Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

VJERA ILI VJERE

Teolozi i pisci historije religija obično raspravljaju o pojmu "VJERE" (vjera Ibrahimova, vjera jevreja, vjera islam). Svakog vjerovjesnika koji je imao vjerozakon oni smatraju donosiocem vjere. Također, i među narodom veoma je rasprostranjen ovaj termin.

Međutim, Kur'an ima poseban izraz i način govora, koji izvire iz njegovog specifičnog gledišta. Sa stanovišta Kur'ana, Božija vjera od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.), jedna je vjera. Svi poslanici, i oni koji su imali vjerozakon i oni koji ga nisu imali, pozivali su jednom učenju. Principi vjerovjesničkog učenja koji se nazivaju vjerom bili su jedno.

Razlike među nebeskim zakonima su počivale na dvije osnove: prva je bila u nizu sporednih, manje važnih, pitanja, koja su se razlikovala po vremenskim odrednicama i osobenostima sredine i naroda koji je pozivan. Svi su, pak, predstavljali različite oblike i različite dijelove jedne istine i svi su bili usmjereni ka istome cilju. Druga razlika se tiče nivoa podučavanja, jer su kasniji poslanici, ekvivalentno usavršavanju čovječanstva, svoje podučavanje, koje je imalo istu osnovu, izvršavali na višem nivou. Naprimjer, između poduka i učenja islama, vezano za početak, kraj, i svijet i učenja ranijih poslanika, sa stanovišta stepena složenosti problema, razlika je koliko od zemlje do neba. Drugim riječima kazano, ljudski rod, po pitanju podučavanja koje su vjerovjesnici vršili, sliči učeniku koji je proveden od prvog do posljednjeg razreda. To je bilo usavršavanjevjere, a ne diferenciranje između vjera. Kur'an nikada riječ vjera (din) nije naveo u množini (edjan). Sa kur'anskog stanovišta ono što je postojalo je vjera, a ne vjere. Jedna od razlika poslanika u odnosu na genije i velike filozofe zasniva se na činjenici da je svaki filozof imao svoje posebno učenje. Zbog toga su na svijetu uvijek postojale "filozofije", ne "filozofija". A Božiji poslanici su oduvijek potvrđivali jedan drugoga i podsticali. Nikada nisu jedan drugog negirali. Svaki od poslanika, ukoliko je živio na prostoru i u vremenu nekog drugog poslanika, donosio je zakone i naredbe poput njegovih.

Kur'an (a.š.) pojašnjava da poslanici čine jednu cjelinu. Raniji su najavljivali potonje, a kasniji su potvrđivali i pojačavali pređašnje. Kur'an (a.š.) jasno kazuje da su svi poslanici bili zaduženi da najavljuju i potvrđuju jedni druge i kaže:

"Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao - obavezu uzeo: 'Kada vam poslije dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?' Oni su odgovorili: 'Pristajemo!'-'Budite onda svjedoci', rekao bi On, 'a i Ja ću s vama svjedočiti'." (Ali Imran, 81).

Kur'ani-kerim, koji Božiju vjeru, od Adema do Muhammeda (s.a.v.s.) predstavlja kao kontinuiran tok, a ne nekoliko rukavaca, zove je jednim imenom ISLAM. Naravno, ne želi se reći da je Božija vjera u svim periodima objave imala ovaj naziv i da je među ljudima bila poznata pod njim, nego se želi reći da stvarnost vjere ima bit koja se najbolje definiše riječju islam, pa zato i kaže:

"Kod Allaha je jedina vjera-vjera islam." (Ali Imran, 19).

"Ibrahim nije bio ni jevrej, ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga." (Ali Imran, 67).

PEČAT POSLANSTVA

Rekli smo da su svi poslanici, sa svim sporednim različitostima, bili nosioci jedne poruke i vezani za jedno učenje. Ovo učenje postepeno je predstavljano, srazmjerno mogućnostima ljudske zajednice, sve dok ljudski rod nije stigao do granice na kojoj je navedeno učenje predstavljeno u savršenoj i sveobuhvatnoj formi. I kada je dostignut navedeni nivo, misija poslanstva je okončana. Osoba preko koje je predstavljena i objavljena savršena forma ovoga učenja je hazreti Muhammed b. Abdullah (s.a.v.s.), a posljednja nebeska Knjiga je Kur'an (a.š.)i sam Kur'ani-kerim kaže:

"Riječi Gospodara tvoga su upotpunjene; Njegove riječi niko ne može promijeniti." (En'am, 115).

Sada trebamo razabrati zašto su vjerovjesništva obnavljana u prošlosti i zašto su poslanici dolazili jedan za drugim, iako svi nisu donosili zakone i uglavnom su dolazili radi boljeg provođenja već postojećih vjerozakona. Zašto je nakon Pečata svih poslanika (Muhammeda, s.a.v.s.) ovaj tok završen i ne samo da nije i neće doći poslanik, donosilac vjerozakona, nego ni vjerovjesnik nije i neće doći? Zašto? Ovdje ćemo ukratko razmotriti razloge obnavljanja vjerovjesništva.

UZROCI OBNAVLJANJA VJEROVJESNIŠTVA

I pored činjenice da je vjerovjesništvo kontinuiran proces i Božija poruka, tj. vjera nije ništa do jedan hakikat (istina), uzroci obnavljanja poslanstva i vjerovjesništva, te kontinuiranog dolaska poslanika i prekidanje svega ovoga nakon pojave Hatemul-Enbijaa, Muhammeda (s.a.v.s.), su sljedeći:

Prvo, stari narod zbog nerazvijenosti i umne nezrelosti nije mogao sačuvati svoju nebesku Knjigu. Obično su iskrivljene ili su u potpunosti nestajale i javljala se potreba da se poruka obnovi. Vrijeme objave Kur'ana, prije četrnaest vijekova, predstavlja period kada je ljudski rod prerastao svoje djetinjstvo i u mogućnosti je da očuva svoju vjersku i naučnu baštinu. Zbog toga, u posljednjoj svetoj nebeskoj Knjizi - Kur'ani-kerimu nije bilo iskrivljenja. Muslimani, od trenutka objave svakog ajeta, uopćeno su ga u srcima i spisima čuvali i to na takav način da je mogućnost bilo kakve promjene, iskrivljenja, brisanja ili dodavanja u potpunosti isključena. Zbog toga više nije bilo promjena u nebeskoj Knjizi, te je ovaj uzrok, kao jedan od uzroka obnove poslanstva, neutraliziran.

Drugo, u raznim periodima, ljudski rod, zbog nezrelosti i nerazvijenosti, nijemogao primiti univerzalnu ulogu na svom putu, te usmjeravanjem te uloge, nastaviti put. Neophodno je bilo postepeno upućivanje uz stalnu prisutnost onih koji upućuju. Međutim, u vrijeme posljednjeg poslanstva i nakon toga, ljudski rod je sakupio snagu da primi univerzalnu ulogu, te je plan postepenog upućivanja završen. Uzrok objave vjerozakona, pored ranije pojave nestanka ili iskrivljavanja nebeskih knjiga, bila je i nemogućnost ljudskog roda da preuzme svoj univerzalni plan. Stvaranjem ove mogućnosti i kapaciteta, univerzalni i sveobuhvatni plan je prepušten ljudskom rodu, te je i ovaj uzrok obnove poslanstva i vjerozakona, također, neutraliziran. Ulema predstavlja stručnjake koji, koristeći univerzalni plan upute koju islam pruža, te pisanjem i uređivanjem pravilnika i privremenih taktika, ukazuju na pravi put.

Treće, većina osoba poslanih od Allaha (dž.š.) bili su vjerovjesnici, a ne donosioci vjerozakona. Poslanici, donosioci vjerozakona, moguće je čak da ne prelaze broj prstiju jedne ruke. Posao vjerovjesnika se sastojaou propagiranju, predstavljanju, izvršavanju i tumačenju vjerozakona koji je vladao u njihovo vrijeme. Ulema, u vrijeme posljednjeg Božijeg poslanika, koje predstavlja eru nauke, može uz pomoć spoznavanja univerzalnih principa islama, kao i shvatanjem vremenskih i prostornih uvjeta, te univerzalije usaglasiti sa uvjetima i zahtjevima vremena i prostora, te Božiju naredbu izvući kao zaključak. Ovaj proces se naziva IDŽTIHAD. Dostojna ulema islamskog ummeta, idžtihadom i specijalnom dužnošću predvođenja ummeta, izvršava veliki broj dužnosti koje su izvršavali vjerovjesnici, kao i dio dužnosti poslanika koji su donosili vjerozakon (bez unošenja svojih zakona). Zbog toga, iako potreba za vjerom zauvijekostaje, pa čak, što se ljudski rod više kreće ka civilizaciji, to se više povećava,otklonjena je potreba obnavljanja poslanstva i dolaska nove nebeske knjige ili novog poslanika, a poslanstvo je završeno.

Iz rečenog, jasno je da zrelost i umni i socijalni razvoj čovječanstva igra ulogu u završetku poslanstva, koja se ogleda u nekoliko tačaka:

1. Nebesku Knjigu je sačuvalo od iskrivljenja;

2. Dostiglo je stepen na kojem može da preuzme program svog usavršavanja, ne postepeno, nego odjedanput, te da se njime koristi;

3. Umna zrelost i društveni razvoj daju pravo da sam preuzme promociju, propagiranje i uspostavljanje vjere, te naređivanje dobra i zabranjivanje zla.

Ovim putem ulema je otklonila potrebu slanja vjerovjesnika, koji su bili promotori i propagatori vjerozakona poslanika, njihovih donosilaca.

4. Sa stanovišta umnog razvoja, stiglo je do granice na kojoj može idžtihadom tumačiti i objašnjavati univerzalije Objave, te u različitim vremenskim i prostornim uvjetima, svako pitanje povezati sa odgovarajućim principom. Ovaj važan zadatak, također, vrši ulema ummeta.

Jasno je da završetak poslanstva ne značiotklanjanje potrebe ljudskog roda za poukama od Allaha dž.š., niti za onim što je stiglo Objavom, ili da je poslanstvo završeno, zato što ljudski rod, eto, zbog umne zrelosti i razvoja, nema potrebu za tim. Ne, nikada. Otklonjena je samo potreba za novom objavom i obnovom poslanstva, a ne potreba za vjerom i božanskim poukama.

Poznati allama i veliki islamski mislilac Ikbal Lahori, i pored velikog broja različitih gledišta vezanih za islamska pitanja, kojima sam se u ovoj i ostalim knjigama uveliko koristio, u svom objašnjenju i tumačenju filozofije okončanja poslanstva, načinio je veliku grešku. Riječi ovog velikana zasnovane su na nekoliko principa:

1. Riječ objava (VAHJ), koja leksički znači "tiho, šaputajući govoriti", u Kur'anu ima šire značenje koje obuhvata sve vrste šifriranih uputa, tako da pomoću Vahja bivaju upućeni svi, od najmanjeg neživog bića, biljke ili životinje, pa do čovjeka. On kaže:

"Ova veza sa Korijenom Egzistenzije ne odnosi se samo na čovjeka. Način korištenja riječi vahj u Kur'anu ukazuje da ga ova Knjiga smatra osobenošću života i, naravno,zbog toga su njegove specifičnosti i oblici, suglasno stepenima savršenstva života, različiti. Biljka, koja se slobodno razvija u prostoru, životinja, koja radi prilagođavanja novoj životnoj sredini dobije novi dio tijela, i čovjek, koji iz unutarnjih dubina života prima novu svjetlost, predstavljaju različita stanja Objave, koja prema mogućnostima njezina primanja ili prema vrsti kojoj pripada objekat upute, ima različite oblike."

2. Objava predstavlja vrstu instinkta i njena uputa predstavlja vrstu instinktivne upute.

3. Objava predstavlja uputu čovjeka sa kolektivnog stanovišta. Znači, ljudska zajednica, s obzirom da predstavlja jednu cjelinu i ima jedinstvenu putanju i zakone kretanja, neophodno je da bude upućena. Vjerovjesnik je ovaj prijemnik, koji instinktivno prima ono što je potrebno vrsti. Iqbal kaže:"Ovosvjetski život iluminantno uviđa svoje potrebe i u kriznom momentu određuje smjer svog kretanja. Ovo je upravo ono što se jezikom vjere naziva stizanje Vahja (objave) poslaniku."

4. Živa bića u prvim fazama bivaju upućivana putem instinkta. Što se povećava stepen savršenstva i što se razvija moć osjećaja, mašte i razmišljanja, smanjuje se moć instinkta, te, zapravo, osjećaj i razmišljanje zauzimaju njegovo mjesto. Zbog toga, insekti imaju najjače instinkte, a čovjek najslabije.

5. Ljudska zajednica, sa društvenog aspekta, nalazi se na putu usavršavanja i poput životinja je, kojima je u prvim fazama bio potreban instinkt, te su postepeno, sa razvojem moći osjetila, mašte, pa, čak, i razmišljanja, uputu putem osjetila i razuma zamijenile uputom putem instinkta. Ljudska zajednica je, također, na svom putu usavršavanja stigla do tačke na kojoj se njena moć razuma razvila, što je uzrok slabljenja instinkta (Vahja-Objave). Iqbal kaže:

"U periodu djetinjstva ljudskoga roda duhovna energija razjašnjava neku stvar (što ja nazivam 'poslaničkom samosvijesti') i pomoću nje se vrši štednja individualne misli i izbor životnog puta, a slijeđenjem naredbi, izborom i spremnim praktičnim rješenjima. Međutim, rođenjem razuma i kraljice kritike, život u svoju korist prekida formiranje i razvoj raznih oblika samosvijesti, pomoću koje je u ranijoj fazi ljudskog usavršavanja proticala duhovna sila. Čovjek se prvo nalazi pod komandom strasti i instinkta. Razum, koji iznosi argumente i koji je jedini uzrok čovjekove dominacije nad okolinom, predstavlja usavršavanje i napredak, te zbog rođenja razuma, neophodno ga je učvrstiti i ojačati, sprečavajući druge oblike spoznaje (instinktivne upute i spoznaje)."

6. Svijet čovječanstva se dijeli na dva osnovna perioda: period upute putem Objave i period upute putem razuma i razmišljanja u prirodi i historiji. Iako je u starom svijetu postojalo nekoliko velikih filozofskih sistema (između ostalih Grčka i Rim), ali nisu imali veliku vrijednost, i ljudski rod je bio u periodu djetinjstva i nezrelosti. Lahori kaže:

"Nema sumnje da je stari svijet u vrijeme kada je čovjek, naspram današnjeg, bio u primitivnom stanju i uglavnom potčinjen sugestijama proizveo nekoliko filozofskih sistema, ali se ne smije zaboraviti da je formiranje velikih sistema bilo zasnovano na djelovanju same misli, koja nije mogla preći klasifikaciju nejasnih vjerskih uvjerenja i običaja, te nam nije pružilo ništa konkretno o stvarnom životnom stanju."

7. Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) sa kojim je okončano poslanstvo, pripada i starom i novom svijetu. Sa stanovišta izvora nadahnuća, što Objava jeste (a ne empirističko istraživanje prirode i historije), pripada starom svijetu, a sa stanovišta srži njegovog učenja, koje poziva razmišljanju, učenju, izučavanju prirode i historije, a čijom pojavom se prekida djelovanje Objave, on pripada novom svijetu. Lahori kaže:

"Zbog toga što ovom problemu prilazimo na ovakav način, moramo priznati da se čini da se Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) nalazi između starog i novog svijeta. Tamo gdje govori o izvoru njegovog nadahnuća, on pripada starom svijetu, a kada se razmatra srž njegovog nadahnuća, pripada novom svijetu. U njemu život otkriva nove izvore spoznajekoje su dostojne njegovog novog - modernog toka. Pojava i rođenje islama predstavlja pojavu i rođenje logičkog, induktivnog uma. Poslanstvo, pojavom islama, kao rezultat otkrića neophodnosti okončanja samog poslanstva, stiglo je do granice savršenstva, što uzrokuje shvatanje da život ne može kontinuirano opstati u periodu djetinjstva sa vođstvom izvana. Ukidanje proricanja i nasljedne vladavine u islamu, stalna pažnjaKur'ana posvećena razumu i eksperimentu, te važnost koju ova Jasna Knjiga pridaje prirodi i historiji, kao izvorima ljudske spoznaje, predstavljaju različite slike jedinstvene misli okončanja perioda poslanstva."

Navedeno predstavlja osnovu i principe filozofije okončanja poslanstva sa stanovišta allame Iqbala. Nažalost, ova filozofija je izmijenjena i mnogi njeni principi su netačni.

Prvi prigovor, koji se nameće, zasniva se na tome da, ukoliko navedena filozofija bude tačna, u tom slučaju ne samo da nema potrebe za novom objavom i novim poslanstvom, već, apsolutno, nema nikakve potrebe za uputom putem objave,jer uputa putem empirističkog uma zamjenjuje onu putem objave. Kada bi ova filozofija bila ispravna, bila bi filozofija prekida pobožnosti, a ne prekida poslanstva, dok bi cilj islamske Objave bio obznana završetka perioda vjere i početka perioda uma i nauke. To je ne samo suprotno islamu, nego je suprotno i doktrini samog Iqbala. Sav trud i pokušaji Iqbala su zasnovani na tome da su nauka i razum potrebni ljudskoj zajednici, ali ne i dovoljni. Ljudskom rodu je vjera isto toliko potrebna koliko i nauka. Sam Iqbal pojašnjava da su za život neophodni čvrsti principi i promjenljive sekundarne stvari, te da je zadatak "islamskog idžtihada" upravo otkrivanje suglasja sekundarnog sa primarnim. On kaže:

"Ova nova kulturaje izgradila osnovu svjetskog jedinstva na principu tewhida. Islam, kao vladajući aparat, predstavlja praktično sredstvo za postavljanje principa tewhida na mjesto živog faktora u umnom i emocionalnom životu ljudske vrste. Islam traži odanost Bogu (dž.š.), ne despotskoj vladavini, a pošto je Allah dž.š., Konačni Duhovni Temelj svakog života, odanost Bogu praktično predstavlja odanost idealnoj prirodisamog čovjeka. Zajednica koja je izgrađena na ovakvoj zamisli stvarnosti u svom životu mora usaglasiti kategorije 'vječnosti' i 'promjene', te mora imati na raspolaganju vječne principe radi uređenja svog društvenog života, jer ono što je vječno i stalno gradi nam čvrst oslonac na ovom, stalno promjenljivom, svijetu. Međutim, ukoliko vječni princip bude shvaćen kao oponent svakoj promjeni, znači oponent onoga što Kur'an smatra jednim od najvećih Božijih 'znakova' (ajeta), u tom slučaju neće se kretati ono što je u biti pokretno. Poraz Evrope u političkim i društvenim naukama predstavlja oličje prvog principa,a statičnost islama u posljednjih pet stotina godina oličje drugog principa.Šta je princip kretanja u islamu? Upravo onaj princip koji se naziva 'IDŽTIHAD'.

Prema gornjem tekstu, zauvijek nam ostaje potreba za uputom putem Objave. Uputa putem empirističkog uma ne može zamijeniti uputu putem Objave. Sam Iqbal je potpuni zagovornik principa neophodnosti postojanja vječne upute, ali filozofija koju je on iznio o okončanju poslanstva pretpostavlja da, ne samo da nema potrebe za novom Objavom i novim poslanstvom, nego nema potrebe za uputom putem Objave, te, zapravo, ne samo poslanstvo, nego i pobožnost stiže do svog kraja.

Ovakvo,sa greškama isprepletano, Iqbalovo objašnjenje okončanja poslanstva, bilo je uzrokom onako pogrešnog izvlačenja zaključka iz njegovih riječi, uzrokovalo je pogrešan zaključak, te da se uobrazi da period kraja poslanstva znači vrijeme neovisnosti o Objavi. Potreba čovjeka za poslaničkom uputom i odgojem je poput potrebe djeteta za učiteljem. Dijete svake godine prelazi u viši razred i mijenja učitelja. Ljudski rod, također, postepeno je prešao na viši nivo, te su zakon i vjerozakon promijenjeni. Dijete stiže do zadnjeg razreda, stječe diplomu i od tog momenta, nezavisno od učitelja i profesora, kreće sa istraživanjem. Čovječanstvo posljednjeg perioda, također, objavljivanjem kraja poslanstva, steklo je diplomu nezavisnosti od klasičnog učenja i samo, nezavisno, kreće u istraživanje, izučavajući prirodu i historiju, a to je značenje IDŽTIHADA.Prema tome, kraj poslanstva znači stizanje čovječanstva na stepen SAMODOVOLJNOSTI.

Bez sumnje, ovakvo tumačenje kraja poslanstva je pogrešno. Njegovi rezultati nisu prihvatljivi ni za Iqbala, a ni za osobe koje su izvukle ovakve zaključke iz njegovih misli.

Drugo, kada bi Iqbalova doktrina bila tačna, tada bi rođenjem empirističkog uma i ono što Iqbal naziva "unutarnjim iskustvom" (otkrovenja Allahovih evlija), također, moralo biti okončano, jer je pretpostavka da ovakva djela spadaju u jednu vrstu instinkta, a, pojavom empirističkog uma, instinkt, koji predstavlja uputu izvana, stišava se. Međutim, i sam Iqbal pojašnjava da unutarnje (batinsko) iskustvo zauvijek ostaje i, sa stajališta islama, unutarnje iskustvo predstavlja jedan od tri izvora spoznaje Iqbal, osobno, mnogo naginje irfanu (gnosticizmu, spoznaji) i čvrsto vjeruje u duhovna nadahnuća. On sam kaže:

"Ovo gledište ne znači da je 'unutarnje iskustvo', koje se sa aspekta kakvoće ne razlikuje od 'poslaničkog iskustva', sada odvojeno od životne stvarnosti. Kur'an 'enfus' (ego) i 'Afaq' (Univerzum) drži izvorima znanja i spoznaje. Allah dž.š., Svoje znakove razjašnjava i u unutarnjem i u vanjskom iskustvu, a dužnost čovjeka je da spoznaju, bilo kog oblika ona bila, izloži sudu. Ideja okončanja se ne smije shvatiti tako da je konačna sudbina života potpuna zamjena emocija razumom. Ovakvo što niti je moguće, niti poželjno. Razumska vrijednost ove ideje počiva na stvaranju nezavisnog, kritičkog stanovišta pred unutarnjim iskustvom, a ovo vjerovanje je privelo kraju period historije u kome su argumenti i tvrdnje osoba o povezanosti sa natprirodnim bile punovažne.Prema tome, jedno unutarnje i irfansko iskustvo, koliko god bilo uobičajeno, sada se mora posmatrati očima jednog potpuno prirodnog iskustva, a zatim ga, poput ostalih ljudskih iskustava, kritički razložiti i analizirati.

Posljednjim riječima Iqbal hoće da kaže da okončanjem poslanstva nisu okončana nadahnuća, otkrovenja i kerameti Allahovih evlija, ali je okončana njihova ranija argumentacija i kredibilitet. U prošlosti, dok se još uvijek nije rodio empiristički um, mu'džize i kerameti su bili potpuno prirodni i prihvatljivi i u njih se nije moglo sumnjati. Međutim, za razvijeni ljudski rod, koji je stigao do umnog savršenstva (ljudski rod posljednjeg perioda), one više ne predstavljaju dokument i argument, te, poput bilo kog drugogdogađaja ili slučaja, moraju biti izložene umnom iskustvu. Doba prije posljednjega, bila su doba mu'džize i kerameta, tj. mu'džize i kerameti su razum stavili pod svoj utjecaj, dok je doba završetka (hatmijjeta) era razuma (akl). Razum ne uzima keramet kao dokaz, osim ako putem svojih mjerila, a nadahnućem, ne otkrije tačnost i punovažnost jedne već putem nadahnuća otkrivene istine.

Ovaj dio Iqbalovih riječi, također, pun je neispravnosti, kako vezano za period prije posljednjeg, tako i za period poslije njega. Poslije ćemo u poglavlju"Posljednja mu'džiza" o tome raspravljati detaljnije.

Treće: To što je Iqbal Objavu smatrao vrstom instinkta je greška. Upravo odavde potječu i druge njegove greške. Instinkt, kao što i sam Iqbal smatra, predstavlja jednu potpuno prirodnu (neoštećenu) i nesvjesnu osobinu, nižu od osjetila i razuma, koju je zakon stvaranja, još u prvim stepenima života životinja (insekata i nižih od njih), smjestio među životinje. Razvojem uputa koje su na višem stepenu (osjetila i razum), instinkt slabi i opada. Iz tog razloga, čovjek, koji je najbogatija životinja sa stanovišta misaonog aparata, predstavlja najslabiju životinju sa stanovišta instinkta.

Nasuprot ovome, Objava je uputa iznad osjetila i razuma, a pored toga, do određene granice je i stečena. Čak je na svom najvećem stepenu i "svjesna". Samo činjenica da je Objava svjesna, za veliki broj stepeni je iznad osjetila i razuma, a prostor koji se otkriva putem Objave, mnogo je širi, veći i dublji od prostora koji empiristički um može otkriti.

Mi smo u jednom od prethodnih dijelova (dio o školama i ideologijama) dokazali da, s obzirom na skup individualnih i društvenih sposobnosti čovjeka, kao i kompliciranost društvenih odnosa među ljudima, te nedefinisanost cilja čovjekovog toka usavršavanja, moramo prihvatiti da je sve ono što su filozofi i društveni mislioci ispleli kao ideologiju, ustvari, zabluda i lutanje. Za čovjeka postoji samo jedan način prihvatanja ideologije i to putem Objave. Ukoliko ne prihvatimo ideologiju stiglu preko Objave, moramo prihvatiti činjenicu da je čovjek lišen ideologije.

Današnji mislioci tvrde da je prikaz krivulje budućnosti ljudskoga roda putem ljudskih ideologija moguć samo u obliku postepenog kretanja, od stupnja do stupnja. To znači da je tek na određenom stupnju moguće (i to prema tvrdnjama ove gospode) odrediti naredni stupanj. Tu uopće nije jasno gdje su naredni stupnjevi, odnosno stanice, i koji je stupanj (stanica) konačan, te da li uopće postoji konačna stanica. Sudbina jedne ovakve ideologije je jasna.

Kamo sreće da je Allama Iqbal, koji je velikim dijelom izučavao djela arifa i gajio posebne simpatije prema "Mesneviji" Mevlane, više izučavao spomenuta djela i uzeo bolje mjerilo za teoriju okončanja poslanstva. Arifi su spoznali da je poslanstvo okončano zbog toga što su svi individualni i društveni stupnjevi čovjeka, kao i put koji čovjek mora preći, na jednom mjestu otkriveni. Nakon ovoga, dokle god bilo ko od ljudi stigne, to neće biti više od ranije otkrivenog. Bez izlaza osuđen je na slijeđenje:

"Hatem (pečat, kraj) je onaj koji je prešao sve stupnjeve, ne ostavivši nijednog nepređenog."

Ovo je mjerilo okončanja poslanstva, a ne razvoj empirističkog uma zajednice. Iqbal, da je samo više pazio i udubio se u djela velikana koje je simpatisao (poput Mevlane), shvatio bi da Objava ne spada u grupu instinkta, te da je život i duhsuperiorniji od razumskog duha i života. Mevlana kaže:

Osim duha bez razuma što u kravi i magarcu biva

Čovjek dobi um i duhovnost drugu

Ali i pored uma i duha insanskog

Ima bolji duh, stepena pejgamberskog i evlijanskog

Tijelo vanjština, a duh nutrina

Tijelo poput rukava, a duh ruka pokrivena

No, razum skriveniji je od duha

A osjetila brže vode duhu

Od razuma skriveniji duh Objave biva

On, skriven, izvor svega biva

Ahmedov um ne bijaše ni od koga skriven

Duh Objave mu ne postade dokaz svima

Duh Objave svoje prilike ima

Ne spozna ga akl, jer on ga ne prima

***

Njemu je Levhi Mahfuzpredvodnik

od čega sačuvan, sačuvan od greške

Nije astrologija, niti gatanje, a ni snovi bajni

Vahj je istina VALLAHI, znaj to sigurno

Četvrto, čini se da je Iqbal počinio grešku identičnu sa greškom zapadnog svijeta. Zamijenio je iman (vjerovanje) ilmom (naukom). Naravno, Iqbal je žestoki protivnik postavljanja nauke na mjesto vjere, ali put koji je prešao u svojoj filozofiji okončanja poslanstva vodi upravo tome. Iqbal Objavu definiše vrstom instinkta, te tvrdi da se djelovanjem misaonog aparata okončava zadatak instinkta, koji se gasi i nestaje. To je tačno, ali u slučaju ako misaoni aparat nastavi upravoonim putem kojim se kretao instinkt. A ako pretpostavimo da instinkt ima određene dužnosti, a misaoni aparat druge, u tom slučaju nema razloga da sa aktiviranjem misaonog aparata prestane djelovanje instinkta. Pretpostavimo da je Objava jedna vrsta instinkta, te da joj je, kao takvoj, zadatak prezentacija jedne vrste svjetonazora i ideologije koja nije načinjena razumom i razmišljanjem. U tom slučaju, nema razloga da, razvojem logičkog induktivnog uma (prema riječima samog allame Iqbala), prestane djelovanje instinkta.

Stvarnost počiva na činjenici da allama Iqbal, i pored veličine, genija i odanosti islamu, pod utjecajem činjenice da je njegova kultura - zapadna kultura, te da mu je islamska kultura sekundarna, tj. svo njegovo obrazovanje bilo je vezano za oblasti Zapada, a po pitanju islamske kulture samo je pročitao određeni broj djela i to posebno fikh, irfan i vrlo malo filozofije, ponekad čini katastrofalne greške.

Ja sam u uvodu petog sveska djela "Principi filozofije i metod realizma", ukazao na nezrelost i nedoraslost Iqbalove misli u dubokim filozofskim pitanjima. Upravo iz tog razloga nije ispravno porediti ga sa Sejjidom Džemaluddinom Asad-Abadijem. S druge strane, Sejjid Džemal, sa stanovišta individualnog genija se ni u kom slučaju ne može porediti sa Iqbalom. Kod njega je, za razliku od Iqbala, prva i osnovna kultura islamska, a zapadna kultura predstavlja njegovu sekundarnu kulturu. Pored toga, merhum Sejjid Džemal je zbog velikog broja putovanja u islamske zemlje, te izučavanja tokova u njima, na samom mjestu, bio informiraniji od Iqbala po pitanju stanja u islamskim zemljama. Zbog toga, nikada nije počinio greške poput Iqbalovih katastrofalnih vezano za poznavanje tokova u pojedinim islamskim zemljama (poput Turske i Irana).

PEČATSVIHMU'DŽIZA

Kur'an je vječna mu'džiza Pečata poslanika Muhammeda (s.a.v.s.). Raniji poslanici, poput Ibrahima, Musaa i Isaa, imali su i nebesku Knjigu i mu'džize. Domen njihovih mu'džiza bilo je nešto izvan nebeske Knjige, kao, naprimjer, promjena goruće vatre u "hladnu i spasonosnu", pretvaranje suhog štapa u zmiju ilioživljavanje mrtvih. Jasno je da je svaka od ovih mu'džiza bila privremena i prolazna, dok je domen mu'džize Pečata Poslanika sama njegova Knjiga. Ta Knjigaje istovremeno i Knjiga i dokaz njegovog poslanstva, te je upravo zbog toga Pečat svih mu'džiza, za razliku od ostalih, trajna, a ne privremena.

Kao knjiga, Kur'ani-kerim je primjeren vremenu u kome opstoji, a koje je, ustvari, doba napretka znanja i nauke, civilizacije i kulture. To pruža mogućnost da se postepeno razjašnjavaju njene mu'džizanske dimenzije koje ranije nisu bile jasne. Isto tako, vječnost Kur'ani-kerima proporcionalna je trajanju njegove poruke i misije, koja ostaje zauvijek i nikada neće nestati.

Kur'ani-kerim u nekoliko ajeta sebe predstavlja kao mu'džizu, naglašava svoj nadljudski karakteri razjašnjava mogućnost dolaska neke druge mu'džize mimo Kur'ana od Hatemul-Enbijaa (s.a.v.s.).

U njemu su razjašnjena mnoga pitanja vezana za mu'džize, kao što je neophodnost zajedništva poruke Božijih poslanika i mu'džize, zatim činjenica da je mu'džiza "jasan dokaz" i presudan argument, da su ih poslanici činili "bi iznillahi" (sa Allahovim dopuštenjem), kao i to da su one činjene samo do granice na kojoj su predstavljale "znakove" i "jasne dokaze" istinitosti njihovog govora i da poslanici nisu bili obavezni odgovoriti na improvizacije ljudi i na ono što u bilo kom momentu nekoj osobi padne na pamet i zatraži mu'džizu. Drugim riječima, poslanici ne prave "pozorišnu predstavu od mu'džiza", ne prave njihovu tvornicuili nešto tome slično.

Kur'ani-kerim, pored toga što razmatra ovo pitanje, potpuno jasno govori o mnogim mu'džizama ranijih poslanika, kao onima Nuha, Ibrahima, Luta, Saliha, Huda, Musaa i Isaa (alejhimusselam) i na njih stavlja obilježje ispravnosti koja se ni na koji način ne može osporiti.

Neki orijentalisti i kršćanski svećenici, na osnovu ajeta u kojima Kur'an negativno odgovara na provokacije mušrika prilikom njihova traženja mu'džiza, tvrdili su da je Poslanik (s.a.v.s.) ljudima govorio: "Ja nemam mu'džize osim Kur'ana, ako Kur'an prihvatite kao mu'džizu, pa dobro je, inače drugu mu'džizune mogu učiniti." Neki od muslimanskih pisaca "intelektualaca" današnjice, također, prihvataju isto ovo mišljenje i dokazuju ga na sljedeći način: mu'džiza je dokaz,uvjerljiv za nezrele osobe i djecu koja slijede neuobičajene i čudne stvari, dok odraslu osobu one ne zanimaju i njena preokupacija je logika. Pošto je doba Resulullaha (s.a.v.s.) bilo doba razuma i logike, a ne doba obmana i maštarija, Resulullah se, s Allahovom dž.š., dozvolom, uzdržavao od prihvatanja zahtjeva za bilo kakvom mu'džizom pored Kur'ana (a.š.).

Ovakvi intelektualci kažu:

"Neizbježno je bilo za ranije poslanike da pribjegavaju pomoći mu'džiza i natprirodnih djela. U ono vrijeme bilo je teško, pa, čak, i nemoguće, predvođenje ljudi uz pomoć umnih dokaza... U vrijeme pojave Resulullaha (s.a.v.s) ljudska zajednica je prošla dječije doba i stupala u doba umne zrelosti. Jučerašnje dijete, koje je bilo ovisno o majci, koja ga je vodila za ruku i učila hodati, sada može stajati na svojim nogama i koristiti svoj mozak... Nije bila bezrazložnaResulullahova (s.a.v.s.) istrajnost, pred insistiranjem poricatelja i neprijatelja, da ne čini mu'džize i natprirodna djela za dokazivanje istinitosti svog poziva, nego se oslanjao na umne dokaze, iskustvo i historijske dokaze... I pored velikog insistiranja i upornosti poricatelja (vjere-op.p), Resulallah (s.a.v.s.), po Allahovoj naredbi, uzdržavao se od mu'džiza, onakvih kakve su bile kod ranijih poslanika, i samo se oslanjao na Kur'an kao mu'džizu kojoj nikada neće biti slične. Kur'an, kao mudžiza Pečata svih poslanika (s.a.v.s.), i sam predstavlja razlog pečaćenja (okončanja-op.p.) poslanstva. On predstavlja knjigu koja sadržava istine svijeta stvaranja i pouka je u životu u potpunoj sprezi sasvim stvarima. To je mu'džiza pogodna za zrelog i pametnog čovjeka, a ne za dijete opasano iluzijama i maštarijama."

I još kažu:

"Okruženje u kome su ljudi ranije živjeli bilo je prepuno praznovjerja, obmana i natprirodnosti. Na njihova čula nije utjecalo ništa do ono što je "protivno umu i osjetilima", te upravo zbog toga čovjeka u historiji uvijek vidimo kako traži mu'džize i kako je opčinjen skrivenim.

Ovaj osjećaj, koji je nasuprot svega što je neosjećajno i neracionalno, jači je među ljudima koji su dalje od civilizacije. Ljudi u mjeri u kojoj su bliže prirodi više žude za "onom stranom prirode", sujevjerje je defaktan porod ovakve stvarnosti. Pustinjski čovjek je uvijek u potrazi za mu'džizom, njegov svijet je pun duhova i začuđujućih tajni... Duša drevnog čovjeka biva dirnuta samo čudom, koje vidi kao nešto tajanstveno, čarobno i nejasno.

Iz ovog primjera jasno se da zaključiti da su, ne samo poslanici, nego i mnogi vladari, silnici i mudraci morali pribjegavati natprirodnim sredstvima kako bi uspjeli nešto dokazati. I u ovakvom okruženju poslanici, koji su zgradu svoje poruke temeljili na skrivenom, bili su primorani više od drugih koristiti mu'džize. Zato su na iman ljudi njihovog vremena više utjecale mu'džize nego logika, znanje, stvarna i osjetilna istina.

Ali, priča Muhammeda (s.a.v.s.) je izuzetak iz ovoga pravila. U zajednici u čijem najvećem trgovačkom, otvorenom, naprednom gradu nije bilo više od sedam osoba pisara, i koja osim časti, sablje, robe, deva i sinova ni o čemu drugom nije razmišljala, kao svoju mu'džizu je obznanio Knjigu i sama ta činjenica predstavlja mu'džizu. Knjiga! U zemlji u čijoj historiji se nije mogao pronaći nijedan primjerak knjige, Allah, dž.š., kune se mastilom, perom i onim što oni pišu; u sredini u kojoj su ljudi pero smatrali sredstvom poslovanja samo nekoliko osoba, skromnih, nemoćnih i bez ponosa, i to predstavlja mu'džizu... Knjiga je jedina mu'džiza koju uvijek možemo vidjeti, svakog dana njena nadnaravna osobenost se povećava i jedina je čiju vrijednost, za razliku od ostalih mu'džiza, svako ko je mudriji, učeniji i svako naprednije i civilizovanije društvo tačnije i dublje doživljava. Jedina je mu'džiza za koju vjerovanje u nju nije ograničeno samo na one koji vjeruju u gajb-stvari, pošto svaki mislilac prihvata činjenicu da je mu'džiza. Jedina je mu'džiza koja nije samo za avvam (običan narod), nego je i za intelektualce. Jedina je mu'džiza koja, za razliku od ostalih, mu'džiza, nije samo za čuđenje ili za gledanje; nije uvod i sredstvo za prihvatanje jedne poruke, nego je za pouku i odgoj onih koji vjeruju u Njega. Ona sama je cilj prihvatanja. Ona sama je poruka.

I, na kraju, mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.) ne spada u vrstu "neljudskih",iako je neljudsko djelo i zbog toga, za razliku od pređašnjih mu'džiza koje su koristile samo kao sredstvo da bi ljudi povjerovali (a uz to broj onih koji su ih vidjeli je ograničen), i osim te nema druge svrhe, mu'džiza Muhammeda (s.a.v.s.) spada u grupu čovjekovih najuzvišenijih sposobnosti i može se koristiti kao njegov najuzvišeniji uzor, koji mu je uvijek dostupan... Muhammed (s.a.v.s.) je pokušavao ljudsku radoznalost odvratiti od neobičnih događaja, kerameta i natprirodnih djela i podsjetiti na pitanja uma, logike, znanja, prirode, džemaata, ahlaka, i njihova čula vratiti u stvarnost i istinu odvrativši ih od čuda i neobičnih stvari. To nije bio jednostavan pokušaj (pogotovo sa ljudima koji se predaju samo pred natprirodnim), i to od čovjeka koji sebe, među njima, naziva poslanikom. Nazivati se poslanikom i ljude pozivati Poruci Boga, dž.š., i jednom, čak, zvanično priznati da "Ja nisam obaviješten o gajbu" vrlo je čudno djelo koje, osim svoje ljudske vrijednosti, posebno fascinira natprirodnom iskrenošću, koja se osjeća u njegovim djelima i koja svako srce prosvjetljava i svaku misao uzdiže i poboljšava.

Pitali su Poslanika (s.a.v.s.): "Ako si ti poslanik, unaprijed nam reci cijene robe, da bi u našoj trgovini postigli veću korist." Kur'an, (a.š.), mu naređuje da kaže: "Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe neku štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam gajb,stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju." (A'raf, 188).

Kakvu sliku u očima beduina može imati Poslanik koji ne govori o gajbu, ne govori sa dušama o čarobnim stvarima, o džinima i koji svakodnevno ne pokazuje keramete? Muhammed (s.a.v.s.) ih je pozivao na razmišljanje o bićima, na čistotu, prijateljstvo, nauku, vjernost i razumijevanje značenja postojanja, života i ljudske sudbine, a oni su neprestano od njega tražili mu'džize, keramete i informacije o skrivenom.

Bog, dž.š., preko njegovog jezika, tonom koji govori da ovakva djela od njega ne očekuju, kaže:

'Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?'."

Ono što ova grupa više koristi kao svoj stvarni oslonac su 90., 91., 92. i 93. ajet sure Isra', gdje Allah, dž.š., kaže:

"I govore: 'Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njega svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo'. Reci: 'Hvaljen neka je Gospodar moj!-zar ja nisam samo čovjek, poslanik'."

Kažu da ovi ajeti pokazuju da su mušrici željeli od Poslanika mu'džize (pored Kur'ana), što je on odbijao.

Mi se, nažalost, ne možemo složiti sa svim mišljenjima i tvrdnjama u tekstovima koje smo prenijeli, a posebno sa davanjem prvenstva mu'džizi Knjige nad ostalim mu'džizama. Po našem mišljenju, nekoliko pitanja je podložno raspravi:

1. Poslanik (s.a.v.s.) nije imao mu'džize pored Kur'ana i zahtjeve za njima je odbijao, što ajeti sure Isra' i dokazuju.

2. Kolika je vrijednost i korištenje mu'džiza? Da li su mu'džiza i nadnaravno djelo bili srazmjerni dječijem dobu čovječanstva, kada razum i logika nisu djelovali i kada su i mudraci i kraljevi ovim djelima sebe dokazivali? Poslanici su, također, bili primorani, koristeći ovu metodu, sebe dokazivati i time ljude zadovoljavati. Poslanik (s.a.v.s.), čija je mu'džiza Knjiga, predstavlja izuzetak iz ovoga pravila. On je sebe dokazivao Knjigom, a u svakodnevnici razumom i logikom.

3. Poslanik (s.a.v.s.) je pokušao preusmjeriti ljudske misli od nadnaravnih i natprirodnih djela i kerameta ka pitanjima razuma i logike, i njihova osjećanja od "čudnih i neobičnih stvari" vratiti "stvarnosti i istini."

Nešto šire ćemo govoriti o svakoj od ove tri teme:

MU'DŽIZE PORED KUR'ANA

Zar Poslanik (s.a.v.s.), pored Kur'ana (a.š.) nije imao druge mu'džize? Ovakva tvrdnja, pored toga što je neprihvatljiva sa stanovišta historije, sunneta i mnogobrojnih hadisa, protivna je tekstu Kur'ani-kerima. O slučaju sekkul-kamer (cijepanje mjeseca) govori se u samom Kur'ani-kerimu. Pretpostavimo da neko analizira i, prema svom nahođenju, tumači slučaj cijepanja mjeseca (što, naravno, nije podložno takvom tumačenju), upitajmo na koji način može tumačiti i analizirati slučaj mi'radža i ono što o tom slučaju prenosi sura Isra', u kojoj se potpuno jasno kaže:

"Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu nekaznamenja Naša pokazali."

Zar ovo nije mu'džiza?!

U suri Tahrim spominje se kazivanje o tome kako je Poslanik (s.a.v.s.) jednoj od svojih žena povjerio neku tajnu, koju je ona odala drugoj ženi,pa joj je Resuli-Ekrem rekao: "Zašto si joj rekla?" Kada je ponovio dijelove onoga što je bilo između njih dvije, ona ga je (sa čuđenjem) upitala: "Odakle si ovo saznao?"On joj na to reče: "Allah me o tome obavijestio."

Pa zar ovo nije vijest iz skrivenog (gajba)? Zar nije mu'džiza?

Slučaj sa ajetima 90.-93. sure Isra', kao i s drugim sličnim ajetima, sasvim je drugačiji. Ovdje zahtjev za činjenjem mu'džize nema značenjetraženja "znaka" i "jasnog dokaza" od strane osoba koje se u stvarnosti dvoume i tražejasne dokaze. Ovi ajeti, kao i 50. ajet sure Ankebut,rasvjetljavaju posebnu logiku mušrika kada zahtijevaju mu'džize, kao ispecijalnu logiku Kur'ana u filozofiji poslaničkih mu'džiza.

U ajetima 90.-93. sure Isra', riječi mušrika ovako počinju:

Znači, u parafrazi, mi te nećemo slijediti radi tvoje koristi i nećemo ući u tvoje društvo osim ako ti zauzvrat "u našu korist", u ovoj suhoj mekkanskoj zemlji,ne izvedeš jedno vrelo iz zemlje (jedna pogodba), ili dok ne budeš imao baštu punu drveća kroz koju rijeke teku ili kuću punu zlata - kojim ćemo se i mi, također, koristiti (ponovno pogodba), ili dok parče neba, kao što pretpostavljaš da će na Kijametu biti, na nas ne oboriš (patnja, smrt i kraj djela, a ne mu'džiza), ili dok nam ne dovedeš Allaha i meleke, ili dok ne odeš na nebo i u naše ime i čast doneseš nam posebno pismo (ponovo jedna pogodba ali nije novčana, nego za naslov i hvalisanje, ne obraćajući pažnju na apsurdnost zahtjeva).

Mušrici nisu rekli: "Len nu'minu bike...", što bi značilo: 'dok neku mu'džizu ne učiniš, nećemo ti vjerovati', već su rekli: "Len nu'minu leke...", tj. 'u tvoju korist se nećemo pripojiti tvojoj grupi'. Htjeli su sporazum zasnovan na koristoljublju, tačnije kupoprodaji vjere. Postoji razlika između "amene bih" i "amene leh". Ulema usuli-fikha razmatra upravo ovu, veoma osjetljivu, tačku u 61. ajetu sure Tewbe, gdje se o Resuli-Ekremu kaže: "vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike“. Osim toga, ono što su zahtijevali za potvrdu njegovih riječi i zasnovano na koristoljublju, izrazili su ovim riječima: koje znače 'u našu korist jednovrelo izvedi da teče'. Jasno je da je ovo želja za "nagradom", a ne želja za "jasnim dokazom" ili mu'džizom. Poslanik je došaoda izgradi istinskog mu'mina, a ne da kupi vjeru i mišljenje, po cijenu mu'džiza.

Sam cijenjeni pisac piše da su Poslaniku (s.a.v.s.) govorili: "Ako si ti Poslanik, ranije nam reci cijene robe, da bi u našoj trgovini izvukli korist." Jasno je da ovo nije želja za mu'džizom, nije želja za jasnim dokazom radi otkrivanja istine, već je postavljanje Poslanika na mjesto sredstva zarade novca. Prirodno je da je Poslanikov odgovor glasio: "Da je mene Allah (iz ovih razloga) obavijestio iz svijeta skrivenog (gajba), iskoristio bih to za lične dunjalučke poslove, ali mu'džize i gajb nisu sredstvo za činjenje ovakvih postupaka. Ja sam Poslanik, onaj koji donosi lijepe vijesti i onaj koji opominje."

Mušrici su mislili da je mu'džiza djelo koje Poslanik vrši prema svom nahođenju. Kada god, kako god i za što god želi, čini mu'džizu. Zbog toga su tražili da izvor poteče, da ima zlatnu kuću, te da ih unaprijed obavještava o cijenama robe. Dok je mu'džiza, poput Objave, usko povezana s "onom stranom" (Allahom, dž.š.), a ne s ovom, te kao što Vahj nije u službi Poslanikovih prohtjeva negopredstavlja silu s "one strane", koja ga stavlja pod svoj utjecaj, i mu'džiza je, također, s "one strane" i Poslanikovu (s.a.v.s.) volju stavlja pod svoj utjecaj i ona, zapravo, samo biva izvršena preko njegovih ruku. Upravo ovo je tumačenje činjenice da je Objava "bi iznillahi" (sa Allahovim dopuštenjem) i da su mu'džize "bi iznillahi".Ovo je značenje 50. ajeta sure Ankebut kojeg svećenici zloupotrebljavaju:

"Čuda su samo u Allaha, a ja samo jasno opominjem."

Vijesti iz svijeta skrivenog su upravo mu'džize ovakve vrste. Do granice koja se odnosi na ličnost Poslanika, on nema vijesti iz svijeta skrivenog:

"Reci: 'Ja vam ne kažem: 'U mene su riznice', niti: 'Ja znam gajb', niti vam kažem: 'Ja sam melek'." (En'am, 50).

Međutim, tamo gdje potpadne pod utjecaj gajba i nadnaravnih sila, Poslanik obavještava o skrivenoj tajni, a kada ga upitaju: "Odakle si znao?", on odmah odgovara: "Allah Mudri, Koji je o svemu obaviješten, obavijestio me je."

Ako Poslanik kaže: "Ne poznajem gajb, a da znam gajb, mnogo novca bih tim putem stekao , on želi uzdrmati logiku mušrika i reći im: "Moje znanje skrivenog je u granicama mu'džize, sa posebnim ciljem i uz pomoć Božije Objave. Da je moje znanje skrivenog moja lična stvar i za bilo koji cilj ili da je sredstvo punjenja džepova, umjesto da cijene robe vama kažem, kako bi se vaši džepovi napunili, napunio bih svoje!"

Kur'an (a.š.) u drugom ajetu kaže:

"On (Allah, dž.š.) zna gajb i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere." (Džinn, 26.-27.).

Zasigurno je Resuli-Ekrem jedan od ovih odabranih poslanika.

Pored svega ovoga, Kur'an je u velikom broju ajeta spomenuo mu'džize ranijih poslanika: Ibrahima, Musaa, Isaa, i kada se to ima na umu, kako je moguće da, kada su od Resuli-Ekrema tražili mu'džize, kao što su od pređašnjih poslanika tražili, a oni im udovoljavali, on kaže: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek-poslanik."Zar oni (mušrici, op.prev.) nisu imali pravo reći: "A zar raniji poslanici, čije mu'džize ti tako transparentno prenosiš, nisu bili ljudi ili nisu bili poslanici?" Da li je moguće da Kur'an sadrži jednu ovako očitu kontradikciju? Da li je moguće da je mušrici ne primijete?

Da je ova logika "intelektualaca" tačna, onda je Poslanik umjesto riječi: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek-poslanik?" trebao reći: "Subhanallah - ja sam pečat poslanika, ja sam izuzetak iz pravila ostalih poslanika i od mene ne tražite ono što ste od njih tražili!", a ne da kaže: "Ja sam poslanik kao ostali poslanici." Prema tome, jasno je da ono što su mušrici od Poslanika (s.a.v.s.) tražili nije bio zahtjev za mu'džizom, odnosno znakom i jasnim dokazom sa ciljem otkrivanja istine, što oni koji tragaju za istinom imaju pravo tražiti od onih koji sebe nazivaju poslanikom, već je bio zahtjev koji nije dostojan odgovora nijednog poslanika. Zato je Poslanik (s.a.v.s.) rekao: "Subhanallah! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?". Zapravo, ono što vi tražite, nije ono što neko, u potrazi za istinom, traži od poslanika i na što su oni obavezni odgovoriti; to je nešto drugo; to je dogovaranje i pogodba, a vidjeti mene, a Boga ne spoznati, te nešto tražiti od mene samog, pokazatelj je oholosti i sebičnosti i dokaz je ličnog isticanja u odnosu na druge. Zahtijevanje niza mu'džiza je nemoguće...

Ja priznajem da avvam (običan svijet) stalno želi mu'džize, i to ne samo od poslanika i predvodnika, nego i od svakog kabura, kamena i drveta. No, da li je to razlog da bivstvovanje bilo koje Poslanikove (s.a.v.s.) mu'džize i kerameta (osim Kur'ana) smatramo nepostojećim?

Pored toga, postoji razlika između mu'džize i kerameta. Mu'džiza znači jasan dokaz i Božiji znak koji se vrši radi dokazivanja jedne Božije odredbe i takoreći prati je jedno suprotstavljanje, a za mu'džizu je vezana jedna božanska namjera; upravo zbog toga je ograničena posebnim uvjetima. Keramet je, pak, natprirodno djelo, koje je samo utjecaj duhovne snage i duhovne visine nekog savršenog ili polusavršenog čovjeka i ne služi za dokazivanje neke posebne Božije namjere. Ovakva djela su mnogobrojna i čak se može reći da predstavljaju jedno obično, ničim uvjetovano djelo. Mu'džiza je Božiji jezik koji potvrđuje neku osobu, dok keramet to nije.

VRIJEDNOST I PRIMJENA MU'DŽIZA

Kolika je to vrijednost i kakva je primjena mu'džiza? Logičari i filozofi materiju koju koriste u nekom dokazu, sa stanovišta vrijednosti i primjene, dijele u nekoliko vrsta: neki od tih elemenata imaju stvarnu vrijednost dokaza i ne ostavljaju mjesta naučnom i umnom odbijanju, kao što su materija i elementi koje koristi matematičar u svojim dokazima; neki drugi su, opet, uvjerljivi, kao, naprimjer, materija i elementi koje često koriste govornici u svojim govorima koje, ako se na njih kritički osvrnemo, treba odbiti, ali prije toga u praksi prouzrokuju određene pokrete i promjene; sljedeći opet imaju samo nadražajnu i osjećajnu vrijednost, dok pojedini imaju neke druge vrijednosti.

ŠTA JE, SA STANOVIŠTA KUR'ANA, VRIJEDNOSTMU'DŽIZE I NJENOG KORIŠTENJA?

Kur'an, kao što stvaranje smatra "Allahovim znakom" i presudnim neporecivim dokazom Njegovog postojanja, mu'džize vjerovjesnika spominje kao znake i jasne dokaze i ubraja ih u presudne dokaze i sigurne umne i logičke argumente istinitosti poruke i uloge onih koji ih donose. Kur'an detaljno raspravlja o mu'džizama i zahtjeve ljudi koji nisu htjeli vjerovati bez znaka i jasnog dokaza od poslanika smatra pametnim i logičkim, te transparentno prenosi pozitivne odgovore na ove zahtjeve. On prenosi one odgovore koji su u granicama traženja znaka i jasnog dokaza, dakle u granicama razuma i logike, koji su svjedoci istinitosti onih koji ih objavljuju, a ne u granicama "improvizacije" i udovoljavanja prohtjevima osoba koje žele od poslanika napraviti sredstvo koristi i zabave. Ovome je Kur'an posvetio posebno mnogo ajeta. Ova Knjiga ne sadrži ni najmanju naznaku tvrdnje da je mu'džiza uvjerljiv dokaz prostom umu, proporcionalnom periodu djetinjstva ljudskoga roda, već je samo imenuje kao "dokaz".

Četvrto predavanje

Od okrenutosti zakonu brahmana do duhovnosti upanišada

S početkom prvog milenija prije nove ere svećenici, koji su se nazivali brahmani postepeno su preuzimali istaknute položaje, tako da su zauzeli mjesto u najvišoj klasi društva. Vjerski ishod ovog dešavanja bio je pojava posebnog tumačenja vedske religije koje se naziva “brahmanska vjera”. U ovom periodu naglašeni su obredi i vjerovanja, a posebno vjera u žrtvovanje. Oni su smatrali da vjera u žrtvovanje može uticati na sve stvoreno, čak i na bogove. Zato se u ovom periodu ističu različiti oblici žrtvovanja, od kojih su neki bili veoma složeni i detaljni, tako da su samo vladari bili izuzeti iz ove obaveze. Ove duge obrede vršili su svećenici i bila je to ceremonija koja, prema njihovom viđenju, utiče na sve pojave na nebu i zemlji. To je bio razlog zašto su brahmani dobili tako važnu ulogu da su postali ravni bogovima.

Brahmane i Aranjake

U ovom periodu sakuplja se zbirka svetih tekstova koji se nazivaju Brahmane. Ovi zapisi, koji su ustvari knjiga obreda, objašnjavaju propise žrtvovanja i druge ceremonije bogoslužja – koje su provodili svećenici brahmani. Pored ovih zapisa pojavile su se Aranjake, druga zbirka svetih tekstova. Aranjake obuhvataju djela bogoslužja asketa, koji su živjeli u šumi i u jednom smislu sadrži, također, teme o filozofiji propisa.

Uspostavljanje klasnog sistema (kaste)

Sa vladavinom svećenika klasni sistem, koji je postojao u jednom obliku, također među Arijevcima, uspostavio se na novi način i snažno je naglašen. U ovom sistemu postojale su četiri klase: brahmani su bili najviša klasa, nakon njih kšatrije ili vladari i ratnici, zatim vajšije ili klasa običnih ljudi arijevskog porijekla (zemljoradnici i zanatlije). Najniža klasa bili su šudre i njima su pripadali najniži poslovi, kao što je služenje. Ustvari, oni su bili pobijeđeni starosjedioci Dravidi, te je između njih i tri arijevske klase tako uspostavljena potpuna odvojenost. Potrebno je, također, reći da je postojao sukob između kaste brahmana i kaste kaštrija.Naravno, treba spomenuti da je četveroklasni sistem ustanovljen u periodu uspostavljanja klasa ili kasta, ali da je postojala druga skupina potpuno izvan ovog sistema koji su nazivani nečistima.

Put spasenja u Brahmanama

Spasenje u Brahmanama stiče se obredom žrtvovanja. U ovom periodu ustvari je vladala neka vrsta usmjerenosti ka vanjštini i zakonu. Poslije, na kraju prvog milenija prije nove ere, pojavila se drugačija vrsta okrenutosti zakonu, u kojoj je više naglašeno pridržavanje društvenih zakona. Knjiga Zakon manu, koja obuhvata naredbe o pravima oca i majke, djeteta, učitelja i slično tome, odnosi se na ovaj period. U svakom slučaju, Brahmane se mogu shvatiti i smatrati izvanjskim i zakonskim tumačenjem Veda.

Upanišade

Upanišade imaju različita značenja, od koji je najpoznatije “prisustvo na skupu učiteljevog časa”. Polovinom prvog milenija prije nove ere ljubitelji znanja u šumama Indije sjedili su na časovima profesora i vođa duhovnog puta, a rezultat toga je jedna književna i vrijedna zbirka koja se naziva Upanišade. Dok se u Brahmanama naglašavaju spoljašnji obredi, ovdje je naglasak na pažnju prema nutrini i suštini i, u jednom smislu žrtvovanje dobija drugačije značenje, tako da se govori o žrtvovanju u nutrini čovjekovoj i duša je ta koja se žrtvuje. Ustvari, pojavljivanje Upanišada i njihova okrenutost duhovnom putu može se smatrati reakcijom naspram suhoparne okrenutosti zakonu Brahmana. S druge strane, ovi zapisi su tumačenje Veda i nazivaju ih Vedanta, što znači završetak Veda. Smatra se da Upanišade nisu napisali samo brahmani, nego da u tome imaju, također, udio i kaštrije. Ova činjenica govori o tome da se u ovom periodu smanjila dominacija brahmana.

Učenje o spasenju Upanišada

Kao što je rečeno, u Brahmanama spasenje se postiže putem djela – tj. izvršenjem obreda žrtvovanja. U Upanišadama se ono postiže drugačije i djelo nikada nije jamstvo za spasenje, nego se pravo spasenje postiže spoznajom i zbiljskim znanjem. Ovdje se nameće pitanje spoznaja čega postaje uzrokom spasenja? Odgovor je da spoznaja zbilje i to zbilje sebe, svijeta i čitavog univerzuma donosi spasenje.

Jedinstvo bitka

U Upanišadama se govori o jedinstvenoj egzistenciji koja je obuhvatila sav univerzum. Ustvari, svijetom egzistencije vlada jedna vrsta jedinstva, jedinstva koje teče u mnoštvu i mnoštva koje je uronjeno u jedinstvu. Mnoštvo nije ništa više do neistinita predodžba i uobrazilja koja se naziva “Maja ” (privid). Ona jedinstvena stvarnost univerzuma koja je duh svijeta i zbilja velikog svijeta naziva se brahman, a atman je zbilja malog svijeta i zbilja čovjekove duše. Ustvari, čovjek može postići istinsko spasenje kada spozna zbilju atmana – tj. svoju individualnu zbilju. Ako neko stvarno spozna atman razumjet će da je atman upravo brahman. Budući da mnoštvo nije bilo ništa do uobrazilja, onaj koji dosegne razumijevanje atmana i brahmana shvatit će da mnoštvo ne postoji, već da postoji samo jedinstvo. Uzrok čovjekove nesreće je bila upravo uobrazilja mnoštva i dvojnosti.

Ovo jedinstvo jedan otac objašnjava svome sinu u sljedećem dijalogu:

– Donesi mi voće sa stabla smokve.

– Donio sam dragi oče!

– Prepolovi ga.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Sitne sjemenke.

– Prepolovi jednu od njih.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Ne vidim ništa posebno.

Otac je rekao: “O sine! Od te neznatne biti, koju ti tu ne vidiš, nastalo je ovo veliko stablo smokve. Sine moj! Znaj da je neznatna bit s ma sve. Ova zbilja je istinita. Ovo je biće, to si ti.” Sin je rekao: “O poštovani! Opet me poduči.”Otac je odgovorio: “Dobro sine moj! Ovu so uspi u onu vodu, pusti neka odstoji i sutra ujutro dođi kod mene.” Sin je tako učinio i sutra ujutro je ponovo došao.Otac je rekao: “Donesi onu so koju si sinoć usuo u vodu.” Sin ju je potražio u vodi i nije je našao, jer se u vodi istopila. Otac je rekao: “Probaj malo od nje, kakav okus ima?”

– Slan.

– Uzmi malo sa dna posude i probaj, kakav okus ima?

– Slan.

Otac je rekao: “Prospi to i dođi kod mene.” Sin je tako uradio, ali so je još ostala. Potom je otac rekao: “Sine moj! Uistinu, u ovom tijelu, također, postoji ono što jest, koje ti ne vidiš, ali ono postoji uistinu. Ova suptilna bit ušla je u sve i sve je ispunila. Ova zbilja je istinita, ona si ti.”

Put bogova i put predaka

U Upanišadama dva puta su pred čovjekom: jedan je put bogova, a drugi je put predaka. Put bogova je za znalce i mudrace koji su izabrali osamljenost u šumama. Izoliranjem od svijeta oni dostigli su apsolutnu istinu. Ovi duhovi poslije smrti, a nakon prelaženja nekoliko razina, stižu do Sunca i naposljetku stižu u dvor samog brahmana. Put predaka pripada običnim ljudima i završava se na Mjesecu. Ovim smjerom idu oni koji prelaze put rada i djela, ali nisu stigli do apsolutne slobode. Oni ostaju na Mjesecu dok bude preostalo njihovih prikupljenih djela, a sa trošenjem rezerve, istim putem kojim su došli, vraćaju se na zemlju i uzimaju mjesto u drugom tijelu.

Reinkarnacija i karma

Prethodno je rečeno da se obični ljudi, nakon okončanja rezervi njihovih djela, vraćaju na zemlju. Ovaj povratak i drugi život naziva se “reinkarnacija”. Svakome se desila hiljade puta. Ljudi su zarobljeni u ovom krugu, samsari, sve dok se ne izbave iz njega i ne spoje se sa apsolutnom zbiljom koja se zove nirvana. U koje će tijelo dospjeti ljudi u svom povratku zavisi od karme ili učinka njihovih djela u prijašnjim životima. Ako je neko ispravno radio u svom prošlom životu i izvršavao posebne obaveze svoje kaste, njegov duh će ući u tijelo pojedinca iz više kaste u sljedećem životu. Ali, ako je ovaj pojedinac činio loša djela, njegov duh će otići u tijelo pojedinca iz niže kaste ili čak u tijelo životinje ili biljke. Smatra se da vjerovanje u reinkarnaciju i karmu nije poteklo od Arijevaca, nego da je preuzeto od starosjedilaca Indije. U svakom slučaju, u ovom periodu se pojavilo ovo vjerovanje da su ljudi zarobljeni u jednom krugu ponovljenih dolazaka što uzrokuje patnju i bol. Zato je pronalaženje puta za spasenje iz ovog kruga bila glavna preokupacija i džainizma i budizma, koji su nastali u ovom periodu, nastojeći pronaći rješenja za ovaj problem.

Trajna vjerovanja

Vrijeme od početka ulaska Arijevaca u Indiju do kraja razdoblja Upanišada naziva se “vedsko razdoblje”. Od ovog vremena pa nadalje, u povijesti hinduističke religije ostalo jetrajno nekoliko vjerovanja. U ovom periodu Vede, Brahmane, Aranjake i Upanišade su, također, uvijek bile poštovane kao sveti tekstovi. Osim toga, kastinski sistem i vjerovanja u karmu i reinkarnaciju su, također, opstali su kroz povijest ove religije.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 3.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 10.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 146-160.

4. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 43-47.

5. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 45-52.

Peto predavanje

Epsko razdoblje

Krajem vedskog razdoblja – znači od šestog stoljeća prije nove ere – kao reakcija na religijska vjerovanja ovog perioda i dominaciju brahmana u vjerskim poslovima, pokrenula su se dešavanja u Indiji od kojih su neka bila izuzetno značajna. Dva religijska pokreta, džainizam i budizam, o kojima ćemo naknadno govoriti, proistekla su iz hinduističke religije. Ova dva pokreta prihvatila su neka načela hinduističke religije, ali nisu prihvatila mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja. U ove dvije religije čiji su, ustvari, utemeljitelji kaštrije (druga kasta), nije prihvaćen kastinski sistem hinduističke religije i zato nisu prihvatili vladavinu brahmana. Zato se pojavljivanje ove dvije religije može smatrati reakcijom naspram religije vedskog razdoblja u kome svećenici imaju središnju ulogu. Sljedeći događaj koji se desio u ovom periodu bio je pojava religije “Čarvaka”. Ova religija vjerovala je u primarnost materije i nije prihvatala nematerijalni svijet. Osim svetih tekstova, odbijala je vjerovanje u kraj i proživljenje, život je smatrala ograničenim na ovaj svijet i naglašavala uživanje na njemu. Ova religija nije imala značajnijeg uspjeha.

Treći događaj u kojem je, suprotno od dva prethodno spomenuta, prihvaćen temelj brahmanske religije, ali je religija izašla izvan dominacije brahmana, bio je pojava razdoblja koje se naziva “epsko razdoblje”. U periodu od oko četiri stoljeća, znači od šestog pa do drugog stoljeća prije nove ere, nastao je pokret i pojavila su se književna djela koja su bila različita od prijašnjih tekstova. Ako su Vede, Brahmane i

Upanišade, kao sveti tekstovi ranijeg razdoblja, bili dostupni samo kasti brahmana i druge kaste ih nisu mogle koristiti, ova književna zbirka nastala je među nižim klasama društva i njima je bila dostupna. U ovom periodu skupljene su dvije velike epske zbirke. Jedna od njih je Mahabharata (Veliki rat Indije), poetsko djelo koje obuhvata stotinjak hiljada stihova. Pjesme ove zbirke govore o ratovima koji su se vodili među ljudima i u koje su se miješali bogovi, pomažući one koji su na strani istine. Druga zbirka je Ramajana (životopis boga Rame), koja govori o borbi između snaga istine i neistine. Rama, koji je ustvari simbol i otjelotvorenje boga, predvodi stranu istine. Smatra se da su dvije zbirke, Mahabharata i Ramajana zapravo dvije legende koje sadrže važne duhovne i filozofske teme. Druga zbirka, nastala uporedo sa spomenutim, jesu Purane (Stare i svete legende) i obuhavataju legende o svijetu i kosmosu.

Najpoznatiji i najvažniji dio velikog epa Mahabharata je poslanica u stihu Bhagavadgita, koja privlači mnogo pažnje. U ovoj knjizi je, u vidu jedne stihovane priče, objašnjen novi put spasenja. Princ po imenu Ardžuna ratuje protiv svojih amidžića koji su bespravno uzurpirali vlast. On ima zapregu koja se zove Kršna i nalazi se u sumnji da li treba voditi rat protiv svojih rođaka, ali ga Kršna ohrabruje na rat i između njih teku mnogi razgovori. Kršna kaže: “Ti moraš iskreno i bez obaziranja na ishod izvršavati svoju obavezu prema svome bogu, tako da ti se na ovom putu ništa ne ispriječi.” Na kraju Kršna sebe predstavlja i kaže da je upravo on Brahma i jedini vječni bog.Novi put na koji ukazuje Bhagavadgita je put ljubavi i čistote ili bhakti. Ovaj put pokazuje da će se čovjek spasiti, ako sa savršenom ljubavlju i potpunom čistotom služi jednog od bogova. U skladu s tim, drugi put, pridodat dvama prethodnim putevima izbavljenja, bio je put ljubavi i čistote. Dva druga puta su put djela, koji je naglašavan u Brahmanama i kojeg su poslije usavršili i proširili zakoni Manu, a drugi bio je put znanja i spoznaje, kojeg su Upanišade smatrale putem spasenja. U svakom slučaju, tri puta, put znanja, djela i ljubavi i čistote promijenjena su u tri puta za izbavljenje, čemu je naknadno posvećena pažnja i što je opisano i prošireno u hinduističkoj religiji. Kršnin govor završava ovim rečenicama:

Sada ponovo poslušaj najuzvišenije riječi moga govora, ove najdublje tajne, jer ti si moj dragi voljeni i ja trebam da s tobom govorim o onome što je tvoje dobro:

Srce svojih misli usmjeri sjećanju na mene

I svo srce daj meni

I podnesi žrtvu na putu mom

I meni se pokloni

Da bi se susreo sa mnom

Uistinu dajem ti ovo obećanje

Ti si meni veoma drag

Sve svoje poslove zanemari i meni dođi!

Sam dođi i sam traži!

Ja ću te osloboditi svih grijeha

Ne budi tužan!

Hinduističko trojstvo

Jedno od vjerovanja koje je prvi put istaknuto u Mahabharati a naknadno je prošireno jeste učenje o “trojstvu”. Ovo učenje govori o tome da je univerzalna duša, tj. Brahman otjelovljenja u tri boga i svaki od njih ima svoje područje djelovanja. Ova tri boga su:

1. Brahma, bog stvaranja i stvoritelj cijelog svijeta koji je sve doveo u postojanje.

2. Šiva, bog smrti i usmrtitelj svega. Ovaj bog je poznat pod ovim imenom, ali je usmrćivanje, koje mu se pripisuje, uvod u život. Smatra se da je krug života prirode i biljaka u vlasti ovog boga i on ga obnavlja.

3. Višnu je bog života i čuvar svih stvorenja. On je izvor svakog dobra i dobročinstva i smatra se simbolom nježnosti i ljubavi. Također, ovaj bog nadzire djelovanja stvorenja i motri na njih.

Svaki od tri hinduistička boga obožava se odvojeno i za njih su izgrađeni hramovi. Također, obožavanje Brahme manje je rašireno, dok je obožavanje Šive i Višne među hindusima više rašireno i ispoljeno je u vidu dvije sekte. Naravno, treba imati u vidu da obožavaoci svakog od ovih bogova poštuju, također, i druga dva boga, ali su više posvećeni jednom bogu i od njega traže pomoć.

U hinduističkoj religiji svaki od ova tri boga, a posebno Višnu, ima supruge koje se nazivaju šakti. Smatra se da je ustvari jedinstvo dva činioca ili dvije moći izraženo u vidu dvije supruge. Zato se u nekim sektama hinduističke religije poštuje kult plodnosti kao simbol procvata i života. Tako, pored obožavanja Šive neki obožavaju njegovu suprugu šakti što je opet uzrokovalo pojavljivanje posebne sekte.

Učenje o avataru

Sljedeće vjerovanje predočeno u Mahabhrati jesu pojavljivanja i utjelovljenja Višne. Na osnovu ovog učenja, Višnu se u nekim slučajevima utjelovljuje u obliku jednog čovjeka ili drugog bića i sa dolaskom na Zemlju izvršava posebne obaveze. Da ne ostane nerečeno, svako od ovih utjelovljenja naziva se avatar. U skladu s ovim tekstovima Višnu ima deset utjelovljenja, devet njih se već desilo, a jedno će se desiti u budućnosti, iako obični ljudi Višnina utjelovljenja ne smatraju ograničenim na ovaj broj. Neka od ovih pojavljivanja su u obliku neke životinje, kao što je pojavljivanje u obliku jedne ribe, kornjače ili ogromne divlje svinje. Neka druga pojavljivanja su u obliku polučovjeka ili stvorenja sličnog čovjeku, kao što je pojavljivanje u obliku stvorenja polučovjek – polulav. Druga pojavljivanja su u obliku čovjeka, kao što je Rama sa sjekirom, Rama – junak priča iz Ramajane, Krišna, kočijaš Ardžuna u knjizi Gita i pojavljivanje u obliku Bude. Ovih devet pojavljivanja odnosi se na prošlost, ali će se sljedeće pojavljivanje desiti na kraju mračnog vremena, što je današnje vrijeme. Višnu će se pojaviti kao jahač na bijelom konju, uzet će blistavi mač u ruku i kaznit će zle i bezbožne, a uvest će u blagodat vjernike i poštene. On će utemeljiti dobra pravila i običaje.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 7-8.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai,

3. Jusuf Ebuzeri Idrugi autori, Religije drevnogsvijeta, sv. 1, str. 259-280.

4. Gita (Bhagavadgita), prijevod na perzijski jezik Muhamed Ali Movahed, uvod prevodioca.

5. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 254-267 i 276-285.

Šesto predavanje

Hinduistička religija u srednjem vijeku i novom dobu

Nakon pojave budističke religije i nakon što su je podržale neke vladajuće dinastije, ova religija je postala dominantna u Indiji, dok je hinduistička religija za nekoliko stoljeća postala izolirana. Najzad, ove prilike su se promijenile oko 500. godine nove ere i zahvaljujući unutrašnjoj dekadenciji budističkog državnog poretka, ova religija je oživjela. Upravo u tom vremenu su hinduistički učenjaci, prema novom tumačenju iz tradicionalnih vjerodostojnih izvora, oživjeli ponovo ovu religiju.

Temelj filozofske škole

Povijest stvaranja filozofskih škola počela je mnogo prije ovog perioda i čak su neke od škola nastale u epskom razdoblju, a možda i prije njega. Ali, u svakom slučaju, period između 500. i 1000. godine nove ere treba smatrati razdobljem procvata filozofskih škola hinduističke religije. U ovom periodu su istaknute ličnosti izvora hinduističke religije, koje se smatraju nekom vrstom utemeljitelja, osnovale filozofske škole. Spomenut ćemo neke najvažnije filozofske sisteme hinduističke religije, koji su se pojavili u ovom periodu ili prije njega:

a. Škola Sankhja

Ova škola, čiji se korijeni nastanka smatraju istovremenim sa Upanišadama, utemeljena je na vjerovanju u dualitet i suprotstavljena je jedinstvu bitka Upanišada. Ova škola naučava da ustvari postoje dvije vječne zbilje: jedna je materija ili oblik, što predstavlja osjetilni svijet i nazivaju ga Prakriti, a druga je duh ili smisao koji je nevidljiv i neosjetan i nazivaju ga Puruša. U stvarnosti, čovjekova nesreća proizlazi iz toga što se ne razdvaja materija i smisao ili tijelo i duh, a to uzrokuje da duh ostaje u okovima Prakriti. Spasenje iz kruga samsare postiže se potpunom spoznajom univerzuma i očišćenjem duha od materije. Znači da se put spasenja postiže spoznajom.

b. Škola Joge

Korijeni ove škole se vraćaju na Upanišade, u drugi vijek prije nove ere, kada ju je osoba po imenu Patandžali uobličio u jedan sistem. Ova škola nije prihvatila neka načela škole Sankhja, kao što je broj zbilja egzistencije, već više naglašava praktični put za pronalaženje spoznaje, a to je put koji ova škola smatra putem izbavljenja. Škola Joge izlaže posebna pravila, čiji je rezultat usredsređenost osjetila, tako da se prekida osjetilni odnos sa spoljnim svijetom. Na ovaj način disanje, također, postaje uređeno, a usredsređenjem na posebnu tačku i uz naporne vježbe postiže se spoznaja.

c. Škola Vedanta

Riječ “Vedanta” znači završetak Veda, a ukazuje se na duhovni i filozofski princip spomenut u Upanišadama. Škola Vedanta utemeljena je na ovom naučavanju i nastoji da objasni te principe. Ova naučavanja sakupljena su i objašnjena u spisu koji se naziva Brahma-Sutra i čine ih kratke rečenice, da bi ih tako duhovni putnici bolje naučili. O pisanju Brahma-Sutreu povijesti postoje različita mišljenja, a procjene vremena pisanja kreću se od polovine prvog milenija prije nove ere, pa sve do drugog vijeka nove ere. Tekst je veoma složen i težak. Složenost i tajnovitost ovog djela bili su povod da istaknuti učenjaci u vezi s njim pišu objašnjenja i tumačenja na osnovu svojih sklonosti i razumijevanja te tako ustanove posebne pravce. Trojica najistaknutijih učenjaka su:

1. Šankara (osmo stoljeće nove ere)

Šankara je osnovao školu koja se naziva “nedualistički monizam”. On naglašava čisto jedinstvo i jednoću svijeta i smatra da je Brahman univerzalni neosobni duh, a svijet odvojen od Brahmana uobrazilja i Maja. On je čak osobnog boga ubrajao u uobrazilju priličnu nižim slojevima. Prema njegovom učenju spasenje čovjeka je u tome da spozna višu zbilju.

2. Ramanudža (1017-1137)

Ramanudža je bio suprotstavljen Šankarinim mišljenjima i nije prihvatao čisto jedinstvo svijeta. Ustvari, upravo zbog toga je njegova škola nazvana “kvalificirani dualizam”. On je vjerovao da boga ne treba smatrati jednim bićem bez osobe, koji ne može prema stvorenjima biti nježan i blag. On je govorio da su tjelesni svijet i pojedinačni duh, kao i potpuna zbilja i univerzalni duh, oboje istiniti i njihov odnos je kao odnos duše i tijela, tako da univerzalni duh upravlja svijetom kao svojim tijelom. Prema njegovom tumačenju, Višnu koji je najuzvišeniji, sebe je objelodanio u pojedinačnim duhovima i u obliku avatar pojavljuje se na Zemji. Razlika između njegovog i Šankarinog mišljenja jeste u tome što je Šankara vjerovao u jednu čistu i neosobnu zbilju, a sve drugo je uobrazilja i mašta, dok Ramanudža, pored toga što je vjerovao u jednu zbilju, druge fenomene nije smatrao uobraziljom i maštom i vjerovao je da se jedna čista zbilja zaista inkarnira u vidu jedne osobe.

3. Madhva (1167-1276)

Madhva, suprotno Šankari, koji je Brahmana smatrao supstancijom svijeta i također, suprotno Ramanuđi koji je nastojao između transcendentne dimenzije boga i njegove blizine sa svijetom stvoriti balans, stvara sliku boga odvojenog od materijalnog svijeta, boga koji je samo stvorio svijet i nije kao svijet. Zato, ako je Šankara smatrao da je svijet Maja (uobrazilja i mašta) i vjerovao u čisto jedinstvo, a Ramanudža smatrao i jedinstvo i mnoštvo zbiljskim, Madhva je vjerovao u čisti dualizam i potpunu odvojenost boga od svijeta.

Religija običnih ljudi

Jedna od osobina hinduističke religije jeste i razlika između službenog hinduizma i onog koji postoji među običnim ljudima. Obični ljudi, posebno brojno seosko stanovništvo, nemaju uvida u filozofske i gnostičke rasprave i teme koje se nalaze u svetim tekstovima. Njihova religija je većinom slična primitivnoj religiji, tako da obožavaju brojne bogove i za svaku svoju potrebu obraćaju se jednom od ovih bogova. Sve osobine primitivnih religija – kao što su animizam, fetišizam, šamanizam – među njima su rasprostranjene i čak se među njima pronalazi i sotonizam i obožavanje životinja. Iako vjeruju u velika hinduistička božanstva, sagradili su hiljade hramova za svoja mala božanstva i njima obavljaju bogoslužje. Tako čak i oni koji prihvataju religiju službenog hinduizma,slijede mnogobrojna lokalna vjerovanja i obavljaju posebne obrede svoje vjere. Jedna od životinja koju hindusi poštuju je krava, koju smatraju simbolom i znakom snage bogova i čak vjeruju da se u svakom dijelu njenog tijela nalaz neki bog. Ova životinja je poštivana od pradavnih vremena i njezino ubijanje smatra se velikim grijehom. Poštivanje ove životinje je toliko, da je čak i njezina balega sveta.

Posljednje promjene

Dolaskom novog doba i susretanjem hindusa sa vanjskim svijetom, pojavile su se promjene u ovoj religiji u tom smislu da su neka drevna vjerovanja ili zaboravljena ili su izblijedjela. Jedno od najvažnijih ovih vjerovanja je kastinski sistem, čije je prihvatanje savremenom čovjeku bilo toliko teško da su neki Hindusi osporili ovaj princip i odbacili ga. S druge strane, narod iz nižih kasti se probudio i manje poštuju pravila kastinskog sistema. Osim toga, sa industrijalizacijom zemlje zanimanja se više ne mogu razdvajati tako da bi svako zanimanje pripalo posebnoj kasti. Drugi običaj koji je bio raširen među drevnim Hindusima bilo je vjenčavanje djece. Tako su, da bi opstao kastinski sistem, djecu međusobno vjenčavali u ranim godinama i djevojčice su u ranim godinama odlazile u kuću svojih muževa. Budući da je ponovna udaja za ženu udovicu – u skladu sa zakonom Manu – bila zabranjena, ako bi dječak umro u djetinjstvu, djevojčica koja je bila njegova supruga, morala je do kraja života služiti u muževoj porodici u svakodnevnim životnim poslovima i živjeti u krajnjem poniženju. Ovaj običaj i pravilo ukinuti su u novom dobu i čak je donesen zakon kojim se zabranjuje vjenčanje prije punoljetstva.

Drugi užasan običaj, kojem se suprotstavilo u novom dobu, bio je drevni običaj spaljivanja žene udovice sa tijelom njezinog muža. U skladu sa ovim običajem, kada bi neki čovjek umro njegova bi supruga bila spaljivana živa u vatri pored muževog tijela.

Naravno, smatra se da su se ove promjene i reforme generalno dogodile uz prihvatanje principa vjerske tradicije. Druga je stvar što antireligioznost i averzija prema religiji zapadne civilizacije nisu zaobišli ni ovaj narod, tako da su neki pod utjecajem ove kulture porekli principe svoje religije i duhovnost.

Karakteristike hinduističke religije

Kao što je rečeno, hinduizam je religija koja je u toku svoje duge povijesti prošla kroz mnoge etape promjena. Ali, promjene ove religije bile su takve da su sa ostajanjem prijašnjih principa prihvaćena i nova načela. I pored toga, neki principi ove religije su do danas ostali čvrsti i nepromijenjeni. Poštivanje i uvažavanje Veda, koje je postojalo još u najstarijim periodima ove religije, uvijek je bilo osnovno načelo. Iako su nastala mnoga tumačenja ovih tekstova i ponekad su njihovi mnogobrojni bogovi tako objašnjavani da je njihov ishod bio čisti monoteizam, uvažavanje i po-štivanje ovih svetih tekstova ostali su do danas. Tekstovi i spisi koji se odnose na ovu religiju i koji su se poslije pojavili, stekli bi poštovanje u kasnijem periodu. To su brojni i obimni tekstovi među živim religijama svijeta i ograničeni su na pojedinca. Vjerovanje u jednu egzistenciju i duh svijeta koji sve obuhvata po imenu Brahman, bilo je u središtu pažnje tokom povijesti ove religije, tako da je uvijek i pored mnoštva i brojnosti bogova, spominjana i ova jedina i sveobuhvatna bit. Vjerovanje u karmu i reinkarnaciju – koji su se pojavili u drugoj povijesnoj etapi ove religije – mogu se smatrati općim vjerovanjima ove religije, koje je ostalo čvrsto tokom povijesti kod svih sljedbenika ove religije.

Na kraju, potrebno je spomenuti dvije značajke hinduističke religije koje se mogu rijetko pronaći kod drugih religija: jedna je da ova religija nema istaknutog nekog posebnog pojedinca i nema osnivača, a druga je da je ova religija prihvatila mnogo različitih uticaja tako da je uspjela u sebe, u toku svoje duge povijesti, inkorporirati mnoga strana mišljenja. Ova značajka je prouzročila da zemlja Indija bude zemlja bezbrojnih religija i sekti, koje žive u miru jedna pored druge.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, str. 377-390.

2. Smart Ninian, članak “Područja filozofske rasprave u hinduističkoj religiji”, Sedam nebesa (žurnal), br. 2, prijevod na perzijski jezik Ali Movahedijan.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 267-276 i 281-285.

4. Friedhelm Ernst Hardy, The World’s Religions: the Religions of Asia, prijevod na perzijski jezik dr. Abdurrahim Gavahi, str. 249-268.

5. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 16.

6. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 91-160.

Sedmo predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja džainizma

Džainizam je jedna od arijevskih religija nastala iz hinduističke religije sredinom prvog milenija prije nove ere. Prema tome, pojavljivanje ove religije može se smatrati ishodom reformatorskog pokreta u hinduističkoj religiji. Da bi se bolje proučilo mjesto nastanka ove religije potrebno je razmotriti stanje hinduističke religije u šestom stoljeću prije nove ere. Ovo vrijeme predstavlja otprilike kraj vedskog razdoblja. To znači da su se do ovog vremena pored Veda, također, pojavila dva njihova objašnjenja i tumačenja, Brahmane i Upanišade. Prethodno su, u raspravi o hinduističkoj religiji, objašnjena vjerska i praktična načela koja se odnose na ovaj period. U ovom vremenu uspostavljena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, kastinski sistem na čijem su vrhu bili brahmani i, također, učenja o karmi i reinkarnaciji. Zato se traženje puta izbavljenja iz ovog kruga samsare – čime su se svi bili zauzeti – činilo kao jedan nužan posao.U ovakvoj situaciji pojavio se čovjek iz druge kaste, kaštrija, prihvatio je neke principe hinduističke religije, ali je odbacio njezin važan dio i predstavio je poseban put i način izbavljenja iz vječne patnje. Naravno treba obratiti pažnju na činjenicu da tradicionalna religija džainizma sebi pripisuje dosta dužu povijest od onoga što je spomenuto i smatra da ovoj tradiciji pripadaju mnoge druge ličnosti prije Mahavire.

Život osnivača džainizma

U skladu sa onim što se prenosi u tradiciji džainizma, čovjek po imenu Vardhamana, poslije nazvan Mahavira (veliki junak), rodio se 599. godine prije nove ere u plemićkoj porodici. On je, kao sin jednog radže, u djetinjstvu i mladosti živio u potpunom blagostanju. Mahavira je namjeravao napustiti plemićki život, posvetiti se asketizmu i tako sebe spasiti, ali je za života roditelja – do svoje tridesete godine – iz poštovanja prema njima, odgodio ovu namjeru, da bi zatim napustio sultansku palaču i pridružio se grupi monaha. On je na početku odbacio sve ukrase i obukao jednostavnu odjeću, a onda se posvetio duhovnom vježbanju potpuno nag, podnoseći strpljivo i čvrsto sve nedaće i patnje. On je stalno putovao i trpio hladnoću i vrućinu bez odjeće. Na putu svoga izbavljenja ustrajavao je na pridržavanju dva principa – koje je naučio od prijašnjih učitelja – jedan je da na putu spasenja duha treba podnositi iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je pravilo ahimsa na putu čistote i pročišćenja duše, što znači da se nikada ne smije povrijediti ni jedna životinja. On je godinama živio sa malo hrane koju bi stekao proseći i obraćajući pažnju da ne povrijedi neku životinju. Zbog toga je sa sobom uvijek nosio nježnu metlu da na svom putu ne bi ubio nekog insekta, a vodu je uvijek procjeđivao da se ne bi neko živo biće utopilo.

Teške duhovne vježbe Mahavire trajale su dvanaest godina, sve dok nije iznenada u trinaestoj godini, u trenutku meditacije, doživio nirvanu i dosegao stepen savršenstva. Od tada je stekao titulu Džaina, u značenju onoga koji je pobijedio. Nakon toga, posvetio se podučavanju ljudi i okupio je bliske učenike, sve dok nije otišao sa ovoga svijeta u sedamdeset drugoj godini.

Učenja džainizma

Džainizam je religija koja ima uspostavljen sistem vjerovanja i obreda, čija su neka načela slična načelima hinduizma, dok su neka od njih obilježja ove religije. U ovoj religiji odbačena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, a isto tako, nije prihvaćen ni kastinski sistem niti vjerovanje u žrtvovanje. Osnovna vjerovanja ove religije sljedeća:

a.Bog ili uzvišeno biće: U ovoj religiji se poriče postojanje bilo kakvog uzvišenog bića ili boga, dotle da se čak i obožavanje smatra pokuđenim djelom. U jednom odlomku njihovog svetog teksta kaže se:

Jedan monah ili monahinja ne smiju da kažu: “Bog neba!

Bog groma i oluje! Bog munje!... Bog davatelj kiše!...” Oni

ne smiju koristiti ovakve izraze. Ali, ono što znaju prirodom

stvari, mogu reći: “Na nebu se skupilo mnogo oblaka, ili

naoblačilo se, ili iz oblaka je kišilo.”

Zbog toga se u ovoj religiji poriče postojanje svakog boga i u skladu s tim, traženje pomoći iz gornjeg svijeta i moćnijih bića smatra se djelom bez značenja i koristi. Uprkos tome sljedbenici ove religije sebe ne smatraju ateistima i čak ovakvo što smatraju uvredom.

b.Svijet : U džainizmu se smatra da je ovaj svijet uvijekbio i nikada nije stvoren (nestvorenost svijeta). U svetim tekstovima ove religije se kaže:Oni koji misle prema svome razumijevanju da je svijet stvoren ne znaju istinu.

c.Osnivač religije: Sljedbenici ove religije vjeruju da su do sada na zemlju došla dvadeset četiri spasitelja i uputitelja – koji se nazivaju tirthankara – od koji je Mahavira bio posljednji. U svetim tekstovima ove religije spomenut je Mahavirin veoma visoki položaj koji, ponekad, dostiže granicu božanstva. On ne samo da je bio čist i bezgrješan, nego, također, ima apsolutno i bezgranično znanje. On je jedno vječno biće koje je sišlo sa neba i inkarniralo se. Smatra se da se sljedbenici ove religije otjelotvorenju Mahavire klanjaju do granice obožavanja, iako je sam Mahavira zabranio obožavanje.

d.Sveti tekstovi: Sveti tekstovi džainizma su zbir tekstova koji se dijele na dva dijela: naredbe i rezerve. Prvi dio se odnosi na zakone i pravila ove religije, a drugi dio sadrži opis događaja, kao što je opis doživljaja iz života Mahavire. Smatra se da starost ni jedne od ovih zbirki ne seže dalje od dvjesto godina nakon Mahavirinog života. Među sektama ove religije postoji različito mišljenje u vezi s tim koji od ovih tekstova su vjerodostojni.

e.Čovjek i njegova sudbina: Čovjek ima dvije dimenzije, materijalnu (ađiva) i duhovnu (điva). Spajanjem ovo dvoje počinju sve njegove nesreće. Čovjek, radi svoga izbavljenja, treba nastojati da svoj čisti duh odvoji od materije. Materija ima razine od kojih je najsuptilnija “karma”. Kada se duh kreće i nešto čini, ova suptilna materija (karma) uobličuje se u duhu i zaodijeva ga. Kao učinak ponavljanja nepriličnog djela ova materija postaje teža, a ako djelo bude veoma loše, moguće je da ova materijalna aureola postane tako teška da izbavljenje iz nje ne bude moguće i kao ishod toga čovjek zauvijek padne na najniže mjesto. Čovjek je zarobljen u krugu samsare i reinkarnacije i karma je ta koja određuje vrstu njegovog sljedećeg života. Konačno, čovjekovo izbavljenje zavisi od toga – da u jednom od svojih života – uništi ovaj zatvor i oslobodi svoj duh, da bi dosegao nirvanu. Ovo je moguće kada se ona materijalna opna bude do krajnosti suzila. Zato čovjek treba nastojati u svim svojim životima da činjenjem dobrih djela umanji težinu ove opne.

f.Put izbavljenja: Prethodno je kazano da se Mahavira na svom duhovnom putu pridržavao dva načela: jedno čine iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je zakon ahimse ili nepovrjeđivanja životinja. On je poslije detaljno objasnio ova dva načela i odredio je put za one monahe koji tragaju za krajnjim oslobođenjem. Oni se trebaju pridržavati pet principa:

–Duhovni putnik treba uložiti krajnju pažnju da ne povrijedi niti jedno živo stvorenje i da ne ubije ni jednu životinju. Monasi džainizma su, da bi se pridržavali ovog principa, ovijali komadom tkanine svoja usta da ne bi slučajno progutali nekog insekta. Oni prilikom hodanja i sjedanja paze da ne zgaze nekog insekta i zato uvijek sa sobom nose nježnu metlu. Zbog ovog principa sljedbenici ove religije se ne bave zemljoradnjom, jer se oranjem zemlje ubijaju insekti.

–Duhovni putnik se treba udaljiti od svakog govora idjela koji uzrokuju grijeh i ozbiljno se uzdržavati od laganja.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od uzurpiranja tuđe imovine.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od bilo koje vrste tjelesnog uživanja i to za sebe smatrati zabranjenim.

–Duhovni putnik ne treba ništa voljeti i uzdržavati se od svakog djela koje uzrokuje ljubav. Ovaj peti princip, koji je važniji od svih, ustvari se smatra posebnom etikom ove religije. Prenosi se da u skladu sa ovim principom, sam Mahavira ni s kim nije sjedio i čak nije odgovarao na pozdrave ljudi, da ne bi prema njima osjetio ljubav. U svetim tekstovima ove religije se kaže: Monah koji nikoga ne voli – čak ni osobe koje njega vole – oslobodio se grijeha i mržnje. Pobijedivši ljubav, mržnju i pogrešna vjerovanja, on će pokidati lance karme.

U ovoj religiji duhovni putnik ne smije nipošto da voli svoju dušu. Zato je, da bi ponizio ovu dušu, prosjačenje čak i u kućama najsiromašnijih pojedinaca, veoma pohvaljeno. Ono što je rečeno o putu izbavljenja bili su posebni propisi za monahe. Ali za obične ljude ustanovljeno je dvanaest propisa koji su donekle lakši. To su sljedeći propisi: izbjegavanje namjernog ubijanja životinja, ne govoriti laž, udaljavanje od slijeđenja strasti, ne biti pohlepan, uzdržavanje od djela koja uzrokuju smutnju i ružne grijehe, zadovoljavanje minimalnim životnim potrepštinama, biti oprezan da se ne zapadne u zamku grijeha i greške, određivanje vremena za borbu sa dušom i asketizam, provoditi dane određenog vremena sa usredsređenošću i razmišljanjem u svojoj nutrini, posjećivati ponekad monahe i askete i davati milostinju, posebno monasima i asketama.

Sljedbe džainizma

U ovoj religiji postoje dvije glavne sljedbe: jedna je zajednica “zaogrnutih bjelinom”, a druga je zajednica “zaogrnutih prostorom”. Monasi prve sekte oblače oskudnu bijelu odjeću, dok monasi druge sekte ne oblače nikakvu odjeću i uvijek su goli. Zajednica “zaogrnutih bjelinom” živi na sjeveru Indije, gdje je klima hladnija nego na jugu. Oni statuu Mahavire oblače u bijelu odjeću, dok se druga sekta uzdržava od ovoga. U svakom slučaju, obje grupe odjeću smatraju nekom vrstom vezanosti za ovaj svijet. Zato onaj koji je nag, smatra za sebe da se oslobodio svih stega.

Druga razlika između ove dvije sekte je u pitanju spasenja žene: Sekta “zaogrnutih bjelinom” dozvoljava da žene postanu monasi, da bi se izbavile na ovom svijetu, dok druga sekta ovo ne dozvoljava. Sljedbenici ove religije žive samo u Indiji i njihov broj je manji od dva miliona. Ustvari, treba reći da je ova religija danas u stanju izumiranja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 6.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 7.

3. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 346-373.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, pogl. 4.

5. RobertErnestHume,World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 3.

Četvrto predavanje

Od okrenutosti zakonu brahmana do duhovnosti upanišada

S početkom prvog milenija prije nove ere svećenici, koji su se nazivali brahmani postepeno su preuzimali istaknute položaje, tako da su zauzeli mjesto u najvišoj klasi društva. Vjerski ishod ovog dešavanja bio je pojava posebnog tumačenja vedske religije koje se naziva “brahmanska vjera”. U ovom periodu naglašeni su obredi i vjerovanja, a posebno vjera u žrtvovanje. Oni su smatrali da vjera u žrtvovanje može uticati na sve stvoreno, čak i na bogove. Zato se u ovom periodu ističu različiti oblici žrtvovanja, od kojih su neki bili veoma složeni i detaljni, tako da su samo vladari bili izuzeti iz ove obaveze. Ove duge obrede vršili su svećenici i bila je to ceremonija koja, prema njihovom viđenju, utiče na sve pojave na nebu i zemlji. To je bio razlog zašto su brahmani dobili tako važnu ulogu da su postali ravni bogovima.

Brahmane i Aranjake

U ovom periodu sakuplja se zbirka svetih tekstova koji se nazivaju Brahmane. Ovi zapisi, koji su ustvari knjiga obreda, objašnjavaju propise žrtvovanja i druge ceremonije bogoslužja – koje su provodili svećenici brahmani. Pored ovih zapisa pojavile su se Aranjake, druga zbirka svetih tekstova. Aranjake obuhvataju djela bogoslužja asketa, koji su živjeli u šumi i u jednom smislu sadrži, također, teme o filozofiji propisa.

Uspostavljanje klasnog sistema (kaste)

Sa vladavinom svećenika klasni sistem, koji je postojao u jednom obliku, također među Arijevcima, uspostavio se na novi način i snažno je naglašen. U ovom sistemu postojale su četiri klase: brahmani su bili najviša klasa, nakon njih kšatrije ili vladari i ratnici, zatim vajšije ili klasa običnih ljudi arijevskog porijekla (zemljoradnici i zanatlije). Najniža klasa bili su šudre i njima su pripadali najniži poslovi, kao što je služenje. Ustvari, oni su bili pobijeđeni starosjedioci Dravidi, te je između njih i tri arijevske klase tako uspostavljena potpuna odvojenost. Potrebno je, također, reći da je postojao sukob između kaste brahmana i kaste kaštrija.Naravno, treba spomenuti da je četveroklasni sistem ustanovljen u periodu uspostavljanja klasa ili kasta, ali da je postojala druga skupina potpuno izvan ovog sistema koji su nazivani nečistima.

Put spasenja u Brahmanama

Spasenje u Brahmanama stiče se obredom žrtvovanja. U ovom periodu ustvari je vladala neka vrsta usmjerenosti ka vanjštini i zakonu. Poslije, na kraju prvog milenija prije nove ere, pojavila se drugačija vrsta okrenutosti zakonu, u kojoj je više naglašeno pridržavanje društvenih zakona. Knjiga Zakon manu, koja obuhvata naredbe o pravima oca i majke, djeteta, učitelja i slično tome, odnosi se na ovaj period. U svakom slučaju, Brahmane se mogu shvatiti i smatrati izvanjskim i zakonskim tumačenjem Veda.

Upanišade

Upanišade imaju različita značenja, od koji je najpoznatije “prisustvo na skupu učiteljevog časa”. Polovinom prvog milenija prije nove ere ljubitelji znanja u šumama Indije sjedili su na časovima profesora i vođa duhovnog puta, a rezultat toga je jedna književna i vrijedna zbirka koja se naziva Upanišade. Dok se u Brahmanama naglašavaju spoljašnji obredi, ovdje je naglasak na pažnju prema nutrini i suštini i, u jednom smislu žrtvovanje dobija drugačije značenje, tako da se govori o žrtvovanju u nutrini čovjekovoj i duša je ta koja se žrtvuje. Ustvari, pojavljivanje Upanišada i njihova okrenutost duhovnom putu može se smatrati reakcijom naspram suhoparne okrenutosti zakonu Brahmana. S druge strane, ovi zapisi su tumačenje Veda i nazivaju ih Vedanta, što znači završetak Veda. Smatra se da Upanišade nisu napisali samo brahmani, nego da u tome imaju, također, udio i kaštrije. Ova činjenica govori o tome da se u ovom periodu smanjila dominacija brahmana.

Učenje o spasenju Upanišada

Kao što je rečeno, u Brahmanama spasenje se postiže putem djela – tj. izvršenjem obreda žrtvovanja. U Upanišadama se ono postiže drugačije i djelo nikada nije jamstvo za spasenje, nego se pravo spasenje postiže spoznajom i zbiljskim znanjem. Ovdje se nameće pitanje spoznaja čega postaje uzrokom spasenja? Odgovor je da spoznaja zbilje i to zbilje sebe, svijeta i čitavog univerzuma donosi spasenje.

Jedinstvo bitka

U Upanišadama se govori o jedinstvenoj egzistenciji koja je obuhvatila sav univerzum. Ustvari, svijetom egzistencije vlada jedna vrsta jedinstva, jedinstva koje teče u mnoštvu i mnoštva koje je uronjeno u jedinstvu. Mnoštvo nije ništa više do neistinita predodžba i uobrazilja koja se naziva “Maja ” (privid). Ona jedinstvena stvarnost univerzuma koja je duh svijeta i zbilja velikog svijeta naziva se brahman, a atman je zbilja malog svijeta i zbilja čovjekove duše. Ustvari, čovjek može postići istinsko spasenje kada spozna zbilju atmana – tj. svoju individualnu zbilju. Ako neko stvarno spozna atman razumjet će da je atman upravo brahman. Budući da mnoštvo nije bilo ništa do uobrazilja, onaj koji dosegne razumijevanje atmana i brahmana shvatit će da mnoštvo ne postoji, već da postoji samo jedinstvo. Uzrok čovjekove nesreće je bila upravo uobrazilja mnoštva i dvojnosti.

Ovo jedinstvo jedan otac objašnjava svome sinu u sljedećem dijalogu:

– Donesi mi voće sa stabla smokve.

– Donio sam dragi oče!

– Prepolovi ga.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Sitne sjemenke.

– Prepolovi jednu od njih.

– Uradio sam tako.

– Šta tu vidiš?

– Ne vidim ništa posebno.

Otac je rekao: “O sine! Od te neznatne biti, koju ti tu ne vidiš, nastalo je ovo veliko stablo smokve. Sine moj! Znaj da je neznatna bit s ma sve. Ova zbilja je istinita. Ovo je biće, to si ti.” Sin je rekao: “O poštovani! Opet me poduči.”Otac je odgovorio: “Dobro sine moj! Ovu so uspi u onu vodu, pusti neka odstoji i sutra ujutro dođi kod mene.” Sin je tako učinio i sutra ujutro je ponovo došao.Otac je rekao: “Donesi onu so koju si sinoć usuo u vodu.” Sin ju je potražio u vodi i nije je našao, jer se u vodi istopila. Otac je rekao: “Probaj malo od nje, kakav okus ima?”

– Slan.

– Uzmi malo sa dna posude i probaj, kakav okus ima?

– Slan.

Otac je rekao: “Prospi to i dođi kod mene.” Sin je tako uradio, ali so je još ostala. Potom je otac rekao: “Sine moj! Uistinu, u ovom tijelu, također, postoji ono što jest, koje ti ne vidiš, ali ono postoji uistinu. Ova suptilna bit ušla je u sve i sve je ispunila. Ova zbilja je istinita, ona si ti.”

Put bogova i put predaka

U Upanišadama dva puta su pred čovjekom: jedan je put bogova, a drugi je put predaka. Put bogova je za znalce i mudrace koji su izabrali osamljenost u šumama. Izoliranjem od svijeta oni dostigli su apsolutnu istinu. Ovi duhovi poslije smrti, a nakon prelaženja nekoliko razina, stižu do Sunca i naposljetku stižu u dvor samog brahmana. Put predaka pripada običnim ljudima i završava se na Mjesecu. Ovim smjerom idu oni koji prelaze put rada i djela, ali nisu stigli do apsolutne slobode. Oni ostaju na Mjesecu dok bude preostalo njihovih prikupljenih djela, a sa trošenjem rezerve, istim putem kojim su došli, vraćaju se na zemlju i uzimaju mjesto u drugom tijelu.

Reinkarnacija i karma

Prethodno je rečeno da se obični ljudi, nakon okončanja rezervi njihovih djela, vraćaju na zemlju. Ovaj povratak i drugi život naziva se “reinkarnacija”. Svakome se desila hiljade puta. Ljudi su zarobljeni u ovom krugu, samsari, sve dok se ne izbave iz njega i ne spoje se sa apsolutnom zbiljom koja se zove nirvana. U koje će tijelo dospjeti ljudi u svom povratku zavisi od karme ili učinka njihovih djela u prijašnjim životima. Ako je neko ispravno radio u svom prošlom životu i izvršavao posebne obaveze svoje kaste, njegov duh će ući u tijelo pojedinca iz više kaste u sljedećem životu. Ali, ako je ovaj pojedinac činio loša djela, njegov duh će otići u tijelo pojedinca iz niže kaste ili čak u tijelo životinje ili biljke. Smatra se da vjerovanje u reinkarnaciju i karmu nije poteklo od Arijevaca, nego da je preuzeto od starosjedilaca Indije. U svakom slučaju, u ovom periodu se pojavilo ovo vjerovanje da su ljudi zarobljeni u jednom krugu ponovljenih dolazaka što uzrokuje patnju i bol. Zato je pronalaženje puta za spasenje iz ovog kruga bila glavna preokupacija i džainizma i budizma, koji su nastali u ovom periodu, nastojeći pronaći rješenja za ovaj problem.

Trajna vjerovanja

Vrijeme od početka ulaska Arijevaca u Indiju do kraja razdoblja Upanišada naziva se “vedsko razdoblje”. Od ovog vremena pa nadalje, u povijesti hinduističke religije ostalo jetrajno nekoliko vjerovanja. U ovom periodu Vede, Brahmane, Aranjake i Upanišade su, također, uvijek bile poštovane kao sveti tekstovi. Osim toga, kastinski sistem i vjerovanja u karmu i reinkarnaciju su, također, opstali su kroz povijest ove religije.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 3.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 10.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 146-160.

4. Robert Ernest Hume, World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, str. 43-47.

5. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 45-52.

Peto predavanje

Epsko razdoblje

Krajem vedskog razdoblja – znači od šestog stoljeća prije nove ere – kao reakcija na religijska vjerovanja ovog perioda i dominaciju brahmana u vjerskim poslovima, pokrenula su se dešavanja u Indiji od kojih su neka bila izuzetno značajna. Dva religijska pokreta, džainizam i budizam, o kojima ćemo naknadno govoriti, proistekla su iz hinduističke religije. Ova dva pokreta prihvatila su neka načela hinduističke religije, ali nisu prihvatila mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja. U ove dvije religije čiji su, ustvari, utemeljitelji kaštrije (druga kasta), nije prihvaćen kastinski sistem hinduističke religije i zato nisu prihvatili vladavinu brahmana. Zato se pojavljivanje ove dvije religije može smatrati reakcijom naspram religije vedskog razdoblja u kome svećenici imaju središnju ulogu. Sljedeći događaj koji se desio u ovom periodu bio je pojava religije “Čarvaka”. Ova religija vjerovala je u primarnost materije i nije prihvatala nematerijalni svijet. Osim svetih tekstova, odbijala je vjerovanje u kraj i proživljenje, život je smatrala ograničenim na ovaj svijet i naglašavala uživanje na njemu. Ova religija nije imala značajnijeg uspjeha.

Treći događaj u kojem je, suprotno od dva prethodno spomenuta, prihvaćen temelj brahmanske religije, ali je religija izašla izvan dominacije brahmana, bio je pojava razdoblja koje se naziva “epsko razdoblje”. U periodu od oko četiri stoljeća, znači od šestog pa do drugog stoljeća prije nove ere, nastao je pokret i pojavila su se književna djela koja su bila različita od prijašnjih tekstova. Ako su Vede, Brahmane i

Upanišade, kao sveti tekstovi ranijeg razdoblja, bili dostupni samo kasti brahmana i druge kaste ih nisu mogle koristiti, ova književna zbirka nastala je među nižim klasama društva i njima je bila dostupna. U ovom periodu skupljene su dvije velike epske zbirke. Jedna od njih je Mahabharata (Veliki rat Indije), poetsko djelo koje obuhvata stotinjak hiljada stihova. Pjesme ove zbirke govore o ratovima koji su se vodili među ljudima i u koje su se miješali bogovi, pomažući one koji su na strani istine. Druga zbirka je Ramajana (životopis boga Rame), koja govori o borbi između snaga istine i neistine. Rama, koji je ustvari simbol i otjelotvorenje boga, predvodi stranu istine. Smatra se da su dvije zbirke, Mahabharata i Ramajana zapravo dvije legende koje sadrže važne duhovne i filozofske teme. Druga zbirka, nastala uporedo sa spomenutim, jesu Purane (Stare i svete legende) i obuhavataju legende o svijetu i kosmosu.

Najpoznatiji i najvažniji dio velikog epa Mahabharata je poslanica u stihu Bhagavadgita, koja privlači mnogo pažnje. U ovoj knjizi je, u vidu jedne stihovane priče, objašnjen novi put spasenja. Princ po imenu Ardžuna ratuje protiv svojih amidžića koji su bespravno uzurpirali vlast. On ima zapregu koja se zove Kršna i nalazi se u sumnji da li treba voditi rat protiv svojih rođaka, ali ga Kršna ohrabruje na rat i između njih teku mnogi razgovori. Kršna kaže: “Ti moraš iskreno i bez obaziranja na ishod izvršavati svoju obavezu prema svome bogu, tako da ti se na ovom putu ništa ne ispriječi.” Na kraju Kršna sebe predstavlja i kaže da je upravo on Brahma i jedini vječni bog.Novi put na koji ukazuje Bhagavadgita je put ljubavi i čistote ili bhakti. Ovaj put pokazuje da će se čovjek spasiti, ako sa savršenom ljubavlju i potpunom čistotom služi jednog od bogova. U skladu s tim, drugi put, pridodat dvama prethodnim putevima izbavljenja, bio je put ljubavi i čistote. Dva druga puta su put djela, koji je naglašavan u Brahmanama i kojeg su poslije usavršili i proširili zakoni Manu, a drugi bio je put znanja i spoznaje, kojeg su Upanišade smatrale putem spasenja. U svakom slučaju, tri puta, put znanja, djela i ljubavi i čistote promijenjena su u tri puta za izbavljenje, čemu je naknadno posvećena pažnja i što je opisano i prošireno u hinduističkoj religiji. Kršnin govor završava ovim rečenicama:

Sada ponovo poslušaj najuzvišenije riječi moga govora, ove najdublje tajne, jer ti si moj dragi voljeni i ja trebam da s tobom govorim o onome što je tvoje dobro:

Srce svojih misli usmjeri sjećanju na mene

I svo srce daj meni

I podnesi žrtvu na putu mom

I meni se pokloni

Da bi se susreo sa mnom

Uistinu dajem ti ovo obećanje

Ti si meni veoma drag

Sve svoje poslove zanemari i meni dođi!

Sam dođi i sam traži!

Ja ću te osloboditi svih grijeha

Ne budi tužan!

Hinduističko trojstvo

Jedno od vjerovanja koje je prvi put istaknuto u Mahabharati a naknadno je prošireno jeste učenje o “trojstvu”. Ovo učenje govori o tome da je univerzalna duša, tj. Brahman otjelovljenja u tri boga i svaki od njih ima svoje područje djelovanja. Ova tri boga su:

1. Brahma, bog stvaranja i stvoritelj cijelog svijeta koji je sve doveo u postojanje.

2. Šiva, bog smrti i usmrtitelj svega. Ovaj bog je poznat pod ovim imenom, ali je usmrćivanje, koje mu se pripisuje, uvod u život. Smatra se da je krug života prirode i biljaka u vlasti ovog boga i on ga obnavlja.

3. Višnu je bog života i čuvar svih stvorenja. On je izvor svakog dobra i dobročinstva i smatra se simbolom nježnosti i ljubavi. Također, ovaj bog nadzire djelovanja stvorenja i motri na njih.

Svaki od tri hinduistička boga obožava se odvojeno i za njih su izgrađeni hramovi. Također, obožavanje Brahme manje je rašireno, dok je obožavanje Šive i Višne među hindusima više rašireno i ispoljeno je u vidu dvije sekte. Naravno, treba imati u vidu da obožavaoci svakog od ovih bogova poštuju, također, i druga dva boga, ali su više posvećeni jednom bogu i od njega traže pomoć.

U hinduističkoj religiji svaki od ova tri boga, a posebno Višnu, ima supruge koje se nazivaju šakti. Smatra se da je ustvari jedinstvo dva činioca ili dvije moći izraženo u vidu dvije supruge. Zato se u nekim sektama hinduističke religije poštuje kult plodnosti kao simbol procvata i života. Tako, pored obožavanja Šive neki obožavaju njegovu suprugu šakti što je opet uzrokovalo pojavljivanje posebne sekte.

Učenje o avataru

Sljedeće vjerovanje predočeno u Mahabhrati jesu pojavljivanja i utjelovljenja Višne. Na osnovu ovog učenja, Višnu se u nekim slučajevima utjelovljuje u obliku jednog čovjeka ili drugog bića i sa dolaskom na Zemlju izvršava posebne obaveze. Da ne ostane nerečeno, svako od ovih utjelovljenja naziva se avatar. U skladu s ovim tekstovima Višnu ima deset utjelovljenja, devet njih se već desilo, a jedno će se desiti u budućnosti, iako obični ljudi Višnina utjelovljenja ne smatraju ograničenim na ovaj broj. Neka od ovih pojavljivanja su u obliku neke životinje, kao što je pojavljivanje u obliku jedne ribe, kornjače ili ogromne divlje svinje. Neka druga pojavljivanja su u obliku polučovjeka ili stvorenja sličnog čovjeku, kao što je pojavljivanje u obliku stvorenja polučovjek – polulav. Druga pojavljivanja su u obliku čovjeka, kao što je Rama sa sjekirom, Rama – junak priča iz Ramajane, Krišna, kočijaš Ardžuna u knjizi Gita i pojavljivanje u obliku Bude. Ovih devet pojavljivanja odnosi se na prošlost, ali će se sljedeće pojavljivanje desiti na kraju mračnog vremena, što je današnje vrijeme. Višnu će se pojaviti kao jahač na bijelom konju, uzet će blistavi mač u ruku i kaznit će zle i bezbožne, a uvest će u blagodat vjernike i poštene. On će utemeljiti dobra pravila i običaje.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 7-8.

2. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai,

3. Jusuf Ebuzeri Idrugi autori, Religije drevnogsvijeta, sv. 1, str. 259-280.

4. Gita (Bhagavadgita), prijevod na perzijski jezik Muhamed Ali Movahed, uvod prevodioca.

5. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, str. 254-267 i 276-285.

Šesto predavanje

Hinduistička religija u srednjem vijeku i novom dobu

Nakon pojave budističke religije i nakon što su je podržale neke vladajuće dinastije, ova religija je postala dominantna u Indiji, dok je hinduistička religija za nekoliko stoljeća postala izolirana. Najzad, ove prilike su se promijenile oko 500. godine nove ere i zahvaljujući unutrašnjoj dekadenciji budističkog državnog poretka, ova religija je oživjela. Upravo u tom vremenu su hinduistički učenjaci, prema novom tumačenju iz tradicionalnih vjerodostojnih izvora, oživjeli ponovo ovu religiju.

Temelj filozofske škole

Povijest stvaranja filozofskih škola počela je mnogo prije ovog perioda i čak su neke od škola nastale u epskom razdoblju, a možda i prije njega. Ali, u svakom slučaju, period između 500. i 1000. godine nove ere treba smatrati razdobljem procvata filozofskih škola hinduističke religije. U ovom periodu su istaknute ličnosti izvora hinduističke religije, koje se smatraju nekom vrstom utemeljitelja, osnovale filozofske škole. Spomenut ćemo neke najvažnije filozofske sisteme hinduističke religije, koji su se pojavili u ovom periodu ili prije njega:

a. Škola Sankhja

Ova škola, čiji se korijeni nastanka smatraju istovremenim sa Upanišadama, utemeljena je na vjerovanju u dualitet i suprotstavljena je jedinstvu bitka Upanišada. Ova škola naučava da ustvari postoje dvije vječne zbilje: jedna je materija ili oblik, što predstavlja osjetilni svijet i nazivaju ga Prakriti, a druga je duh ili smisao koji je nevidljiv i neosjetan i nazivaju ga Puruša. U stvarnosti, čovjekova nesreća proizlazi iz toga što se ne razdvaja materija i smisao ili tijelo i duh, a to uzrokuje da duh ostaje u okovima Prakriti. Spasenje iz kruga samsare postiže se potpunom spoznajom univerzuma i očišćenjem duha od materije. Znači da se put spasenja postiže spoznajom.

b. Škola Joge

Korijeni ove škole se vraćaju na Upanišade, u drugi vijek prije nove ere, kada ju je osoba po imenu Patandžali uobličio u jedan sistem. Ova škola nije prihvatila neka načela škole Sankhja, kao što je broj zbilja egzistencije, već više naglašava praktični put za pronalaženje spoznaje, a to je put koji ova škola smatra putem izbavljenja. Škola Joge izlaže posebna pravila, čiji je rezultat usredsređenost osjetila, tako da se prekida osjetilni odnos sa spoljnim svijetom. Na ovaj način disanje, također, postaje uređeno, a usredsređenjem na posebnu tačku i uz naporne vježbe postiže se spoznaja.

c. Škola Vedanta

Riječ “Vedanta” znači završetak Veda, a ukazuje se na duhovni i filozofski princip spomenut u Upanišadama. Škola Vedanta utemeljena je na ovom naučavanju i nastoji da objasni te principe. Ova naučavanja sakupljena su i objašnjena u spisu koji se naziva Brahma-Sutra i čine ih kratke rečenice, da bi ih tako duhovni putnici bolje naučili. O pisanju Brahma-Sutreu povijesti postoje različita mišljenja, a procjene vremena pisanja kreću se od polovine prvog milenija prije nove ere, pa sve do drugog vijeka nove ere. Tekst je veoma složen i težak. Složenost i tajnovitost ovog djela bili su povod da istaknuti učenjaci u vezi s njim pišu objašnjenja i tumačenja na osnovu svojih sklonosti i razumijevanja te tako ustanove posebne pravce. Trojica najistaknutijih učenjaka su:

1. Šankara (osmo stoljeće nove ere)

Šankara je osnovao školu koja se naziva “nedualistički monizam”. On naglašava čisto jedinstvo i jednoću svijeta i smatra da je Brahman univerzalni neosobni duh, a svijet odvojen od Brahmana uobrazilja i Maja. On je čak osobnog boga ubrajao u uobrazilju priličnu nižim slojevima. Prema njegovom učenju spasenje čovjeka je u tome da spozna višu zbilju.

2. Ramanudža (1017-1137)

Ramanudža je bio suprotstavljen Šankarinim mišljenjima i nije prihvatao čisto jedinstvo svijeta. Ustvari, upravo zbog toga je njegova škola nazvana “kvalificirani dualizam”. On je vjerovao da boga ne treba smatrati jednim bićem bez osobe, koji ne može prema stvorenjima biti nježan i blag. On je govorio da su tjelesni svijet i pojedinačni duh, kao i potpuna zbilja i univerzalni duh, oboje istiniti i njihov odnos je kao odnos duše i tijela, tako da univerzalni duh upravlja svijetom kao svojim tijelom. Prema njegovom tumačenju, Višnu koji je najuzvišeniji, sebe je objelodanio u pojedinačnim duhovima i u obliku avatar pojavljuje se na Zemji. Razlika između njegovog i Šankarinog mišljenja jeste u tome što je Šankara vjerovao u jednu čistu i neosobnu zbilju, a sve drugo je uobrazilja i mašta, dok Ramanudža, pored toga što je vjerovao u jednu zbilju, druge fenomene nije smatrao uobraziljom i maštom i vjerovao je da se jedna čista zbilja zaista inkarnira u vidu jedne osobe.

3. Madhva (1167-1276)

Madhva, suprotno Šankari, koji je Brahmana smatrao supstancijom svijeta i također, suprotno Ramanuđi koji je nastojao između transcendentne dimenzije boga i njegove blizine sa svijetom stvoriti balans, stvara sliku boga odvojenog od materijalnog svijeta, boga koji je samo stvorio svijet i nije kao svijet. Zato, ako je Šankara smatrao da je svijet Maja (uobrazilja i mašta) i vjerovao u čisto jedinstvo, a Ramanudža smatrao i jedinstvo i mnoštvo zbiljskim, Madhva je vjerovao u čisti dualizam i potpunu odvojenost boga od svijeta.

Religija običnih ljudi

Jedna od osobina hinduističke religije jeste i razlika između službenog hinduizma i onog koji postoji među običnim ljudima. Obični ljudi, posebno brojno seosko stanovništvo, nemaju uvida u filozofske i gnostičke rasprave i teme koje se nalaze u svetim tekstovima. Njihova religija je većinom slična primitivnoj religiji, tako da obožavaju brojne bogove i za svaku svoju potrebu obraćaju se jednom od ovih bogova. Sve osobine primitivnih religija – kao što su animizam, fetišizam, šamanizam – među njima su rasprostranjene i čak se među njima pronalazi i sotonizam i obožavanje životinja. Iako vjeruju u velika hinduistička božanstva, sagradili su hiljade hramova za svoja mala božanstva i njima obavljaju bogoslužje. Tako čak i oni koji prihvataju religiju službenog hinduizma,slijede mnogobrojna lokalna vjerovanja i obavljaju posebne obrede svoje vjere. Jedna od životinja koju hindusi poštuju je krava, koju smatraju simbolom i znakom snage bogova i čak vjeruju da se u svakom dijelu njenog tijela nalaz neki bog. Ova životinja je poštivana od pradavnih vremena i njezino ubijanje smatra se velikim grijehom. Poštivanje ove životinje je toliko, da je čak i njezina balega sveta.

Posljednje promjene

Dolaskom novog doba i susretanjem hindusa sa vanjskim svijetom, pojavile su se promjene u ovoj religiji u tom smislu da su neka drevna vjerovanja ili zaboravljena ili su izblijedjela. Jedno od najvažnijih ovih vjerovanja je kastinski sistem, čije je prihvatanje savremenom čovjeku bilo toliko teško da su neki Hindusi osporili ovaj princip i odbacili ga. S druge strane, narod iz nižih kasti se probudio i manje poštuju pravila kastinskog sistema. Osim toga, sa industrijalizacijom zemlje zanimanja se više ne mogu razdvajati tako da bi svako zanimanje pripalo posebnoj kasti. Drugi običaj koji je bio raširen među drevnim Hindusima bilo je vjenčavanje djece. Tako su, da bi opstao kastinski sistem, djecu međusobno vjenčavali u ranim godinama i djevojčice su u ranim godinama odlazile u kuću svojih muževa. Budući da je ponovna udaja za ženu udovicu – u skladu sa zakonom Manu – bila zabranjena, ako bi dječak umro u djetinjstvu, djevojčica koja je bila njegova supruga, morala je do kraja života služiti u muževoj porodici u svakodnevnim životnim poslovima i živjeti u krajnjem poniženju. Ovaj običaj i pravilo ukinuti su u novom dobu i čak je donesen zakon kojim se zabranjuje vjenčanje prije punoljetstva.

Drugi užasan običaj, kojem se suprotstavilo u novom dobu, bio je drevni običaj spaljivanja žene udovice sa tijelom njezinog muža. U skladu sa ovim običajem, kada bi neki čovjek umro njegova bi supruga bila spaljivana živa u vatri pored muževog tijela.

Naravno, smatra se da su se ove promjene i reforme generalno dogodile uz prihvatanje principa vjerske tradicije. Druga je stvar što antireligioznost i averzija prema religiji zapadne civilizacije nisu zaobišli ni ovaj narod, tako da su neki pod utjecajem ove kulture porekli principe svoje religije i duhovnost.

Karakteristike hinduističke religije

Kao što je rečeno, hinduizam je religija koja je u toku svoje duge povijesti prošla kroz mnoge etape promjena. Ali, promjene ove religije bile su takve da su sa ostajanjem prijašnjih principa prihvaćena i nova načela. I pored toga, neki principi ove religije su do danas ostali čvrsti i nepromijenjeni. Poštivanje i uvažavanje Veda, koje je postojalo još u najstarijim periodima ove religije, uvijek je bilo osnovno načelo. Iako su nastala mnoga tumačenja ovih tekstova i ponekad su njihovi mnogobrojni bogovi tako objašnjavani da je njihov ishod bio čisti monoteizam, uvažavanje i po-štivanje ovih svetih tekstova ostali su do danas. Tekstovi i spisi koji se odnose na ovu religiju i koji su se poslije pojavili, stekli bi poštovanje u kasnijem periodu. To su brojni i obimni tekstovi među živim religijama svijeta i ograničeni su na pojedinca. Vjerovanje u jednu egzistenciju i duh svijeta koji sve obuhvata po imenu Brahman, bilo je u središtu pažnje tokom povijesti ove religije, tako da je uvijek i pored mnoštva i brojnosti bogova, spominjana i ova jedina i sveobuhvatna bit. Vjerovanje u karmu i reinkarnaciju – koji su se pojavili u drugoj povijesnoj etapi ove religije – mogu se smatrati općim vjerovanjima ove religije, koje je ostalo čvrsto tokom povijesti kod svih sljedbenika ove religije.

Na kraju, potrebno je spomenuti dvije značajke hinduističke religije koje se mogu rijetko pronaći kod drugih religija: jedna je da ova religija nema istaknutog nekog posebnog pojedinca i nema osnivača, a druga je da je ova religija prihvatila mnogo različitih uticaja tako da je uspjela u sebe, u toku svoje duge povijesti, inkorporirati mnoga strana mišljenja. Ova značajka je prouzročila da zemlja Indija bude zemlja bezbrojnih religija i sekti, koje žive u miru jedna pored druge.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, str. 377-390.

2. Smart Ninian, članak “Područja filozofske rasprave u hinduističkoj religiji”, Sedam nebesa (žurnal), br. 2, prijevod na perzijski jezik Ali Movahedijan.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, str. 267-276 i 281-285.

4. Friedhelm Ernst Hardy, The World’s Religions: the Religions of Asia, prijevod na perzijski jezik dr. Abdurrahim Gavahi, str. 249-268.

5. Sen Kshitimohan, Hinduism, prijevod na perzijski jezik A. Pašai, pogl. 16.

6. Sybyl Shatvk, Hinduism, prijevod na perzijski jezik Muhammed Reza Badi’i, str. 91-160.

Sedmo predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja džainizma

Džainizam je jedna od arijevskih religija nastala iz hinduističke religije sredinom prvog milenija prije nove ere. Prema tome, pojavljivanje ove religije može se smatrati ishodom reformatorskog pokreta u hinduističkoj religiji. Da bi se bolje proučilo mjesto nastanka ove religije potrebno je razmotriti stanje hinduističke religije u šestom stoljeću prije nove ere. Ovo vrijeme predstavlja otprilike kraj vedskog razdoblja. To znači da su se do ovog vremena pored Veda, također, pojavila dva njihova objašnjenja i tumačenja, Brahmane i Upanišade. Prethodno su, u raspravi o hinduističkoj religiji, objašnjena vjerska i praktična načela koja se odnose na ovaj period. U ovom vremenu uspostavljena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, kastinski sistem na čijem su vrhu bili brahmani i, također, učenja o karmi i reinkarnaciji. Zato se traženje puta izbavljenja iz ovog kruga samsare – čime su se svi bili zauzeti – činilo kao jedan nužan posao.U ovakvoj situaciji pojavio se čovjek iz druge kaste, kaštrija, prihvatio je neke principe hinduističke religije, ali je odbacio njezin važan dio i predstavio je poseban put i način izbavljenja iz vječne patnje. Naravno treba obratiti pažnju na činjenicu da tradicionalna religija džainizma sebi pripisuje dosta dužu povijest od onoga što je spomenuto i smatra da ovoj tradiciji pripadaju mnoge druge ličnosti prije Mahavire.

Život osnivača džainizma

U skladu sa onim što se prenosi u tradiciji džainizma, čovjek po imenu Vardhamana, poslije nazvan Mahavira (veliki junak), rodio se 599. godine prije nove ere u plemićkoj porodici. On je, kao sin jednog radže, u djetinjstvu i mladosti živio u potpunom blagostanju. Mahavira je namjeravao napustiti plemićki život, posvetiti se asketizmu i tako sebe spasiti, ali je za života roditelja – do svoje tridesete godine – iz poštovanja prema njima, odgodio ovu namjeru, da bi zatim napustio sultansku palaču i pridružio se grupi monaha. On je na početku odbacio sve ukrase i obukao jednostavnu odjeću, a onda se posvetio duhovnom vježbanju potpuno nag, podnoseći strpljivo i čvrsto sve nedaće i patnje. On je stalno putovao i trpio hladnoću i vrućinu bez odjeće. Na putu svoga izbavljenja ustrajavao je na pridržavanju dva principa – koje je naučio od prijašnjih učitelja – jedan je da na putu spasenja duha treba podnositi iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je pravilo ahimsa na putu čistote i pročišćenja duše, što znači da se nikada ne smije povrijediti ni jedna životinja. On je godinama živio sa malo hrane koju bi stekao proseći i obraćajući pažnju da ne povrijedi neku životinju. Zbog toga je sa sobom uvijek nosio nježnu metlu da na svom putu ne bi ubio nekog insekta, a vodu je uvijek procjeđivao da se ne bi neko živo biće utopilo.

Teške duhovne vježbe Mahavire trajale su dvanaest godina, sve dok nije iznenada u trinaestoj godini, u trenutku meditacije, doživio nirvanu i dosegao stepen savršenstva. Od tada je stekao titulu Džaina, u značenju onoga koji je pobijedio. Nakon toga, posvetio se podučavanju ljudi i okupio je bliske učenike, sve dok nije otišao sa ovoga svijeta u sedamdeset drugoj godini.

Učenja džainizma

Džainizam je religija koja ima uspostavljen sistem vjerovanja i obreda, čija su neka načela slična načelima hinduizma, dok su neka od njih obilježja ove religije. U ovoj religiji odbačena je mjerodavnost Veda i njihovih tumačenja, a isto tako, nije prihvaćen ni kastinski sistem niti vjerovanje u žrtvovanje. Osnovna vjerovanja ove religije sljedeća:

a.Bog ili uzvišeno biće: U ovoj religiji se poriče postojanje bilo kakvog uzvišenog bića ili boga, dotle da se čak i obožavanje smatra pokuđenim djelom. U jednom odlomku njihovog svetog teksta kaže se:

Jedan monah ili monahinja ne smiju da kažu: “Bog neba!

Bog groma i oluje! Bog munje!... Bog davatelj kiše!...” Oni

ne smiju koristiti ovakve izraze. Ali, ono što znaju prirodom

stvari, mogu reći: “Na nebu se skupilo mnogo oblaka, ili

naoblačilo se, ili iz oblaka je kišilo.”

Zbog toga se u ovoj religiji poriče postojanje svakog boga i u skladu s tim, traženje pomoći iz gornjeg svijeta i moćnijih bića smatra se djelom bez značenja i koristi. Uprkos tome sljedbenici ove religije sebe ne smatraju ateistima i čak ovakvo što smatraju uvredom.

b.Svijet : U džainizmu se smatra da je ovaj svijet uvijekbio i nikada nije stvoren (nestvorenost svijeta). U svetim tekstovima ove religije se kaže:Oni koji misle prema svome razumijevanju da je svijet stvoren ne znaju istinu.

c.Osnivač religije: Sljedbenici ove religije vjeruju da su do sada na zemlju došla dvadeset četiri spasitelja i uputitelja – koji se nazivaju tirthankara – od koji je Mahavira bio posljednji. U svetim tekstovima ove religije spomenut je Mahavirin veoma visoki položaj koji, ponekad, dostiže granicu božanstva. On ne samo da je bio čist i bezgrješan, nego, također, ima apsolutno i bezgranično znanje. On je jedno vječno biće koje je sišlo sa neba i inkarniralo se. Smatra se da se sljedbenici ove religije otjelotvorenju Mahavire klanjaju do granice obožavanja, iako je sam Mahavira zabranio obožavanje.

d.Sveti tekstovi: Sveti tekstovi džainizma su zbir tekstova koji se dijele na dva dijela: naredbe i rezerve. Prvi dio se odnosi na zakone i pravila ove religije, a drugi dio sadrži opis događaja, kao što je opis doživljaja iz života Mahavire. Smatra se da starost ni jedne od ovih zbirki ne seže dalje od dvjesto godina nakon Mahavirinog života. Među sektama ove religije postoji različito mišljenje u vezi s tim koji od ovih tekstova su vjerodostojni.

e.Čovjek i njegova sudbina: Čovjek ima dvije dimenzije, materijalnu (ađiva) i duhovnu (điva). Spajanjem ovo dvoje počinju sve njegove nesreće. Čovjek, radi svoga izbavljenja, treba nastojati da svoj čisti duh odvoji od materije. Materija ima razine od kojih je najsuptilnija “karma”. Kada se duh kreće i nešto čini, ova suptilna materija (karma) uobličuje se u duhu i zaodijeva ga. Kao učinak ponavljanja nepriličnog djela ova materija postaje teža, a ako djelo bude veoma loše, moguće je da ova materijalna aureola postane tako teška da izbavljenje iz nje ne bude moguće i kao ishod toga čovjek zauvijek padne na najniže mjesto. Čovjek je zarobljen u krugu samsare i reinkarnacije i karma je ta koja određuje vrstu njegovog sljedećeg života. Konačno, čovjekovo izbavljenje zavisi od toga – da u jednom od svojih života – uništi ovaj zatvor i oslobodi svoj duh, da bi dosegao nirvanu. Ovo je moguće kada se ona materijalna opna bude do krajnosti suzila. Zato čovjek treba nastojati u svim svojim životima da činjenjem dobrih djela umanji težinu ove opne.

f.Put izbavljenja: Prethodno je kazano da se Mahavira na svom duhovnom putu pridržavao dva načela: jedno čine iscrpljujuće duhovne vježbe, a drugi je zakon ahimse ili nepovrjeđivanja životinja. On je poslije detaljno objasnio ova dva načela i odredio je put za one monahe koji tragaju za krajnjim oslobođenjem. Oni se trebaju pridržavati pet principa:

–Duhovni putnik treba uložiti krajnju pažnju da ne povrijedi niti jedno živo stvorenje i da ne ubije ni jednu životinju. Monasi džainizma su, da bi se pridržavali ovog principa, ovijali komadom tkanine svoja usta da ne bi slučajno progutali nekog insekta. Oni prilikom hodanja i sjedanja paze da ne zgaze nekog insekta i zato uvijek sa sobom nose nježnu metlu. Zbog ovog principa sljedbenici ove religije se ne bave zemljoradnjom, jer se oranjem zemlje ubijaju insekti.

–Duhovni putnik se treba udaljiti od svakog govora idjela koji uzrokuju grijeh i ozbiljno se uzdržavati od laganja.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od uzurpiranja tuđe imovine.

–Duhovni putnik se treba uzdržavati od bilo koje vrste tjelesnog uživanja i to za sebe smatrati zabranjenim.

–Duhovni putnik ne treba ništa voljeti i uzdržavati se od svakog djela koje uzrokuje ljubav. Ovaj peti princip, koji je važniji od svih, ustvari se smatra posebnom etikom ove religije. Prenosi se da u skladu sa ovim principom, sam Mahavira ni s kim nije sjedio i čak nije odgovarao na pozdrave ljudi, da ne bi prema njima osjetio ljubav. U svetim tekstovima ove religije se kaže: Monah koji nikoga ne voli – čak ni osobe koje njega vole – oslobodio se grijeha i mržnje. Pobijedivši ljubav, mržnju i pogrešna vjerovanja, on će pokidati lance karme.

U ovoj religiji duhovni putnik ne smije nipošto da voli svoju dušu. Zato je, da bi ponizio ovu dušu, prosjačenje čak i u kućama najsiromašnijih pojedinaca, veoma pohvaljeno. Ono što je rečeno o putu izbavljenja bili su posebni propisi za monahe. Ali za obične ljude ustanovljeno je dvanaest propisa koji su donekle lakši. To su sljedeći propisi: izbjegavanje namjernog ubijanja životinja, ne govoriti laž, udaljavanje od slijeđenja strasti, ne biti pohlepan, uzdržavanje od djela koja uzrokuju smutnju i ružne grijehe, zadovoljavanje minimalnim životnim potrepštinama, biti oprezan da se ne zapadne u zamku grijeha i greške, određivanje vremena za borbu sa dušom i asketizam, provoditi dane određenog vremena sa usredsređenošću i razmišljanjem u svojoj nutrini, posjećivati ponekad monahe i askete i davati milostinju, posebno monasima i asketama.

Sljedbe džainizma

U ovoj religiji postoje dvije glavne sljedbe: jedna je zajednica “zaogrnutih bjelinom”, a druga je zajednica “zaogrnutih prostorom”. Monasi prve sekte oblače oskudnu bijelu odjeću, dok monasi druge sekte ne oblače nikakvu odjeću i uvijek su goli. Zajednica “zaogrnutih bjelinom” živi na sjeveru Indije, gdje je klima hladnija nego na jugu. Oni statuu Mahavire oblače u bijelu odjeću, dok se druga sekta uzdržava od ovoga. U svakom slučaju, obje grupe odjeću smatraju nekom vrstom vezanosti za ovaj svijet. Zato onaj koji je nag, smatra za sebe da se oslobodio svih stega.

Druga razlika između ove dvije sekte je u pitanju spasenja žene: Sekta “zaogrnutih bjelinom” dozvoljava da žene postanu monasi, da bi se izbavile na ovom svijetu, dok druga sekta ovo ne dozvoljava. Sljedbenici ove religije žive samo u Indiji i njihov broj je manji od dva miliona. Ustvari, treba reći da je ova religija danas u stanju izumiranja.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Dariuš Šajagan, Religije i filozofske škole Indije, sv. 1, pogl. 6.

2. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 7.

3. Jusuf Ebuzeri i drugi autori, Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 346-373.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, pogl. 4.

5. RobertErnestHume,World’s Living Religions, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 3.