Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Poslanikovo naslijeđe unucima

Kada je hazreti Fatima, prvakinja žena svijeta, postala svjesna da se bliži susret njenog oca s Gospodarom, ona je dovela svoje sinove, Hasana i Husejna, do njega i rekla:

يَا رَسُولَ اللَّهِ، هَذَانِ‏ ابْنَاكَ‏ فَوَرِّثْهُمَا شَيْئاً. فَقَالَ: أَمَّا الْحَسَنُ، فَإِنَّ لَهُ هَيْبَتِي وَ سُؤْدُدِي وَ أَمَّا الْحُسَيْنُ، فَإِنَّ لَهُ شَجَاعَتِي وَ جُودِي.

„O, Allahov Poslaniče, ova dvojica su tvoji sinovi pa im podari nešto u naslijeđe.“ Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Hasanu – moje strahopoštovanje i poglavarstvo, a Husejnu – moja hrabrost i darežljivost.“

Poslanikove preporuke za njegove unuke

Poslanik, s.a.v.a., je tri dana prije svog preseljenja poručio imamu Aliju da pazi na njegove unuke, rekavši mu:

سَلَامٌ عَلَيْكَ، يَا أَبَا الرَّيْحَانَتَيْنِ،‏ أُوصِيكَ بِرَيْحَانَتَيَّ مِنَ الدُّنْيَا، فَعَنْ قَلِيلٍ يَنْهَدُّ رُكْنَاكَ وَ اللَّهُ خَلِيفَتِي عَلَيْكَ.

„Neka je mir na tebe, o, oče dva mirisna cvijeta. Poručujem ti u vezi s moja dva mirisna cvijeta iz ovog svijeta da će se uskoro srušiti tvoja dva oslonca, a Allah je moj zamjenik s tobom.“ Kada je Poslanik, s.a.v.a., preselio, imam Ali je rekao: „Ovo je jedan od ta dva oslonca o kojima mi je Poslanik govorio“, a kada je hazreti Fatima preselila, imam Ali je rekao: „Ovo je drugi od ta dva oslonca o kojima mi je Poslanik govorio.“

Poslanikova bol za imamom Husejnom

Imam Husejn je došao kod Poslanika, s.a.v.a., kada je već bio teško bolestan pred smrt, a on ga je, ugledavši ga, privio na svoja prsa i počeo govoriti: „Šta ja imam s Jezidom? Neka Allah udalji blagodati od njega“, pa se onesvijestio i tako je dugo ostao. Kada je došao svijesti, počeo je ljubiti Husejna i dok su mu suze lile obećao mu je:

أَمَا إِنَّ لِي وَ لِقَاتِلِكَ مَوْقِفاً بَينَ يَدَيِ اللهِ، عَزَّ وَ جَلَّ.

„Doista ću pred Svevišnjim Allahom zadržati tvog ubicu.“

U zadnjim trenucima njegovog časnog života njegova dva unuka su plačući pali po njemu, a on ih je obasuo poljupcima, pa kada ih je otac, Zapovjednik vjernih, htio udaljiti od njega, Poslanik, s.a.v.a., nije dozvolio govoreći:

دَعْهُمَا يَتَمَتَّعَانِ مِنِّي وَ أَتَمَتَّعُ مِنْهُمَا، فَإِنَّهُ سَيُصِيبُهُمَا بَعْدِي إِثْرَةٌ.‏

„Ostavi ih da se opskrbe od mene, a i ja da se opskrbim od njih, jer će ih nakon mog odlaska pogoditi nepravda.“

Zatim se obratio prisutnima:

أَيُّهَا النَّاسُ، قَدْ خَلّّفْتُ‏ فِيكُمْ‏ كِتَابَ‏ اللّهِ‏ وَ عِتْرَتِي أَهْلَ بَيتِي، فَالْمُضَيِّعُ لِكِتَابِ اللّهِ، تَعَالَى، كَالْمُضَيِّعِ لِسُنَّتِي، وَ الْمُضَيِّعُ لِسُنَّتِي كَالْمُضَيِّعِ لِعِتْرَتِي، أَمَا إِنَّ ذَلِكَ لَنْ يَفْتَرِقَ حَتَّى اللِّقَاءِ عَلَى الْحَوْضِ.

„Ostavljam među vama Allahovu knjigu i moju porodicu. Ko zanemari Allahovu knjigu je isti kao onaj koji zanemari moju porodicu, a ko zanemari moju porodicu je isti kao onaj koji zanemari Allahovu knjigu. To dvoje se neće razdvojiti sve dok ne dođu kod mene na vrelo.“

Imam Husejn u vrijeme halifa

U vrijeme Ebu Bekra

Doista, Ehli bejt, a.s., i među njima Hasan i Husejn, bili su pogođeni tragedijom preseljenja Poslanika, s.a.v.a. Bol nedaće još je vladao u njihovim srcima i još su bili zauzeti opremanjem najvećeg vjerovjesnika koji se pojavio u ljudskoj historiji kada im je upućen još jedan udarac koji je udvostučio njihove boli i uništio sve nade koje je Allahov Poslanik bio usadio u njihove duše i duše ummeta. To je bilo nezakonito prisvajanje hilafeta, udaljavanje imama Alija s pozornice vođstva i uzurpiranje mjesta na koje ga je po Božijoj zapovijedi bio postavio Poslanik.

Ovaj siloviti udarac je bio početak niza uznemiravanja i potlačenosti koje je vladajuća linija nametnula Poslanikovoj porodici poslije njega kako bi ostvarili njihovo potpuno otuđenje i udaljavanje s mjesta vođstva poslije Allahovog Poslanika.

Bol zbog šehadeta hazreti Fatime

Preseljenje Božijeg Poslanika je ostavilo bolan trag na časnu dušu imama Husejna, a on tada nije još bio napunio ni osam godina.

Nije prošlo dugo vremena, a Husejn je ponovo ostao ožalošćen, sada šehadetom svoje majke Fatime, kćeri Allahovog Poslanika, i to na tragičan način – nakon što je pretrpjela nepravdu, nasilje i bol zbog uzurpiranja njenog prava u danima nakon preseljenja svog oca. Majčini problemi su ostavljali uticaj na njegovu nježnu dušu jer kad god je pogledao svoju majku nakon preseljenja njenog oca, vidio ju je uplakanu, tužnu i slomljenog srca.

Preneseno je da hazreti Fatima nakon smrti svog oca neprestano bila povezane glave, omršalog tijela, krhke građe, uplakanih očiju, izgorenog srca, stalno je padala u nesvijest i govorila je svojim sinovima: „Gdje je vaš otac koji vas je uvažavao i stalno vas nosio? Gdje je vaš otac koji se od svih ljudi najviše brinuo za vas pa nije dozvoljavao da hodate po zemlji? Ne vidim ga da ikad više otvara ova vrata i da vas stavlja na svoja ramena, kako je stalno radio.“

Preneseno je da hazreti Fatima nakon preseljenja oca vodila sa sobom Hasana i Husejna na Bekij, gdje je ostajala plačući do uvečer, a onda bi dolazio Zapovjednik vjernih da ih vodi kući.

Prenosioci su detaljno od Esme bint Umejs prenijeli događaj šehadeta hazreti Fatime. U tim predajama stoji i to da su Hasan i Husejn ušli u kuću, malo nakon preseljenja njihove majke, pa upitali: „O, Esma, šta je razlog da naša majka u ovo vrijeme spava?“ Ona je odgovorila: „Sinovi Allahovog Poslanika, vaša majka ne spava, već je njena duša napustila ovaj svijet“, na što je Hasan pao po njoj i počeo je ljubiti govoreći: „O, majko, pričaj sa mnom prije nego što mi duša napusti tijelo.“ Esma je govorila da je Husejn prišao ljubiti njene noge govoreći: „Majko, ja sam, tvoj sin Husejn. Pričaj sa mnom prije nego što mi se srce rascijepi i umrem.“ Esma im je govorila: „Sinovi Allahovog Poslanika, idite do vašeg oca Alija i obavijestite ga o smrti vaše majke.“ Izašli su i kada su došli blizu džamije, počeli su glasno plakati, pa su svi ashabi pritrčali pitajući: „Šta vas je rasplakalo, sinovi Allahovog Poslanika? Neka Allah ne uplače vaše oči.“

U drugoj predaji je preneseno da je Zapovjednik vjernih, nakon što je završio gasuljenje hazreti Fatime, glasno rekao:

يَا أُمَّ كُلْثُومٍ يَا زَيْنَبُ يَا سُكَينَةُ يَا فِضَّةُ يَا حَسَنُ يَا حُسَيْنُ هَلُمُّوا تَزَوَّدُوا مِنْ أُمِّكُمْ فَهَذَا الْفِرَاقُ وَ اللِّقَاءُ فِي الْجَنَّةِ.

„O, Umm Kulsum, o, Zejneb, Sukejna, Fidda, Hasane, Husejne! Dođite i oprostite se od vaše majke – ovo je rastanak, a susret će biti u Džennetu.“ Hasan i Husejn su onda prišli vičući:

وَا حَسْرَتَا، لَا تَنْطَفِئُ أَبَداً مِنْ فَقْدِ جَدِّنَا مُحَمَّدٍ الْمُصْطَفَى وَ أُمِّنَا فَاطِمَةَ الزَّهْرَاءِ!

„O, žalosti koja nikada neće prestati od gubitka našeg djeda Muhammeda Mustafe i naše majke Fatime Zehre!“, pa je rekao Zapovjednik vjernih, Ali:

إِنِّي أُشْهِدُ اللَّهَ أَنَّهَا قَدْ حَنَّتْ‏ وَ أَنَّتْ‏ وَ مَدَّتْ يَدَيْهَا وَ ضَمَّتْهُمَا إِلَى صَدْرِهَا مَلِيّاً وَ إِذَا بِهَاتِفٍ مِنَ السَّمَاءِ يُنَادِي، يَا أَبَا الْحَسَنِ، ارْفَعْهُمَا عَنْهَا، فَلَقَدْ أَبْكَيَا، وَ اللَّهِ، مَلَائِكَةَ السَّمَاوَاتِ.

„Doista, ja uzimam za svjedoka Allaha da se ona smilovala na njih, jecala, pružila svoje ruke i privila njih dvojicu na svoja prsa, kada je odjednom glasnik s neba pozvao: ,O, Ebu Hasane, podigni ih. Doista su rasplakali, tako mi Allaha, meleke na nebesima.‘“

U većini predaja se spominje da su Hasan i Husejn klanjali dženazu svojoj majci, a gasuljenje i stavljanje u ćefine je obavio Zapovjednik vjernih – skupa s Hasanom i Husejnom ju je iznio iz njene kuće po noći i obavili su dženazu namaz...

Zaista su Husejna za kratko vrijeme snašle dvije velike žalosti zbog dva velika i bolna događaja: prvi je bio preseljenje njegovog djeda, Allahovog Poslanika, a drugi šehadet njegove majke Fatime, Poslanikove kćerke, nakon što su joj učinjene razne vrste nepravdi i nasilja. Kada na to dodamo tragediju uzurpiranja prava njegovog oca, Zapovjednika vjernih, i njegovo udaljavanje s političke scene kako bi ostao usamljen u svojoj kući, postaju jasne težine iskušenja i nedaća koje su bile opkolile Husejna, a on je tada još bio dijete.

Nedaće imama Husejna su se produbile zbog različitih vrsta zapreka koje je linija hilafeta nametnula Poslanikovim ashabima vjernim njegovoj poslaničkoj liniji, a Aliju ibn ebi Talibu, Zapovjedniku vjernih posebno, kao što je zabrana da petina i ostala imovinska prava stignu do njega, što se jasno očituje u nacionalizaciji imovine Fedek, čiji je jedan od ciljeva bilo izvršenje finansijskog pritiska na Poslanikovu porodicu i djecu Zapovjednika vjernih.

U vrijeme Omera ibn Hattaba

U vrijeme Omera ibn Hattaba zapreke su dobile opasnije dimenzije pa su historičari spomenuli i da je Omer zabranio Poslanikovim ashabima izlazak iz Medine bez njegove dozvole. Ova zabrana se odnosila i na Zapovjednika vjernih, Alija ibn ebi Taliba, i to je predstavljalo novi vid pritisaka izvršenih na časnu porodicu Objave.

Ovakva nasilnička postupanja i nepravedni stavovi doveli su do toga da se Zapovjednik vjernih Ali udalji i zatvori u svoju kuću, što je za posljedicu imalo sklanjanje s političkih i društvenih polja do te mjere da je postao potpuno zaboravljen. Halifa se ponekad u nekim pitanjima obraćao Imamu i možda je razlog što ga nije udaljio iz Medine bio upravo to što mu je trebao u nekim pitanjima koja su se po prvi put pojavljivala pred halifom, a niko osim imama Alija nije bio u stanju da ponudi prihvatljivo rješenje za njih.

Zapovjednik vjernih je čvrstom mudrošću i lijepim strpljenjem pritajio svoju srdžbu, prelazeći preko toga što je Omer nakon Ebu Bekra nezakonito i neutemeljeno prisvojio njegova prava, a Husejn je u svemu tome živio s očevim bolom i vidio kako se on odnosi prema dešavanjima, istovremeno zabrinut za islamski ummet i njegovu sudbinu. Imam Husejn se prisjećao kako je Allahov Poslanik davao Aliju prednost nad svim drugim i koliko puta je poručivao ummetu kako da se odnosi prema njemu. Međutim, udaljen sa svog mjesta, njemu nije bilo preostalo ništa drugo osim da prekrije svoja osjećanja.

Preneseno je da je jednom Omer držao govor na minberu i nije ni primijetio Husejna dok se ovaj nije bio već popeo kod njega glasno mu govoreći:

انْزِلْ عَنْ مِنْبَرِ أَبِي وَ اذْهَبْ إِلِى مِنْبَرِ أَبِيكَ!

„Silazi s minbera moga oca i idi na minber svog oca!“ Omer se iznenadio i zbunio i počeo potvrđivati njegove riječi: „U pravu si, moj otac nije imao minber.“ Uzeo ga je, stavio pored sebe i počeo ga ispitivati ko ga je nagovorio da to uradi, a imam Husejn mu je odgovorio:

وَ اللّهِ، مَا عَلَّمَنِي أَحَدٌ!

„Tako mi Allaha, niko me tome nije naučio.“

Pravda je zahtijevala da se Omer ne zadovolji samo verbalnim potvrđivanjem Husejnovih riječi nego i da mu vrati njegovo pravo u Fedeku i hums (petinu) te da vrati pravo njegovog oca na hilafet radi pokornosti Allahu i Poslaniku. Preneseno je da je Omer bio zaokupljen imamom Husejnom, i čak je tražio od njega da mu se obrati kada bi mu se nešto desilo. Husejn je tako jednom krenuo kod njega, i to u vrijeme kad je i Muavija bio tamo. Husejn je vidio Omerovog sina Abdullaha pa je tražio od njega dozvolu da uđe, ali ovaj mu nije dozvolio pa se vratio. Sutradan ga je Omer sreo i upitao: „Šta te spriječilo da dođeš kod mene, Husejne.“ Husejn mu je odvratio:

إِنِّي جِئْتُ‏ وَ أَنْتَ‏ خَالٍ‏ بِمُعَاوِيَةَ، فَرَجَعْتُ مَعَ ابْنِ عُمَرَ.

„Ja sam došao, ali ti si se bio osamio s Muavijom pa sam se vratio s Omerovim sinom.“ Omer je rekao:

أَنْتَ أَحَقُّ مِنِ ابْنِ عُمَرَ، فَإِنَّمَا أَنْبَتَ مَا تَرَى فِي رُءُوسِنَا اللّهُ، ثمَُّ أَنْتُمْ.

„Ti si preči od Omerovog sina. Doista, ono što vidiš u našim glavama prvo je posijao Allah, onda vi.“

U vrijeme Osmana

Imam Husejn je, ukrašen čudom poslanstva, učtivošću vjerovjesništva i uzvišenim vrlinama, bio u trećoj desetini svog života, u dobu zrelosti, kada je doživio teškoće svog oca i vidio kako političke igre mijenjaju boju, a sve sa samo jednim ciljem: da Ali i njegovi sinovi ne preuzmu vođstvo islamske države, već da se hilafet udalji od njih. Hattabov sin nije bio zadovoljan nepodnošljivim nametima, svojim surovostima u stavovima i prirodi te pogrešnim idžtihadima, sve dok ummet nije uvalio u šestočlansku šuru iz koje je proizašao Osmanov hilafet.

Imam Ali, Zapovjednik vjernih, opisao je ovaj period dajući prednost dobrobiti vjere i ummeta nad svojim vlastitim pravom na vođstvo pa se strpio gorko i čak rekao:

فَصَبَرْتُ،‏ وَ فِي‏ الْعَيْنِ‏ قَذًى‏ وَ فِي الْحَلْقِ شَجًا، أَرَى تُرَاثِي نَهْباً، حَتَّى إِذَا مَضَى الْأَوَّلُ لِسَبِيلِهِ، فَأَدْلَى بِهَا إِلَى عُمَرَ مِنْ بَعْدِهِ، فَيَا عَجَباً بَيْنَا هُوَ يَسْتَقِيلُهَا فِي حَيَاتِهِ، إِذْ عَقَدَهَا لِآخَرَ بَعْدَ وَفَاتِهِ لِشَدِّ مَا تَشَطَّرَا ضَرْعَيْهَا! ثُمَّ تَمَثَّلَ بِقَوْلِ الْأَعْشَى:‏

شَتَّانَ مَا يَوْمِي عَلَى كُورِهَاوَ يَوْمُ حَيَّانَ أَخِي جَابِرٍ

فَصَيَّرَهَا فِي نَاحِيَةٍ خَشْنَاءَ يَجْفُو مَسُّهَا وَ يَغْلُظُ كَلْمُهَا وَ يَكْثُرُ الْعِثَارُ فِيهَا،...فَصَبَرْتُ عَلَى طُولِ الْمُدَّةِ وَ شِدَّةِ الْمِحْنَةِ حَتَّى إِذَا مَضَى لِسَبِيلِهِ، فَجَعَلَهَا شُورَى فِي جَمَاعَةٍ، زَعَمَ أَنِّي أَحَدُهُمْ! فَيَا لَلَّهِ وَ لِلشُّورَى، مَتَى اعْتَرَضَ الرَّيْبُ فِيَّ مَعَ الْأَوَّلِ مِنْهُمْ حَتَّى صِرْتُ أُقْرَنُ إِلَى هَذِهِ النَّظَائِرِ؟

„... Odlučio sam se, zato, na strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim, ali je onda nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu... Taj (prvi) je prepustio hilafet prirodi okrutnoj, čije ranjavanje je bilo oštro, dodir grub, propusti obilni, a takvi su bili i izgovori za njih... Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, do onda kada je otišao putem svojim stavio ga u skupinu, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem?! Kad li se desila sumnja u vezi mene u upoređivanju s prvim od njih pa da budem stavljen ravan sa sličnim ovima?“

Iskušenje Ehli bejta se uvećalo, a teškoće u njihovoj dužnosti se udvostručile s novim zastranjenostima u vezi s hilafetom, koje su zahtijevale viši i veći trud kako se ne bi izgubio i ummet i poslanica. Posebno okrutne teškoće počele su jasno zahvatati život islamskog ummeta, jer su odabrane od Poslanikovih ashaba počeli omalovažavati, udarati i protjerivati u vrijeme u kojem su se za državne položaje natjecali zločinci od oslobođenih robova i njihove djece pod sjenom Osmanove slabosti, ponekad neznanja, a ponekad i njegove emevijske plemenske pristrasnosti.

Imam Husejn je proživljavao sve bolove ummeta koji su im naneseni kada su u teškom sukobu ustali protiv pokvarenosti Osmanove vlasti i kada su se potlačene ruke pružile da vladajućeg halifu uklone snagom sablje.

U govoru imama Alija, poznatom pod imenom Šikšikijje, on je opisao na kakvim je iskušenjima bio ummet kada su trojica halifa preuzimala vlast prije njega. Ovim govorom je jasno predstavio Osmanovu vlast:

... إِلَى أَنْ قَامَ ثَالِثُ الْقَوْمِ نَافِجاً حِضْنَيْهِ بَيْنَ نَثِيلِهِ وَ مُعْتَلَفِهِ وَ قَامَ مَعَهُ بَنُو أَبِيهِ يَخْضَمُونَ مَالَ اللَّهِ خَضْمَ الْإِبِلِ نِبْتَةَ الرَّبِيعِ- إِلَى‏أَنِ انْتَكَثَ عَلَيْهِ فَتْلُهُ وَ كَبَتْ بِهِ بِطْنَتُهُ وَ أَجْهَزَ عَلَيْهِ عَمَلَهُ.

„... sve dok ne ustade treći od njih, nadimajući prsa snagom svom. S njim se podigoše i potomci oca njegova, koji su progutali imetak Božiji kao deva što proždire lišće proljetno sve dok joj ne pukne kolan, pa je čini njezini dokrajče i proždrljivost svali.“

Podrška imama Husejna Ebu Zerru el-Gifariju

Halifa Osman ibn Affan je otišao predaleko u potiskivanju svojih protivnika i onih koji su osuđivali njegovu politiku, ne uzimajući u obzir svetost ni čast nijednog od Poslanikovih ashaba prema kojima su se pružale njegove kandže. Izlijevao je na njih bujice svoje srdžbe i pretjerivao u nasilju nad njima iscrpljujući ih. Ebu Zerr je bio jedan od najstarijih Poslanikovih ashaba, među prvima koji su primili islam, i osuđivao je i odbijao Osmanovu politiku. Osman ga je odvraćao od toga, ali on nije odustajao, što je Osmana zaboljelo toliko da ga nije više mogao podnijeti pa ga je protjerao u Šam. Međutim, i u Šamu je Ebu Zerr počeo buditi narod i pozivati ga na opreznost prema emevijskoj politici koju je slijedio Muavija ibn ebi Sufjan, Osmanov namjesnik u Šamu.

Muavija se rasrdio na Ebu Zerrov pokret te je pisao Osmanu obavještavajući ga o opasnosti koja prijeti od njega i Osman je onda pozvao Ebu Zerra u Medinu. Međutim, ovaj veliki ashab je nastavio obavezu preporučivanja dobra i odvraćanja od zla, upozoravajući na opasnost emevija po islam i muslimane. Osman je zaključio da je najbolji način da se oslobodi Ebu Zerrovog suprotstavljanja da ga protjera u neko nenaseljeno udaljeno mjesto. Zato je naredio da ga protjeraju u pustinju Rebze, ukazujući Mervanu ibn Hakemu na to da spriječi muslimane da ga prilikom odlaska isprate i oproste se s njim. Međutim, sljedbenici Istine nisu mogli da se ne suprotstave Osmanu te su da se oproste s njim javno krenuli imam Ali, Hasan, Husejn, Akil, Abdullah ibn Džafer i Ammar ibn Jasir.

Historičari su prenijeli mudre i tople riječi onih koji su pratili Ebu Zerra, kojima su osudili nepravednu Osmanovu odluku protiv njega. Između ostalog, imam Husejn je rekao i ovo:

يَا عَمَّاهْ، إِنَّ اللَّهَ، تَعَالَى، قَادِرٌ أَنْ يُغَيِّرَ مَا قَدْ تَرَى، وَ اللَّهُ كُلَّ يَوْمٍ فِي شَأْنٍ‏ وَ قَدْ مَنَعَكَ‏ الْقَوْمُ‏ دُنْيَاهُمْ وَ مَنَعْتَهُمْ دِينَكَ فَمَا أَغْنَاكَ عَمَّا مَنَعُوكَ وَ أَحْوَجَهُمْ إِلَى مَا مَنَعْتَهُمْ، فَاسْأَلِ اللَّهَ الصَّبْرَ وَ النَّصْرَ وَ اسْتَعِذْ بِهِ‏ مِنَ الْجَشَعِ وَ الْجَزَعِ، فَإِنَّ الصَّبْرَ مِنَ الدِّينِ وَ الْكَرَمِ وَ إِنَّ الْجَشَعَ لَا يُقَدِّمُ رِزْقاً وَ الْجَزَعَ لَا يُؤَخِّرُ أَجَلاً.

„O, amidža, doista, Svevišnji Allah je moćan da promijeni ono što vidiš. Doista, Allah se svaki dan nečim zanima. Ovi ljudi su ti uskratili svoj dunjaluk, a ti si njima uskratio svoju vjeru, pa koliko li si ti neovisan o onome što su ti oni uskratili i kolika li je njihova potreba za onim što si ti njima uskratio. Pa išći od Allaha strpljivost i traži utočište u Njega od pohlepe i uzrujanosti, jer strpljivost je od vjere i plemenitosti, a pohlepa doista ne ubrzava opskrbu niti uzrujanost odgađa smrtni čas.“Ebu Zerr je gorko zaplakao i bacio posljednji oproštajni pogled na Ehli bejt, a.s., prema kojem je gajio iskrenu ljubav kao i oni prema njemu, te im se obratio ovim riječima:

رَحِمَكُمُ اللهُ، يَا أَهْلَ بَيتِ الرَّحْمَةِ، إِذَا رَأَيتُكُمْ ذَكَرْتُ بِكُمْ رَسُولَ الله، صَلَّى الله عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، مَا لِي‏ بِالْمَدِينَةِ سَكَنٌ‏ وَ لا شَجَنٌ غَيرُكُمْ، إِنِّي ثَقُلْتُ عَلَى عُثْمَانَ بِالْحِجَازِ كَمَا ثَقُلْتُ عَلَى مُعَاوِيَةَ بِالشَّامِ وَ كَرِهَ أَنْ أُجَاوِرَ أَخَاهُ وَ ابْنَ خَالِهِ بِالْمِصْرَينِ فَأُفْسِدَ النَّاسَ عَلَيهِمَا، فَسَيَّرَنِي إِلَى بَلَدٍ لَيسَ لِي بِهِ نَاصِرٌ وَ لا دَافِعٌ إِلّا الله، وَ اللهِ، مَا أُرِيدُ إِلاَّ الله صَاحِباً وَ مَا أَخْشَى مَعَ اللهِ وَحْشَةً.

„Neka vam se Allah smiluje, o, porodico milosti. Kada vas vidim, sjetim se Allahovog Poslanika. Ja u Medini osim vas nemam ni smiraja niti potrebe. Doista, ja sam postao težak Osmanu u Hidžazu kao što sam bio nepodnošljiv Muaviji u Šamu. Osman nije želio da budem susjed njegovom bratu niti dajdžiću u jednoj od dvije pokrajine (Egipat i Irak). Da ne bih okrenuo narod protiv njih, on me uputio na mjesto gdje nemam ni pomagača ni branitelja osim Allaha. Tako mi Allaha, ne želim nikoga osim Njega kao druga i ne bojim se uz Njega nikakve samoće.“

Imam Husejn, a.s., u doba alevijske vlasti

Ubistvom Osmana okončala se vlast trojice halifa i navršilo se dvadeset i pet godina iskušenja prouzrokovanog udaljavanjem Zapovjednika vjernih, imama Alija ibn ebi Taliba, iz političkog i društvenog života muslimana.

Muslimani su bili uvjereni da je imam Ali vođa koji će ostvariti njihove nade i ciljeve, vratiti im njihovu čast i da će u sjeni njegove vlasti doživjeti blagodati slobode, ravnopravnosti i pravde pa su insistirali da mu dadnu prisegu za hilafet.

Na veliku žalost, ovo uvjerenje u ummetu je došlo dosta kasno, jer je već tada ummet bio pogođen opasnim bolestima i velikim zastranjenjima. Nestalo je duha požrtvovanosti i imanskih vrijednosti u njima, zaprljali su se pohlepom i ličnim koristima i spustili se na uske klasne težnje. Zbog toga je imam Ali izrazio svoje potpuno odbijanje hilafeta riječima:

لَا حَاجَةَ لِي‏ فِي‏ أَمْرِكُمْ‏، فَمَنِ اخْتَرْتُمْ رَضِيتُ بِه‏.

„Ne treba mi vlast nad vama, koga god da budete izabrali, ja ću biti zadovoljan.“

To je bilo zbog toga što je on dobro znao da je vrlo teško u društvo vratiti islamske propise koje su halife bile izmijenili i zamijenili ishodima svojih pogrešnih idžtihada. On je dobro znao da će društvo koje je nastalo na tim greškama stati protiv njega i da će uložiti sav svoj trud da mu se suprotstave i spriječe ga da ostvari svoje političke planove koji su za cilj imali uspostavljanje pravde i iskorjenjivanje nepravde. Upravo zbog toga, Zapovjednik vjernih, bez obzira na njegovu jedinstvenu prošlost u islamu, političko umijeće i veliku sposobnost vođstva, nije mogao stati pred zastranjenjem koje je zašlo u sve pore niti je uspio vratiti ovo društvo na put istine i pravde jer je više skupina licemjera, koji su tražili samo svoju korist i u sebi gajili mržnju prema Allahu i Poslaniku, stalo pred njega. Imam je to potvrdio u svom poznatom govoru Šikšikijje:

فَلَمَّا نَهَضْتُ‏ بِالْأَمْرِ نَكَثَتْ طَائِفَةٌ وَ مَرَقَتْ أُخْرَى وَ قَسَطَ آخَرُونَ، كَأَنَّهُمْ لَمْ يَسْمَعُوا كَلَامَ اللَّهِ حَيْثُ يَقُولُ‏: ﴿ تِلْكَ الدَّارُ الْآخِرَةُ نَجْعَلُهَا لِلَّذِينَ لَا يُرِيدُونَ عُلُوًّا فِي الْأَرْضِ وَلَا فَسَادًا ۚ وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ﴾،‏ بَلَى، وَ اللَّهِ، لَقَدْ سَمِعُوهَا وَ وَعَوْهَا وَ لَكِنَّهُمْ حَلِيَتِ الدُّنْيَا فِي أَعْيُنِهِمْ وَ رَاقَهُمْ زِبْرِجُهَا.

„Kada uzeh uzde vođstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije: Što se tiče tog života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost; jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga. (El-Kasas, 83) Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli.“

Imam Husejn uz oca u popravljanju stanja ummeta

Doista se imam Ali zauzeo za vraćanje prava na mjesto koje mu pripada i za povratak pravde na vlast, oživljavajući sunnet Allahovog Poslanika u ummetu i koračajući na postojanom putu. Koliko li su brzo snage zablude ustale protiv Imamovih pokušaja da popravi upravljanje podjelom imovine i pravdu u sudstvu te očuva poslanice i stvari muslimana.

Imam Ali se nije dvoumio u otkrivanju linije licemjerstva, uništavanju pokvarenosti i iskorjenjivanju njenih korijenja da bi se sačuvala poslanica i ummet. On i njegova porodica su ušli u vrtloge ratova kako bi odbranili islam uzimajući Poslanika za uzor. Imam Husejn je učestvovao u svim ratovima koji su licemjeri pokrenuli protiv imama Alija. Kad god su okolnosti zahtijevale, a otac mu dozvoljavao, on bi izlazio na bojno polje. Historičari su zabilježili govor imama Husejna kojim se obratio stanovnicima Kufe pri njihovom odlasku prema Sifinu. U tom govoru, nakon zahvale i veličanja Allaha, rekao je:

يَا أَهْلَ الْكُوفَةِ أَنْتُمُ‏ الْأَحِبَّةُ الْكُرَمَاءُ وَ الشِّعَارُ دُونَ الدِّثَارِ فَجِدُّوا فِي إِطفاءِ مَا وَتَرَ بَيْنَكُمْ وَ تَسْهِيلِ مَا تَوَعَّرَ عَلَيْكُمْ، أَلَا إِنَّ الْحَرْبَ شَرُّهَا ذَرِيعٌ وَ طَعْمُهَا فَظِيعٌ، فَمَنْ أَخَذَ لَهَا أُهْبَتَهَا وَ اسْتَعَدَّ لَهَا عُدَّتَهَا وَ لَمْ يَأْلَمْ كُلُومَهَا عِنْدَ حُلُولِهَا، فَذَاكَ صَاحِبُهَا وَ مَنْ عَاجَلَهَا قَبْلَ أَوَانِ فُرْصَتِهَا وَ اسْتِبْصَارِ سَعْيِهِ فِيهَا، فَذَاكَ قَمَنٌ أَنْ لَا يَنْفَعَ قَوْمَهُ‏ وَ أَنْ يُهْلِكَ نَفْسَهُ، نَسْأَلُ اللَّهَ بِقُوَّتِهِ أَنْ يَدْعَمَكُمْ بِالْفِئَة.

„O, Kufljani, vi ste plemeniti prijatelji, vi ste nama bliski, a niste stranci. Uložite sav svoj trud da oživite ono čega je nestalo među vama i olakšate ono što je otežalo u vama. Znajte, rat – brzo mu je zlo, neprijatan mu je ukus, i onaj koji ga je prihvatio i spremio opremu na vrijeme ne misleći na bolove prije rana, taj će pobijediti, a onaj koji ga je ubrzao prije nego mu je bila prilika i prije nego se potrudio da se pripremi, vjerovatno neće donijeti nikakvu korist svojima i upropastit će sebe. Išćemo od Allaha da vas i vaše skupine podrži Svojom moći.“