Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Borba koja je postala vječna

Imam Husejn je bio utvrdio svoje šatore i iza njih prokopao kanal u kojem je naložio vatru kako bi spriječio iznenadne napade sleđa i tako zaštitio žene i djecu. Šimr ibn zil-Dževšen je ugledavši vatru u kanalu, povikao: „O, Husejne! Požurio si s vatrom prije Sudnjeg dana!“, a on mu je uzvratio: „Ti si preči da izgoriš u njoj.“Muslim ibn Avsadže, imam Husejnov prijatelj, htio ga je gađati strijelom, ali ga je Imam spriječio: „Nemoj ga gađati jer doista ne želim da ja započnem rat.“

Historičari su zabilježili da su i neki Imamovi prijatelji, nakon njegovog prvog govora, također držali govor i da je imam Husejn uzeo Kur'an, otvorio ga iznad svoje glave, stao pred ljude i po drugi put im počeo govoriti: „O, ljudi, neka između mene i vas presudi Knjiga Božija i sunnet moga djeda, Poslanika Božijeg.“ Potom je pozvao da ga pogledaju i da vide na njemu Poslanikovu sablju, pancir i turban. Kad su vidjeli i potvrdili, upitao ih je zašto će ga ubiti, a oni su odgovorili da je to zbog pokornosti Ubejdulahu ibn Zijadu, na što im je Imam rekao:

تَبّاً لَكُمْ،‏ أَيَّتُهَا الْجَمَاعَةُ، وَ تَرَحاً، حِينَ اسْتَصْرَخْتُمُونَا وَالِهِينَ فَأَصْرَخْنَاكُمْ مُوجِفِينَ، سَلَلْتُمْ عَلَيْنَا سَيْفاً لَنَا فِي أَيْمَانِكُمْ وَ حَشَشْتُمْ عَلَيْنَا نَاراً اقْتَدَحْنَاهَا عَلَى عَدُوِّنَا وَ عَدُوِّكُمْ، فَأَصْبَحْتُمْ أَلْباً لِأَعْدَائِكُمْ عَلَى أَوْلِيَائِكُمْ، بِغَيْرِ عَدْلٍ أَفْشَوْهُ فِيكُمْ وَ لَا أَمَلٍ أَصْبَحَ لَكُمْ فِيهِمْ، فَهَلَّا، لَكُمُ الْوَيْلَاتُ، تَرَكْتُمُونَا، وَ السَّيْفُ مَشِيمٌ وَ الْجَأْشُ طَامِنٌ وَ الرَّأْيُ لَمَّا يُسْتَحْصَفْ، وَ لَكِنْ أَسْرَعْتُمْ إِلَيْهَا كَطَيْرَةِ الدَّبَى وَ تَدَاعَيْتُمْ إِلَيْهَا كَتَهَافُتِ الْفَرَاشِ، فَسُحْقاً لَكُمْ، يَا عَبِيدَ الْأُمَّةِ وَ شُذَّاذَ الْأَحْزَابِ وَ نَبَذَةَ الْكِتَابِ وَ مُحَرِّفِي الْكَلِمِ وَ عُصْبَةَ الْآثَامِ وَ نَفَثَةَ الشَّيْطَانِ وَ مُطْفِئِ السُّنَنِ، (وَيْحَكُم،) أَ هَؤُلَاءِ تَعْضُدُونَ وَ عَنَّا تَتَخَاذَلُونَ؟ أَجَلْ، وَ اللَّهِ، غَدْرٌ فِيكُمْ قَدِيمٌ، وَشَجَتْ إِلَيْهِ أُصُولُكُمْ وَ تَأَزَّرَتْ عَلَيْهِ فُرُوعُكُمْ، فَكُنْتُمْ أَخْبَثَ ثَمَرٍ، شَجًا لِلنَّاظِرِ وَ أُكْلَةً لِلْغَاصِبِ. أَلَا، وَ إِنَّ الدَّعِيَّ ابْنَ الدَّعِيِّ قَدْ رَكَزَ بَيْنَ اثْنَتَيْنِ بَيْنَ السَّلَّةِ وَ الذِّلَّةِ، وَ هَيْهَاتَ مِنَّا الذِّلَّةُ، يَأْبَى اللَّهُ ذَلِكَ لَنَا وَ رَسُولُهُ وَ الْمُؤْمِنُونَ وَ حُجُورٌ طَابَتْ وَ طَهُرَتْ وَ أُنُوفٌ حَمِيَّةٌ وَ نُفُوسٌ أَبِيَّةٌ مِنْ أَنْ نُؤْثِرَ طَاعَةَ اللِّئَامِ عَلَى مَصَارِعِ الْكِرَامِ، أَلَا وَ إِنِّي زَاحِفٌ بِهَذِهِ الْأُسْرَةِ مَعَ قِلَّةِ الْعَدَدِ وَ خِذْلَةِ النَّاصِرِ. ثُمَّ أَوْصَلَ كَلَامَهُ بِأَبْيَاتِ فَرْوَةَ بْنِ مُسَيْكٍ الْمُرَادِيِّ:

فَإِنْ نَهْزِمْ فَهَزَّامُونَ قِدْماًوَ إِنْ نُغْلَبْ فَغَيْرُ مُغَلَّبِينَا

وَ مَا إِنْ طِبُّنَا جُبْنٌ وَ لَكِنْ‏مَنَايَانَا وَ دَوْلَةُ آخَرِينَا

فَقُلْ لِلشَّامِتِينَ بِنَا أَفِيقُواسَيَلْقَى الشَّامِتُونَ كَمَا لَقِينَا

إِذَا مَا الْمَوْتُ رَفَعَ عَنْ أُنَاسٍ‏كَلَاكِلَهُ أَنَاخَ بِآخَرِينَا

„Teško vama, o, ljudi, teško vama! Zar ste, nakon što ste izbezumljeni digli glas i tražili da vam priteknemo u pomoć i nakon što smo vam pohitali u pomoć, isukali na nas sablju koja je po dogovoru trebala biti uz nas? Vatru koju smo zapalili protiv naših i vaših neprijatelja rasplamsali ste po nama? Okrenuli ste se protiv svojih prijatelja i postali vojska svojih neprijatelja, a da od njih niste vidjeli nikakve pravednosti niti nade. Teško vama, okrenuli ste se od nas još dok su sablje bile u koricama, srca mirna i dok još nije bilo promjene u našem opredjeljenju. Ali baš vi ste poput skakavaca nagrnuli na nas i poput ptica ste se spustili sa svih strana. Sklopili ste ugovor, a onda ga raskinuli. Dabogda vam lice pocrnilo, o, robovi služavki i ostaci zalutalih skupina.

O, vi, koji ste napustili Kur'an, o, vi, koji iskrivljujete Knjigu Božiju, o, vi, koji ste odgojeni rukom grješnika, o, vi, koji ste ispali iz šejtanovog nosa, o, vi, koji gasite svjetlost sunneta, teško li je vama! Podržavate li to njih i dižete li to ruke od nas? Da, tako mi Boga, prevara je u vama još od davnih vremena. Vaši korijeni su vezani za prevaru, vaše granje je uzelo snagu iz tog korijena i vi ste njegovo prljavo voće. Izvor ste tuge za onog ko vas gleda i mastan zalogaj uzurpatora. Znajte da me ovaj vanbračno rođeni, sin vanbračno rođenog, postavio da biram između dvije stvari: sablje ili poniženja. Kako li je daleko poniženje od nas! Bog to ne prihvata od nas, a ne dopada se ni Njegovom Poslaniku, vjernicima, čednim i neokaljanim ljudima koji su nas čestitim srcima i dostojanstvenim dušama odgojili da damo prednost plemenitim pobudama nad niskim. Budite svjesni, ja ću s ovom nekolicinom ljudi, nemajući pomagača, ratovati s vama.“

Imam je potom recitovao nekoliko epskih stihova Ferve ibn Museika el-Muradija: „Ako porazimo neprijatelja, pa uvijek smo i bili oni koji poražavaju i ako budemo poraženi, pa nećemo biti slomljeni. Doista u našoj naravi nema kukavičluka, ali nama je smrt, a vlast drugima, pa reci onima koji su zluradi: Probudite se! Jer zluradi će uskoro susresti isto što i mi kada smrt podigne svoja prsa s jedne skupine i spusti ih na drugu skupinu,“ i nastavio:

ثُمَّ ايْمُ اللَّهِ لَا تَلْبَثُونَ بَعْدَهَا إِلَّا كَرَيْثِ مَا يُرْكَبُ الْفَرَسُ حَتَّى تَدُورَ بِكُمْ دَوْرَ الرَّحَى وَ تَقْلَقُ بِكُمْ قَلَقَ الْمِحْوَرِ عَهْدٌ عَهِدَهُ إِلَيَّ أَبِي عَنْ جَدِّي‏ ﴿ فَأَجْمِعُوا أَمْرَكُمْ وَشُرَكَاءَكُمْ ثُمَّ لَا يَكُنْ أَمْرُكُمْ عَلَيْكُمْ غُمَّةً ثُمَّ اقْضُوا إِلَيَّ وَلَا تُنظِرُونِ﴾ ﴿ إِنِّي تَوَكَّلْتُ عَلَى اللَّهِ رَبِّي وَرَبِّكُم ۚ مَّا مِن دَابَّةٍ إِلَّا هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا ۚ إِنَّ رَبِّي عَلَىٰ صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ﴾.

„… Znajte, tako mi Boga, nakon moga pogubljenja neće proći vremena ni koliko je potrebno da se uzjaše na konja, a događaji će vas poput kamenog mlina oko sebe okrenuti i obuhvatit će vas podrhtavanje poput podrhtavanja na njegovoj sredini. To je obećanje koje mi je moj otac prenio od mog djeda. 'Onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte!' (Junus, 71) 'Ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema ni jednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.'“ (Hud, 56) Potom je pružio ruke prema nebu:

اللَّهُمَّ، احْبِسْ عَنْهُمْ قَطْرَ السَّمَاءِ وَ ابْعَثْ عَلَيْهِمْ سِنِينَ كَسِنِي يُوسُفَ وَ سَلِّطْ عَلَيْهِمْ غُلَامَ ثَقِيفٍ، فَيَسُومَهُمْ كَأْساً مُصَبَّرَةً، فَإِنَّهُمْ كَذَّبُونَا وَ خَذَلُونَا وَ أَنْتَ رَبُّنَا،﴿ عَلَيْكَ تَوَكَّلْنَا وَإِلَيْكَ أَنَبْنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ﴾.

„Bože, uskrati im nebeske padavine i pošalji im godine kakve su bile Jusufove godine. Bože, učini da nad njima vlada sekefijski mladić,da ih on napoji zdjelom prepunom poniženja i jada. Oni su nas porekli, napustili i ostavili bez pomagača. Ti si naš Gospodar, na Tebe se oslanjamo i na koncu ćemo se svi Tebi vratiti.“

Omer ibn Sa'd je i dalje navaljivao da ratuje protiv imama Husejna, a Imam je govorio, savjetovao i uzvraćao narodu onim ljepšim, pa kada je vidio da nema koristi od savjeta, rekao Ibn Sa'du:

يَا عُمَرُ، أَنْتَ تَقْتُلُنِي، تَزْعُمُ أَنْ يُوَلِّيَكَ الدَّعِيُّ ابْنُ الدَّعِيِّ بِلَادَ الرَّيِّ وَ جُرْجَانَ؟ وَ اللَّهِ، لَا تَتَهَنَّأُ بِذَلِكَ أَبَداً، عَهْداً مَعْهُوداً، فَاصْنَعْ مَا أَنْتَ صَانِعٌ، فَإِنَّكَ لَا تَفْرَحُ بَعْدِي بِدُنْيَا وَ لَا آخِرَةٍ، وَ لَكَأَنِّي بِرَأْسِكَ عَلَى قَصَبَةٍ قَدْ نُصِبَ بِالْكُوفَةِ، يَتَرَامَاهُ الصِّبْيَانُ وَ يَتَّخِذُونَهُ غَرَضاً بَيْنَهُمْ.

„O, Omere, ti hoćeš da me ubiješ i misliš da će ti ovaj vanbračno rođeni, sin vanbračno rođenog, predati vlast nad Rejom i Gogranom? Tako mi Boga, nikad to nećeš doživjeti. Ovo ti je neporeknuto obećanje. Pa uradi šta možeš. Poslije mene nećeš vidjeti radosti ni na ovom ni na onom svijetu. Kao da gledam kako ti je glava na trskov štap nataknuta u Kufi i djeca se nadmeću ko će je kamenom pogoditi.“ Ibn Sa'd je srdito okrenuo lice.

Šejtan je savladao Omera ibn Sa'da pa je on stavio strijelu u svoj luk, odapeo je prema vojski imama Husejna i rekao: „Budite svjedoci da sam ja prvi odapeo strijelu.“ Potom su se i ostali počeli gađati strijelama i započeo je rat.Imam Husejn se obratio svojim prijateljima:

قُومُوا، رَحِمَكُمُ‏ اللَّهُ،‏ إِلَى الْمَوْتِ الَّذِي لَا بُدَّ مِنْهُ، فَإِنَّ هَذِهِ السِّهَامَ رُسُلُ الْقَوْمِ إِلَيْكُم.‏

„Ustanite, neka vam se Allah smiluje u smrti od koje nema izlaza, jer, doista, ove strijele su izaslanici ovog naroda prema vama“pa su krenuli u borbu poput razjarenih lavova, ne obraćajući pažnju na smrt i radujući se susretu s Uzvišenim Allahom, kao da su gledali svoja boravišta s vjerovjesnicima, istinoljubivim vjernicima i Božijim dobrostivim robovima. Nije bio ubijen nijedan od njih, a da nije rekao: „Esselamu alejkum, ja, Eba Abdillah, selam tebi Husejne!“ i da nije oporučio svojim prijateljima da žrtvuju svoju krv i svoje duše za imama Husejna. Sukob se rasplamsao između dvije strane, a nijedan Husejnov podržavatelj nije ubijen dok nije ubio barem deset do dvadeset neprijatelja.

Mlin rata se nastavio okretati na polju Kerbele i sveta krv je nastavila teći kako bi napravila sebi put kroz rijeku vječnosti. Husejnovi prijatelji su padali jedan za drugim, ali su prije toga ranjavanjem iscrpili neprijateljsku vojsku i ubijanjem je iznemogli pa su iz vojske Omera ibn Sa'da počeli vikati: „Ako se rat između nas i njih nastavi pojedinačnim borbama, oni će nas dokrajčiti! Napadnimo na njih svi odjednom i gađajmo ih strijelama i kamenjem!“ Počeo je napad prema ostatku ashaba imama Husejna pa su ih opkolili s više strana, upotrebljavajući sva sredstva ubijanja i niske metode, sve dok nisu ubili većinu vojnika vojske imama Husejna.

Sunce je polahko prelazilo drugu polovinu neba i nastupilo je vrijeme namaza, pa je imam Husejn pozvao na namaz. Poprište borbe za njega je postalo mihrab za džihad i ibadet. Sablja i koplje ga nisu mogli spriječiti od šaputanja s Allahom te uzdizanja prema vrtovima svetosti i svjetovima ljepote i veličanstva.

Njegovi ashabi su i dalje jedan po jedan izlazili i bivali ubijani, sve dok uz njega nije bilo više nikog osim njegove porodice, pa je krenuo njegov sin, Ali ibn Husejn, čija majka je bila Lejla bint ebi Murre ibn Urve ibn Mes'ud es-Sekefi, i koji je bio jedan od najljepših ljudi. Napao je na neprijatelja izgovarajući: „Ja sam Ali, sin Husejna sina Alija! Tako mi Božije Kuće, smo preči Poslaniku. Tako mi Allaha, neće nad nama vladati vanbračno rođeni sin!“ i tako više puta, a Kufljani su izbjegavali da ga ubiju. Gledao ga je Murre ibn Munkiz el-Abdi pa rekao: „Neka svi grijesi Arapa budu moji ako pored mene prođe ponavljajući to, a da ne ožalostim njegovog oca.“ I kada je u napadu naišao pored njega, Murre ibn Munkiz ga je pogodio kopljem i on je pao, a onda su ga opkolili i raskomadali sabljama. Došao je potom Husejn i stao pored njega govoreći:

قَتَلَ‏ اللَّهُ‏ قَوْماً قَتَلُوكَ،‏ يَا بُنَيَّ، مَا أَجْرَأَهُمْ عَلَى الرَّحْمَنِ وَ عَلَى انْتِهَاكِ حُرْمَةِ الرَّسُولِ!

„Neka Allah ubije narod koji je tebe ubio, o, sine moj. Koliko li su se osmjelili na Milostivog i na skrnavljenju svetosti Poslanika.“ Iz očiju su mu lile suze dok je govorio:

عَلَى الدُّنْيَا بَعْدَكَ الْعَفَاء!

„Neka propadne dunjaluk nakon tebe.“ Izašla je Zejneb, Husejnova sestra, i potrčala prema njemu vičući: „O, brate, moj bratiću!“ Došla je blizu i pala po njemu. Imam Husejn ju je podigao, vratio u šator i naredio mladićima da odnesu svog brata, pa su ga prenijeli i spustili pred šator ispred kojeg su se borili.

Potom je čovjek iz Omer ibn Sa'dove vojske pod imenom Amr ibn Subejh strijelom pogodio Abdullaha ibn Muslima ibn Akila. Abdullah je bio stavio ruku na čelo da se čuva pa je strijela pogodila njegovu ruku, prošla do čela i zabila ruku za čelo tako da je nije mogao skloniti. Potom je neki drugi prišao, svoje koplje zabio u njegovo srce i tako ga ubio. Čovjek pod imenom Abdullah ibn Kutbe et-Tai' je napao na Avna ibn Abdullha ibn Džafera ibn ebi Taliba pa ga ubio. Čovjek pod imenom Amir ibn Nehšel et-Tejmi je napao na Muhammeda ibn Abdullaha ibn Džafera ibn ebi Taliba pa ga ubio, a čovjek pod imenom Osman ibn Halid el-Hamdani je napao na Abdurrahmana ibn Akila ibn ebi Taliba pa ga ubio.

Humejd ibn Muslim je pričao: „U takvoj situaciji je izašao dječak čije lice je bilo poput komadića mjeseca. U ruci je imao sablju, a na njemu su bili košulja i hlače te sandale na kojima je jedna svezica bila raskinuta. Omer ibn Seid ibn Nufejl el-Ezdi mi je rekao: ,Tako mi Allaha, napast ću ga.‘ Pokušao sam ga odgovoriti od toga: ,Subhanallah, šta želiš postići time? Pusti ga, dovoljni su mu ovi ljudi koji neće ostaviti nikoga od njih živim ,‘ ali on ga je svejedno napao. Dječak nije se ni okrenuo kada ga je ovaj udario sabljom po glavi i rapolovio je. Samo je zavapio: „O, amidža!“ i licem pao na zemlju. Husejn je ovo gledao kao što gleda soko, pa napao žestinom bijesnog lava i udario sabljom Omera ibn Seida Nufejla te mu, pošto se zaklanjao rukom, odsjekao podlakticu, vičući da ga svi čuju. Potom se Husejn udaljio od njega, a vojska pojurila da ga spasi pa su ga konji gazili dok nije umro. Kad se prašina spustila, vidio sam Husejna kako stoji pored glave dječaka koji je trzao nogama po zemlji i govori:

بُعْداً لِقَوْمٍ‏ قَتَلُوكَ‏ وَ مَنْ خَصْمُهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فِيكَ جَدُّكَ، ثُمَّ قَالَ: عَزَّ، وَ اللَّهِ، عَلَى عَمِّكَ أَنْ تَدْعُوَهُ فَلَا يُجِيبُكَ، أَوْ يُجِيبُكَ فَلَا يَنْفَعُكَ صَوْتٌ، وَ اللَّهِ، كَثُرَ وَاتِرُوهُ وَ قَلَّ نَاصِرُوهُ.

,Neka je proklet narod koji je tebe ubio i onaj čiji će protivnik na Sudnjem danu zbog tebe biti tvoj djed. Tako mi Allaha, tvom amidži je teško da ga ti dozivaš, a ne može ti se odazvati ili da ti se odazove, a ne može ti ništa pomoći glasom i koji, tako mi Allaha, ima mnogo protivnika i malo podržavatelja.‘ Onda ga je ponio na svojim prsima – kao da sad gledam kako se noge dječaka vuku po zemlji. Odnio ga je i stavio pored svog sina, Alija ibn el-Husejna, i ostalih iz svoje porodice koje su ubili. Pitao sam ko je ovaj dječak i rekli su mi da je to Kasim ibn Hasan ibn Ali ibn ebi Talib.

Zatim je Husejn sjeo pred šator i donijeli su mu njegovog sina Abdullaha, koji je bio dijete. Taman ga je bio stavio u naručje kad ga je čovjek iz Beni Eseda pogodio strijelom i ubio. Husejn je stao kupiti njegovu krv i kada mu je napunila šaku, prosuo je na zemlju pa rekao:

رَبِّ، إِنْ‏ تَكُنْ‏ حَبَسْتَ‏ عَنَّا النَّصْرَ مِنَ السَّمَاءِ، فَاجْعَلْ ذَلِكَ لِمَا هُوَ خَيْرٌ، وَ انْتَقِمْ لَنَا مِنْ هَؤُلَاءِ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ.

,Gospodaru, ako si uskratio nama svoju pomoć s neba, ostavi je onda za ono što je bolje i osveti nas kod ovog naroda nepravednog.‘ Potom ga je odnio i stavio pored ubijenih iz svoje porodice.“

Abdulah ibn Ukbe el-Ganevi je onda strijelom pogodio Ebu Bekra ibn Hasana ibn Alija ibn ebi Taliba i ubio ga. Kada je Abbas ibn Ali vidio koliko ih je iz njegove porodice ubijeno, rekao je svojoj braći s majčine strane, Abdullahu, Džaferu i Osmanu: „O, sinovi moje majke, pristupite da vidim da ste i vi pokazali dobru namjeru radi Allaha i Njegovog Poslanika, jer, doista, vi nemate djece.“ Na to je istupio Abdullah, žestoko se borio s Hanijem ibn Subejtom el-Hadremijem pa ga je Hani ubio. Poslije njega je istupio Džafer ibn Ali pa je Hani i njega ubio. Huli ibn Jezid el-Esbehi je naciljao Osmana ibn Alija, koji je došao na mjesto svoje braće, pa ga pogodio strijelom i on je pao, a onda ga je napao čovjek iz Beni Darima i odsjekao mu glavu.

Vojska je napadala na Husejna i malo pomalo mu smanjivala broj vojnika, a žeđ mu se povećavala. Zato se popeo na brežuljak, želeći da ode do Eufrata, s Abbasom, svojim bratom, ispred sebe, ali im se ispriječila grupa konjanika među kojima i čovjek iz Beni Darim koji je naredio konjanicima: „Teško vama, spriječite ga da dođe do Eufrata i do vode!“ Imam Husejn je rekao:

اللَّهُمَّ أَظْمِئْهُ‏.

„Bože, učini ga žednim“ pa se ovaj rasrdio i gađao ga strijelom, pogodivši ga u bradu. Husejn je izvadio strijelu, a ruku držao ispod brade. Obje šake su mu se napunile krvlju pa ju je prosuo i rekao:

اللَّهُمَّ إِنِّي أَشْكُو إِلَيْكَ مَا يُفْعَلُ بِابْنِ بِنْتِ نَبِيِّك‏.

„O, Bože, doista se Tebi žalim zbog onog što se čini sa sinom kćeri Tvog Poslanika.“ Potom se vratio u svoj logor, još žedniji.

Šehadet imama Husejna

Ostao je bio još samo brat imama Husejna, Abbas, koji mu je pristupio i tražio dopuštenje da izađe u boj. Imam je zaplakao i zagrlio ga, a potom mu dozvolio da ide. Abbas je napadao Kufljane pa su razbježali pred njim onako kako se razbježe koze pred gladnim vukovima, zapomažući zbog mnogih ubijenih. Kada su ga ubili, imam Husejn je rekao:

الْآنَ انْكَسَرَ ظَهْرِي‏ وَ قَلَّتْ حِيلَتِي وَ شَمَتَ بِى عَدُوِّىّ.

„Sada mi se kičma slomila, ne mogu više ništa, a neprijatelji mi likuju.“

U drugoj predaji je preneseno također kako je imam Husejn krenuo prema Eufratu sa svojim bratom Abbasom ispred sebe, kako im se ispriječila grupa konjanika, kako je jedan od njih, čovjek iz Beni Darim, naredio konjanicima da ih spriječe da dođu do vode pa kako je imam Husejn rekao: „Bože, učini ga žednim“, pa se ovaj rasrdio, odapeo prema njemu strijelu i pogodio ga u bradu i kako je Husejn izvadio strijelu, držao ruku ispod brade, kako su mu se obje šake napunile krvlju, pa je prosuo i rekao:

اللَّهُمَّ إِنِّي أَشْكُو إِلَيْكَ مَا يُفْعَلُ بِابْنِ بِنْتِ نَبِيِّك‏.

„O, Bože, doista se kod Tebe žalim zbog onog što se čini sa sinom kćeri Tvog Poslanika“ i kako se vratio se još žedniji. Zatim se dodaje da je narod opkolio Abbasa i odvojio ga od Husejna pa se Abbas sam počeo boriti protiv njih sve dok ga nisu ubili.

Nakon Abbasovog ubistva, imam Husejn je pogledao svuda oko sebe i do kraja bojnog polja, ali nije vidio nikoga od svojih prijatelja i porodice, a da nije ležao utopljen u svojoj krvi, raskomadanih dijelova tijela. Tako je imam Husejn ostao sam noseći sablju Allahovog Poslanika, Alijevo srce u grudima, u ruci bijelu zastavu Istine, a na jeziku riječi bogobojaznosti.

Husejn sam na bojnom polju

Kada je Imam pogledao i desno i lijevo pa nije vidio nikoga da brani svetost Allahovog Poslanika, počeo je vikati: „Ima li branitelja koji će nas braniti!?“ Na te riječi je iz šatora izašao imam Zejnul-Abidin, a bio je toliko bolestan da nije mogao ni sablju nositi. Umm Kulsum je povikala za njim: „Vrati se, sine moj!“, ali on je rekao:

يَا عَمَّتَاهْ‏، ذَرِينِي‏ أُقَاتِلْ بَيْنَ يَدَيِ ابْنِ رَسُولِ اللَّه!‏

„Tetka, ostavi me da se borim pred sinom Allahovog Poslanika.“ Kada je to vidio, Imam Husejn je pozvao sestru:

يَا أُمَّ كُلْثُومٍ خُذِيهِ‏ لِئَلَّا تَبْقَى الْأَرْضُ خَالِيَةً مِنْ نَسْلِ آلِ مُحَمَّدٍ، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ.

„Umm Kulsum, zaustavi ga kako ne bi zemlja ostala bez Muhammedovog potomstva.“

Historičari su zablježili: kada se Husejn vratio s brežuljka do svojih šatora, Šimr ibn zil- Dževšen ga je sa skupinom svojih prijatelja okružio i napao. Jedan od njih, koji se zvao Malik ibn Nasr el-Kindi, prišao je i vrijeđao Husejna te ga udario sabljom po glavi. Imam je na glavi imao kapu koja se poderala i sablja ga je posjekla. Potekla je krv i kapa se natopila. Imam Husejn mu je rekao:

لَا أَكَلْتَ‏ بِيَمِينِكَ‏ وَ لَا شَرِبْتَ بِهَا وَ حَشَرَكَ اللَّهُ مَعَ الظَّالِمِينَ.

„Dabogda tom desnom rukom više ne jeo niti pio! I neka te Allah udruži s narodom nasilničkim.“ Potom je bacio kapu, zatražio krpu i njome zavezao glavu te zatražio i drugu i preko nje vezao turban. Šimr i njegovi prijatelji su se vratili na svoja mjesta. Imam se malo zadržao, potom se vratio pa su se i oni vratili i opkolili ga.

Imam je uzeo svoju sablju i podigao svoj glas po ratnom običaju i pravilima prilikom izlaska u boj i počeo se boriti protiv njihovih heroja i suočavati se s njihovim udarcima neviđenom hrabrošću i nezapamćenom smjelošću. Nije izašao protiv njega ni jedan protivnik, a da nije pod njegovom sabljom poniženo i poraženo pao.

Humejd ibn Muslim je pričao: „Tako mi Boga, nikada nisam vidio čovjeka slomljenih krila kao što je on, kome su pobijena sva djeca, članovi porodice i prijatelji, a da je hrabriji, da vlada sobom i da je u ratu neustrašiviji. Tako mi Boga, ni prije ni poslije njega nisam vidio nikoga sličnog, da su neprijateljski vojnici s desne i lijeve strane, iz straha od njega, poput koza kada ih napadnu vukovi, bježali na sve strane.“

Kada su vidjeli da su nemoćni da ga savladaju u neposrednoj borbi, okrenuli su se kukavičkim metodama: Šimr je pozvao konjanike da stanu iza leđa pješadije i naredio strijelcima da ga gađaju pa su gađali sve dok mu tijelo nisu potpuno prekrili strijelama. On se bio povukao, a oni stali naspram njega kada je na vrata šatora izašla njegova sestra Zejneb i pozvala Omera ibn Sa'da ibn ebi Vekasa: „Teško tebi, Omere! Ubijaju Ebu Abdullaha, a ti gledaš?“ Omer joj nije odgovorio pa je pozvala: „Teško vama, zar među vama nema ni jedan musliman?“ Niko nije odgovorio. Šimr je onda pozvao konjanike i pješadiju i rekao: „Prokleti bili! Šta čekate s ovim čovjekom? Majke vas žalile!“ i napali su na njega sa svih strana. Zur'a ibn Šerik mu je zadao udarac u lijevo rame i odsjekao ga. Neki drugi ga je udario po vratu i on je pao na licem prema zemlji, a onda je Sinan ibn Enes en-Nehai zabio je koplje i prikovao ga za zemlju. Huli ibn Jezid el-Esbehi je onda prišao i čučnuo da mu odsiječe glavu, ali je zadrhtao. Šimr ga je upitao: „Allah ti presjekao nadlakticu, šta ti je pa tako drhtiš?“ pa sišao i sam odsjekao Imamovu glavu pa je predao Huliju ibn Jezidu i rekao: „Odnesi je komandanatu Omeru ibn Sa'du.“ Onda su se okomili na njegove stvari: košulju mu je uzeo Ishak ibn Hajveh el-Hadremi, hlače Abdžer ibn Kaab, turban Ahnes ibn Mersed, sablju neki čovjek iz Beni Darima, pa su mu tako, jednu po jednu, opljačkali sve stvari, deve, prtljag i oduzeli njegovoj supruzi sve što je imala.

Crvenilo na nebu

Zemlja se zatresla, pocrnili horizonti i raširilo se strašno crvenilo na nebu kao opomena od Allaha krvnicima i zločincima koji su skrnavili sve Božije svetosti.

Konj imam Husejna je obojio svoju grivu krvlju Imama šehida i počeo preplašeno trčati prema šatorima kako bi njegovoj porodici obznanio pogibiju i šehadet Imama. Zijaretu nahijjete mukaddese na slikovit način predstavlja ovaj tragični prizor:

فَلَمّا رَأَيْنَ النِّـسآءُ جَوادَك َ مَخْزِيّاًوَ نَظَرْنَ سَرْجَك َ عَلَيْهِ مَلْوِيّاً، بَرَزْنَ مِنَ الْخُدُورِ، ناشِراتِ الشُّعُورِ، عَلَى الْخُدُودِ لاطِماتِ، للْوُجُوهِ سافِرات، وَ بِالْعَويلِ داعِيات، وَ بَعْدَ الْعِزِّ مُذَلَّلات، وَ إِلى مَصْرَعِك َ مُبادِرات.

„Pa kada su ugledale žene konja postiđenog i sedlo iskrivljeno izašle su iz koprene, razastrijete kose, udarajući se po obrazima, otkrivenih lica, pozivale u žalost, nakon dostojanstva omalovažene i ka Husejnovom gubilištu trčeći ...“

Dozivala je gospođa Beni Hašima, Zejneb, kćerka Alija ibn ebi Taliba, ožalošćena:

وَا مُحَمَّداهْ، وَا أَبَتَاهْ، وَا عَلياهْ، وَا جَعْفرَاهْ، وَا حَمْزتَاهْ، هذَا حُسينٌ بِالْعَراءِ صَرِيعٌ‏ بِكَرْبلاءَ، لَيتَ السَّماءَ أَطْبَقَتْ‏ عَلَى‏ الأَرْضِ‏ وَ ليْتَ الْجِبَالَ تَدَكْدَكَتْ عَلَى السَّهْلِ.

„Ah, ah! Muhammede! Ah! Oče moj, ah, Ali! Ah! Džafere, Ah, Hamza! Evo Husejna na pustinjskoj zemlji pao je na Kerbeli! Dabogda se nebo srušilo na zemlju, dabogda se planine sravnile!“

Paljenje šatora i pljačkanje porodice poslanstva

Niski zločinci su zapalili šatore imama Husejna ne obraćajući pažnju na one koji su bili u njima: kćeri doma poslanstva i gospođe iz kuće vjerovjesništva. Imam Zejnu-l-Abidin je rekao:

وَ الله، مَا نَظَرْتُ إِلَى عَمَّاتي وَ أَخَواتِي إِلاَّ وَ خَنَقَتْنِي الْعِبْرَةُ وَ تّذَكَّرْتُ يَومَ الطَّفِّ مِنْ خَيْمَةٍ إِلَى خَيْمَةٍ وَ مِنْ خَبَاءٍ إِلى خَبَاءٍ، وَ مُنَادِي الْقَوْمِ يُنَادِي: أَحْرِقُوا بُيُوتَ الظَّالِمِينَ.

„Tako mi Allaha, nikada nisam gledao svoje tetke i sestre, a da nisam zajecao u suzama prisjećajući se njihovog bježanja na dan Taff iz jednog šatora u drugi, od jednog zastora u drugi, dok glasnik neprijatelja doziva: „Zapalite kuće tlačiteljima!“Pokvarenjaci kufske vojske su opljačkali žene iz porodice poslanstva pa su oduzeli šta god je bilo na njima od nakita i lijepe odjeće, kao i stvari iz šatora.

Časno tijelo pod kopitama

Niskost emevija je postala očigledna svima. Pokazalo se koliko im je savjest izobličena, a ljudskost mrtva pa su postali niske zvijeri koje nisu imale ni truna milosti niti ih je sprječavala ikakava pouka od ostatka ljudske savjesti.

Kada je vojska zablude opkolila porodicu poslanstva na području Kerbele, Ibn Zijad je napisao pismo Omeru ibn Zijadu u kojem je objasnio šta želi od sukoba i tako pokazao ono što njegova zlobna duša taji: mržnju prema poslanici, Poslaniku i svemu što ima bilo kakve veze s njima. U pismu je stajalo: „A zatim, ja te nisam poslao prema Husejnu da ga braniš niti da mu daješ još vremena, kao ni da u njemu probudiš želju za sigurnošću i opstankom niti da kod mene tražiš zagovornika za njega. Ti mu iznesi svoje pa ako budu pristali na moju presudu i budu se predali, pošalji ih žive, a ako odbiju, pokreni vojsku protiv njih da ih ubiješ i unakaziš njihova tijela, jer oni su to zaslužili, pa kada Husejn bude ubijen, neka ga konji pregaze preko prsa i leđa, jer on je nezahvalnik koji pravi razdor, kida veze i tlači. Ovo što ćeš mu uraditi nakon smrti ne može nanijeti neku štetu, a ja sam dužan učiniti mu to.“I osim ove izjave, Ibn Zijad je bio jedan od stubova emevijske vlasti, a nema naredbi koje je izdao neko od članova emevijske vlasti koje bi čuvale svetost ili bar cijenile položaj Poslanikovog sina koji, s druge strane, nije bio sakriven nikome od umejada.

Tako je Ibn S'ad nakon pogibije mirisnog cvijeta Allahovog Poslanika stupio da izvrši naredbu svog zlobnog gospodara Ibn Zijada. Povikao je svojim vojnicima: „Ko je doborovoljac da svojim konjem pregazi Husejnovo tijelo?“ Desetorica su se javili i pregazili tijelo svojim konjima sve dok mu leđa nisu bila potpuno zdrobljena.

Gospođa Beni Hašima pored časnog tijela

Poslanikova unuka, kćerka Zapovjednika vjernih, gospođa Zejneb je stala pored časnog tijela svog brata i izgovarala: „Bože, primi od nas ovu žrtvu.“

Doista, čovječanstvo se u znak poštovanja i skrušenosti klanja pred ovakvim vjerovanjem koje je jedina tajna za vječnost žrtvovanja imama Husejna i njegovih ashaba. Neka je Božije zadovoljstvo sa svima njima.

Ishodi ustanka imama Husejna

Ustanak imama Husejna je proizašao iz žive savjesti ummeta, iz nadahnuća svete islamske poslanice i iz kuće odakle je krenuo islamski poziv za cijelo čovječanstvo, kuće koja je zaštitila poslanicu i Poslanika i branila ih sve dok se nije učvrstio stub vjere. Ovaj blagoslovljeni ustanak je u historiji čovječanstva izazvao oluju koja uništava poniženje i beznađe i ruši dvorove tlačitelja i postao je baklja koja rasvjetljava put svima koji su iskreno za časni slobodni život u sjeni pokornosti Allahu Svevišnjem.

Niko ne može zanemariti ishode koje je ovaj ustanak ostavio u danima i godinama poslije, uprkos svim pokušajima poružnjavanja, izobličavanja i zaklanjanja zraka istine od onih koji ih traže. Mnogi ovi ishodi, koje je ovaj veliki ustanak imao kroz generacije u životu islamske poslanice, mogu se jasno sagledati. Iako naše znanje ne može obuhvatiti sve, ukazat ćemo na najvažnije.

Razotkrivanje emevija i razbijanje lažnih vjerskih maski

Posljedica ustanka imama Husejna bila je razotkrivanje stvarnih emevijskih težnji. Požrtvovanošću boraca u ovom ustanku odstranjene su sve lažne vjerske maske pod kojima su emevije bile uspjele pokrenuti vojsku da unište ustanak, koristeći se nedostatkom svijesti i raširenošću neznanja, koje su bile posljedice Sakife. Ovu laž možemo vidjeti u govoru Muslima ibn Amra el-Bahelija kojim je prekorio Muslima ibn Akila, odgojenog u kući vjerovjesništva, Božijeg dobrog roba, zbog njegovog ustanka protiv Ibn Zijada, i čak se hvalisao svojim stavom: „Ja sam taj koji je poznavao istinu kada si je ti napustio, pokazao dobru namjeru prema narodu i vođi kada si ti pokazao neiskrenost i čuo i poslušao kada si ti pokazao nepokornost.“

Drugi primjer je Amr ibn Hadžadž ez-Zubejdi, jedan od komandanata emevijske vojske, koji je, kada je u njima vidio kolebljivost i klonulost, nahuškao narod na suočavanje s imamom Husejnom ovim riječima: „O, Kufljani, držite se pokornosti i zajedništva i nemojte se kolebati da ubijete onoga koji je izašao iz vjere i suprotstavio se svom poglavaru.“Prema tome, po emevijskom mišljenju, vjerovati znači pokoriti se Jezidu i boriti se protiv Husejna.

Međutim, pokret imama Husejna, njegovo odbijanje prisege i velika požrtvovanost su probudili ummet i objasnili mu ono što je bilo izbrisano obmanjivanjem. Imam im je stao govoriti i objašnjavati svoje mjesto u poslanici i islamskom društvu:

أَمَّا بَعْدُ، فَانْسُبُونِي، فَانْظُرُوا مَنْ أَنَا، ثُمَّ ارْجِعُوا إِلَى أَنْفُسِكُمْ وَ عَاتِبُوهَا، فَانْظُرُوا، هَلْ يَصْلُحُ لَكُمْ قَتْلِي وَ انْتِهَاكُ حُرْمَتِي؟ أَ لَسْتُ ابْنَ بِنْتِ نَبِيِّكُمْ وَ ابْنَ وَصِيِّهِ وَ ابْنِ عَمِّهِ وَ أَوَّلِ الْمُؤْمِنِينَ الْمُصَدِّقِ لِرَسُولِ اللَّهِ بِمَا جَاءَ بِهِ مِنْ عِنْدِ رَبِّهِ؟

„Pogledajte moj rod i vidite ko sam ja. Potom pogledajte sebe i korite sami sebe. Pogledajte je li vam dopušteno ubiti mene i pogaziti moju svetost? Zar ja nisam sin kćerke vašeg Poslanika? Zar ja nisam sin Poslanikovog oporučitelja i sin Poslanikovog amidžića, prvog čovjeka koji je povjerovao u Boga i prvog ko je potvrdio istinitost Poslanika Njegova?“

Pored svih govora i rasprava koje su se odvijale u osjetljivim i napetim situacijama, ovo je ljudima objasnilo pravo mjesto svake od dvije strane sukoba. Potom su opakost u ponašanju i mislima, do kojih je došlo na kraju sukoba, pokazali niskost emevija i njihovo obmanjivanje.

Veliki ishodje postignut u nastavljanju ustanka imama Husejna bez upotrebe oružja kada je gospođa Zejneb, kćerka Zapovjednika vjernih, nastavila razotkrivati zločine koje su počinile Beni Umejje i potom objašnjavati poruke imama Husejna. Muslimani svih opredjeljenja su saglasni da je stav imama Husejna bio islamski, a da je Jezid bio otpadnik koji je bio ustao protiv islama, Božijeg zakona i vjerskih propisa.

Oživljavanje islamske poslanice

Šehadet imama Husejna bio je potres za savjest ummeta i uzrok da se podigne njegova klonula volja i da budu neprestano na oprezu od pada u koji su ummet gurali Beni Umejje i oni prije njih koji se nisu brinuli da islam stigne čist do sljedećih generacija.

Unuk Allahovog Poslanika je ummetu i praktično uspio objasniti i pokazati šerijatsko-teorijski stav koji moraju imati naspram zastranjenosti koja ga pogodi kada tlačitelji rade po svojoj volji. U pitanju je li Husejn pobijedio u ostvarivanju ovog cilja odgovor vjerovatno možemo naći u riječima imama Zejnu-l-Abidina, kada ga je pitao Ibrahim ibn Talha ibn Abdullah: „Ko je bio pobjednik?“ Imam je odgovorio:

إِذَا أَرَدْتَ أَنْ تَعْلَمَ مَنْ غَلَبَ وَ دَخَلَ‏ وَقْتُ‏ الصَّلَاةِ، فَأَذِّنْ، ثُمَّ أَقِم‏.

„Kada nastupi vrijeme namaza, prouči ezan i ikamet i znat ćeš.“Doista je Husejn bio pobjednik kada je ostvario jedan od svojih najvažnijih uzvišenih ciljeva, nakon džahilijetskih pokušaja uništenja vjere i poslanice.

Grižnja savjesti i raširenost srdžbe prema umejadima

Rasplamsala se vatra grižnje savjesti u dušama ljudi, a plamen te vatre povećavali su govori imama Alija ibn Husejna, Zejneb bint Ali ibn ebi Talib i ostalih članova Poslanikove porodice, koje su emevijski tlačitelji vodili kao zarobljenike s Kerbele preko Kufe do Šama.

Zejneb je ustala među stanovnicima Kufe, kada su se okupili zuriti u povorku šehidskih glava i zarobljenika i počeli plakati kajući se zbog onog što su propustili i onoga što se desilo Poslanikovoj porodici, pa im je pokazala da ušute i počela je govoriti:

يَا أَهْلَ الْكُوفَةِ، أَ تَبْكُونَ؟ فَلَا رَقَأَتِ الدَّمْعَةُ وَ لَا هَدَأَتِ‏ الرَّنَّةُ، إِنَّمَا مَثَلُكُمْ كَمَثَلِ الَّتِي ﴿ نَقَضَتْ غَزْلَهَا مِن بَعْدِ قُوَّةٍ أَنكَاثًا تَتَّخِذُونَ أَيْمَانَكُمْ دَخَلًا بَيْنَكُمْ﴾‏، أَلَا، وَ سَاءَ مَا تَزِرُونَ‏، أَجَلْ وَ اللَّهِ، فَابْكُوا كَثِيراً وَ اضْحَكُوا قَلِيلًا، فَقَدْ بُلِيتُمْ بِعَارِهَا وَ مُنِيتُمْ بِشَنَارِهَا وَ لَنْ تَرْحَضُوهَا أَبَداً، وَ أَنَّى تَرْحَضُونَ قَتْلَ سَلِيلِ خَاتَمِ النُّبُوَّةِ وَ مَعْدِنِ الرِّسَالَةِ وَ مَدَارِ حجَّتِكُمْ و مَنَارِ مَحَجَّتِكُمْ وَ هُوَ سَيِّدِ شَبَابِ أَهْلِ الْجَنَّةِ؟

„O, Kufljani! Je li to plačete? Suze vam presušile! Ne smirili se vaši jecaji! Vi ste kao žena koja dobro uprede svoju vunu, a onda je konac po konac razdvaja. Vaša ste zaklinjanja uzeli kao izgovor za nered, znajte, koliko li je loše ono što činite Da, tako mi Boga, trebate mnogo plakati, a malo se smijati, jer su vas snašli poniženje i sramota, i to poniženje i sramota od koje se nikada nećete očistiti. Kako možete sprati sa sebe sramotu ubijanja potomka posljednjeg Poslanika, dragulja poslanstva, koji je bio uporište vaših dokaza, svjetlo vašeg puta i predvodnik mladića Dženneta?“

I Ali ibn Husejn je govorio:

أَيُّهَا النَّاسُ، نَاشَدْتُكُمْ بِاللَّهِ، هَلْ‏ تَعْلَمُونَ‏ أَنَّكُمْ‏ كَتَبْتُمْ‏ إِلَى أَبِي وَ خَدَعْتُمُوهُ وَ أَعْطَيْتُمُوهُ مِنْ أَنْفُسِكُمُ الْعَهْدَ وَ الْمِيثَاقَ وَ الْبَيْعَةَ ثُمَّ قَاتَلْتُمُوهُ؟ فَتَبّاً لَكُمْ، مَا قَدَّمْتُمْ لِأَنْفُسِكُمْ؟ وَ سُوءً لِرَأْيِكُمْ، بِأَيَّةِ عَيْنٍ تَنْظُرُونَ إِلَى رَسُولِ اللَّهِ، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، إِذْ يَقُولُ لَكُمْ، قَتَلْتُمْ عِتْرَتِي وَ انْتَهَكْتُمْ حُرْمَتِي فَلَسْتُمْ مِنْ أُمَّتِي؟‏

„O, ljudi, tako vam Allaha, znate li da ste pisali pismo mom ocu i prevarili ste ga? Dali ste mu obećanje, zavjet i prisegu, a onda ste se borili protiv njega. Teško vama za ono što ste ispred sebe poslali i zbog zla vašeg mišljenja! Kojim ćete okom gledati u Allahovog Poslanika kada vam kaže: ,Ubili ste moje potomstvo, skrnavili moje svetosti, pa prema tome, vi niste iz mog ummeta‘?“

Također je preneseno da se Jezid ibn Muavija isprva jako obradovao Husejnovoj smrti i pohvalio Ubjedullaha ibn Zijada, ali brzo se pokajao i počeo se razilaziti s Ibn Zijadom kada je saznao za mišljenje ljudi, njihovu srdžbu prema njemu i proklinjanje i vrijeđanje.Jer zaista, grižnja savjesti i kajanje su prerasli u gorljivi stav pun jake želje za osvetom emevijskoj vlasti, što je potaklo mnoge u islamskim zajednicama da se potrude nadoknaditi svoj izdajnički stav naspram imama Husejna tako što će se oružjem suprotstaviti emevijskoj tlačiteljskoj vlasti. Tačno je da ne možemo ovaj stav smatrati logično proizašlim iz svijesti o pokvarenosti emevijske vlasti i njenoj udaljenosti od islamske poslanice, ali ipak je bio iskren i teško da su ga nepravedni vladari mogu savladati, logikom ili bilo čim drugim, pa su s njim, uprkos svom neprijateljstvu naspram Poslanikove porodice, postupali krajnje oprezno.

Buđenje kod ummeta volje za džihadom

Ustanak imama Husejna je kod muslimanskih masa uzrokovao buđenje volje i podigao borbeni duh te izazvao jak potres u savjesti muslimanskog čovjeka koji je bio pokleknuo pred poniženjem i predanosti pokazujući nemoć da se suoči sa samim sobom, kao i s tlačiteljskim vladarem, koji se igrao s ummetom kako je htio, maskirajući svoje kretnje velom vjere satkanim katkad od obmanjivanja i licemjerstva, rukama državnih propovjedača, a ponekad od vještine u varanju i lukavstva.

Muslimani su iz ustanka imama Husejna naučili da se ne trebaju predati niti pregovarati, nego da trebaju glasno izražavati svoj stav i želju za boljim životom, čak i u sjeni vlasti koja uživa zakonitost ili u najmanju ruku odobrenje naroda. Tako su počeli mnogi ustanci protiv emevijske vlasti. Iako pojedinačno nisu postigli uspjeh, nastavljali su se jedan za drugim sve dok konačno nije svrgnuta emevijska vlast. Uprkos tome što su njihovi ciljevi bili različiti, svi su bili nadahnuti s vrela ustanka imama Husejna ili su se okoristili uvjetima koje je on ostvario. Od tih ustanaka su ustanak tavvabina,koji je bio izravni odjek ustanka imama Husejna, ustanak Medinjana , ustanak Muhtara Sakafija,koji je uspio presuditi učesnicima u ubistvu imama Husejna i kazniti ih zbog njihovih zlodjela i zločina, zatim ustanci Mutrifa ibn Mugajre, Ibn Ašesa, Zejda ibn Alija ibn Husejnai Ebi Seraja.

Ustanak imama Husejna je oživio duh džihada i rasplamsao ga i uprkos uzastopnim neuspjesima, ustanički puls u islamskom ummetu je ostao živ. Ummet je dokazao svoju borbenost i oslobodio se od izobličenosti u kojoj samo što nije bio pao u ruke emevija i onih prije njih.