Imam Husejn

Imam Husejn 21%

Imam Husejn Grupa: Islam

Imam Husejn
  • Započni
  • Nazad
  • 30 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 22167 / Download: 4035
Veličina Veličina Veličina
Imam Husejn

Imam Husejn

Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Imam Husejn, a.s., u kratkim crtama

Imam ebu Abdullah el-Husejn ibn Ali ibn ebi Talib, šehid na Kerbeli, treći imam iz porodice Božijeg Poslanika nakon njega, bio je, po mišljenju svih prenosilaca hadisa, poglavar mladića u Džennetu, jedan od dvojice kojima se graniči potomstvo Allahovog Poslanika, jedan od četverice s kojima se Božiji Poslanik nadmetao protiv kršćana iz Nedžrana, jedan od petero pod ogrtačem od kojih je Svevišnji Allah udaljio svaku vrstu prljavštine i potpuno ih očistio, jedan od Poslaniku bliskih prema kojem je Svevišnji zapovijedio ljubav, jedna od dvije teške stvari do kojih ko god bude čvrsto držao – spašen je, a ko god zaostane za njima – zalutao je i otišao stranputicom.

Husejn, a.s., je sa svojim bratom odrastao pod čistim skutima i u časnom i blagoslovljenom okrilju majke, oca i djeda. Hranio se s bistrina vrela svoga djeda Mustafe, njegove veličanstvene naravi i obilja blagosti i uživao je njegovu potpunu ljubav i pažnju do te mjere da mu je dodijelio nasljedstvo svoje učtivosti, uputstvo, poglavarstvo i smjelost, što ga je učinilo dostojnim veličanstvenog imameta koji ga je čekao nakon imameta oca Murtede i brata Mudžtebe. I djed je više puta jasno obznanio njegov imamet ovim riječima:

الحَسَنُ وَ الْحُسَينُ إِمَامَانِ قَامَا أَوْ قَعَدَا

„Hasan i Husejn su imami, bilo da stoje ili sjede.“

اللَّهُمَّ إِنِّي أُحِبُّهُمَا فَأَحِبَّ مَنْ يُحِبُّهُمَا.

„Bože, zaista volim njih dvojicu pa voli i Ti onoga ko njih voli.“

U ovom velikom Imamu sastale su se ruke poslanstva i imameta i sakupljena je čast ugleda i roda. Muslimani su pronašli u njemu ono što su imali u njegovom djedu, ocu i majci jer ih je podsjećao na sve njih i zato su ga voljeli i uvažavali. On im je nakon njegovog oca i brata bio jedini autoritet u teškoćama koje su im se dešavale, u teškim vjerskim pitanjima, a posebno onda kada je islamski ummet kročio u probleme, nastale kao ishodvladavine emevijsko-džahilijetske vlasti, koji su ih gurnuli u nove nezapamćene tjeskobe. Imam Husejn, a.s., je bio jedina odgovorna ličnost u islamu koja je uspjela osloboditi kako Muhammedov ummet tako i cijelo čovječanstvo iz kandži ovog novog džahilijeta i njegovih prljavština.

Doista, Husejn ibn Ali je poput svog oca Murteda i brata Mudžteba sa svim svojim stavovima i samim svojim životom bio lijep primjer savršeno odgovornog čovjeka. On je bio živo utjelovljenje visokih poslaničkih naravi u podnošenju uznemiravanja i nevolja radi Uzvišenog Allaha, ukrašen velikodušnošću, darežljivošću, milostivošću, smjelošću, odbijanju nepravde, spoznaji, robovanju, skrušenosti pred Allahom, skromnosti pred istinom i ustajanju protiv neistine. Bio je bremeniti simbol junaštva i borbe na Božijem putu u naređivanju dobra i odvraćanju od zla i uzvišeni primjer za požrtvovanost u oživljavanju visokih vrijednosti, koje su sve bile sakupljene u šerijatu njegovog djeda, poglavara svih poslanika, toliko da je njegov djed Mustafa rekao o njemu:

حُسَيْنٌ مِنِّي وَ أَنَا مِنْهُ‏.

„Husejn je od mene i ja sam od Husejna“, izražavajući najrječitijim načinom veličanstvo ličnosti čiji je on bio otac i kojeg je odgojio svojim plemenitim rukama.

Imam Husejn, a.s., je nakon svog djeda ostao pod pažnjom svoje čiste i istinoljubive majke, hazreti Fatime, i oca, poglavara Poslanikovih „nasljednika“, vođe muslimana koji je doživio iskušenje zastranjivanja u vođstvu muslimanskog ummeta nakon preseljenja Allahovog Poslanika. Nevolje ovog iskušenja i sukoba s onima koji su veličanstveni imamet prisvojili svojom ohološću i bez ikakvog dokaza ili opravdanja, opkolili su njegovog oca i majku... Husejn, a.s., je uz svog brata Hasana, oca Alija i majku Zehru doživio ovo iskušenje i okusio njegovu gorčinu, pa iako je tada bio dijete, dobro je shvatao njegovu dubinu i žestinu nedaća.

U vrijeme Omerovog hilafeta imam Husejn, a.s., je bio mladić. Sa svojim ocem i bratom je okrenuo leđa politici i pitanjima vlasti te pristupio obrazovanju ljudi i podučavanju znamenjima vjere u ispravnoj liniji poslanstva koja se ogledala u postupcima njegovog oca Alija ibn ebi Taliba i njegovim dostojanstvenim principijelnim stavovima.

U vrijeme Osmana, kada je imam Husejn, a.s., bio na vrhuncu svoje mladosti, stao je uz svog oca i posvetio se radu za islam učestvujući s njim u sprječavanju bolesti koja se u sjeni Osmana i njegove družine počela širiti u tijelu ummeta i islamske vlasti. Njegovi stavovi nikad nisu prelazili stavove njegovog oca; štaviše, naspram zakonitog vođstva koje je Allahov Poslanik povjerio njegovom ocu postupao je poput vjernog vojnika.

U doba blagoslovljene alevijske vlasti Husejn, a.s., je stao uz svog oca u svim njegovim stavovima i nametnutim mu ratovima i nikada nije pokazao klonulost u borbi protiv onih koji su kršili zavjet (nakisin), onih koji su nepravedno ustali protiv imama Alija (kasitin) i onih koji su izašli iz vjere (marikin), dok je njegov otac čuvao njegov život i život njegovog brata Hasana iz straha da se njihovom smrću ne prekine rod Allahovog Poslanika. Njih dvojica su do zadnjeg trenutka ostali uz svog oca, preretrpjeli iste teškoće kakve je on trpio od Iračana, osjetili sve njegove bolove, sve dok on nije postao šehid u jednoj od Božijih kuća (u Kufskoj džamiji) dok je bio u mihrabu, i to u najčasnijim trenucima svog života: ibadetu i obraćanju Gospodaru Kabe, kada je pao na zemlju izgovarajući:

فُزْتُ وَ رَبِّ الْكَعْبَةِ.

„Postigao sam sreću, tako mi Gospodara Kabe.“

Poslije toga je stao uz svog brata Hasana Mudžteba, nakon što mu je u Kufi dao prisegu kao i svi muslimani: muhadžiri, ensarije i tabiini. Nije nikada prekoračio stavove svog brata čiji imamet su jasno obznanili njegov djed i njegov otac, usprkos svim Muavijinim pokušajima da izazove kod njega želju za vlašću da bi srušio imama Hasana, rasparčao njegove snage i uništio njegovu zakonsku vlast.

Imam Husejn, a.s., je u potpunosti razumio sve stavove svog brata i sve njihove ishode, jer je znao da je njegov brat shvatao teškoće uvjeta u kojima se nalazio islamski ummet u to vrijeme, a posebno nakon pogibije imama Alija, kada su Muavijine igre i prazni slogani prevarili veliku skupinu jednostavnih i neukih ljudi, onih koji su sačinjavali najširu osnovu kufskog društva i centra islamskog hilafeta, pa su počeli sumnjati i ubacivati sumnju u ispravnost linije imama Alija. Nakon takvog obmanjivanja masa, koje su Muavija, njegova družina i namjesnici sproveli u redovima vojske imama Hasana, imam Hasan sa svim svojim političkim umijećem, govorničkom smjelošću i logičkom čvrstinom nije uspio dokazati narodu prazninu emevijskih slogana i uvjeriti ih u neispravnost pristanka na paroli mira, kojim se Muavija bio naoružao kako bi došao do hilafeta po najnižoj cijeni. To je primoralo imama Hasana da potpiše sporazum o primirju s pozicije moći, i to nakon što je izvršio sve moguće političke planove i prešao sve moguće puteve koje jedan razborit vođa prelazi u takvim političkim, društvenim i psihičkim okolnostima u kojima se nalazio sa svojim sljedbenicima, te da odustane od hilafeta. Međutim, on nije potpisao zakonitost Muavijine vlasti i postavio je uvjete koji su bili prihvatljivi, ali koji su trebali otkriti stvarno lice Muavije i emevijske vlasti u bližem ili daljem razdoblju.

Imam Hasan je, nakon što je odabrao teži put i pretrpio sva uznemirenja i neugodnosti i od svojih najbližih sljedbenika, a da ne govorimo o neprijateljima, ipak uspio, jer je postigao da se otkrije istina o emevijskoj džahilijetskoj vlasti, koja je bila obukla odjeću islama i podigla parolu „primirja“ da bi imenom islama uništila islam, i to posredstvom onih koji su se povezali s Kurejšom, Poslanikovim plemenom, nakon što su skovali mudar plan po kojem bi muslimani zaboravili da je Ebu Sufijanova porodica, koja danas sjedi na prijestolju islamske vlasti i vlada nad muslimanima u ime Poslanika i njegovog hilafeta, ista ona porodica koja je do jučer ratovala protiv muslimana.

Imam Hasan je potpisivanjem sporazuma o primirju pripremio potrebno tlo za ustanak protiv emevijske džahilijetske vlasti, koja se bila ponovo pojavila u obliku islama, time što je Muavija prekršio sve uvjete koje mu je imam Hasan bio postavio, od kojih je jedan bio i taj da nikoga ne odredi za mjesto hilafeta poslije sebe i da ne čini sljedbenicima imama Alija, imama Hasana i Husejna nikakve neugodosti. Muavija ne samo da nije mogao ispoštovati ove uvjete nego mu je u duši ponikla i zla misao da potajno uspe smrtonosni otrov imamu Hasanu kako bi mogao hilafet ostaviti u naslijeđe svom sinu razvratniku Jezidu...

Međutim, on nije bio svjestan ishoda takvog zanemarivanja uvjeta primirja i te prljave zavjere. U dvije decenije emevijske vlasti muslimani su se uvjerili u njenu opakost i paganstvo, što je dovelo do toga da se šije spreme za ulazak u novu borbu protiv vladajućeg režima, čime su se spremile odgovarajuće okolnosti za ustanak. Potrebni uvjeti su se dodatno ispunili Muavijinom smrću i dolaskom na vlast Jezida, koji je bio razvratnik, pijanica i omalovažavao je vjerske propise, te njegovim pokušajima uzimanja prisege od velikana ashaba, svih tabiina, čak i od Ebu Abdullaha el-Husejna koji je bio vođa muslimana i poglavar onih koji odbijaju nepravdu i poniženje.

Muavija je vladao skoro dvadeset godina slijedeći politiku izgladnjivanja naroda, terora, prevare i obmane. To je dovelo ummet, s jedne strane, do toga da shvati ko je on i kakav je uistinu, a s druge strane, do bolesti umiranja savjesti i lišenosti volje. Nakon što im se razotkrilo stvarno lice emevija, ummet se probudio iz svog sna i otklonio sumnje u ispravnost puta Ehli bejta, a.s. Međutim, ummet se nije bio u stanju boriti protiv nepravde i tlačitelja i obistinilo se ono što je Ferezdek, poznati arapski pjesnik, rekao imamu Husejnu kad se uputio prema Iraku odazivajući se pozivu Kufljana: „Njihova srca su uz tebe, a njihove sablje protiv tebe.“

Znajući kako ustanak nije koristan za ummet koji je u stanju bolesti sumnje i nedoumice, kakav je bio u vrijeme imama Hasana, imam Husejn, a.s., nije utvrđivao svoj šerijatski stav o ustanku dok se nisu stekli svi potrebni uslovi za ustanak protiv džahilijetskih emevija. Znak da su se uvjeti stekli bilo je pismo Iračana u kojem su mu tražili da krene prema njima nakon što su istjerali namjesnika Beni Umejje iz Kufe i pokazali neposlušnost prema emevijama, jer je to bio jedan od pokazatelja povratka svijesti većine sljedbenika Ehli bejta.

Imam Husejn, a.s., se odazvao njihovom pozivu i krenuo prema njima usprkos tome što je znao za njihovu nestabilnost i slabost volje, bilo pred pokušajima primamljivanja od strane vladara, bilo pred njihovim ugnjetavanjem, i to da bi izliječio i ovu novu bolest koja je mogla dovesti do toga da nestanu sva znamenja poslanice, da se otvori prostor za pretvaranje hilafeta u kraljevstvo i carstvo te da se ozakoni vlast Jezida i njemu sličnih pripadnika džahilijeta, koji su se bili pokrili zavjesom islamskog šerijata kako bi mogli udariti na njega i uništiti ga.

Nakon što su osigurani svi potrebni uvjeti za uspjeh i dostizanje ciljeva,Imam je krenuo, koristeći svu svoju snagu i moć koje je u tom historijskom trenutku bio spremio za stvaranje svog vječnog junačkog djela, te je probudio savjest ummeta, vratio ga na put svoje poslanice, oživio njegov ideološki identitet, oduzeo zakonitost nasilničkim vladarima, poderao sve varljive koprene kojima su se bili pokrili i objasnio ummetu šerijatski stav za sva vremena. Nepravedni vladari nisu uspjeli izobličiti znamenja njegovog pokreta, kao što nisu uspjeli ni zaustaviti širenje kroz vijekove ustanka koji je on započeo, a uništio Beni Umejje i Beni Abbas, niti one koji su koračali njegovim stopama. Njegov ustanak je bio izvor želje svih naroda za slobodom, a vrijednosti koje je on iznosio i naglašavao postale su mjerilo za procjenu svih vlasti i vladajućih političkih režima. Pa neka je mir njemu na dan kada se rodio, na dan kada je postao šehid i na dan kada će proživljen biti.

Utisci o ličnosti imama Husejna

Položaj imama Husejna u časnim Kur'anskim ajetima

Ni u čemu se riječ muslimana nije podudarila kao u saglasnosti o prednosti Ehli bejta, njihovom visokom naučnom i duhovnom položaju i posjedovanju svih vrlina kojima Svevišnji Allah želi da se ukrasi cijelo čovječanstvo. Ovo podudaranje stavova potiče iz nekoliko korijena. Jedan od njih je izričito ukazivanje Časnog Kur'ana na poseban položaj Ehli bejta kroz jasno naglašavanje da su oni čisti od svake vrste prljavštine, da su oni Poslanikovi bližnji prema kojima je obavezna ljubav kao naknada za poslanstvo koje je Svevišnji Allah podario cijelom čovječanstvu, te da su oni dobrostivi koji su bili pokorni samo Allahu, strahovali od Božije kazne i odlikovali se bojaznošću od Allaha pa im je On osigurao Džennet i spas od Njegove patnje.

Imam Husejn, a.s., je jedan od članova Ehli bejta, koji je bez ikakve sumnje očišćen od svake vrste prljavštine. Čak se smatra sinom Allahovog Poslanika jasnim naglašavanjem časnog ajeta objavljenog povodom mubahele (međusobno proklinjanje) s kršćanima iz Nedžrana, ovjekovječene u Časnom Kur'anu u 61. ajetu sure Ali Imran:

فَمَنْ حَاجَّكَ فِيهِ مِن بَعْدِ مَا جَاءَكَ مِنَ الْعِلْمِ فَقُلْ تَعَالَوْا نَدْعُ أَبْنَاءَنَا وَأَبْنَاءَكُمْ وَنِسَاءَنَا وَنِسَاءَكُمْ وَأَنفُسَنَا وَأَنفُسَكُمْ ثُمَّ نَبْتَهِلْ فَنَجْعَل لَّعْنَتَ اللَّهِ عَلَى الْكَاذِبِينَ.

A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: „Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!“

Većina poznavalaca hadisa s više lanaca prenosilaca zabilježili su da je ovaj ajet objavljen o Ehli bejtu, kojeg čine Božiji Poslanik, imam Ali, hazreti Fatima, imam Hasan i imam Husejn, a riječ „sinovi“ spomenuta u ajetu odnosi se na Hasana i Husejna bez i najmanje sumnje.

Ovaj događaj sadrži izričitu izjavu Allahovog Poslanika da su oni najbolji stanovnici zemlje i najplemenitiji kod Allaha jer upravo zbog toga on s njima izlazi u međusobno proklinjanje s kršćanima. Nedžranski sveštenik također je priznao: „Zaista vidim lice za koje, kad bi tražilo od Allaha da otkloni brdo sa svog mjesta, On bi ga otklonio.“

Dakle, ovaj događaj, kao i sam časni ajet, ukazuju na veličanstvenost njihovog položaja, njihovu uzvišenost, prednost u odnosu na ostale, da su oni najdraža stvorenja Allahu i Njegovom Poslaniku i da im se u njihovim vrlinama niko ne može približiti.

Pored Božijeg Poslanika, Časni Kur'an nije ukazao ni na čiju bezgrješnost osim Ehli bejta, koji je Svevišnji Allah želio očistiti od svake vrste prljavštine.Ako su se muslimani međusobno i razilazili o tome obuhvata li pojam Ehli bejt Poslanikove supruge, svi su složni u mišljenju da su ovim časnim ajetom obuhvaćeni imam Ali, hazreti Fatima, imam Hasan i Husejn.

Iz ovoga možemo razumjeti tajnu obaveznosti ljubavi prema njima, držanja do njihove linije i davanja prednosti ljubavi prema njima nad ljubavi prema ostalima: „Allah želi odagnati od vas nevaljalštine, o, porodico Kuće poslaničke, i da vas sasvim očisti!“,jer je bezgrješnost Ehli bejta najjasniji dokaz o tome da je spas u slijeđenju njih kada se putevi razgranaju i naklonosti raziđu. Dakle, onaj kojeg je Svevišnji zaštitio od svake vrste prljavštine je onaj koji upućuje na izbavljenje i njegov sljedbenik je spašen od utapanja.

Kako prenosi Ibn Abbas, kada je objavljen ajet o ljubavi prema bližnjima i kada su neki muslimani upitali Poslanika na koga se odnosi „bližnji prema kojem je obavezna pokornost“, on je jasno naglasio da su to Ali, Fatima i njihova dva sina.

Časni Kur'an nas ne ostavlja sve dok nam ne objasni razloge ove prednosti, pa je objavljena sura Ed-Dehr (El-Insan) da razjasni veličinu duhovne zbilje koju posjeduje Ehli bejt, a.s. i iskrenost kojom su ukrašene njihove pokornosti i ibadeti:

إِنَّمَا نُطْعِمُكُمْ لِوَجْهِ اللَّهِ لَا نُرِيدُ مِنكُمْ جَزَاءً وَلَا شُكُورًاإِنَّا نَخَافُ مِن رَّبِّنَا يَوْمًا عَبُوسًا قَمْطَرِيرًافَوَقَاهُمُ اللَّهُ شَرَّ ذَٰلِكَ الْيَوْمِ وَلَقَّاهُمْ نَضْرَةً وَسُرُورًاوَجَزَاهُم بِمَا صَبَرُوا جَنَّةً وَحَرِيرًا.

Mi vas samo radi Allahova zadovoljstva hranimo, od vas nadoknadu niti zahvalnost ne želimo! Mi strepimo od našeg Gospodara na Danu kada će lica biti smrknuta i namrštena! Pa će ih toga Dana Allah od zla sačuvati i ozarenost i radost im podariti, i Džennetom i svilom ih za ono što su pretrpjeli nagraditi.

Većina mufesira i poznavalaca hadisa prenose da je ova časna sura objavljena o Ehli bejtu, kada su se razboljeli Hasan i Husejn i imam Ali se zavjetovao da će u znak zahvalnosti postiti tri dana ako im Allah podari ozdravljenje, pa su ispunili svoj zavjet na najbolji način kojim su pokazali najljepšu požrtvovanost, te je objavljeno:

إِنَّ الْأَبْرَارَ يَشْرَبُونَ مِن كَأْسٍ كَانَ مِزَاجُهَا كَافُورًا عَيْنًا يَشْرَبُ بِهَا عِبَادُ اللَّهِ يُفَجِّرُونَهَا تَفْجِيرًا يُوفُونَ بِالنَّذْرِ وَيَخَافُونَ يَوْمًا كَانَ شَرُّهُ مُسْتَطِيرًا.

A čestiti će iz čaša kanforom začinjeno piće piti, sa izvora iz koga će Allahovi štovatelji piti, koji će kud im je volja razvoditi! Oni su zavjet ispunjavali i strepjeli od Dana čije će zlo posvuda biti rasprostranjeno! I hranu su davali, premda su je i oni voljeli, siromahu i siročetu i zarobljeniku“.Na ovaj način Svevišnji Allah se zahvalio za njihov trud u požrtvovanosti i odanosti onim što će im uslijediti na Ahiretu i darovanjem vođstva muslimana na Ovom svijetu sve dok nasljeđuju Zemlju i sve što je na njoj.

Položaj imama Husejna kod Božijeg Poslanika

Božiji Poslanik je opisivao svoja dva unuka, Hasana i Husejna, odlikama koje ukazuju na veličinu njihovog položaja kod njega, kao svoja dva nevena iz ovog svijeta i iz ovog ummeta,najbolje od stanovnika Zemlje,poglavare mladića stanovnika Dženneta,imame bilo da stoje ili sjede,članove potomstva (Ehli bejta) koji se neće razdvojiti od Časnog Kur'ana do Sudnjeg dana, a narod koji bude čvrsto držao do njih neće zalutati,pripadnike porodice koja jamči spas od utapanja za one koji se ukrcaju u njihovu lađu,jedne od onih o kojima je govorio:

النُّجُومُ أَمَانٌ لِأَهْلِ السَّمَاءِ وَ أَهْلُ بَيْتِي أَمَانٌ لِأُمَّتِي مِنَ الاِخْتِلافِ.

„Zvijezde su zaštita stanovnicima Zemlje od utapanja u more, a moja porodica je zaštita stanovnicima Zemlje od razilaženja.“,one na koje su se, prema više lanaca prenosilaca, odnosile njegove riječi:

اللَّهُمَّ إِنَّكَ تَعْلَمُ أَنِّي أُحِبُّهُمُا فَأَحِبَّهُمُا.

„Bože moj, doista znaš da ja njih dvojicu volim, pa voli ih i Ti i voli svakog ko njih dvojicu voli.“

Položaj imama Husejna kod ljudi njegovog vremena

Omer ibn el-Hattab je rekao o imamu Husejnu: „Doista, ono što vidiš na našim glavama prvo je Allah posijao, potom ti.“

Osman ibn Affan je govorio o Hasanu, Husejnu i Abdullahu ibn Džaferu: „Oni su u potpunosti usvojili znanje i prigrabili sve dobro i mudrost.“

Ebu Hurejre je rekao: „Ušao je Husejn ibn Ali, a imao je na glavi turban pa sam pomislio da je Poslanik proživljen.“

Također, kada je Imam išao nekome na dženazu pa se umorio i sjeo na put, Ebu Hurejre je svojom odjećom počeo brisati zemlju s njegovih nogu. On mu je rekao: „O, Ebu Hurejre, je li to ti ovo radiš?“ i on je odgovorio: „Dozvoli mi; tako mi Allaha, da narod zna ono što ja znam o tebi, nosili bi te na svojim vratovima.“

Ibn Abbas je držao konja Hasanu i Husejnu pa je zbog toga bio ukoren i rečeno mu je: „Ti si stariji od njih“, na što je on odgovorio: „Njih dvojica su sinovi Allahovog Poslanika. Zar nije moja sreća što njima držim konja?“

Osim toga, Muavija je nakon preseljenja imama Hasana rekao ibn Abbasu da je postao poglavar svog naroda, ali on je to zanijekao: „Dok je Ebu Abdullah Husejn, a.s., živ, to nije tačno.“

Enes ibn Malik, jedan od ashaba, govorio je o imamu Husejnu: „On je bio čovjek najsličniji Božijem Poslaniku...“

Kada je Zejd ibn Erkam, poznati Poslanikov ashab, vidio kako Ubejdullah ibn Zijad udara štapom usne na mrtvoj glavi imama Husejna, ustao je i rekao: „Skloni taj štap s tih usni, kunem se Bogom osim Kojeg drugog Boga nema, lično sam vidio kako je Poslanik stavljao svoje usne na te i ljubio ih.“ To je rekao i zaplakao. Ubejdullah ibn Zijad se nato jako naljutio: „Učinio ti Bog oči vječno uplakanim! Da nisi star i posenilio i da nisi pamet izgubio, kunem se Bogom da bih ti vrat presjekao!“, na što je Zejd ibn Erkam ustao i napustio skup, a prolazeći pored njih govorio je: „…O, Arapi, poslije ovoga svi ćete biti robovi. Ubili ste Fatiminog sina, a Merdžaninog ste uzeli za svog zapovjednika. On ubija vaše dobre, a loše uzima za roblje.“

Kada je Ebu Berze el-Eslemi vidio da Jezid štapom udara po usnama imama Husejna, rekao mu je: „Zar tim štapom udaraš po Husejnovim usnama? Tvoj štap udara na mjesto koje sam vidio da je Poslanik ljubio. Uistinu, Jezide, doći ćeš na Sudnji dan. Tvoj zagovornik kod Boga bit će Ubejdullah ibn Zijad. Doći će i Husejn, a njegov zagovornik će biti Poslanik Božiji.“

Kada je Muavija rekao Abdulahu ibn Džaferu da je poglavar Beni Hašima, on mu je odgovorio: „Poglavari Beni Hašima su Hasan i Husejn.“

Abdullah ibn Džafer je pisao imamu Husejnu: „Ako danas budeš ubijen, ugasit će se svjetlo islama, jer si ti, doista, putokaz upućenima i nada vjernicima.“

Neki čovjek je pitao Abdullaha ibn Omera: „Je li ispravan namaz ako na odjeći bude krv muhe?“ On ga je upitao odakle je, a ovaj je odgovorio da je iz Iraka. Ibn Omer je potom rekao: „Pogledajte ovoga: pita me o krvi muhe, a oni su ubili sina Allahovog Poslanika. Ja sam čuo Poslanika kako je govorio: ,Njih dvojica (Hasan i Husejn) su moji mirisni cvjetovi iz ovog svijeta.‘“

Muhammed ibn Hanefije je rekao: „Doista, Husejn, a.s., je među nama po znanju najučeniji, po blagosti najveći, po srodsvu s Allahovim Poslanikom najbliži, bio je imam i učenjak vjere...“

Husejn, a.s., je prolazio pored Amra ibn Asa, a on je sjedio u hladu Kabe, pa je rekao: „Od svih stanovnika Zemlje, ovaj je danas najmiliji i stanovnicima Zemlje i stanovnicima neba.“

Kada je imam Husejn, a.s., prolazio pored Abdullaha ibn Amra ibn Asa, ovaj je rekao: „Ko želi da vidi najmilijeg stanovnika Zemlje kod stanovnika neba, neka gleda ovoga koji prolazi.“

Kada je Jezid ibn Muavija tražio od oca da u odgovoru na pismo imamu Husejnu napiše nešto što će ga poniziti, Muavija mu je rekao: „Ne bih da ga grdim i tako mi Allaha, ne vidim na njemu mjesta za mahanu.“

Kada je nakon odbijanja imama Husejna da dadne prisegu Jezidu Mervan ibn Hakem predložio Velidu ibn Utbe ibn ebu Sufjanu da ga ubije, ovaj mu je rekao: „Tako mi Allaha, o, Mervane, ne bih volio da mi se da dunjaluk i sve što je na njemu, a da ja ubijem Husejna. Subhanallah! Da ja ubijem Husejna ako kaže da neće dati prisegu? Tako mi Allaha, siguran sam da će biti ništavan na Sudnjem danu onaj ko ubije Husejna.“

Nakon hapšenja Kajsa ibn Mushira, izaslanika imama Husejna u Kufi, Ibn Zijad je od njega tražio, ako želi ostati živ, da se popne na minber i proklinje imama Alija i njegova dva sina, Hasana i Husejna. On se popeo na minber pa na najbolji način iskoristio veliki skup ljudi u džamiji i u prisustvu Ibn Zijada te nakon zahvale i veličanja Allaha, rekao: „Ljudi, uistinu Husejn ibn Ali je najbolji čovjek među ljudima, sin kćerke Allahovog Poslanika, ja sam njegov izaslanik vama, odvojio sam se od njega u području el-Hadžir,pa požurite njemu i podržite ga...“.

Jezid ibn Mes'ud en-Nehšeli je u jednom govoru rekao: „Ovaj Husejn ibn Ali je sin Allahovog Poslanika, posjeduje istinske časti i ukorijenjen stav. Njemu pripadaju neopisive vrline i nepresušno znanje. On je zbog svoje prošlosti, godina, prednosti u vjeri i bliskosti s Poslanikom najpreči za hilafet. Smiluje se djeci i brine se o starima. Koliko li je on plemenit pastir podanicima i koliko li je plemenit imam narodu kojem je Allah dao jasne dokaze i dostavio opomenu.“

Ubejdullah ibn Hurr el-Džu'fi rekao je: „Kada sam ga ugledao, shvatio sam da nisam vidio ljepšeg čovjeka i ni za kim mi srce nije izgaralo kao za njim.“

Ibrahim en-Neha'i je rekao: „Da sam ja bio među onima koji su ratovali protiv Husejna, a potom bio uveden u Džennet, stidio bih se gledati u lice Allahovog Poslanika.“

Imam Husejn, a.s., kroz vijekove i generacije

Rabi' ibn Hajsem je govorio nekima od učesnika ubistva imama Husejna: „Tako mi Allaha, ubiste odabranike, a da ih je Poslanik vidio, poljubio bi im usne i stavio bi ih u krilo.“

Ibn Sirin je rekao: „Nakon Jahja, sina Zekerijaa, a.s., nebo nije plakalo ni za kim osim za Husejnom ibn Alijem.“ Kada je on ubijen, nebo je pocrnilo, zvijezde su se pojavile u pola dana, čak su se Blizanci (ast. Gemini) vidjeli popodne i padala je crvena zemlja, a nebo je sedam dana i noći bilo boje grudice usirene krvi.

Ali Dželal el-Husejni je rekao: „Poglavar častan, imam Ebu Abdullah el-Husejn, sin kćeri Allahovog Poslanika i njegov mirisni cvijet, sin Zapovjednika vjernih, Alija, njegov položaj je položaj Poslanikove porodice, njemu pripada najčasniji rod i najsavršenija duša, sakupio je sve vrline plemenitosti morala i lijepa djela kao što su: visoke ambicije, najveća hrabrost, najviša darežljivost, tajna znanja, rječitost, pomaganje istini, odvraćanje od zla, borba protiv nepravde, skromnost na osnovu dostojanstva, pravednost, strpljivost, blagost, čednost, muževnost, suzdržljivost i slične.

Odlikuju ga očuvanost fitreta i ljepota tjelesne građe, veličina razuma, snaga tijela, a na sve ove pohvalne osobine pridodao je puno ibadeta, dobra djela kao što su namaz, hadždž, džihad na Božijem Putu i dobročinstvo. Kada je boravio u Medini ili negdje drugo, bio je koristan zbog svog znanja, vodič zbog svojih djela, čist u svom plemenitom ponašanju, pristojan u svom rječitom govoru, darežljiv u svom imetku, skroman pred siromašnima, uvažavan kod halifa, davao je sadaku siročadi i bijednicima, tražio prava za potlačene, zauzet svojim ibadetom. Od Medine do Mekke je išao pješice dvadeset i pet puta radi obavljanja hadždža...

Husejn, a.s., je bio putokaz upućenima i svjetlost zemlje. Zato su predaje o njegovom životu upute onima koji traže put obasjan svjetlošću njegovih lijepih osobina, onima koji slijede tragove njegovih vrlina.“

Muhammed Reza el-Misri je rekao: „On je sin kćerke Allahovog Poslanika, putokaz upućenima i nada vjernicima.“

Omer Rida Kahale je rekao: „Husejn ibn Ali je poglavar stanovnika Iraka po poznavanju vjere, položaju, velikodušnosti i darežljivosti.“

Abdullah el-A'la'ili je rekao: „U predajama o Husejnu je preneseno da je on slika čiji je lik lijepo uređen po izgledu njegovog velikog djeda, ali Poslanik, s.a.v.a., je prelio na njega i obilne zrake svoje ljubavi i dragocjenih stvari kako bi i za njega i za tu sliku upotpunio i njeno značenje pa da onda njegova zbilja bude kao što je bilo prije, ljudska zbilja koja se uzdigla do poslanstva ,ja sam od Husejna‘ i poslanstvo koje se spustilo do ljudske zbilje ,Husejn je od mene‘ pa neka je mir na njega i na dan kada se rodio.“

Abbas Mahmud Akkad je za njega rekao da je: „Uzor za ljude, u ogrtaču od svjetlosti, pred kojim se povinu pogledi, doživio je ponos kojem nema sličnog u historiji čovječanstva, bez izuzetka, i među arapima i nearapima, prijašnjima i sadašnjima. Ne postoji u svijetu porodica koja je porodila toliko šehida po broju, jačini i čuvenosti koliko je Husejnova. Dovoljno mu je to što je on na ovom svijetu jedini šehid sin šehida i otac više šehida tokom stotina godina.“

Omer ebu-n-Nesr je rekao: „Ovo je priča jedne porodice iz Kurejša, koja je nosila zastavu požrtvovanosti, šehadeta i junaštva od istoka do zapada. To je priča čije su činove sastavili mladići koji nisu živjeli kao obični ljudi, niti su umrli kao obični ljudi. Allah je počastio ovu skupinu svojih stvorenja time što je poslanstvo, Objavu i nadahnuće spustio u njihovu kuću i povećao dobrotu. On nije želio za njih ibadet u mjeri običnog čovjeka, već ih je želio za progonstvo, šehadet i za najuzvišenije uzore u naređivanju dobra i odvraćanju od zla, te im je propisao da predvode zastavu bogobojaznosti i dobrote do posljednjeg potomka.“

Abdulhafiz Ebu-s-Se'ud je rekao: „(On je) simbol oslobodilačke borbe, prkosnog džihada, pogibije na putu načela i ideologije i nepokornosti pred nepravdom vladara i nasiljem vlastodržaca.“

Ahmed Hasan Lutfi je rekao: „Doista, smrt koju je on na Kerbeli dozivao predstavljala je za njega ideal koji je bio ljepši od svih ideala života, jer je to bio put ka Allahu koji je i početak i kraj svega i zato što to je put do pobjede i vječnosti. On je najveći heroj koji je smrću pobijedio smrt.“

Neke od vrlina imama Husejna

Imam Husejn ibn Ali se rodio u kući u koju su dolazili meleci i u koju je spuštana Objava, na čistom mjestu koje je bilo neprestano u vezi s nebom; s njegovim uzdisajima podešavali su se časni ajeti koji se učili u toku dana i noći; rastao je među svetim ličnostima koje su se ogrnule Božijim znakovima i iz bistrine poslanstva napajao se slašću veze sa Stvoriteljem, a Poslanik milosti je izlio u stubove njegove ličnosti obilje svoje plemenitosti morala i veličanstvo duše.

Husejn, a.s., je bio Muhammedov lik u njegovom ummetu, kretao se među njima Kur'anskom uputom, govorio idejom poslanstva, koračao stopama svog velikog djeda kako bi objasnio plemenitost morala, štitio stvari ummeta, a nije zapostavljao ni upućivanje, savjetovanje i pomaganje postavljajući sebe kao živi primjer za ono što su poslanstvo i Poslanik željeli. Bio je svjetlo upute zalutalima, prijatan napitak žednima, oslonac na koji se oslanjaju vjernici, dokaz na koji pozivaju dobrostivi, mjerilo istine pri razilaženju muslimana, sablja pravde koja se srdila radi Allaha i ustajala u Njegovo ime. Kada je pokrenuo ustanak, podigao je baklju poslanice koju je nosio njegov djed, braneći njegovu vjeru i samu veličanstvenu poslanicu.

Udubljivanjem u njegovu jedinstvenu ličnost pronalazimo sljedeće njegove vrline:

Skromnost

Imam Husejn, a.s., je po prirodi bio sklon skromnosti i lišen sebičnosti. Bio je iz plemenitog roda i uzvišene časti i imao je poseban položaj kod Poslanika, s.a.v.a. Živio je među ummetom, nije prezirao njegove siromahe, nije se uzdizao iznad slabijih niti se oholio nad njima, ugledajući se u svog velikog djeda, koji je bio poslan kao milost svim svjetovima, tražeći time Božije zadovoljstvo i odgajanje ummeta. Preneseno je o njemu mnogo događaja u kojima je prema ostalim muslimanima postupio potpuno skrušeno pokazujući dobrostivost poslanstva i nježnost svoje plemenite ličnosti. Ukazat ćemo na nekoliko primjera:

Imam Husejn, a.s., je prolazio pored grupe bijednih koji su jeli suh hljeb na nekoj prostirki. Nazvao im je selam i oni su ga pozvali da jede s njima. On je sjeo i rekao je: „Da vaša hrana nije od sadake, ja bih jeo s vama.“ Zatim je rekao: „Ustanite da idemo kod moje kuće.“ Nahranio ih je, obukao i naredio da im se svakom dadne nešto novca.

Preneseno je da je Imam prolazio pored skupine bijednih koji su na sofi jeli, pa su rekli: „Izvolite“. Rekao je: „Allah ne voli ohole“, pa je sjeo i jeo s njima, a potom je rekao: „Ja sam se odazvao vašem, sada se vi odazovite mom pozivu.“ Svi su pristali, pa ih poveo kući i rekao svojoj supruzi: „Iznesi sve što si uštedjela.“

Blagost i oprostivost

Imam Husejn, a.s., se odlikovao učtivošću poslanstva i imao je duh svog djeda, velikog Poslanika na dan u kojem je oprostio onima koji su ratovali protiv njega i stali naspram islamske misije. Srce mu je bilo prostrano za sve ljude. Bio je brižljiv u upućivanju naroda ne obazirući se na zla njihovih neznalica. Božije zadovoljstvo ga je podsticalo, približavao se griješnicima, ulijevao im sigurnost, usađivao nadu u Božiju milost i ničije zlo nije uzvraćao zlim, već bi se smilovao, upućivao na put istine i izbavljao iz zablude.

Preneseno je da je imam Husejn, a.s., rekao:

لَوْ شَتَمَنِي‏ رَجلٌ‏ فِي‏ هَذِهِ‏ الْاُذُنِ - وَ أَوْمَأَ إِلَى الْيُمْنَى - وَ اعْتَذَرَ لِي فِي الْأُخْرَى لَقَبِلْتُ ذَلِكَ مِنْهُ، وَ ذَلكَ أَنَّ أَميرَ الْمُؤْمِنِينَ عَليَّ بْنَ أَبِي طَالِبٍ، عَلَيهِ السَّلامُ، حَدَّثَنِي أَنَّهُ سَمِعَ جَدِّي رَسُولَ اللّهِ، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ سَلَّمَ، يَقُولُ: لا يَرِدُ الْحَوضَ مَنْ لَمْ يَقْبَلِ الْعُذْرَ مِنْ مُحِقٍّ أَوْ مُبْطِلٍ.

„I da me čovjek uvrijedi na ovo uho“ – pokazujući rukom na desno uho – „a zatraži izvinjenje na drugo, ja bih to prihvatio od njega, jer mi je prenio Zapovjednik vjernih, Ali ibn ebi Talib, da je čuo moga djeda, Božijeg Poslanika, kako kaže: ,Neće doći na Kevser onaj ko ne prihvati izvinjenje, bilo da je ono opravdano ili nije.‘“

Preneseno je da njegov sluga počinio djelo zbog kojeg je trebao biti kažnjen pa je on tako i naredio. Sluga je rekao: „Moj gospodine: ﴿ وَالْكَاظِمِينَ الْغَيْظَ﴾ Koji srdžbu savlađuju...“, a imam Hasan je rekao: „Ostavite ga.“ Ovaj je nastavio: „Moj gospodine: ﴿ وَالْعَافِينَ عَنِ النَّاسِ﴾ i ljudima praštaju...“, a Imam je rekao: „Oprostio sam ti“. Sluga je dovršio: „Moj gospodine: ﴿ وَاللَّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ﴾ A Allah voli dobročinitelje.“ i Imam je rekao: „Pušten si u ime Allaha na slobodu i imaš dvostruko više od onoga što sam ti davao.“

Darežljivost i velikodušnost

Imam Husejn, a.s., je velikodušno pomagao siromašne i potrebite, imao samilosti za udovice i siročad te radovao srca onih koji su mu dolazili. Udovoljavao je potrebe onima koji su tražili prije nego ih dovede do neugodnog osjećaja traženja. Uvijek je održavao veze sa svojom rodbinom. Nije mu pristigao neki imetak a da ga nije podijelio i udijelio, a ovo je osobina darežljivoga, ćud velikodušnika i obilježje plemenitoga.

U tmini tihih noći nosio je vreće pune hrane i novca do kuća udovica i siročadi. O ovoj plemenitosti je svjedočio Muavija, i to onda kada je poslao poklone za nekoliko ličnosti pa nagovijestio: „Što se Husejna tiče, on će početi sa siročadima onih koji su poginuli uz njegovog oca na Siffinu, pa ako nešto od ovih poklona ostane, zaklat će devu i napojit će ih mlijekom.“

U jednom događaju punog milosti, ljudskosti i ljubaznosti, on je oslobodio roba time mu uzvraćajući na pozdrav. Naime, preneseno je od Enesa da je rekao: „Bio sam kod Husejna pa je kod njega ušla jedna sluškinja s buketom cvijeća u ruci i pozdravila ga tim buketom. On joj je odgovorio: ,Ti si slobodna u ime Allaha.‘ Ja sam ga upitao: ,Sluškinja ti donese buket cvijeća, a ti je oslobodiš?‘ i on mi je odgovorio: „Tako nas je Allah podučio:

وَإِذَا حُيِّيتُم بِتَحِيَّةٍ فَحَيُّوا بِأَحْسَنَ مِنْهَا أَوْ رُدُّوهَا.

Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite. (En-Nisa, 86) Ljepše od toga je bilo njeno oslobađanje.“

Jedan od primjera njegove velikodušnosti i oprostivosti bilo je izmirenje duga Usame ibn Zejda, čime mu je otklonio brigu koja ga je bila obuzela, a bio je bolestan,uprkos tome što je Usame bio stao u red protivnika njegovog oca, Zapovjednika vjernih.

Jednom je neki prosjak stao na ulaz kuće imama Husejna i počeo recitovati:

لَمْ يَخِبِ الْآنَ مَنْ رَجَاكَ وَ مَنْحَرَّكَ مِنْ دُونِ بَابِكَ الْحَلْقَهْ

أَنْتَ جَوَادٌ وَ أَنْتَ‏ مُعْتَمَدٌأَبُوكَ قَدْ كَانَ قَاتِلَ الْفَسَقَهْ

Neće sada u beznađe pasti onaj koji ima nadu u tebe i okretao je halke na vratima tvoje kuće: ti si darežljivi, ti si oslonac, doista ti je otac ubijao razvratnike.

Imam je žurno izašao i vidjevši tragove bijede na njemu pozvao je Kanbera i upitao:

يَا قَنْبَرُ، هَلْ تَبَقَّى مِنْ نَفَقَتِنَا؟

„Šta je ostalo od naše opskrbe?“ On mu je odgovorio: „Ima 200 dirhema za koje si mi naredio da podijelim u tvojoj porodici.“ Imam je rekao:

هَاتِهَا قَدْ جَاءَ مَنْ هُوَ أَحَقُّ بِهَا مِنَّا.

„Donesi mi to, jer je doista došao onaj koji je preči u odnosu na njih“ pa ih je uzeo i dao prosjaku uz izvinjenje i stihove:

خُذْهَا فَإِنِّي إِلَيْكَ مُعْتَذِرٌوَ اعْلَمْ بِأَنِّي عَلَيْكَ ذُو شَفَقَهْ

لَوْ كَانَ فِي سَيْرِنَا الْغَدَاةَ عَصًاأَمْسَتْ سَمَانَا عَلَيْكَ مُنْدَفِقَهْ

لَكِنَّ رَيْبَ الزَّمَانِ ذُو غِيَرٍوَ الْكَفُّ مِنِّي قَلِيلَةُ النَّفَقَهْ

Uzmi. Doista ja tražim izvinjenje od tebe i znaj da sam ti se doista sažalio. Ako je u našem životu jutro otvrdnuto, uvečer naše nebo će biti obilno za te. Međutim, nestalnost vremena je u mijenjanju, a moj dlan je oskudan u opskrbi.

Jedanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja u sikhizmu

Sikhizam je religija koja je u povijesnom smislu nastala nakon svih živih svjetskih religija, jer od njenog osnivanja nije prošlo više od pet stoljeća. Ova religija je nastala u hinduizmu i ustvari, njezino naučavanje je sinteza učenja dvije religije, hinduizma i islama, iako njezini sljedbenici ovu religiju smatraju novom božanskom objavom. Ova religija nema mnogo sljedbenika, između deset i petnaest miliona, od koji 95% živi na sjeverozapadu Indije, području nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka sikhizma

Za proučavanje kolijevke nastanka ove religije potrebno je obratiti pažnju na dvije teme: jedna je stanje hinduizma kada se pojavio sikhizam, a druga je oblik ispovijedanja islama u Indiji tog vremena. Nekad se smatra da su postojeće idolopoklonstvo u hinduističkoj religiji – koje je u tom vremenu imalo jedan neugodan oblik – s jedne strane, i naglašavanje na suhoparnu izvanjsku praksu i ne obraćanje pažnje na sadržaj vjere u obliku ispovijedanja islama koji je postojao u Indiji u tom vremenu, s druge strane, stvorili pogodno tlo za pojavljivanje religije sikhizma. Osnivač ove religije nastoji da naglasi čisti islamski tevhid, a da s druge strane sačuva gnostička učenja hinduizma. Smatra se da je trud za sjedinjenje ove dvije religije započeo prije pojave sikhizma, i da su osobe poput Kebira (1440-1518) uložile u vezi s tim veliki napor. Osnivač sikhizma ustvari nastavlja njihov napor, s tim da oni, za razliku od njega, nisu željeli osnovati novu religiju.

Život osnivača sikhizma

Osnivač sikhizma je čovjek po imenu Nanak. Rodio se u gradiću u blizini Lahorea na sjeverozapadu Indije. Njegovi roditelji bili su hindusi iz druge kaste, prinčevi po porijeklu, koji su radili za jednog muslimanskog feudalca tog vremena i provodili život u siromaštvu. Smatra se da se Nanak u mladosti opirao mnogim vjerskim načelima. U početku, ni u jednom zanimanju kojim bi se pokušao baviti nije postizao uspjeh. Njegovo srce je bilo preokupirano nečim drugim, njegovi duševni preobražaji i unutarnja previranja su narastala sve dok:

Jednog dana, nakon što se okupao u rijeci i izašao van,okrenuo se prema šumi i iščezao. Govore da ga je tu uzelo otkrovenje i obreo se u prisustvu Uzvišenog. Bog mu je poklonio pehar rajskog napitka. Onda mu je rekao: “Ja sam sa tobom. Ja sam tebe i svakoga ko prihvati tvoje ime učinio sretnim. Ustani i idi i ponavljaj Moje sveto ime i drugima, također, naredi da spominju Moje sveto ime. U napuštanju Ovog Svijeta budi postojanog koraka i posveti se sjećanju na Mene. Izgradi kod sebe besprijekornost i čistoću tijela, robovanje Gospodaru i razmišljanje u svijetu. Popij ovaj pehar čistog napitka da bi znak Moga pečata bio na tebi. U tradiciji sikhizma se smatra da je poslije tog božanskoggovora Nanak nadahnut ovom pjesmom: “Bog je jedan i njegovo ime je istina. Gospodar je čist od ljutnje i srdžbe, izuzet od bojazni i straha, živi i samostojni, veliki i ljubazni. Istiniti je postojao oduvijek i postojat će zauvijek, o Nanak. On je bio, jest i bit će.” Nanak je poslije tri dana izašao iz šume i, nakon što je jedan dan šutio obznanio je: “Nije riječ o hinduizmu i islamu”. Potom je započeo predstavljati svoje učenje. On je putovao zajedno sa muzičarom po imenu Mardana i predstavljao svoje učenje. Sebe nazivao guru (učitelj), a svoje učenike sikh (učenik). Propagirao je učenje koje je, s jedne strane bilo sinteza učenja hinduizma i islama, a s druge strane je nastojao da odbaci ono što je, prema njegovom mišljenju, bilo loše u ove dvije religije. On je, u skladu sa ovim, izabrao svoju odjeću koja je bila sinteza odijevanja muslimana i hindusa. Umro je 1538. godine u svojoj 69. godini, nakon dugih putovanja, odgajanja mnogih učenika i sljedbenika. U tradiciji ove religije se prenosi kada je on umro nastao je spor između muslimana i hindusa u skladu sa pravilima koje religije da se Nanak sahrani. Da li da se spali ili da se ukopa? Nanak je oporučio da sljedbenici dvije religije pripreme i postave dva buketa cvijeća, jedan sa lijeve strane, a drugi sa desne strane njegovog tijela i da tako ostave do jutra sljedećeg dana. Neka bude sahranjen u skladu sa propisima onih čije cvijeće bude svježije, tj. propisima te religije. Oni su tako uradili I kada su došli sljedećeg dana, oba buketa cvijeća bila su svježa, dok je tijelo bilo sahranjeno na nebu.

Religija nakon osnivača

Nanak je prije smrti odredio svoga nasljednika. Nanak je bio prvi gur ̄, a njegov nasljednik drugi gur ̄ i tako su određivani sljedeći nasljednici do desetog gur ̄a, koji je bio posljednji među njima. Od Nankovog vremena do petog gur ̄a sljedbenici ove religije živjeli su u miru i slijedili su Nanakovo učenje. Oni nisu bili odvojeni od hindusa i muslimana i posebno su sa muslimanima imali bliske odnose. Ali, u vrijeme petog gur ̄a, jedan događaj prouzročio je da ova religija krene drugim smjerom. Do vremena petog gur ̄a u ovoj religiji nije bilo svetog teksta. Tada je peti guru sakupio Nanakove i pjesme prijašnjih gur ̄a, a također svoje i pjesme još nekih osoba i nazvao ih Grant sahib (Knjiga Božija). Nakon toga neki su ga ogovarali kod muslimanskog vladara, šaha Indije (Akbar, sin Hamajunov), ali ovaj razumni šah, nakon što je pročitao njegovu knjigu nije u njoj našao ništa neispravno. Zato je pohvalio gur ̄a. Poslije šaha, njegov sin Āahangir je uhapsio gur ̄a i on je na kraju umro u zatvoru. Guru je prije hapšenja odredio svoga sina za nasljednika i oporučio mu da oružjem napadne na šaha i da priprema vojsku za očuvanje naroda. On je ovako učinio i nakon toga se ova religija pretvorila u vojnu grupaciju, tako da su naredni gur ̄i nastavili ovaj put i ratovali, sve dok nije došao red na desetog gura. On nije odredio svoga nasljednika i oporučio je svojim sljedbenicima da je ubuduće njihov vođa knjiga Grant sahib. On je odredio posebna vjerska pravila. Naprimjer, posebno obredno pranje koje je poznato kao obredno pranje “ispod mača”, odredio je kao božansku obavezu i sljedbenike je obavezao da se pridržavaju pet stvari koje je sam učinio sloganima, a koji počinju sa slovom “K” na lokalnom jeziku. Ovih pet stvari su: nešišanje kose i brade, češalj, kratke pantalone, željezna narukvica i čelični mač ili handžar.Poslije smrti desetog gur ̄a, sljedbenici ove religije su stalno bili u ratu i sukobu i jedno vrijeme imali su i svoju političku nezavisnost. Njihov posljednji emir predao se Englezima 1849. godine. Smatra se da su u indijskom ustanku učinili velike usluge Englezima. Sljedbenici ove religije bili su često snažne tjelesne građe, a razlog tome je ili razlika u porijeklu ili činjenica da oni nemaju nikakvih zabrana u pogledu jedenja mesa. Ovo obilježje, kao i njihov vojnički duh, bili su razlog zašto su ih u mnogim područjima koristili kao pripadnike sigurnosnih snaga.

Učenja sikhizma

Nanak je ustanovio religijski sistem koji je obuhvaćao mnogobrojna vjerska i praktična učenja. Najvažnija učenja ove religije su sljedeća: Teologija: U ovoj religiji naglašava se vjerovanje u jednog Boga, Boga čije je ime Istiniti i koji ima svoja svojstva. Svojstva ovog boga su slična svojstvima Boga u islamu. Zato se smatra da je Nanak u teološkim učenjima bio pod uticajem islama. Pjesma koju je Nanak ispjevao nakon prvog božanskog govora – koja je prethodno prenesena – na najbolji način pokazuje njegovu teologiju. U svetoj knjizi ove religije postoje mnoge druge rečenice o ovoj temi:

Bog je jedan, i nema boga osim Njega, o brate moj! Ti nemaš saučesnika da bi bio pored Tebe. Koga da zovem drugim bogom? Nema nikoga. U čitavom svijetu postoji samo jedini Bog, bez mahane i čist. Svačije zarobljeništvo i sloboda u Tvojim su rukama, niko se u to ne može uplesti. On čini sve što hoće, niko Mu ne naređuje, On je Vladar i Vladar vladara. Sve je potčinjeno Njegovoj naredbi i volji. Osim toga, teologija ove religije bila je s jednog aspekta i pod uticajem hinduističke religije. U svetoj knjizi ove religije se kaže: “Ti, o veliki Bože! Jedan si, ali su tvoje inkarnacije mnogobrojne.”

Nanak je u pogledu odnosa Boga prema svijetu pod uticajem hinduizma. On kaže da je Bog stvoritelj svijeta, ali je čitav svijet oblik uobrazilje i imaginacije ili maya. Ustvari, čitav svijet i čak i bogovi su, također, inkarnacije Boga. On kaže da su iz ujedinjenosti Boga sa mayom proizašla tri potomka: jedan je Brahma stvoritelj, drugi je Višna čuvar i treći je Šiva uništitelj. Položaj osnivača religije: Nanak je sebe nazvao gur ̄om (učiteljem). Od njega se prenose rečenice da je sebe nazivao nemoćnim i grješnim slugom Božijim10: “Moje mahane nisu izbrojive! Mnogo je mojih grijeha, toliko koliko je vode u morima i okeanima! Podari mi Svoju milost! Podaj mi mrvicu Svoje darežljivosti i oprosta. Izbavi me jer sam poput komadića kamena koji tone.” Također kaže: “Ja dan i noć ozloglašenost stvaram, ja sam nizak i bezvrijedan, ja hlepim prema kući svoga susjeda, strast i srdžba – što su znaci niskosti – u srcu mome prebivaju.”I pored ovoga, njegovi sljedbenici su ga pred kraj života smatrali bogom i spasiteljem: “Ljudi su malo-pomalo na njega gledali kao na jednog boga, zazivali su ga da im oprosti i odvede spasenju.”

Sveti tekstovi: Kao što je istaknuto, ova religija nije imala svetog teksta do petog gur ̄a. Onda je ovaj gur ̄ sakupio pjesme Nanaka, prijašnjih gur ̄a i drugih osoba, tome je dodao svoje pjesme i to je nazvao Grant sahib (Knjiga Božija). Naknadno je deseti gur ̄ ovoj knjizi pridodao i druge pjesme. Ova knjiga ima blizu tri hiljade poetskih stihova. U sikhizmu ovoj knjizi iskazuju posebno poštovanje, tako da je drže danonoćno na posebnim pločama koje se nalaze u hramu, kao da vjeruju u njezinu posebnu osobnost. Smatra se da u hramu svaki dan i noć neko čita ovu knjigu.

Čovjekova sudbina i put izbavljenja: Nanak je u vezi s čovjekovom sudbinom prihvatio hinduističko učenje. Čovjek je zarobljen u krugu reinkarnacije. Njegovu sudbinu u budućem životu određuje karma ili ishod njegovih djela. Ali, čovjek može sebe izbaviti iz ove patnje i doseći nirvanu – što je samo iščeznuće u Istinitom. Ustvari, krajnje izbavljenje zadobiva se spoznajom Istinitog i spominjanjem njegovog imena, ne izvanjskim robovanjima. Naravno, božanska darežljivost i ljubav trebaju obuhvatiti stanje čovjekovo i bez toga čovjek neće nigdje stići. Bogoštovlje i obožavanje: U ovoj religiji bogoštovlje i obožavanje sastoji se jedino u tome da se o Bogu razmišlja i promišlja i da se spominje ime Božije:

Braćo moja, razmišljanje o Uzvišenom jedino je vjerovanje i vjerski obred. Najveća obaveza svih je ponavljanje imena Boga jedinog. Ime veoma čistog Ram14 imaj na umu, sve drugo ostavi. Pažnju svoju ka Bogu usmjeri. U svakom trenu uranjanja i trenutku podizanja ponavljaj ime Njegovo da tvoj duh bude privučen svjetlošću Božijom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. W. Owen Cole, Sikhism, prijevod na perzijski jezik Firuz Firuznija.

2. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, pogl. 7.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 7.

4. RobertErnestHume,World’sLivingReligions,prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 5.

Dvanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja zoroastrizma

Kada su Arijevci ili indoevropski narodi počeli svoju veliku seobu, jedan njihov ogranak, koji se naziva indoiranski narodi, krenuo je na jug i istok. U određenom periodu, koji nije tačno utvrđen, ovaj narod se podijelio u dvije skupine, jedan dio je otišao u Indiju, a drugi dio je došao na iransku visoravan. Ustvari, zoroastrizam se pojavio među ovim ogrankom Arijevaca. Posebnost ove religije u odnosu na druge svjetske religije jeste u tome da, iako joj je osnivač potpuno poznat, u pogledu vremena i mjesta njegovog rođenja postoje mnoga neslaganja. Ova neslaganja o vremenu i mjestu nastanka zoroastrizma toliko su uzela maha da otežavaju samu raspravu o kolijevci nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka zoroastrizma

Budući da nije razjašnjeno tačno vrijeme i mjesto Zaratustrinog rođenja, prilično je teško raspravljati o mjestu pojavljivanja njegove religije. Ipak, istraživači su opisali opće i približne uvjete u Iranu prije Zaratustre. Iran je prije Zaratustre bio mjesto susreta dvije civilizacije sa dvije različite kulture. Jedna je civilizacija i kultura Arijevaca koju su doselili, a druga je civilizacija i kultura domicilnih Iranaca. Smatra se da su doseljeni Arijevci kao i domicilni Iranci – koji su bili uglavnom pod uticajem kulture Mezopotamije – obožavali mnogobrojne bogove. Ta božanstva su bila svojevrsni simboli očitovanja prirode. Arijevski mitovi bili su patrijarhalno usmjereni, dok su u mitovima domicilnog stanovništva Irana i Mezopotamije značajniju ulogu imala ženska božanstva. Poslije su se ove dvije težnje međusobno ispreplele. U indoevropskim legendama vatra je imala veliku važnost i svetost i među ovim narodima su bile raširene vradžbine i čarobnjaštvo. Također, smatra se da su ovi narodi bili podijeljeni na tri klase, svećeničku, ratničku i proizvođačku. U mitovima Mezopotamije svijet nastaje iz prvobitnog haosa i nereda. Ovi narodi vjeruju da su bogovi i antibogovi međusobno suprotstavljeni. Smatra se da su ova vjerovanja vršila međusobni uticaj i pripremila teren za pojavljivanje zoroastrizma. Religija Iranaca prije Zaratustre bila je uglavnom zasnovana na žrtvovanju i to za mnogobrojna božanstva koja su bila simboli prirode, kao što su: nebo, zemlja, Mjesec, Sunce, i sl. I svakome od njih su pripisivali osobnost. Među ovim božanstvima voda i vatra su za Arijevce – koji su živjeli u suhim i hladnim stepama sjevera – bila dva životna elementa, istaknutija od drugih i njima se prinosilo više žrtava. Ovaj narod je vjerovao u život poslije smrti. Oni su prvobitno vjerovali da čovjekova duša, nakon odvajanja od tijela, ostaje na zemlji tri dana, potom ide u svijet mrtvih i njihov život ondje zavisi od poklona koje im daju oni što ostaju. Ali nakon što se iranski ogranak Arijevaca odvojio od drugih, među njima se postepeno pojavilo vjerovanje u raj, pakao, nagradu i kaznu.

Pojava Zaratustre

Kao što je spomenuto, postoji neslaganje među istraživačima o vremenu i mjestu pojave Zaratustre. Isto tako postoji neslaganje u pogledu vremena Zaratustrinog rođenja i to u rasponu od šest hiljada godina prije nove ere, pa do polovine prvog milenija prije nove ere. Tradicionalna predanja zoroastrijanaca smatraju da je Zaratustra živio tri stotine godina prije Aleksandra Makedonskog, što znači od druge polovine sedmog stoljeća do početka šestog stoljeća prije nove ere. Međutim, danas većina historičara daje prednost mišljenju da je to bilo oko hiljadu godina prije nove ere.O mjestu Zaratustrinog rođenja, također, postoje neslaganja. Neki smatraju da je mjesto njegovog rođenja zapad Irana, drugi centralni Iran, a neki opet istok Irana. Ponekad se navode imena određenih gradova i mjest , ali ni za jedno od ovih mišljenja nemamo siguran dokaz. Ono što je nesumnjivo jeste da je mjesto širenja zoroastrijske religije bio istok Irana. U svetim zoroastrijskim tekstovima navode se događaj rođenja i Zaratustrinog djetinjstva zajedno sa mnogim čudima. Iz ovih tekstova se d zaključiti da je Zaratustra od rane mladosti tragao za istinom i da je godinama ulagao napor na tom putu, dok mu se u tridesetoj godini nije pojavio anđeo Vohumana (anđeo dobrog mišljenja) i uputio ga u predvorje Ahura Mazde (stvoritelja velikog svijeta) i tako on dobiva poslanicu da Božiju poruku prenese ljudima. On u početku svoju vjeru predstavlja u gradovima na zapadu i jugu Irana i niko mu ne vjeruje osim malog broja ljudi, sve dok zbog pritiska i uznemiravanja neprijatelj nije iselio na istok Irana, gdje je svoju vjeru predstavio Goštasbu, iranskom padišahu. On je sa svojim dvorjanima prihvatio njegovu religiju, koja se tako spasila od nestanka i postepeno se počela širiti. Zaratustra se trudio u širenju svoje religije sve dok ga na kraju, u sedamdeset i sedmoj godini, nisu ubili Turanci dok je obavljao molitvu.

Nakon Zaratustre

Širenje Zaratustrine religije nakon njegove smrti u Iranu je imalo mnogo uspona i padova. Iz epigrafa koji postoje iz doba Ahemenida može se zaključiti da je službena religija ovog perioda imala zajedničkih elemenata sa Zaratustrinom religijom, ali je s njom imala i nekih različitosti, tako da se smatra da je službena religija ovog perioda bila starija i jednostavnija od Zaratustrine religije. Eškanidski vladari nisu poklanjali značajnu pažnju Zaratustrinoj religiji, ali je nakon njih, u vrijeme Sasanida, ova religija postala službena i vladajuća religija. Sa dolaskom islama i njegovim prihvatanjem od strane većine Iranaca, postepeno se smanjio broj sljedbenika Zaratustre. U ovom periodu jedan broj zoroastrijanaca je preselio iz Irana u Indiju te još i danas tamo žive i nazivaju se Parsi. Danas, broj sljedbenika ove religije u Iranu, Indiji i drugim dijelovima svijeta nije veći od nekoliko stotina hiljada osoba.

Učenja zoroastrizma

Pošto su se zoroastrijski sveti tekstovi pojavili u dvije etape, istraživači vjeruju u postojanje dvije etape razvoja ove religije i dvije vrste naučavanja pripisuju ovim dvjema etapama. Zato ćemo, prije nego što nešto kažemo o naučavanjima ove religije, osvrnuti se na njene svete tekstove.

Sveti tekstovi zoroastrizma

Religijska knjiga zoroastrijanaca naziva se Avesta, što znači znanje. Iz današnje Aveste može se zaključiti da je ova knjiga pretrpjela mnogo izmjena dok nije dobila današnji oblik.

U jednom dijelu ove zbirke kaže se da je prema naredbi Goštasba knjiga Avesta ispisana na dvanaest hiljada kravljih koža u dva primjerka i potom pohranjena u dvije biblioteke. Aleksandar Makedonski je nakon napada na Iran uništio ova dva primjerka. Poslije su neki, u vremenu Eškanida i Sasanida, preostale dijelove te velike knjige skupili, dodajući ono što je ostalo u sjećanjima, da bi tako knjiga dobila sadašnji izgled. Ono što danas imamo pod imenom Avesta odnosi se na ovaj period. Postojeća knjiga dijeli se na pet glavnih dijelova:Jasna znači slavljenje i ima sedamdeset dva poglavlja. Dio pod nazivom Gatha se nalazi u ovom dijelu, odnosi se na samog Zaratustru i u religijskom smislu je vrjedniji od ostalih dijelova Aveste;

Visperad obuhvata trideset dva poglavlja i objašnjava religijske i etičke propise religijskih prvaka;

Jašte znači hvalospjevi i u prošlosti je njihov broj bio u skladu sa brojem dana u mjesecu, ali danas nema više od dvadeset dvije jašte;

Horda-Avesta znači Mala Avesta i obuhvata dnevne molitve, slavljenja, molitve pokajanja i spominjanja, koje zoroastrijanci trebaju svaki dan izgovarati uz posebne obrede;

Vendidad ima značenje knjige i zakona i obuhvata teme o stvaranju svijeta, povijesti seljenja Arijevaca i zakona koji se odnose na zemljoradnju, pravo, čistoću, ukop mrtvih i dr.

Istraživači vjeruju da povijest pojavljivanja Gathe seže u vrijeme samog Zaratustre, jer se u skladu sa zoroastrijskom tradicijom pripisuju lično njemu. Na osnovu toga, prilikom objašnjavanja zoroastrijskih učenja treba uzeti u obzir sljedeće dvije etape:

Prvobitna zoroastrijska religija

U knjizi Gatha, koja se pripisuje samom Zaratustri, postoje naučavanja koja se razlikuju od naučavanja u drugim dijelovima Aveste. Načela ovih naučavanja smatraju se “prijašnjom” ili “prvobitnom” zoroastrijskom religijom, a to su:

– U svijetu postoje dva principa, istina (aš ) i laž, od kojih je prvi simbol reda, istinitosti i pobožnosti, a njezin zemaljski simbol je sveta vatra. Drugi princip je simbol haosa, laži i odsustva pobožnosti. Upravo kao što u mikrosvijetu, tj. u čovjeku postoji potencijalno pobožnost i nepobožnost, koji su u stalnoj borbi u čovjekovoj nutrini, u makrosvijetu postoji, također, ista značajka.

– U ovoj knjizi je naglašeno obožavanje jedinog Boga, Boga koji nekad označava stvoritelja svega postojećeg ili stvoritelja života. Ponekad je Mazda u značenju velikog znalca, a ponekad Ahurda Mazda u značenju stvoritelja velikog znalca. Ovaj veliki i jedini Bog ima dva sina blizanca. Jedan je Sepanta Minu, a drugi Angre Minu ili Ahriman. Prvi je simbol istine, a drugi simbol laži. Isto tako, njih dvojica u mišljenju, govoru i ponašanju predstavljaju dva suprotna pola.10 Sepanta Minu je jedno očitovanje Ahure i na čelu je skupine kojoj pripada šest drugih besmrtnih predstavnika Ahure. Ovih sedam predstavnika, koji su poslije nazvani Emšasepand (besmrtni sveti ili darovatelj mnoštva), ustvari su simboli svojstava Ahura Mazde. Pored toga, Ahriman je, također, stvorio skupinu demona kojima upravlja.

– Borba između sljedbenika istine i sljedbenika laži dešava se u čitavom kosmosu i nastavit će se do uništenja laži. U ovoj borbi svi elementi egzistencije slobodni su u odabiru svoga pravca. Istinska zoroastrijska religija je uputa ljudima, a Ahura Mazda je posljednji sudija.

– Svijet je sastavljen od dva dijela, duhovnog i materijalnog i oba je stvorio Ahura Mazda.

– Bog je čovjeka stvorio razumnog i zato on upravlja svojom voljom. Zaratustra je vjerovjesnik Božiji koji je došao da uputi čovjeka. U svakom vremenu dolaze spasitelji radi čovjekovog upućivanja koji se nazivaju sušjanti (spasitelji).

– Čovjek nakon smrti mora proći most odabira. To je most kojeg ne mogu proći grješnici. Svršetak dobrih će biti u raju, a svršetak zlih će biti u paklu.

Nova zoroastrijska religija

Ono što smo rekli o Zaratustrinim naučavanjima odnosi se na Gathe, dio Aveste koji je stariji od drugih dijelova i pripisuje se samom Zaratustri. Smatra se da su se pojavile sljedeće promjene u drugim dijelovima Aveste u pogledu ovih učenja:

1. Ahura Mazda je izgubio svoje položaj jedinstvenosti i postaje jedno sa Sepanta Minu i nalazi se naspram Ahrimana. Zbog toga se on pretvara u jednog od emšasepandan – koji više nisu predstavnici Ahura Mazde, nego su bliska božanstva – i on stoji na čelu njih;

2. Naspram grupe od sedam emšasepanda nalazi se grupa od sedam demona, na čijem čelu se nalazi Ahriman;

3. Osim emšasepanda postoje mnoga božanstva i ustvari, svaka pojava ima svoje božanstvo. Naravno, neka od ovih božanstava su važnija i imaju uzvišeniji položaj.

Uz sve ono što je rečeno, neki od zoroastrijskih autorasmatraju zlonamjernim ovo razdvajanje i naglašavaju jedinstvo Ahura Mazde i učenje koje kaže da je on stvoritelj svega. Oni dualizam smatraju uvredljivim za zoroastrijance i vjeruju da u zoroastrijskoj religiji postoji etički dualizam, ne dualizam u stvaralaštvu ili obožavanju. Prema njihovim tvrdnjama zoroastrijanci nikada Ahrimana ne smatraju stvoriteljem bilo čega. Ustvari, sva bića svijeta – koja su sva stvorenja Ahura Mazde – ili su dobra i korisna i pripadaju skupini sepanta minu (oni koji imaju ćud meleka) ili su loša i čine štetu i pripadaju skupini angre minu (oni koji imaju lošu i ružnu ćud). Ovaj autor smatra da savremeni zoroastrizam, njegov temelj i osnovu čine sljedeća načela:

1. Postojanje i jedinstvo Ahura Mazde;

2. Poslanica i vjerovjesništvo Zaratustrino;

3. Slijeđenje dobra – tj. istine i čistote – jedini je put izbavljenja ljudi;

4. Slijeđenje razuma i razboritosti u toku života;

5. Samokontrola ili vladanje sobom i borba protiv zla;

6. Poniznost, ljubaznost i čista ljubav prema svim stvorenjima;

7. Dostizanje materijalnog i duhovnog savršenstva na osnovu truda i napora na ovom svijetu;

8. Vječnost duše i opstanak čovjeka i nakon smrti;

9. Nagrada za dobra djela i kazna za loša djela u raju i paklu;

10. Proživljenje.

Vjerski obredi zoroastrijanaca

– Zoroastrijanci vatru smatraju svetom i imaju posebne zoroastrijske hramove u kojima se vatra ne gasi i poštuje;

– Za svakog zoroastrijanca je obavezno da se moli Bogu pet puta u toku noći i dana;

– U ovoj religiji održavaju se mnogobrojne svečanosti u raznim godišnjim dobima i na njima se izražava zahvalnost na blagodatima Božijim;

– U ovoj religiji se naglašava pridržavanje etičkih propisa i postoji mnogo etičkih normi.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Mary Boyce, Zoroastrians: Their Religious Beliefs and Practices, prijevod na perzijski jezik Askar Bahrami.

2. Moubad Rustem Šahzadi, Zaratustra i njegova učenja.

3. Mahrdad Bahar, Azijske religije, str. 13-60.

Treći dio

Religije Dalekog istoka

1. Taoizam

2. Konfucijanizam

3. Šintoizam

Trinaesto predavanje

Drevna Kina i taoizam

Jedna od najstarijih civilizacija svijeta je civilizacija Kine, čiji početak povjesničari smještaju u daleku prošlost. Prostor Kine je nekoliko hiljada godina prije nove ere imao poseban vladajući i društveni poredak. Ova stara civilizacija i kultura je iznjedrila i sačuvala dvije od postojećih živih religija svijeta. Drugim riječima, u određenim periodima povijesti ove civilizacije pojavila su se dvojica reformatora ili dvojica mudraca sa dva različita misaona usmjerenja, čija su naučavanja i govori oformili dva religijska sistema. Ova dva mudraca bili su Lao Ce i Konfučije i obojica su rođena u šestom stoljeću prije nove ere u vremenskom razmaku od nekoliko decenija. Oni su ustvari, preuzeli neka mišljenja svoga vremena i dijelom ih preinačili. U svakom slučaju, da bismo proučili ove dvije religije, potrebno je da se sažeto upoznamo sa religijom i kulturom drevne Kine.

Religija u drevnoj Kini Religiju drevne Kine treba smatrati jednom vrstom obožavanja duha, jer je obožavanje i posvećivanje pažnje duhovima, posebno duhovima predaka i poznavanje njihovog uplitanja u svijet i život ljudi, bilo najosnovnije religijsko učenje ove kulture. Smatra se da je u najstarijem kineskom društvu vladao matrijarhat. U ovom vremenu je tkalačko zanimanje bilo obaveza žena i imalo je najveću važnost i zato su obožavan duhovi predaka po majčinoj strani. Oni su vjerovali da duh predaka po majčinoj strani ulazi u tek rođeno dijete. U vremenu nakon toga, možda na početku prvog milenija prije nove ere, ova situacija se promijenila, kovači su dobili prednost nad tkalcima i muškarci su dobili prednost nad ženama. Od ovog trenutka su počeli da se obožavaju preci po očevoj strani. U drevnoj Kini nebo je bilo muškog roda i smatralo se ocem, a zemlja je bila ženskog roda i smatrala se majkom. U periodu matrijarhata zemlji se poklanjala veća pažnja i poštovanje, tako da je majka zemlja bila izvor svih plodova. Ali u kasnijem periodu počela se nebu poklanjati veća pažnja. U religijskom vjerovanju ovog naroda u svijetu postoje dva principa, muški i ženski, jang i jin. Pojavljivanje bića na svijetu je učinak spajanja ova dva principa. Pojave kao što su vanjski oblik stvari, toplota, Sunce, svjetlost i ljeto potiču od muškog principa jang, a pojave kao što su unutarnji oblik stvari, hladnoća, vlažnost, sjenka i zima potiču od ženskog principa jin.

Sljedeće načelo koje je postojalo u religijskom vjerovanju tog naroda bilo je načelo tao. Tao znači staza i put, pod ovim pojmom se misli na kosmičku snagu koja je stvorila red u svijetu. Oni su vjerovali da je princip tao oduvijek i da je njegov zakon zauvijek. Ovaj zakon je potencijalno postojao prije stvaranja sadašnjeg svijeta i pojavio se stvaranjem svijeta. Ovaj put je savršen i postojan tako da, uz vječno planiranje, druga bića dolaze u postojanje u skladu s njim i započinju svoje usavršavanje. U ovoj religiji nekad se govori o jednom osobnom bogu, ali ovaj bog nije imao velikog uticaja u svijetu, duhovi upravljaju stvorenjima svijeta i oni će dobre odvesti nagradi, a zle kazni. Ovaj bog se smatrao vladarom svijeta i njegov jedini posao bio je davanje hanovima (kineskim carevima) imena sinova neba. Zbog ovoga je status i položaj hanova bio jedan nebeski status, koji je njima darovan i narod nije imao pravo da se buni protiv njega. Ako hanovi ne bi izvršavali svoju nebesku obavezu, red u prirodi bi se narušio i velika nesreća spuštala bi se na narod, što je bio znak srdžbe nebesa. U ovom slučaju, narod bi imao pravo da ustane i pobuni se protiv hanova. Smatra se da je nebeski status hanova pred-stavljao temelj vladavine feudalnog poretka u društvu. U prvoj polovini prvog milenija prije nove ere počeo je da slabi društveni i religijski poredak u Kini i društvo je bilo zahvaćeno korupcijom i neredom. U ovom vremenu pojavila su se dvojica mudraca da bi pronašli put reformiranja društva.

Povijest i vjerovanja u taoizmu

Religija tao pripisuje se mudracu po imenu Lao Ce i zato se ponekad naziva Lao Ceova religija. Veoma je malo dostupnih podataka o životu ovog mudraca i to su podaci koji imaju boju i miris jednog mita. Iz ovog razloga su neki poricali historijsko postojanje njegove ličnosti i smatrali su ga mitskom ličnošću. Kako god, Lao Ce rodio se u centralnom dijelu Kine 604. godine prije nove ere. Poslije je dospio na vladarski položaj, ali ga je poslije nekog vremena napustio i osamio se. Umro je 517. godine prije nove ere. Jedan kineski autor ovako o njemu piše: Lao Ce je bio razuman i pobožan čovjek, njegov cilj i način življenja bili su skrivanje sebe i bezimenost. Lao Ce je najveći dio svoga života proveo u mjestu Ču. Kada je predvidio propadanje i korupciju u Ču, napustio je to mjesto i otišao prema granici. Jedan čovjek zadužen za carinu rekao mu je: “Pošto vi želite da idete u mirovinu, ja tražim od vas da zbog mene napišete jednu knjigu.” Poslije toga je Lao Ce napisao knjigu u dva dijela koja sadrži nešto više od pet hiljada riječi i u njoj raspravlja o pojmovima pobožnosti i razumijevanja. (Upravo ta knjiga je postala svetom knjigom ove religije). Potom je napustio to mjesto. Niko ne zna gdje je umro.

(Karus, Zakon razuma i vrline, str. 71-72)

Učenja taoizma

Prvobitno Lao Ceovo učenje više je nalik na jedan filozofski nego na religijski sistem. Smatra se da je ovaj sistem u kasnijim etapama pretrpio velike promjene i dobio je drugačiji izgled. Osnovna načela ove škole su sljedeća:

Osnovni principi taoizma: Kao što je spomenuto riječ tao označava stazu i put. Princip tao je postojao u Kini prije Lao Cea i značio je princip davatelja reda univerzumu, a to je princip koji se naglašava u Lao Ceovim naučavanjima. Sažetak učenja ove škole je u tome da tao ima jedan zakon koji vlada prirodom i čovjek treba da mu se pokorava. Put čovjekovog spasenja jeste u tome da se kreće u skladu sa prirodnim poretkom, koji je tao uspostavio. Ako se kreće suprotno tom zakonu, on ustvari pliva rijekom uzvodno i svoju energiju uzaludno drugima ustupa, jer je suprotstavljen zakonu tao. O značajkama principa tao govori se u svetim tekstova ove religije. Jedna je početna bit koja sve obuhvata, neodređena je i postojala je prije svake pojave neba i zemlje. Kako je samo ona mirna i prazna! Kao je samodovoljna i nepromjenljiva! Svuda je prisutna i beskonačna! Sa svim time, ova mirna praznina postaje majkom svega. Ko znade njezino ime? Samo mogu o svojstvima njezinim govoriti i nazvati je tao. Ovo, iako je veoma neispravno samu nju velikom ću zvati. Ali, koliko je beskrajna njezina veličina! (poput kruga) u daljinu kruži i otuda se ponovo vraća. Kako je veliki tao! Ali, nebo je, također, veliko, i zemlja je, također, velika i savršeni učenjak je isto tako velik. Na zemlji su ove četiri veličine i savršeni učenjak je među njima. Neka ljudi u skladu sa zemaljskim zakonima djeluju, neka zemlja u skladu sa nebeskim zakonima djeluje, neka nebesa u skladu sa zakonima tao djeluju i tao će u skladu sa svojom sudbinom djelovati. Tao sve stvari dovodi u postojanje, daje im oblik, daje im utočište, nadzire ih i daje im opskrbu. Bez prigovora uslužuje i sve stvari vodi ka savršenstvu. Tao je uglavnom neosobno biće i rijetko se o njemu govori kao o nekom biću: Ako mi ispunimo sve ove uvjete, isto tako ćemo postati mirni i bistri kao čistota ispunjena izvorom. Onda mi nećemo prepoznati nikakvog duhovnog pretka, jer niko toga neće dostojan biti, jedino savršeni otac, veliki Tao.Dva principa, jang i jin: Kao što je prethodno rečeno, u religiji drevne Kine postojala su dva principa, muški i ženski

– jang i jin. Svijet je nastao njihovim sjedinjenjem. Ovo učenje se, također, potvrđuje u taoizmu.

Sveti tekstovi: Sveti i glavni tekst ove religije je upravo spis koji se nalazi u tradiciji ove religije, tekst koji je Lao Ce napisao graničaru kada je napuštao grad. Ali, savremeni kritičari odbijaju ovu tvrdnju i porijeklo ove knjige smještaju u raniji period i vjeruju da je ovu knjigu napisalo nekoliko osoba.

Naziv ove knjige je Tao Te Čing i istraživači se ne slažu oko značenja njezinog naslova. Ova knjiga sadrži govore i univerzalne pojmove koji imaju neuređen redoslijed i mjestimično spominje prošlost i život osnivača ove religije. Etički sistem: Taoizam naglašava pridržavanje etičkih načela. Osnovno etičko načelo ove religije je požrtvovanost i opraštanje:

Bit ću dobar i prema onima koji su prema meni dobri, kao prema onima koji nisu prema meni dobri. I tako će sve postati dobro. Prema onima koji su prema meni iskreni i ja ću, također, biti iskren i prema onima koji nisu iskreni prema meni, opet ću biti iskren i tako će sve postati iskreno. I čini dobro onome ko te povrijedio.

Čovjekova sudbina: Kao što je već rečeno, jedan od važnih principa u religiji drevne Kine bilo je vjerovanje da duhovi predaka utiču na svijet i živote pojedinaca. To vjerovanje zahtijeva opstojnost duha nakon smrti. U ovoj vjeri govori se o rajevima i paklovima u kojima će boraviti, nakon sviđanja računa, dobri i zli. U svakom slučaju, u taoizmu postoji mnogo govora o ovome, iako se smatra da se u svetom tekstu ove religije ova tema često ne spominje, već da ova tema u taoizmu potiče iz drugih religija. Taoizam nakon Lao Cea Učenja Lao Cea, koja su u prvoj etapi bila u obliku jedne filozofske škole, u sljedećoj etapi su postala jedna religija u kojoj je prevladavala magija i čarobnjaštvo. Jedan od velikih tumača ove škole, koji je živio otprilike dva stoljeća poslije Lao Cea zvao se Čuang Ce. On kaže: “Ko god se poveže sa suštinom tao postići će vječni život i neće mu moći naštetiti nikakav svirepi niti zajedljivi.” Tema koja je postepeno postala važna u ovoj religiji govorila je o tome kako se može pronaći put za dug životni vijek, a taj put su magija i čarob njaštvo. Ovo je dovelo do toga da su magija, čarobnjaštvo i takve vrste obreda postali učestali u ovoj religiji. U svakom slučaju, ova religija se postepeno, od jedne filozofske škole pretvorila u općeprihvaćenu religiju punu imaginacija i iskrivljenja. Religijski obredi monaha ove religije većinom su neki vid magije i čarobnjaštva. To je bio razlog zašto ova religija danas nema životnosti.16 Broj sljedbenika ove religije je manji od dva miliona i, uglavnom, žive u Kini. Iako su tokom povijesti Kine vladari štitili ovu religiju, ona nikada nije značajnije zaživjela u ovoj zemlji.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, dio “Filozofski i religijski taoizam”, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi.

2. Vehab Vali, “Historija drevne Kine”; Jusuf Ebazeri, “Škola taoizma”u knjizi Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 23-34 i 112-127.

3. Religijski svijet, sv. 2, str. 494-511.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 9.

5. RobertErnest Hume,World’s Living Religions, prijevodnaperzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 7.

6. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 12.

Jedanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja u sikhizmu

Sikhizam je religija koja je u povijesnom smislu nastala nakon svih živih svjetskih religija, jer od njenog osnivanja nije prošlo više od pet stoljeća. Ova religija je nastala u hinduizmu i ustvari, njezino naučavanje je sinteza učenja dvije religije, hinduizma i islama, iako njezini sljedbenici ovu religiju smatraju novom božanskom objavom. Ova religija nema mnogo sljedbenika, između deset i petnaest miliona, od koji 95% živi na sjeverozapadu Indije, području nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka sikhizma

Za proučavanje kolijevke nastanka ove religije potrebno je obratiti pažnju na dvije teme: jedna je stanje hinduizma kada se pojavio sikhizam, a druga je oblik ispovijedanja islama u Indiji tog vremena. Nekad se smatra da su postojeće idolopoklonstvo u hinduističkoj religiji – koje je u tom vremenu imalo jedan neugodan oblik – s jedne strane, i naglašavanje na suhoparnu izvanjsku praksu i ne obraćanje pažnje na sadržaj vjere u obliku ispovijedanja islama koji je postojao u Indiji u tom vremenu, s druge strane, stvorili pogodno tlo za pojavljivanje religije sikhizma. Osnivač ove religije nastoji da naglasi čisti islamski tevhid, a da s druge strane sačuva gnostička učenja hinduizma. Smatra se da je trud za sjedinjenje ove dvije religije započeo prije pojave sikhizma, i da su osobe poput Kebira (1440-1518) uložile u vezi s tim veliki napor. Osnivač sikhizma ustvari nastavlja njihov napor, s tim da oni, za razliku od njega, nisu željeli osnovati novu religiju.

Život osnivača sikhizma

Osnivač sikhizma je čovjek po imenu Nanak. Rodio se u gradiću u blizini Lahorea na sjeverozapadu Indije. Njegovi roditelji bili su hindusi iz druge kaste, prinčevi po porijeklu, koji su radili za jednog muslimanskog feudalca tog vremena i provodili život u siromaštvu. Smatra se da se Nanak u mladosti opirao mnogim vjerskim načelima. U početku, ni u jednom zanimanju kojim bi se pokušao baviti nije postizao uspjeh. Njegovo srce je bilo preokupirano nečim drugim, njegovi duševni preobražaji i unutarnja previranja su narastala sve dok:

Jednog dana, nakon što se okupao u rijeci i izašao van,okrenuo se prema šumi i iščezao. Govore da ga je tu uzelo otkrovenje i obreo se u prisustvu Uzvišenog. Bog mu je poklonio pehar rajskog napitka. Onda mu je rekao: “Ja sam sa tobom. Ja sam tebe i svakoga ko prihvati tvoje ime učinio sretnim. Ustani i idi i ponavljaj Moje sveto ime i drugima, također, naredi da spominju Moje sveto ime. U napuštanju Ovog Svijeta budi postojanog koraka i posveti se sjećanju na Mene. Izgradi kod sebe besprijekornost i čistoću tijela, robovanje Gospodaru i razmišljanje u svijetu. Popij ovaj pehar čistog napitka da bi znak Moga pečata bio na tebi. U tradiciji sikhizma se smatra da je poslije tog božanskoggovora Nanak nadahnut ovom pjesmom: “Bog je jedan i njegovo ime je istina. Gospodar je čist od ljutnje i srdžbe, izuzet od bojazni i straha, živi i samostojni, veliki i ljubazni. Istiniti je postojao oduvijek i postojat će zauvijek, o Nanak. On je bio, jest i bit će.” Nanak je poslije tri dana izašao iz šume i, nakon što je jedan dan šutio obznanio je: “Nije riječ o hinduizmu i islamu”. Potom je započeo predstavljati svoje učenje. On je putovao zajedno sa muzičarom po imenu Mardana i predstavljao svoje učenje. Sebe nazivao guru (učitelj), a svoje učenike sikh (učenik). Propagirao je učenje koje je, s jedne strane bilo sinteza učenja hinduizma i islama, a s druge strane je nastojao da odbaci ono što je, prema njegovom mišljenju, bilo loše u ove dvije religije. On je, u skladu sa ovim, izabrao svoju odjeću koja je bila sinteza odijevanja muslimana i hindusa. Umro je 1538. godine u svojoj 69. godini, nakon dugih putovanja, odgajanja mnogih učenika i sljedbenika. U tradiciji ove religije se prenosi kada je on umro nastao je spor između muslimana i hindusa u skladu sa pravilima koje religije da se Nanak sahrani. Da li da se spali ili da se ukopa? Nanak je oporučio da sljedbenici dvije religije pripreme i postave dva buketa cvijeća, jedan sa lijeve strane, a drugi sa desne strane njegovog tijela i da tako ostave do jutra sljedećeg dana. Neka bude sahranjen u skladu sa propisima onih čije cvijeće bude svježije, tj. propisima te religije. Oni su tako uradili I kada su došli sljedećeg dana, oba buketa cvijeća bila su svježa, dok je tijelo bilo sahranjeno na nebu.

Religija nakon osnivača

Nanak je prije smrti odredio svoga nasljednika. Nanak je bio prvi gur ̄, a njegov nasljednik drugi gur ̄ i tako su određivani sljedeći nasljednici do desetog gur ̄a, koji je bio posljednji među njima. Od Nankovog vremena do petog gur ̄a sljedbenici ove religije živjeli su u miru i slijedili su Nanakovo učenje. Oni nisu bili odvojeni od hindusa i muslimana i posebno su sa muslimanima imali bliske odnose. Ali, u vrijeme petog gur ̄a, jedan događaj prouzročio je da ova religija krene drugim smjerom. Do vremena petog gur ̄a u ovoj religiji nije bilo svetog teksta. Tada je peti guru sakupio Nanakove i pjesme prijašnjih gur ̄a, a također svoje i pjesme još nekih osoba i nazvao ih Grant sahib (Knjiga Božija). Nakon toga neki su ga ogovarali kod muslimanskog vladara, šaha Indije (Akbar, sin Hamajunov), ali ovaj razumni šah, nakon što je pročitao njegovu knjigu nije u njoj našao ništa neispravno. Zato je pohvalio gur ̄a. Poslije šaha, njegov sin Āahangir je uhapsio gur ̄a i on je na kraju umro u zatvoru. Guru je prije hapšenja odredio svoga sina za nasljednika i oporučio mu da oružjem napadne na šaha i da priprema vojsku za očuvanje naroda. On je ovako učinio i nakon toga se ova religija pretvorila u vojnu grupaciju, tako da su naredni gur ̄i nastavili ovaj put i ratovali, sve dok nije došao red na desetog gura. On nije odredio svoga nasljednika i oporučio je svojim sljedbenicima da je ubuduće njihov vođa knjiga Grant sahib. On je odredio posebna vjerska pravila. Naprimjer, posebno obredno pranje koje je poznato kao obredno pranje “ispod mača”, odredio je kao božansku obavezu i sljedbenike je obavezao da se pridržavaju pet stvari koje je sam učinio sloganima, a koji počinju sa slovom “K” na lokalnom jeziku. Ovih pet stvari su: nešišanje kose i brade, češalj, kratke pantalone, željezna narukvica i čelični mač ili handžar.Poslije smrti desetog gur ̄a, sljedbenici ove religije su stalno bili u ratu i sukobu i jedno vrijeme imali su i svoju političku nezavisnost. Njihov posljednji emir predao se Englezima 1849. godine. Smatra se da su u indijskom ustanku učinili velike usluge Englezima. Sljedbenici ove religije bili su često snažne tjelesne građe, a razlog tome je ili razlika u porijeklu ili činjenica da oni nemaju nikakvih zabrana u pogledu jedenja mesa. Ovo obilježje, kao i njihov vojnički duh, bili su razlog zašto su ih u mnogim područjima koristili kao pripadnike sigurnosnih snaga.

Učenja sikhizma

Nanak je ustanovio religijski sistem koji je obuhvaćao mnogobrojna vjerska i praktična učenja. Najvažnija učenja ove religije su sljedeća: Teologija: U ovoj religiji naglašava se vjerovanje u jednog Boga, Boga čije je ime Istiniti i koji ima svoja svojstva. Svojstva ovog boga su slična svojstvima Boga u islamu. Zato se smatra da je Nanak u teološkim učenjima bio pod uticajem islama. Pjesma koju je Nanak ispjevao nakon prvog božanskog govora – koja je prethodno prenesena – na najbolji način pokazuje njegovu teologiju. U svetoj knjizi ove religije postoje mnoge druge rečenice o ovoj temi:

Bog je jedan, i nema boga osim Njega, o brate moj! Ti nemaš saučesnika da bi bio pored Tebe. Koga da zovem drugim bogom? Nema nikoga. U čitavom svijetu postoji samo jedini Bog, bez mahane i čist. Svačije zarobljeništvo i sloboda u Tvojim su rukama, niko se u to ne može uplesti. On čini sve što hoće, niko Mu ne naređuje, On je Vladar i Vladar vladara. Sve je potčinjeno Njegovoj naredbi i volji. Osim toga, teologija ove religije bila je s jednog aspekta i pod uticajem hinduističke religije. U svetoj knjizi ove religije se kaže: “Ti, o veliki Bože! Jedan si, ali su tvoje inkarnacije mnogobrojne.”

Nanak je u pogledu odnosa Boga prema svijetu pod uticajem hinduizma. On kaže da je Bog stvoritelj svijeta, ali je čitav svijet oblik uobrazilje i imaginacije ili maya. Ustvari, čitav svijet i čak i bogovi su, također, inkarnacije Boga. On kaže da su iz ujedinjenosti Boga sa mayom proizašla tri potomka: jedan je Brahma stvoritelj, drugi je Višna čuvar i treći je Šiva uništitelj. Položaj osnivača religije: Nanak je sebe nazvao gur ̄om (učiteljem). Od njega se prenose rečenice da je sebe nazivao nemoćnim i grješnim slugom Božijim10: “Moje mahane nisu izbrojive! Mnogo je mojih grijeha, toliko koliko je vode u morima i okeanima! Podari mi Svoju milost! Podaj mi mrvicu Svoje darežljivosti i oprosta. Izbavi me jer sam poput komadića kamena koji tone.” Također kaže: “Ja dan i noć ozloglašenost stvaram, ja sam nizak i bezvrijedan, ja hlepim prema kući svoga susjeda, strast i srdžba – što su znaci niskosti – u srcu mome prebivaju.”I pored ovoga, njegovi sljedbenici su ga pred kraj života smatrali bogom i spasiteljem: “Ljudi su malo-pomalo na njega gledali kao na jednog boga, zazivali su ga da im oprosti i odvede spasenju.”

Sveti tekstovi: Kao što je istaknuto, ova religija nije imala svetog teksta do petog gur ̄a. Onda je ovaj gur ̄ sakupio pjesme Nanaka, prijašnjih gur ̄a i drugih osoba, tome je dodao svoje pjesme i to je nazvao Grant sahib (Knjiga Božija). Naknadno je deseti gur ̄ ovoj knjizi pridodao i druge pjesme. Ova knjiga ima blizu tri hiljade poetskih stihova. U sikhizmu ovoj knjizi iskazuju posebno poštovanje, tako da je drže danonoćno na posebnim pločama koje se nalaze u hramu, kao da vjeruju u njezinu posebnu osobnost. Smatra se da u hramu svaki dan i noć neko čita ovu knjigu.

Čovjekova sudbina i put izbavljenja: Nanak je u vezi s čovjekovom sudbinom prihvatio hinduističko učenje. Čovjek je zarobljen u krugu reinkarnacije. Njegovu sudbinu u budućem životu određuje karma ili ishod njegovih djela. Ali, čovjek može sebe izbaviti iz ove patnje i doseći nirvanu – što je samo iščeznuće u Istinitom. Ustvari, krajnje izbavljenje zadobiva se spoznajom Istinitog i spominjanjem njegovog imena, ne izvanjskim robovanjima. Naravno, božanska darežljivost i ljubav trebaju obuhvatiti stanje čovjekovo i bez toga čovjek neće nigdje stići. Bogoštovlje i obožavanje: U ovoj religiji bogoštovlje i obožavanje sastoji se jedino u tome da se o Bogu razmišlja i promišlja i da se spominje ime Božije:

Braćo moja, razmišljanje o Uzvišenom jedino je vjerovanje i vjerski obred. Najveća obaveza svih je ponavljanje imena Boga jedinog. Ime veoma čistog Ram14 imaj na umu, sve drugo ostavi. Pažnju svoju ka Bogu usmjeri. U svakom trenu uranjanja i trenutku podizanja ponavljaj ime Njegovo da tvoj duh bude privučen svjetlošću Božijom.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. W. Owen Cole, Sikhism, prijevod na perzijski jezik Firuz Firuznija.

2. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, pogl. 7.

3. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 7.

4. RobertErnestHume,World’sLivingReligions,prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 5.

Dvanaesto predavanje

Pregled povijesti i vjerovanja zoroastrizma

Kada su Arijevci ili indoevropski narodi počeli svoju veliku seobu, jedan njihov ogranak, koji se naziva indoiranski narodi, krenuo je na jug i istok. U određenom periodu, koji nije tačno utvrđen, ovaj narod se podijelio u dvije skupine, jedan dio je otišao u Indiju, a drugi dio je došao na iransku visoravan. Ustvari, zoroastrizam se pojavio među ovim ogrankom Arijevaca. Posebnost ove religije u odnosu na druge svjetske religije jeste u tome da, iako joj je osnivač potpuno poznat, u pogledu vremena i mjesta njegovog rođenja postoje mnoga neslaganja. Ova neslaganja o vremenu i mjestu nastanka zoroastrizma toliko su uzela maha da otežavaju samu raspravu o kolijevci nastanka ove religije.

Kolijevka nastanka zoroastrizma

Budući da nije razjašnjeno tačno vrijeme i mjesto Zaratustrinog rođenja, prilično je teško raspravljati o mjestu pojavljivanja njegove religije. Ipak, istraživači su opisali opće i približne uvjete u Iranu prije Zaratustre. Iran je prije Zaratustre bio mjesto susreta dvije civilizacije sa dvije različite kulture. Jedna je civilizacija i kultura Arijevaca koju su doselili, a druga je civilizacija i kultura domicilnih Iranaca. Smatra se da su doseljeni Arijevci kao i domicilni Iranci – koji su bili uglavnom pod uticajem kulture Mezopotamije – obožavali mnogobrojne bogove. Ta božanstva su bila svojevrsni simboli očitovanja prirode. Arijevski mitovi bili su patrijarhalno usmjereni, dok su u mitovima domicilnog stanovništva Irana i Mezopotamije značajniju ulogu imala ženska božanstva. Poslije su se ove dvije težnje međusobno ispreplele. U indoevropskim legendama vatra je imala veliku važnost i svetost i među ovim narodima su bile raširene vradžbine i čarobnjaštvo. Također, smatra se da su ovi narodi bili podijeljeni na tri klase, svećeničku, ratničku i proizvođačku. U mitovima Mezopotamije svijet nastaje iz prvobitnog haosa i nereda. Ovi narodi vjeruju da su bogovi i antibogovi međusobno suprotstavljeni. Smatra se da su ova vjerovanja vršila međusobni uticaj i pripremila teren za pojavljivanje zoroastrizma. Religija Iranaca prije Zaratustre bila je uglavnom zasnovana na žrtvovanju i to za mnogobrojna božanstva koja su bila simboli prirode, kao što su: nebo, zemlja, Mjesec, Sunce, i sl. I svakome od njih su pripisivali osobnost. Među ovim božanstvima voda i vatra su za Arijevce – koji su živjeli u suhim i hladnim stepama sjevera – bila dva životna elementa, istaknutija od drugih i njima se prinosilo više žrtava. Ovaj narod je vjerovao u život poslije smrti. Oni su prvobitno vjerovali da čovjekova duša, nakon odvajanja od tijela, ostaje na zemlji tri dana, potom ide u svijet mrtvih i njihov život ondje zavisi od poklona koje im daju oni što ostaju. Ali nakon što se iranski ogranak Arijevaca odvojio od drugih, među njima se postepeno pojavilo vjerovanje u raj, pakao, nagradu i kaznu.

Pojava Zaratustre

Kao što je spomenuto, postoji neslaganje među istraživačima o vremenu i mjestu pojave Zaratustre. Isto tako postoji neslaganje u pogledu vremena Zaratustrinog rođenja i to u rasponu od šest hiljada godina prije nove ere, pa do polovine prvog milenija prije nove ere. Tradicionalna predanja zoroastrijanaca smatraju da je Zaratustra živio tri stotine godina prije Aleksandra Makedonskog, što znači od druge polovine sedmog stoljeća do početka šestog stoljeća prije nove ere. Međutim, danas većina historičara daje prednost mišljenju da je to bilo oko hiljadu godina prije nove ere.O mjestu Zaratustrinog rođenja, također, postoje neslaganja. Neki smatraju da je mjesto njegovog rođenja zapad Irana, drugi centralni Iran, a neki opet istok Irana. Ponekad se navode imena određenih gradova i mjest , ali ni za jedno od ovih mišljenja nemamo siguran dokaz. Ono što je nesumnjivo jeste da je mjesto širenja zoroastrijske religije bio istok Irana. U svetim zoroastrijskim tekstovima navode se događaj rođenja i Zaratustrinog djetinjstva zajedno sa mnogim čudima. Iz ovih tekstova se d zaključiti da je Zaratustra od rane mladosti tragao za istinom i da je godinama ulagao napor na tom putu, dok mu se u tridesetoj godini nije pojavio anđeo Vohumana (anđeo dobrog mišljenja) i uputio ga u predvorje Ahura Mazde (stvoritelja velikog svijeta) i tako on dobiva poslanicu da Božiju poruku prenese ljudima. On u početku svoju vjeru predstavlja u gradovima na zapadu i jugu Irana i niko mu ne vjeruje osim malog broja ljudi, sve dok zbog pritiska i uznemiravanja neprijatelj nije iselio na istok Irana, gdje je svoju vjeru predstavio Goštasbu, iranskom padišahu. On je sa svojim dvorjanima prihvatio njegovu religiju, koja se tako spasila od nestanka i postepeno se počela širiti. Zaratustra se trudio u širenju svoje religije sve dok ga na kraju, u sedamdeset i sedmoj godini, nisu ubili Turanci dok je obavljao molitvu.

Nakon Zaratustre

Širenje Zaratustrine religije nakon njegove smrti u Iranu je imalo mnogo uspona i padova. Iz epigrafa koji postoje iz doba Ahemenida može se zaključiti da je službena religija ovog perioda imala zajedničkih elemenata sa Zaratustrinom religijom, ali je s njom imala i nekih različitosti, tako da se smatra da je službena religija ovog perioda bila starija i jednostavnija od Zaratustrine religije. Eškanidski vladari nisu poklanjali značajnu pažnju Zaratustrinoj religiji, ali je nakon njih, u vrijeme Sasanida, ova religija postala službena i vladajuća religija. Sa dolaskom islama i njegovim prihvatanjem od strane većine Iranaca, postepeno se smanjio broj sljedbenika Zaratustre. U ovom periodu jedan broj zoroastrijanaca je preselio iz Irana u Indiju te još i danas tamo žive i nazivaju se Parsi. Danas, broj sljedbenika ove religije u Iranu, Indiji i drugim dijelovima svijeta nije veći od nekoliko stotina hiljada osoba.

Učenja zoroastrizma

Pošto su se zoroastrijski sveti tekstovi pojavili u dvije etape, istraživači vjeruju u postojanje dvije etape razvoja ove religije i dvije vrste naučavanja pripisuju ovim dvjema etapama. Zato ćemo, prije nego što nešto kažemo o naučavanjima ove religije, osvrnuti se na njene svete tekstove.

Sveti tekstovi zoroastrizma

Religijska knjiga zoroastrijanaca naziva se Avesta, što znači znanje. Iz današnje Aveste može se zaključiti da je ova knjiga pretrpjela mnogo izmjena dok nije dobila današnji oblik.

U jednom dijelu ove zbirke kaže se da je prema naredbi Goštasba knjiga Avesta ispisana na dvanaest hiljada kravljih koža u dva primjerka i potom pohranjena u dvije biblioteke. Aleksandar Makedonski je nakon napada na Iran uništio ova dva primjerka. Poslije su neki, u vremenu Eškanida i Sasanida, preostale dijelove te velike knjige skupili, dodajući ono što je ostalo u sjećanjima, da bi tako knjiga dobila sadašnji izgled. Ono što danas imamo pod imenom Avesta odnosi se na ovaj period. Postojeća knjiga dijeli se na pet glavnih dijelova:Jasna znači slavljenje i ima sedamdeset dva poglavlja. Dio pod nazivom Gatha se nalazi u ovom dijelu, odnosi se na samog Zaratustru i u religijskom smislu je vrjedniji od ostalih dijelova Aveste;

Visperad obuhvata trideset dva poglavlja i objašnjava religijske i etičke propise religijskih prvaka;

Jašte znači hvalospjevi i u prošlosti je njihov broj bio u skladu sa brojem dana u mjesecu, ali danas nema više od dvadeset dvije jašte;

Horda-Avesta znači Mala Avesta i obuhvata dnevne molitve, slavljenja, molitve pokajanja i spominjanja, koje zoroastrijanci trebaju svaki dan izgovarati uz posebne obrede;

Vendidad ima značenje knjige i zakona i obuhvata teme o stvaranju svijeta, povijesti seljenja Arijevaca i zakona koji se odnose na zemljoradnju, pravo, čistoću, ukop mrtvih i dr.

Istraživači vjeruju da povijest pojavljivanja Gathe seže u vrijeme samog Zaratustre, jer se u skladu sa zoroastrijskom tradicijom pripisuju lično njemu. Na osnovu toga, prilikom objašnjavanja zoroastrijskih učenja treba uzeti u obzir sljedeće dvije etape:

Prvobitna zoroastrijska religija

U knjizi Gatha, koja se pripisuje samom Zaratustri, postoje naučavanja koja se razlikuju od naučavanja u drugim dijelovima Aveste. Načela ovih naučavanja smatraju se “prijašnjom” ili “prvobitnom” zoroastrijskom religijom, a to su:

– U svijetu postoje dva principa, istina (aš ) i laž, od kojih je prvi simbol reda, istinitosti i pobožnosti, a njezin zemaljski simbol je sveta vatra. Drugi princip je simbol haosa, laži i odsustva pobožnosti. Upravo kao što u mikrosvijetu, tj. u čovjeku postoji potencijalno pobožnost i nepobožnost, koji su u stalnoj borbi u čovjekovoj nutrini, u makrosvijetu postoji, također, ista značajka.

– U ovoj knjizi je naglašeno obožavanje jedinog Boga, Boga koji nekad označava stvoritelja svega postojećeg ili stvoritelja života. Ponekad je Mazda u značenju velikog znalca, a ponekad Ahurda Mazda u značenju stvoritelja velikog znalca. Ovaj veliki i jedini Bog ima dva sina blizanca. Jedan je Sepanta Minu, a drugi Angre Minu ili Ahriman. Prvi je simbol istine, a drugi simbol laži. Isto tako, njih dvojica u mišljenju, govoru i ponašanju predstavljaju dva suprotna pola.10 Sepanta Minu je jedno očitovanje Ahure i na čelu je skupine kojoj pripada šest drugih besmrtnih predstavnika Ahure. Ovih sedam predstavnika, koji su poslije nazvani Emšasepand (besmrtni sveti ili darovatelj mnoštva), ustvari su simboli svojstava Ahura Mazde. Pored toga, Ahriman je, također, stvorio skupinu demona kojima upravlja.

– Borba između sljedbenika istine i sljedbenika laži dešava se u čitavom kosmosu i nastavit će se do uništenja laži. U ovoj borbi svi elementi egzistencije slobodni su u odabiru svoga pravca. Istinska zoroastrijska religija je uputa ljudima, a Ahura Mazda je posljednji sudija.

– Svijet je sastavljen od dva dijela, duhovnog i materijalnog i oba je stvorio Ahura Mazda.

– Bog je čovjeka stvorio razumnog i zato on upravlja svojom voljom. Zaratustra je vjerovjesnik Božiji koji je došao da uputi čovjeka. U svakom vremenu dolaze spasitelji radi čovjekovog upućivanja koji se nazivaju sušjanti (spasitelji).

– Čovjek nakon smrti mora proći most odabira. To je most kojeg ne mogu proći grješnici. Svršetak dobrih će biti u raju, a svršetak zlih će biti u paklu.

Nova zoroastrijska religija

Ono što smo rekli o Zaratustrinim naučavanjima odnosi se na Gathe, dio Aveste koji je stariji od drugih dijelova i pripisuje se samom Zaratustri. Smatra se da su se pojavile sljedeće promjene u drugim dijelovima Aveste u pogledu ovih učenja:

1. Ahura Mazda je izgubio svoje položaj jedinstvenosti i postaje jedno sa Sepanta Minu i nalazi se naspram Ahrimana. Zbog toga se on pretvara u jednog od emšasepandan – koji više nisu predstavnici Ahura Mazde, nego su bliska božanstva – i on stoji na čelu njih;

2. Naspram grupe od sedam emšasepanda nalazi se grupa od sedam demona, na čijem čelu se nalazi Ahriman;

3. Osim emšasepanda postoje mnoga božanstva i ustvari, svaka pojava ima svoje božanstvo. Naravno, neka od ovih božanstava su važnija i imaju uzvišeniji položaj.

Uz sve ono što je rečeno, neki od zoroastrijskih autorasmatraju zlonamjernim ovo razdvajanje i naglašavaju jedinstvo Ahura Mazde i učenje koje kaže da je on stvoritelj svega. Oni dualizam smatraju uvredljivim za zoroastrijance i vjeruju da u zoroastrijskoj religiji postoji etički dualizam, ne dualizam u stvaralaštvu ili obožavanju. Prema njihovim tvrdnjama zoroastrijanci nikada Ahrimana ne smatraju stvoriteljem bilo čega. Ustvari, sva bića svijeta – koja su sva stvorenja Ahura Mazde – ili su dobra i korisna i pripadaju skupini sepanta minu (oni koji imaju ćud meleka) ili su loša i čine štetu i pripadaju skupini angre minu (oni koji imaju lošu i ružnu ćud). Ovaj autor smatra da savremeni zoroastrizam, njegov temelj i osnovu čine sljedeća načela:

1. Postojanje i jedinstvo Ahura Mazde;

2. Poslanica i vjerovjesništvo Zaratustrino;

3. Slijeđenje dobra – tj. istine i čistote – jedini je put izbavljenja ljudi;

4. Slijeđenje razuma i razboritosti u toku života;

5. Samokontrola ili vladanje sobom i borba protiv zla;

6. Poniznost, ljubaznost i čista ljubav prema svim stvorenjima;

7. Dostizanje materijalnog i duhovnog savršenstva na osnovu truda i napora na ovom svijetu;

8. Vječnost duše i opstanak čovjeka i nakon smrti;

9. Nagrada za dobra djela i kazna za loša djela u raju i paklu;

10. Proživljenje.

Vjerski obredi zoroastrijanaca

– Zoroastrijanci vatru smatraju svetom i imaju posebne zoroastrijske hramove u kojima se vatra ne gasi i poštuje;

– Za svakog zoroastrijanca je obavezno da se moli Bogu pet puta u toku noći i dana;

– U ovoj religiji održavaju se mnogobrojne svečanosti u raznim godišnjim dobima i na njima se izražava zahvalnost na blagodatima Božijim;

– U ovoj religiji se naglašava pridržavanje etičkih propisa i postoji mnogo etičkih normi.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Mary Boyce, Zoroastrians: Their Religious Beliefs and Practices, prijevod na perzijski jezik Askar Bahrami.

2. Moubad Rustem Šahzadi, Zaratustra i njegova učenja.

3. Mahrdad Bahar, Azijske religije, str. 13-60.

Treći dio

Religije Dalekog istoka

1. Taoizam

2. Konfucijanizam

3. Šintoizam

Trinaesto predavanje

Drevna Kina i taoizam

Jedna od najstarijih civilizacija svijeta je civilizacija Kine, čiji početak povjesničari smještaju u daleku prošlost. Prostor Kine je nekoliko hiljada godina prije nove ere imao poseban vladajući i društveni poredak. Ova stara civilizacija i kultura je iznjedrila i sačuvala dvije od postojećih živih religija svijeta. Drugim riječima, u određenim periodima povijesti ove civilizacije pojavila su se dvojica reformatora ili dvojica mudraca sa dva različita misaona usmjerenja, čija su naučavanja i govori oformili dva religijska sistema. Ova dva mudraca bili su Lao Ce i Konfučije i obojica su rođena u šestom stoljeću prije nove ere u vremenskom razmaku od nekoliko decenija. Oni su ustvari, preuzeli neka mišljenja svoga vremena i dijelom ih preinačili. U svakom slučaju, da bismo proučili ove dvije religije, potrebno je da se sažeto upoznamo sa religijom i kulturom drevne Kine.

Religija u drevnoj Kini Religiju drevne Kine treba smatrati jednom vrstom obožavanja duha, jer je obožavanje i posvećivanje pažnje duhovima, posebno duhovima predaka i poznavanje njihovog uplitanja u svijet i život ljudi, bilo najosnovnije religijsko učenje ove kulture. Smatra se da je u najstarijem kineskom društvu vladao matrijarhat. U ovom vremenu je tkalačko zanimanje bilo obaveza žena i imalo je najveću važnost i zato su obožavan duhovi predaka po majčinoj strani. Oni su vjerovali da duh predaka po majčinoj strani ulazi u tek rođeno dijete. U vremenu nakon toga, možda na početku prvog milenija prije nove ere, ova situacija se promijenila, kovači su dobili prednost nad tkalcima i muškarci su dobili prednost nad ženama. Od ovog trenutka su počeli da se obožavaju preci po očevoj strani. U drevnoj Kini nebo je bilo muškog roda i smatralo se ocem, a zemlja je bila ženskog roda i smatrala se majkom. U periodu matrijarhata zemlji se poklanjala veća pažnja i poštovanje, tako da je majka zemlja bila izvor svih plodova. Ali u kasnijem periodu počela se nebu poklanjati veća pažnja. U religijskom vjerovanju ovog naroda u svijetu postoje dva principa, muški i ženski, jang i jin. Pojavljivanje bića na svijetu je učinak spajanja ova dva principa. Pojave kao što su vanjski oblik stvari, toplota, Sunce, svjetlost i ljeto potiču od muškog principa jang, a pojave kao što su unutarnji oblik stvari, hladnoća, vlažnost, sjenka i zima potiču od ženskog principa jin.

Sljedeće načelo koje je postojalo u religijskom vjerovanju tog naroda bilo je načelo tao. Tao znači staza i put, pod ovim pojmom se misli na kosmičku snagu koja je stvorila red u svijetu. Oni su vjerovali da je princip tao oduvijek i da je njegov zakon zauvijek. Ovaj zakon je potencijalno postojao prije stvaranja sadašnjeg svijeta i pojavio se stvaranjem svijeta. Ovaj put je savršen i postojan tako da, uz vječno planiranje, druga bića dolaze u postojanje u skladu s njim i započinju svoje usavršavanje. U ovoj religiji nekad se govori o jednom osobnom bogu, ali ovaj bog nije imao velikog uticaja u svijetu, duhovi upravljaju stvorenjima svijeta i oni će dobre odvesti nagradi, a zle kazni. Ovaj bog se smatrao vladarom svijeta i njegov jedini posao bio je davanje hanovima (kineskim carevima) imena sinova neba. Zbog ovoga je status i položaj hanova bio jedan nebeski status, koji je njima darovan i narod nije imao pravo da se buni protiv njega. Ako hanovi ne bi izvršavali svoju nebesku obavezu, red u prirodi bi se narušio i velika nesreća spuštala bi se na narod, što je bio znak srdžbe nebesa. U ovom slučaju, narod bi imao pravo da ustane i pobuni se protiv hanova. Smatra se da je nebeski status hanova pred-stavljao temelj vladavine feudalnog poretka u društvu. U prvoj polovini prvog milenija prije nove ere počeo je da slabi društveni i religijski poredak u Kini i društvo je bilo zahvaćeno korupcijom i neredom. U ovom vremenu pojavila su se dvojica mudraca da bi pronašli put reformiranja društva.

Povijest i vjerovanja u taoizmu

Religija tao pripisuje se mudracu po imenu Lao Ce i zato se ponekad naziva Lao Ceova religija. Veoma je malo dostupnih podataka o životu ovog mudraca i to su podaci koji imaju boju i miris jednog mita. Iz ovog razloga su neki poricali historijsko postojanje njegove ličnosti i smatrali su ga mitskom ličnošću. Kako god, Lao Ce rodio se u centralnom dijelu Kine 604. godine prije nove ere. Poslije je dospio na vladarski položaj, ali ga je poslije nekog vremena napustio i osamio se. Umro je 517. godine prije nove ere. Jedan kineski autor ovako o njemu piše: Lao Ce je bio razuman i pobožan čovjek, njegov cilj i način življenja bili su skrivanje sebe i bezimenost. Lao Ce je najveći dio svoga života proveo u mjestu Ču. Kada je predvidio propadanje i korupciju u Ču, napustio je to mjesto i otišao prema granici. Jedan čovjek zadužen za carinu rekao mu je: “Pošto vi želite da idete u mirovinu, ja tražim od vas da zbog mene napišete jednu knjigu.” Poslije toga je Lao Ce napisao knjigu u dva dijela koja sadrži nešto više od pet hiljada riječi i u njoj raspravlja o pojmovima pobožnosti i razumijevanja. (Upravo ta knjiga je postala svetom knjigom ove religije). Potom je napustio to mjesto. Niko ne zna gdje je umro.

(Karus, Zakon razuma i vrline, str. 71-72)

Učenja taoizma

Prvobitno Lao Ceovo učenje više je nalik na jedan filozofski nego na religijski sistem. Smatra se da je ovaj sistem u kasnijim etapama pretrpio velike promjene i dobio je drugačiji izgled. Osnovna načela ove škole su sljedeća:

Osnovni principi taoizma: Kao što je spomenuto riječ tao označava stazu i put. Princip tao je postojao u Kini prije Lao Cea i značio je princip davatelja reda univerzumu, a to je princip koji se naglašava u Lao Ceovim naučavanjima. Sažetak učenja ove škole je u tome da tao ima jedan zakon koji vlada prirodom i čovjek treba da mu se pokorava. Put čovjekovog spasenja jeste u tome da se kreće u skladu sa prirodnim poretkom, koji je tao uspostavio. Ako se kreće suprotno tom zakonu, on ustvari pliva rijekom uzvodno i svoju energiju uzaludno drugima ustupa, jer je suprotstavljen zakonu tao. O značajkama principa tao govori se u svetim tekstova ove religije. Jedna je početna bit koja sve obuhvata, neodređena je i postojala je prije svake pojave neba i zemlje. Kako je samo ona mirna i prazna! Kao je samodovoljna i nepromjenljiva! Svuda je prisutna i beskonačna! Sa svim time, ova mirna praznina postaje majkom svega. Ko znade njezino ime? Samo mogu o svojstvima njezinim govoriti i nazvati je tao. Ovo, iako je veoma neispravno samu nju velikom ću zvati. Ali, koliko je beskrajna njezina veličina! (poput kruga) u daljinu kruži i otuda se ponovo vraća. Kako je veliki tao! Ali, nebo je, također, veliko, i zemlja je, također, velika i savršeni učenjak je isto tako velik. Na zemlji su ove četiri veličine i savršeni učenjak je među njima. Neka ljudi u skladu sa zemaljskim zakonima djeluju, neka zemlja u skladu sa nebeskim zakonima djeluje, neka nebesa u skladu sa zakonima tao djeluju i tao će u skladu sa svojom sudbinom djelovati. Tao sve stvari dovodi u postojanje, daje im oblik, daje im utočište, nadzire ih i daje im opskrbu. Bez prigovora uslužuje i sve stvari vodi ka savršenstvu. Tao je uglavnom neosobno biće i rijetko se o njemu govori kao o nekom biću: Ako mi ispunimo sve ove uvjete, isto tako ćemo postati mirni i bistri kao čistota ispunjena izvorom. Onda mi nećemo prepoznati nikakvog duhovnog pretka, jer niko toga neće dostojan biti, jedino savršeni otac, veliki Tao.Dva principa, jang i jin: Kao što je prethodno rečeno, u religiji drevne Kine postojala su dva principa, muški i ženski

– jang i jin. Svijet je nastao njihovim sjedinjenjem. Ovo učenje se, također, potvrđuje u taoizmu.

Sveti tekstovi: Sveti i glavni tekst ove religije je upravo spis koji se nalazi u tradiciji ove religije, tekst koji je Lao Ce napisao graničaru kada je napuštao grad. Ali, savremeni kritičari odbijaju ovu tvrdnju i porijeklo ove knjige smještaju u raniji period i vjeruju da je ovu knjigu napisalo nekoliko osoba.

Naziv ove knjige je Tao Te Čing i istraživači se ne slažu oko značenja njezinog naslova. Ova knjiga sadrži govore i univerzalne pojmove koji imaju neuređen redoslijed i mjestimično spominje prošlost i život osnivača ove religije. Etički sistem: Taoizam naglašava pridržavanje etičkih načela. Osnovno etičko načelo ove religije je požrtvovanost i opraštanje:

Bit ću dobar i prema onima koji su prema meni dobri, kao prema onima koji nisu prema meni dobri. I tako će sve postati dobro. Prema onima koji su prema meni iskreni i ja ću, također, biti iskren i prema onima koji nisu iskreni prema meni, opet ću biti iskren i tako će sve postati iskreno. I čini dobro onome ko te povrijedio.

Čovjekova sudbina: Kao što je već rečeno, jedan od važnih principa u religiji drevne Kine bilo je vjerovanje da duhovi predaka utiču na svijet i živote pojedinaca. To vjerovanje zahtijeva opstojnost duha nakon smrti. U ovoj vjeri govori se o rajevima i paklovima u kojima će boraviti, nakon sviđanja računa, dobri i zli. U svakom slučaju, u taoizmu postoji mnogo govora o ovome, iako se smatra da se u svetom tekstu ove religije ova tema često ne spominje, već da ova tema u taoizmu potiče iz drugih religija. Taoizam nakon Lao Cea Učenja Lao Cea, koja su u prvoj etapi bila u obliku jedne filozofske škole, u sljedećoj etapi su postala jedna religija u kojoj je prevladavala magija i čarobnjaštvo. Jedan od velikih tumača ove škole, koji je živio otprilike dva stoljeća poslije Lao Cea zvao se Čuang Ce. On kaže: “Ko god se poveže sa suštinom tao postići će vječni život i neće mu moći naštetiti nikakav svirepi niti zajedljivi.” Tema koja je postepeno postala važna u ovoj religiji govorila je o tome kako se može pronaći put za dug životni vijek, a taj put su magija i čarob njaštvo. Ovo je dovelo do toga da su magija, čarobnjaštvo i takve vrste obreda postali učestali u ovoj religiji. U svakom slučaju, ova religija se postepeno, od jedne filozofske škole pretvorila u općeprihvaćenu religiju punu imaginacija i iskrivljenja. Religijski obredi monaha ove religije većinom su neki vid magije i čarobnjaštva. To je bio razlog zašto ova religija danas nema životnosti.16 Broj sljedbenika ove religije je manji od dva miliona i, uglavnom, žive u Kini. Iako su tokom povijesti Kine vladari štitili ovu religiju, ona nikada nije značajnije zaživjela u ovoj zemlji.

Za detaljnije proučavanje pogledati sljedeće izvore:

1. Friedhelm Hardy, The Religions of Asia, dio “Filozofski i religijski taoizam”, prijevod na perzijski jezik Abdurrahim Gavahi.

2. Vehab Vali, “Historija drevne Kine”; Jusuf Ebazeri, “Škola taoizma”u knjizi Religije drevnog svijeta, sv. 1, str. 23-34 i 112-127.

3. Religijski svijet, sv. 2, str. 494-511.

4. John B. Noss, A History of the World’s Religions, prijevod na perzijski jezik Ali Asgar Hikmet, pogl. 9.

5. RobertErnest Hume,World’s Living Religions, prijevodnaperzijski jezik Abdurrahim Gavahi, pogl. 7.

6. Shallay Felicien, A Brief History of the Great Religions, prijevod na perzijski jezik Manočer Hodajar Mohebbi, pogl. 12.


4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14