arapskom jeziku ima značenje "vjerovjesnik", a isto to značenje ima riječ "pejgamber" u perzijskom jeziku. Riječ "resul" u arapskom jeziku ima značenje "poslanik".

Vjerovjesnik priopćava Božiju poruku Božijim stvorenjima i budi njihove snage i uređuje ih, te poziva u pravcu Boga i onoga čime je On zadovoljan: miru, čistoći, reformatorstvu, neškodljivosti, oslobađanju od svega što nije Bog, istini, ispravnosti, ljubavi, pravednosti i ostalim vrlinama lijepog ponašanja i oslobađa ljudski rod od pokornosti porocima nefsa i pokornosti raznim vrstama idola i taguta.

Muhammed Iqbal Lahori razliku vjerovjesnika od ostalih osoba koje duhovno putuju Bogu (arifi), ali nemaju vjerovjesničku misiju, koje on naziva "batinski ljudi", iskazuje na sljedeći način:

"Batinski čovjek nakon pronalaska mira i sigurnosti na duhovnom putu ne želi se vratiti ovosvjetskom životu. U trenutku kada se nužno vrati, njegov povratak nema velike koristi za ljudski rod, dok povratak vjerovjesnika ima dimenziju kreativnosti i korisnosti, njihov povratak i ulazak u tok vremena ima za cilj uređenje toka historije. Oni ovim putem, od idealnih dimenzija, žele stvoriti idealni novi svijet. Za batinskog čovjeka mir je posljednji stepen, a za vjerovjesnika buđenje njegovih psiholoških snaga je ono što potresa svijet, a te snage su tako proračunate da potpuno promijene svijet."

Zbog toga, predvođenje svega stvorenog i izgradnja sila ljudskog roda u cilju postizanja Božijeg zadovoljstva i dobra za ljudski rod nerazdvojiva je pretpostavka vjerovjesništva.

4. ISKREN NIJET

Vjerovjesnici, s obzirom na činjenicu da ih Allah, dž.š., pomaže, i da nikada ne zaboravljaju da je "misija" od Boga stavljena njima na odgovornost i da izvršavaju "Njegov posao", u svom poslu u potpunosti su iskreni, što znači da nemaju nikakvog cilja osim da upute onoga koga Allah odredi i ne žele nikakve nadoknade od ljudi za izvršavanje svoje misije.

Kur'ani-kerim u suri Šua'ra skraćeno prenosi riječi mnogih vjerovjesnika izrečene prilikom susreta sa svojim narodima. Svaki od njih je u skladu sa problemima s kojima se susretao na svom putu poziva imao jednu vrstu poruke za svoj narod, ali jedna od ponavljanih tema u govorima svih poslanika jeste: "Ja ne želim od vas nadoknadu, ni platu." Zbog toga je iskrenost i neuporedivost jedna od specifičnosti vjerovjesništva. Upravo iz tog razloga vjerovjesnička poruka i besprimjerna 'decidnost' su uvijek zajedno.

Poslanici, budući da se osjećaju "poslanim", te da nemaju niti najmanje sumnje u svoje poslanstvo i njegovu nužnost i korisnost, svoju poruku obznanjuju i brane decidnošću kojoj nema ravne.

Kada je Musa, sin Imranov, zajedno sa bratom Harunom ušao faraonu, a sve što su imali bila je vunena odjeća i štapovi u rukama, pozvali su faraona u vjeru i potpuno odlučno mu rekli: "Ukoliko naš poziv ne prihvatiš, propast tvoje vladavine je neminovna, a ako naš poziv prihvatiš i kreneš putem kojim mi želimo, mi ti garantujemo visoku počast." Faraon sa velikim čuđenjem tada reče: "Pogledajte ih što govore: garantuju moje počasti, ako ih slijedim, inače će propasti moja vladavina."

Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) u prvim godinama poslanstva, kada broj muslimana nije prelazio ni broj prstiju dvije ruke, na sastanku koji je u historiji poznat pod nazivom "Dan opomene", sakupio je velikane Beni Hašima i prenio im svoju poruku i jasno i sa potpunom decidnošću im rekao: "Moja vjera će obuhvatiti cijeli svijet, a vaša sreća je u prihvatanju i slijeđenju mog poziva." Ove riječi su se učinile toliko jakim i nevjerovatnim da se skupina sa čuđenjem međusobno zgledala i ne davši odgovor razišla.

Kada je Poslanikov amidža Ebu Talib, hazreti Resuli-Ekremu (s.a.v.s.) prenio poruku Kurejšija, koja je u osnovi ovakva: "Spremni smo ga izabrati za kralja, svoje najljepše djevojke njemu za žene dati, učiniti ga najbogatijim među nama, pod uvjetom da se odrekne svojih riječi", on je odgovorio: "Kunem se Allahom Uzvišenim, da mi stave sunce u jednu, a mjesec u drugu ruku, nikada ne bih napustio svoj poziv."

I zaista, kao što za sačuvanost od grijeha i sačuvanost od grešaka u predvođenju ljudi neophodne pretpostavke za primanje Objave i vezu sa Allahom Uzvišenim, iskrenost, a isto tako i decidnost su, također, neophodne pretpostavke.

5. IZGRADNJA

Nemoguće je da vjerovjesnici, koji pokreću i uređuju pozitivne snage, i to isključivo radi formiranja pojedinca i ljudske zajednice ili, drugačije rečeno, radi sreće ljudskog roda, čine nešto što vodi ka kvarenju čovjeka ili uništenju ljudske zajednice.

Zbog toga, ako su rezultati pozivanja onoga koji za sebe tvrdi da je vjerovjesnik kvarenje ljudi, neutraliziranje njihovih snaga, usmjeravanje ka razuzdanosti ili, čak, dekadenciji ljudske zajednice, onda su to presudni dokazida on u svom pozivu nije iskren.

Ikbal Lahori veoma lijepo kaže:

"Drugi način prosude o vrijednosti vjerskog iskustva jednog vjerovjesnika (istinitosti njegove poruke i stvarnosti njegove unutarnje veze sa Uzvišenim Allahom) je ispitivanje različitih vrsta čovječnosti koje je on ustanovio, a također i posmatranje svijeta kulture i civilizacije koji je iznikao iz njegove misije."

6. RAZMIRICE I BORBA

Sukob sa širkom, praznovjerjem, neznanjem, vidovnjaštvom, nepravdom i tlačenjem, je još jedan od znakova istinskog poslanstva osobe koja tvrdi da je poslanik. Nije moguće da jedan istinski poslanik bude izabran od Allaha dž.š., a da u njegovoj poruci bude bilo šta što ima miris širka ili pomaže tiraninu i tlačitelju, ili potvrđuje nepravdu, ili šuti pred širkom, neznanjem, praznovjerjem, ne boreći se protiv toga.

Tewhid, razum i pravda su načela poziva (da'we) svih vjerovjesnika i samo pozivanje onih koji pozivaju na ovom putu dostojno je proučavanja i traženja dokaza i mu'džize. Ako neka osoba u svojoj poruci donosi bilo šta protivno tewhidu ili jasnoj presudi i decidnosti svih umova, ili protivno pravdi, a potvrđuje nasilje, njegova poruka nije dostojna proučavanja ili traženja dokaza, isto kao što, ako osoba koja tvrdi da je poslanik čini grijehe ili greške, nema sposobnost vođstva (čak i ako je porijeklo ove nemoći tjelesna mahana ili gnusna bolest poput gube), ili njegov poziv nije na putu izgradnje ljudskog roda, njegova poruka nema vrijednost traženja dokaza i mu'džize. Zbog toga, razum ne dopušta slijeđenje ovakvih osoba, čak ni pod pretpostavkom (nemogućom) da oni posjeduju mu'džize i da ih, čak, pokazuju.

LJUDSKI ASPEKT

Poslanici sa natprirodnim aspektima koje posjeduju (mu'džize, sačuvanost od grijeha i grešaka, besprimjerno vođstvo i izgradnja, te potpuni sukob sa širkom, praznovjerjem i zulumom) ipak su ljudi. Znači, posjeduju sve ono što i ljudski rod: poput ostalih jedu, spavaju, kreću se, dobivaju djecu i na kraju umiru. Oni imaju sve ono što je neophodno ljudskom rodu. Poslanici, kao i ostali, imaju određene obaveze. Obaveze koje se preko njih objavljuju drugim ljudima obuhvataju i njih same. Granice halala i harama važe i za njih i katkad su neke dužnosti za njih čak i oštrije,kao što je, naprimjer, Resuli-Ekrem bio obavezan obavljati noćnu nafilu i probdjeti posljednji dio noći.

Poslanici nikada sebe ne izuzimaju iz obaveza. Oni se poput ostalih, pa, čaki više boje Allaha dž.š. Više od ostalih ibadete, namaz klanjaju, poste, idu u džihad, zekat daju, Božijim stvorenjima dobročinstvo čine, bore se za svoji živote drugih ljudi i u životu nikada nisu teret drugima.

Razlika između poslanika i ostalih ljudi je samo u pitanju Vahja i neophodnim pretpostavkama Objave. Objava ne razdvaja poslanike od ljudi, nego ih izgrađuje kao primjere savršenog čovjeka, te oni kao primjer drugima postaju predvodnici.

POSLANICI-VLASNICI ŠERIJATA

Uopćeno, poslanici se dijele u dvije grupe:

Prvu grupu sačinjava manjina onih kojima je lično i neovisno objavljen niz zakona i naredbi i dužni su ih prenijeti ljudima, te ih upućivati na osnovama tih zakona i naredbi. Ovi poslanici se u Kur'anu nazivaju Ulul-azm. Ne znamo tačno koliko poslanika je bilo u ovoj grupi, posebno ako se ima na umu da Kur'ani-kerim jasno kaže da je prenio priče samo nekih poslanika. Da je Kur'an kojim slučajem prenio priče svih poslanika ili da je bar insistirao na tome da su svi važniji poslanici u Kur'anu spomenuti, možda bi se broj ovih poslanika saznao iz onoga što je u Kur'anu spomenuto. No, mi znamo da su Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Hatemul-Enbija (salavatullahialejhivealejhim) bili Ulul-azm, vlasnici Šerijata isvakom od njih je objavljen niz zakona i naredbi koje će ljudima prenijeti i odgajati ih na tim osnovama.

Drugu grupu čine poslanici koji nisu imali poseban Šerijat i zakon, već su bili zaduženi za propagiranje i promoviranje Šerijata i zakona koji su u tom vremenu postojali. Većina poslanika su pripadali ovoj grupi. Primjerice, iz ove grupe su: Hud, Salih, Lut, Ishak, Ismail, Jakub, Jusuf, Šuajb, Harun, Zekerijja, Jahja...

HISTORIJSKA ULOGA POSLANIKA

Da li su poslanici imali pozitivnu ili negativnu ulogu u historiji? Ili uopće nisu imali nikakvu ulogu? Ako su je imali, kakva je ta uloga bila? Pozitivna ili negativna?

Poslanici nisu bili bez uloge i utjecaja u historiji, što čak ni protivnici vjere ne poriču. Oni su u prošlosti predstavljali nosioce velike nacionalne moći.

Nacionalna moć je u prošlosti, za razliku od one građene zlatom i silom, bila oivičena krvnim, plemenskim i patriotskim težnjama, čiji su reprezenti bili plemenske poglavice i nacionalni čelnici, i na moć proizvedenu uvjerenjima i vjerskim težnjama, a njena manifestacija su poslanici i vjerske vođe.

Ovdje se ne govori o tome da su poslanici uz potporu vjerske snage predstavljali moć, ali se rasprava vodi o pravcu djelovanja te snage. O ovome postoje različita mišljenja.

a) Jedna grupa u svojim djelima, putem manjih ili većih premisa, obično tvrdi da je uloga poslanika bila negativna, obrazlažući to time da je naklonjenost poslanika usmjerena ka duhovnom, a protiv ovosvjetskog. Osa poslaničkog učenja bila je oslobađanje od dunjaluka i okretanje ahiretu, naglašavanje unutarnjeg i oslobađanje od spoljnjega, težnja ka umnom i bijeg od vidljivog. Zbog toga vjerska snaga i poslanici koji predstavljaju njenu manifestaciju su uvijek išli ka čovjekovom razočaravanju u život i bili su kočnica napretku, te je zbog toga uloga poslanika u historiji uvijek bila negativna.

Ovako se obično deklarišu oni koji tvrde da su "intelektualci".

b) Sljedeća grupa na drugi način predstavlja negativnom ulogu vjerskih čelnika. Oni, za razliku od prve grupe, vjeruju da su vjerske vođe naklonjene ovosvjetskom, te njihovu naklonjenost duhovnom smatraju obmanom i maskom i tvrde da je spomenuta naklonjenost ovosvjetskom oduvijek bila u cilju očuvanja postojećeg stanja i u korist sloja nadređenih, a protiv sloja podređenih, i u smjeru suprotstavljanja razvoju zajednice. Oni tvrde da historija, kao i svaki drugi fenomen, ima dijalektičko kretanje, tj. kretanje proizašlo iz unutarnje kontradiktornosti. Pojavom vlasništva društvo se podijelilo u dva neprijateljska sloja: sloj vladara i profitera i sloj potlačenih i gubitnika.

Vladajući sloj neprestano nastoji sačuvati postojeće stanje, kako bi očuvao svoje privilegije, i pored nezaustavljivog usavršavanja sredstava za proizvodnju, oni zajednicu žele zadržati na jednom nivou. Međutim, sloj potčinjenih nastoji, u skladu sa usavršavanjem sredstava za proizvodnju, promijeniti postojeće stanje i umjesto njega izgraditi savršenije stanje. Vladajući sloj svoju ulogu igra u tri različita lica: vjera, vlast i bogatstvo, ili, drugim riječima, faktor sile, faktor moći i faktor obmane. Uloga vjerskih čelnika bila je obmanjivanje i varanje u korist okrutnika i eksploatatora. Njihova naklonjenost ahiretu nije bila stvarna, nego je to bila maska na licu njihove naklonjenosti dunjaluku, a radi pokoravanja savjesti sloja potlačenih, revolucionarnih i onih koji teže napretku. Prema tome, historijska uloga vjerskih čelnika bila je negativna, jer su neprestano bili na strani konzervativaca i zalagali su se za očuvanje postojećega stanja, tj. bili su na strani silnika i moćnika.

Upravo ovakva je i teza marksizma u pojašnjavanju historije. Sa stanovišta marksizma, tri faktora (vjera, država i bogatstvo) pojavila su se zajedno sa principom vlasništva i tokom historije bili su antihumanistički faktori.

c) Sljedeći, opet, historiju drukčije tumače, protivno gornjem gledištu, ali, istovremeno, ulogu vjere i njenih manifestacija, tj., poslanika, smatraju negativnom. Oni tvrde da je zakon usavršavanja prirode i historije zasnovan na dominaciji jakih i nestanku slabih. Moćni su bili i jesu faktor historijskog napretka, dok su slabi faktor dekadencije. Vjeru su izmislili slabi radi kočenja jakih. Vjerski čelnici izmislili su riječi pravda, sloboda, istina, tačnost, jednakost, ljubav, milost, kooperacija, ili, drugim riječima, uveli su moral niže klase u korist slabih, tj. dekadentnog sloja, a na štetu sloja jakih, tj. sloja za napredak, koji je faktor usavršavanja, čime su utjecali na svijest i savjest jakih i spriječili nestanak slabih i ispravljanje i uređivanje ljudske rase i pojavu nadčovjeka. Prema tome, uloga vjere i poslanika koji predstavljaju manifestaciju njene moći bila je negativna, jer je zastupala "moral robova", a bila protiv "morala gospodara" koji je faktor usavršavanja prirode i društva.

Nietzche (Niče), poznati njemački filozof-materijalista, zastupao je ovakvo mišljenje.

d) Pored gornje tri grupe, ostale grupe, pa čak i one koje poriču vjere, ulogu poslanika u prošlosti smatraju pozitivnom, korisnom i u smjeru historijskoga usavršavanja. Ove grupe su, sa jedne strane, posebnu pažnju obratile na sadržaj moralno--socijalnih pouka poslanika, a, sa druge, na stvarne historijske činjenice, te su došle do zaključka da su poslanici u prošlosti imali najosnovnije uloge u reformi, poboljšanju i napretku društva. Ljudska civilizacija ima dva aspekta: materijalni i duhovni. Materijalni aspekt civilizacije jest njena tehničko-industrijska dimenzija, koja je, postepeno se usavršavajući, stigla do stepena na kome se nalazi danas. Duhovni aspekt civilizacije vezan je za međusobne odnose ljudi. Ovaj aspekt je zadužbina poslaničkih pouka i zrake duhovne civilizacije su te koje njenom materijalnom aspektu daju priliku za razvoj. Prema tome, uloga poslanika u usavršavanju duhovnog aspekta civilizacije je direktna, dok je u usavršavanju njenog materijalnog aspekta indirektna.

Prema gledištu ovih grupa, nema prigovora pozitivnoj ulozi poslanika u prošlosti. Međutim, neke od ovih grupa pozitivnu ulogu tih pouka ograničavaju samo na prošlost i smatraju da je vrijeme ovakve vrste pouka danas okončano, te tvrde da su vjerske pouke sa napretkom nauke izgubile svoju ulogu, a u budućnosti će se još i više udaljiti od nje. Međutim, neki drugi tvrde da ulogu imana i vjerske ideologije nikada neće moći zamijeniti naučna dostignuća, kao što je ni razni filozofski pravci nisu mogli zamijeniti. Između raznih uloga koje su poslanici imali u prošlosti ponekad se nailazi na slučajeve da usavršavanje društvene svijesti ljudske zajednice dovodi do toga da članovima zajednice nije bila potrebna potpora vjerskih pouka, ali najosnovnije uloge su upravote koje su bile u prošlosti i koje će i u budućnosti imati istu moć.

Primjeri utjecaja poslaničkih pouka u historijskom usavršavanju su:

1. EDUKACIJA

Edukacija je u prošlosti bila vjerski motivisana. Vjerski motiv je u prošlosti bio najveći pomagač učiteljima i roditeljima. Ovo je jedan od slučajeva u kojima je usavršavanje svijesti zajednice otklonilo potrebu za vjerskim motivom.

2. STROGO PRIDRŽAVANJE DATIH OBEĆANJA I SKLOPLJENIH UGOVORA

Društveni život čovjeka zasnovan je na poštivanjuzavjeta, obećanja, ugovora i pridržavanju sporazuma. Poštivanje zavjeta i ugovora jedan je od stubova humane dimenzije ljudske civilizacije. Ovo je oduvijek bio zadatak vjere, a i danas je, jer joj još uvijek nije nađena zamjena.

Vil Dorant, i pored toga što je bio protivnik vjere, u knjizi "Historijske Lekcije",priznaje ovu činjenicu i kaže:

"Vjera... pomoću svojih obreda ljudske zavjete je podigla na stepen skrušenog odnosa čovjeka prema Bogu i ovim potezom je dovela do stabilnosti postojanja."

Vjera je predstavljala siguran oslonac moralnim i ljudskim vrijednostima.

Moralne vrijednosti bez vjere doživjet će sudbinu novčanice bez pokrića, čija lažna vrijednost brzo postaje jasna.

3. SLOBODA OD SOCIJALNOG ROBOVANJA

Uloga poslanika u borbi protiv despotizma i sukobima sa manifestacijama nepokornosti predstavlja jedan od njihovih osnovnih zadataka, što i Kur'an posebno naglašava. Prvo, uvođenje pravde spominje kao cilj poslanstva i drugo, u svojim kazivanjima u više navrata podsjeća na sukobe između poslanika i despotskih vlastodržaca, te u nekim ajetima jasno kazuje da je sloj društva sa kojim su poslanici neprestano bili u sukobu upravo taj.

Riječi Marksa i njegovih sljedbenika da su vjera, vlast i bogatstvo tri različita lica vladajućeg sloja, koji su protiv potlačenih, besmislene su i u suprotnosti sa jasnim historijskim činjenicama.

Doktor Erani, objašnjavajući Marksovu doktrinu, kaže:

"Vjera je uvijek sredstvo sloja moćnih i sloja koji vlada u društvu, a u cilju pokoravanja sloja potlačenih. Tespih i krst su u istoj ravni sa silom."

Da bi se prihvatile ovakve vrstehistorijskih objašnjenja i filozofija, postoji samo jedan način - zatvaranje očiju pred historijskim činjenicama.

Hazreti Alija je junak i sablje i tespiha. Ali radi pokoravanja kojeg sloja? Donjeg, potlačenog sloja ili gornjeg, vladajućeg? Kakav je slogan hazreti Alije:

"Budite protivnici tlačitelju, a pomagači tlačenom!"

Alija je u cijelom svom životu bio prijatelj sablje i tespiha, a neprijatelj bogatstva. Njegova sablja je korištena protiv bogatih i silnih. Doktor Alijjuverdi u knjizi "Mehziletul-aklel-beseri"kaže: "Alija je svojom ličnošću porazio Marksovu filozofiju."

Od ovih riječi besmislenije su Nietzchove, koje su u direktnoj suprotnosti sa Marksovom doktrinom. On kaže da je sloj moćnih - jedini sloj napretka i usavršavanja zajednice, a vjera je stala u odbranu slabih, te zato vjera predstavlja faktor dekadencije.

Kao da ljudska zajednica ubrzano ide putem usavršavanja onda kada zajednicom vlada zakon džungle. Prema Marksu, faktor napretka je sloj potlačenih, protiv kojeg su poslanici djelovali, dok je prema Nietzcheu, to sloj moćnih, a poslanici su bili protiv njih.

Marks kaže da je vjera proizvod bogatih i moćnih, dok je Nitzche smatra umotvorinom slabih i potlačenih. Marksova greška počiva na tome da je historiju objašnjavao samo na osnovu suprotnosti međuslojevskih interesa, dok je njenu ljudsku stranu zanemario.Njegova druga greška zasnovana je na činjenici da je samo i jedino sloj potlačenih smatrao faktorom napretka. Treću grešku predstavlja činjenica da je poslanike smjestio nastranu vladara.

Nietzcheova greška je u tome što je faktor sile smatrao faktorom historijskog usavršavanja i to tako što je natčovjeka poistovjećivao sa jačim čovjekom, te je jačeg smatrao jedinim faktorom historijskog napretka.

CILJ VJEROVJESNIŠTVA I POSLANSTVA

Uloga poslanika u razvoju historije donekle je rasvijetljena. Sada ćemo razmatrati drugo pitanje: što je glavni cilj slanja vjerovjesnika i što je osnovni razlog slanja poslanika i spuštanja knjiga? Koje su to presudne riječi poslanika?

Moguće je da će neko reći da je osnovni cilj uputa ljudi, njihova sreća, spas, dobro i izbavljenje naroda.

Nema nikakve sumnje da su vjerovjesnici poslati i da upute ljude na pravi put i radi sreće i spasa naroda, kao i za njihovo dobro i spas. Nije riječ o tome, nego je pitanje kakav je konačan cilj ovog pravog puta? Što je to sreća sa njihovog stanovišta? Kakvu vrstu zatočeništva je ovo učenje identificiralo u okvirima ljudskoga roda, te želi spasiti ljude od njega? U čemu ova škola vidi dobro i konačno izbavljenje?

U Kur'ani-kerimu se ukazuje na sva ova značenja i ona se pojašnjavaju, a pored toga spomenuta su dva konkretna značenja i pojma koja približavaju osnovni cilj. To su sljedeće dvije stvari, i sve pouke poslanika uvod su u ova dva postulata, i to:

spoznaja Allaha i približavanje Njemu i drugo, uspostavljanje pravde u ljudskoj zajednici.

U Kur'ani-kerimu se kaže:

"O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da - po Njegovom naređenju - poziva k Allahu i kao svjetiljku koja sija." (Ahzab, 45-46).

Među svim dimenzijama ovog ajeta može se zaključiti da je 'poziv Allahu' jedino što se može smatrati osnovnim ciljem.

S druge strane, o svim poslanicima ovako kaže:

"Mi smo poslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi ispravno postupali." (Hadid, 25).

Ovaj ajet uspostavljanje pravde jasno definira kao cilj poslanstva.

Poziv Allahu i spoznaji Njega, kao i približavanje Njemu, znači poziv teoretskom i praktičnom individualnom tewhidu. Međutim, uspostavljanje pravde u zajednici znači uspostavu praktičnog društvenog monoteizma. Sada pitanje izgleda ovako: Da li je osnovni cilj vjerovjesnika - teologija i obožavanje Allaha, dž.š., a sve drugo, između ostalog i pravda u društvu, predstavlja uvod za navedeno ili je osnovni cilj uspostavljanje pravde, a spoznaja Allaha, dž.š., i obožavanje Njega je uvod i sredstvo za ostvarivanje ove društvene ideje? Druga formulacija ovoga pitanja glasi: Da li je osnovni cilj teoretski i praktični individualni tewhid ili je to praktični društveni tewhid?

Ovdje možemo navesti nekoliko različitih mišljenja:

1. Poslanici su u odnosu na cilj bili dualisti. To znači da su imali dva neovisna cilja. Jedan od ova dva cilja odnosi se na onosvjetski život i sreću čovjeka (praktični i teoretski individualni monoteizam), a drugi na njegovu ovosvjetsku sreću (društveni monoteizam). Poslanici, s obzirom na to da su mislili na dunjalučku sreću čovjeka, bavili su se monoteizmom zajednice. A kako su htjeli osigurati onosvjetsku sreću čovjeka, bavili su se i teoretskim i praktičnim monoteizmom jedinke, koji je samo duhovni i mentalni.

2. Osnovni cilj je monoteizam zajednice. Teoretski i praktični monoteizam jedinke je neophodni uvod u monoteizam zajednice. Teoretski monoteizam se odnosi na spoznaju Boga Uzvišenog. Za čovjeka, u granicama mogućnosti njegovog bića, ne postoji neophodnost da Boga spozna ili ne, ili da jedini faktor-pokretač njegove duše bude Bog ili neka od hiljadu drugih stvari. Također, zbog pravila prioriteta, za Boga ne znači ništa da ga čovjek spozna ili ne, obožava ili ne obožava.

Međutim, s obzirom na to da je savršenstvo čovjeka u množini i monoteizmu zajednice, a to nije moguće postići bez teoretskog i praktičnog monoteizma jedinke, Bog je učinio obaveznom spoznaju i obožavanje Sebe, a da bi se ostvario monoteizam zajednice.

3. Osnovni cilj je spoznaja Boga i približavanje Njemu. Monoteizam zajednice predstavlja pripremu i sredstvo za dostizanje ovog savršenog cilja, jer, kao što je ranije i rečeno, u monoteističkom pogledu na svijet, bit svijeta je "od Njega", ne "k Njemu". Prema tome, savršenstvo čovjeka je u tome da se približava Njemu.

Čovjek posjeduje posebnu privilegiju, a to je da, shodno kur'anskim ajetima:

"Kada sam u njeg udahnuo od Svoje duše." (Hidžr, 29 i Sad, 72),

njegova stvarnost jeste Božija stvarnost. Priroda čovjeka je priroda koja traži Boga. Zbog toga, njegova sreća, savršenstvo, spas, dobro i izbavljenje jesu u spoznaji Boga, obožavanju Njega i dolasku u Njegovu blizinu. Međutim, s obzirom na to da je čovjek, po prirodi, društveno biće i, ukoliko ga odvojimo od društva, prestaje biti čovjekom i, ukoliko zajednicom ne vladaju uravnoteženi društveni sistemi, njegovo kretanje u potrazi za Bogom nije moguće. Zbog toga su poslanici djelovali na uspostavljanju pravde i pravednosti i iskorjenjivanju zuluma i nepravde. Pored toga, vrline zajednice, poput pravde, slobode, jednakosti i demokratije, kao i moral zajednice koji, između ostalog, obuhvata darežljivost, opraštanje, ljubav i dobročinstvo, nemaju vrijednost u samoj biti čovjeka, pa se kao takve ne ubrajaju u njegovo savršenstvo. Sve spomenute vrijednosti i vrline predstavljaju pripremu i sredstvo, a prekidom veze sa njihovim Vlasnikom njihovo postojanje i nepostojanje dolaze na isti nivo. One su uvjet za postizanje savršenstva, a ne samo savršenstvo; priprema za izbavljenje, a ne samo izbavljenje; sredstvo spasa, a ne sam spas.

4. Četvrto gledište počiva na činjenici da je, kao što je u trećem stavupojašnjeno, stvarni cilj i savršenstvo svakog bića posvećeno isključivo kretanju ka Bogu. Tvrdnja da su poslanici, u kretanju ka svome cilju, bili dualisti neoprostivi je širk, kao što i tvrdnja da je njihov krajnji cilj dunjalučki spas, koji nije ništa drugo do posjedovanje prirodnih sposobnosti i život u hladu pravednosti, slobode, jednakosti i bratstva, predstavlja materijalizam. Ali, za razliku od prethodnog gledišta, društvenim i moralnim vrijednostima, iako su uvod i sredstvo dostizanja osnovne i jedine vrijednosti čovjeka - spoznaje i obožavanja Allaha dž.š., ne nedostaju osnovne vrijednosti i vrline.

Veza između uvoda u akciju i njenog rezultata je dvojaka:

U prvoj, jedina vrijednost uvoda jeste to što vodi cilju. Nakon dostizanjacilja njegovo postojanje i nepostojanje su istovjetni. Naprimjer, neki čovjek želi prijeći preko potoka i na njegovu sredinu postavi kamen, kako bi, pomoću njega, preskočio na drugu obalu. Jasno je da su, nakon prelaska potoka, postojanje i nepostojanje kamena za tog čovjeka istovjetni. Isti slučaj je i sa ljestvama za penjanje na krov kuće, te sa svjedodžbom o završenom razredu, radi upisa u sljedeći.

Druga veza zasniva se na tome da, i pored činjenice da je uvod sredstvo postizanja cilja, kao i da osnovna i jedina istinska vrijednost pripada cilju, nakon stizanja do njega, postojanje i nepostojanje uvoda nije istovjetno. Nakon postizanja cilja, postojanje uvoda je isto toliko neophodno kao i prije njegovog dosezanja. Naprimjer, naučeno u prvom i drugom razredu jeste uvod i osnova za znanje većih razreda. No, nije tačno da nakon stizanja do većih razreda nije potrebno znanje postignuto u nižim, te da, ukoliko pretpostavimo da sve ranije naučeno bude zaboravljeno kao da ga nije ni bilo, učenik neće biti na šteti i moći će pohađati naredni razred. Samo uz posjedovanje ranijeg znanja može se nastaviti pohađati novi razred.

Tajna je u tome da je uvod ponekad slabiji stepen koji vodi ka cilju, a ponekad nije. Ljestve nisu stepen krova, kao što ni kamen u sredini potoka ne predstavlja stepen prelaska na drugu stranu. Međutim, znanje viših i nižih razreda predstavlja različite stepene jedne stvarnosti.

Moralne i društvene vrijednosti, u odnosu na spoznaju i obožavanje Allaha, dž.š., pripadaju drugoj vrsti veze. Ukoliko čovjek dostigne potpunu spoznaju Boga i dostigne stepen obožavanja Allaha, dž.š., za njega postojanje i nepostojanje istine, tačnosti, pravednosti, plemenitosti, dobrote, traženja dobra, darežljivosti i oprosta, nije istovjetno. Jer, visoki čovjekov moral je jedna vrsta bivanja Božijim, i zapravo stepen spoznaje i obožavanja Allaha, dž.š., pa, čak, i ako nije toga svjestan. Čovjekova želja za ovim vrijednostima potječe od urođene želje za spajanjem sa Božijim, dž.š., svojstvima, čak i ako sam čovjek ne obraća pažnju na njihov iskonski korijen i svjesno ih poriče. Upravo iz ovog razloga, islamska znanost kaže da djela onih koji imaju idealan moral poput pravednosti, dobrote, plemenitosti i sl., čak i ako su mušrici, na onom svijetu neće biti bez utjecaja. Ovakvim osobama će na onom svijetu, ukoliko im nevjerstvoi širk ne budu generirani iz prkosa, na neki način biti pružena satisfakcija. Zapravo, oni su nesvjesno dostigli određeni stepen obožavanja Allaha, dž.š.

VJERA ILI VJERE

Teolozi i pisci historije religija obično raspravljaju o pojmu "VJERE" (vjera Ibrahimova, vjera jevreja, vjera islam). Svakog vjerovjesnika koji je imao vjerozakon oni smatraju donosiocem vjere. Također, i među narodom veoma je rasprostranjen ovaj termin.

Međutim, Kur'an ima poseban izraz i način govora, koji izvire iz njegovog specifičnog gledišta. Sa stanovišta Kur'ana, Božija vjera od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.), jedna je vjera. Svi poslanici, i oni koji su imali vjerozakon i oni koji ga nisu imali, pozivali su jednom učenju. Principi vjerovjesničkog učenja koji se nazivaju vjerom bili su jedno.

Razlike među nebeskim zakonima su počivale na dvije osnove: prva je bila u nizu sporednih, manje važnih, pitanja, koja su se razlikovala po vremenskim odrednicama i osobenostima sredine i naroda koji je pozivan. Svi su, pak, predstavljali različite oblike i različite dijelove jedne istine i svi su bili usmjereni ka istome cilju. Druga razlika se tiče nivoa podučavanja, jer su kasniji poslanici, ekvivalentno usavršavanju čovječanstva, svoje podučavanje, koje je imalo istu osnovu, izvršavali na višem nivou. Naprimjer, između poduka i učenja islama, vezano za početak, kraj, i svijet i učenja ranijih poslanika, sa stanovišta stepena složenosti problema, razlika je koliko od zemlje do neba. Drugim riječima kazano, ljudski rod, po pitanju podučavanja koje su vjerovjesnici vršili, sliči učeniku koji je proveden od prvog do posljednjeg razreda. To je bilo usavršavanjevjere, a ne diferenciranje između vjera. Kur'an nikada riječ vjera (din) nije naveo u množini (edjan). Sa kur'anskog stanovišta ono što je postojalo je vjera, a ne vjere. Jedna od razlika poslanika u odnosu na genije i velike filozofe zasniva se na činjenici da je svaki filozof imao svoje posebno učenje. Zbog toga su na svijetu uvijek postojale "filozofije", ne "filozofija". A Božiji poslanici su oduvijek potvrđivali jedan drugoga i podsticali. Nikada nisu jedan drugog negirali. Svaki od poslanika, ukoliko je živio na prostoru i u vremenu nekog drugog poslanika, donosio je zakone i naredbe poput njegovih.

Kur'an (a.š.) pojašnjava da poslanici čine jednu cjelinu. Raniji su najavljivali potonje, a kasniji su potvrđivali i pojačavali pređašnje. Kur'an (a.š.) jasno kazuje da su svi poslanici bili zaduženi da najavljuju i potvrđuju jedni druge i kaže:

"Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao - obavezu uzeo: 'Kada vam poslije dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?' Oni su odgovorili: 'Pristajemo!'-'Budite onda svjedoci', rekao bi On, 'a i Ja ću s vama svjedočiti'." (Ali Imran, 81).

Kur'ani-kerim, koji Božiju vjeru, od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.) predstavlja kao kontinuiran tok, a ne nekoliko rukavaca, zove je jednim imenom ISLAM. Naravno, ne želi se reći da je Božija vjera u svim periodima objave imala ovaj naziv i da je među ljudima bila poznata pod njim, nego se želi reći da stvarnost vjere ima bit koja se najbolje definiše riječju islam, pa zato i kaže:

"Kod Allaha je jedina vjera-vjera islam." (Ali Imran, 19).

"Ibrahim nije bio ni jevrej, ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga." (Ali Imran, 67).

PEČAT POSLANSTVA

Rekli smo da su svi poslanici, sa svim sporednim različitostima, bili nosioci jedne poruke i vezani za jedno učenje. Ovo učenje postepeno je predstavljano, srazmjerno mogućnostima ljudske zajednice, sve dok ljudski rod nije stigao do granice na kojoj je navedeno učenje predstavljeno u savršenoj i sveobuhvatnoj formi. I kada je dostignut navedeni nivo, misija poslanstva je okončana. Osoba preko koje je predstavljena i objavljena savršena forma ovoga učenja je hazreti Muhammed b. Abdullah (s.a.v.s.), a posljednja nebeska Knjiga je Kur'an (a.š.)i sam Kur'ani-kerim kaže:

"Riječi Gospodara tvoga su upotpunjene; Njegove riječi niko ne može promijeniti." (En'am, 115).

Sada trebamo razabrati zašto su vjerovjesništva obnavljana u prošlosti i zašto su poslanici dolazili jedan za drugim, iako svi nisu donosili zakone i uglavnom su dolazili radi boljeg provođenja već postojećih vjerozakona. Zašto je nakon Pečata svih poslanika (Muhammeda, s.a.v.s.) ovaj tok završen i ne samo da nije i neće doći poslanik, donosilac vjerozakona, nego ni vjerovjesnik nije i neće doći? Zašto? Ovdje ćemo ukratko razmotriti razloge obnavljanja vjerovjesništva.

UZROCI OBNAVLJANJA VJEROVJESNIŠTVA

I pored činjenice da je vjerovjesništvo kontinuiran proces i Božija poruka, tj. vjera nije ništa do jedan hakikat (istina), uzroci obnavljanja poslanstva i vjerovjesništva, te kontinuiranog dolaska poslanika i prekidanje svega ovoga nakon pojave Hatemul-Enbijaa, Muhammeda (s.a.v.s.), su sljedeći:

Prvo, stari narod zbog nerazvijenosti i umne nezrelosti nije mogao sačuvati svoju nebesku Knjigu. Obično su iskrivljene ili su u potpunosti nestajale i javljala se potreba da se poruka obnovi. Vrijeme objave Kur'ana, prije četrnaest vijekova, predstavlja period kada je ljudski rod prerastao svoje djetinjstvo i u mogućnosti je da očuva svoju vjersku i naučnu baštinu. Zbog toga, u posljednjoj svetoj nebeskoj Knjizi - Kur'ani-kerimu nije bilo iskrivljenja. Muslimani, od trenutka objave svakog ajeta, uopćeno su ga u srcima i spisima čuvali i to na takav način da je mogućnost bilo kakve promjene, iskrivljenja, brisanja ili dodavanja u potpunosti isključena. Zbog toga više nije bilo promjena u nebeskoj Knjizi, te je ovaj uzrok, kao jedan od uzroka obnove poslanstva, neutraliziran.

Drugo, u raznim periodima, ljudski rod, zbog nezrelosti i nerazvijenosti, nijemogao primiti univerzalnu ulogu na svom putu, te usmjeravanjem te uloge, nastaviti put. Neophodno je bilo postepeno upućivanje uz stalnu prisutnost onih koji upućuju. Međutim, u vrijeme posljednjeg poslanstva i nakon toga, ljudski rod je sakupio snagu da primi univerzalnu ulogu, te je plan postepenog upućivanja završen. Uzrok objave vjerozakona, pored ranije pojave nestanka ili iskrivljavanja nebeskih knjiga, bila je i nemogućnost ljudskog roda da preuzme svoj univerzalni plan. Stvaranjem ove mogućnosti i kapaciteta, univerzalni i sveobuhvatni plan je prepušten ljudskom rodu, te je i ovaj uzrok obnove poslanstva i vjerozakona, također, neutraliziran. Ulema predstavlja stručnjake koji, koristeći univerzalni plan upute koju islam pruža, te pisanjem i uređivanjem pravilnika i privremenih taktika, ukazuju na pravi put.

Treće, većina osoba poslanih od Allaha (dž.š.) bili su vjerovjesnici, a ne donosioci vjerozakona. Poslanici, donosioci vjerozakona, moguće je čak da ne prelaze broj prstiju jedne ruke. Posao vjerovjesnika se sastojaou propagiranju, predstavljanju, izvršavanju i tumačenju vjerozakona koji je vladao u njihovo vrijeme. Ulema, u vrijeme posljednjeg Božijeg poslanika, koje predstavlja eru nauke, može uz pomoć spoznavanja univerzalnih principa islama, kao i shvatanjem vremenskih i prostornih uvjeta, te univerzalije usaglasiti sa uvjetima i zahtjevima vremena i prostora, te Božiju naredbu izvući kao zaključak. Ovaj proces se naziva IDŽTIHAD. Dostojna ulema islamskog ummeta, idžtihadom i specijalnom dužnošću predvođenja ummeta, izvršava veliki broj dužnosti koje su izvršavali vjerovjesnici, kao i dio dužnosti poslanika koji su donosili vjerozakon (bez unošenja svojih zakona). Zbog toga, iako potreba za vjerom zauvijekostaje, pa čak, što se ljudski rod više kreće ka civilizaciji, to se više povećava,otklonjena je potreba obnavljanja poslanstva i dolaska nove nebeske knjige ili novog poslanika, a poslanstvo je završeno.

Iz rečenog, jasno je da zrelost i umni i socijalni razvoj čovječanstva igra ulogu u završetku poslanstva, koja se ogleda u nekoliko tačaka:

1. Nebesku Knjigu je sačuvalo od iskrivljenja;

2. Dostiglo je stepen na kojem može da preuzme program svog usavršavanja, ne postepeno, nego odjedanput, te da se njime koristi;

3. Umna zrelost i društveni razvoj daju pravo da sam preuzme promociju, propagiranje i uspostavljanje vjere, te naređivanje dobra i zabranjivanje zla.

Ovim putem ulema je otklonila potrebu slanja vjerovjesnika, koji su bili promotori i propagatori vjerozakona poslanika, njihovih donosilaca.

4. Sa stanovišta umnog razvoja, stiglo je do granice na kojoj može idžtihadom tumačiti i objašnjavati univerzalije Objave, te u različitim vremenskim i prostornim uvjetima, svako pitanje povezati sa odgovarajućim principom. Ovaj važan zadatak, također, vrši ulema ummeta.

Jasno je da završetak poslanstva ne značiotklanjanje potrebe ljudskog roda za poukama od Allaha dž.š., niti za onim što je stiglo Objavom, ili da je poslanstvo završeno, zato što ljudski rod, eto, zbog umne zrelosti i razvoja, nema potrebu za tim. Ne, nikada. Otklonjena je samo potreba za novom objavom i obnovom poslanstva, a ne potreba za vjerom i božanskim poukama.

Poznati allama i veliki islamski mislilac Ikbal Lahori, i pored velikog broja različitih gledišta vezanih za islamska pitanja, kojima sam se u ovoj i ostalim knjigama uveliko koristio, u svom objašnjenju i tumačenju filozofije okončanja poslanstva, načinio je veliku grešku. Riječi ovog velikana zasnovane su na nekoliko principa:

1. Riječ objava (VAHJ), koja leksički znači "tiho, šaputajući govoriti", u Kur'anu ima šire značenje koje obuhvata sve vrste šifriranih uputa, tako da pomoću Vahja bivaju upućeni svi, od najmanjeg neživog bića, biljke ili životinje, pa do čovjeka. On kaže:

"Ova veza sa Korijenom Egzistenzije ne odnosi se samo na čovjeka. Način korištenja riječi vahj u Kur'anu ukazuje da ga ova Knjiga smatra osobenošću života i, naravno,zbog toga su njegove specifičnosti i oblici, suglasno stepenima savršenstva života, različiti. Biljka, koja se slobodno razvija u prostoru, životinja, koja radi prilagođavanja novoj životnoj sredini dobije novi dio tijela, i čovjek, koji iz unutarnjih dubina života prima novu svjetlost, predstavljaju različita stanja Objave, koja prema mogućnostima njezina primanja ili prema vrsti kojoj pripada objekat upute, ima različite oblike."

2. Objava predstavlja vrstu instinkta i njena uputa predstavlja vrstu instinktivne upute.

3. Objava predstavlja uputu čovjeka sa kolektivnog stanovišta. Znači, ljudska zajednica, s obzirom da predstavlja jednu cjelinu i ima jedinstvenu putanju i zakone kretanja, neophodno je da bude upućena. Vjerovjesnik je ovaj prijemnik, koji instinktivno prima ono što je potrebno vrsti. Iqbal kaže:"Ovosvjetski život iluminantno uviđa svoje potrebe i u kriznom momentu određuje smjer svog kretanja. Ovo je upravo ono što se jezikom vjere naziva stizanje Vahja (objave) poslaniku."

4. Živa bića u prvim fazama bivaju upućivana putem instinkta. Što se povećava stepen savršenstva i što se razvija moć osjećaja, mašte i razmišljanja, smanjuje se moć instinkta, te, zapravo, osjećaj i razmišljanje zauzimaju njegovo mjesto. Zbog toga, insekti imaju najjače instinkte, a čovjek najslabije.

5. Ljudska zajednica, sa društvenog aspekta, nalazi se na putu usavršavanja i poput životinja je, kojima je u prvim fazama bio potreban instinkt, te su postepeno, sa razvojem moći osjetila, mašte, pa, čak, i razmišljanja, uputu putem osjetila i razuma zamijenile uputom putem instinkta. Ljudska zajednica je, također, na svom putu usavršavanja stigla do tačke na kojoj se njena moć razuma razvila, što je uzrok slabljenja instinkta (Vahja-Objave). Iqbal kaže:

"U periodu djetinjstva ljudskoga roda duhovna energija razjašnjava neku stvar (što ja nazivam 'poslaničkom samosvijesti') i pomoću nje se vrši štednja individualne misli i izbor životnog puta, a slijeđenjem naredbi, izborom i spremnim praktičnim rješenjima. Međutim, rođenjem razuma i kraljice kritike, život u svoju korist prekida formiranje i razvoj raznih oblika samosvijesti, pomoću koje je u ranijoj fazi ljudskog usavršavanja proticala duhovna sila. Čovjek se prvo nalazi pod komandom strasti i instinkta. Razum, koji iznosi argumente i koji je jedini uzrok čovjekove dominacije nad okolinom, predstavlja usavršavanje i napredak, te zbog rođenja razuma, neophodno ga je učvrstiti i ojačati, sprečavajući druge oblike spoznaje (instinktivne upute i spoznaje)."

6. Svijet čovječanstva se dijeli na dva osnovna perioda: period upute putem Objave i period upute putem razuma i razmišljanja u prirodi i historiji. Iako je u starom svijetu postojalo nekoliko velikih filozofskih sistema (između ostalih Grčka i Rim), ali nisu imali veliku vrijednost, i ljudski rod je bio u periodu djetinjstva i nezrelosti. Lahori kaže:

"Nema sumnje da je stari svijet u vrijeme kada je čovjek, naspram današnjeg, bio u primitivnom stanju i uglavnom potčinjen sugestijama proizveo nekoliko filozofskih sistema, ali se ne smije zaboraviti da je formiranje velikih sistema bilo zasnovano na djelovanju same misli, koja nije mogla preći klasifikaciju nejasnih vjerskih uvjerenja i običaja, te nam nije pružilo ništa konkretno o stvarnom životnom stanju."

7. Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) sa kojim je okončano poslanstvo, pripada i starom i novom svijetu. Sa stanovišta izvora nadahnuća, što Objava jeste (a ne empirističko istraživanje prirode i historije), pripada starom svijetu, a sa stanovišta srži njegovog učenja, koje poziva razmišljanju, učenju, izučavanju prirode i historije, a čijom pojavom se prekida djelovanje Objave, on pripada novom svijetu. Lahori kaže:

"Zbog toga što ovom problemu prilazimo na ovakav način, moramo priznati da se čini da se Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) nalazi između starog i novog svijeta. Tamo gdje govori o izvoru njegovog nadahnuća, on pripada starom svijetu, a kada se razmatra srž njegovog nadahnuća, pripada novom svijetu. U njemu život otkriva nove izvore spoznajekoje su dostojne njegovog novog - modernog toka. Pojava i rođenje islama predstavlja pojavu i rođenje logičkog, induktivnog uma. Poslanstvo, pojavom islama, kao rezultat otkrića neophodnosti okončanja samog poslanstva, stiglo je do granice savršenstva, što uzrokuje shvatanje da život ne može kontinuirano opstati u periodu djetinjstva sa vođstvom izvana. Ukidanje proricanja i nasljedne vladavine u islamu, stalna pažnjaKur'ana posvećena razumu i eksperimentu, te važnost koju ova Jasna Knjiga pridaje prirodi i historiji, kao izvorima ljudske spoznaje, predstavljaju različite slike jedinstvene misli okončanja perioda poslanstva."

Navedeno predstavlja osnovu i principe filozofije okončanja poslanstva sa stanovišta allame Iqbala. Nažalost, ova filozofija je izmijenjena i mnogi njeni principi su netačni.

Prvi prigovor, koji se nameće, zasniva se na tome da, ukoliko navedena filozofija bude tačna, u tom slučaju ne samo da nema potrebe za novom objavom i novim poslanstvom, već, apsolutno, nema nikakve potrebe za uputom putem objave,jer uputa putem empirističkog uma zamjenjuje onu putem objave. Kada bi ova filozofija bila ispravna, bila bi filozofija prekida pobožnosti, a ne prekida poslanstva, dok bi cilj islamske Objave bio obznana završetka perioda vjere i početka perioda uma i nauke. To je ne samo suprotno islamu, nego je suprotno i doktrini samog Iqbala. Sav trud i pokušaji Iqbala su zasnovani na tome da su nauka i razum potrebni ljudskoj zajednici, ali ne i dovoljni. Ljudskom rodu je vjera isto toliko potrebna koliko i nauka. Sam Iqbal pojašnjava da su za život neophodni čvrsti principi i promjenljive sekundarne stvari, te da je zadatak "islamskog idžtihada" upravo otkrivanje suglasja sekundarnog sa primarnim. On kaže:

"Ova nova kulturaje izgradila osnovu svjetskog jedinstva na principu tewhida. Islam, kao vladajući aparat, predstavlja praktično sredstvo za postavljanje principa tewhida na mjesto živog faktora u umnom i emocionalnom životu ljudske vrste. Islam traži odanost Bogu (dž.š.), ne despotskoj vladavini, a pošto je Allah dž.š., Konačni Duhovni Temelj svakog života, odanost Bogu praktično predstavlja odanost idealnoj prirodisamog čovjeka. Zajednica koja je izgrađena na ovakvoj zamisli stvarnosti u svom životu mora usaglasiti kategorije 'vječnosti' i 'promjene', te mora imati na raspolaganju vječne principe radi uređenja svog društvenog života, jer ono što je vječno i stalno gradi nam čvrst oslonac na ovom, stalno promjenljivom, svijetu. Međutim, ukoliko vječni princip bude shvaćen kao oponent svakoj promjeni, znači oponent onoga što Kur'an smatra jednim od najvećih Božijih 'znakova' (ajeta), u tom slučaju neće se kretati ono što je u biti pokretno. Poraz Evrope u političkim i društvenim naukama predstavlja oličje prvog principa,a statičnost islama u posljednjih pet stotina godina oličje drugog principa.Šta je princip kretanja u islamu? Upravo onaj princip koji se naziva 'IDŽTIHAD'.

Prema gornjem tekstu, zauvijek nam ostaje potreba za uputom putem Objave. Uputa putem empirističkog uma ne može zamijeniti uputu putem Objave. Sam Iqbal je potpuni zagovornik principa neophodnosti postojanja vječne upute, ali filozofija koju je on iznio o okončanju poslanstva pretpostavlja da, ne samo da nema potrebe za novom Objavom i novim poslanstvom, nego nema potrebe za uputom putem Objave, te, zapravo, ne samo poslanstvo, nego i pobožnost stiže do svog kraja.

Ovakvo,sa greškama isprepletano, Iqbalovo objašnjenje okončanja poslanstva, bilo je uzrokom onako pogrešnog izvlačenja zaključka iz njegovih riječi, uzrokovalo je pogrešan zaključak, te da se uobrazi da period kraja poslanstva znači vrijeme neovisnosti o Objavi. Potreba čovjeka za poslaničkom uputom i odgojem je poput potrebe djeteta za učiteljem. Dijete svake godine prelazi u viši razred i mijenja učitelja. Ljudski rod, također, postepeno je prešao na viši nivo, te su zakon i vjerozakon promijenjeni. Dijete stiže do zadnjeg razreda, stječe diplomu i od tog momenta, nezavisno od učitelja i profesora, kreće sa istraživanjem. Čovječanstvo posljednjeg perioda, također, objavljivanjem kraja poslanstva, steklo je diplomu nezavisnosti od klasičnog učenja i samo, nezavisno, kreće u istraživanje, izučavajući prirodu i historiju, a to je značenje IDŽTIHADA.Prema tome, kraj poslanstva znači stizanje čovječanstva na stepen SAMODOVOLJNOSTI.

Bez sumnje, ovakvo tumačenje kraja poslanstva je pogrešno. Njegovi rezultati nisu prihvatljivi ni za Iqbala, a ni za osobe koje su izvukle ovakve zaključke iz njegovih misli.

Drugo, kada bi Iqbalova doktrina bila tačna, tada bi rođenjem empirističkog uma i ono što Iqbal naziva "unutarnjim iskustvom" (otkrovenja Allahovih evlija), također, moralo biti okončano, jer je pretpostavka da ovakva djela spadaju u jednu vrstu instinkta, a, pojavom empirističkog uma, instinkt, koji predstavlja uputu izvana, stišava se. Međutim, i sam Iqbal pojašnjava da unutarnje (batinsko) iskustvo zauvijek ostaje i, sa stajališta islama, unutarnje iskustvo predstavlja jedan od tri izvora spoznaje Iqbal, osobno, mnogo naginje irfanu (gnosticizmu, spoznaji) i čvrsto vjeruje u duhovna nadahnuća. On sam kaže:

"Ovo gledište ne znači da je 'unutarnje iskustvo', koje se sa aspekta kakvoće ne razlikuje od 'poslaničkog iskustva', sada odvojeno od životne stvarnosti. Kur'an 'enfus' (ego) i 'Afaq' (Univerzum) drži izvorima znanja i spoznaje. Allah dž.š., Svoje znakove razjašnjava i u unutarnjem i u vanjskom iskustvu, a dužnost čovjeka je da spoznaju, bilo kog oblika ona bila, izloži sudu. Ideja okončanja se ne smije shvatiti tako da je konačna sudbina života potpuna zamjena emocija razumom. Ovakvo što niti je moguće, niti poželjno. Razumska vrijednost ove ideje počiva na stvaranju nezavisnog, kritičkog stanovišta pred unutarnjim iskustvom, a ovo vjerovanje je privelo kraju period historije u kome su argumenti i tvrdnje osoba o povezanosti sa natprirodnim bile punovažne.Prema tome, jedno unutarnje i irfansko iskustvo, koliko god bilo uobičajeno, sada se mora posmatrati očima jednog potpuno prirodnog iskustva, a zatim ga, poput ostalih ljudskih iskustava, kritički razložiti i analizirati.

Posljednjim riječima Iqbal hoće da kaže da okončanjem poslanstva nisu okončana nadahnuća, otkrovenja i kerameti Allahovih evlija, ali je okončana njihova ranija argumentacija i kredibilitet. U prošlosti, dok se još uvijek nije rodio empiristički um, mu'džize i kerameti su bili potpuno prirodni i prihvatljivi i u njih se nije moglo sumnjati. Međutim, za razvijeni ljudski rod, koji je stigao do umnog savršenstva (ljudski rod posljednjeg perioda), one više ne predstavljaju dokument i argument, te, poput bilo kog drugogdogađaja ili slučaja, moraju biti izložene umnom iskustvu. Doba prije posljednjega, bila su doba mu'džize i kerameta, tj. mu'džize i kerameti su razum stavili pod svoj utjecaj, dok je doba završetka (hatmijjeta) era razuma (akl). Razum ne uzima keramet kao dokaz, osim ako putem svojih mjerila, a nadahnućem, ne otkrije tačnost i punovažnost jedne već putem nadahnuća otkrivene istine.

Ovaj dio Iqbalovih riječi, također, pun je neispravnosti, kako vezano za period prije posljednjeg, tako i za period poslije njega. Poslije ćemo u poglavlju"Posljednja mu'džiza" o tome raspravljati detaljnije.

Treće: To što je Iqbal Objavu smatrao vrstom instinkta je greška. Upravo odavde potječu i druge njegove greške. Instinkt, kao što i sam Iqbal smatra, predstavlja jednu potpuno prirodnu (neoštećenu) i nesvjesnu osobinu, nižu od osjetila i razuma, koju je zakon stvaranja, još u prvim stepenima života životinja (insekata i nižih od njih), smjestio među životinje. Razvojem uputa koje su na višem stepenu (osjetila i razum), instinkt slabi i opada. Iz tog razloga, čovjek, koji je najbogatija životinja sa stanovišta misaonog aparata, predstavlja najslabiju životinju sa stanovišta instinkta.

Nasuprot ovome, Objava je uputa iznad osjetila i razuma, a pored toga, do određene granice je i stečena. Čak je na svom najvećem stepenu i "svjesna". Samo činjenica da je Objava svjesna, za veliki broj stepeni je iznad osjetila i razuma, a prostor koji se otkriva putem Objave, mnogo je širi, veći i dublji od prostora koji empiristički um može otkriti.

Mi smo u jednom od prethodnih dijelova (dio o školama i ideologijama) dokazali da, s obzirom na skup individualnih i društvenih sposobnosti čovjeka, kao i kompliciranost društvenih odnosa među ljudima, te nedefinisanost cilja čovjekovog toka usavršavanja, moramo prihvatiti da je sve ono što su filozofi i društveni mislioci ispleli kao ideologiju, ustvari, zabluda i lutanje. Za čovjeka postoji samo jedan način prihvatanja ideologije i to putem Objave. Ukoliko ne prihvatimo ideologiju stiglu preko Objave, moramo prihvatiti činjenicu da je čovjek lišen ideologije.

Današnji mislioci tvrde da je prikaz krivulje budućnosti ljudskoga roda putem ljudskih ideologija moguć samo u obliku postepenog kretanja, od stupnja do stupnja. To znači da je tek na određenom stupnju moguće (i to prema tvrdnjama ove gospode) odrediti naredni stupanj. Tu uopće nije jasno gdje su naredni stupnjevi, odnosno stanice, i koji je stupanj (stanica) konačan, te da li uopće postoji konačna stanica. Sudbina jedne ovakve ideologije je jasna.

Kamo sreće da je Allama Iqbal, koji je velikim dijelom izučavao djela arifa i gajio posebne simpatije prema "Mesneviji" Mevlane, više izučavao spomenuta djela i uzeo bolje mjerilo za teoriju okončanja poslanstva. Arifi su spoznali da je poslanstvo okončano zbog toga što su svi individualni i društveni stupnjevi čovjeka, kao i put koji čovjek mora preći, na jednom mjestu otkriveni. Nakon ovoga, dokle god bilo ko od ljudi stigne, to neće biti više od ranije otkrivenog. Bez izlaza osuđen je na slijeđenje:

"Hatem (pečat, kraj) je onaj koji je prešao sve stupnjeve, ne ostavivši nijednog nepređenog."

Ovo je mjerilo okončanja poslanstva, a ne razvoj empirističkog uma zajednice. Iqbal, da je samo više pazio i udubio se u djela velikana koje je simpatisao (poput Mevlane), shvatio bi da Objava ne spada u grupu instinkta, te da je život i duhsuperiorniji od razumskog duha i života. Mevlana kaže:

Osim duha bez razuma što u kravi i magarcu biva

Čovjek dobi um i duhovnost drugu

Ali i pored uma i duha insanskog

Ima bolji duh, stepena pejgamberskog i evlijanskog

Tijelo vanjština, a duh nutrina

Tijelo poput rukava, a duh ruka pokrivena

No, razum skriveniji je od duha

A osjetila brže vode duhu

Od razuma skriveniji duh Objave biva

On, skriven, izvor svega biva

Ahmedov um ne bijaše ni od koga skriven

Duh Objave mu ne postade dokaz svima

Duh Objave svoje prilike ima

Ne spozna ga akl, jer on ga ne prima

***

Njemu je Levhi Mahfuzpredvodnik

od čega sačuvan, sačuvan od greške

Nije astrologija, niti gatanje, a ni snovi bajni

Vahj je istina VALLAHI, znaj to sigurno

Četvrto, čini se da je Iqbal počinio grešku identičnu sa greškom zapadnog svijeta. Zamijenio je iman (vjerovanje) ilmom (naukom). Naravno, Iqbal je žestoki protivnik postavljanja nauke na mjesto vjere, ali put koji je prešao u svojoj filozofiji okončanja poslanstva vodi upravo tome. Iqbal Objavu definiše vrstom instinkta, te tvrdi da se djelovanjem misaonog aparata okončava zadatak instinkta, koji se gasi i nestaje. To je tačno, ali u slučaju ako misaoni aparat nastavi upravoonim putem kojim se kretao instinkt. A ako pretpostavimo da instinkt ima određene dužnosti, a misaoni aparat druge, u tom slučaju nema razloga da sa aktiviranjem misaonog aparata prestane djelovanje instinkta. Pretpostavimo da je Objava jedna vrsta instinkta, te da joj je, kao takvoj, zadatak prezentacija jedne vrste svjetonazora i ideologije koja nije načinjena razumom i razmišljanjem. U tom slučaju, nema razloga da, razvojem logičkog induktivnog uma (prema riječima samog allame Iqbala), prestane djelovanje instinkta.

Stvarnost počiva na činjenici da allama Iqbal, i pored veličine, genija i odanosti islamu, pod utjecajem činjenice da je njegova kultura - zapadna kultura, te da mu je islamska kultura sekundarna, tj. svo njegovo obrazovanje bilo je vezano za oblasti Zapada, a po pitanju islamske kulture samo je pročitao određeni broj djela i to posebno fikh, irfan i vrlo malo filozofije, ponekad čini katastrofalne greške.

Ja sam u uvodu petog sveska djela "Principi filozofije i metod realizma", ukazao na nezrelost i nedoraslost Iqbalove misli u dubokim filozofskim pitanjima. Upravo iz tog razloga nije ispravno porediti ga sa Sejjidom Džemaluddinom Asad-Abadijem. S druge strane, Sejjid Džemal, sa stanovišta individualnog genija se ni u kom slučaju ne može porediti sa Iqbalom. Kod njega je, za razliku od Iqbala, prva i osnovna kultura islamska, a zapadna kultura predstavlja njegovu sekundarnu kulturu. Pored toga, merhum Sejjid Džemal je zbog velikog broja putovanja u islamske zemlje, te izučavanja tokova u njima, na samom mjestu, bio informiraniji od Iqbala po pitanju stanja u islamskim zemljama. Zbog toga, nikada nije počinio greške poput Iqbalovih katastrofalnih vezano za poznavanje tokova u pojedinim islamskim zemljama (poput Turske i Irana).

PEČATSVIHMU'DŽIZA

Kur'an je vječna mu'džiza Pečata poslanika Muhammeda (s.a.v.s.). Raniji poslanici, poput Ibrahima, Musaa i Isaa, imali su i nebesku Knjigu i mu'džize. Domen njihovih mu'džiza bilo je nešto izvan nebeske Knjige, kao, naprimjer, promjena goruće vatre u "hladnu i spasonosnu", pretvaranje suhog štapa u zmiju ilioživljavanje mrtvih. Jasno je da je svaka od ovih mu'džiza bila privremena i prolazna, dok je domen mu'džize Pečata Poslanika sama njegova Knjiga. Ta Knjigaje istovremeno i Knjiga i dokaz njegovog poslanstva, te je upravo zbog toga Pečat svih mu'džiza, za razliku od ostalih, trajna, a ne privremena.

Kao knjiga, Kur'ani-kerim je primjeren vremenu u kome opstoji, a koje je, ustvari, doba napretka znanja i nauke, civilizacije i kulture. To pruža mogućnost da se postepeno razjašnjavaju njene mu'džizanske dimenzije koje ranije nisu bile jasne. Isto tako, vječnost Kur'ani-kerima proporcionalna je trajanju njegove poruke i misije, koja ostaje zauvijek i nikada neće nestati.

Kur'ani-kerim u nekoliko ajeta sebe predstavlja kao mu'džizu, naglašava svoj nadljudski karakteri razjašnjava mogućnost dolaska neke druge mu'džize mimo Kur'ana od Hatemul-Enbijaa (s.a.v.s.).

U njemu su razjašnjena mnoga pitanja vezana za mu'džize, kao što je neophodnost zajedništva poruke Božijih poslanika i mu'džize, zatim činjenica da je mu'džiza "jasan dokaz" i presudan argument, da su ih poslanici činili "bi iznillahi" (sa Allahovim dopuštenjem), kao i to da su one činjene samo do granice na kojoj su predstavljale "znakove" i "jasne dokaze" istinitosti njihovog govora i da poslanici nisu bili obavezni odgovoriti na improvizacije ljudi i na ono što u bilo kom momentu nekoj osobi padne na pamet i zatraži mu'džizu. Drugim riječima, poslanici ne prave "pozorišnu predstavu od mu'džiza", ne prave njihovu tvornicuili nešto tome slično.

Kur'ani-kerim, pored toga što razmatra ovo pitanje, potpuno jasno govori o mnogim mu'džizama ranijih poslanika, kao onima Nuha, Ibrahima, Luta, Saliha, Huda, Musaa i Isaa (alejhimusselam) i na njih stavlja obilježje ispravnosti koja se ni na koji način ne može osporiti.

Neki orijentalisti i kršćanski svećenici, na osnovu ajeta u kojima Kur'an negativno odgovara na provokacije mušrika prilikom njihova traženja mu'džiza, tvrdili su da je Poslanik (s.a.v.s.) ljudima govorio: "Ja nemam mu'džize osim Kur'ana, ako Kur'an prihvatite kao mu'džizu, pa dobro je, inače drugu mu'džizune mogu učiniti." Neki od muslimanskih pisaca "intelektualaca" današnjice, također, prihvataju isto ovo mišljenje i dokazuju ga na sljedeći način: mu'džiza je dokaz,uvjerljiv za nezrele osobe i djecu koja slijede neuobičajene i čudne stvari, dok odraslu osobu one ne zanimaju i njena preokupacija je logika. Pošto je doba Resulullaha (s.a.v.s.) bilo doba razuma i logike, a ne doba obmana i maštarija, Resulullah se, s Allahovom dž.š., dozvolom, uzdržavao od prihvatanja zahtjeva za bilo kakvom mu'džizom pored Kur'ana (a.š.).

Ovakvi intelektualci kažu:

"Neizbježno je bilo za ranije poslanike da pribjegavaju pomoći mu'džiza i natprirodnih djela. U ono vrijeme bilo je teško, pa, čak, i nemoguće, predvođenje ljudi uz pomoć umnih dokaza... U vrijeme pojave Resulullaha (s.a.v.s) ljudska zajednica je prošla dječije doba i stupala u doba umne zrelosti. Jučerašnje dijete, koje je bilo ovisno o majci, koja ga je vodila za ruku i učila hodati, sada može stajati na svojim nogama i koristiti svoj mozak... Nije bila bezrazložnaResulullahova (s.a.v.s.) istrajnost, pred insistiranjem poricatelja i neprijatelja, da ne čini mu'džize i natprirodna djela za dokazivanje istinitosti svog poziva, nego se oslanjao na umne dokaze, iskustvo i historijske dokaze... I pored velikog insistiranja i upornosti poricatelja (vjere-op.p), Resulallah (s.a.v.s.), po Allahovoj naredbi, uzdržavao se od mu'džiza, onakvih kakve su bile kod ranijih poslanika, i samo se oslanjao na Kur'an kao mu'džizu kojoj nikada neće biti slične. Kur'an, kao mudžiza Pečata svih poslanika (s.a.v.s.), i sam predstavlja razlog pečaćenja (okončanja-op.p.) poslanstva. On predstavlja knjigu koja sadržava istine svijeta stvaranja i pouka je u životu u potpunoj sprezi sasvim stvarima. To je mu'džiza pogodna za zrelog i pametnog čovjeka, a ne za dijete opasano iluzijama i maštarijama."

I još kažu:

"Okruženje u kome su ljudi ranije živjeli bilo je prepuno praznovjerja, obmana i natprirodnosti. Na njihova čula nije utjecalo ništa do ono što je "protivno umu i osjetilima", te upravo zbog toga čovjeka u historiji uvijek vidimo kako traži mu'džize i kako je opčinjen skrivenim.

Ovaj osjećaj, koji je nasuprot svega što je neosjećajno i neracionalno, jači je među ljudima koji su dalje od civilizacije. Ljudi u mjeri u kojoj su bliže prirodi više žude za "onom stranom prirode", sujevjerje je defaktan porod ovakve stvarnosti. Pustinjski čovjek je uvijek u potrazi za mu'džizom, njegov svijet je pun duhova i začuđujućih tajni... Duša drevnog čovjeka biva dirnuta samo čudom, koje vidi kao nešto tajanstveno, čarobno i nejasno.

Iz ovog primjera jasno se da zaključiti da su, ne samo poslanici, nego i mnogi vladari, silnici i mudraci morali pribjegavati natprirodnim sredstvima kako bi uspjeli nešto dokazati. I u ovakvom okruženju poslanici, koji su zgradu svoje poruke temeljili na skrivenom, bili su primorani više od drugih koristiti mu'džize. Zato su na iman ljudi njihovog vremena više utjecale mu'džize nego logika, znanje, stvarna i osjetilna istina.

Ali, priča Muhammeda (s.a.v.s.) je izuzetak iz ovoga pravila. U zajednici u čijem najvećem trgovačkom, otvorenom, naprednom gradu nije bilo više od sedam osoba pisara, i koja osim časti, sablje, robe, deva i sinova ni o čemu drugom nije razmišljala, kao svoju mu'džizu je obznanio Knjigu i sama ta činjenica predstavlja mu'džizu. Knjiga! U zemlji u čijoj historiji se nije mogao pronaći nijedan primjerak knjige, Allah, dž.š., kune se mastilom, perom i onim što oni pišu; u sredini u kojoj su ljudi pero smatrali sredstvom poslovanja samo nekoliko osoba, skromnih, nemoćnih i bez ponosa, i to predstavlja mu'džizu... Knjiga je jedina mu'džiza koju uvijek možemo vidjeti, svakog dana njena nadnaravna osobenost se povećava i jedina je čiju vrijednost, za razliku od ostalih mu'džiza, svako ko je mudriji, učeniji i svako naprednije i civilizovanije društvo tačnije i dublje doživljava. Jedina je mu'džiza za koju vjerovanje u nju nije ograničeno samo na one koji vjeruju u gajb-stvari, pošto svaki mislilac prihvata činjenicu da je mu'džiza. Jedina je mu'džiza koja nije samo za avvam (običan narod), nego je i za intelektualce. Jedina je mu'džiza koja, za razliku od ostalih, mu'džiza, nije samo za čuđenje ili za gledanje; nije uvod i sredstvo za prihvatanje jedne poruke, nego je za pouku i odgoj onih koji vjeruju u Njega. Ona sama je cilj prihvatanja. Ona sama je poruka.

I, na kraju, mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.) ne spada u vrstu "neljudskih",iako je neljudsko djelo i zbog toga, za razliku od pređašnjih mu'džiza koje su koristile samo kao sredstvo da bi ljudi povjerovali (a uz to broj onih koji su ih vidjeli je ograničen), i osim te nema druge svrhe, mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.) spada u grupu čovjekovih najuzvišenijih sposobnosti i može se koristiti kao njegov najuzvišeniji uzor, koji mu je uvijek dostupan... Muhammed (s.a.v.s.) je pokušavao ljudsku radoznalost odvratiti od neobičnih događaja, kerameta i natprirodnih djela i podsjetiti na pitanja uma, logike, znanja, prirode, džemaata, ahlaka, i njihova čula vratiti u stvarnost i istinu odvrativši ih od čuda i neobičnih stvari. To nije bio jednostavan pokušaj (pogotovo sa ljudima koji se predaju samo pred natprirodnim), i to od čovjeka koji sebe, među njima, naziva poslanikom. Nazivati se poslanikom i ljude pozivati Poruci Boga, dž.š., i jednom, čak, zvanično priznati da "Ja nisam obaviješten o gajbu" vrlo je čudno djelo koje, osim svoje ljudske vrijednosti, posebno fascinira natprirodnom iskrenošću, koja se osjeća u njegovim djelima i koja svako srce prosvjetljava i svaku misao uzdiže i poboljšava.

Pitali su Poslanika (s.a.v.s.): "Ako si ti poslanik, unaprijed nam reci cijene robe, da bi u našoj trgovini postigli veću korist." Kur'an, (a.š.), mu naređuje da kaže: "Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe neku štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam gajb,stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju." (A'raf, 188).

Kakvu sliku u očima beduina može imati Poslanik koji ne govori o gajbu, ne govori sa dušama o čarobnim stvarima, o džinima i koji svakodnevno ne pokazuje keramete? Muhammed (s.a.v.s.) ih je pozivao na razmišljanje o bićima, na čistotu, prijateljstvo, nauku, vjernost i razumijevanje značenja postojanja, života i ljudske sudbine, a oni su neprestano od njega tražili mu'džize, keramete i informacije o skrivenom.

Bog, dž.š., preko njegovog jezika, tonom koji govori da ovakva djela od njega ne očekuju, kaže:

'Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?'."

Ono što ova grupa više koristi kao svoj stvarni oslonac su 90., 91., 92. i 93. ajet sure Isra', gdje Allah, dž.š., kaže:

"I govore: 'Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njega svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo'. Reci: 'Hvaljen neka je Gospodar moj!-zar ja nisam samo čovjek, poslanik'."

Kažu da ovi ajeti pokazuju da su mušrici željeli od Poslanika mu'džize (pored Kur'ana), što je on odbijao.

Mi se, nažalost, ne možemo složiti sa svim mišljenjima i tvrdnjama u tekstovima koje smo prenijeli, a posebno sa davanjem prvenstva mu'džizi Knjige nad ostalim mu'džizama. Po našem mišljenju, nekoliko pitanja je podložno raspravi:

1. Poslanik (s.a.v.s.) nije imao mu'džize pored Kur'ana i zahtjeve za njima je odbijao, što ajeti sure Isra' i dokazuju.

2. Kolika je vrijednost i korištenje mu'džiza? Da li su mu'džiza i nadnaravno djelo bili srazmjerni dječijem dobu čovječanstva, kada razum i logika nisu djelovali i kada su i mudraci i kraljevi ovim djelima sebe dokazivali? Poslanici su, također, bili primorani, koristeći ovu metodu, sebe dokazivati i time ljude zadovoljavati. Poslanik (s.a.v.s.), čija je mu'džiza Knjiga, predstavlja izuzetak iz ovoga pravila. On je sebe dokazivao Knjigom, a u svakodnevnici razumom i logikom.

3. Poslanik (s.a.v.s.) je pokušao preusmjeriti ljudske misli od nadnaravnih i natprirodnih djela i kerameta ka pitanjima razuma i logike, i njihova osjećanja od "čudnih i neobičnih stvari" vratiti "stvarnosti i istini."

Nešto šire ćemo govoriti o svakoj od ove tri teme:

MU'DŽIZE PORED KUR'ANA

Zar Poslanik (s.a.v.s.), pored Kur'ana (a.š.) nije imao druge mu'džize? Ovakva tvrdnja, pored toga što je neprihvatljiva sa stanovišta historije, sunneta i mnogobrojnih hadisa, protivna je tekstu Kur'ani-kerima. O slučaju sekkul-kamer (cijepanje mjeseca) govori se u samom Kur'ani-kerimu. Pretpostavimo da neko analizira i, prema svom nahođenju, tumači slučaj cijepanja mjeseca (što, naravno, nije podložno takvom tumačenju), upitajmo na koji način može tumačiti i analizirati slučaj mi'radža i ono što o tom slučaju prenosi sura Isra', u kojoj se potpuno jasno kaže:

"Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu nekaznamenja Naša pokazali."

Zar ovo nije mu'džiza?!

U suri Tahrim spominje se kazivanje o tome kako je Poslanik (s.a.v.s.) jednoj od svojih žena povjerio neku tajnu, koju je ona odala drugoj ženi,pa joj je Resuli-Ekrem rekao: "Zašto si joj rekla?" Kada je ponovio dijelove onoga što je bilo između njih dvije, ona ga je (sa čuđenjem) upitala: "Odakle si ovo saznao?"On joj na to reče: "Allah me o tome obavijestio."

Pa zar ovo nije vijest iz skrivenog (gajba)? Zar nije mu'džiza?

Slučaj sa ajetima 90.-93. sure Isra', kao i s drugim sličnim ajetima, sasvim je drugačiji. Ovdje zahtjev za činjenjem mu'džize nema značenjetraženja "znaka" i "jasnog dokaza" od strane osoba koje se u stvarnosti dvoume i tražejasne dokaze. Ovi ajeti, kao i 50. ajet sure Ankebut,rasvjetljavaju posebnu logiku mušrika kada zahtijevaju mu'džize, kao ispecijalnu logiku Kur'ana u filozofiji poslaničkih mu'džiza.

U ajetima 90.-93. sure Isra', riječi mušrika ovako počinju:

Znači, u parafrazi, mi te nećemo slijediti radi tvoje koristi i nećemo ući u tvoje društvo osim ako ti zauzvrat "u našu korist", u ovoj suhoj mekkanskoj zemlji,ne izvedeš jedno vrelo iz zemlje (jedna pogodba), ili dok ne budeš imao baštu punu drveća kroz koju rijeke teku ili kuću punu zlata - kojim ćemo se i mi, također, koristiti (ponovno pogodba), ili dok parče neba, kao što pretpostavljaš da će na Kijametu biti, na nas ne oboriš (patnja, smrt i kraj djela, a ne mu'džiza), ili dok nam ne dovedeš Allaha i meleke, ili dok ne odeš na nebo i u naše ime i čast doneseš nam posebno pismo (ponovo jedna pogodba ali nije novčana, nego za naslov i hvalisanje, ne obraćajući pažnju na apsurdnost zahtjeva).

Mušrici nisu rekli: "Len nu'minu bike...", što bi značilo: 'dok neku mu'džizu ne učiniš, nećemo ti vjerovati', već su rekli: "Len nu'minu leke...", tj. 'u tvoju korist se nećemo pripojiti tvojoj grupi'. Htjeli su sporazum zasnovan na koristoljublju, tačnije kupoprodaji vjere. Postoji razlika između "amene bih" i "amene leh". Ulema usuli-fikha razmatra upravo ovu, veoma osjetljivu, tačku u 61. ajetu sure Tewbe, gdje se o Resuli-Ekremu kaže: "vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike“. Osim toga, ono što su zahtijevali za potvrdu njegovih riječi i zasnovano na koristoljublju, izrazili su ovim riječima: koje znače 'u našu korist jednovrelo izvedi da teče'. Jasno je da je ovo želja za "nagradom", a ne želja za "jasnim dokazom" ili mu'džizom. Poslanik je došaoda izgradi istinskog mu'mina, a ne da kupi vjeru i mišljenje, po cijenu mu'džiza.

Sam cijenjeni pisac piše da su Poslaniku (s.a.v.s.) govorili: "Ako si ti Poslanik, ranije nam reci cijene robe, da bi u našoj trgovini izvukli korist." Jasno je da ovo nije želja za mu'džizom, nije želja za jasnim dokazom radi otkrivanja istine, već je postavljanje Poslanika na mjesto sredstva zarade novca. Prirodno je da je Poslanikov odgovor glasio: "Da je mene Allah (iz ovih razloga) obavijestio iz svijeta skrivenog (gajba), iskoristio bih to za lične dunjalučke poslove, ali mu'džize i gajb nisu sredstvo za činjenje ovakvih postupaka. Ja sam Poslanik, onaj koji donosi lijepe vijesti i onaj koji opominje."

Mušrici su mislili da je mu'džiza djelo koje Poslanik vrši prema svom nahođenju. Kada god, kako god i za što god želi, čini mu'džizu. Zbog toga su tražili da izvor poteče, da ima zlatnu kuću, te da ih unaprijed obavještava o cijenama robe. Dok je mu'džiza, poput Objave, usko povezana s "onom stranom" (Allahom, dž.š.), a ne s ovom, te kao što Vahj nije u službi Poslanikovih prohtjeva negopredstavlja silu s "one strane", koja ga stavlja pod svoj utjecaj, i mu'džiza je, također, s "one strane" i Poslanikovu (s.a.v.s.) volju stavlja pod svoj utjecaj i ona, zapravo, samo biva izvršena preko njegovih ruku. Upravo ovo je tumačenje činjenice da je Objava "bi iznillahi" (sa Allahovim dopuštenjem) i da su mu'džize "bi iznillahi".Ovo je značenje 50. ajeta sure Ankebut kojeg svećenici zloupotrebljavaju:

"Čuda su samo u Allaha, a ja samo jasno opominjem."

Vijesti iz svijeta skrivenog su upravo mu'džize ovakve vrste. Do granice koja se odnosi na ličnost Poslanika, on nema vijesti iz svijeta skrivenog:

"Reci: 'Ja vam ne kažem: 'U mene su riznice', niti: 'Ja znam gajb', niti vam kažem: 'Ja sam melek'." (En'am, 50).

Međutim, tamo gdje potpadne pod utjecaj gajba i nadnaravnih sila, Poslanik obavještava o skrivenoj tajni, a kada ga upitaju: "Odakle si znao?", on odmah odgovara: "Allah Mudri, Koji je o svemu obaviješten, obavijestio me je."

Ako Poslanik kaže: "Ne poznajem gajb, a da znam gajb, mnogo novca bih tim putem stekao , on želi uzdrmati logiku mušrika i reći im: "Moje znanje skrivenog je u granicama mu'džize, sa posebnim ciljem i uz pomoć Božije Objave. Da je moje znanje skrivenog moja lična stvar i za bilo koji cilj ili da je sredstvo punjenja džepova, umjesto da cijene robe vama kažem, kako bi se vaši džepovi napunili, napunio bih svoje!"

Kur'an (a.š.) u drugom ajetu kaže:

"On (Allah, dž.š.) zna gajb i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere." (Džinn, 26.-27.).

Zasigurno je Resuli-Ekrem jedan od ovih odabranih poslanika.

Pored svega ovoga, Kur'an je u velikom broju ajeta spomenuo mu'džize ranijih poslanika: Ibrahima, Musaa, Isaa, i kada se to ima na umu, kako je moguće da, kada su od Resuli-Ekrema tražili mu'džize, kao što su od pređašnjih poslanika tražili, a oni im udovoljavali, on kaže: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek-poslanik."Zar oni (mušrici, op.prev.) nisu imali pravo reći: "A zar raniji poslanici, čije mu'džize ti tako transparentno prenosiš, nisu bili ljudi ili nisu bili poslanici?" Da li je moguće da Kur'an sadrži jednu ovako očitu kontradikciju? Da li je moguće da je mušrici ne primijete?

Da je ova logika "intelektualaca" tačna, onda je Poslanik umjesto riječi: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek-poslanik?" trebao reći: "Subhanallah - ja sam pečat poslanika, ja sam izuzetak iz pravila ostalih poslanika i od mene ne tražite ono što ste od njih tražili!", a ne da kaže: "Ja sam poslanik kao ostali poslanici." Prema tome, jasno je da ono što su mušrici od Poslanika (s.a.v.s.) tražili nije bio zahtjev za mu'džizom, odnosno znakom i jasnim dokazom sa ciljem otkrivanja istine, što oni koji tragaju za istinom imaju pravo tražiti od onih koji sebe nazivaju poslanikom, već je bio zahtjev koji nije dostojan odgovora nijednog poslanika. Zato je Poslanik (s.a.v.s.) rekao: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?". Zapravo, ono što vi tražite, nije ono što neko, u potrazi za istinom, traži od poslanika i na što su oni obavezni odgovoriti; to je nešto drugo; to je dogovaranje i pogodba, a vidjeti mene, a Boga ne spoznati, te nešto tražiti od mene samog, pokazatelj je oholosti i sebičnosti i dokaz je ličnog isticanja u odnosu na druge. Zahtijevanje niza mu'džiza je nemoguće...

Ja priznajem da avvam (običan svijet) stalno želi mu'džize, i to ne samo od poslanika i predvodnika, nego i od svakog kabura, kamena i drveta. No, da li je to razlog da bivstvovanje bilo koje Poslanikove (s.a.v.s.) mu'džize i kerameta (osim Kur'ana) smatramo nepostojećim?

Pored toga, postoji razlika između mu'džize i kerameta. Mu'džiza znači jasan dokaz i Božiji znak koji se vrši radi dokazivanja jedne Božije odredbe i takoreći prati je jedno suprotstavljanje, a za mu'džizu je vezana jedna božanska namjera; upravo zbog toga je ograničena posebnim uvjetima. Keramet je, pak, natprirodno djelo, koje je samo utjecaj duhovne snage i duhovne visine nekog savršenog ili polusavršenog čovjeka i ne služi za dokazivanje neke posebne Božije namjere. Ovakva djela su mnogobrojna i čak se može reći da predstavljaju jedno obično, ničim uvjetovano djelo. Mu'džiza je Božiji jezik koji potvrđuje neku osobu, dok keramet to nije.

VRIJEDNOST I PRIMJENA MU'DŽIZA

Kolika je to vrijednost i kakva je primjena mu'džiza? Logičari i filozofi materiju koju koriste u nekom dokazu, sa stanovišta vrijednosti i primjene, dijele u nekoliko vrsta: neki od tih elemenata imaju stvarnu vrijednost dokaza i ne ostavljaju mjesta naučnom i umnom odbijanju, kao što su materija i elementi koje koristi matematičar u svojim dokazima; neki drugi su, opet, uvjerljivi, kao, naprimjer, materija i elementi koje često koriste govornici u svojim govorima koje, ako se na njih kritički osvrnemo, treba odbiti, ali prije toga u praksi prouzrokuju određene pokrete i promjene; sljedeći opet imaju samo nadražajnu i osjećajnu vrijednost, dok pojedini imaju neke druge vrijednosti.

ŠTA JE, SA STANOVIŠTA KUR'ANA, VRIJEDNOSTMU'DŽIZE I NJENOG KORIŠTENJA?

Kur'an, kao što stvaranje smatra "Allahovim znakom" i presudnim neporecivim dokazom Njegovog postojanja, mu'džize vjerovjesnika spominje kao znake i jasne dokaze i ubraja ih u presudne dokaze i sigurne umne i logičke argumente istinitosti poruke i uloge onih koji ih donose. Kur'an detaljno raspravlja o mu'džizama i zahtjeve ljudi koji nisu htjeli vjerovati bez znaka i jasnog dokaza od poslanika smatra pametnim i logičkim, te transparentno prenosi pozitivne odgovore na ove zahtjeve. On prenosi one odgovore koji su u granicama traženja znaka i jasnog dokaza, dakle u granicama razuma i logike, koji su svjedoci istinitosti onih koji ih objavljuju, a ne u granicama "improvizacije" i udovoljavanja prohtjevima osoba koje žele od poslanika napraviti sredstvo koristi i zabave. Ovome je Kur'an posvetio posebno mnogo ajeta. Ova Knjiga ne sadrži ni najmanju naznaku tvrdnje da je mu'džiza uvjerljiv dokaz prostom umu, proporcionalnom periodu djetinjstva ljudskoga roda, već je samo imenuje kao "dokaz".