Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Naslov izvornika: Mortaza Motahhari

Takamol-e ejtema'iy'e ensan, Tehran, 1982.

S perzijskog preveo:

Muamer Kodrić

Lektor:

Sabaheta Tabak

Korektor:

Selvedina Hodžić

Web adresa: http://alhassanain.org/bosnian/

Tehničko uređenje:

Zumreta Džihan

Hamid Beheshti

Sarajevo, 2006. godine

Socijalna evolucija čovjeka

Ova knjiga se sastoji iz dva dijela. Prvi dio pod naslovom „Socijalna evolucija čovjeka“ je tekst dvaju predavanja koja je šehid M. Motahhari održao na Univerzitetu u Širazu. Tačan datum održavanja ovih predavanja nije poznat,ali je sigurno da su održana poslije 1971.godine .Još za autorova života stenogrami ovih predavanja štampani su bez njegovog uvida i saglasnosti, što je profesora Motahharija, posebno žalostilo, pa je nastavak štampanja i distribucije onemogućen. Nakon mučeničke pogibije prof. Motahharija ponovo su ova predavanja štampana, a da nije urađena redaktura. Nakon uvođenja zabrane štampanja i publiciranja djela ovog značajnog mislioca bez dozvole Vijeća za superviziju publiciranja djela šehida Motahharija, i ovo izdanje je zabranjeno. Tekst koji je pred vama dopunjen je bilješkama samog autora koje su uslijedila nakon prvog izdanja.

U drugomdijeluknjige donosimo tekst pod naslovom „Cilj života“. Tajtekstsadrži pet predavanja profesora Motahharija koja je održao za svojih deset učenika 1351.g. (1972.)

U ovim predavanjima dotaknute su i neke rasprave iz domena islamskog svjetonazora pa se mogu posmatrati i kao svojevrsna hermeneutička napomena djelu „Uvod u islamski svjetonazor“. I ova predavanja ranije su štampana u nekim izdavačkim centrima,ali bez kvalitetne redakture. Tonski zapisi ovih predavanja nisu dostupni,ali je u pripremi ovog teksta korišten prvi pisani stenogram.

POJAM EVOLUCIJE I SOCIJALNA EVOLUCIJA ČOVJEKA U PROŠLOSTI

Predmet našeg razmatranja ovdje je pojam evolucije u ljudskoj povijesti, odnosno čovjekova socijalna evolucija i napredak. Kada je riječ o razvoju i evoluciji čovjeka, znanstvenici obično razlikuju prirodnuili biološku i socijalnu ili društvenu evoluciju.Biologija se bavi prirodnom evolucijom čovjeka, definirajući ljudsko biće kao posljednju kariku u lancu prirodnog razvoja životinjske vrste. Značenje prirodne evolucije sasvim je jasno. To je, dakle, razvoj nastao prirodnim putem, bez utjecaja i upliva samog čovjeka i njegovih želja. U tom pogledunema razlike između čovjeka i drugih živih bića. Radi se o nužnom prirodnom procesu koji je svaku životinju doveo do određenog stupnja razvoja, pa i samog čovjeka.

Socijalniili historijski razvoj sasma je drugačiji evolutivni proces.U njemu više priroda ne igra značajnu ulogu. Ovdje se radi o „stečenoj“ evoluciji , za razliku od prirodne koja je „nametnuta“.To je razvoj koji čovjek sam priskrbljuje i prenosina naredne generacije kroz različite vidove odgoja i obrazovanja, a ne genetski. Prirodna evolucija odvija se bez volje i utjecaja samog čovjeka, a s generacijena generaciju prenosi se prirodnim putem, na temelju niza prirodnih, tačnije zakona genetike. Kako je socijalna ili historijska evolucija djelo samog čovjeka,njeno i prenošenje njenih rezultata ne može se odvijati prirodnim putem, nego se iz jednog historijskog razdoblja u drugo, s jedne na drugu generaciju ili, čak, iz jednog prostora na drugi prenosi učenjem i podučavanjem, edukacijom, a u prvom redu pismom kao jednim od najznačajnijih medija ljudske komunikacije. Zanimljivo je da se Kur'an časni kune perom i pisaćim priborom: „Tako mi kalema i onoga što oni pišu“ili „Čitaj u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je tvoj Gospodar, Koji poučava peru.“

Dakle, tvoj je Gospodar podučio čovjeka da se koristi perom, a ono ovdje simbolizira čovjekovu nadarenost, mogućnost napredovanja u procesu historijskeili socijalne evolucije. Može se kazati kakonema dvojbe oko toga da je ljudsko društvo od svog nastanka i svojih prvih koraka u izgradnji civilizacije uvijek u stanju progresa. Jasno nam je i to da se socijalna evolucija, kao i prirodna, odvija postepeno, s tim dajeprotokom vremena njena brzina stalno rasla.To je ubrzano, a ne jednolično, kretanje, kako to fizičari kažu. Jasno je da znamo razliku ova dva pojma, ali pojasnit ćemo i primjerom automobila ustanjukretanja . Ako se automobil kreće brzinomod 100 km/h i njegova se brzina protokom vremena ne mijenja, onda se on kreće jednoličnom ili ravnomjernom brzinom od 100 km/h. Socijalna evolucija čovjeka, pak, odvija se ubrzano i njena brzina u svakom novom vremenskom intervalu postaje veća.Kao tijelo koje je u prvoj sekundi svoga kretanja imalo brzinu 1 km/h, u drugoj 2, u trećoj 4 … i tako redom. Nekada brzina procesa socijalne evolucije poprima i nadfizičke vrijednosti, koje se ne mogu mjeriti uobičajenim kategorijama. Ali, iako se pojam evolucije i razvoja doima sasvim jasnim i rasvijetljenim, među znanstvenicima i misliocima bilo je i ima i onih koji izražavanju sumnju u to da se sve ono što sesa čovjekom do sada desilo može uopće nazvati progresom ili evolucijom.Iznenađujuće zar ne? Uistinu, u prvi mah je teško i povjerovati. O razlozima njihove sumnje nećemo zasad govoriti,ali , iako se ja ne slažem s takvim mišljenjima i držim da je čovjekovo kretanje kroz povijest progresivno i vodi jednom konačnom cilju koji je krajnja tačka njegove socijalne evolucije, mora se priznati da ta sumnja nije baš bezrazložna. A razlogete sumnje treba rasvijetliti kako bismo mogli u potpunosti razumjeti pojam evolucije.

ŠTA JE EVOLUCIJA?

Prije svega treba definirati pojam evolucije, što i nije baš lahak posao. Mnogo je pojmova koji su naizgled sasvim jasni inema potrebe za njihovim definiranjem, ali, ako ipak hoćemo dati njihovu definiciju, uviđamo niz poteškoća. Naravno, ovdje ne želimo citirati sve definicije evolucije koje su filozofi do sada naveli. Ukazat ćemo ukratko na razlike između progresa i evolucije, kao i između odrednica „savršen“ i „završen/potpun“.

U islamskoj filozofiji nalazimo vrlo preciznu raspravu o ovom pitanju, a ono je vrijedno pažnje i diskusije isa stanovišta kur'anskog teksta. Kao antonim oba rečena pojma koristimo pojam nepotpun, krnjili manjkav. No, da li su ipak pojmovi „savršen“ i „potpun“ ekvivalentni?Ne. Ovo je bar odgovor koji nam Kur'an nudi. Uzvišeni kaže: „…sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“

Dakle, vjera je usavršena (kamil) a blagodat upotpunjena (tamam). No, prije nego objasnimo razliku između ovih pojmova, osvrnut ćemo sena razliku između pojmova evolucija i progres (napredak).Imaju li ovi pojmovi jednako značenje? Osvrnemo li sena njihovu primjenu, vidjet ćemo da nemaju. Zamislimo jednu divizijuna bojnom polju koja uspijeva zauzeti veliki dio neprijateljske teritorije. Za tu diviziju reći ćemo da napreduje,ali ne i da se usavršava ili evoluira.Zašto? Zato što se u pojmu usavršavanjaili evolucije skriva i određeno uzvišeno značenje. Jednostavno kazano, evolucija je okomito, uzbrdno kretanje,sajednog nižeg nivoa na viši i tako redom, dok je progres vodoravno napredovanje u jednoj ravni.

Stoga, u pojmu socijalna evolucija čovjeka krije se i takva uzvišenost (zašto ne kazati i transcendentalnost) čovjeka kao društvenog bića, ne samo puki progresili napredak. Koliko je stvari koje znače napredak i progres,ali ne i usavršavanje i uzdizanje ljudske zajednice!Ovim hoćemo naglasiti i moguću opravdanost tvrdnji onih koji su skloni mišljenju kako neki primjeri ljudskoga napretka ne znače i usavršavanje i evoluciju čovjeka u socijalnom smislu. Iako njihovo gledište u cjelini ne prihvatamo, mora se priznati njihova preciznost i usredotočenost u razmišljanju o ovom pitanju.

A razlika između evolucije (usavršavanja) i upotpunjavanja je u sljedećem: ako se jedna stvar, kao automobilili zgrada naprimjer, sastoji iz niza dijelova, i ako se u toj stvari ne nalaze svi njeni potrebni dijelovi, za nju kažemo da je nepotpuna ili krnja.A kada se doda posljednji dio, naprimjer ako se uzida posljednja cigla u zgradu, reći ćemo da je ta stvar (u našem primjeru zgrada) potpuna. Ali, evolucija se odvija u fazama i postepeno. Ako novorođenom djetetu nedostaje neki organ, kazat ćemo da je dijete rođenosa invaliditetom (tj. nedostatkom).No, ako se dijete rodi savim normalno i bez ikakvih nedostataka, to ne znači da je savršeno, jer mu tek predstoji savladavanje razvojnih faza i usavršavanje kroz odgoj i obrazovanje. Uspon visokim stepeništem odgojno-obrazovnog procesa za dijete znači usavršavanje, uzdizanje u svim aspektima njegove ličnosti. U tome se krije svojevrsna transcendentalnost i uzvišenost.

Nakon što smo ukratko pojasnili definiciju pojma evolucija i razliku između prirodne i socijalne evolucije, osvrnut ćemo sena ostala pitanja koja se nameću u vezi s ovom temom. Pokušat ćemo naći odgovorena , čini se, tri osnovna pitanja:

1.Je li čovjek u svom društvenom životu kroz historiju socijalno evoluirao i doživio svojevrsno uzdignuće?

2.Hoće li se ljudsko društvo u budućnosti kretati ka savršenstvuili ne?

3.Ako je odgovorna prethodno pitanje potvrdan, kako će izgledati ta platonska idealna zajednica i koja su obilježja te zajednice?

Mi možemo steći znanje o dosadašnjoj ljudskoj povijesti, a kako upoznati budućnost? Trebamo li zatvoriti oči i kazati kako se povijest neminovno kreće ka savršenstvu? Evolucija je utkana u samu prirodu vremena. Brod vremena plovi svojom rutom bez i najmanjeg utjecajaili odgovornosti čovjeka, krećući se svojoj zacrtanoj luci, slično procesu prirodne evolucije.U prošlosti, također, ljudi nisu imali nikakvu ulogu u procesima i promjenama kroz koje je prolazio točak povijesti. Niti su mogli utjecati, niti spram tog toka povijesti imaju ikakvu odgovornost. Njihova uloga bila je sasma beznačajna i strogo determinirana, poput uloge statista u filmu koji imaju činiti isključivo ono što im je striktno naloženo, bez prilike da iskažu svoju kreativnost? Ne, odgovorna sva rečena pitanja je odričan. Uloga čovjekauprošlosti nije bila takva, nije ni danas, a neće biti ni ubuduće.Takva vrsta determinizma ne vlada poviješću. Ljudi su svojom voljom, snagom mogućnosti vlastitog izbora, planirajući za svoju zajednicu, odabrali put socijalne evolucijete zajednice, vodeći je naprijed. Ne treba zaboraviti dosadašnju ulogu ljudske slobode i moći utjecajana povijesni razvitak svekolike ljudske zajednice. Jer zahvaljujući takvoj ulozi subjekta povijesnih procesa i događanja,danas neke grupe i pojedinci iz prošlosti zavrjeđuju pažnju, hvalu i pijetet. To su oni koji su mogli stati na put napredujućoj ljudskoj povijesti, i ne potpomoći sveukupni razvitak,opredjeljujući se za vlastiti mir i komoditet, ali nisu postupili tako, već su se žrtvovali na putu evolucije povijesti. Nasuprot njih u ukupnom ljudskom pamćenju nalaze se i oni koji suna neki način opstruirali ovo napredujuće kretanje povijesti ljudskog društva, zasluživši sve kritike i optužbe budućih generacija. Zasigurno, ukoliko midanas ne budemo svjesni svoje budućnosti i ukoliko ne budemo planirali i djelovali za tu budućnost, ukoliko budemo neodgovorni spram svoje uloge u građenju povijesti, sutra ćemo biti na meti optužbi i predmetom gnušanja naših daljih ili bližih potomaka. Ako nemamo planove za budućnost i ako ne spoznamona pravi način svoju odgovornost pred ljudskom povijesti, ko nam može jamčiti da će ovaj brod na kojem svi zajedno plovimo sam od sebe uploviti u luku svog krajnjeg odredišta? Jer, u najmanju ruku, on može stići prije nego što trebaili , pak, zakasniti. Odnosno, postoji mogućnost ubrzanjaili odgode pristajanja u luku. Ovom pitanju mogućnosti ubrzavanjaili odgađanja događaja u povijesti, to jest tezi po kojoj se događaji u povijesti ne smjenjuju jednim slijepim nizom, u islamu a osobito u šiijskoj literaturi posvećuje se posebna pažnja. Ako se ova teza elaborira u svjetlu islamskoga naučavanja, ali sa jednog društvenog aspekta, doći će se do jednog od vrijednih dragulja osebujnih islamskih znanja (al ma'arif al islami), što sam naznačio i u svojoj knjizi „Ensan wa sarnevešt“ ( Čovjek i sudbina).

Pitanje bida'a

U islamskoj terminologiji nalazimo pojam bida'a,a ono što on naizgled označava neprihvatljivo je za skoro svakog čovjeka (bar onog vjerujućeg muslimana). Šiijama se pripisuje kako oni vjeruju u bida'a i to je,sa aspekta drugih, kompromitirajuća činjenica. Ovaj pojam u islamskom nauku označava reviziju od Bogapropisanesudbine i predodređenja (qada wa qadr). Prihvatanje ove teze znači, ustvari, da u procesu ozbiljavanja ljudske povijesti Bog Uzvišeni nije determinirao isključiv i nedodirljiv oblik njenog napredovanjaili nazadovanja. Znači: „Hej, čovječe, ti sam si izvršitelj i provoditelj Božije sudbine i određenja. Ti si taj koji može povijest voditi naprijedili natrag, zadržati je. Ništa, pani priroda, ni sredstva za proizvodnju, ni sama Volja Božija ne sprječavaju te u tome svojim izravnim upravljanjem poviješću“. To je jedan način razmišljanja i jedno gledanjena ulogu čovjeka u povijesti. Dakle, ne možemo govoriti o evoluciji čovjeka ili čovječanstva, ne možemo govoriti kako povijest vodi čovjeka progresu i svekolikom razvitkusvedok ne spoznamo cilj čovjeka kao čovjeka, krajnju tačkuevolucije insanijjeta. Jer, odmah smo suočenisa pitanjima: „Ali, kamo? U kojem smjeru?“ U smjeru ne znam gdje?! Ako je u smjeru ne znam gdje, onda čemu uopće ova priča? Kojim putem krenuti ka nepoznatom cilju? Mi proučavamo historiju da bismo zahvaljujućitim saznanjima lakše koračali u budućnost. Ako je koristod historije samo u tome da nam predstavi i prepriča prošlost, a da nam ne otvori put u budućnost, onda to proučavanje biva beskorisnim. Međutim, vidimo da Kur'an proučava i prepričava historijusa aspekta njene uloge u našem koračanju u budućnost.To i jeste njena prava uloga. Dakle (u kontekstu teme o kojoj ovdje govorimo), nameću nam se dva objekta analize: naša prošlost i naša budućnost. Pitanje naše obaveze, zadaće i odgovornosti bitće rasvijetljeno tek snagom spoznavanja prošlosti i stjecanjem saznanja o našoj budućnosti.

Socijalna evolucija u prošlosti

Bez sumnje, pogledna dosadašnju povijest nam govori kako je čovjek bar sa dva aspekta doživio napredak (pitanje je da li se ovaj progres može poistovjetiti sa socijalnom evolucijom, op.aut.). Jedanod ta dva aspekta tiče se progresa sredstava za proizvodnju. U ovaj napredak više niko ne može sumnjati jer je svima toliko bjelodan i poprima oblike koji izazivaju zapanjenost i čuđenje čovjeka, koji se nekad koristio jedino kamenom, pa ga počeo obrađivati, prilagođavati svojim potrebama, da bidanas usavršio svu ovu, divljenja vrijednu, naprednu tehnologiju. U pogledu tehničke kreativnosti i tehnološkog stvaralaštva čovjek je uistinu fantastično uznapredovao,na način da prije stotinjak godina ni najumnije glave nisu mogle pojmiti do kojih će sve granica u ovih sto godina čovjek stići. Mi tu pojavu možemo označiti kao napredak, progresili evoluciju, sasvim je svejedno.Radi se doista o nesagledivom razvoju i unapređenju sredstava za proizvodnju i materijalnih mogućnosti savremenog čovjeka. Predviđa se daće ovakav čovjekov napredak i u budućnosti imati svoj kontinuitet, osim ako se dogodi velika tragedija ljudskog roda. Grupa svjetskih mislilaca i znanstvenika smatraju kako vjerovatnoća daće se ona desiti nije mala. Po njima, tehničko-tehnološki i industrijski napredak poprimio je razmjere u kojima je moguće da čovjek vlastitim rukama uništi čovjeka, odnosno ljudsku civilizacijusa svim njenim znanstvenim, kulturnim i inim stečevinama i ostvarenjima. I moždaće iz pepela naše civilizacije niknuti neka nova ljudska zajednica koja će svoj civilizacijski hod početi ispočetka. Ako ipak ne dođe do jedne takve globalne katastrofe, onda je moguće očekivati daće se sredstva za proizvodnju i dalje nezaustavljivo razvijati do granica koje su današnjem čovjeku nezamislive.Ovaj napredak, ustvari, je posljedica razvoja čovjekovih iskustava i evolutivnog napretka empirijskih (prirodnih) znanosti. Čovjek je uspio ukrotiti prirodu i podrediti je vlastitim potrebama. Dakle, ovdje je riječ o evoluciji čovjekova odnosa prema prirodi, evoluciji koja rezultira potčinjavanjem prirode čovjeku.

Ovdje možemo govoriti i o još jednom aspektu evolucije ljudske zajednice (naravno, opet treba naglasiti kako je diskutabilno ovu vrstu ljudskog progresa imenovati evolucijom,ali uvjetno ćemo koristiti ovaj pojam).Riječ je o procesu koji je ljudsku zajednicu iz njenog prvobitnog, prostog stanja postepeno transformirao u sve složenije oblike, što je dovelo do današnje vrlo složene strukture. Dakle, kao što je i u domenu tehnologije i industrije došlo do neslućenog progresa koji je doveo do stanja u kojem se čini neumjesnim porediti, naprimjer, prve zrakoplovne letjelice sa savremenim svemirskim krstaricama, ili kako je strukturalna složenost jednog ljudskog organizma kolosalna u odnosu na jedan jednoćelijski živi organizam, tako je i savremenu strukturu ljudske zajednice nemoguće porediti sa njenim prvotnim, prostim oblicima. Po nekim definicijama, evolucija je proces razmnožvanja i ponovnog vezivanja ćelija u organske spojeve, što dovodi do formiranja, na primjeru ljudskog organizma recimo, zajednice ćelija „zaduženih“ za specifične funkcije. Tako nastaju tkiva, organi i,na koncu, organizmi.Ovako se, pojednostavljeno, opisuje i razvoj organizma čovjeka, naprimjer. Ovakvu vrstu progresa moguće je posmatrati i u kontekstu strukture ljudske zajednice, odnosno razvoja društvenih odnosa, nazvali mi taj progres evolucijomili ne. Prvobitni oblici organiziranja društva bili su sasvim jednostavni, pa se u jednoj plemenskoj zajednici razlikuje samo plemenski starješina ili možda još nekoliko osoba kojima on daje određene ovlasti i zaduženja. Ova zajednica nije poznavala nešto što bismo nazvali društvenom podjelom radaili uopće organizacijsku strukturu kakva će se kasnije pojaviti. Razvojem nauke, tehnologije, razvojem sredstava za proizvodnju dolaziido novih podjela, pojave novih zanimanja i slično. Uporedimo samo podjelu rada i organizacionu strukturu društava prije stotinu godina idanas .Uvidjet ćete nesagledive razlike. Ili, uzmimo za primjer podjele i kategorizacije različitih znanstvenih disciplina. Svojedobno su jedan Aristotelili Ibn Sina, naprimjer, bili učitelji svih nauka svoga vrmena, dok je danas sam sistem nauke i obrazovanja, kao i odgoja, uznapredovao do te mjere da stotine aristotela ili ibn sinaa podučavaju različitim naučnim disciplinama tako da jedan od njih uopće i ne poznaje discipline kojima se bave i koje podučavaju drugi.Danas je moguće da jedan vrstan profesor iz određene znanstvene oblasti uopće nikada nije čuo za neke znanstvene discipline koje nisu predmetom njegova znanstvenog ili profesionalnog angažiranja.Ovakvo stanje uvjetovalo je i dodatne izdiferenciranosti i podjele unutar čovječanstva. Ovim ljudska zajednica biva sve raznobojnijom i heterogenijom. Jer, čovjek kreira svoju aktivnost i rad, ali i njegov rad utičenaukupno formiranje čovjeka. Različite profesije, zanimanja, različite oblasti znanstvenog i radnog angažmanadanas su toliko međusobno udaljeni, da tvore sasma različite svjetove, što dovodi do sve veće razdvojenosti među ljudima. Sve ovo govori o stanovitom progresu čovječanstva,ali mnogi će kazati kako takav progres ima i svoje neželjene popratne pojave koje su opasne po ljudski rod uopće. Ova se opasnost ogleda u tome daće razlike među ljudima uvjetovane spomenutim promjenama i podjelama dosegnuti stadij u kojem će neki ljudi biti samo oblikom i formom ljudi, ali će izgubiti svoju osobenost čovjeka. Odnosno, ljudi bi se ubuduće mogli toliko razlikovati u pogledu svog duhovnog, mentalnog, odgojnog i karakternog koda da ćemo se zapitati koji od nas su uistinu ljudi,a koji ne. Upravo u ovom kontekstu se govori kako industrija otuđuje ljude jedne od drugih, odnosno otuđuje čovjeka od njega samog. Dakle, industrija je napravilaod čovjeka mašinu koja će vršiti tačno određene funkcije, dovodeći u pitanje jedinstvo ljudske vrste uopće.Ovo je, svakako, posebno pitanje i ono zavrjeđuje određenu pažnju. No, vratimo se pitanju evolucije i razvoja ljudske zajednice. Zaključujemo kako je i u pogledu svoje strukture i organiziranosti ljudska zajednica kroz povijest doživjela zapažen progres, smatrali mi taj progres evolucijomili ne.

Odnosi među ljudima

Ovdje se postavlja pitanje je li i u domenu dobrih međuljudskih odnosa čovječanstvo također doživjelo određeni progresili ne. Ako se desio, ovaj se progres uistinu može smatrati evolucijom, istinskim napretkom i usavršavanjem. Jesu li ljudidanas više spremni pomoći drugima nego što je to bilo u prošlosti? Osjeća lidanas čovjek više odgovornosti prema drugima nego ranije? Jesu li uzajamna ljudska osjećanjadanas snažnija nego nekad? Jesu lisa pozornice društvenog života nestali svi oblici eksploatacije ljudi? Ili su se samo oblici promijenili asama suština eksploatacije još i eskalirala?Je li ugrožavanje ljudskih prava smanjeno? Je li proporcionalno tehnološkom, industrijskom i progresu same strukture i organizacije ljudske zajednice zabilježen i napredak u sferi međuljudskih odnosa? Ili je u ovom domenu stanje ostalo nepromijenjeno? Iliće možda neko kazati kako u ovoj oblasti, ne samo da nije bilo napretka, nego je stanje još i pogoršano?Drugim riječima, je li došlo do razvoja i napretka istinskih ljudskih vrednota i kvaliteta, to jest temeljnih mjerila ljudskosti? U vezi s ovim postoje dosta različiti stavovi, među kojima se ističu i oni koji negiraju svaku vrstu napretka i progresa tokom ljudske povijesti. Pobornici ovakvog razmišljanja kazatće : 'Ako je mjerilo progresa ljudska sreća i blagostanje, onda razvoj ljudske zajednice kroz povijest teško možemo okarakterizirati kao progres i napredak.'Oni dovode u pitanje i korisnost i svrhovitost tehnološkog razvoja ukoliko se on mjeri čovjekovom srećom, mirom i blagostanjem. Ovdje ćemo navesti dva primjera.

Primjer prvi: Brzina

Čovjek je razvijajući tehničko-tehnološke aspekte svoga života i rada uspio pojam brzine dovesti do neslućenih granica. Je li, naprimjer, samo prije stotinjak godina, bilo zamislivo da u rokuod jedne minute grupa studenata mene pozove da dođem u Teheran, i onda ja za sat vremena dođem avionom i održim predavanje?Naravno da nije. Čovjek je uistinu nezamislivo unaprijedio brzinu svog kretanja. Međutim, je li ovo povećanje brzine, mjereno čovjekovim mirom i zadovoljstvom, zaista napredakili ne? Ilisena ovo pitanje uopće i ne može dati bezuvjetan odgovor, jer brzina je sredstvo, pa u nekim slučajevima donosi čovjeku mir i zadovoljstvo, au nekim mu to oduzima.Zahvaljujući ovom povećanju brzine čovjekova kretanja, svojim ciljevima brže stižu i dobronamjeran i zao čovjek. Tako jedanas moguće u veoma kratkom vremenskom intervalu transportirati velike količine naoružanja i ubiti veliki broj ljudi u jednom trenu.Šta je, onda, krajnji rezultat ovog progresa? Ovdje ću dodati nešto s čim se sam ne slažem,ali hoću da dodatno rasvijetlimo ovu dilemu. Je li sve ovo napredakili ne?Postavlja se pitanje da li razvoj i unaprjeđenje medicine uistinu znače napredak za čovjeka? Čini se da znače, jer danas, ako dijete oboli od difterije, vrlo brzo će biti izliječeno,nekad nije bilo tako. Međutim Carel Alexsis, posmatrajući ovo pitanje kroz prizmu kriterija čovječnosti, ističe kako napredak medicine postepeno dovodi do slabljenja ljudskih generacija. U prošlosti, ljudi su se borilisa bolestima i slabiji organizmi su odlazili, a oni otporniji ostajali. Tako su nastajale snažnije i zdravije generacije, a zahvaljujući toj prirodnoj selekciji nije postojalani opasnost od prevelikog prirodnog priraštaja. Razvojem medicine, ovo stanje se izmijenilo, sada osobe koje je priroda osudilana smrt medicina, na vještački način, održava u životu. Tako dolazi do slabljenja narednih generacija i slabljenja čovječanstva uopće, a javlja se i problem previsokog prirodnog priraštaja.

Primjer drugi: Sredstva masovnog komuniciranja

Kada je riječ o razvoju informacionih tehnologija, posebno o mas-medijima, neupitan je progres u ovoj sferi čovjekova života i djelovanja. Kako je lijepo kada čovjek, zavaljen u foteljuna jednom kraju svijeta, tačno na vrijeme, prima informacije o zbivanjima na drugom kraju zemaljske kugle. Međutim, i ovdje se javlja nesuglasjesa kriterijem ljudskog mira i zadovoljstva. Jer, rećiće kritičari progresa, upravo ta mogućnost praćenja događaja širom svijeta dodatno je zagorčala čovjeku život. Upravote informacije donose mu nemir, uzbuđenje, zabrinutost.Mnogo je stvari za koje je bolje ne znati ih. Nekada čovjek u Širazu nije mogao saznati da je u Kučanu,na drugom kraju njegove zemlje, došlo do velike poplave i da je nekoliko tisuća ljudi ostalo bez krova nad glavom.Danas, on odmah biva obaviješten i ta mu obaviještenost izaziva nemir. A svakodnevno se u svijetu dešava ogroman boj nezgoda, nesreća i katastrofa, i mi o njima odmah bivamo obaviješteni. Sve to naš nemir čini višestrukim i svakim danom sve većim.

Odnos čovjeka prema sebi

Sljedeće pitanje je odnos čovjeka prema samom sebi, odnosno vlastitoj duši,što možemo poistovjetiti sa pitanjem morala.Nećemo tvrditi da sva sreća i blagostanje čovjeka ovise upravo o uspostavljanju lijepog i skladnog odnosa prema sebi jer bi to bilo pretjerivanje. Ipak, ako bismo mjerili udjele pojedinih uvjeta postizanja konačne sreće, onda, zacijelo, značajan udio odnosi se upravona ovaj odnos, rekli bismo odnos čovjeka prema vlastitoj duši.Ovaj odnos mogli bismo opisati i kao odnos ljudskog i životinjskog u čovjeku. Jer uz činjenicu da čovjek jestesa nizom ljudskih vrednota utkanih u njegovo biće, čovjek je i „životinja“, odnosno „počovječena životinja“. Životinja koja zadržava svoje životinjsko,ali koja ima i svoje ljudsko obilježje. Ovdje se postavlja pitanje da li je čovječnost čovjeka u sjeni njegove životinjske dimenzijeili je ova potonja pokorna njegovoj čovječnosti.

Kur’an nam poručuje: „Uspjet će onaj ko je (dušu) očisti, a izgubljen je onaj što je na stranputicu odvede.“

Dakle, Kur’an govori o pročišćenju duše, odnosno izbavljenju izstanjarobovanja vlastitim strastima i niskim životinjskim osobinama.Možemo kazati da čovjek ne može imati skladan, lijep odnos prema drugim ljudima dok ne usavrši svoju ćud, uskladi svoj odnos prema sebi, uzdigne se iznad svoje životinjske dimenzije. Čovjek koji je zarobljen okovimavlastitog životinjskog ega,sklon je i robovanju ljudima moćnijim od sebe, alii potčinjavanju i tlačenju slabijih.

Znači, ovdje smo razmatrali četiri pitanja:

1.Odnos čovjeka prema prirodi: u ovom segmentu čovjek je kroz povijest napredovao, kako smo objasnili.

2.Organizaciono–institucionalni odnosi u društvu: i u ovom segmentu je ljudski rod doživio napredak.

3.Skladan odnos među ljudima, duhovnost, o čemu ovisi isama zbilja ljudskosti.Postoji dvojba oko toga da li je u ovoj dimenziji svoga bitisanja čovjek napredovao ili ne. Može se ustvrditi jedino to danapredaku ovoj dimenziji nije ravnomjeran progresu do kojeg je došlo uprethodna dva aspekta života čovjeka.

4.Odnos čovjeka prema sebi – moral

Otac

Najljepši odnos između oca i kćeri

U posljednjim danima života, Božiji Poslanik, s.a.v.a., se bio popeo na minber i rekao: “Kome god sam šta dužan, neka mi traži.” Potom je Bilal medinskim sokacima povikao:

“Evo Muhammed nudi sebe za odmazdu prije Dana sudnjega!”

Onda je neki čovjek ustao i rekao: “Božiji Poslaniče, dok si redao redove vojske u bici na Bedru, svojim štapom si udario po mom golom stomaku.” Poslanik, s.a.v.a., je spremno rekao: “Priđi i uzmi odmazdu.” Čovjek je onda postavio uvjet: “Treba da bude onaj isti štap”, pa je Poslanik, s.a.v.a., poslao Bilala do hazreti Fatimine kuće da donese štap.

Kad je Bilal zatražio štap od hazreti Fatime, upitala ga je:

“Bilale, šta će mome ocu taj štap? Danas nije dan za njegovo korištenje”, a kada joj je Bilal objasnio razlog, rekla je:

“Uh, žalosti zbog tvoje žalosti, oče moj. Ko će se brinuti za siromašne i bijedne i sve ostale, o, Božiji miljeniče i miljeniče svih srca! Bilale, reci Hasanu i Husejnu da stanu ispred tog čovjeka, da uzme odmazdu od njih, da mu ne dozvole da izvrši odmazdu na Poslaniku.”

Hazreti Fatima, s.a., o Poslanikovoj toploj očinskoj ljubaznosti prenosi:

“Kada je objavljen ajet: Ne dozivajte Poslanika među sobom kao što jedni druge dozivate! (En-Nur, 63), bilo me je strah da Božijem Poslaniku, s.a.v.a., kažem: ‘Oče’, pa sam govorila: ‘Božiji Poslaniče’, a on se onda okrenuo od mene jedanput, ili dva puta, ili tri puta, pa se napokon okrenuo prema meni i rekao:

‘Fatima, taj ajet se ne odnosi na tebe, ni na porodicu tvoju niti na potomstvo tvoje – ti si od mene, a ja sam od tebe. Taj ajet se odnosi na osorne i grube ljude iz plemena Kurejša koji se gorde i ohole. Ti govori: ‘Oče’, jer uistinu to srcu daje više radosti i više priziva Božije zadovoljstvo.’”

Očevozadovoljstvo

Jedno od pohvalnih i pažnje vrijednih pravila u braku jeste da djeca pokažu poštovanje prema mišljenju roditelja. Djevojke i mladići trebaju znati da im njihovi roditelji žele samo sreću, savršenstvo i dobrobit, te zbog toga ne trebaju zanemarivati njihova mišljenja i stavove po pitanju braka. Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., pokazao svoje poštovanje cijeneći svoju kćer i tražio njeno mišljenje o udaji za hazreti Alija, hazreti Fatima je također pokazala poštovanje prema ocu i cijenila njegovo mišljenje i stav te rekla:

“Božiji Poslaniče, tvoje mišljenje je preče.”

Traženje pomoći od oca

Ponekad bi oskudica i glad toliko pritisli Fatimu, s.a., da bi zbog podizanja i odgoja djece bila primorana da se obrati Zapovjedniku vjernih:

“Ali, idi do mog oca i donesi nam nešto od njega.”

Težina rastanka sa ocem

U vrijeme preseljenja Allahovog Poslanika, kada je čula očeve riječi kada je rekao “Plačem za svojim potomstvom”, hazreti Fatima je gorko zaplakala. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kćeri moja, nemoj plakati, smiri se”, a ona je objasnila:

“Ne plačem zbog onoga što će biti sa mnom poslije tebe, već plačem zbog rastanka s tobom, Allahov Poslaniče.”

Beskrajnatuga

Varaka ibn Abdullah Ezdi je prenio od Fidde da je pričala:

“Hazreti Fatima je nakon ukopa Božijeg Poslanika uzrujana izašla iz kuće i jedva hodeći od plača i boli došla do mezara svog oca.

Kada je ugledala mjesto ezana i Poslanikovog mihraba, vrisnula je i pala u nesvijest. Vidjevši to, medinske žene su joj pritekle u pomoć. Donijele su joj vode, te je umile po licu da dođe sebi.

Ugledavši kabur svog oca, rekla je:

‘Oduzeta mi je snaga, izdala me čvrstina moja, raduju se moji neprijatelji, a tuga me ubija. Oče moj, ostala sam ožalošćena, sama, zbunjena, usamljena, glas mi se utišao, kičma mi se slomila, život mi se ogorčao i vrijeme mi je pocrnilo. Oče moj, nakon tebe ne mogu naći druga u svojoj usamljenosti, niti nešto što bi mi suze zaustavilo, niti nekog ko bi mi pomogao u mojoj slabosti.

Doista, nakon tebe, nestao je dolazak Objave i mjesto spuštanja Džebraila i mjesto dolaska Mikaila. Oče moj, nakon tebe sve se prevrnulo i sva vrata su se preda mnom zatvorila. Ja nakon tebe prezirem ovaj svijet i za tobom uzdišući plačem. Moja čežnja za tobom neće nestati niti moja tuga, oče moj! O, moj prisni prijatelju!’”

Kad čežnja ojača, hodočastim ti mezar, plačna, jaukom i žalom, ne dobijam odgovor od tebe.

O, stanovnici dunjaluka! Ti si me plaču podučio, a sjećanje na te u zaborav sve nedaće odnosi.

Pa ako si u zemlji od mene sakriven, nikad iz tužnog srca odsutan biti nećeš.

Razdvajanje od tebe najteže mi pada, takav gubitak i najčvršći lanac kida. Plakat ću od žala i jaukati od tuge, za prisnim koji ode i otvori mi pute. O, oko moje, pomozi mi, obilno budi, tuga mi trajna, za prijateljem uplakana.

Varaka bin Abdullah Ezdi prenosi od Fidde da je hazreti Fatima, a.s., jednog dana sjela pokraj očevog mezara i žalila za njim:

Zaista je moja tuga za tobom meni nova tuga, a moje srce, Allaha mi, postojano u plaču. Svaki dan mi tuga sve veća i veća, a potištenost za tobom ne prestaje. Ogromna nedaća otkri moju žalost, moj plač za tobom uvijek se iznova javlja. Zbilja je srce koje može biti strpljivo ili se utješiti poslije tebe, čvrsto.

Sjećanje na oca i čežnja za slušanjem ezana

Nakon preseljenja Allahovog Poslanika, sjećajući se lijepih dana njegovog prisustva i veličanstva islama rekla je:

“Silno želim čuti mujezina mog oca, s.a.v.a., dok uči ezan.”

Kada je ova želja stigla do Bilala, iako je bio odlučio da ga više ne uči, spremio se i stanovnici Medine još jedanput su čuli milozvučni Bilalov ezan. Grad se utapao u radosti sve dok nije stigao do: “Ešhedu enne Muhammeden resulullah”, kada su odjednom od njega zatražili da prestane učiti, jer se hazreti Fatima bila onesvijestila.

MAJKA

Zabrinutostzbogmajke

Na dan preseljenja hazreti Hatidže, s.a., Fatima je hodala oko oca zapitkujući: “Oče, gdje je moja majka?” Džibrail je rekao: “Allahov Poslaniče, prenesi moj selam Fatimi i reci joj da joj je majka, Hatidža, u dženetskim boravištima u društvu Asje i Merjeme.” Kada je čula ovu radosnu vijest, hazreti Fatima, s.a., je rekla:

“Doista, Allah je darivatelj mira, od Njega dolazi i Njemu ide mir.”

Položajmajke

Hazreti Fatima je ukazivala djeci na visok položaj majke, kao što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., u poznatom hadisu govorio: “Džennet je pod majčinim stopama.” Hazreti Fatima je jednom djetetu za njegov odnos s majkom oporučila:

“Budi majci na usluzi, jer se doista Džennet nalazi pod nje- nim stopalima.”

SUPRUG

Istinskevrijednostisupruga

Časni Poslanik je jednom okupljenim prijateljima ukazao na vrijednost Alija i izrazio svoju silnu ljubav i privrženost prema njemu. Poznavajući veličinu i vrijednost Imama, Fatima je potvrdila:

“Kunem se Bogom, koji je tebe odabrao za poslanicu i uputio tebe, a preko tebe i čitav islamski ummet, dok sam živa, svjedočit ću o Alijevim vrlinama.”

Hazreti Zehra, a.s., s početka bračnog života, izrekla je hvalospjev u kome je predstavila svoga primjernog supruga:

Ponos i visoka čast dotakla je nas, mi se istaknuli međ’ ‘Adnana rodom,

stiže do visina ispevši se ponad svakog sina, iza tvoje slave ostadoše sini ljudi i džina.

Na Alija mislim, najboljega što po zemlji kroči, dostojnik je slave, dobročinstva i vrline,

Njegove su ćudi uzvišena svojstva i moralne vīsi, po granama ptica što je, o njem pjesmu poje.

Nakon sklapanja braka između hazreti Alija i hazreti Fatime i zasnivanja porodičnog života, Poslanik, s.a.v.a., se zanimao za njihove odnose, pa je postavio Imamu Aliju pitanje: “Kakva je ti supruga?” Imam Ali je odgovorio:

“Divan li mi je pomagač u pokornosti Allahu.”

Potom je upitao hazreti Fatimu: “Kakav ti je tvoj muž?”, a ona, mir neka je s njom, reče:

“Najbolji muž.”

Privrženostmužu

Kada je Imam Ali sam i obespravljen izašao iz medinske džamije, krenuo je prema kući. Hazreti Fatima mu se obratila:

“Život bih svoj za tebe dala i dušu bih svoju postavila kao štit za dušu tvoju, Ebu-l-Hasane! Budeš li u dobru, bit ću uz tebe, budeš li u zlu, bit ću uz tebe.”

Međusobnopoštivanjeirazumijevanje

Imam Ali je prodao svoju bašču za dvanaest hiljada dirhema, ali je sav novac podijelio siromasima Medine, te se vratio kući praznih ruku. Djeca i supruga su, naravno, očekivali da, nakon što je prodao bašču, otac dođe kući s hranom i voćem pa ga je hazreti Fatima upitala: “A gdje je naša hrana za danas?” Imam Ali je onda ponovo izašao iz kuće kako bi nabavio hranu, a Fatima se rastužila što mu je postavila takvo pitanje i rekla:

“Uistinu od Boga tražim oprost i više nikad to neću ponoviti.”

Nakon gorkog događaja poslije preseljenja Poslanika, s.a.v.a., čelnici Sekife su pokušavali nekako pridobiti zadovoljstvo hazreti Fatime, pa su tražili dozvolu da je posjete i ponašali se kao da žele nadoknaditi sve propuste. Ali, hazreti Fatima je odbila primiti ih i razgovarati s njima.

Međutim, kada je jednog dana Imam Ali ušao u kuću i saopštio joj: “Draga Fatima, taj i taj su pred vratima i čekaju tvoju dozvolu da uđu. Šta ti misliš?”, hazreti Fatima mu je odvratila:

“Kuća je tvoja, a ja sam tvoja supruga, pa uradi ono što želiš.”

Razumijevanjesupruga uteškoćama

Idealna supruga za očuvanje toplote porodičnog ambijen ta treba da bude ljubazna i požrtvovana, drugima daje prednost nad sobom, miri se s teškoćama i nedaćama te svojim radosnim osmijesima odstranjuje tminu tuge i neraspoloženja sa srca svoga muža. U vezi s ovim, trebamo obratiti pažnju na govore hazreti Fatime.

Jedno jutro Imam Ali je rekao: “Draga Fatima, imaš li išta od hrane da utolim glad?” Odgovorila je: “Ne, tako mi Onoga koji je odabrao moga oca za vjerovjesništvo, a tebe za vođstvo ummeta, već dva dana u kući nemamo dovoljno hrane. I od onog malo što je bilo hranila sam tebe i našu djecu, Hasana i Husejna, a ja nisam ništa uzela.” Imam Ali se sažalio i upitao je: “Draga Fatima, što me nisi obavijestila da pokušam obezbijediti hranu?”, a Fatima, mir neka je s njom, mu je odgovorila:

“Ebu-l-Hasane, uistinu se Boga stidim zahtijevati od tebe ono što je iznad tvojih mogućnosti.” Žene bi u današnjem vremenu trebale uzeti pouku iz ova- kvih očitovanja požrtvovanosti u životu. Odabirući jednostavniji život, odabiremo i način da sačuvamo sebe od grijeha, a izbjegavanjem neispunjivih želja, svoj bračni život učinimo trajnim.

Jednog dana je Imam Ali, a.s., upitao:

“Draga Fatima, ima li hrane da doneseš?” Odgovorila mu je:

“Tako mi Onoga Koji je uzdigao pravo tvoje, već tri dana u kući nemamo hrane osim ono malo što sam tebi ustupila.”

Imam je upitao: “Zašto mi nisi rekla?” Ona je odgovorila:

“Božiji Poslanik, s.a.v.a., mi je zabranio da tražim od tebe. Rekao mi je: ‘Ne pitaj amidžića svog. Ako ti što donese – prihvati, a u suprotnom – nemoj da tražiš.’”

Nakon što je čuo ove riječi i vidio Fatiminu požrtvovanost, Imam je izašao iz kuće i pozajmljujući od svojih prijatelja riješio problem porodice.

Teškoća rastanka od muža

U trenutku kada se sjetila svoga duhovnog leta, obratila se Aliju, a.s., riječima:

Ako ćeš plakati nada mnom, plači, o, najbolji vodiču, i roni suze, jer, evo, danas je dan rastanka, drugaru Betule, zavještam ti djecu, što svikoše na čežnju i ljubav.

Nada mnom plači i nad jetimima mojim, i ne zaboravi žrtvu dušmana na zemlji Iraka, rastavljeni, osvanut će kao jetimi, zapanjeni, birajući Boga, tog dana, dana rastanka. Hazreti Fatima je u posljednjim trenucima života oporučila Imamu Aliju:

“Ebu-l-Hasane, meni je ostao samo trenutak života i stigao mi je trenutak odlaska i opraštanja. Zato poslušaj moje riječi, jer zaista poslije ovoga nikada više nećeš čuti Fatimin glas. Oporučujem ti, Ebu-l-Hasane, da me ne zaboraviš i da me zijaretiš poslije moje smrti.”

DJECA

Zabrinutostzadjecu

Jedna od njenih oporuka je bila preporuka Imamu Aliju da se oženi njenom sestričnom po imenu Umame. U njoj je navela:

“Allah te dobrim nagradio, amidžiću Poslanika Božijeg, s.a.v.a. Prije svega, oporučujem ti da se poslije mene oženiš kćerkom moje sestre Umame, jer ona će se odnositi prema mojoj djeci onako kako bih se i ja odnosila. Zaista muškarci imaju potrebu za ženama.”

ŽIVOT

Svakodnevnikućniposlovi

Ummu Seleme prenosi od Imama Alija. a.s.: “Jednog dana nam je u kuću ušao Božiji Poslanik. Pitao nas je o našem porodičnom životu. Hazreti Fatima, s.a., je odgovorila:

‘Božiji Poslaniče, na mojim rukama su izbili žuljevi od mlina, jer nekada meljem pšenicu, a nekada mijesim brašno.’”

Hazreti Fatima je radila kao i sve druge žene u društvu: mljela je pšenicu ručnim mlinom, pekla hljeb, obavljala svakodnevne poslove, obraćala posebnu pažnju na podizanje i odgoj djece, sve dok se nisu obje ruke te neponovljive žene ispunile ranama. Bila je prinuđena da dođe kod Poslanika, s.a.v.a. Došla je i rekla:

“Nažuljala sam ruke od mlina: sinoć sam cijelu noć okretala mlin, sve dok nije svanulo, a Ali je čuvao Hasana i Husejna.”

Kućni red i podjela poslova

Jedna od stvari koje uzrokuje radost i napredak u porodici jest određivanje granica odgovornosti članova porodice. Podjelom poslova stvara se društvena pravda koja je uvjet za sreću u porodici, a žena se ne upušta u poslove koji joj ne priliče.

Imam Bakir, a.s. je prenio: “Hazreti Fatima, s.a., je ovako podijelila kućne poslove s Imamom Alijem: Hazreti Fatima, s.a., preuzima na sebe obavezu miješenja tijesta, pečenje hljeba, čišćenje i metenje kuće, a hazreti Ali, a.s., preuzima poslove izvan kuće, kao što su sakupljanje drva i nabavka potrebnih namirnica za hranu.”

Imam Sadik, a.s., je dodao: “Ova podjela poslova se desila uz Poslanikovo, s.a.v.a., usmjeravanje. Kada je Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Neka poslove unutar kuće obavlja Fatima, a izvan kuće hazreti Ali’, hazreti Fatima je radosno rekla:

‘Samo Bog zna koliko me je obradovalo to što me Božiji Poslanik, s.a.v.a., oslobodio podnošenja pogleda muškaraca.’”

Časni Poslanik, s.a.v.a., je poslije niza godina podnošenja problema i preporučivanja strpljenja, odabrao pomoćnicu za hazreti Fatimu, s.a. Preporučio joj je i objasnio sve što je bilo potrebno. Jednog dana je vidio da se pomoćnica odmara, a hazreti Fatima radi. Upitao je za razlog i hazreti Fatima je odgovorila:

“Poslaniče Božiji, ja imam svoj dan, a i ona svoj.” Poslanikove oči su se natopile suzama. Rekao je:

“Allah najbolje zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.”

Životneteškoće

Časni Poslanik, s.a.v.a., je jednog dana ušao u Fatiminu, s.a., kuću i upitao: “Kćeri, kako si i kako živiš?” Čuo je sljedeći odgovor:

“Doista sam bolesna i svakog trena bolest mi se pogoršava, jer, zaista, nemam hrane da jedem i utolim glad.”

Časni Poslanik, s.a.v.a., je onda upitao: “Kćerkice moja, zar nisi zadovoljna time što si prvakinja svih žena svijeta?”, a Fatima, s.a., mu je uzvratila pitanjem: “A gdje je Merjema, kćerka Imranova?” Objasnio joj je ovako: “Ona je prvakinja svog svije- ta (vremena), a ti si svih svjetova. Tako mi Boga, udao sam te za čovjeka koji je prvak i na dunjaluku i na ahiretu.”

Poslanik, s.a.v.a., je jednog jutra ušao u kuću svoje kćerke Fatime. Nazvao joj je selam i upitao je:

“Kćeri moja, kako si osvanula?” Odgovorila mu je:

“Tako mi Boga, osvanula sam veoma bolesna, i doista mi je glad narušila zdravlje.”

Fatima, s.a., je veoma dobro podnosila životne problem i pritisak gladi, te nikada nije pred komšije i prijatelje iznosila tajne svog života. Međutim, svaki put kada bi je izdalo strpljenje i kada bi joj bol i slabost od gladi oduzimali snagu i spokoj, odlazila bi kod Poslanika i pred njim “rasprostirala trpezu” svog srca. Tako je jednog dana došla kod Poslanika i rekla:

“Mir s tobom, Poslaniče Božiji! Tako mi Boga, već pet dana u Alijevoj, a.s., kući nema hrane. Od prije pet dana nisam ništa stavila u usta, a nemamo ni ovcu ni kamilu, niti u njegovoj kući ima zalogaja hrane.”

Jednog dana je hazreti Fatima došla kod Poslanika i požalila sa na životne probleme, kao i nedostatak sredstava koji joj omogućuju ugodan život i rekla:

“Ja i moj amidžić nemamo prostirke osim ovčije kože, na kojoj noću spavamo, a danju dajemo našoj kamili da iz nje jede.”

Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Kćerkice moja, strpi se. Zaista je Musa, sin Imranov, živio sa svojom suprugom deset godina, a nije imao prostirke osim kitvanskog ogrtača.”

Jednog dana došao je časni Poslanik, s.a.v.a., kod svoje kćerke i uvjerio se kakvim je teškim životnim pritiscima izložena porodica njegovih najmilijih. Vidjevši svoju kćerku zabrinutu, upitao je: “Draga Fatima, kako si i zašto si zabrinuta?” Odgovorila je:

“Kao što vidiš, živimo s ogrtačem od kojeg je jedna polovina ispod nas i služi nam kao prostirka, a druga je iznad nas i služi nam kao pokrivač.”

Nastavljajući raditi mnoštvo kućnih poslova, dok je mljela brašno kamenim mlinom, rekla je:

“Tako mi Boga, bole me ruke od ovolikog mljevenja brašna na kamenom mlinu.”

PutdoBožijegzadovoljstva

Časni Poslanik islama, s.a.v.a., je upitao svoje prijatelje:

“U kojem trenutku je žena najbliža Bogu?” Nije bio ponuđen odgovarajući odgovor sve dok hazreti Fatima nije čula očevo pitanje i odgovorila:

“Žena je najbliža Gospodaru svome kada ostane u kući svojoj.”

MORAL I ODGOJ

Odgoj

Odgojna uloga Poslanika, s.a.v.a., i Imama Alija

Hazreti Fatima, uzimajući u obzir neophodnost postojanja savršenog odgojnog uzora u ljudskom društvu, ukazala je na odgojnu ulogu Božijeg Poslanika i Imama Alija i rekla:

“Očevi ovog ummeta su Muhammed i Ali koji ispravljaju njihove krivine i izbavljaju ih iz vječne patnje ako im se budu pokorili i daruju im vječnu blagodat ako ih budu slijedili.”

Poslanikova, s.a.v.a., posebnapažnjapremadjeci

Hazreti Fatima je sjećajući se lijepih dana i Poslanikove ljubaznosti govorila svojoj djeci:

“Gdje je vaš otac koji vas je uvažavao i stalno nosio? Gdje je vaš otac koji se najviše brinuo za vas i nije dozvoljavao da hodate po zemlji? Ne vidim da će ikada više otvoriti ova vrata, niti će vas nositi na svojim ramenima, onako kako je to uvijek činio.”

Pravednopostupanjepremadjeci

Poslanik, s.a.v.a., je o takmičenju između Hasana i Husejna u krasnopisu rekao: “Onaj čiji je rukopis ljepši, jači je.” Obojica su pisali lijepo, ali Poslanik, s.a.v.a., nije želio presuđivati između njih dvojice, već ih je uputio njihovoj majci, kako bi ona majčinskom ljubaznošću nadoknadila emotivnu posljedicu presude.

Hazreti Fatima, s.a., je vidjela da su obojica pisala lijepo i uložili veliki trud, pa se zapitala šta da radi i kako da to riješi:

“Šta da učinim i kako da presudim između njih dvojice?” Uzimajući u obzir sve odgojne aspekte, donijela je ovu odluku:

“Oči moje, pokidat ću svoju ogrlicu iznad glava vaših i rasuti zrna između vas, pa ko od vas dvojice sakupi više, njegov rukopis je ljepši i on je snažniji.”

Odgojdjecedavanjemuzora

Kada bi hazreti Zehra, a.s., uzimala svoju djecu da se s njima poigra, ali i da ih odgaja, bilo tjelesno, bilo duhovno, u tim bi prilikama sricala lijepe odgojne stihove:

Budi kao otac, Hasane, skini povez sa grla istine, obožavaj milosnoga Boga, bliskim ne uzimaj dušmana svoga. A kada bi milovala Husejna, govorila bi:

Ti na moga baba ličiš na Aliju ti ne sličiš. Imam Ali, a.s, bi ove riječi slušao s osmijehom na licu.

Moralne vrline

Čednostisramežljivost

Jedan slijepac, nakon što je dobio dozvolu, ušao je u kuću Imama Alija. Poslanik, s.a.v.a., je vidio kako je hazreti Fatima odmah ustala da se skloni, pa joj rekao: “Kćeri moja, ovaj čovjek ne vidi.” Ona je odgovorila:

“Ako on mene ne vidi, ja vidim njega, a uz to, on osjeća miris.”

Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada je to čuo, rekao je:

“Svjedočim da si ti dio mene.”

Esma bint Umejs je rekla: “Kada sam vidjela hazreti Fatiminu zabrinutost u oporuci hazreti Aliju:

‘Oporučujem ti, amidžiću, da mi načiniš jedan tabut čiji oblik mi meleki pokazaše’, ja sam hazreti Aliju objasnila da sam u Abesiniji vidjela drugačiji tabut za nošenje tijela umrlih, koji je mogao pokriti tijelo umrlog. Potom sam uz pomoć grana napravila sličan oblik da mu pokažem. Kad je to vidjela, hazreti Fatima se obradovala i rekla:

‘Načinimijedantakav;prekrijme,BogteodVatre zaklonio.’”

Imam Ali, a.s., priča: “Bili smo kod Božijeg Poslanika.

On je upitao: ‘Šta je dobro i prikladno za žene?’, a hazreti Fatima, s.a., je odgovorila:

‘Najbolje za žene je da ne vide muškarce i da oni ne vide njih.’”

Od Esme bint Umejs se prenosi da je pričala: “U posljednjim danima života hazreti Fatime bila sam s njom. Jednom mi je govorila o načinu prenošenja umrlog ženskog tijela na dženazi. Izrazila je nezadovoljstvo zbog načina na koji se to radi, tako da se žensko tijelo stavlja na dasku i nosi na rukama muškaraca. Rekla je:

‘Smatram ružnim ono što se čini sa ženama: preko (tijela) žene baci se platno koje je istakne onom ko (u nju) pogleda. Ne stavljaj me zato na otvorena nosila. Prekrij me, Bog te od Vatre zaklonio.’”

Pravednost

Hazreti Fatima, s.a., se u svom blagoslovljenom život potpuno posvećivala poslu i izvršavanju porodičnih i odgojnih obaveza. Ne samo da je radila i zadovoljavala potrebe porodice, već se posvećivala i podjeli poslova u kući i uspostavi pravde u malom porodičnom okruženju. Poslove u kući i oko porodice je dijelila sa Zapovjednikom vjernih, a svakodnevne poslove unutar kuće je dijelila podjednako sa sluškinjom Fiddom.

Selman Farsi priča: “Vidio sam Fatimu, s.a., kako svojim blagodarnim rukama melje pšenicu na ručnom mlinu. Prišao sam i nakon što sam je poselamio, posavjetovao sam je: Kćerko Božijeg Poslanika, nemoj se opterećavati, pored tebe stoji tvoja kuć- na pomoćnica Fidda. Prepusti joj kućne poslove. Hazreti Fatima mi je odgovorila:

‘Božiji Poslanik, s.a.v.a., mi je oporučio da jedan dan ona obavlja kućne poslove, a jedan dan ja. Jučer je bio njen dan, a danas je moj dan.’”

PožrtvovanostnaBožijemputu

Neki gladni čovjek je u Poslanikovoj džamiji ustao i rekao: “Muslimani, otežala mi je glad, primite me kao svog gosta.” Poslanik, s.a.v.a., je upitao: “Ko će ovog čovjeka večeras ugostiti?” Hazreti Ali, a.s., se odmah javio, pa otišao kući i upitao hazreti Fatimu: “Imamo li hrane, pozvao sam gosta?” Hazreti Fatima, s.a., mu je odgovorila:

“Samo koliko je dovoljno za djecu, ali ćemo njemu dati prednost!” Hazreti Ali, a.s., joj je onda rekao:

“Kćeri Muhammedova, uspavaj djecu i ugasi svjetlo!”

Darežljivostivelikodušnost

Hazreti Fatima, a.s., je jednom otišla kod Allahovog Poslanika, s.a.v.a., i obavijestila ga o požrtvovanosti Alija rekavši mu:

“Allahov Poslaniče, Ali ne ostavlja ništa od svoje opskrbe, a da je ne podijeli siromašnima.”

Strpljivostisuzdržanostuteškoćama

Božiji Poslanik, s.a.v.a., jednom je uzeo abdest u Fatiminoj kući, a potom je upitao: “Kako si, kćeri moja?” Hazreti Fatima mu je odgovorila:

“Tako mi Allaha, doista mi je tuga uvećana, oskudica otežana i bolest mi se oduljila.”

Sljedećeg dana Fatiminu djecu pred vratima je vidio njihov plemeniti djed. Potrčali su prema Poslaniku, s.a.v.a., i ubrzo se našli na njegovim ramenima. Onda su mu se požalili: “Poslaniče Božiji, gladni smo! Reci mami da nam da zalogaj hljeba da utolimo glad.” Poslanik, s.a.v.a., je odmah rekao: “Kćeri moja, daj mojim sinovima da jedu”, ali ona je odgovorila:

“U kući nema ništa osim Poslanikovog blagoslova.”

EsmabintUmejsjepričala kakojeBožijiPoslanik, s.a.v.a., jednom pokucao na Fatimina vrata i upitao: “Gdje su mi Hasan i Husejn?”, a hazreti Fatima mu je odgovorila:

“Osvanuli smo, a nemamo u kući ništa čime bi utolili glad, ali mi zahvaljujemo Svevišnjem Allahu na svemu.”

Hazreti Fatima je novčane probleme i teškoće oko podizanja djece strpljivo podnosila i nije ih obznanjivala pred drugima. Ponekad, kada bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., uporno pitao: “Zašto si blijeda? Zašto se mojim sinovima Hasanu i Husejnu promijenila boja lica?”, bila bi primorana da kaže i povjeri ocu svoju životnu situaciju pa bi rekla:

“Dragi oče, već tri dana nismo ništa jeli, i Hasan i Husejn su se zbog silne gladi uznemirili, a potom su poput raspršenih ptica zaspali.”

Lijepoophođenjesljudima

Mjerilo i način određivanja vrijednosti čovjeka, s gledi šta hazreti Fatime, s.a., jest dostojan odnos prema ljudima i po- rodici. Ona kaže:

“Najbolji među vama je onaj ko je najblaži u ophođenju s ljudima, a najbolji su oni muškarci koji se najljepše odnose pre- ma svojim ženama.”

Imam Sadik, a.s., o načinu ispravnog društvenog ophođenja prema bogobojaznima, razvratnicima i neprijateljima, preno- si od hazreti Fatime sljedeće: “Rekla je:

‘Osmijeh na licu vjernika uvodi ga u Džennet, a osmijeh na licu drskog griješnika čuva ga od patnje Džehennema.’”

Korištenje svake prilike za dobro djelo

Jedan Arapin, koji je tek bio primio islam, zatražio je pomoć u džamiji. Poslanik, s.a.v.a., je pogledao svoje ashabe i Selman je odmah ustao da mu riješi problem, ali gdje god je pokušao, vratio se praznih ruku. Očajno se vraćao prema džamiji kad se sjetio hazreti Fatime. Otišao je do njene kuće, pokucao na vrata i objasnio potrebu bijednog čovjeka. Hazreti Fatima, s.a., je rekla:

“Selmane, tako mi Onoga Koji je uistinu Muhammeda za poslanika izabrao, već tri dana nismo ništa okusili, a Hasan i

Husejn su se od silne gladi prvo uznemirili, pa su, kao dva ptića očerupana zaspali, ali kad mi dobro na vrata dođe, ja ga ne odbijam.” Potom je Selmanu dala svoju košulju da je ostavi kao zalog kod jevreja Šemuna i posudi malo ječma i hurme.

Selman je poslije pričao: “Kad sam nabavio hurme i ječam, vratio sam se do Fatimine kuće i rekao joj: Kćeri Božijeg Poslanika, uzmite malo od ove hrane za svoju gladnu djecu!, Ali ona je odgovorila:

‘Selmane, to je nešto što u ime Boga obavismo, od toga ništa uzeti nećemo.’”

Imam Ali je prenio da je jedna Medinjanka došla kod hazreti Fatime i rekla: “Imam staru majku koja me poslala do vas da pitam o propisima u vezi s namazom.” Hazreti Fatima, s.a., je rekla: “Pitaj.” Ona je postavila više pitanja i dobila je odgovor, ali se postidila dalje pitati pa je rekla: “Kćeri Božijeg Poslanika, ne bih vas više mučila svojim pitanjima.” Hazreti Fatima, mir neka je s njom, je rekla:

“Dođi i pitaj šta želiš? Zar misliš da je teško onome koga se unajmi da na krov odnese neki teški tovar za najamninu od sto hiljada zlatnika?”

Medinjanka se složila da nije pa joj je Fatima, s.a., pojasnila:

Neprivrženostdunjaluku

Hazreti Fatima, s.a., je o privrženosti dunjaluku rekla:

“Doista, ja ne volim dunjaluk.”

“Znajte da doista vidim da ste se opustili u udobnosti, udaljili onoga koji je preći za upravljanje, osamili se s rahatlukom i izbavili od tjeskoba blagostanjem pa ste izbacili kroz usta ono što ste pojmili i povratili ono što ste opravdavali. Akoli nezahvalni budete vi, a i svi drugi na Zemlji, pa, zbilja je opet Allah neovisan od svih i hvaljen! (Ibrahim, 8)”

Uspjehvjernika

Između dvije Medinjanke došlo je do nesuglasice u vezi s jednim vjerskim pitanjem. Jedna je bila hazreti Fatimina prijateljica, vjernica, a druga protivnica Ehli bejta i griješnica. S neriješenim sporom otišle su kod hazreti Zehre.

Nakon što je saslušala njihove tvrdnje i argumente, potvrdila je stav vjernice potkrijepivši ga jakim i zadovoljavajućim dokazima, a opovrgla tvrdnju druge žene, i to sve tako da su obje prihvatile presudu. Nakon što je nesuglasica riješena, vjernica nije krila svoju radost zbog pobjede istine nad zabludom. Hazreti Fatima je rekla:

“Zaista je radost meleka zbog tvoje pobjede nad griješnicom veća od tvoje radosti, a briga i tuga šejtana i njegovih prijatelja zbog tebe je veća od njene tuge.”

UČTIVOST

Učtivostobjeda

Hazreti Fatima, a.s., je o pravilima kod jela i opće higijene rekla:

“Za trpezom postoji dvanaest navika koje treba znati svaki musliman. Četiri od njih su obavezne, četiri pohvalne, a četiri učtive. Što se onih obaveznih tiče, to su: spoznaja, zadovoljstvo, započinjanje obroka s imenom Božijim i zahvaljivanje. Što se onih pohvalnih tiče, to su: uzimanje abdesta prije jela, sjedenje na lijevoj strani tijela, objedovanje sjedeći i s tri prsta. A što se onih učtivih tiče, to su: uzimanje onog što je pred tobom, uzima- nje malih zalogaja, potpuno žvakanje te rijetko gledanje u lica drugih.”

Održavanjehigijene

Hazreti Fatima, a.s., o čistoći ruku je rekla:

“Neka samog sebe grdi onaj ko prenoći s vonjem mesne ma- snoće na rukama.”

Pokudalažnihvrijednosti

Mnoge djevojke imaju materijalističke i džahilijetske poglede na udaju, kao i na svog budućeg muža. To je glavni razlog zbog čega nalaze mahane i ovom i onom, ne cijene ljudske i islamske vrijednosti duhovno savršenih supružnika, te ih na taj način posredno i alegorično kude.

Hazreti Fatima se kod svog oca, Allahovog Poslanika, žalila na ovakve džahilijetske težnje. Rekla je:

“Allahov Poslaniče, došla je kod mene grupa Kurejšijskih žena, te su mi rekle: ‘Allahov Poslanik te udao za siromašnog, bez igdje ičega.’”

Nedaće kao čišćenje od grijeha

Jedan od sljedbenika Ehli bejta, koji je živio u Medini, poslao je svoju ženu kod hazreti Zehre, a.s., da je pita je li on njihov sljedbenik ili nije. Hazreti Zehra je dala općenit odgovor rekavši joj:

“Ukoliko čini ono što mi naređujemo i suzdržava se od onog što branimo, onda je naš sljedbenik. U suprotnom nije.”

Nakon što je čuo ovaj odgovor, čovjek se uznemirio, te s obzirom na svoje slabosti rekao: “Teško meni, bit ću vječno u Vatri.”

Njegova žena prenijela je zabrinutost i riječi svoga muža hazreti Fatimi, a.s. Ona joj je odgovorila:

“Reci mu: Nije tako. Naši sljedbenici su najbolje dženetlije. Svi oni koji nas vole i koji su prijatelji naših prijatelja i neprijatelji naših neprijatelja i koji nam se pokore srcima i jezikom, kada krše naša naređenja i zabrane, nisu naši (pravi) sljedbenici. Ipak, i pored toga, oni će biti u Džennetu. Međutim, nakon što se očiste od grijeha nevoljama i nedaćama ili izlaganjem na Sudnjem danu različitim teškoćama, ili patnjom u gornjem sloju Džehennema, mi ćemo ih osloboditi iz njega zbog ljubavi prema nama i prebacit ćemo ih kod sebe.”

Miris

Ummu Seleme priča: “Upitala sam hazreti Fatimu: ‘Jesi li možda negdje sačuvala mirisa?’ Odgovorila mi je da jeste, otišla, donijela bočicu i malo mi nasula na dlan. Mirisao je ljepše od ičega što sam ikad pomirisala pa sam je upitala gdje je nabavila tako lijep miris, i odgovorila mi je:

‘Ovaj miris je misk koji se slio sa Džibrilovih krila.’”

Ukrašavanje i korištenje mirisa je toliko vrijedno za žene da se s jedne strane računa kao ibadet, a s druge strane je izvor toplote i radosti u bračnom životu.

Poslanik, s.a.v.a., poklonio je pažnju i ovim suptilnim detaljima u životu, pa je tako bio naredio Ammaru Jasiru da nabavi miris za prvu bračnu noć hazreti Fatime. Ammar je pričao: “Nabavio sam miris i odnio ga Fatimi, s.a. Ona me upitala:

‘Amare Jasirov, kakav je ovo miomiris?’

Odgovorio sam joj: ‘Vaš otac, Allahov Poslanik, mi je nare- dio da ga nabavim.’”

DRUŠTVO I POLITIKA

Odgovornost

Grad Medinu su u Bici na Hendeku neprijatelji bili opkolili sa svih strana. Zbog toga je svaki pojedinac u okviru svojih mogućnosti učestvovao u borbi. I hazreti Fatima je uzela učešća tako što je pekla hljeb i na taj način pomagala borcima: jednom je, za vrijeme bitke, bila ispekla hljeb za svoju djecu, ali kad je krenula da ga jede, sjetila se svoga oca. Nije ga pojela, nego je krenula na prvu liniju borbe kod njega, našla ga i rekla mu:

“Ispekla sam somun, ali se nisam mogla njime počastiti, sve dok tebi ne donesem jedan komad.” Poslanik joj je rekao: “Poslije tri dana ovo je prva hrana koju tvoj otac jede.”

Društvena ulogaEhlibejta

Hazreti Fatima, a.s., je o značaju Ehli bejta govorila:

“Mi smo među Božijim robovima Njegovo sredstvo za uspostavljanje veze s Njim, Njegovi odabranici, mjesto Njegove svetosti, Njegovi dokazi u tminama; mi smo nasljednici Njegovih vjerovjesnika.”

ZabrinutostzabudućnostEhlibejta

Jednom prilikom, na porodičnom skupu, časni Poslanik je upoznao svoju kćerku Fatimu s problemima i nevoljama koji će poslije njega snaći Zapovjednika vjernih. Rastužena i zabrinuta upitala je:

“Allahov Poslaniče, zar nećeš tražiti od Allaha da udalji od Alija te nevolje?” Odgovorio je: “Hoću, ali nema drugog puta, jer ljudi su slobodni i oni blagodat slobode zloupotrebljavaju.”

Još u prvim trenucima proglašavanja vođstva Predvodnika pravovjernih, hazreti Alija, na Gadir Humu i javnoga davanja prisege Vilajetu, hazreti Fatima, a.s., je bila svjesna da će data prisega biti pogažena. Kada je Haris ibn Nu’man javno izjavio neslaganje rekavši: “Bože, ukoliko je vođstvo Alija uistinu Tvoja odredba, pa pošalji kamen s neba nek me ubije”, istog trenutka s neba dolazi kamen i ubija ga. Hazreti Zehra, a.s., je uputila zabrinut pogled prema Imamu Aliju, a.s., rekavši:

“Ebu-l-Hasane, zar misliš da je on jedini?” Hazreti Ali joj na to reče:”Ja ću izvršavati Božiju i Poslanikovu dužnost i oslanjam se na Boga, jer On je najbolji pomagač.”