Naslov djela: Pouka o odgoju

Priredio: Akbar Eydi

S perzijskog prevli: Ertan Basarik

Uređivački odbor: prof. dr. Munib Maglajlić,

Ibrahim Avdić, Nirha Efendić

Redaktor: prof. dr. Munib Maglajlić

Sarajevo, 2004

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Bismillahi rahmani rahim

Uvodna riječ

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Neka je blagoslov i mir na Poslanika Muhammeda, njegovu čistu porodicu i odabrane ashabe!

Štivo koje se nalazi pred vama predstavlja niz predavanja koje sam održao u Husejniji u razdoblju između 2002. i 2004. godine, a koje je iz pisanog materijala, a djelomično i sa tonskih zapisa, preveo i priredio Ertan Basarik.

Zarad boljeg razumijevanja sadržaja o kojemu je riječ, potrebno je iznijeti sljededeće napomene:

1. Ozbiljnost ponuđenog štiva svjedoči činjenica da se ono temelji na učenjima velikana islamske misli, poput alame Taba Tabaija i šehida Mutaharija, te posigurno nudi znalačke i čvrsto utemeljene stavove i pojašnjenja spomenutih alima. Pri tome treba imati u vidu da je sam jezik nemoćan da se potpuno izrazi, te dosljedno prenese sva njihova mišljenja i stavove. Ako vam se stoga nešto od onoga šta je doneseno ovdje učini čvrsto utemeljenim, to je zasigurno mišljenje spomenutih velikana, a ako je pak nešto nejasno ili manjkavo, onda je to zbog naše nemogućnosti pojašnjenja razmatranih sadržaja. Jer, sigurno su njihovi naučno-filozofski stavovi jači od nečijeg usmenog govora koji nije oslonjen na Kur’an i vjerska učenja.

2. Sve prijedloge ili moguće primjedbe od poštovanih čitalaca, a koje su vezane za vjersko-filozofsku tematiku ovog zbornika, sa punim uvažavanjem ćemo uzeti u obzir .

3. Na kraju, molim Uzvišenog i Plemenitog Gospodara da ovaj zbornik bude povod za spuštanje Negove milosti i blagoslova na sve nas i da nam u objavljivanju i širenju kur'ansko-sunnetskih poruka pruži svoju pomoć i podršku. Amin, Gospodaru svjetova!

Šejh Akbar Eydi

ODGOJNE TEME U ISLAMU

Odgojnom procesu u islamu poklanja se velika pažnja. Jedna od osnovnih roditeljskih obaveza, ali i dječijih prava u isto vrijeme, jeste i dobar odgoj. Nažalost, danas je odgoj kao mjerilo vrijednosti pojedinca itekako zapostavljen, a umjesto njega postale su omiljene diplome ili priznanja koji se odnose samo na znanje ili različite vještine. Čovjek je opredijeljen samo jednostrano. Vjernik se povlači sa društvene pozornice, učenjak ne dolazi u džamiju, a političara nema među ljudima u svakodnevnom životu. S druge strane, islam zagovara ravnotežu, favorizuje i znanje, i moral, i vjeru uporedo jedne sa drugima, a od čovjeka traži svestranost u granicama islamskih propisa. Čovjek treba biti vjernik koji obavlja ibadet. S druge strane, Poslanik, s. a. v. a., poručuje nam:

“Kada vidite čovjeka da puno klanja, ne ushićujte se njime dok ne vidite koliko je pametan (tj. da li razumije ono šta čini, zbog čega klanja, itd.), jer zaista nagrada se daje u mjeri razumnog razvoja.”

U savremenom životu može se primijetiti kako je odgoj djeteta proces koji je skoro u fazi gušenja. Prisutan je kao i neki predmet koji se teorijski neizostavno izučava na određenim fakultetima, ali praktično u životu takvo se šta teško može primijetiti. Dužnost je roditelja u odgojnom procesu primarna, zatim slijede ustanove utemeljene pod nazivima predškolska, osnovna i srednja škola. Radi se o odgoju uz obrazovanje, koji je protegnut kroz nekoliko ovih naziva koji, opet, na određen način simboliziraju životne faze. S druge strane, sve omiljenija pojava u savremenom društvu jeste dresura životinja, takozvanih kućnih ljubimaca koji se, primjetno je, uvlače u naše domove sa povratkom izbjeglica iz naprednih zemalja u kojima se ovoj pojavi poklanja prilična pažnja. Mirni, poslušni i malozahtjevni ljubimci zauzimaju mjesto djece, koja puno traže, nerviraju itd. Dakle, kada moderan čovjek želi dresirati svoga ljubimca u skladu sa posljednjim iskustvima na tom polju, svakako je da će angažirati stručno lice, jer treba biti u trendu i postići važeće standarde. S druge strane, postavlja se pitanje šta nam je bitno kada svoju djecu želimo udati ili oženiti, kada želimo da postanu roditelji naših unučadi koji će biti članovi društva – da li u tim trenucima uopće mislimo o tome kome ih dajemo u ruke ili koga primamo u kuće. Poslanik, s. a. v. a., poručuje da odgajamo svoju djecu dvadeset godina prije rođenja, tj. od nas traži da odgoj provodimo praktično u svojim životima kako bi ga, kada to bude bilo potrebno, znali primijeniti kod odgoja vlastitog djeteta. U svemu tome trebamo imati na umu činjenicu da je čovjek, u trenutku kada dođe na Ovaj svijet kao malo i nejako stvorenje, aktuelno bliži životinji, jer sastavnice koje ga čine čovjekom samo su potencijalno prisutne u njemu. Da bi uistinu ostvario taj naziv, čovjek mora proći određene faze. Na tom putu ga očekuju različita iskušenja koja ga u konačnici čine čovjekom. Iskušenja su različita, a samim tim se razlikuju načini i sredstva pomoću kojih ih zapažamo, doživljavamo i rješavamo. Čovjek je vezan za svijet u kojem živi svojim čulima: vidom, sluhom, dodirom, okusom i mirisom, a uz pomoć istih čovjek sabira u sebi slike, tj. podatke koje nazivamo znanjem. U ovom sklopu prisutna je i moć izbora koja u njemu budi potrebu da se na nekog ugleda ili da mu neko posluži kao uzor zarad biranja najbolje mogućnosti koja mu je ponuđena.

Ovdje se možemo zapitati ko su nam uzori? Čijim se primjerom, znanjem i iskustvom možemo okoristiti, a da smo u isto vrijeme sigurni da nećemo pogriješiti? Kada je riječ o ovoj temi, to su za djecu svakako njihovi roditelji, jer prvi fizički dodiri, prva podrška i potpora biva dati od roditelja. U tom slučaju treba imati u vidu značaj iskustva. Tuđe iskustvo za pametnog čovjeka je dragocjeno i uvijek dobrodošlo. Tako postaje jasna činjenica koliko je roditeljsko iskustvo i znanje dragocjeno i vrijedno za djecu. Međutim, sve više se može susresti mišljenje kako je u savremenom društvu ''miješanje u dječiji život'' ustvari ograničavanje njihovih sloboda. Bila bi to samo još jedna u nizu zabluda koje smo prihvatili u svom obavezno modernom životu koji mora biti drugačiji od tradicije, pa čak i u onim univerzalnim mjerilima kao što su moral i odgoj. Lišiti dijete roditeljskog iskustva, pod izgovorom savremenih pogleda na svijet i to u maloljetnoj životnoj dobi, ne znači ništa drugo doli lišavanje djeteta vrijednog potencijala koji djeci dolazi posve besplatno. Ako razmislimo o maloljetničkim prestupima današnjice bit će nam jasno da je to smišljena politika prema kojoj se proizvode poslušni i pogodni robovi novog svjetskog poretka, koji će predstavljati potrošački potencijal, zalutao, bez identiteta, volje, lahko zavodljiv itd. Ako dijete u školi uči tuđa iskustva, prima tuđe znanje, usvaja tuđe stavove, kako je onda moguće zaključiti da stariji, u ovom slučaju roditelji, nemaju šta ponuditi svojoj djeci. Roditelj poklanja svoje iskustvo djetetu sa ljubavlju i pažnjom. On u svemu tome ne traži nikakvu ličnu korist. Odgovornom roditelju važno je da mu dijete postane što bolji član ljudskoga društva. S druge strane, i roditelji u obavljanju svoje odgojne dužnosti imaju potrebu za primjerom i savjetima, kako bi je obavili na najbolji mogući način i kako bi plod njihovog rada bio što kvalitetniji. Muslimanima je sveta knjiga Kur'an smjer kojeg treba slijediti u svim segmentima života, a Poslanik Muhammed, s. a. v. a., živi uzor koji je na odgojnom planu dostigao sami vrh uspjeha. Velik je broj hadisa koji se odnose na područje odgoja te ih je prema tome moguće i tematski razvrstati.

Pitanje odgoja

Jedna od islamskih odgojnih tema jeste pitanje poštovanja ličnosti pa između ostalog i djece u porodičnom krugu. Da bismo shvatili zbog čega je ovo pitanje toliko značajno u životu čovjeka, počevši od samog formiranja ličnosti pa nadalje, trebamo razmotriti nekoliko uvodnih tačaka.

Allah je u čovjeku stvorio osjećaj ljubavi prema samom sebi i to je nešto što svaki pojedinac u sebi nagonski osjeća. Upravo je ovaj nagon jedan od najčvršćih i najpostojanijih temelja u odgojnom procesu. Iskusan roditelj ili odgajatelj – koristeći ovaj Božiji dar – može pobrati najljepše plodove na planu razvijanja poželjnih osobina kod djeteta i na taj način odgojiti uzornog člana društva.

Šta je to ljubav prema samome sebi? Sasvim je prirodno da čovjek voli samoga sebe, svoj opstanak i trajnost. Uživa u pojavi da ga drugi uvažavaju i poštuju. Pažnju koju mu poklanjaju drugi smatra svojim uspjehom.

Obratimo pažnju na praksu Božijeg Poslanika, s. a. v. a., kada je riječ o uvažavanju drugih. On, čija je obaveza bila uputiti ljude, a filozofija poslanstva upotpunjenje ćudorednih svojstava (morala) kao i očuvanje čovjeka u orbiti fitreta, koristeći nagon samoljublja u čovjeku je, na najbolji način, razvio ljudskost. Poštivanje i uvažavanje drugih predstavljalo je dio njegova ponašanja u toku cijeloga života te stoga nije pretjerano reći da je upravo ova njegova osobina najzaslužnija za uspješnost poslaničke misije. Ukoliko bolje pogledamo na njegov život i poslanstvo vidjet ćemo da su ga ljudi veoma brzo prihvatali upravo zbog savršenog morala koji ga je krasio. Vodio je pažnju o svakom pojedinom aspektu čovjekova duševnog života, poštovao je druge ljude i nije se ni najmanje ustručavao od izvršavanja svojih obaveza i dužnosti. Svojim primjerom uspio je pokazati ljudima uzvišeni nivo ahlaka i čovječnosti te ih na taj način upoznati sa sobom.

Dva Poslanikova metoda

Muhammed, s. a. v. a., koristio je dva metoda kada je u pitanju poštivanje i uvažavanje ljudi. Afirmativni, metod borbe protiv nedoličnog ponašanja, bio je prvi metod. On je u svojem životu i teorijski i praktično ulagao krajnje požrtvovanje u iskazivanju poštovanja ženama, djeci, starima, mladima, muslimanima i nemuslimanima. U jednom od hadisa prenosi se da je ''poštovao svakog ko bi ušao, čak bi ponekad stavljao i svoj ogrtač na pod da bi onaj ko je došao mogao na njega sjesti a također je davao svoj naslonjač''. U spomenutom i sličnim hadisima ne naglašava se ko su bili pojedinci kojima je Poslanik ukazivao poštovanje, što svjedoči o sveobuhvatnosti u ispoljavanju ovoga načela, jer njemu su dolazili i muslimani i nemuslimani. U jednom drugom hadisu prenosi se sljedeće kazivanje: ''Jedan čovjek je ušao u mesdžid i zatekao Poslanika kako sam sjedi. Ugledavši pridošlicu, Poslanik ustane i pomjeri se malo ustranu, napravivši mu mjesta da sjedne. Čovjek začuđeno upita: 'Ima dovoljno mjesta, zašto si se pomjerio?' Poslanik mu na to reče: 'Dužnost muslimana jeste da ukaže poštovanje onima koji dolaze te da im napravi mjesta.'''

Možemo uočiti da je ovdje Poslanik postupio krajnje osjećajno, a njegov posjetilac je razmišljao racionalno, što nam govori o činjenici da razum, emocije i moral imaju svoje zasebne prilike kada ih treba koristiti. Ovim primjerom jasno se razaznaje da Poslanik želi ukazati na uzajamno uvažavanje, što proglašava općom dužnošću muslimana, ali i jednim od međusobnih prava u isto vrijeme. Ne tiče se samo određenih, niti se to čini u iznimnim slučajevima, već uvijek. U ovom hadisu vidimo kako je mesdžid bio prazan i mjesta je bilo dovoljno za njih dvojicu da se Poslanik i ne pomjera.

Kada bi Poslanik namjeravao negdje otići, a u međuvremenu mu je neko došao, on bi iz poštovanja ostajao s njim dok on sam ne bi izišao vani.

Kada bi se sa nekim rukovao Poslanik ne bi povlačio ruku, sve dok onaj s kim bi se rukovao ne bi povukao svoju. Svojim postupcima pokazivao je kako je čovjek poštovano biće, te da ovo poštivanje treba biti očuvano kao praksa i u društvu.

Jedan primjer iz Poslanikovog života

Božiji Poslanik bi upravo u cilju očuvanja, uvažavanja i poštivanja prava drugih ljudi prilikom skupova usmjeravao svoje poglede tako da kada bi izašli vani prisutni bi govorili: ''Mene je danas najviše gledao, najviše mi je pažnje posvetio'' itd. Na taj način ukazivao je na svoju pažnju prema svima. Ukoliko napravimo poređenje našeg ponašanja u sličnim okolnostima, pa čak kada su u pitanju i naša djeca, uočit ćemo da nismo u stanju biti pravedni i da prema svakom djetetu ili prema svakom prijatelju nismo isti ili im barem ne poklanjamo jednaku pažnju.

Borba protiv nedoličnog ponašanja

Poslanik je predano pazio da svojim ponašanjem ne povrijedi srca drugih ljudi, a također je odlučno stajao na putu takvom ponašanju ukoliko bi ga drugi provodili. Dešavalo se ponekad da jedan Poslanikov postupak bude pogrešno shvaćen, premda je on bio takav da je uvijek birao samo ona djela koja su najbolja i najkorisnija. U takvim slučajevima bilo je onih koji su se osjećali oštećenim, zapostavljenim ili poniženim. Međutim, Poslanik bi promišljenim koracima na licu mjesta javno objasnio o čemu je riječ, što je uvijek vodilo smirivanju duše.

Podjela ratnog plijena iz bitke na Hunejnu

S ciljem postizanja određenih dobrobiti, Poslanik je podijelio plijen samo među Kurejšijama. Neki među Ensarijama koji su imali velike zasluge za širenje i učvršćenje islama nisu bili zadovoljni raspodjelom, čak su smatrali da je prema njima pokazano nepoštivanje i omalovažavanje.

Vijest je stigla do Poslanika. Naredio je da se sazovu sve Ensarije i da samo sa njima održi sastanak. Otišao je na sastanak sa Alijem, a. s. Sjeo je među okupljene te im se obratio sljedećim riječima: ''Imam za vas neka pitanja te vas zato molim da mi odgovorite na njih. Zatim reče: 'Zar niste bili zalutali, a Allah vas je preko mene uputio?' Odgovoriše: 'Da, Božiji Poslaniče.' – 'Zar niste išli u očitu propast, ali vas je Allah sa mnom spasio?' Rekoše: 'Da Božiji Poslaniče.' 'Zar niste bili u međusobnom neprijateljstvu i sukobima, a Allah vam je preko mene međusobnu milost dao?' Rekoše: 'Da Božiji Poslaniče.' Tada Poslanik malo zašutje, pa reče: 'Zašto mi se ne obratite spominjanjem svojih dobrih djela?' Upitaše: 'A šta da kažemo o Poslaniče?' – 'Ako želite recite: O Poslaniče, istjerali su te iz Mekke, mi smo te prihvatili, bio si zabrinut za život, mi smo ti pružili sigurnost, drugi su te smatrali lažnim, a mi smo te prihvatili!''' Ova pravičnost i spominjanje istinitih činjenica tako je jako dojmila prisutne, tako da su svi počeli plakati. Tada su velikani Ensarija poustajali i poljubili Poslanika u ruku i ne samo da su izrazili zadovoljstvo i slaganje sa načinom raspodjele ratnog plijena već su rekli: ''Evo ti naš imetak na raspolaganje pa ako želiš podijeli ga Kurejšijama.''

Pouke iz jednog događaja

Ukoliko čovjek prihvati Poslanika to znači da je prihvatio i sve osobine koje dolaze uz njega. Ukoliko ga prihvatimo za Božijeg zastupnika koji ima znanje i koji je obaviješten o zbiljama pojava, ukoliko znamo da je sve što govori čisti vahj, a ne lični prohtjevi, te da mu je jedini cilj uputa ljudi, onda nema nikakvog smisla protiviti se njegovim odlukama i djelima. Najzad, osnovni uvjet imana jeste apsolutna potvrda resula u svim vremenima, na svim mjestima i u svim uvjetima. U 65. ajetu sure Nisa kaže se:

فَلاَ وَربِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ َوَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا

I tako mi Gospodara tvoga oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.

Poslanikov odnos prema ummetu krajnje je ljudski. Ukoliko se odlučimo slijediti Poslanika, islam i Kur'an, temelj te veze treba biti protkan Bogom i ljudskošću, a ne pukim dunjalučkim nasladama. Zbog toga Poslanik ukazuje na pogrešna uvjerenja i neispravan način razmišljanja, obraćajući se Ensarijama i podsjećajući ih na razdoblje neprijateljstava i razmirica koje su se Božijom pomoću pretvorile u mir i jedinstvo. Također je spomenuo i moralno rasulo u kojem su se nalazili te spas koji je uslijedio njegovim dolaskom u ulozi Poslanika. Mnogo čega ipak nije spomenuo, što je čak i danas, dugo vremena nakon njega, uočljivo kao posljedica njegovih zalaganja i promjena koje je donio, poput identiteta koji je dao tim ljudima, uobličenja društva, nezavisnosti itd.

Poslanik je bio uznemiren zbog uzrujanosti svojih prijatelja. Čovjek musliman treba cijeniti vrijednosti drugih, treba ga uznemiriti patnja

braće, zbog njihove tuge i sam je tužan, a njihova ga sreća i blagostanje čini sretnim. Iako je i sam bio svjestan svojih uzornih postupaka koji su bili potvrđeni od Uzvišenog Gospodara, ipak ga je tištila uzrujanost njegovih prijatelja koja je bila zasnovana na pogrešnom tumačenju Poslanikovih postupaka, te je on stoga učinio djelo kojim je umirio njihove duhove i ponovo im pridobio srca.

Poslanik je uporijebio jedan psihološki pristup problemu pozvavši Ensarije na sastanak na kojem samo oni prisustvuju, gdje ih on prvo kori, a zatim ih pita zašto ne iznose svoje zasluge, čime im daje do znanja da je svjestan činjenice kako je njegovo prisustvo veoma korisno za njih, ali istovremeno ne zapostavlja ni njihovu veliku ulogu u širenju islama, sadržanu u podršci koju su mu dali. Ovakav Poslanikov pristup urodio je pokajanjem Ensarija i mirenjem sa njegovom odlukom, a zadovoljstvo su pokazali tako što su mu ponudili na raspolaganje sav svoj imetak. Treba imati na umu i činjenicu da se ono šta je Poslanik rekao Ensarijama ne tiče samo njih, već smo i mi danas, kada on fizički nije sa nama, njegovi dužnici za put Istine kojim se krećemo.

Spominjanje usluga koje su Ensarije iskreno učinili svjedoči činjenicu da je Poslanik zahvalan ili da ih je svjestan prije svega. Drugim riječima, rekao im je da nije zaboravio njihove zasluge, ali se u takvoj raspodjeli plijena zasigurno krije neka mudrost. Jedna od koristi jeste ispit njihove vjere, tj. da li je iskrena ili su njihovi ciljevi usmjereni nekakvom ovosvjetskom dobru, a ne uzvišenim duhovnim blagodatima.

Poslanikova dova izrečena na kraju sastanka osvojila srca svih prisutnih. On je na kraju proučio sljedeću dovu: ''Bože, oprosti Ensarijama, i djeci Ensarija, i djeci djece Ensarija!'' Jedan od sunneta Poslanikovih jeste da uči dovu za svoj ummet, kao i za pojedince. Iskrene dove urodile su spuštanjem Allahove milosti i srca vjernika bila su radosna. Učinio je tako zato što se u Kur'anu, u suri Tewba (103. ajet) kaže sljedeće:

خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا وَصَلِّ عَلَيْهِمْ إِنَّ صَلاَتَكَ سَكَنٌ لَّهُمْ وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

Uzmi iz imetaka njihovih obavezna davanja, da ih time očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i moli se za njih. Zaista je tvoja dova smirenje za njih. A Allah sve čuje i sve zna.

Shodno rečenom, dužnost svakog vjernika jeste da uči dovu za druge vjernike, bilo u njihovoj prisutnosti, bilo u odsutnosti. Takvo djelo, osim što je povod za spuštanje Božije milosti, ono uzrokuje i međusobnu ljubav i jedinstvo među muslimanima. Osim toga, takvo djelo predstavlja jednu vrstu poštovanja prema drugima.

Skupina koja je tražila Poslanika

Drugi primjer u kojem Poslanik staje na put nepropisnom ponašanju jeste Njegova reakcija na ponašanje ashaba prema skupini ljudi koji su došli da ga traže. Naime, u jednoj od bitaka u Poslanikov tabor svratili su neki ljudi koji su prolazili tim područjem. Pitali su za Poslanika, poselamili ga, izrazili svoje simpatije i naklonost te otišli iz tabora svojim putem. Poslanik, koji je dok se to događalo obavljao namaz, kada je završio namaz na licu mu se primjećivala ljutnja, prišao je ashabima te im rekao: ''Čudni li ste vi ljudi! Skupina putnika došla je do vas, pitali su za mene, poselamili me, a vi im ne pokazaste ni najmanji znak poštovanja niti ih čime ponudiste, niti im hranu ponudiste. Da je kakvim slučajem Dž'afer bin ebi-Talib bio ovdje, on bi suprotno postupio.''

Učinci poštivanja

Poslanik, s. a. v. a., rekao je sljedeće: ''Kada neko iskaže poštovanje prema bratu muslimanu lijepim riječima i time odbaci njegovu tugu, dok god posjeduje takav ahlak, on je zaštićen Božijom milošću.''

Imam Sadik, a. s., kaže: ''Ko ukaže poštovanje prema bratu koji mu dođe, zapravo je iskazao poštovanje Uzvišenom.'' U drugom hadisu Poslanik kaže: ''Ne ponižavajte nijednog muslimana jer, zaista, malehni kod vas su kod Allaha veliki.''

Vrijeme razvoja poštivanja kao osobine – svako voli samoga sebe

Veoma je bitno sa odgojnog stanovišta prepoznati vrijeme razvoja ove osobine, da bi na što bolji način mogla biti usmjerena prema istinskoj potpunosti. Drugim riječima, bitno je prepoznati joj prve korake te ih ustanoviti na polju na kojem je i predviđeno da se dogode.

Poslanik i odgoj

Poštujte, uvažavajte svoju djecu i sa njima se lijepo ponašajte.

Iz navedenog hadisa može se zaključiti da je upravo djetinjstvo -razdoblje kada se javlja ovo osjećanje u čovjeku. U tom vremenu dijete je u potupnosti predano svojim roditeljima, a oni su odgovorni da od njega načine zrelu ličnost. Zbog duhovne i tjelesne vezanosti za roditelje dijete još uvijek osjeća slabost i nemoć. Ukoliko roditelji uspiju tačno razumijeti i shvatiti ovaj osjećaj vezanosti te upotrijebe ispravne metode odnosa prema djetetu, sigurno će uspjeti u njemu izgraditi ličnost jakih karakternih osobina, koja će predstavljati zdravog člana zajednice. Poslanik nam – upravo u vezi sa ovom temom – sljedećim hadisom jasno daje do znanja šta nam je činiti: ''Ne vrijeđajte i ne grdite svoju djecu!''

Nažalost, u našem rječniku uvrede i omalovažavanja veoma su zastupljeni, a posebno kada se one trebaju uputiti nekom ko je od nas slabiji, poput naše djece, kojima u ljutnji znamo nazvati neznalicama, glupanima, idiotima, budalama, nesposobnjakovićima, lažljivcima, itd. Sve ove i druge slične riječi izražavaju naše neuvažavanje njihove ličnosti, što je u svakom slučaju velika prepreka duhovnog rasta i napretka.

Psihološko mišljenje o ovoj temi

Dijete u toku odrastanja u odnosu na oca i majku, pa i cijeli svijet ima osjećaj niže vrijednosti i slabosti. Takvo osjećanje posljedica je početne fizičke nemoći, nesigurnosti i ovisnosti koje su svojstvene djeci, jednako kao i osjećaj potrebe za nečim, tj. nekim jačim, snažnijim, ali i osjećaj predavanja okruženju. Upravo osjećaj nemoći i slabosti tjera dijete na stalne aktivnosti, pokret, djelovanje. One u njemu oblikuju potrebu zauzetosti nečim, usmjeravaju ga u pravcu igranja, kao i neprestanom ispitivanju svojih snaga. A taj nastup, kako mi to nazivamo nestašluka, želja i prohtjeva u njemu pravi polje psiho-motorne pripreme, buđenja ili otkrivanja vlastitih darova i naklonosti, što svakako olakšava odgojne djelatnosti. U dječijim očima budućnost je ishodište svega onoga što ono nema, svih snaga i moći, zbog čega je u ranoj dobi u pravom ratu i zbog čijeg nedostatka osjeća slabost, te je za njega prava nagrada u novim osvajanjima i podvizima, kao kada osvoji neki vrh koji mu se dotada činio neosvojiv, a prije svega daje drugima do znanja ko je ono ustvari. Dakle, glavni pokretač djeteta jeste želja za uspinjanjem. Psiholozi su nakon četrnaest stoljeća stigli do saznanja koja je Poslanik najrazumljivijim riječima savjetovao svom ummetu.

Čujmo dalje šta znalci kažu

Jedan od osnovnih osjećaja bezvrijednosti kod djece jeste strah od upotrebe sile moćnijih ili odraslih. Ništa do te mjere ne guši vatru u djetetu za savlađivanjem ovoga osjećaja, njegovim prerastanjem i stjecanjem samouvjerenja kao što to čini izljev sile od strane starijih u čijem okruženju živi. Posebno u slučaju kada roditelji nakon upotrebe sile kore djecu, što ima poguban učinak na dječiju psihu, poput izjava: ''Ne možeš ti to učiniti!'', ''Nemoj se džaba mučiti!'' itd. Još gore je djetetu reći: ''Glupane, šta ti to treba, zar ne shvataš da si nesposoban'' i slično. Nekad je dovoljno da dijete ima strogog oca, koji pravi nepromišljene korake pa da to uzrokuje veliku prepreku kod oblikovanja uravnotežene ličnosti djeteta. Potrebno je posjedovati psihološko znanje kao i vjerske propise te biti upućen u društvene okolnosti i uvijek biti svjestan njihove uloge u odgojnom procesu. Nažalost, veoma malo pažnje posvećujemo tom pitanju te smo time i sami saučesnici u krivici.

Igra, još jedan prirodni nagon

Jedan vrijedni i djelotvorni nagon, koji Mudri Allah, dž. š., stvaranjem polaže u čovjeka i određuje da se isti probudi u dobi djetinjstva, jeste želja za igrom. Dijete svojim fitretom, a on je kod svih isti i nepromjenljiv, voli igru i zabavljanje poput trčanja, skakanja, valjanja, ljuljanja, rušenja, gradnje, slaganja i velikog niza aktivnosti koje se mogu zamisliti, a koje su za dijete igra i u kojima uživa. U početku se stječe dojam da ova djelatnost duha i tijela nema svrhe, cilja niti kakve koristi, već se jedini razlog njena postojanja vidi u nemoći razmišljanja kod djece. Zato odrasli igru ne vide vrijednom niti joj pridaju pažnju. Međutim, učenjaci su dokučili da ova naizgled besmislena djelatnost, koja se smatra bezvrijednom, krije u sebi brojne koristi za one koji u njoj učestvuju. Ona osigurava i tjelesno i duhovno zdravlje i čilost, razvija psihomotorne potencijalne, maštu, stvaralaštvo. U islamskim predajama poklanja se velika pažnja dječijoj igri. U jednom hadisu Imam Sadik, a. s., kaže: ''Dijete se treba igrati sedam godina, sedam godina stjecati vještinu pisanja i čitanja, sedam godina savladavati životne propise i učiti o halalu i haramu.'' Također se od njega prenosi rečenica koja glasi: ''Pusti dijete da se igra sedam godina.'' Ukoliko djeca žele sebi napraviti program igre, nikako ih ne sprečavajte, jer osmišljena igra sa tačnom ulogom bez prekidanja i zabrana ima velik utjecaj u oblikovanju ličnosti djeteta. Odrasli se u svojim svakodnevnim poslovima ne pridržavaju posebnog reda, ali djeca, nasuprot tome, žele imati posebnu ulogu u svojim aktivnostima. Međutim, da li ih mi puštamo da se igraju i da dovrše uloge koje su sami odabrali? Ukoliko su se uživjeli u igru, mi ih prekidamo da bi pošli sa nama u šetnju. Ukoliko kanticu pune pijeskom ili presvlače lutkice, mi im to otimamo iz ruku kako bismo pozdravili našeg prijatelja koji je došao popiti kahvu sa nama. Takve pojave kod djece uzrokuju osjećaj kako ih je nešto malo vrijedno ili ništavno stavilo negdje dolje, niže od ostalih. Pored toga, sve svoje aktivnosti i sve što radi dijete osjeća krajnje besmislenim, a i sebe sama vidi bez važnosti, bez obaveza i bez odgovornosti. Pa kako onda u svemu tome možete očekivati da se u djeci razvije osjećaj samouvjerenosti, koji je toliko bitan za uspjeh u životu. To isto nam govori i Poslanik, s. a. v. a., u sljedećem hadisu: ''Poštujte svoju djecu, ne potcjenjujte ih i ne smatrajte ih bezvrijednim, ne smatrajte ih neznalicama i čuvajte se pokazivanja nesklada između riječi i djela pred djecom.''

Imam Ali, a. s., u Tuhaful 'ukulu kaže: ''Pretjerivanje u kritikovanju, tj. ruženju raspaljuje vatru tvrdoglavosti i antipatiju.'' Nasilnost i strogost nad djetetom u djetinjstvu mahom su uzroci neposlušnosti kada dijete odraste.

Učinci poštivanja ličnosti

Ukoliko je naš odnos prema djeci bio u znaku uvažavanja njihove ličnosti, to će biti dobra osnova da se u njima javi pozitivna reakcija u krugu porodice, ali i u društvu, što znači da u njima odrasta samouvjerena, plemenita, časna i općenito uzevši pozitivna ličnost.

Nekoliko sljedećih hadisa govori o plemenitosti koju treba razviti u duši djeteta.

''Oni koji imaju čast i duhovni autoritet, u njihovim su očima strast i nefsanski prohtjevi niski i bezvrijedni.''

''Onaj čija je duša plemenita neće je zaprljati grijesima.''

''Onaj čija je duša plemenita Dunjaluk je za njega bezvrijedan.''

Oni koji su u psihičkom smislu niski, a i društvo ih vidi takvima, sami se osjećaju bezvrijednim, a njihovo postojanje za društvo ne samo da je beskorisno već je i od velike štete, jer kao takvi ne libe se nikakvog nedjela i skloni su svakoj niskosti.

Imam Ali, a. s., kaže: ''Ne nadaj se dobru od čovjeka koji ne poštuje svoju dušu.''

Hadi, a. s., kaže: ''Ne budi siguran od zla onoga koji se smatra ništavnim.''

Imam Ali, a. s., kaže: ''Onaj ko je sam sebi bezvrijedan, rukovodilac mu je jezik.'' (Tj. ne usteže se loša govora.)

Ravnoteža, važno životno pitanje

Kada je riječ o uvažavanju ličnosti kod djece, ne znači da sve ono šta učine treba prihvatiti bez pogovora. Također, ne znači ni slobodu bez granica i pravila. Smisao jeste prepoznati djela i reagirati saobrazno njima, tj. odgojiti djecu na takav način da bez pritisaka i prijetnji budu skloni dobru, a da se sačuvaju od zala i loših djela. Za roditelje i odgajatelje dovoljno je da uvažavaju zamršeni dječiji svijet i da ne prosuđuju o njemu sa svoje tačke gledišta. Dječije pokrete i akcije treba posmatrati i obrazlagati onim šta je podstaklo dijete na takav postupak, a ne kroz prizmu onoga šta mi smatramo odgovarajućim za takvo nešto. Na taj način postiže se više razumijevanja za dječije postupke, što uzrokuje njihovo lakše prilagođavanje okolnostima, a s druge strane djeca će vremenom sa takvim odnosom steći više samopouzdanja.

Međutim, to ne znači da dijete može imati svakojake čudnovate želje i prohtjeve, ili da može provoditi pokuđene radnje, ali kada osjeti da su ga razumjeli i da su shvatili njegov položaj, ipak neće stečenu priliku zloupotrijebiti. U takvim sređenim odnosima dijete će samo shvatiti granicu između sebe i odraslih, tj. da ga stariji uče zakonima, društvenim običajima i određenim pravilima. Bitno je da ono shvati da ga ti isti običaji i pravila ne ograničavaju i da ne ugrožavaju njegove slobode, što ubrzava njegovo prilagođavanje i svojevoljno prihvatanje istih. Ukoliko mi uvažavamo djecu i djeca će nas uvažavati. Ukoliko se ne izrugujemo djetetu i ne ismijavamo njegova maštanja kada nam ih povjerava, ukoliko mu stalno ne ponavaljate: ''Nemoj to, ostavi to!'' – onda neće postojati ni razlozi za njegovu neposlušnost ili će takve prilike biti rijetke. Upravo će na ovaj način dijete početi uvažavati starije od sebe. Sa svima će se lijepo ophoditi, svima će davati njihova prava, jer će na taj način i samo moći tražiti prava od drugih.

Primjeri iz islamske povijesti

Nakon šehadeta imama Ali bin-Musa Ride, a. s., halifa Me'mun odlazi u Bagdad. Jedanput se odluči da krene u lov. Na putu kojim je halifa prolazio igrala se skupina dječaka. Imam Dževad, a. s., koji je tada imao jedanaest godina, bio je među njima. Kada se halifa sa pratnjom približio mjestu njihove igre djeca su se razbježala, jedino je Dževad, a. s., ostao na svome mjestu. Halifa mu priđe, pogleda ga te reče: ''Zašto i ti nisi pobjegao sa ostalom djecom?'' Dječak mu odgovori: ''Ni put nije uzak da bih ga mojim odlaskom proširio halifi, a niti sam počinio kakva grijeha da bih iz straha od kazne pobjegao, a uz sve to nadam se da halifa muslimana ne kažnjava nedužne ljude, zato ne nađoh razloga za bježanje.'' Me'muna je začudio ovako odlučan i pametan odgovor kao i ljepota tog dječaka. Upita ga: ''Kako ti je ime?'' Reče: ''Muhammed.'' Upita: ''Čiji si?'' Reče: ''Ja sam sin Ride.'' Me'mun se pomoli za njega i nastavi svoj put.

Ukoliko dijete ispravno odrasta u okrilju porodice naučit će životna pravila te će biti koristan i sebi, i porodici, i društvu. Ukoliko čovjek pažljivije razmotri spomenuti primjer, shvatit će smisao i značaj sljedećih Poslanikovih riječi: ''Poštujte svoju djecu i lijepo ih odgojite!'' Ove riječi, istekle iz Allahova vahja, predstavljaju osnovu i najljepši kamen - temeljac jednog zdravog društva kojeg nam je Poslanik ostavio u amanet. Svakako da je Dževad, a. s., odgajan u duhu Poslanikova sunneta, na čijem pravcu se kretao čitavog svog života. Svevišnji nam se u jednom ajetu obraća riječima:

لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onom svijetu, i koji puno Allaha spominje. (Ahzab, 21.)

Poslanik i psihološki odgoj

Čovjek je biće čiji se život zasniva na temelju znanja i izabiranja. Za razliku od drugih živih organizama, čovjek je u većem dijelu svoga života svjestan šta se dešava i čini ono šta je sam odabrao. S druge strane, temelj na koji se oslanja čovjekova spozanja u životu čine vanjska osjetila (vid, sluh, dodir, okus, miris), a oni su tako podešeni da čovjek ne može steći sliku o izvanjskom svijetu sve dok ne dođe izravno u dodir s njim. Bez slike o vanjskom svijetu koju nazivamo znanjem, čovjek nema mogućnost nikakvog izbora. To su jasne i utemeljene činjenice. Kur'an o uzimanju primjera od drugih Kur'an u 30. i 31. ajetu sure Maide kaže sljedeće: I olakša mu nefs ubistvo brata, te ga ubi, pa postade od izgubljenih. Allah posla gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. Reče on: ''Teško meni, zar i ja ne mogu kao gavran ovaj zakopati tijelo brata svog?'' Kur'an u ovom slučaju spominje Ade-move, a. s., sinove. Kabil, zatečen novim iskustvom, nije znao šta će učiniti sa mrtvim tijelom, a Allah mu, poslavši gavrana, pokaza na koji način će riješiti nastalu tegobu.

Pouke iz jednog slučaja

U ovoj priči – koja kazuje o ulozi osjetila u čovjekovom znanju –ponuđen je niz primjera na koje vrijedi obratiti pažnju. Čula, poput vida i sluha, oblik su čovjekove veze sa okolinom. Svakim pogledom, slušanjem i dodirom u čovjekovom umu oblikuje se naučna slika koja uzrokuje mnoštvo tragova u saznajnoj dionici čovjekova života. Ibn-Sina ukazuje na ulogu osjetila u sticanju znanja sljedećim riječima: ''Ko izgubi jedno osjetilo izgubio je i dimenziju znanja koju stječe pomoću njega.'' Čovjek koji je izgubio sluh više nikad neće moći stjecati znanje putem slušanja.

Oponašanje

Čovjek je pod stalnim utjecajem izvanjskog svijeta, a s druge strane, posjeduje i moć oponašanja, tako da sve što vidi i čuje veoma brzo i sam prihvata u vlastitoj praksi.

Veza ahlaka i djela

U hadisu se kaže: ''Nijet vjernika bolji je od njegova djela.''

Na temelju razumskih dokaza čovjekovo djelo posljedica je njegova znanja i nefsanskih saznanja. Sve dok čovjek u određenom djelu ne vidi korist i ne osjeti njegovu opravdanost i neophodnost neće se odlučiti na njegovo izvršenje. Čovjekov moral ima osnovnu ulogu u ispravnom shvatanju svrsishodnosti svakog djela, tj. brine se o načinu na koji će neko doživjeti konačan ishod njegovih djela. Naprimjer, hrabrost, jedna od moralnih osobina, izaziva brze reakcije u određenim uvjetima u kojima su te iste reakcije nezamislive kod plašljivog čovjeka. Sličan primjer može se naći i kod ostalih moralnih vrlina ili nedostataka. Dakle, moral i djelo usko su povezani uzročno-posljedičnom niti. Kad je riječ o Ademovim sinovima, onda se može primijetiti da je uzrok Kabilove reakcije bila zapravo ljubomora. Budući da je Habil rekao svome bratu: ''Nisam ja kriv što tvoj kurban nije prihvaćen!'', a povod odbijanju Kabilove žrtve jeste činjenica da on nije bio bogobojazan. Božiji zakon kaže sljedeće: Zaista, Allah prihvata samo od bogobojaznih. Čovjek ima potrebu za sređivanjem svojih nefsanskih osobina da bi mogao obavljati dobra djela koja će biti i primljena od Onoga u Čije ime se obavljaju.

Načini oplemenjivanja vlastitog nefsa

Što se tiče načina postizanja dobrih osobina, jedan od najdjelotvornijih jeste uzimanje primjera od drugih. Kada već govorimo o primjeru, Kur'an nam savjetuje Poslanika, s. a. v. a., kao najbolji uzor. U tom slučaju najbolje je vidjeti praksu Poslanika koja se nalazi u rivajetima tematski vezanima za ovo pitanje.

Sprječavanje grubosti

Jedan hadis opisuje Poslanikov odnos prema maloj djeci. Naime, kada bi Poslaniku donijeli malo dijete radi nadijevanja imena ili učenja dove, Poslanik bi iz poštovanja prema porodici djeteta prigrlio dijete u svoje naručje. Nekad bi se dogodilo da se dijete pomokri u njegovom krilu. Kada bi to vidjeli roditelji djece, odmah bi zagalamili na svoje čedo. Ali, Poslanik bi rekao: ''Ne, ne prekidajte ga u mokrenju, pustite da završi. Nakon toga bi uradio ono zbog čega mu je dijete doneseno, a kada bi otišli, oprao bi svoju odjeću.

Pouke iz jednog hadisa

Činjenica da je dozvoljavao ljudima da dolaze kod njega zbog raznih potreba, sa psihološkog stanovišta gledano, veoma je dobar pokazatelj prijateljskih odnosa koje je Poslanik gajio prema svome ummetu. Poslanik je koristio sva šerijatom dozvoljena i pohvaljena sredstva u cilju jačanja ljubavi u srcima ljudi kao i u svrhu poboljšanja međusobnih odnosa i morala. Mi danas trebamo slijediti sličan primjer kada je riječ o izgradnji zdravih odnosa. Najzad, čovjek je obavezan prenositi ono šta zna na druge, širiti znanje, a samim tim širiti i vjerske istine i propise. Uzevši u obzir hadis u kojem nam se poručuje promicanje vjere svojim ponašanjem, a ne samo svojim jezikom, daje nam se do znanja da je to ne samo poželjno već da predstavlja dužnost čijim provođenjem potrvrđujemo da zaista nešto znamo i da je to znanje postalo dijelom našeg ličnog morala, ukoliko dotično djelo obavljamo valjano.

Mudre procjene

Poslanik je znao mudro procijeniti okolnosti. Mokrenje djeteta je sasvim prirodan akt, te je sprječavao energične roditelje da ometu svoju djecu u tom biološkom refleksu. Naime to djelo, tj. mokrenje djeteta loše je jer smo ga mi takvim prihvatili, što je sasvim protivno prirodnom poretku stvari. Poslaniku je veoma važna činjenica vidjeti stvari onakvima kakve jesu. U jednoj dovi Poslanik, s. a. v. a., moli Uzvišenog Boga: ''Bože moj, pokaži mi stvari onakvima kakve jesu.'', a u suri Zumer, u 17. i u 18. ajetu jasno se govori:

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَن يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti. Zato obraduj robove Moje koji pažljivo slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.

Sprječavanje ljutnje

Poslanik je često savjetovao roditeljima da ne viču na djecu jer vika može samo psihološki štetno djelovati na djecu. Nijedno djelo nekog muslimana ne smije uznemiriti drugog muslimana, pa čak ako se radi i o djetetu. To je jasno islamsko načelo. U jednom hadisu kaže se da je musliman onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani. U svakom slučaju, dijete – bez obzira na maloljetnost – u muslimanskom društvu uživa prava koja ostali moraju poštovati. Imam Ali, a. s., kaže: ''Poštujte starije i budite milostivi prema djeci.''

Uvažavanje iskazano djeci

Ebu Abdullah prenosi kako je Poslanik jednom prilikom klanjajući u džematu skratio posljednja dva rekjata tako što je izostavio mustehabe. Nakon što je namaz završen, upitaše ga šta se dogodilo. On ih upita: ''Zbog čega?'' Rekoše mu: ''Posljednja dva rekjata vrlo brzo si obavio.'' Poslanik im reče: ''Zar niste čuli plač djeteta?'' Poslanik je u znak poštovanja prema djetetu ubrzao namaz i izostavio mustehabe, tj. ono što nije vadžib, kako bi se djetetu što prije odgovorilo na upućeno traženje koje ono šalje u vidu plača, kako bi osjetilo toplinu majčine nježnosti.

Jednom prilikom, klanjajući namaz također u džematu, u toku jedne od sedždi, Poslanik se bijaše veoma dugo zadržao. Mali Hasan je tada bio sa njim u mesdžidu. Prenosilac hadisa kaže: ''Izvirio sam sa sedžde i pogledao prema Poslaniku, kad vidjeh da mu se Hasan popeo na leđa. Kad je namaz bio završen, prisutni primijetiše kako tako dugu sedždu nisu zapamtili od Poslanika. Pomislili su da mu je došao Vahj. Poslanik reče: 'Nije stigao Vahj, već mi se unuk Hasan popeo na leđa, a nisam ga htio požurivati da siđe, već sam se strpio i sačekao da to sam učini.'''

ČINIOCI SAMOPOUZDANJA

Samopouzdanje predstavlja svijest o činjenici da je čovjek odgovoran za svoja djela i da se posljedice njegovih djela vraćaju njemu samom. Međutim, postavlja se pitanje koji su to činioci koji daju rezultate za stjecanje ovakve osobine. Nakon što smo prihvatili zakon kauzaliteta, stižemo do sljedećeg zaključka: Ništa se u Ovom svijetu ne događa mimo ovog zakona i shodno tome samopouzdanje je također jedan od uzroka na Ovom svijetu. Mi ćemo ovdje spomenuti samo neke činioce;

1. Lična odgovornost. Sami smo odgovorni za svoja djela, što i jest temeljni činilac shvatanja da je čovjek odgovoran za svoja djela, jer upravo to čovjeka potiče da se trudi. Imam Sadik, a. s., kaže: “Svoj tovar sam uzmi i sam ga nosi!” Ako ti sam ne preuzmeš tovar svojih poteškoća i obaveza, postoje dva stanja u koja možeš zapasti: ili će ta obaveza ostati na Zemlji, ili misliš da će neko drugi doći i podići taj tvoj teret. Imam ukazuje na ovu drugu mogućnost sljedećim riječima: “Ako sam ne preuzmeš svoj teret, neće se niko naći da ga uzme umjesto tebe.” Svaki pravedni čovjek presuđuje da sam treba uzeti svoje breme odgovornosti.

2.Vjerovanje da se odnos između djela i učinaka vraća samom čovjeku. Kad ste žedni, vi sami trebate uzeti vodu da biste ugasili žeđ. Ako bismo srčano vjerovali u ovo načelo, zauvijek bi iz našeg srca izašla dvoličnost i prigovori na neka djela, a loš ahlak, poput laži i ogovaranja, nestao bi. Mi lahko jezikom izgovaramo da vjerujemo u ovu činjenicu, ali je zapravo teško i rijetko primjenjujemo.

Postoji poučna priča o Bohlulu i Harunu Er-Rešidu koja kazuje o učincima djela koja se vraćaju nama samima. Kada je halifa Rešid napravio džamiju, Bohlul je došao do njega i zapitao ga: “Za koga si napravio ovu džamiju?” “Za Boga!”, odgovori halifa. Iste noći Bohlul uzme neki papir i na ulazu džamije napiše: ''Ovu džamiju napravio je Bohlul.'' Sutradan rekoše halifi da je neko umjesto njegova imena stavio Bohlulovo. Tada zarobiše Bohlula i upitaše zašto je to radio i zašto je stavio svoje ime, a on reče: “Halifa je ovo činio za Boga, a ne za sebe, a ja sam samo Božije djelo sebi pripisao.” Bohlul je htio naglasiti da se gradnja u ime Boga podrazumijeva, te je stoga želio istaknuti ime graditelja. Ako bi čovjek uzvjerovao da ovo načelo treba primijeniti na svaki aspekt svoga života, tj. da sam treba ispunjavati svoje obaveze, to bi bio važan činilac u stjecanju samopouzdanja i obavljanju dužnosti.

Imam Sadik, a. s., prenosi hadis od Lukmana, koji je svoga sina savjetovao sljedećim riječima: “O sine moj, ako se odgojiš u svojoj mladosti, imaćeš od toga koristi i u starosti.” Ako čovjek odluči steći ahlak i moral, on će biti ozbiljan i ispoljit će trud u tom smjeru. Onaj čiji zahtjevi budu visoki, sigurno će ispoljiti velik trud da bi dostigao svoj cilj. Onaj koji je učinio trud da bi nešto dostigao, njegova želja još više raste ka tom željenom, a kome se uveća ljubav prema određenom cilju, sigurno će ga dostići i okoristiti se učincima svoga rada. Iz hadisa vidimo da se ukazuje na prihvatanje lične odgovornosti i na činjenicu da će svako brati dostignuća svoga rada, a svi koji uzvjeruju u ovo pravilo stremit će ka tome da željene rezultate i ostvare. Ko se čvrsto odluči na neki korak, sigurno će uložiti i velik trud za ostvarenje svoga nauma, a to nastojanje samo je znak ljubavi koja ga vodi prema cilju. Sreća i nesreća čovjekova sadržana je u učincima njegovih djela, a ubiranje plodova u starosti dolazi kao posljedica ljudskih djela u mladim danima.

3. Čovjek se okorištava iskustvom drugih ljudi, a najugodnije iskustvo svakog čovjeka jeste ono sa vlastitim roditeljima. Dijete u razdoblju djetinjstva ispituje život, a ponašanje i djelovanje njegovih bližnjih vode ga ka svijetu koji je izvan njegovog. Ovaj dio života veoma je važan, kako za roditelje, tako i za djecu. Roditelji trebaju misliti šta da rade, jer svoje djelovanje prenose na dijete, a djeca trebaju steći osjećaj da moraju nešto naučiti. Imam Sadik, a. s., ukazuje na veliku odgovornost u ovom razdoblju i za roditelje, i za djecu.

U jednom hadisu se kaže: “Bog spašava djecu uz pomoć roditelja njihovih.” Ovim hadisom htjelo se ukazati na činjenicu o kojoj se danas raspravlja u genetici. Naime, ako roditelji razviju u sebi dobre osobine, oni ih genetski prenose na svoju djecu. Sve osobine roditelja, shodno zakonu koji vlada, prenose se na njihovu djecu. Djeca trebaju gledati u svoje roditelje i shvatiti da će i oni sami jednom prenositi svoje osobine na druge. Spomenuti hadis želi reći da mi nismo sami i da snosimo veliku odgovornost i za buduće naraštaje. Čovjek je karika u lancu i ako ne bude ispravna samo jedna karika, ostavit će traga na cijeli sistem. Naprimjer, zamislimo jedan štap koji je milion metara dug i jedan list također milion metara dug. Oba zamišljena predmeta podijeljena su istovjetnim linijama na jednake djelove i stoje uporedo. Ukoliko pretpostavimo da se pomjeri jedna linija na početku lista, sigurno bi se poremetio i odnos između drveta i linija na listu i to bi išlo do kraja. Sve se poremeti kad smo načinili samo jedan mali pomak zato što je sve povezano. Kur’an i hadis nam govore o Ovom svijetu kao jednoj jedinstvenoj i cjelovitoj zbilji.

Sljedeći hadis kaže da “spas djece leži u sreći i spasu roditelja.” Za razvoj svake ličnosti neophodna su dva uvjeta:

1. da njegovi učitelji imaju snagu podučavanja i potencijal;

2. da onaj koji se podučava ima potencijal, snagu i mogućnost da primi učenje koje mu se nudi.

Čovjek se sam treba truditi da ispravi sebe, da bude dobar i da prenese svoje dobre osobine na djecu.

Tražiti sreću u strpljivosti i neovisnosti

Bitno je da čovjek u sebi posjeduje osobinu samopouzdanja. Jedan od uvjeta za posjedovanje takve osobine jeste da svaki čovjek vjeruje da je odgovoran samom sebi. Drugi uvjet jeste uvjerenje da nam se vraća sve šta god učinimo. Treće je saznanje da smo sami zaslužni za trenutnu sreću ili nesreću. Četvrta tačka podrazumijeva korišćenje tuđe prakse i iskustva, a peta uključuje stav da se ne treba oslanjati se na druge. U Kur’anu i hadisu naglašeno je da treba prekinuti nadu u druge. Značenje spomenutog navoda jeste da se ne treba uzdati u tuđi imetak, koji ne mora biti samo materijalno-finansijske prirode. Čovjek koji se uputio ka svom usavršavanju treba biti svjestan činjenice da upravo on sam treba riješiti teškoće sa kojima se u životu suočava. Da li je moguće da čovjek koji je društveno biće bez pomoći saučesnika nešto tako uradi?

Međutim, islam nema pozitivan stav u vezi s osamljivanjem. Jedan od uvjeta da čovjek stigne do cilja nije izričita samostalnost. Islam je vjera koja je u skladu s čovjekovim fitretom i potrebna je ta dimenzija društvenog načina življenja. Nije moguće da Islam stvori jedan zakon koji će biti protiv čovjekovog fitreta. Smisao ajeta i hadisa koji govore o neoslanjanju na druge jeste da čovjek bude svjestan da svoj teret treba sam nositi i svoje poteškoće sam rješavati. Čovjekova težnja treba ići u smislu da se podrazumijeva kako će sam riješiti svoje probleme, ali također da i drugima nastoji pomoći. Poslanik, s. a. v. a., kaže da postoji velika razlika između onoga vjernika koji živi društvenim načinom života i koji je strpljiv na tuđa uznemiravanja i onoga vjernika koji se osami i nema veze s društvenim načinom života i tuđim poteškoćama. Poslanik, s. a. v. a., naređuje nam takav života u društvu u kojem trebamo biti spremni jer takav način života podrazumijeva trvenja, sukobe i teškoće. Sve što je neodvojivo od društvenog načina života mora se prebroditi sa strpljenjem. Usavršavanje u društvenom načinu života ide uz podnošenje različitosti. Kada ne bi bilo ovih sukoba i trvenja, doticanje Božijih davanja bi se prekinulo, ove suprotnosti su uzrok spuštanja Božijeg davanja i milosti. Mevlana nas podsjeća na to sljedećim riječima: “Muka se pretvorila u blago i u njoj je milost Božija.” Kad se čovjek posiječe i povrijedi kožu vidimo kako na tom mjestu nakon nekog vremena izrasta nova. Proljeće je u srcu jeseni, jer da nije tako, sve bi izumrlo. Ne bježite od jeseni, jer ako je ne budete mogli otrpjeti, onda nećete stići ni do proljeća. Čovjek treba da se kreće uz tugu i muku, jer kroz svoju smrt treba tražiti dug život. Islam kroz Kur’an i hadise upućuje ljude na življenje u društvu, jer se u takvom načinu života kriju teškoće i sukobi, a u svemu tome ne smije se misliti samo na sebe već treba rješavati i nositi teškoće drugih. Na osnovu takvog života je Poslanik, s. a. v. a, zaslužio da mu Uzvišeni oda priznanje i čast te da mu kaže: Zaista si ti u jednom uzvišenom moralu.

Ovo priznanje zaslužio je u sjeni strogog i bespoštedno uzornog morala onih sa kojima je živio. Imam Sedžad, a. s., prenosi nam da se sva sreća i dobrota za čovjeka nalazi u jednoj tački, a to znači da ne smije ni pomisliti da se okoristi imetkom drugih. Imam Sadiq, a. s., na isto pitanje ukazuje drugim riječima: “Čast vjernikova je da nema dobra u tuđem imetku.” Treba imati na umu da postoji velika razlika između čovjeka koji je samostalan i sposoban da se brine o sebi od onoga koji se potpuno povukao u samoću iz društvenog života.

Mevlana prenosi priču o dvojici braće od kojih je jedan bio zahid, osamio se u šumi i obavljao ibadet, a drugi je bio prodavač zlata i živio u gradu. Ovaj abid savjetovao bi brata trgovca da se prođe trgovine, a ovaj bi mu odgovarao kako smatra da u svom životu, bez obzira na posao, obavlja ibadet. Abid se sjeti da opet ode do brata da ga posavjetuje, ali kada je došao, ovaj ga zamoli da ga zamijeni u poslu jer da mora izaći na trenutak. On posluša brata, a ubrzo nakon toga uđe neka žena u radnju. On je pogleda, a utom mu poče nekakva voda lijevati sa tavana. On pogleda gore i vidje kako voda curi iz okačene posude. Kad se brat-trgovac vratio u radnju ugleda lokvu vode na podu i upita šta se dogodilo. Brat-pridošlica odgovori kako ga čudi što posuda s vodom stoji na tavanu, a brat-trgovac mu na to odgovari: “Ja sam ovu vodu postavio s molbom Stvoritelju da voda ostane u posudi sve dok budem radio po Njegovim zakonima, a da se voda izlije ako prekršim Božiji zakon. Ti si tolike godine vršio ibadet, a s prvom mušterijom si izgubio svoju vjeru, a ja sam godinama trgovac i imam hiljade mušterija, a ni jednom se nije dogodilo da se moje srce okrene prema njima. Uvijek sam u mislima okrenut ka Bogu. Rumijeve priče uglavnom su izmišljene, ali nam prenose životnu mudrost. U sjeni sukoba čovjek se približava svojem savršenstvu.

Hazreti Fatima, a. s, kaže da u promjeni životnih uvjeta i stanja u kojima čovjek živi postaje jasna vrijednost i čistota nekog čovjeka. Imam Homeini kaže da u vrijeme rata dolazi do ispoljavanja razlika između čovjeka i nečovjeka.

Šesta tačka tiče se razvijanja i jačanja strpljenja. Na početku života čovjek nije posebno strpljiv, ali promjenom životnih uvjeta on ojačava svoju izdržljivost. Ljudske osobine su uglavnom uzročnici reakcija na životna zbivanja. Drugim riječima, čovjek postupa prema svojoj ustaljenoj navici. Djelo ima veoma važnu ulogu u učvršćivanju njegovih unutarnjih osobina. Vježbanjem i trudom čovjek može svoje uzvišene osobine razvijati i učvrstiti. Ova tema odnosi se na svaku dimenziju čovjekovog života. Jedna od njih jeste strpljenje i izdržljivost u stizanju do zacrtanih ciljeva. Čovjek se susreće sa teškoćama u svim sferama svoga života, jer su sukobi i trvenja u njemu neminovnost, a ako ne bude izdržljiv – u prvom sukobu će doživjeti neuspjeh. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže da su strpljenje i dostojanstvo djeca iz jedne utrobe, a oni su ustvari izrasli iz visokih nastojanja. Kada se u čovjeku pojave takva nastojanja u njemu se razvijaju još dvije osobine – jedna je strpljenje, a druga je dostojanstvo, tj. razboritost prilikom donošenja odluka. Ako čovjek ne bude strpljiv i promišljen, njegov zanos će se raspršiti. Smutnja je sve ono što remeti životni mir.

OSJEĆAJI, EMOCIJE I RAZUM

Jedna od odgojnih tema jeste pitanje osjećanja u čovjekovoj duši. Sa islamskog gledišta ovom pitanju daje se neprocjenjiv značaj jer ono ima brojne moralne učinke i dostignuća. Upravo zbog ove činjenice islam naglašava, kako upoznavanje sa ovom tematikom, tako i njeno praktično usvajanje.

Osjećaji i fitretske pobude

Stvaralački genij je ovaj potencijal usadio u srž svakog ljudskog bića i zato se ubraja u čovjekove fitrijate. Osjećanje se može uočiti već u prvim sedmicama života novorđenčeta i prisutno je kod čovjeka sve do smrti. Ono zapravo vlada svim dionicama ljudskog života. A u značajnoj mjeri je pokazatelj uzvišenosti i odrastanja duše ili pada i nazadovanja.

Razlika emocije i razuma

Uzvišeni Bog je osim razuma učinio osjećanja stalno prisutnim elementom u čovjeku. Stoga je sa stanovišta temeljnosti i učinaka svoga postojanja osjećanje zasebno i različito od razuma. Iako su i razum i osjećanja prisutni i stvoreni u cilju stizanja do sreće i upotpunjenja prisutne čovječnosti u čovjeku, ukazat ćemo na neke razlike ovih dviju snaga u čovjeku da bismo bolje upoznali granice u odgojnom radu, ali i da bismo se u praksi čuvali od pogrešne upotrebe istih.

Razum je pravedan sudija

Razum u čovjeku zauzima mjesto učena i pravedna sudiju koji ima svu životnu arhivu čovjeka pred sobom, proučava je, ocjenjuje i za svaki predmet ima poseban sud i stav. S druge strane, osjećanja predstavljaju čistu izvršnu snagu. Stoga ocjenjivanje i odvajanje koristi od štete nije njihov posao. Emocije žele izvršiti ono što osjećaju. Da li je takav posao koristan ili nije, to osjećanje ne može razabrati. Dužnost razuma je procjena, vaganje, odvajanje dobra od zla itd. Zbog toga razum nazivaju koristoljupcem.

Sud razuma je racionalan

Kada razum izvršava presudu, zaključak donosi na temelju razloga i dokaza. Zbog toga prihvatanje ili odbijanje svakog suda koje razum učini mora biti zasnovano na dokazima i jasnim proračunima. Osjećanja prepoznaju samo ljubav, a prihvataju izazov i uzbuđenje. Majčino srce ispunjeno je ljubavlju prema djetetu, a milost je ispunila dubinu njena bića. Ona voli dijete kao sebe, kao svoj život. U svoj toj ljubavi nema nikakvog naučnog i razumskog razloga. Ona nema potrebe za logikom i dokazima u svojoj ljubavi. Možemo vidjeti kako simpatizeri oponašaju svog idola ili simpatiju čak i u načinu hoda i u oblačenju. Ovo oponašanje je nešto što se ispoljava samo po sebi. Ljubav i želja zaljubljenog igraju svoju igru i vrše utjecaj na njegove korake.

Razum je hladan i bez osjećanja

Razum je poput pravde i znanja – hladan, nemilosrdan i statičan. -Osjećanje je puno pokreta, uzbuđenja, topline, prijateljstva, neprijateljstva, ljubavi i mržnje. Čovjek svojim razumom i mišlju osvaja svijet, planinu, pustinju, prirodu, nebo, mora, životinje i biljke. Potčinjava ih te uzima sebi u službu s ciljem lakšeg i kvalitetnijeg življenja. Upravo razum uzdiže čovjeka do nezamislivih visina, a životinju ostavlja na onoj razini na kojoj i jeste. Razum je moćno svjetlo i putokaz kretanja. Međutim, snaga koja pokreće ljude, koja dariva unutarnju snagu jeste osjećanje. Sva milosrđa, nasilja, ratovi i zločini, žrtvovanja i patnje jesu posljedica i plod osjećanja.

Jedan učenjak kaže kako obavijesti koje naši osjeti sakupljaju iz vanjskog svijeta razum koristi tako što nam osigurava sredstva rada u njemu. Zahvaljujući svojim otkrićima, snazi zapažanja i moći ruku, doveo nas je do zadivljujućeg položaja. Napravio je moćne teleskope za posmatranje pojava udaljenih milione svjetlosnih godina od naše galaksije, ili moćne digitalne virtualne mikroskope kojima se može proučavati mikro-svijet. Osim toga, kao i velik broj drugih sredstava kojima se mogu izvoditi veliki ili mali poduhvati, u stanju je da za nekoliko minuta uništi zdanja koja su ponos civilizacija. U ćelije se ulazi posebnim načinima, na atomima se svaki dan iznova nešto otkriva. Razum je stvorio nauku i filozofiju. Kada je uravnotežen, dobar je vodič. Međutim, pored svega ne poklanja nam osjećaj za život i nije ništa više doli jedna od psihičkih akcija. Ukoliko se sam razvija, a ne uz pratnju osjećanja, udaljit će pojedince jedne od drugih i izvest će ih iz čovječnosti. Osjećanja se više javljaju iz živčanog poretka simpatikusa i srca negoli se iz mozga prelazi u stanje uzbuđenja ili hrabrosti, ljubavi ili mržnje da bi se čovjek, u takvom stanju, podstakao na djelo koje je mozak isplanirao. Strah, srdžba, ljubav, hrabrost i oduševljenje stanja su do kojih se dolazi preko simpatičkih vlakana čiji nas impulsi tjeraju ili na odbranu, ili na bijeg, ili na napad. Logika nije dovoljna sama po sebi da bi ujedinila pojedince, niti može potaći milost ili zlobu. Razum gleda vanjski život, a suprotno od toga, osjećanja su zaokupljena unutarnjim zbivanjima. U jednoj izreci Paskal je istakao: ''Srce ima argumenate koje logika ne poznaje.''

Neracionalna aktivnost psihe, tj. emocija poklanja nam snagu radosti, koja pojedincima daje moć izlaska iz sebe i stupanja u doticaj sa drugima, da ih vole i da se na njihovom putu žrtvuju.

Razum i osjećanja imaju izvanredno važnu ulogu u sticanju čovjekove sreće. Naime, čovjeku nije moguće dostizanje savršenstva, kojeg je dostojan, osim uz dosljednu i pravilnu upotrebu ovih dvaju potencijala. Zaista Allah naređuje čovjeku pravičnost i dobročinstvo. Uspostavljanje pravde i vrijednost pravednosti stoje u službi razuma i moći razmišljanja, a dobročinstvo je posljedica emocije i osjećanja. Ukoliko u porodici ili društvu bude vladala samo pravda, ta porodica i društvo osuđeni su na propast zato što je osjećanje bitan činilac čovjekovih fitreta. Ukoliko su osjećanja iskorišćena na neispravan način, ravnoteža između pojedinca i društva biva narušena, a kada nestane ravnoteže, nestaje i pojedinca, i društva. Isto stanje je i sa korišćenjem razuma. Društvo bez pravde znači društvo bez logike, bez zakona i bez cilja, što predstavlja nered koji je ravan nestanku čovječanstva.

Šta je to civilizirano društvo

Za ispravan čovjekov život islam predviđa određene uvjete. Upravo su ti uvjeti osnova za odvajanje čovjeka od životinje. U takvoj zajednici potvrđuje se uloga razuma i osjećanja, a društvo koje to nema naziva se životinjskom zajednicom. Hazreti Sadik, a. s., kaže: ''Nema grada ili države, a da u cilju osiguravanja ovosvjetskih i vjerskih dobara nema potrebu za sljedećim trima pojavama:

- pravnikom, učenim i bogobojazanim;

- vladarem, dobronamjernim i sposobnim za vladanje;

- ljekarem, upućenim u svoje zanimanje i od povjerenja;

- fakihom, koji je oličenje vjere

Din predstavlja skup nebeskih zakona koji trebaju osigurati čovjeku i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Te zakone Uzvišeni Bog je predstavio čovjeku putem svojih poslanika. Čovjek koji bi trebao predstavljati oličenje vjere i biti pronositelj njenih zakona treba stići do racionalnih uvjerenja u vjerske zakone, a zatim ih praktično provesti u životu. Ako takav čovjek ne bude imao vjere i ako svoja saznanja o vjeri ne bude provodio u životnoj praksi, sigurno je da će zastraniti, što neizostavno uzrokuje i moralni krah društva u kojem živi.

Vladar, oličenje zakona

Vlast je u osnovi u službi zakona, a provođenje dobrih zakona osigurava društvu sreću. Shodno tome, pravda je dijete razuma, a razuman čovjek, koji je dobronamjeran i na kojeg se može osloniti jeste izvršilac naredbi koje izdaje razum. Kada je riječ o vlasti, islam zastupa mišljenje da se u slučaju sučeljavanja anarhije i haosa sa vladavinom nevjernika prednost daje nebogobojaznom vladaru. Islam nam ukazuje da anarhija u korijenu suzbija čovječnost, dok vladar grješnik siječe grane i lišće čovječnosti. A ukoliko upitamo razum, on daje prednost očuvanju korijena, makar i po cijenu gubljenja grana, lišća i pupoljaka. Iz tog razloga imam Sadik, a. s., kaže: ''Ukoliko ovaj vladar bude pametan, a njegove se naredbe – usmjerene ka općem dobru i koristi – budu provodile, može se reći da se to društvo kreće u orbiti ljudskog života.''

Ljekar, oličenje ljubavi i osjećanja

Prema riječima Imama Sadika, a. s., ljekar nije iscjeljitelj tijela, već oličenje ljubavi i osjećanja. Ljekaru otkrivamo svoje tajne. On je draga osoba sa kojom možemo razgovarati o duševnim i tjelesnim tegobama. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže: ''Ko sakrije bolest od ljekara iznevjerio je svoje tijelo.'' Hadis ukazuje na činjenicu da je ljekar bliski prijatelj kojem možemo povjeriti svoje skrivene tegobe, a ako ih sakrijemo od čovjeka sposobnog da nam pomogne u njihovom otklanjanju, iznevjerili smo svoje tijelo.

Važna napomena

Jedan od islamskih običaja vezanih za društveni život jeste obilazak bolesnika. Spomenut ćemo nekoliko hadisa iz ove oblasti:

Imam Ali, a. s., kaže: “Jedno od najboljih čovjekovih dobročinstava jeste obilazak bolesnika.” U hadisu je upotrijebljen izraz hasaneh, koji se obično koristi u vezi sa osjećanjima. Shodno tome, za kćeri se kaže da su hasenat (dobro), a za sinove n’imet (blagodat), tj. kćer je oličenje milosti, osjećanja i požrtvovanosti. A kada sve to povežemo, uvidjet ćemo činjenicu da je obilazak bolesnika jedna vrsta oličenja milosti, osjećanja i dobar praktični pokazatelj jedinstva društva.

Poslanik i emocije

U hadisima nailazimo na brojne primjere Poslanikovih obilazaka bolesnika, pa i onih koji nisu bili muslimani.

Imam Ali, a. s., kaže da je Poslanik obilazio i bolesne jevreje.

Od Božijeg poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Potpuni obilazak je da staviš svoju ruku na glavu bolesnika, da ga pitaš za stanje u kojem je proveo noć, kako je osvanuo, a zatim da se rukuješ sa njim.”

Imam Sadik, a. s., kaže: “Potpuni obilazak bolesnika zahtijeva da mu se stavi ruka na rame te da se ne zadržava dugo, zato što je posjeta dosadnih ljudi bolesniku teža i bolnija od boli njegove bolesti.”

Iz života Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeći događaj: Nekoliko ljudi sretoše Imama na putu. Upitao ih je kamo su se namjerili. Rekoše: “Pošli smo posjetiti jednog bolesnika.” Imam reče: “Da li znate da se bolesnik obraduje svemu što mu se donese?”

Iz navedenih hadisa, kao i iz velikog broja hadisa koji se odnose na ovu temu, možemo iskoristiti veliki broj moralnih, psiholoških i odgojnih činjenica, od kojih svaka za sebe predstavlja zasebnu društvenu i odgojnu temu.

Osnova svega počiva na međusobnoj saradnji

U skladu sa islamskim stavom jedno društvo će imati sve potrebne dionice tek kada bude imalo ozbiljnu saradnju među pojedincima koji ga čine. Skup jedinki sam po sebi ne čini društvo, niti takvo šta čini zajednicu. Za primjer možemo uzeti stado ovaca ili, krdo bivolica, ili čopor vukova, ili roj pčela. Pobrojani predstavnici životinjskog roda žive zajedno, ali nisu društvo u kojem postoji moralni kodeks. Čovječnost je odlika koja jedno društvo čini ljudskim, a ono je ukrašeno oličenjima moralnih načela i međusobnog potpomaganja.

Oličenje milosrđa i emocija

Međusobni odnosi dobit će na vrijednosti tek kada budu pobuđeni moralom i osjećanjima. Upravo zbog toga Poslanik obilazi bolesnog jevreja. Ovdje se očituje osjećanje, jer u toj posjeti nema nikakve ljudske uobičajenosti ili koristi. Jevrej nije ni komšija, ni saputnik Poslanikov, čak mu je lično bio otvoreni neprijatelj iz naroda koji je najviše ometao i nanosio zlo njemu i njegovoj poslaničkoj misiji. Ali, kada se razbolio, kada je postao nemoćan i potrebit za pažnjom, Poslanik mu izkazuje svoju milost jer ga vidi čovjekom, Božijim stvorenjem, koji trenutno ima potrebu za nečijom pažnjom. Poslanik u takvom trenutku, bez i najmanjeg oklijevanja, udovoljava njegovim potrebama. Imam Ali, a. s., obraćajući se Maliku Aštaru, rekao je sljedeće: “Ljudi kojima bi ti trebao upravljati ne izlaze iz dvije skupine – ili su ti braća po vjeri, ili su stvorenja kao i ti sam. Stoga budi milostiv prema njima, a vlast ne smatraj sredstvom otimačine.”

Obraćanje pažnje na psihološka pitanja

Stavljanje ruke na čelo, rukovanje, kratki boravak i nošenje poklona, odraz su milosti prema bolesniku, ali svi spomenuti postupci također bude milost i kod bolesnika. Shodno tome, islam razum i emocije vidi najupečatljivijim činiocima koji čovjeka vode do konačne sreće. Nažalost, moderni je čovjek sve osjećajno potisnuo, postao je okupiran razumom i njegovim efektima, zbog čega smo svjedoci hladnog i bezosjećajnog svijeta.

Riječ naučnika

Moderni je čovjek zaokupljen mjestom življenja, običajima života koje mu moderno društvo nameće, utrkom za standardima i trendovima dana, traumama pod psiho-pritiskom, te ukoliko ne želi biti izvan tokova današnjice, mora se uklopiti u njene trenutačne tokove. Sve spomenuto i još puno činilaca nanose štetu i tijelu i duši. Čovjek je sofisticiranim sredstvima koja posjeduje i koja mu služe u svrhu uređenja okoline osudio sebe na neizostavni nazadak. Ovdje ne osuđujemo znanje već čovjeka znalca. Nismo znali na koji način odvojiti ispravno od pogrešnog, zabranjeno od dozvoljenog, tako da smo pogazili zakone prirode i svoga iskona te počinili grijeh koji nikad ne ostaje nekažnjen. Na kraju bi moralo biti jasno da su osjećanja, milost i ljubav čovjekovi iskonski nagoni, fitret, koji su dio njegove suštine. Svi naši odnosi i doticaji izgubili su boju čovječnosti, a poprimili zadah dobitka i koristoljublja. Milostivi smo prema nekome jer želimo povratnu uslugu. Kajemo se zbog prošlosti, a zabrinuti smo za budućnost. Sve se to dešava zato što su nam cilj i pobuda bili korist i dobit, dok smo neka djela licemjerno predstavljali milosrđem. Kad nam prevara ne urodi plodom, mi se kajemo. Da smo kojim slučajem svoju skrivenu namjeru od početka uskladili sa vanjskim izgledom, ne samo da se ne bismo kajali već bismo to milosrđe učinili s više poleta. Znanje ne treba razvijati samo u granicama njega samoga i njegove zasebne vrijednosti, već bi cilj trebao biti stjecanje znanja koje usavršava čovjeka. Pitanju osjećanja bi se trebalo posvetiti tako ozbiljno kao što se to čini sa pitanjem termodinamike, naprimjer, te na taj način obratiti pažnju cijeloj zbilji. Usredsrediti se na zbilju u potpunosti veoma je važno pitanje, jer ukoliko čovjek to ne učini, rast i napredak su mu neuravnoteženi, a sve što postoji, pa čak i mrtva priroda, osuđeno je na propast i nestajanje ukoliko izađe iz posebne putanje namijenjene svrhi svoga stvaranja.

Imam Sadik, a. s., kaže: “Muslimani su obavezni – u cilju jedinstva i međusobne povezanosti – truditi se da budu milostivi i od pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Također trebaju biti blagi i pažljivi jedni prema drugima.” Na kraju je poručio da potreba nije samo materijalne naravi, već je i psihička potreba dio čovječnosti te da na nju treba obratiti pažnju ako se želi da rast društva bude uravnotežen. U drugom hadisu Imama Sadika, a. s., kaže se: “Povežite se, učvrstite veze prijateljstva, jedni s drugima budite dobri, milostivi i osjećajni.” Prvi dio hadisa povezan je sa uvjerenjima iskazanim u sljedećem kur’anskom ajetu:

وَاعْتَصِمُواْ بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَلاَ تَفَرَّقُواْ

...I svi se prihvatite Allahova užeta, i ne razjedinjujte se... (Ali Imran, 103)

Drugi dio tiče se moralnih pitanja i duševnih osobina, što je praktičan produžetak i posljedica prvog dijela hadisa, tj. ukoliko smo muvehidi i ukoliko je osnova svega za nas Bog i Poslanik, ovo se uvjerenje prenosi i u našu praksu. Treći dio hadisa jeste društvene naravi, tj. upućuje na odazivanje nevoljnicima i na milosrđe prema njima. Time se zaslužuje Božija milost, shodno pravilu: “Budi prema drugom onakav kakav bi volio da on bude prema tebi.”

O ljudskim sklonostima

Čovjek je biće sazdano od tijela i duše, a svaka od ovih dviju sastavnica ima svoje karakteristične sklonosti i težnje koje se razlikuju u ovisnosti od podsticaja. Ove sklonosti trebaju biti zadovoljene da bi čovjek postigao željeno savršenstvo i ostvario sveobuhvatnost dostizanja svoje čovječnosti. Osnovni uvjet za postizanje ideala o kojima je riječ jeste poštovanje ravnoteže i pravde. Čovjek ima prirodnu potrebu za hranom te je stoga treba zadovoljiti. Međutim, sreća čovjeka nije samo u dobroj hrani. Čovjek također ima tjelesne strasti koje mora zadovoljiti, ali potpuna čovjekova sreća ne leži ni u ovom obliku zadovoljenja. Ljudi znaju provesti sahate pred ogledalom kako bi pronašli najbolju frizuru, najljepši pogled i osvajajuće ’’ja’’, a sve to rade samo zbog jednog izlaska. Takvi su se zapravo našli izvan stvarnosti, kruže negdje iznad činjenica, uzaludno podilazeći tom lažnom “ja”. Glavni kapital čovjeka jeste razum, koji se treba razmišljanjem i učenjem razvijati, širiti i jačati. Međutim, potpuni čovjek nije samo razum i misao, već on kao takav ima potrebu za osjećajnošću, emocijama. S druge strane, čovjekova sreća ne počiva samo ni u razumu, ni u emocijama. Cilj života jeste od svakog pojedinca napraviti samosvojan primjer čovjeka. Radi izvršavanja svojih ljudskih obaveza, svaki pojedinac mora razvijati sve svoje tjelesne, misaone i duhovne moći. To na određen način čini kolektivnu odgovornost. Drugim riječima, svi su uključeni u isti proces. Siromah i bogat, bolestan i zdrav, muškarac i žena, dijete i starac moraju nastojati oko istog. Svaki čovjek, bez obzira ko je, šta je i u kakvom društvenom području se nalazio, ima osjećajne, razumske i tjelesne potrebe čije je zadovoljenje neophodno u cilju obavljanja svoje dužnosti i obaveze.

Zaključak:

Svaki roditelj i svaki prosvjetni radnik imaju i vjersku i naučnu i ljudsku odgovornost da na prvom mjestu odgoje svoju djecu, koja čine temelj i osnovu društva, a zatim da obrate najveću pažnju u očuvanju stečenih osobina. Širenjem milosrđa i skladnih odnosa treba da pobude međusobne odnose i izliječe one koji su oboljeli usljed predavanja ustaljenim društvenim tokovima.