Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Oživljavanje sunneta i uništenje novotarija

Islamski ummet je krenuo putem punim opasnosti na dan kada je hilafet na Sekifi skrenut sa svog šerijatskog toka jer je nakon preseljenja Poslanika vlast preuzeo onaj koji ima potrebu za savjetovanjem i mišljenjem drugih, koji griješi u vlasti, a greške mu bivaju opravdane, pa je rezultat bio to da samo pedeset godina od odsustva Poslanika hilafet preuzme čovjek koji se nimalo ne susteže od Božijih zabrana i koji pokazuje mržnju prema islamu i muslimanima, pa je islam po vjerovanju, postojanju i ummetu postao izložen stvarnoj opasnosti, izobličen toliko da je postojala mogućnost da se sve stvari promijene, isto kao što se dešavalo i nekim prijašnjim poslanicama. Upravo na ovoj opasnoj krivini stao je imam Husejn, i uz njega njegova porodica i vjerni ashabi, i podigao jak i odjekujući povik upozorenja, žrtvujući se za vjerovanje i ummet svojoj čistom i časnom krvlju. Još prije je njegov djed, Allahov Poslanik, o njemu govorio:

إِنَّ الحُسَينَ مِصْبَاحُ الهُدَى وَ سَفِينَةُ النِجَاةِ.

„Doista je Husejn svjetiljka Upute i lađa spasa“ i više puta ponavljao: „Husejn je od mene i ja sam od Husejna.“ Husejn i njegov pokret su bili istinsko utjelovljenje istinskog islama pa je istinska linija muhamedanskog islama zaista bila predstavljena u Husejnu, njegovoj porodici i njegovim ashabima.

Imam Husejn je u svom pismu koje je poslao stanovnicima Basre jasno nagalasio umrtvljenost sunneta jer je zastranjenost stigla dotle da su se novotarije svugdje pojavile i proširile.

Naređivanje na dobro i odvraćanje od lošeg

Nepostojanje obaveze da se naređuje dobro i odvraća od lošeg prirodni je ishod vladavine zastranjene vođstvom, a to se dešavalo pod raznim izgovorima, kao što su neophodnost pokornosti vladaru, zabrana kršenja prisege koja je data, čak i kad je u pitanju zastranjenost, te zabrana cijepanja jedinstva. Imam Husejn je ovo stanje opisao ovim riječima:

أَ لَا تَرَوْنَ أَنَ‏ الْحَقَ‏ لَا يُعْمَلُ‏ بِهِ‏، وَ أَنَّ الْبَاطِلَ لَا يُنْتَهَى‏عَنْهُ؟ لِيَرْغَبَ الْمُؤْمِنُ فِي لِقَاءِ اللَّهِ مُحِقّا.

„Zar ne vidite da se ne postupa u skladu s Istinom i da se ne suzdržava od neistine? U ovakvim okolnostima vjernik treba srce vezati za susret s Bogom.“

Ovakvo stanje je zahtijevalo da Poslanikov sin izađe u džihad i da ponese sablju u pokušaju da vrati pravo na svoje mjesto kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla i to je ono što je imam Husejn u oporuci svome bratu Muhammedu ibn Hanefiji izrazio kada je pisao:

وَ أَنِّي لَمْ أَخْرُجْ أَشِراً وَ لَا بَطِراً وَ لَا مُفْسِداً وَ لَا ظَالِماً وَ إِنَّمَا خَرَجْتُ لِطَلَبِ الْإِصْلَاحِ فِي أُمَّةِ جَدِّي، صَلَّى الله عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، أُرِيدُ أَنْ آمُرَ بِالْمَعْرُوفِ وَ أَنْهَى عَنِ الْمُنْكَرِ‏.

„Ja ne odlazim iz Medine zbog samoživosti, da bih se proveo ili da bih pravio nered i nanosio nepravdu, već je moj cilj na ovom putovanju da popravim stanje u ummetu mog djeda, uputim na dobro i odvraćam od zla.“

Doista, željeno popravljanje je bilo upravo naređivanje dobra i odvraćanje od zla u svim vidovima vjere i života. To je ostvareno kroz njegov veličanstveni pokret, a on sam je svojom pogibijom i šehadetom bio uputa i spas s gledišta vjere, duhovnosti, ljudskosti i vječnosti. Na osnovu upravo ovog pokreta odgojeno je više generacija ummeta. Junaci i heroji svršili su njegovu školu koja još uvijek traje i koja će i ubuduće ostati sjajna baklja što će rasvjetljavati put istine, pravde, slobode i pokornosti Allahu do Sudnjeg dana.

Buđenje savjesti i podizanje ambicija

Često nosioci ideologije i poslanice ne mogu koristiti samo razumske argumente da bi usadili vjerovanje ljudima, nego moraju uključiti i osjećanja. Islamski ummet je u vrijeme imama Husejna i nakon Jezidove prevlasti bio posato ravnodušan, okrutan, bez osjećaja za opasnosti koje su mu prijetile i bez volje da se suoči s pojavama koje su bile protiv islamskog vjerovanja. Stoga se imam Husejn nije zadovoljio samo učvršćivanjem šerijatskog stava i praktičnim objašnjavanjem kroz svoj džihad, već je nastojao da probudi savjest ljudi i da pokrene njihovu svijest i osjećanja kako bi i sami izvršavali svoju dužnost, pa je išao putem darovanja i žrtvovanja za vjeru te odabrao šehadet koji gorljivo ulazi u dubine srca masa. Doista nam je divan primjer naveo svojim ustankom u kojem požrtvovanost nije bila ograničena na jednu skupinu ili na određeni nivo ummeta pa je i dijete, kao i žena i starac, imalo aktivnu ulogu, a da ne govorimo o mladima.

Koliko li su se brzo pojavili tragovi žaljenja na Kufljanima kada su ispoljili svoje pokajanje i osjećaj krivnje naspram Imama i islama; čak je izbio ustanak tavvabina (pokajnici) poslije ustanka stanovnika Medine, u drugoj godini nakon tragedije Taff.

Događaj Taff je bio istinska potvrda činjenice da teškoće i nedaće ne mogu spriječiti izricanje istine i rad na očuvanju islamske poslanice. Isto tako, taj događaj je usadio u duše sinova islamskog ummeta duh požrtvovanosti na Božijem putu, oslobodio njihovu volju, potaknuo ummet na pobunu protiv nepravde i tlačitelja i nije ostavio nikakvo opravdanje za bježanje od odgovornosti džihada i odbrane vjerovanja niti otpor uzdizanju Božije riječi.

Zašto imam Husejn nije pokrenuo ustanak u vrijeme Muavijine vlasti? Politički događaji nakon preseljenja Allahovog Poslanika ostavili su teške posljedice na islamski ummet. Svoj vrhunac su postigli u vrijeme Muavijine prevlasti nad Šamom i ratovanja protiv imama Alija te, usljed toga, i prisiljenosti imama Hasana na sklapanje primirja s njim iz realnih razloga. Međutim, primjećujemo da imam Husejn nije promijenio svoj stav koji je bio usaglašen sa stavom imama Hasana naspram Muavije. Čak ni nakon šehadeta imama Hasana on nije pokrenuo ustanak, i to samo zbog toga što su isti razlozi, koji su prisilili imama Hasana na prihvatanje primirja, postojali i tada. Neki od tih razloga su:

1. Stanje islamskog ummeta. Psihičko i društveno stanje islamskog ummeta je bilo kritično jer je ummet, nakon što su ga Muavija i licemjeri iscrpili ratovima za cijelo vrijeme hilafeta imama Alija, samo priželjkivao mir, pa je imam Hasan zaključio da bi prije novog rata bolje bilo da odgoji novu gerenaciju i tek se onda pobuni protiv nepravde. On je rekao: „Doista sam vidio da većina naroda želi primirje – mrzili su rat, a ja nisam želio da ih natjeram na ono što ne vole pa sam odlučio da ove ratove odgodim za neko vrijeme jer Allah se doista svaki čas nečim zanima.„

To je isto bio i stav imama Husejna jer je bio svjestan i poznavao je stvarnost ummeta pa je njegov odgovor onima koji su razgovarali s njim o ustanku kada je imam Hasan odustao: „Ebu Muhammed (imam Hasan) je u pravu. Neka se svaki od vas čvrsto drži svoje kuće sve dok je ovaj čovjek živ.“ Ovaj isti stav je i nakon šehadeta imama Hasana ostao iz istih razloga, pa je u odgovoru stanovnicima Iraka, kada su ga pozvali na ustanak, pisao:

أَمَّا أَخِي فَأَرْجُو أَنْ يَكُونَ اللّهُ قَدْ وَفَّقَهُ وَ سَدَّدَهُ وَ أَمَّا أَنَا فَلَيسَ رَأْيِي الْيَومَ ذَاكَ فَالْصِقُوا، رَحِمَكُمُ اللّهُ، بِالأَرْضِ وَ اكْمِنُوا فِي‏ الْبُيُوتِ وَ احْتَرِسُوا مِنَ الظَّنَّةِ مَا دَامَ مُعَاوِيَةُ حَيًّا، فَإِنْ يُحْدِثِ اللّهُ بِهِ حَدَثًا وَ أَنَا حَيٌّ كَتَبْتُ إِلَيكُمْ بِرَأْيِي.

„Što se tiče moga brata, doista se ja nadam da mu je Allah dao uspjeh i podržao ga, a što se mene tiče, danas to nije moj stav, pa svežite se uz zemlju i uzmite zasjedu u vašim kućama i čuvajte se od sumnji dok je Muavija živ.“

2. Ličnost Muavije i njegovo promjenjivo postupanje. Vođstvo islamskog ummeta nakon preseljenja Allahovog Poslanika je dugo vremena bilo u rukama nesposobnih upravitelja. Kratak pogled na dešavanja i događaje tog perioda je dovoljan da se u uvjeri u to. Međutim, Muavija je bio jači u varanju, obmani i lukavstvu, jer je igrao političkom vještinom i koristio svako sredstvo da uzde vlasti ostanu u njegovim rukama, koristeći pretvaranje u pobožnjaka kao veo kojim je pokrivao svoje moralne i neljudske zločine i od kojih su samo neki i ubijanje najodabranijih muslimana i obmanjivanje običnih ljudi sukladno s njihovim osjećanjima i običajima, a ustvari je u sebi nosio neprekidnu mržnju prema islamu i Poslaniku.

Muavija je uspio istrijebiti svoje protivnike a da ne ulazi u rat i borbu. On je taj koji je izvršio ubistvo imama Hasana, Sa'da ibn ebi Vekasai likvidirao Abdurrahmana ibn Halidai, prije njega, Malika Aštara. On je ovu svoju metodu skratio u poznatoj izreci: „Doista Allah ima svoju vojsku, a jedna je med.“Također je Muavija stavljao pod prismotru za koga god je osjetio da je protivnik ili razmišlja o nekom pokušaju pa je dobijao izvještaje o svemu što se dešavalo i na vrijeme poduzimao mjere za otklanje problema.

Da je imam Husejn u takvoj situaciji započeo neke velike političke aktivnosti odmah nakon preseljenja imama Hasana, ne bi mogao razotkriti Muaviju i ubijediti masu u zakonitost svog pokreta i Muavija bi ga bez dizanja velike buke mogao likvidirati, a u tom bi slučaju ustanak propao u samom začetku, a veliki napori, koji su izgradili svjesnu liniju u ummetu, bili bi upropašteni i ugušen glas koji je ostavio odjeka u historiji čovječanstva, kako se desilo u događaju Taff. Imam Husejn ne bi mogao objasniti sve ciljeve svoga ustanka pokrenutog za izbavljenje ummeta od nepravde i očuvanje islamske poslanice od izmjena da ga je podigao u vrijeme Muavije.

Međutim, kada se na prijestolje hilafeta popeo Jezid, koga su ljudi otprije poznavali po razonodi, razvratu, privrženosti majmunima, vinu i uopće po njegovoj nedostojnosti hilafeta zbog pretjerivanja i napada na sve šerijatske i uobičajene mjere kod muslimana, niko više nije smatrao nezakonitim ustanak protiv njega, kao što je to potvrđeno u historiji.

3. Poštivanje primirja imama Hasana. Sporazum i ugovor koji je potpisan između Muavije i imama Hasana je bio dobitna karta na koju se Muavija pozivao pri svakom protivničkom pokretu protiv njegovog preuzimanja vlasti. Tačno je da taj ugovor nije bio istinski ugovor jer dvojica imama nisu bili zadovoljni njime, a i izvršen je u okolnostima koje je trebalo promijeniti. Međutim, društvo ne bi moglo prihvatiti pokret imama Husejna dok postoji ovakav ugovor, iako bi ga Muavija, čak i da je bio ispravan, kršio svojim neprijateljskim postupcima, gonjenjem poglavara šija i nepoštivanjem nijednog prava u svojoj ekonomskoj politici.

Muavija je iskoristio ovaj ugovor da optuži imama Husejna i predstavi ga kao kršitelja tog ugovora pa mu je pisao: „... Doista mi je stiglo o tebi nekoliko vijesti. Ako su istinite, doista ja to ne želim od tebe. Tako mi Allaha, onome koji je pred Allahom dao zavjet i obećanje dostoji da ih poštuje i doista je najpreči u poštivanju onaj koji je poput tebe po značaju, časti i položaju koje ti je Allah podario. Pazi na sebe i poštuj Božiji zavjet, jer doista, kad god mi učiniš loše, i ja ću tebi učiniti loše, i kad god smisliš neku varku protiv mene, i ja ću smisliti isto protiv tebe, pa boj se Allaha, Husejne, u cijepanju jedinstva ummeta i da ih ne vratiš u smutnju.“Stoga, imam Hasan, i nakon njega imam Husejn su koristili drugu metodu za širenje islamskog poziva i pripreme za ustanak koji je Muavija pomagao svojim nepravdama, tlačenjem i udaljenošću od ispravnog predstavljanja islamske vlasti do te mjere da je, kada je Muavija umro, mnogo ljudi, a stanovnici Iraka svi, mržnju prema Beni Umejje i ljubav prema Ehli bejtu za sebe smatralo dijelom vjere.

Stavovi o Husejnovom ustanku prije njegovog nastajanja

Ustanak imama Husejna nije bio trenutačni pokret i iznenadna reakcija. Imam Husejn je u ummetu predstavljao ostatak vjerovjesništva, bio je nasljednik poslanice, nosilac zastave uzvišenih vrijednosti koje je islam ostvario u ummetu i učvrstio njihove stubove, a nije bilo daleko ni preseljenje Božijeg Poslanika koji je mnogo hvalio i objašnjavao položaj imama Husejna, dok su u isto vrijeme postali jasni pokvareni ciljevi emevija naspram poslanice Poslanika i njegovog ummeta koji je vjerovao u njegovo poslanstvo. Doista, Ehli bejt, a.s. je čvrsto stao braniti istinu, pravdu, oživljavati islamsku poslanicu i zalagati se za njeno očuvanje svim mogućim i dozvoljenim sredstvima.

U vrijeme imama Husejna lijenost i klonulost ummeta u podržavanju istine, pored prevlasti licemjera i njegovog uticaja u državnoj strukturi, imali su veliku ulogu u stvaranju bolesnog stanja kojeg možemo nazvati lišenošću volje i smrću savjesti. Zbog toga su međusobno bili oprečni stavovi o načinu odbrane islamskog vjerovanja, njegovog očuvanja i vladanje istine i pravde. Međutim, niko nije sumnjao u dozvoljenost i pravednost stava imama Husejna naspram zastranjenosti, koja se bila raširila na sve dijelove države, kao i nastalih promjena u strukturi islamskog ummeta, s tim da potpuna spremnost za pomoć donošenju revolucionarne odluke koja će odstraniti nepravdu i pokvarenost od ummeta još nije bila razvijena kod svih. Ovi stavovi su se kolebali između podrške, uz izražavanje spremnosti na ustanak, šta god da budu ishodi, i upozoravanja na neuspjeh te između obeshrabrivanja i slabljenja volje.

Sljedbenici Ehli bejta, oprženi u džehennemu emevijske porodice, zauzeli su stav pomaganja i objavljivanja spremnosti, iako je neke od njih savladao strah, neki su bačeni u zatvor ili su ih opkolile snage emevijske vlasti. Isto tako, neki od rodbine imama Husejna, poput Albdullaha ibn Abbasa i Muhammeda ibn Hanefije, upozoravali su i predlagali imamu Husejnu da ide prema Jemenu, s obzirom na to da je udaljen od glavnog grada i da skupina njegovih i sljedbenika njegovog oca živi tamo.Drugi su ga obeshrabrivali, slabili mu volju i plašili se posljedica ustanka protiv vladara pa su ga savjetovali da uđe u ono u što su ušli i drugi ljudi i da se strpi na nepravdu, i ovaj stav je predstavljen u savjetu Abdullaha ibn Omera imamu Husejnu.

Imam Husejn na putu prema Mekki

Imam Husejn je krenuo iz Medine prema Mekki sa svom svojom porodicom, braćom, amidžićima i nekim vjernim sljedbenicima i u Medini nije ostao niko osim njegovog brata, Muhammeda ibn Hanefije. Neki historijski izvori su prenijeli da je imam Husejn boravio u kući Abbasa ibn Abdulmutallibau Mekki dok su drugi prenijeli o njegovom boravku u Alijevoj dolini.Imam Husejn je u Mekki ostao četiri mjeseca i nekoliko dana mjeseca zul-hidždže. U Mekki, on je bio utočište čežnji srca pa su se muslimani oko njega okupljali napajajući se znanjem o propisima vjere i učeći šta je halal, a šta haram. Upravitelj Mekke Jahja ibn Hakim nije pokazao prema njemu ništa loše. I upravo zbog toga što je ostavio imama Husejna slobodnog, Jezid ga je smijenio i na njegovo mjesto postavio Amra ibn Seida ibn Asa. U mjesecu ramazanu iste godine (60) pripojio je Medinu području pod njegovom vlašću i smijenio Velida ibn Utbea s mjesta namjenika Medine jer je on bio umjeren prema Imamu i nije se odazvao Mervanovim zahtjevima.

Pisma Kufljana imamu Husejnu

Ljudi iz različitih dijelova države saznali su da je imam Husejn odbio dati prisegu pa su svi pogledi bili usmjereni na njega. Posebno su stanovnici Kufe, koji su tada bili najsrditiji na Jezida, težili imamu Husejnu. Jednom prilikom su se okupili u kući Sulejmana ibn Sureda el-Huzaija i on je ustao i počeo govoriti: „Doista je umro Muavija, a Husejn im je uskratio svoju prisegu i izašao prema Mekki. Vi ste njegovi i sljedbenici njegovog oca pa, ako ste sigurni da ćete mu pomagati i boriti se protiv njegovog neprijatelja, pišite mu i obznanite mu to, a ako se bojite neuspjeha i klonulosti, nemojte onda varati čovjeka.“ Kufljani su bili odlučni: „Ne, mi ćemo se boriti protiv njegovog neprijatelja i hoćemo da budemo ubijeni pred Imamom“, pa je Sulejman rekao: „Onda mu pišite.“

Napisali su ovako:

(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ‏) لِلْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيٍّ، عَلَيهِمَا السّلامُ، مِنْ سُلَيْمَانَ بْنِ صُرَدٍ وَ الْمُسَيَّبِ‏ بْنِ نَجَبَةَ وَ رِفَاعَةَ بْنِ شَدَّادٍ وَ حَبِيبِ بْنِ مُظَاهِرٍ وَ شِيعَتِهِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَ الْمُسْلِمِينَ مِنْ أَهْلِ الْكُوفَةِ سَلَامٌ عَلَيْكَ فَإِنَّا نَحْمَدُ إِلَيْكَ اللَّهَ الَّذِي لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ. أَمَّا بَعْدُ فَالْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي قَصَمَ‏ عَدُوَّكَ‏ الْجَبَّارَ الْعَنِيدَ الَّذِي انْتَزَى عَلَى هَذِهِ الْأُمَّةِ فَابْتَزَّهَا أَمْرَهَا وَ غَصَبَهَا فَيْئَهَا وَ تَأَمَّرَ عَلَيْهَا بِغَيْرِ رِضًى مِنْهَا ثُمَّ قَتَلَ خِيَارَهَا وَ اسْتَبْقَى شِرَارَهَا وَ جَعَلَ مَالَ اللَّهِ دُولَةً بَيْنَ جَبَابِرَتِهَا وَ أَغْنِيَائِهَا فَبُعْداً لَهُ‏ كَما بَعِدَتْ ثَمُودُ إِنَّهُ لَيْسَ عَلَيْنَا إِمَامٌ فَأَقْبِلْ لَعَلَّ اللَّهَ أَنْ يَجْمَعَنَا بِكَ عَلَى الْحَقِّ وَ النُّعْمَانُ بْنُ بَشِيرٍ فِي قَصْرِ الْإِمَارَةِ لَسْنَا نُجَمِّعُ مَعَهُ فِي جُمُعَةٍ وَ لَا نَخْرُجُ مَعَهُ إِلَى عِيدٍ وَ لَوْ قَدْ بَلَغَنَا أَنَّكَ أَقْبَلْتَ إِلَيْنَا أَخْرَجْنَاهُ حَتَّى نُلْحِقَهُ بِالشَّامِ إِنْ شَاءَ اللَّهُ.

„U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Sulejmana ibn Sureda, Musejjeba ibn Nedžeba, Rifa'e ibn Šeddada, Habiba ibn Muzehhera i tvojih sljedbenika u Kufi, neka ti je selam. Zahvaljujemo Allahu, osim kojeg nema drugog božanstva. A zatim, neka je hvala Allahu koji je upropastio tvog nepravednog i osilnog neprijatelja koji se bio popeo za vrat ummetu i silom vladao, uzurpirao njihova imanja, pogubljavao dobre, a ostavljao zločince i učinio da Božije imanje dodavaju jednog drugom njegovi nasilnici i bogataši. Pa neka je proklet kao što je proklet narod Semuda. Mi sada nemamo vođu, zato nam dođi jer se nadamo da će nas Svevišnji Allah preko tebe okupiti na putu istine. Nu'man ibn Bešir je u upraviteljskoj palači i mi mu se ne pridružujemo na džumi niti izlazimo s njim na bajram namaz, a kad bismo znali da ćeš nam doći, izvukli bismo ga iz palače i poslali u Šam, ako Bog da!“

Potom su poslali pisma po Abdullahu ibn Misme'u el-Hamdaniju i Abdullahu ibn Valu i naredili im da požure. Njih dvojica su žurno krenuli i 10. ramazana došli do Husejna u Mekki. Kufljani su čekali dva dana, pa opet poslali, ovog puta Kajsa ibn Mushira es-Sejadavija, Abdullaha i Abdurrahmana, sinove Šadada el-Erhabija, te Ammara ibn Abda es-Selulija, i po njima oko stotinu i pedeset pisama, koja su potpisali od jednog do četverice ljudi. Potom su sačekali još dva dana, a onda uputili i Hanija ibn Hanija es-Sebi'ija i Seida ibn Abdullaha el-Hanefije, i pisali:

(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ‏) لِلْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيٍّ مِنْ شِيعَتِهِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَ الْمُسْلِمِينَ. أَمَّا بَعْدُ: فَحَيَ‏هَلَا فَإِنَّ النَّاسَ‏ يَنْتَظِرُونَكَ‏ لَا رَأْيَ لَهُمْ غَيْرُكَ فَالْعَجَلَ الْعَجَلَ ثُمَّ الْعَجَلَ الْعَجَلَ وَ السَّلَامُ.

„U ime Allaha Milostivog Samilosnog. Za Husejna, od njegovih sljedbenika, vjernika iz Kufe. Požuri! Uistinu narod tebe čeka i nikog osim tebe ne želi za svog vođu. Požuri. Požuri. Neka je mir na tebe.“ Potom su Šebes ibn Rib'ij, Hadždžar ibn Ebdžer, Jezid ibn Haris, 'Azreh ibn Kajs, Amr ibn Hadždža ez-Zubejdi i Muhammed ibn Umejr et-Temimi pisali:

أَمَّا بَعْدُ فَقَدِ اخْضَرَّ الْجَنَابُ وَ أَيْنَعَتِ الثِّمَارُ فَإِذَا شِئْتَ فَاقْدَمْ عَلَى جُنْدٍ لَكَ مُجَنَّدٍ وَ السَّلَامُ.

„... Uistinu, sva zemlja je pokrivena zelenilom, voće je sazrelo, potoci nabujali, ako želite doći, došli ste do vojske koja je spremna za borbu uz Vas. Selam.“

Odgovor imama Husejna na pisma Kufljana

Pisma Kufljana su poput bujice pristizala imamu Husejnu. U svim tim pismima oni su ga pozivali da krene i da im dođe kako bi ih spasio od nepravde i nasilja emevija. U nekim od tih pisama su ga upozoravali i na odgovornost pred Allahom i ummetom ako im se ne bude odazvao. Imam Husejn je prije svega odlučio da odabere izaslanika da ode do njih kako bi ga mogao obavijestiti o njihovim sklonostima i iskrenosti njihovih namjera. Odabrao je svog povjerenika i velikana iz svoje porodice, Muslima ibn Akila, koji je bio vješt političar, sposoban za suočavanje s teškim okolnostima i ustrajan pred velikim dešavanjima. Imam mu je povjerio pismo koje je preneseno u različitim oblicima. Jedan od njih je prenesen u knjizi El-Iršad i njega ćemo ovdje navesti:

(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ‏) مِنَ الْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيٍّ إِلَى الْمَلَإِ مِنَ الْمُسْلِمِينَ وَ الْمُؤْمِنِينَ، أَمَّا بَعْدُ: فَإِنَّ هَانِئاً وَ سَعِيداً قَدِمَا عَلَيَّ‏ بِكُتُبِكُمْ‏ وَ كَانَا آخِرَ مَنْ قَدِمَ عَلَيَّ مِنْ رُسُلِكُمْ وَ قَدْ فَهِمْتُ كُلَّ الَّذِي اقْتَصَصْتُمْ وَ ذَكَرْتُمْ وَ مَقَالَةُ جُلِّكُمْ، أَنَّهُ لَيْسَ عَلَيْنَا إِمَامٌ، فَأَقْبِلْ، لَعَلَّ اللَّهَ أَنْ يَجْمَعَنَا بِكَ عَلَى الْهُدَى وَ الْحَقِّ وَ إِنِّي بَاعِثٌ إِلَيْكُمْ أَخِي وَ ابْنَ عَمِّي وَ ثِقَتِي مِنْ أَهْلِ بَيْتِي، مُسْلِم بْنَ عَقيلٍ، فَإِنْ كَتَبَ إِلَيَّ أَنَّهُ قَدِ اجْتَمَعَ رَأْيُ مَلَئِكُمْ وَ ذَوِي الْحِجَا وَ الْفَضْلِ مِنْكُمْ عَلَى مِثْلِ مَا قَدِمَتْ بِهِ رُسُلُكُمْ وَ قَرَأْتُ فِي كُتُبِكُمْ، أَقْدَمُ عَلَيْكُمْ وَشِيكاً، إِنْ شَاءَ اللَّهِ، فَلَعَمْرِي مَا الْإِمَامُ إِلَّا الْحَاكِمُ بِالْكِتَابِ، الْقَائِمُ بِالْقِسْطِ، الدَّائِنُ بِدِينِ الْحَقِّ، الْحَابِسُ نَفْسَهُ عَلَى ذَاتِ اللَّهِ، وَ السَّلَامُ.

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Husejna ibn Alija za grupu vjernika muslimana. Hani i Se'id su mi donijeli vaša pisma; njih dvojica su bili vaši posljednji izaslanici meni. Shvatio sam sve što ste govorili i navodili. Sažetak pisama svih vas je sljedeći: mi nemamo vođu, dođi nam, nadamo se da će nas Svevišnji Allah okupiti preko tebe na putu istine i upute. Ja sam vam poslao svog brata, amidžića, povjerljivu osobu iz moje porodice, Muslima ibn Akila. Naredio sam mu da mi piše o vašem stanju i stavovima. Ukoliko me on bude izvijestio o vašem jedinstvu i učešću vaših velikana i mudrih u onome što ste u vašim pismima i preko vaših izaslanika govorili, uskoro ću krenuti prema vama, ako Bog da. Života mi, osoba dostojna vođstva samo je ona čija su djela po Božijoj knjizi, postupanje po pravdi, privrženost istini i koja je uzde svoje duše učvrstila u okviru Božijeg htijenja. Selam vama.“

Polazak Muslima ibn Akila prema Kufi

Historičari su utvrdili da je imam Husejn prema Kufi poslao Muslima ibn Akila u pratnji Kajsa ibn Mushira es-Sejadavija, Ammara ibn Abdullaha es-Selulija, Abdullaha i Abdurrahmana, sinova Šedada el-Erhabija, nakon što mu je oporučio: „bogobojaznost, držanje u tajnosti svoje misije, ljubaznost prema ljudima te, ako bude vidio da su ljudi složni i ujedinjeni, neka ga odmah o tome obavijesti.“15. ramazana Muslim je iz Mekke krenuo prema Kufi i svratio je u Medinu. Klanjao je u Poslanikovoj džamiji i oprostio se s najmilijim iz svoje porodice pa nastavio put prema Kufi.

Historičari su prenijeli različite predaje u vezi s mjestom u kojem je Muslim odsjeo nakon što je stigao u Kufu. U nekim predajama se govori da je došao u kuću Muhtara ibn ebi Ubejda,u nekim da je bio u kući Muslima ibn Avsadže,dok postoje predaje u kojima je preneseno da je bio u kući Hanija ibn Urve.

Kada su Kufljani saznali za dolazak izaslanika imama Husejna u njihov grad, pohrlili su mu ususret kako bi mu dali prisegu. Po mišljenju nekih historičara, šije su mu počele često dolaziti pa, kada bi ih se nekoliko okupilo oko njega, on bi im čitao Husejnovo pismo, a oni bi plakali. Mnogi su mu dali prisegu, čak osamnaest hiljada ljudi.

Muslimovo pismo imamu Husejnu

Muslim je nastavio okupljati prvake naroda i uzimati prisegu za imama Husejna i nastavila su mu dolaziti izaslanstva, izražavajući svoju privrženost, te narodne mase, izražavajući radost. Vidjeli smo kako su ljudi plakali kada su slušali Muslima kada im je čitao pismo imama Husejna u kojem ih je pozdravio i izrazio spremnost da krene prema njima te povede ustanak protiv tlačiteljstke vlasti.

Kada je Muslim vidio veliki broj pristalica, napisao je pismo imamu Husejnu u kojem mu je prenio živu sliku o dešavanjima i događajima koji su se zbivali pred njegovim očima u Kufi i procijenivši stanje izrazio optimizam pa zatražio od njega da krene: „... a zatim, doista izviđač ne obmanuje svoje, osamnaest hiljada Kufljana mi je dalo prisegu na vjernost, pa požuri kada ti dođe moje pismo jer, uistinu, ljudi su jednoglasno uz tebe i nemaju dobro mišljenje niti simpatije prema Muavijinoj porodici.“

Pismo imama Husejna poglavarima Basre

Historičari su zabilježili: kada je imam Husejn odlučio da krene prema Iraku, poslao je pismo čelnicima Basre u kojem je napisao:

أَمَّا بَعدُ، فَإِنَّ اللّه اصْطَفَى مُحَمَّدًا، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، عَلى خَلْقِه، وَ أَكْرمَهُ بِنُبُوَّتهِ، وَ اخْتَارَهُ لِرِسَالَتِهِ، ثُمَّ قَبَضَهُ اللّه إِلَيهِ، وَ قَدْ نَصَحَ لِعِبَادِهِ، وَ بَلَّغَ مَا أُرْسِلَ بِهِ، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، وَ كُنَّا أَهْلَهُ‏ وَ أَولِياءَهُ وَ أَوصِياءَهُ وَ وَرَثَتَهُ، وَ أَحَقَّ النَّاسِ بِمَقامِهِ فِي النَّاسِ، فَاستَأْثَرَ عَلَينَا قَومُنَا بِذَلِكَ، فَرِضِينَا، وَ كَرِهْنَا الْفُرْقَةَ، وَ أَحْبَبْنَا الْعافِيَةَ وَ نَحْن نَعْلمُ أَنَّا أَحَقُّ بِذلِكَ الْحَقِّ الْمُسْتَحِقِّ عَلَينَا مِمَّنْ تَوَلاَّهُ، وَ قَد بَعَثْتُ رَسُولِي إِلَيكُمْ بِهَذا الْكِتَابِ، و إِنِّي أَدْعُوكُمْ إِلَى اللَّهِ وَ إِلَى نَبِيِّهِ فَإِنَّ السُّنَّةَ قَدْ أُمِيتَتْ فَإِنْ تُجِيبُوا دَعْوَتِي وَ تُطِيعُوا أَمْرِي‏ أَهْدِكُمْ سَبِيلَ‏ الرَّشاد.

„... A zatim, Svevišnji Allah je odabrao Muhammeda nad svojim stvorenjima, počastio ga vjerovjesništvom i poslao ga kao Svog poslanika, potom ga preuzeo sebi, a on je za sobom ostavio uputu Njegovim robovima i dostavio im ono za što je poslan. Mi smo bili njegova porodica, njegovi bližnji, nasljednici, oporučenici i bili smo najdostojniji među ljudima za njegovo mjesto, ali drugi su nas prestigli, a mi nismo željeli da poremetimo jedinstvo muslimana pa smo dali prednost očuvanosti stanja ummeta, iako smo znali da po svojim zaslugama imamo više prava na vlast u odnosu na one koji su nam je oduzeli. Poslao sam vam svog izaslanika uz ovo pismo. Pozivam vas Božijoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika. Uistinu, zaboravljeno je djelovanje po sunnetu i izmišljene su novotarije. Poslušajte moje riječi i slijedite me da bih vas uputio pravim putem. Selam neka je vama.“

Imam Husejn je nekoliko primjeraka ovog pisma poslao Maliku ibn Mismeu' el-Bekriju, Ahnefu ibn Kajsu, Munziru ibn Džarudu, Mes'udu ibn Amru, Kajsu ibn Hajsemu, Amru ibn Ubejdu ibn Me'meru i Jezidu ibn Mes'udu en-Nehšeliju. Pisma je poslao po svom slugi Sulejmanu ebu Ruzejnu. Odgovorili su samo Ahnef ibn Kajs i Jezid ibn Mes'ud, a Munzir ibn Džarud je predao izaslanika imama Husejna Ibn Zijadu, koji je bio namjesnik Basre, jer je Munzirova kćerka bila Ibn Zijadova supruga, pa se bojao da izaslanik nije Ibn Zijadov uhoda koji je došao kako bi razotkrio njegove namjere. Ibn Zijad je dao razapeti izaslanika imama Husejna uoči svog polaska prema Kufi.

Odgovor Ahnefa ibn Kajsa

Ahnef ibn Kajs, koji je bio jedan od poglavara Basre, u odgovoru na pismo koje je dobio od imama Husejna citirao je samo jedan časni ajet, ništa ne dodajući:

فَاصْبِرْ إِنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ ۖ وَلَا يَسْتَخِفَّنَّكَ الَّذِينَ لَا يُوقِنُونَ .

A ti se strpi! Doista, obećanje Allahovo je istina, i neka te nipošto ne uzimaju olahko oni koji čvrsto ne vjeruju. (Er-Rum, 60)Ovaj odgovor pokazuje količinu njegove klonulosti i nemarnost u suprotstavljanju nepravdi i zlu.

Odgovor Jezida ibn Mes'uda en-Nehšelija

Veliki poglavar Jezid ibn Mes'ud en-Nehšeli se odazvao glasu istine i potaknut svojom vjerom pritekao u pomoć imamu Husejnu. Organizovao je javno okupljanje na koje je pozvao sva plemena koja su ga slijedila: Benu Temim, Benu Hanzale i Benu Sad. Održao im je govor u kojem je između ostalog rekao: „Zaista je Muavija umro. Koliko je neznatan! Tako mi Allaha, on je propao i nestao. Znajte da se doista polomila kapija tiranije i grijeha, a stubovi nepravde su se potresli. On je bio izmislio prisegu i sklopio je misleći da ju je učvrstio. Daleko bilo to što je on htio! Trudio se, a tako mi Allaha, propao mu je trud. Savjetovao se s drugima pa je ostao na cjedilu. Ustao je Jezid, pijanica, glave pune pokvarenosti i razvrata, tvrdeći da ima pravo na hilafet nad muslimanima i vlada nad njima bez njihovog odobrenja, sa svom kratkoćom svoje strpljivosti i neznatnošću znanja. On ne poznaje istinu čak ni do svojih stopala. Kunem se Allahom, čvrstom zakletvom, da je džihad protiv njega zbog vjere vrijedniji od džihada protiv mnogobožaca.

A evo Husejna ibn Alija, sina Allahovog Poslanika, nosioca plemenitog korijena i ispravnog mišljenja, kojem pripada prednost koja se opisati ne može i znanje koje neće presušiti. Njemu najprije pripada vlast zbog toga što prethodi svima u vjeri, zbog njegovih godina, srodstva s Allahovim Poslanikom, njegove samilosti prema mlađim i dobročinstava prema starima. Koliko li je on plemenit pastir podanicima i koliko li je plemenit imam narodu kojem je Allah dao svoj dokaz i dostavio opomenu. Stoga, ne okrećite leđa svjetlu Istine i nemojte zabasati u provaliju laži... Tako mi Allaha, niko od vas neće odustati od pomoći njemu, a da ga Allah neće poniziti u njegovom potomstvu i plemenu. A evo, ja sam obukao ratnu opremu i navukao pancir. Ko ne bude ubijen, ionako će umrijeti, a ko pobjegne, neće pobjeći od smrti, pa lijepim uzvratite na pismo. Neka vam se Allah smiluje.“

Kada je Jezid ibn Mes'ud završio obraćanje, prišli su mu velikani plemena i izrazili mu potpunu podršku nakon čega je on imamu Husejnu napisao pismo koje pokazuje svu njegovu plemenitost i velikodušnost: „... A zatim, stiglo mi je tvoje pismo i shvatio sam ono na što me pozivaš: da uzmem svoj udio iz pokornosti tebi, da postignem svoju čast pomažući ti, da doista Svevišnji Allah nikad nije ostavio Zemlju bez nekog da radi po dobru na njoj i bez putokaza prema spasu. Vi ste Božiji dokaz Njegovim stvorenjima i Njegov amanet na Zemlji. Vi ste se razgranali od ahmedske masline, on je korijen, a vi ste stablo. Kreni, neka te prati najveća sreća. Doista su pred tobom pognute glave Beni Temima, ostavio sam ih u nestrpljivoj pokornosti tebi žešćoj od nestrpljivosti žednih deva kada peti dan prilaze vodi. Doista, pred tobom su pognute i glave Beni Saada: očistili su mrlje sa svojih srca vodom bijelih oblaka i svjetlom njihovih munja.“

Neki historičari su spomenuli da je ovo pismo stiglo imamu Husejnu desetog muharrema, nakon pogibije njegovih ashaba i porodice, kada je bio ostao sam i opkoljen izdajničkim snagama. Kada je pročitao pismo, rekao je: „Neka te Allah zaštiti od svakog straha i napoji te na Dan velike žeđi.“

Taman kada se Jezid ibn Mes'ud spremio da pritekne u pomoć imamu Husejnu, stigla mu je vijest o njegovoj pogibiji, zbog čega se jako uzrujao, a njegova duša se utopila u žalost i kajanje.“

Stav namjesnika Kufe

Nu'man ibn Bešir je u to vrijeme bio namjesnik Kufe. Iako je bio Osmanov pristalica i naklonjen emevijama, nije bio zadovoljan Jezidovim hilafetom. Nakon Muavijine smrti napustio je umejade i pridružio se Abdullahu ibn Zubejru, borio se uz njega protiv emevija i poginuo.

Prema tome, on nije poduzeo stroge mjere naspram Muslimovih djelatnosti u Kufi i nije od njega preneseno ništa značajno, osim govora kojeg je održao skupini Kufljana, kako bi od sebe udaljio optužbe i pravio se da obavlja dužnosti namjesnika vlasti u Šamu. U tom govoru je rekao: „Bojte se Allaha! O, robovi Božiji, ne žurite u smutnji i razdoru, jer doista se u njoj upropaste ljudi, prolijeva se krv i uzurpira imovina. Ja se ne borim protiv onog koji ne ratuje sa mnom, ne napadam onog koji me nije napao, ne budim onog koji spava, ne izazivam nikoga, ne kažnjavam na osnovu nezadovoljstva, sumnje ili optužbi. Međutim, ako mi budete pokazali širinu svojih prsa, kršili prisegu i suprotstavljali se svom vođi, tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog boga, udarat ću vas svojom sabljom dok je drška u mojoj ruci, a ako od vas ne budem imao nikakvog pomagača, znajte da se nadam da će vas koji istinu poznajete biti više od onih koje neistina obori.“

Čuvši ovaj govor, Abdullah ibn Muslim ibn Rabi'a el-Hadremi, saveznik Beni Umejje, ustao je i rekao: „Namjesniče, ovo što ti govoriš neće koristiti nikom do neznalicama, a ovaj stav koji si ti zauzeo u vezi s onim što je između tebe i tvog neprijatelja – to je stav poniženih.“ Numan mu je odgovorio: „Doista mi je draže da budem jedan od poniženih u pokornosti Allahu nego jedan od ponosnih u nepokornosti Allahu.“

Sljedbenici emevija sređuju svoje stanje

U to vrijeme grupa pristalica umejada i protivnika Ehli bejta je živjela u Kufi. Među tom grupom su bili i neki licemjeri koji su se predstavljali kao sljedbenici Zapovjednika vjernih, imama Alija, a pritajili su ljubav i naklonost prema emevijama, što im je pomoglo da se uvuku u redove sljedbenika Ehli bejta i špijuniraju u korist emevijske vlasti. Jedan od njih je bio i Abdullah el-Hadremi koji je kritikovao Nu'mana zbog njegovog stava pa napisao pismo Jezidu: „Doista, Muslim ibn Akil je došao u Kufu i šije su mu dale prisegu za Husejna ibn Alija ibn ebi Taliba, pa ako ti treba Kufa, pošalji snažnog čovjeka koji će sprovesti tvoje zapovijedi i postupati kao što bi ti sam postupao prema tvom neprijatelju. Jer, Nu'man ibn Bešir ili je slab ili se pretvara slabim.“Historičari su dodali da je Ammare ibn Ukbe također napisao slično pismo Jezidu, kao i Omer ibn Sa'd ibn ebi Vekas.

Jezidova zabrinutost i savjetovanje sa Serdžunom

Jezid se ozbiljno zabrinuo zbog vijesti pristiglih iz Kufe koje su govorile o stavu Kufljana prema emevijskoj vlasti i davanju prisege imamu Husejnu. Zato je pozvao Serdžuna, koji je bio Muavijin sluga, pa ga upitao za savjet: „Husejn je u Kufu poslao Muslima ibn Akila da uzme za njega prisegu, a obaviješten sam i da je Nu'man pokazao slabost pa koga bih, po tvom mišljenju, trebao postaviti kao namjesnika u Kufi?“ Jezid je bio ljut na Ubejdullaha ibn Zijadapa mu je Serdžun rekao: „Da je Muavija živ i da ti iznese svoje mišljenje, bi li ga ti prihvatio?“ i nakon što je Jezid odgovorio potvrdno, Serdžun mu je iznio mišljenje o imenovanju Ubejdullaha ibn Zijada za namjesnika Kufe: „Ovo je Muavijino mišljenje. Umro je, a prije toga je naredio da se napiše ova odluka, pa sastavi dva grada (Kufu i Basru) i daj namjesništvo Ubejdullahu.“ Jezid se složio pa pozvao Muslima ibn Amra el-Bahilija da odnese Ubejdullahu pismo u kojem je pisalo: „A zatim, doista, pisali su mi moji sljedbenici iz Kufe obavještavajući me da Ibn Akil u Kufi prikuplja narod kako bi razbio jednistvo muslimana, pa kada pročitaš ovo moje pismo, kreni prema Kufi i potraži Ibn Akila, onako kako se traži zrno, sve dok ga ne budeš našao, a onda ga veži ili ubij ili protjeraj. Ve selam.“

Poslanikovo naslijeđe unucima

Kada je hazreti Fatima, prvakinja žena svijeta, postala svjesna da se bliži susret njenog oca s Gospodarom, ona je dovela svoje sinove, Hasana i Husejna, do njega i rekla:

يَا رَسُولَ اللَّهِ، هَذَانِ‏ ابْنَاكَ‏ فَوَرِّثْهُمَا شَيْئاً. فَقَالَ: أَمَّا الْحَسَنُ، فَإِنَّ لَهُ هَيْبَتِي وَ سُؤْدُدِي وَ أَمَّا الْحُسَيْنُ، فَإِنَّ لَهُ شَجَاعَتِي وَ جُودِي.

„O, Allahov Poslaniče, ova dvojica su tvoji sinovi pa im podari nešto u naslijeđe.“ Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Hasanu – moje strahopoštovanje i poglavarstvo, a Husejnu – moja hrabrost i darežljivost.“

Poslanikove preporuke za njegove unuke

Poslanik, s.a.v.a., je tri dana prije svog preseljenja poručio imamu Aliju da pazi na njegove unuke, rekavši mu:

سَلَامٌ عَلَيْكَ، يَا أَبَا الرَّيْحَانَتَيْنِ،‏ أُوصِيكَ بِرَيْحَانَتَيَّ مِنَ الدُّنْيَا، فَعَنْ قَلِيلٍ يَنْهَدُّ رُكْنَاكَ وَ اللَّهُ خَلِيفَتِي عَلَيْكَ.

„Neka je mir na tebe, o, oče dva mirisna cvijeta. Poručujem ti u vezi s moja dva mirisna cvijeta iz ovog svijeta da će se uskoro srušiti tvoja dva oslonca, a Allah je moj zamjenik s tobom.“ Kada je Poslanik, s.a.v.a., preselio, imam Ali je rekao: „Ovo je jedan od ta dva oslonca o kojima mi je Poslanik govorio“, a kada je hazreti Fatima preselila, imam Ali je rekao: „Ovo je drugi od ta dva oslonca o kojima mi je Poslanik govorio.“

Poslanikova bol za imamom Husejnom

Imam Husejn je došao kod Poslanika, s.a.v.a., kada je već bio teško bolestan pred smrt, a on ga je, ugledavši ga, privio na svoja prsa i počeo govoriti: „Šta ja imam s Jezidom? Neka Allah udalji blagodati od njega“, pa se onesvijestio i tako je dugo ostao. Kada je došao svijesti, počeo je ljubiti Husejna i dok su mu suze lile obećao mu je:

أَمَا إِنَّ لِي وَ لِقَاتِلِكَ مَوْقِفاً بَينَ يَدَيِ اللهِ، عَزَّ وَ جَلَّ.

„Doista ću pred Svevišnjim Allahom zadržati tvog ubicu.“

U zadnjim trenucima njegovog časnog života njegova dva unuka su plačući pali po njemu, a on ih je obasuo poljupcima, pa kada ih je otac, Zapovjednik vjernih, htio udaljiti od njega, Poslanik, s.a.v.a., nije dozvolio govoreći:

دَعْهُمَا يَتَمَتَّعَانِ مِنِّي وَ أَتَمَتَّعُ مِنْهُمَا، فَإِنَّهُ سَيُصِيبُهُمَا بَعْدِي إِثْرَةٌ.‏

„Ostavi ih da se opskrbe od mene, a i ja da se opskrbim od njih, jer će ih nakon mog odlaska pogoditi nepravda.“

Zatim se obratio prisutnima:

أَيُّهَا النَّاسُ، قَدْ خَلّّفْتُ‏ فِيكُمْ‏ كِتَابَ‏ اللّهِ‏ وَ عِتْرَتِي أَهْلَ بَيتِي، فَالْمُضَيِّعُ لِكِتَابِ اللّهِ، تَعَالَى، كَالْمُضَيِّعِ لِسُنَّتِي، وَ الْمُضَيِّعُ لِسُنَّتِي كَالْمُضَيِّعِ لِعِتْرَتِي، أَمَا إِنَّ ذَلِكَ لَنْ يَفْتَرِقَ حَتَّى اللِّقَاءِ عَلَى الْحَوْضِ.

„Ostavljam među vama Allahovu knjigu i moju porodicu. Ko zanemari Allahovu knjigu je isti kao onaj koji zanemari moju porodicu, a ko zanemari moju porodicu je isti kao onaj koji zanemari Allahovu knjigu. To dvoje se neće razdvojiti sve dok ne dođu kod mene na vrelo.“

Imam Husejn u vrijeme halifa

U vrijeme Ebu Bekra

Doista, Ehli bejt, a.s., i među njima Hasan i Husejn, bili su pogođeni tragedijom preseljenja Poslanika, s.a.v.a. Bol nedaće još je vladao u njihovim srcima i još su bili zauzeti opremanjem najvećeg vjerovjesnika koji se pojavio u ljudskoj historiji kada im je upućen još jedan udarac koji je udvostučio njihove boli i uništio sve nade koje je Allahov Poslanik bio usadio u njihove duše i duše ummeta. To je bilo nezakonito prisvajanje hilafeta, udaljavanje imama Alija s pozornice vođstva i uzurpiranje mjesta na koje ga je po Božijoj zapovijedi bio postavio Poslanik.

Ovaj siloviti udarac je bio početak niza uznemiravanja i potlačenosti koje je vladajuća linija nametnula Poslanikovoj porodici poslije njega kako bi ostvarili njihovo potpuno otuđenje i udaljavanje s mjesta vođstva poslije Allahovog Poslanika.

Bol zbog šehadeta hazreti Fatime

Preseljenje Božijeg Poslanika je ostavilo bolan trag na časnu dušu imama Husejna, a on tada nije još bio napunio ni osam godina.

Nije prošlo dugo vremena, a Husejn je ponovo ostao ožalošćen, sada šehadetom svoje majke Fatime, kćeri Allahovog Poslanika, i to na tragičan način – nakon što je pretrpjela nepravdu, nasilje i bol zbog uzurpiranja njenog prava u danima nakon preseljenja svog oca. Majčini problemi su ostavljali uticaj na njegovu nježnu dušu jer kad god je pogledao svoju majku nakon preseljenja njenog oca, vidio ju je uplakanu, tužnu i slomljenog srca.

Preneseno je da hazreti Fatima nakon smrti svog oca neprestano bila povezane glave, omršalog tijela, krhke građe, uplakanih očiju, izgorenog srca, stalno je padala u nesvijest i govorila je svojim sinovima: „Gdje je vaš otac koji vas je uvažavao i stalno vas nosio? Gdje je vaš otac koji se od svih ljudi najviše brinuo za vas pa nije dozvoljavao da hodate po zemlji? Ne vidim ga da ikad više otvara ova vrata i da vas stavlja na svoja ramena, kako je stalno radio.“

Preneseno je da hazreti Fatima nakon preseljenja oca vodila sa sobom Hasana i Husejna na Bekij, gdje je ostajala plačući do uvečer, a onda bi dolazio Zapovjednik vjernih da ih vodi kući.

Prenosioci su detaljno od Esme bint Umejs prenijeli događaj šehadeta hazreti Fatime. U tim predajama stoji i to da su Hasan i Husejn ušli u kuću, malo nakon preseljenja njihove majke, pa upitali: „O, Esma, šta je razlog da naša majka u ovo vrijeme spava?“ Ona je odgovorila: „Sinovi Allahovog Poslanika, vaša majka ne spava, već je njena duša napustila ovaj svijet“, na što je Hasan pao po njoj i počeo je ljubiti govoreći: „O, majko, pričaj sa mnom prije nego što mi duša napusti tijelo.“ Esma je govorila da je Husejn prišao ljubiti njene noge govoreći: „Majko, ja sam, tvoj sin Husejn. Pričaj sa mnom prije nego što mi se srce rascijepi i umrem.“ Esma im je govorila: „Sinovi Allahovog Poslanika, idite do vašeg oca Alija i obavijestite ga o smrti vaše majke.“ Izašli su i kada su došli blizu džamije, počeli su glasno plakati, pa su svi ashabi pritrčali pitajući: „Šta vas je rasplakalo, sinovi Allahovog Poslanika? Neka Allah ne uplače vaše oči.“

U drugoj predaji je preneseno da je Zapovjednik vjernih, nakon što je završio gasuljenje hazreti Fatime, glasno rekao:

يَا أُمَّ كُلْثُومٍ يَا زَيْنَبُ يَا سُكَينَةُ يَا فِضَّةُ يَا حَسَنُ يَا حُسَيْنُ هَلُمُّوا تَزَوَّدُوا مِنْ أُمِّكُمْ فَهَذَا الْفِرَاقُ وَ اللِّقَاءُ فِي الْجَنَّةِ.

„O, Umm Kulsum, o, Zejneb, Sukejna, Fidda, Hasane, Husejne! Dođite i oprostite se od vaše majke – ovo je rastanak, a susret će biti u Džennetu.“ Hasan i Husejn su onda prišli vičući:

وَا حَسْرَتَا، لَا تَنْطَفِئُ أَبَداً مِنْ فَقْدِ جَدِّنَا مُحَمَّدٍ الْمُصْطَفَى وَ أُمِّنَا فَاطِمَةَ الزَّهْرَاءِ!

„O, žalosti koja nikada neće prestati od gubitka našeg djeda Muhammeda Mustafe i naše majke Fatime Zehre!“, pa je rekao Zapovjednik vjernih, Ali:

إِنِّي أُشْهِدُ اللَّهَ أَنَّهَا قَدْ حَنَّتْ‏ وَ أَنَّتْ‏ وَ مَدَّتْ يَدَيْهَا وَ ضَمَّتْهُمَا إِلَى صَدْرِهَا مَلِيّاً وَ إِذَا بِهَاتِفٍ مِنَ السَّمَاءِ يُنَادِي، يَا أَبَا الْحَسَنِ، ارْفَعْهُمَا عَنْهَا، فَلَقَدْ أَبْكَيَا، وَ اللَّهِ، مَلَائِكَةَ السَّمَاوَاتِ.

„Doista, ja uzimam za svjedoka Allaha da se ona smilovala na njih, jecala, pružila svoje ruke i privila njih dvojicu na svoja prsa, kada je odjednom glasnik s neba pozvao: ,O, Ebu Hasane, podigni ih. Doista su rasplakali, tako mi Allaha, meleke na nebesima.‘“

U većini predaja se spominje da su Hasan i Husejn klanjali dženazu svojoj majci, a gasuljenje i stavljanje u ćefine je obavio Zapovjednik vjernih – skupa s Hasanom i Husejnom ju je iznio iz njene kuće po noći i obavili su dženazu namaz...

Zaista su Husejna za kratko vrijeme snašle dvije velike žalosti zbog dva velika i bolna događaja: prvi je bio preseljenje njegovog djeda, Allahovog Poslanika, a drugi šehadet njegove majke Fatime, Poslanikove kćerke, nakon što su joj učinjene razne vrste nepravdi i nasilja. Kada na to dodamo tragediju uzurpiranja prava njegovog oca, Zapovjednika vjernih, i njegovo udaljavanje s političke scene kako bi ostao usamljen u svojoj kući, postaju jasne težine iskušenja i nedaća koje su bile opkolile Husejna, a on je tada još bio dijete.

Nedaće imama Husejna su se produbile zbog različitih vrsta zapreka koje je linija hilafeta nametnula Poslanikovim ashabima vjernim njegovoj poslaničkoj liniji, a Aliju ibn ebi Talibu, Zapovjedniku vjernih posebno, kao što je zabrana da petina i ostala imovinska prava stignu do njega, što se jasno očituje u nacionalizaciji imovine Fedek, čiji je jedan od ciljeva bilo izvršenje finansijskog pritiska na Poslanikovu porodicu i djecu Zapovjednika vjernih.

U vrijeme Omera ibn Hattaba

U vrijeme Omera ibn Hattaba zapreke su dobile opasnije dimenzije pa su historičari spomenuli i da je Omer zabranio Poslanikovim ashabima izlazak iz Medine bez njegove dozvole. Ova zabrana se odnosila i na Zapovjednika vjernih, Alija ibn ebi Taliba, i to je predstavljalo novi vid pritisaka izvršenih na časnu porodicu Objave.

Ovakva nasilnička postupanja i nepravedni stavovi doveli su do toga da se Zapovjednik vjernih Ali udalji i zatvori u svoju kuću, što je za posljedicu imalo sklanjanje s političkih i društvenih polja do te mjere da je postao potpuno zaboravljen. Halifa se ponekad u nekim pitanjima obraćao Imamu i možda je razlog što ga nije udaljio iz Medine bio upravo to što mu je trebao u nekim pitanjima koja su se po prvi put pojavljivala pred halifom, a niko osim imama Alija nije bio u stanju da ponudi prihvatljivo rješenje za njih.

Zapovjednik vjernih je čvrstom mudrošću i lijepim strpljenjem pritajio svoju srdžbu, prelazeći preko toga što je Omer nakon Ebu Bekra nezakonito i neutemeljeno prisvojio njegova prava, a Husejn je u svemu tome živio s očevim bolom i vidio kako se on odnosi prema dešavanjima, istovremeno zabrinut za islamski ummet i njegovu sudbinu. Imam Husejn se prisjećao kako je Allahov Poslanik davao Aliju prednost nad svim drugim i koliko puta je poručivao ummetu kako da se odnosi prema njemu. Međutim, udaljen sa svog mjesta, njemu nije bilo preostalo ništa drugo osim da prekrije svoja osjećanja.

Preneseno je da je jednom Omer držao govor na minberu i nije ni primijetio Husejna dok se ovaj nije bio već popeo kod njega glasno mu govoreći:

انْزِلْ عَنْ مِنْبَرِ أَبِي وَ اذْهَبْ إِلِى مِنْبَرِ أَبِيكَ!

„Silazi s minbera moga oca i idi na minber svog oca!“ Omer se iznenadio i zbunio i počeo potvrđivati njegove riječi: „U pravu si, moj otac nije imao minber.“ Uzeo ga je, stavio pored sebe i počeo ga ispitivati ko ga je nagovorio da to uradi, a imam Husejn mu je odgovorio:

وَ اللّهِ، مَا عَلَّمَنِي أَحَدٌ!

„Tako mi Allaha, niko me tome nije naučio.“

Pravda je zahtijevala da se Omer ne zadovolji samo verbalnim potvrđivanjem Husejnovih riječi nego i da mu vrati njegovo pravo u Fedeku i hums (petinu) te da vrati pravo njegovog oca na hilafet radi pokornosti Allahu i Poslaniku. Preneseno je da je Omer bio zaokupljen imamom Husejnom, i čak je tražio od njega da mu se obrati kada bi mu se nešto desilo. Husejn je tako jednom krenuo kod njega, i to u vrijeme kad je i Muavija bio tamo. Husejn je vidio Omerovog sina Abdullaha pa je tražio od njega dozvolu da uđe, ali ovaj mu nije dozvolio pa se vratio. Sutradan ga je Omer sreo i upitao: „Šta te spriječilo da dođeš kod mene, Husejne.“ Husejn mu je odvratio:

إِنِّي جِئْتُ‏ وَ أَنْتَ‏ خَالٍ‏ بِمُعَاوِيَةَ، فَرَجَعْتُ مَعَ ابْنِ عُمَرَ.

„Ja sam došao, ali ti si se bio osamio s Muavijom pa sam se vratio s Omerovim sinom.“ Omer je rekao:

أَنْتَ أَحَقُّ مِنِ ابْنِ عُمَرَ، فَإِنَّمَا أَنْبَتَ مَا تَرَى فِي رُءُوسِنَا اللّهُ، ثمَُّ أَنْتُمْ.

„Ti si preči od Omerovog sina. Doista, ono što vidiš u našim glavama prvo je posijao Allah, onda vi.“

U vrijeme Osmana

Imam Husejn je, ukrašen čudom poslanstva, učtivošću vjerovjesništva i uzvišenim vrlinama, bio u trećoj desetini svog života, u dobu zrelosti, kada je doživio teškoće svog oca i vidio kako političke igre mijenjaju boju, a sve sa samo jednim ciljem: da Ali i njegovi sinovi ne preuzmu vođstvo islamske države, već da se hilafet udalji od njih. Hattabov sin nije bio zadovoljan nepodnošljivim nametima, svojim surovostima u stavovima i prirodi te pogrešnim idžtihadima, sve dok ummet nije uvalio u šestočlansku šuru iz koje je proizašao Osmanov hilafet.

Imam Ali, Zapovjednik vjernih, opisao je ovaj period dajući prednost dobrobiti vjere i ummeta nad svojim vlastitim pravom na vođstvo pa se strpio gorko i čak rekao:

فَصَبَرْتُ،‏ وَ فِي‏ الْعَيْنِ‏ قَذًى‏ وَ فِي الْحَلْقِ شَجًا، أَرَى تُرَاثِي نَهْباً، حَتَّى إِذَا مَضَى الْأَوَّلُ لِسَبِيلِهِ، فَأَدْلَى بِهَا إِلَى عُمَرَ مِنْ بَعْدِهِ، فَيَا عَجَباً بَيْنَا هُوَ يَسْتَقِيلُهَا فِي حَيَاتِهِ، إِذْ عَقَدَهَا لِآخَرَ بَعْدَ وَفَاتِهِ لِشَدِّ مَا تَشَطَّرَا ضَرْعَيْهَا! ثُمَّ تَمَثَّلَ بِقَوْلِ الْأَعْشَى:‏

شَتَّانَ مَا يَوْمِي عَلَى كُورِهَاوَ يَوْمُ حَيَّانَ أَخِي جَابِرٍ

فَصَيَّرَهَا فِي نَاحِيَةٍ خَشْنَاءَ يَجْفُو مَسُّهَا وَ يَغْلُظُ كَلْمُهَا وَ يَكْثُرُ الْعِثَارُ فِيهَا،...فَصَبَرْتُ عَلَى طُولِ الْمُدَّةِ وَ شِدَّةِ الْمِحْنَةِ حَتَّى إِذَا مَضَى لِسَبِيلِهِ، فَجَعَلَهَا شُورَى فِي جَمَاعَةٍ، زَعَمَ أَنِّي أَحَدُهُمْ! فَيَا لَلَّهِ وَ لِلشُّورَى، مَتَى اعْتَرَضَ الرَّيْبُ فِيَّ مَعَ الْأَوَّلِ مِنْهُمْ حَتَّى صِرْتُ أُقْرَنُ إِلَى هَذِهِ النَّظَائِرِ؟

„... Odlučio sam se, zato, na strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim, ali je onda nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu... Taj (prvi) je prepustio hilafet prirodi okrutnoj, čije ranjavanje je bilo oštro, dodir grub, propusti obilni, a takvi su bili i izgovori za njih... Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, do onda kada je otišao putem svojim stavio ga u skupinu, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem?! Kad li se desila sumnja u vezi mene u upoređivanju s prvim od njih pa da budem stavljen ravan sa sličnim ovima?“

Iskušenje Ehli bejta se uvećalo, a teškoće u njihovoj dužnosti se udvostručile s novim zastranjenostima u vezi s hilafetom, koje su zahtijevale viši i veći trud kako se ne bi izgubio i ummet i poslanica. Posebno okrutne teškoće počele su jasno zahvatati život islamskog ummeta, jer su odabrane od Poslanikovih ashaba počeli omalovažavati, udarati i protjerivati u vrijeme u kojem su se za državne položaje natjecali zločinci od oslobođenih robova i njihove djece pod sjenom Osmanove slabosti, ponekad neznanja, a ponekad i njegove emevijske plemenske pristrasnosti.

Imam Husejn je proživljavao sve bolove ummeta koji su im naneseni kada su u teškom sukobu ustali protiv pokvarenosti Osmanove vlasti i kada su se potlačene ruke pružile da vladajućeg halifu uklone snagom sablje.

U govoru imama Alija, poznatom pod imenom Šikšikijje, on je opisao na kakvim je iskušenjima bio ummet kada su trojica halifa preuzimala vlast prije njega. Ovim govorom je jasno predstavio Osmanovu vlast:

... إِلَى أَنْ قَامَ ثَالِثُ الْقَوْمِ نَافِجاً حِضْنَيْهِ بَيْنَ نَثِيلِهِ وَ مُعْتَلَفِهِ وَ قَامَ مَعَهُ بَنُو أَبِيهِ يَخْضَمُونَ مَالَ اللَّهِ خَضْمَ الْإِبِلِ نِبْتَةَ الرَّبِيعِ- إِلَى‏أَنِ انْتَكَثَ عَلَيْهِ فَتْلُهُ وَ كَبَتْ بِهِ بِطْنَتُهُ وَ أَجْهَزَ عَلَيْهِ عَمَلَهُ.

„... sve dok ne ustade treći od njih, nadimajući prsa snagom svom. S njim se podigoše i potomci oca njegova, koji su progutali imetak Božiji kao deva što proždire lišće proljetno sve dok joj ne pukne kolan, pa je čini njezini dokrajče i proždrljivost svali.“

Podrška imama Husejna Ebu Zerru el-Gifariju

Halifa Osman ibn Affan je otišao predaleko u potiskivanju svojih protivnika i onih koji su osuđivali njegovu politiku, ne uzimajući u obzir svetost ni čast nijednog od Poslanikovih ashaba prema kojima su se pružale njegove kandže. Izlijevao je na njih bujice svoje srdžbe i pretjerivao u nasilju nad njima iscrpljujući ih. Ebu Zerr je bio jedan od najstarijih Poslanikovih ashaba, među prvima koji su primili islam, i osuđivao je i odbijao Osmanovu politiku. Osman ga je odvraćao od toga, ali on nije odustajao, što je Osmana zaboljelo toliko da ga nije više mogao podnijeti pa ga je protjerao u Šam. Međutim, i u Šamu je Ebu Zerr počeo buditi narod i pozivati ga na opreznost prema emevijskoj politici koju je slijedio Muavija ibn ebi Sufjan, Osmanov namjesnik u Šamu.

Muavija se rasrdio na Ebu Zerrov pokret te je pisao Osmanu obavještavajući ga o opasnosti koja prijeti od njega i Osman je onda pozvao Ebu Zerra u Medinu. Međutim, ovaj veliki ashab je nastavio obavezu preporučivanja dobra i odvraćanja od zla, upozoravajući na opasnost emevija po islam i muslimane. Osman je zaključio da je najbolji način da se oslobodi Ebu Zerrovog suprotstavljanja da ga protjera u neko nenaseljeno udaljeno mjesto. Zato je naredio da ga protjeraju u pustinju Rebze, ukazujući Mervanu ibn Hakemu na to da spriječi muslimane da ga prilikom odlaska isprate i oproste se s njim. Međutim, sljedbenici Istine nisu mogli da se ne suprotstave Osmanu te su da se oproste s njim javno krenuli imam Ali, Hasan, Husejn, Akil, Abdullah ibn Džafer i Ammar ibn Jasir.

Historičari su prenijeli mudre i tople riječi onih koji su pratili Ebu Zerra, kojima su osudili nepravednu Osmanovu odluku protiv njega. Između ostalog, imam Husejn je rekao i ovo:

يَا عَمَّاهْ، إِنَّ اللَّهَ، تَعَالَى، قَادِرٌ أَنْ يُغَيِّرَ مَا قَدْ تَرَى، وَ اللَّهُ كُلَّ يَوْمٍ فِي شَأْنٍ‏ وَ قَدْ مَنَعَكَ‏ الْقَوْمُ‏ دُنْيَاهُمْ وَ مَنَعْتَهُمْ دِينَكَ فَمَا أَغْنَاكَ عَمَّا مَنَعُوكَ وَ أَحْوَجَهُمْ إِلَى مَا مَنَعْتَهُمْ، فَاسْأَلِ اللَّهَ الصَّبْرَ وَ النَّصْرَ وَ اسْتَعِذْ بِهِ‏ مِنَ الْجَشَعِ وَ الْجَزَعِ، فَإِنَّ الصَّبْرَ مِنَ الدِّينِ وَ الْكَرَمِ وَ إِنَّ الْجَشَعَ لَا يُقَدِّمُ رِزْقاً وَ الْجَزَعَ لَا يُؤَخِّرُ أَجَلاً.

„O, amidža, doista, Svevišnji Allah je moćan da promijeni ono što vidiš. Doista, Allah se svaki dan nečim zanima. Ovi ljudi su ti uskratili svoj dunjaluk, a ti si njima uskratio svoju vjeru, pa koliko li si ti neovisan o onome što su ti oni uskratili i kolika li je njihova potreba za onim što si ti njima uskratio. Pa išći od Allaha strpljivost i traži utočište u Njega od pohlepe i uzrujanosti, jer strpljivost je od vjere i plemenitosti, a pohlepa doista ne ubrzava opskrbu niti uzrujanost odgađa smrtni čas.“Ebu Zerr je gorko zaplakao i bacio posljednji oproštajni pogled na Ehli bejt, a.s., prema kojem je gajio iskrenu ljubav kao i oni prema njemu, te im se obratio ovim riječima:

رَحِمَكُمُ اللهُ، يَا أَهْلَ بَيتِ الرَّحْمَةِ، إِذَا رَأَيتُكُمْ ذَكَرْتُ بِكُمْ رَسُولَ الله، صَلَّى الله عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، مَا لِي‏ بِالْمَدِينَةِ سَكَنٌ‏ وَ لا شَجَنٌ غَيرُكُمْ، إِنِّي ثَقُلْتُ عَلَى عُثْمَانَ بِالْحِجَازِ كَمَا ثَقُلْتُ عَلَى مُعَاوِيَةَ بِالشَّامِ وَ كَرِهَ أَنْ أُجَاوِرَ أَخَاهُ وَ ابْنَ خَالِهِ بِالْمِصْرَينِ فَأُفْسِدَ النَّاسَ عَلَيهِمَا، فَسَيَّرَنِي إِلَى بَلَدٍ لَيسَ لِي بِهِ نَاصِرٌ وَ لا دَافِعٌ إِلّا الله، وَ اللهِ، مَا أُرِيدُ إِلاَّ الله صَاحِباً وَ مَا أَخْشَى مَعَ اللهِ وَحْشَةً.

„Neka vam se Allah smiluje, o, porodico milosti. Kada vas vidim, sjetim se Allahovog Poslanika. Ja u Medini osim vas nemam ni smiraja niti potrebe. Doista, ja sam postao težak Osmanu u Hidžazu kao što sam bio nepodnošljiv Muaviji u Šamu. Osman nije želio da budem susjed njegovom bratu niti dajdžiću u jednoj od dvije pokrajine (Egipat i Irak). Da ne bih okrenuo narod protiv njih, on me uputio na mjesto gdje nemam ni pomagača ni branitelja osim Allaha. Tako mi Allaha, ne želim nikoga osim Njega kao druga i ne bojim se uz Njega nikakve samoće.“

Imam Husejn, a.s., u doba alevijske vlasti

Ubistvom Osmana okončala se vlast trojice halifa i navršilo se dvadeset i pet godina iskušenja prouzrokovanog udaljavanjem Zapovjednika vjernih, imama Alija ibn ebi Taliba, iz političkog i društvenog života muslimana.

Muslimani su bili uvjereni da je imam Ali vođa koji će ostvariti njihove nade i ciljeve, vratiti im njihovu čast i da će u sjeni njegove vlasti doživjeti blagodati slobode, ravnopravnosti i pravde pa su insistirali da mu dadnu prisegu za hilafet.

Na veliku žalost, ovo uvjerenje u ummetu je došlo dosta kasno, jer je već tada ummet bio pogođen opasnim bolestima i velikim zastranjenjima. Nestalo je duha požrtvovanosti i imanskih vrijednosti u njima, zaprljali su se pohlepom i ličnim koristima i spustili se na uske klasne težnje. Zbog toga je imam Ali izrazio svoje potpuno odbijanje hilafeta riječima:

لَا حَاجَةَ لِي‏ فِي‏ أَمْرِكُمْ‏، فَمَنِ اخْتَرْتُمْ رَضِيتُ بِه‏.

„Ne treba mi vlast nad vama, koga god da budete izabrali, ja ću biti zadovoljan.“

To je bilo zbog toga što je on dobro znao da je vrlo teško u društvo vratiti islamske propise koje su halife bile izmijenili i zamijenili ishodima svojih pogrešnih idžtihada. On je dobro znao da će društvo koje je nastalo na tim greškama stati protiv njega i da će uložiti sav svoj trud da mu se suprotstave i spriječe ga da ostvari svoje političke planove koji su za cilj imali uspostavljanje pravde i iskorjenjivanje nepravde. Upravo zbog toga, Zapovjednik vjernih, bez obzira na njegovu jedinstvenu prošlost u islamu, političko umijeće i veliku sposobnost vođstva, nije mogao stati pred zastranjenjem koje je zašlo u sve pore niti je uspio vratiti ovo društvo na put istine i pravde jer je više skupina licemjera, koji su tražili samo svoju korist i u sebi gajili mržnju prema Allahu i Poslaniku, stalo pred njega. Imam je to potvrdio u svom poznatom govoru Šikšikijje:

فَلَمَّا نَهَضْتُ‏ بِالْأَمْرِ نَكَثَتْ طَائِفَةٌ وَ مَرَقَتْ أُخْرَى وَ قَسَطَ آخَرُونَ، كَأَنَّهُمْ لَمْ يَسْمَعُوا كَلَامَ اللَّهِ حَيْثُ يَقُولُ‏: ﴿ تِلْكَ الدَّارُ الْآخِرَةُ نَجْعَلُهَا لِلَّذِينَ لَا يُرِيدُونَ عُلُوًّا فِي الْأَرْضِ وَلَا فَسَادًا ۚ وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ﴾،‏ بَلَى، وَ اللَّهِ، لَقَدْ سَمِعُوهَا وَ وَعَوْهَا وَ لَكِنَّهُمْ حَلِيَتِ الدُّنْيَا فِي أَعْيُنِهِمْ وَ رَاقَهُمْ زِبْرِجُهَا.

„Kada uzeh uzde vođstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije: Što se tiče tog života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost; jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga. (El-Kasas, 83) Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli.“

Imam Husejn uz oca u popravljanju stanja ummeta

Doista se imam Ali zauzeo za vraćanje prava na mjesto koje mu pripada i za povratak pravde na vlast, oživljavajući sunnet Allahovog Poslanika u ummetu i koračajući na postojanom putu. Koliko li su brzo snage zablude ustale protiv Imamovih pokušaja da popravi upravljanje podjelom imovine i pravdu u sudstvu te očuva poslanice i stvari muslimana.

Imam Ali se nije dvoumio u otkrivanju linije licemjerstva, uništavanju pokvarenosti i iskorjenjivanju njenih korijenja da bi se sačuvala poslanica i ummet. On i njegova porodica su ušli u vrtloge ratova kako bi odbranili islam uzimajući Poslanika za uzor. Imam Husejn je učestvovao u svim ratovima koji su licemjeri pokrenuli protiv imama Alija. Kad god su okolnosti zahtijevale, a otac mu dozvoljavao, on bi izlazio na bojno polje. Historičari su zabilježili govor imama Husejna kojim se obratio stanovnicima Kufe pri njihovom odlasku prema Sifinu. U tom govoru, nakon zahvale i veličanja Allaha, rekao je:

يَا أَهْلَ الْكُوفَةِ أَنْتُمُ‏ الْأَحِبَّةُ الْكُرَمَاءُ وَ الشِّعَارُ دُونَ الدِّثَارِ فَجِدُّوا فِي إِطفاءِ مَا وَتَرَ بَيْنَكُمْ وَ تَسْهِيلِ مَا تَوَعَّرَ عَلَيْكُمْ، أَلَا إِنَّ الْحَرْبَ شَرُّهَا ذَرِيعٌ وَ طَعْمُهَا فَظِيعٌ، فَمَنْ أَخَذَ لَهَا أُهْبَتَهَا وَ اسْتَعَدَّ لَهَا عُدَّتَهَا وَ لَمْ يَأْلَمْ كُلُومَهَا عِنْدَ حُلُولِهَا، فَذَاكَ صَاحِبُهَا وَ مَنْ عَاجَلَهَا قَبْلَ أَوَانِ فُرْصَتِهَا وَ اسْتِبْصَارِ سَعْيِهِ فِيهَا، فَذَاكَ قَمَنٌ أَنْ لَا يَنْفَعَ قَوْمَهُ‏ وَ أَنْ يُهْلِكَ نَفْسَهُ، نَسْأَلُ اللَّهَ بِقُوَّتِهِ أَنْ يَدْعَمَكُمْ بِالْفِئَة.

„O, Kufljani, vi ste plemeniti prijatelji, vi ste nama bliski, a niste stranci. Uložite sav svoj trud da oživite ono čega je nestalo među vama i olakšate ono što je otežalo u vama. Znajte, rat – brzo mu je zlo, neprijatan mu je ukus, i onaj koji ga je prihvatio i spremio opremu na vrijeme ne misleći na bolove prije rana, taj će pobijediti, a onaj koji ga je ubrzao prije nego mu je bila prilika i prije nego se potrudio da se pripremi, vjerovatno neće donijeti nikakvu korist svojima i upropastit će sebe. Išćemo od Allaha da vas i vaše skupine podrži Svojom moći.“