Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Temelj teme

Dvije osovine možemo smatrati temeljnim smjernicama koje uzrokuju nastanak ovog pitanja. Ukoliko ih dobro sagledamo, možemo shvatiti i prepoznati ono očekivanje koje imamo od vjere u Boga i Njegovu potpunu i beskrajnu moć. Riječ je o sljedećim stavkama:

a)    popratnim pojavama i opasnostima uzrokovanim psihičkom brigom;

b)    načinima liječenja sa stanovišta nauke i logike islama.

Ova dva pitanja mogu zauzeti temeljno mjesto u pitanju vjerovanja i njegovih povolnih učinaka, kao i u pitanju nevjerovanja i razornih tragova koje ono za sobom ostavlja u čovjeku i njegovoj duši. Upravo zbog tih činjenica, veoma je važno obratiti pažnju na obje spomenute  stavke.

Jedinstvo tijela i duše

Svako bi trebao prihvatiti osnovno načelo koji kaže da je čovjek biće sastavljeno od tijela i duše. Također, potrebno je prihvatiti činjenicu da su ove dvije sastavnice do te mjere izmiješane i da imaju međusobnu povezanost kao da su jedno biće. Spomenuta činjenica i naučno i vjerski gledano sasvim je jasna.

Svi učenjaci, i savremeni, i oni u prošlosti, prihvataju da je tijelo čovjeka pod uticajem psihičkih stanja, bilo da je riječ o korisnim, bilo o štetnim uticajima. Ista pojava je na snazi i kada se posmatra iz drugog ugla – psiha je pod utjecajem tjelesnih stanja. Svakom čovjeku koji padne u brigu i u sebi osjeća nezadovoljstvo i uznemirenost, takvo psihičko stanje nanijet će nepoželjne posljedice. Isto se dešava i u obrnutom smjeru, tj. različita duševna stanja u kojima se nađemo, posebno teškoće, ostavljaju nepovoljan i nepoželjan dojam na nas same.

Dejl Karengi, poznati američki psiholog i publicista, služeći se razmatranjima nekoliko stručnjaka izjavljuje sljedeće: “Na osnovu naučnih i laboratorijskih proučavanja 70% bolesnih koji se obraćaju liječnicima radi iscjeljenja, mogli bi se izliječiti samo ako bi se uspjeli riješiti straha i zabrinutosti. Na taj način bi, između ostalog, mogli izliječiti lošu probavu, neka od unutrašnjih stomačnih oštećenja, srčane poremećaje, nesanicu, neke vrste glavobolje, pa čak i neke oblike oduzetosti.” Dejl Karengi pisac je knjige Način života, u kojoj potanko govori o spomenutoj temi, a s obzirom na činjenicu da mu je to uža specijalnost, iznosi i velik broj primjera. U svojoj drugoj knjizi, Metod pronalaska prijatelja, brojnim primjerima koje donosi Dejl također ukazuje na duhovne i psihičke učinke, i to sklapanjem prijateljstva ili ulaskom u razmirice. Govoreći o ovoj temi, iznio je mnogo zanimljivih mišljenja, ali nisu sva jednako vrijedna da bi bila prihvaćena, a i ne slažu se sa islamskim načelima i mjerilima. Također, postoje mjerila koja su porijeklom iz gajba, do kojih on nije imao pristupa. U svakom slučaju, između ostalog rekao je: “Otišao sam sa svojim prijateljem kod specijaliste. Prijatelj je imao ozbiljnu tegobu; neprekidno je drhtao, srce mu je ubrzano radilo, tijelo mu je bilo upaljeno i sav je bio u histeričnom nastupu. Prvo pitanje koje mu je doktor postavio bilo je: 'Koje su te misli i kakav te nemir doveo do ovoga stanja?' Dakle, otvoreno mu je ukazao da mu je bolest duhovne, a ne tjelesne prirode. Tako da, ukoliko uspije riješiti se zabrinutosti, može nastaviti s normalnim i zdravim životom.”

Ugodnici i evlije Božije, koji su vodili brigu i ukazivali  na tjelesnu i duševnu higijenu, znali su za njihov uzajamni uticaj. Oni su u svojim obraćanjima ukazivali na bolesti ove prirode, ali su ukazivali i na metode kojima se one trebaju liječiti.

Imam Ali, a. s., rekao je: “Vatra tuge topi tijelo.”

U drugoj prilici također je rekao: “Tuga čini nemoćnim jakog čovjeka.”

Od Imama Alija, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Zavidnost uništava tijelo, a pakost čini čovjeka turobnim.”

Također se od Imama prenosi sljedeća mudrost: “Plašljivac nema smirenosti.” 

Dalje, Imam Ali, a. s., primjećuje: “Skeptici i pesimisti vječno su bolesni.”  Bez obzira što nisu svjesni te činjenice, ili se pak ne mire s tim, činjenica da su bolesni mora se ustanoviti.

Vidimo da i naučno i vjerski gledano, psihičke poteškoće i umne smetnje, osim što uznemiravaju dušu i izvode je iz ravnoteže, ne štede ni tijelo, nego i njemu nanose štete i izbacuju ga sa pravog puta i zacrtane putanje.

U spomenutim hadisima nalazi se određeni broj veoma važnih momenata na koje želimo ukazati i objasniti ih.

1.    Sastav čovjeka

U hadisima je jasno ukazano na dvije sastavnice od kojih je čovjek sačinjen, tj. na dušu i na tijelo. Ukoliko čovjek prihvati ovu zbilju, na osnovu logičnih dokaza mora prihvatiti i drugu činjenicu, koja se tiče htijenja i potreba ovih dvaju elemenata, na čiju različitost ukazuju upravo njihove različite potrebe.

2.    Međusobna utjecajnost

Također je ukazano na činjenicu da, bez obzira na okolnost da je riječ o dvama različitim elementima i o različitim potrebama, ipak, usljed bliske veze koja postoji među njima i usljed istog pravca prema kojem se kreću, tj. prema sreći i savršenstvu, među njima postoji međusobna povezanost, bilo neposredne, bilo posredne prirode.

3.    Svaki od ovih dvaju elemenata ima svoje moći koje su takve prirode da mogu dovesti do ozbiljnog sukoba. Naprimjer, duhovni element ima moć razmišljanja i etike i nefsanskih ustaljenih obilježja, kao i socijalna ponašanja. Iako se svi oni u praksu provode putem materijalnog elementa, ipak su svi oni međusobno različiti. Prirodno je da kao takvi imaju sebi svojstvene potrebe.

4.    Logična veza između dvaju elemenata.

Znamo na osnovu čvrstih dokaza da između racionalnih percepcija i misli, s jedne, morala i nefsanskih vrlina, s druge i na kraju vanjskog ponašanja i drušvenih običaja, s treće strane, postoji neka vrsta logičnog slijeda. Ponašanje je posljedica morala. Moral i nefsanska obilježja posljedica su misli i razumijevanja. Prirodno je da popravljanje i uređenje bilo kojeg od njih može biti uzrok ili posljedica onog drugog.

5.    Prijedlozi za popravljanje.

Ukazujući pažnju na spomenute činjenice, islam za liječenje bolesti predlaže dva načina. Jedan je teorijski, a drugi praktični. Dakle, jedan program tiče se znanja, obavještenja i misli, a drugi predstavlja program uputa i naredbi. Prije nego li predstavi ova dva programa, upoznaje nas sa jednim općenitim zakonom, dajući nam do znanja da sve ove bolesti, u svim uvjetima i u svim vremenima, sa svakom prošlošću i u svakoj budućnosti – jesu izlječive i mogu se popraviti.

Saobrazno općem zakonu, jasno je da svaka duhovna i psihička bolest može biti izlječena te da ne postoji bolest ili bolesnik koji su izuzeti iz ovog zakona, osim u slučaju da sam bolesnik zauzme takav stav kojim daje do znanja da ne želi ozdraviti i da mu je bolest draža od ozdravljenja.

Teorijski način – znanstveni i logički metod

Usljed činjenice da pridaje velik značaj razmišljanju – pri čemu ulogu uzroka igra upravo znanje i obaviještenost, od kojih u načelu zavisi kakav će moral od pojedinca do pojedinca biti – islam u najvećoj mjeri djeluje na odgoj i oblikovanje zdravog razmišljanja i sticanja znanja. Ukoliko ta nastojanja budu ostvarena, sve ostalo će biti usklađeno na primjeren način. Upravo zbog toga, odlučili smo najprije govoriti o teorijskom, a zatim i o praktičnom metodu.

Korekcija namjere i misli

Općenito uzevši, ljudi se – s obzirom na njihov pogled na svijet – mogu podijeliti na dvije skupine:

a)    realisti;

b)    filozofski pesimisti (cinizam)

Neki pojedinci su – imajući u vidu postojanje šejtana, nesreća i prirodnih nepogoda – veoma pesimistični u doživljaju svijeta. Po njihovom mišljenju svijet nije ništa, doli mučionica. Većina filozofa materijalista spadaju u ovu svjetonazornu skupinu. Filozofi poput Mark Orwela, Nitschea, Schopenhauera pripadaju spomenutoj skupini. William James pisac je knjige pod naslovom Vjera i psiha, u kojoj napada stavove ovih triju filozofa: “Riječi Marka Orwella pokazuju korjenitu gorčinu i tugu. Njegovi jauci jednaki su smrtnom hropcu svinje koju kolju. U duševnim stanjima Nitschea i Schopenhauera primjećuje se zlovolja i etička izvitoperenost. Jauk ovih dvaju njemačkih autora podsjeća čovjeka na cijuk miša koji se nalazi u času odvajanja od života. U nizovima njihovih riječi ne mogu se uočiti čiste vjerske ideje niti pojmovi u vezi sa životom i teškoćama.”  Nitsche, kojeg James naziva filozofskim pesimistom, zasnovao je svoju filozofiju na ideji moći. Između ostalog, on kaže: “Milost i sažaljenje treba odbaciti. Sažaljenje je znak slabosti. Skromnost i poslušnost bezvrijedni su i jadni. Samilost, strpljenje, oprost i prelazak preko greški ustvari su znak mlitavosti i neambicioznosti. Zašto ubiti nefs? Nefs treba odgajati. Zašto obožavati druge? Sebe treba obožavati, a nemoćne i bijedne treba pustiti da nestanu.”  Nitsche ovakvim stavovima i pogledima živi u svijetu koji je jedna vrsta doživotnog zatvora. Usljed zakona po ko-jem se svakom čovjeku na kraju vraća upravo ono što je svojim djelima i zaslužio, tako i Nitche pred kraj života udara glavom o zid svoga filozofskog poimanja. U pismu upućenom vlastitoj sestri pred kraj života Nitsche se jada: “Kako prolazi vrijeme, život mi je nepodnošljiviji. Godinama sam trpio bolest koja me je dovodila na izmak snaga; međutim, nikad mi nije bilo kao sada. Sada, kad sam pun tuge i beznađa. Šta se dogodilo? Desilo se ono šta i treba da se desi. Sukobi koje sam imao s ljudima uništili su nadu u njima prema meni, a sada, sa obje strane vidimo pogreške. Bože, kako sam usamljen! Nemam nikoga s kim bi se mogao nasmijati i ispiti jednu šolju čaja. Nema nikoga ko bi mi pružio prijateljsku utjehu!”

Ovakva sudbina zadesila je čovjeka koji se, dok je bio u snazi, oholio i zagovarao načelo moći. Međutim, na kraju nije imao nikoga s kim bi mogao čak popiti čaj!

Schopenhauer, kojeg James navodi u svojoj knjizi, kaže: “Osnova u životu su patnja i bol. Užitak i sreća ustvari su tjeranje boli, a ne nešto dobrodošlo. Što je biće na većem stepenu razvoja, više ga napadaju bol i patnja. Ako više shvata i ako se više sjeća prošlosti, može bolje predvidjeti bol u budućnosti. Jedan trenutak sreće popraćen je jednim životom tuge i nesreće. Ne oženi se – u tuzi si, oženi se, srest će te hiljade bolova!? Velika nesreća leži u ljubavi, a žena, koju ljudi smatraju izvorom sreće, ustvari je knjiga tuge i život ispunjen patnjom, ona je smrt koja se odlaže trenutak po trenutak i najednom se desi kao sudbina, a od života nikakve koristi imalo se nije.” 

U islamskom svijetu također ima pojedinaca koji razmišljaju poput Nitschea i Schopenhauera. Abul-'ala' Al-Ma'arri, arapski filozof i pjesnik, nije jedini primjer. Međutim, nije nam cilj nabrajati ih sviju i gubiti na to vrijeme.

Ipak postoje filozofi optimisti, a među njima i Mewlana, koji kaže:

Zaljubljen u dobrotu i silu Njegovu predano,

veoma čudno, volim dvije suprotstavljene stvari.

Ljudi koji su odgojeni prema islamskim načelima, kad ih kakva nevolja snađe kažu: “Robovi smo Božiji i vratit ćemo se Njemu.”

الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُواْ إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ  

One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”  

Ukratko, prvi korak u naučnom serji-suluku, tj. putu spoznaje i teorijskom irfanu jeste ostvariti realistički svjetonazor i očistiti nijet da bude iskren i čist od svih primjesa. Imam Ali, a. s., u kontekstu spomenutog slučaja kaže: “Zaista, Uzvišeni Gospodar voli da čovjek ima lijep nijet prema drugim ljudima.”  Ovdje se misli na dobre namjere prema svim ljudima, na milost, dobrotu i naklonost prema svima, suprotno od oholog ponašanja.

Dakle, prvi korak je čišćenje srca od gledanja nečistoća, od slušanja nečistoća i od nečistoga sjedenja.

1.    Altruizam (čovjekoljublje, nesebičnost)

Sa islamskog stanovišta vjernik mora svima željeti dobro, mora voljeti sve ljude, osim onih koji od svega ljudskog imaju samo čovječiji lik, dok im je u nutrini krvoločna zvijer, koja se nadnijela nad ljude. Islam nam ne kaže: ''Volite vjernike!'', već nam kaže: ''Volite čovjeka!'' S obzirom na činjenicu da su vjernici braća, bilo bi suprotno pravilu ponašanja preporučivati braći da se vole, budući da islam zahtijeva da volimo sve ljude. U tom smislu, Imam Ali, a. s., kaže: “Najdjelotvornije sredstvo koje privlači milost Božiju jeste unutrašnja čovjekova milost prema svim ljudima.”

Imam Ali, a. s., kaže: “prema svim ljudima”, a ne kaže za sve vjernike. Upravo na temelju tog načela upućuje Maliku Aštaru sljedeće riječi: “O Malik, ljudi kojima trebaš biti poglavar ili imaju vjeru kao i ti, ili su pripadnici iste vrste kojoj i ti pripadaš. Prema obje ove skupine imaš istovremeno i Božiju i islamsku dužnost i zato se prema objema odnosi na primjeren način.”

2.    Čistota morala

Nekad prisustvo jedne slabosti u čovjekovoj nutrini uništava ukupan plod djela i čistih misli. Iz tog razloga nutrinu treba očistiti od moralnih ruševina i nefsanskih opsjena, kao i od pokuđenih svojstava, poput zavidnosti. Prije svega, čovjek treba obnoviti nutrinu, da bi zatim gradio vanjštinu. Zato arifi i zagovaraju najprije čišćenje, a zatim punjenje. Dok čovjek iz sebe ne izbaci pokuđene sadržaje, koji su pokretač za kvarenje svega ostalog, ne može se nadati da će slast i ljepotu ibadeta ugraditi u svoju nutrinu. Na to aludira Mewlana u svojim stihovima kada kaže da nakon toliko dugih i napornih godina rada vidimo kako nam je hambar prazan. To nam ukazuje na činjenicu da u hambaru postoji miš (mahane) koji nam neprimjetno odnosi i potkrada sve što imamo – jer ukoliko nema toga malog lopova, gdje su onda učinci tog četrdesetgodišnjeg zahmeta? Moralno čišćenje u smislu čovjekoljublja, bez primjesa bilo kakvog materijalnog interesa, jedan je od temeljnih koraka u liječenju naučnom borbom protiv duhovnih i psihičkih uznemirenosti. Čovjek mora poći ovim smjerom ako se odlučio kretati putem samoizgradnje i pročišćenja svoje psihe od svih nepoželjnih primjesa i moralnih zagađenosti. Imam Ali, a. s., kaže: “Ko ubije unutarnje dušmane, može sputati srdžbu.”

U spomenutom hadisu ukazuje se na uzročno-posljedičnu vezu između sputavanja srdžbe i unutrašnjih nepoželjnih svojstava, kao što je netrpeljivost. Netrpeljivost je, dakle, uzrok paljenja vatre koja se naziva srdžba. Ne možemo reći da voda koja se nalazi u posudi iznad otvorenog plamena ne ključa. Takvo nešto je nemoguće, zato što između vatre i tačke ključanja postoji uzročno-posljedična veza, veza koju je nemoguće isključiti. Saobrazno toj okolnosti, ne možemo zahtijevati od nekoga ko je ispunjen mržnjom, zavidnošću i netrpeljivošću prema drugima da u isto vrijeme bude ljubazan prema osobama u svome okruženju.

Imam Ali, a. s., savjetuje Malika Aštara: “Malik, svaku odbojnost, netrpeljivost i neprijateljstvo prema drugima uništi i oslobodi se svake vrste zloslutnosti i mržnje!” Imam mu poručuje da, ukoliko bude u sebi imao spomenute osobine, neće moći željeti ljudima dobro, a ukoliko im ne bude želio dobro, ne mogu imati ni dobru i zdravu vlast i upravu, koje su im potrebne. Među ovim kriterijima postoji zakonito ustrojstvo postojanja, tako da nije moguće da jedan čovjek ima u sebi i čovjekoljublje i sebičnost. Čovjek svoju nutrinu treba očistiti od svih prljavština pomoću znanja i misli.

3.    Otklanjanje sujeverja

Ljudi cijelog svijeta prihvatili su određene zloslutnosti kao zloslutne, plaše ih se i smatraju ih lošim predznacima. Naprimjer, mnogi vjeruju u zloslutnost broja 13. Neki smatraju petak – 13. dan u mjesecu – zlokobnim. Neki narodi iznenadno grakanje vrane smatraju također zloslutnim, a drugi pak sovino hukanje. Ukoliko ljudi utemelje svoje življenje na ovim i njima sličnim sujevjerjima, izgubit će sami sebe, izgubit će smiraj i stalno će biti u neizvjesnosti.

U tom smislu poučno je sjećanje jednog učitelja koji je ispričao kako je nekad pročitao članak o evropskoj porodici koja je vjerovala u zloslutnost petka kao 13. dana u mjesecu. Ta porodica je upravo tog datuma bila dobila kćer, što ih je jako zabrinulo. Kada je curica rastući i shvatila sheme u kojima žive njeni roditelji, i sama se počela brinuti za svoju sudbinu. Briga je uzela takve razmjere da je ona polahko počela psihički slabiti te su je morali odvesti kod psihijatra, koji – koliko god se trudio – nije ju uspio osloboditi te psihoze. “Kasnije” – priča psihijatar – “slučajno sam sreo tu djevojku sa njenim mužem i djetetom kako prolaze autom, a izgledali su veoma sretni. Odlučio sam zaustaviti ih, što sam i učinio. Pozdravio sam djevojku i rekao joj: 'Vidiš li da je sve što sam ti govorio o tvojim zabludama bila sušta istina!' Ona zaplaka i reče: 'Doktore, ja sam uvjerena da će me stići nesreća trinaestoga dana!'”

Šta učenjaci o tome govore?

Psiholozi kažu da sujevjerje u zloslutnost nekih stvari ima uporište u neznanju i u jednoj vrsti mučne sugestije, a veoma je štetna i zapravo pogubna za čovjekovu dušu. Ona uništava psihu slabića i neznalica, koji od nje u svojim životima nemaju ništa drugo, osim muke i zabrinutosti.

Šta  o tome kaže islam? Kur'an Časni, u kontekstu navođenja povijesnog primjera Božijih poslanika, govori o zloslutnosti kao o zabludi i pogrešnom shvatanju. Kada su poslanici dostavili riječi i poruku Božiju i pozvali ljude da poslušaju istiniti govor, ljudi su na to odgovorili sljedećim riječima koje su zapisane u Kur'anu: Mi slutimo da nam nesreću donosite. 

                                         قَالُوا إِنّا تَطَيَّرْنَا بِكُمْ                 

  Međutim, poslanici su im na to odgovarali:

قَالُوا طَائِرُكُمْ مَعَكُمْ أَئِن ذُكِّرْتُم

Uzrok vaše nesreće je s vama!” – rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti?” 

Ako dobro pogledate u sebe, primijetit ćete da ste ustvari vi izvor zloslutnosti, koju napaja vaš nedoličan moral i neljudska djela. Vaša nesreća je u vašim pogrešnim mislima i sujevjerju. Ukoliko želite biti spašeni svoga sujevjerja, jedini način za to jeste pročišćenje misli, morala i djela. Svoju obnovu počnite iznutra, a ne izvana. Imam Ali, a. s., kaže: “Zloslutnost nije istinita.” Zloslutnost je proizvod sujevjernog čovjekovog uvjerenja.

Slijedi u tom smislu pitanje: Da li je istina da u objektivnom svijetu zloslutnost i zlokobnost nečega nemaju svoje tragove i učinke? Ukoliko je tako, otkud onda sva ova sujevjernost kod ljudi cijeloga svijeta?

Mogući odgovor glasi: Da bismo ovu činjenicu shvatili na najbolji način, dvije se pojave moraju ozbiljno shvatiti:

a) pitanje stvaranja i njegovih uzroka;

b) pitanje psihe i njenih korisnih i štetnih uticaja.

Ukoliko precizno osmotrimo i ispitamo svijet, pojave i zbivanja u njemu, uzajamne veze i utjecaje koje ostavljaju pojave jedna na drugu, vidjet ćemo da su sve one posljedica objektivnih vanjskih uzroka. Ustrojstvo sveukupnog objektivnog svijeta leži u kauzalnom zakonu, od najsitnijih bića koja, da bi se vidjela, moraju milionima puta biti uvećana elektronskim mikroskopima, pa do onih najvećih dimenzija, pojava čija je slika – prije nego što smo je ugledali – putovala do nas milionima svjetlosnih godina. Ovaj zakon ima svoj poseban i čvrst poredak. U tom poretku ne postoji zlokobnost ili zloslutnost. Kada nešto ne postoji, prirodno je da nema ni postojećih tragova. Saobrazno rečenom, Imam Ali, a. s., kaže: “Zlokobnost nije istinita.” Drugim riječima, ona uopće ne postoji. Poslanici također nisu odgovorili: ''Zlokobnost nije istina'', već su odgovorili: ''Zlokobnost je u vama samima.'' Sasvim je drugačije značenje kada se kaže: ''U vama samim je zlokobnost'', od stava da ona nije istina i da nema nikakvih tragova, sa bilo kojeg stanovišta gledano.

Ukoliko obratimo pažnju na čovjekovu psihu, vidjet ćemo da posjeduje izvanrednu snagu. Kao što može osmisliti i pretočiti u praksu znanje na društvenom području i kao što može iz stvarnih pojava uobličiti znanstvene nazive koji imaju svoje izvanjske tragove, tako može ustanoviti i nešto što ne postoji u vanjskom svijetu, nešto što, međutim, može imati vidljive tragove na čovjekovu psihu. Zašto psiholozi govore da su neki snovi posljedica dnevnih razmišljanja? Budući da san može biti vijest iz daleke prošlosti, može biti i opomena za blisku ili daleku budućnost. Također, može ukazivati na psihičko i umno stanje čovjeka i biti svjedok misli koje prolaze kroz čovjekovu glavu. Zato psiholozi kažu da zao znak, tj. zlokobnost nije stvarna pojava. Međutim, može za psihu biti stvarna, što zavisi od mogućnosti da je psiha prihvati ili ne prihvati. Upravo je naša uobrazilja može učiniti stvarnom i djelotvornom, ili je poništiti i ostaviti bez ikakva traga.

Šta kaže nauka?

Ukoliko budemo pažljivi, vidjet ćemo da samo osjećanje niže vrijednosti nije bitno, važan je naš lični stav prema njemu. Ukoliko se postavimo hrabro i samouvjereno, te se na taj način prema njemu budemo odnosili, to će biti povod za naš lični napredak i razvoj. Međutim, ukoliko budemo popustljivi i prepustimo mu vladavinu nad nama, neće dugo potrajati i on će porobiti našu ličnost, tjelesno i duševno uništit će naše zdravlje.

Vidimo kako sa naučnog stanovišta neke pojave u objektivnom svijetu ne postoje.  Međutim, čovjek svojim načinom razmišljanja može promijeniti spomenuto stanje i takvim, zapravo nepostojećim pojavama, prepustiti da ga dovedu do uništavanja psihe, lomljenja živaca, tjelesnih oboljenja koja imaju jasne vanjske pokazatelje. Sve spomenute posljedice mogu biti izazvane nečim što je uobraženo i zamišljeno u čovjekovom umu.

Imam Sadik, a. s., obraćajući se 'Amr bin-Hurejsu, kaže: ''Snaga i slabost zloslutnosti zavisi od tvog duševnog stanja i srčanog uvjerenja. Ukoliko ga uzmeš za nešto slabašno i tragovi će joj biti slabašni, ukoliko ga umisliš nečim moćnim, imat ćeš jake učinke, a ako ga u tebi nikako ne bude, neće ostati nikakvih tragova.'' 

Može se uočiti da se u ovom hadisu govori sa stanovišta psihološkog pristupa aktuelnom problemu.

Primjer međusobne usklađenosti vjere i nauke

Činjenica je da, ukoliko bismo vjeru očistili od sujevjerja i predstavili je u obliku u kojem je i potekla iz čistog Vječnog Izvora, tj. Znanja Božijeg i kao takva, putem čistih meleka, spuštena bez ikakve greške na prosvijetljeno srce Poslanikovo, vidjeli bismo da nema ni najmanjeg neslaganja sa naukom. (Treba imati u vidu one naučne činjenice za koje se bez ikakve sumnje zna da su tačne, a ne na teorije i nagađanja koja se često znaju prisvojiti kao naučna, a nakon nekog vremena ispostavi se njihova neutemeljenost.)

Zar je moguće da Allah Uzvišeni stvori svijet svojim znanjem i moći u idealnom obliku i skladu, a zatim pošalje poslanike radi upute čovječanstva i objavi im zakone i naredbe koje su u suprotnosti sa ustrojstvom stvorenoga svijeta?!

Spomenuti hadis – kao i hiljade drugih hadisa izrečenih u doba zaostalosti i džahilijeta, prije četrnaest stoljeća – govori o pojavama koje su danas aktuelna tema rasprave svjetskih učenjaka sa područja psihologije, s ciljem rješavanja psihičkih oboljenja.

Nemoć nauke da izliječi oboljele

Kao što smo već i spomenuli, ona mlada emancipirana i školovana Evropljanka nije uspjela pronaći izlječenje, a protok vremena nije mogao izbrisati iz njenog pamćenja “zlokobnost” dana u kojem je rođena. Doktor je ostao bez teksta vidjevši je uplakanu u trenutku za koji je smatrao da odslikava sretan život koji je pronašla. On nije znao šta bi mogao učiniti da je spasi psihičkog tereta koji je pritiskao njenu svijest. Bila je u teškom psihičkom stanju, usprkos udaji, majčinstvu i svekolikoj životnoj udobnosti koju je naizgled imala. Kratko rečeno, doktor je bio nemoćan izliječiti je i pored svoje stručnosti i znanja, što nam daje pravu sliku nemogućnosti nauke da uputi čovječanstvo. Nauka i pored sve svoje moći i suverenosti koju ima, ostaje bez odgovora pred ljudskim neznanjem.

Šta, međutim, kaže vjerovanje?

Vjerovanje, koje je ustanovljeno na temelju znanja i uređeno Božijim proviđenjem, već pri svom prvom koraku istjeruje neznanje iz čovjekovog mozga i govori mu: “Čovječe, za izlječenje svojih bolova imaš dva puta koja moraš prebroditi! Tvoj život i sreća zavise od toga da li ćeš ih preći ili ne!” Riječ je o:

a) znanju i mislima;

b) vjerovanju i uvjerenju.

Vjera kaže sljedeće: “Logika i znanje ti kazuju da moraš obratiti pažnju logici znanja, a ukoliko to ne učiniš, osuđen si na lutanje. Na temelju tog znanja, logika je između ideologije “znanja” i ideologije “vjere” zajednička. Međutim, vjera ima logiku svojstvenu sebi, koja se naziva logika vjerovanja.

U islamu je suprotno tewhidu, tj. vjeri u Jednog Allaha, vjerovati u loš znak i zloslutnost nečega. Logika vjere kaže da ukoliko Svijet ima Jednog Stvoritelja, Koji upravlja događajima na njemu i Koji je događanja uspostavio na zakonu uzročno-posljedične povezanosti, u tom slučaju nema mjesta zloslutnosti.

Poslanik, s. a. v. a., kaže: “Vjerovati u zloslutnost je širk.” To se ni u kom slučaju ne slaže sa vjerom u Jednog Boga. Ukoliko bi čovjek zbog toga što vjeruje u loš znak odustao od putovanja ili ne bi izvršio razumnu odluku koju je bio donio, takav čovjek je zahvaćen širkom. Prvaci islama takvom čovjeku savjetuju sljedeće: “Ukoliko se plašiš zloslutnosti i ukoliko te zabrinjavaju nepoznata moguća dešavanja, obrati se Allahu, dž. š., On je Onaj Koji ti može pomoći, zato od Njega traži pomoć i zaštitu i On će ti je pružiti.”

Imam Ali, a. s., kaže: “Gospodaru svjetova, utječem Ti se od svih nesreća i zala koja u sebi osjećam. Zato mi pruži zaštitu i spasi me svakog zla i nesreće.” Vjernici, koji su oslonac našli u apsolutnoj moći Božijoj, ostvarili su najvišu razinu duševnog i psihičkog mira i ravnoteže. Sam Kur'an ukazuje na ovu zbilju. Upravo ova činjenica dokazuje prednost vjere nad ideologijom psihologije i naučne logike.

Da bi nam to postalo jasnije, pogledajmo šta psiholozi i učenjaci kažu o ulozi vjerovanja.

“Moderna znanost današnjice, psihologija, poučava upravo ono čime su nas poučavali poslanici, zašto? Zbog toga što su doktori duše otkrili da dova, namaz i čvrsto vjersko uvjerenje uklanjaju uznemirenost, uzrujanost, strah i ostala neugodna stanja koja su uzrok velikom dijelu naših nesreća.” Jedan od vodećih psihologa današnjice kaže: “Čovjek koji ima jaku vjeru nikad neće podleći nervnim bolestima.”  Dakle, on nam poručuje da hiljade nervnih bolesnika koji imaju duševne tegobe i koji se mrcvare po nervnim klinikama mogu biti spašeni jednim obraćanjem, ali ne formalnim, jednom molbom i jednim traženjem od Svemogućeg Gospodara. Većina ljudi se obraća Bogu tek kada se nađe u bezizlaznom položaju, kada izgubi sve snage i istroši nadu. Niko u stanju očaja ne poriče Boga. Međutim, postavlja se pitanje zašto čekati trenutak očaja i beznađa? Zašto ne obnoviti snagu svaki dan? Zašto za ibadet čekati određene dane? ''Ja sam protestant, ali kada god osjetim potrebu za dovom, uđem u prvu bogomolju i molim se. Koliko sam puta molitvu obavio u katoličkim hramovima.''

Aleksis Karel, dobitnik Nobelove nagrade, autor je knjige Čovjek nespoznato biće. U jednom naučnom radu piše sljedeće: “Dova i molitva su najveće sile koje stvarno postoje, kao što postoji i Zemljina magnetna sila. U svojoj profesiji vidio sam velik broj ljudi koji ni nakon svih ljekarskih zahvata i tretmana nisu imali nikakvog pozitivnog pomaka, a pronalazili bi spas u snazi dove i molitve.

Dova ima svoje talase kao i radio koji nastaju sami po sebi. Čovjek se dovom pokušava priključiti na beskrajni izvor energije i na taj način obnoviti vlastitu. Učeći dovu mi se povezujemo sa beskonačnom snagom koja prožima cijelu kreaciju. Nemoguće je da čovjek ili žena ne izvuku neku korist čak i ako samo za trenutak učine dovu.”

Wiliam James, poznati američki psiholog, gnostičar i filozof, iznosi sljedeće mišljenje: “Talasi na površini okeana ni u kom slučaju ne remete mir u njegovim dubinama. Za čovjeka koji je uspio napraviti realnu sliku o velikim životnim zbiljama, svakodnevna dešavanja, problemi i trzavice nemaju veliku važnost. Usljed toga, stvarni vjernik nije potresen, a životne ga trzavice i nemiri ne mogu izbaciti iz stanja mira koji je ostvario. Zato uvijek spremno i sasvim prisebno dočekuje sve obaveze koje mu život donosi.

Napomene koje zavrjeđuju pažnju:

1)Dova i molitva, ili općenito vjera, pomažu čovjeku da savlada sve pritiske, nemire i stresove. Kur'an Časni o tome govori u 153. ajetu sure Al-Beqara:

  يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ إِنَّ اللّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ

O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je zaista sa strpljivima.

Istu poruku hazreti Musa, a. s., daje svome narodu:

قَالَ مُوسَى لِقَوْمِهِ اسْتَعِينُوا بِاللّهِ وَاصْبِرُواْ إِنَّ الأَرْضَ لِلّهِ

Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljiv; zaista, zemlja je Allahova.

Bog, u Čijoj moći sve stoji, može otkloniti sve tegobe sa kojima se susrećemo.

2)Činjenica da u očajanju i bezizlazu niko ne poriče Boga potpuno je logična, a i Kur'an Časni, kao i svi poslanici, tvrde isto:

وَإِذَا مَسَّكُمُ الْضُّرُّ فِي الْبَحْرِ ضَلَّ مَن تَدْعُونَ إِلاَّ إِيَّاهُ فَلَمَّا نَجَّاكُمْ إِلَى الْبَرِّ أَعْرَضْتُمْ وَكَانَ الإِنْسَانُ كَفُورًا

  Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno izbavi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan! 

Kur'an to objašnjava ajetom u kojem kaže:

  كَلَّا إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى  

Uistinu, čovjek se uzobjesti čim se neovisnim osjeti.  

3)Također je logičan sljedeći upit: “Zašto svaki dan ne bismo nadoknadili snagu i obavljali molitvu?” Čovjek, koji je u biti potrebito i siromašno biće, ima potrebu za svojim Uzrokom.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاء إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.  

Jasno je da ako neko biće ima potrebu za svojim uzrokom svoga nastanka, tj. Allahom, također, svakog trenutka svojeg postojanja, ima i potrebu za Njim. Na osnovu ovog jasnog zakona nema smisla da kažemo treba se obratiti Bogu kada imamo potrebu, zbog toga što u osnovi nema dana, sahata ili trenutka, a da mi nemamo potrebu za Bogom. Dakle, svakoga trenutka, pošto smo potrebiti, trebamo dići ruke svoje potrebe. Čovjek nije jedini koji ima potrebu, već cijela Kreacija i sva bića zavise od Allaha.

يَسْأَلُهُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ كُلَّ يَوْمٍ هُوَ فِي شَأْنٍ

Njemu se mole oni koji su na Nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim.

Zbog toga što Uzvišeni stalno odgovara na molbe svojih robova.

وَآتَاكُم مِّن كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ

  I daje vam svega onoga što od Njega iščete. 

4)Kada je Dil Karengi rekao: “Uvijek kada osjetim potrebu ja učim dovu i obavljam molitvu (…)” – izrazio je zapravo mišljenje prema kojem je već u suprotnosti sa svojim prijašnjim stavom, u kojem kaže: “Zašto da čekamo trenutak potrebe?” Postavlja se pitanje da li uopće ima vremena kada mi nemamo potrebu? Zar za bića kao što smo mi ima ijedan trenutak, a da nema potrebu prema svome Uzroku? Razumski gledano, takvo nešto je  nemoguće. Razlog da mi ipak smatramo kako samo ponekad imamo potrebu krije se u pogrešnom razumijevanju pojma “kontingentno biće,” tj. moguće, postojeće biće. Još uvijek nismo shvatili pravo značenje pojma “posljedica” i kako Kur’an Časni kaže, nismo razumjeli šta to znači “biti stvoren”, jer nemoguće je bilo gdje u ovoj ogromnoj Kreaciji naći jedan jedini atom, a da nema potrebu i ne zavisi od svoga Uzroka. Kur’an Časni kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ أُوْلَئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ  

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici. 

      Razlog samozaborava veoma je jasan, zaboravili smo na Boga, a samim tim zaboravili smo i na sebe. A posljedica tog čina je lažni osjećaj nezavisnosti. Kada moguće, postojeće biće osjeti samodovoljnost, ono je sigurno zahvaćeno jednom vrstom mentalnog i umnog virusa. Tu se ne radi ni o čemu drugom, jer naprosto je nemoguće da biće koje je u biti posljedica u sebi osjeti nezavisnost i samodovoljnost.

5) Riječi Aleksisa Karela, u kojima kaže da u dovi i molitvi postoji ogromna snaga, koja istinski postoji kao što postoji i Zemljina sila teže, veoma su značajne. Svijest o ovoj činjenici pomaže da velik broj prepreka i poteškoća u životu bude riješen i prebrođen. S namjerom da objasnimo njegovo obraćanje, kažemo da su zakoni dvojaki:

a) društveni, tj. relativni;

b) stvaralački, tj. stvarni.

Što se tiče društvenih zakona, riječ je o ljudskom umnom djelovanju u cilju uređenja drušvenog obrasca življenja i rješavanja poteškoća u njemu na osnovu kojih uspostavlja niz zakona koji se tiču slobode, prava na privatnu svojinu, međudržavnih pravnih odnosa, međusobnih obaveza itd. Ovi zakoni nisu ništa drugo, doli posljedica čovjekovog razmišljanja, poređenja i dogovaranja i oni upućuju samo na nešto što zaista postoji. Naprimjer, u odnosima koji se tiču svojine imamo onoga koji posjeduje, tj. vlasnika i ono šta se posjeduje, tj. imetak; međutim, u vanjskom svijetu ne postoji vlasnik ili imetak. Isto je i sa pojedincem koji upravlja ljudima. To su relativni pojmovi za nešto što u vanjskom svijetu ne postoji. Međutim, ljudi su ipak uspostavili zakon i u privatnoj svojini pa su rekli: Ukoliko čovjek na osnovu zakona ispuni sve uvjete da bude vlasnik nečega, u tom slučaju niko nema pravo miješati se ili sudjelovati u njegovom imetku. Ukoliko čovjek ispuni uvjete potrebne da postane upraviteljem, drugi koji su pod njegovom upravom moraju mu se potčiniti i slušati ga. Svako suprotstavljanje uzrokuje i kaznu. Drugo obilježje ovog niza zakona jeste da između zakona i njegovog traga, bez obzira radilo se o pokoravanju ili suprotstavljanju tim zakonima, ne postoji stvarna veza, nego je – kao i kada je riječ o relativnim i uspostavljenim zakonima – veza između zakona i njegovog traga relativna. Naprimjer, između prolaska kroz crveno svjetlo i sudske kazne ne postoji stvarna vanjska povezanost niti odnos, zbog čega je u različitim zemljama kazna za ovaj prekršaj također različita. Treća odlika jeste mogućnost da se prilikom izvršavanja kazne dogodi i nepravda i pretjerivanje, jer ne postoji mjerilo i parametar koji bi mogao tačno odrediti liniju pravednosti i nasilja prilikom provođenja zakonskih odredaba. Sljedeća odlika vezana je za čovjeka koji poštuje sve zakonske norme, koji za svoje ponašanje i uzornost može biti samo pohvaljen uobičajenom pohvalom, čime ne stiče nikakvo stvarno savršenstvo. Između čovjeka koji poštuje ovu vrstu zakona, ali ga niko ne vidi, i čovjeka koji krši ove zakone, ali ga ne vide organi vlasti, nema nikakve razlike, ni zbiljske, ni prividne.

Međutim, zakoni stvaranja, tj. zbiljski zakoni, suprotni su prvospomenutom nizu zakona. Prema tome, možemo zaključiti sljedeće:

  a) Ovaj zakon ima vanjske znakove postojanje. Centripetalna i centrifugalna sila stvarni su zakoni, znali mi za njih ili ne. Čak i u slučaju da poričemo postojanje ovih dviju sila, naše odricanje ne igra nikakvu ulogu u njihovom funkcioniranju. Kada su Galileja natjerali da se javno pokaje i ispriča zbog svoje teorije da se Zemlja okreće, on je, znajući da će biti kažnjen ukoliko im se ne pokori, pristao na javno pokajanje. Međutim, u istom trenutku dok je govorio: ''Kajem se, pogriješio sam!'', crato je nešto prstom  po zemlji. Vidjeli su da je napisao: “Mojim pokajanjem Zemlja neće prestati da se okreće.” Dakle, u pitanju je zakon stvaranja koji ima izvanjsko postojanje.

b) Trag ovog zakona je stvaran. Kada zakon ima svoje stvarno vanjsko postojanje, u tom slučaju i posljedice i njegovi tragovi također su stvarni. Ukoliko je otrov stvaranjem smrtonosan, smrt kao njegov trag je stvarna. Neko može u potpunoj skrivenosti od svakog pogleda popiti otrov. Nakon nekoliko trenutaka otrov će djelovati i smrt će nastupiti. Naše znanje ili neznanje ne igraju nikakvu ulogu u funkcioniranju ovih zakona.

  c) Postoji mjerilo upoznavanja. Ukoliko dva studenta, od kojih je jedan vrijedan, a drugi lijen budu imali takve roditelje koji će imati suprotno uvjerenje o njima – tako da roditelji vrijednog misle kako je on lijen i da nikad od njega neće biti pravi čovjek, a roditelji lijenog budu gajili nadu u svoga sina i vjerovali kako je on vrijedan i radin, te ukoliko takav stav budu imali svi njihovi prijatelji i poznanici – onoga dana kada završe fakultet i kada uđu u život, kada stečeno znanje budu trebali praktično dokazati, tada će postati jasno ko je bio vrijedan, a ko lijen, nasuprot svim uvjerenjima, glasinama i pričama.

S obzirom na iznesene postavke, slijedi zaključak: propisi i zakoni vjere iz one su druge vrste zakona, tj. zbiljskih, pravih stvaralačkih zakona. Oslanjanje na Boga ima svoju izvanjsku zbilju, a ona kao takva i svoj vanjski učinak. Tako, prilikom nemira i kriza čovjek sa vjerom u Boga i čovjek bez vjere neće se ponašati na isti način, njihovo držanje će u upotpunosti biti različito. I zbilja nije takva da ako neko u tami noći, sam, daleko od očiju drugih uputi svoju dovu Bogu i iskreno mu se obrati s iskrenom vjerom u Njegove zakone i moć – da to bude uzalud zbog toga što ga niko nije vidio. Ovdje je kao i kod primjera o studentima, a ne kao kod prolaska kroz crveno svjetlo – gdje se odgovara ako policija vidi, a neće biti nikakve razlike između prekršioca i onoga što ne prolazi ukoliko to niko ne vidi.

Dakle, riječi Aleksisa Karela imaju svoju težinu, stvarne su, a vjera ih potvrđuje. Poređenje koje čini James kada kaže da površinski nemir i morsko talasanje ne utječu na mir u dubini mora, veoma je lijepo zapažanje. Čovjek koji je svoju dušu predao Bogu i koji se oslonio i pouzdao u Njegovu potpunu i neograničenu moć, nikad neće imati posrtaja kad se nađe u životnim gibanjima i društvenim talasanjima, što znači da neće skrenuti sa staze koja vodi Pravim putem.

       Imam Ali, a. s., kaže: “Vjernik je poput postojane planine koju ne pomjeraju snažne oluje.” Za planinu nema razlike da li njene obronke miluje nježni jutarnji povjetarac, ili ih šiba snažna oluja; ona ostaje na svom mjestu bez i najmanjeg pomjeranja.

       Od Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Širokogrud čovjek je slobodoljubiv u svakom stanju, pa čak i ako zapadne u poteškoće. Kada se nađe u tjeskobi, bit će izdržljiv, ukoliko upadne u zamku nevolje, neće biti poražen. Čak i kada prema njemu bude učinjeno zlodjelo i kada rahatluk bude zamijenjen tegobom, on će ostati slobodoljubiv. Ništa nije moglo nanijeti štetu slobodarskoj duši Jusufovoj, a. s. I pored činjenice da je doveden u položaj da postane rob i da mu se učini zlo, nikad zatvorska tama, strahote jame i ostale nesreće i teškoće s kojima je morao izaći na kraj, nisu nanijeli ni najmanje štete njegovoj duši slobodarskoj. Na kraju, Allah mu je podario stizanje do moći i mjesta upravnika, tako da je onaj čiji je Jusuf do jučer bio rob, postao njegov rob i potčinjeni.”

       Zaključak:

Liječenje duševnih bolesti i psihičkih poteškoća sa stanovišta psihologije potrebno je činiti putem nauke, koja na mnogim mjestima daje do znanja da je nemoćna pružiti lijeka. Međutim, ovo liječenje je u ideologiji vjere oslonjeno  na znanje, ali i na vjerovanje. I ne samo da ne izjavljuje kako je nemoćna izliječiti, već na sav glas poručuje da su sve duševni i psihički problemi i bolesti, i pojedinačni i kolektivni izlječivi, ali u okrilju ispravnog vjerovanja u Boga i čiste vjerske misli. Danas svi svjetski učenjaci otvoreno priznaju i potvrđuju moć vjere i njenu djelotvornost kada je u pitanju liječenje duševnih bolesti, a pored toga praktično se trude pomažući se u tretmanima vjerom, koju bude u bolesnima, jačajući na taj način volju na izlječenje kod njih.

ČINIOCI SAMOPOUZDANJA

      Samopouzdanje predstavlja svijest o činjenici da je čovjek odgovoran za svoja djela i da se posljedice njegovih djela vraćaju njemu samom. Međutim, postavlja se  pitanje koji su to činioci koji daju rezultate za stjecanje ovakve osobine. Nakon što smo prihvatili zakon kauzaliteta, stižemo do sljedećeg zaključka: Ništa se u Ovom svijetu ne događa mimo ovog zakona i shodno tome samopouzdanje je također jedan od uzroka na Ovom svijetu. Mi ćemo ovdje spomenuti samo neke činioce;

1. Lična odgovornost. Sami smo odgovorni za svoja djela, što i jest temeljni činilac shvatanja da je čovjek odgovoran za svoja djela, jer upravo to čovjeka potiče da se trudi. Imam Sadik, a. s., kaže: “Svoj tovar sam uzmi i sam ga nosi!” Ako ti sam ne preuzmeš tovar svojih poteškoća i obaveza, postoje dva stanja u koja možeš zapasti: ili će ta obaveza ostati na Zemlji, ili misliš da će neko drugi doći i podići taj tvoj teret. Imam ukazuje na ovu drugu mogućnost sljedećim riječima: “Ako sam ne preuzmeš svoj teret, neće se niko naći da ga uzme umjesto tebe.” Svaki pravedni čovjek presuđuje da sam treba uzeti svoje breme odgovornosti.

2.Vjerovanje da se odnos između djela i učinaka vraća samom čovjeku. Kad ste žedni, vi sami trebate uzeti vodu da biste ugasili žeđ. Ako bismo srčano vjerovali u ovo načelo, zauvijek bi iz našeg srca izašla dvoličnost i prigovori na neka djela, a loš ahlak, poput laži i ogovaranja, nestao bi. Mi lahko jezikom izgovaramo da vjerujemo u ovu činjenicu, ali je zapravo teško i rijetko primjenjujemo.

     Postoji poučna priča o Bohlulu i Harunu Er-Rešidu koja kazuje o učincima djela koja se vraćaju nama samima. Kada je halifa Rešid napravio džamiju, Bohlul je došao do njega i zapitao ga: “Za koga si napravio ovu džamiju?” “Za Boga!”, odgovori halifa. Iste noći Bohlul uzme neki papir i na ulazu džamije napiše: ''Ovu džamiju napravio je Bohlul.'' Sutradan rekoše halifi da je neko umjesto njegova imena stavio Bohlulovo. Tada zarobiše Bohlula i upitaše zašto je to radio i zašto je stavio svoje ime, a on reče: “Halifa je ovo činio za Boga, a ne za sebe, a ja sam samo Božije djelo sebi pripisao.” Bohlul je htio naglasiti da se gradnja u ime Boga podrazumijeva, te je stoga želio istaknuti ime graditelja. Ako bi čovjek uzvjerovao da ovo načelo treba primijeniti na svaki aspekt svoga života, tj. da sam treba ispunjavati svoje obaveze, to bi bio važan činilac u stjecanju samopouzdanja i obavljanju dužnosti.

      Imam Sadik, a. s., prenosi hadis od Lukmana, koji je svoga sina savjetovao sljedećim riječima: “O sine moj, ako se odgojiš u svojoj mladosti, imaćeš od toga koristi i u starosti.” Ako čovjek odluči steći ahlak i moral, on će biti ozbiljan i ispoljit će trud u tom smjeru. Onaj čiji zahtjevi budu visoki, sigurno će ispoljiti velik trud da bi dostigao svoj cilj. Onaj koji je učinio trud da bi nešto dostigao, njegova želja još više raste ka tom željenom, a kome se uveća ljubav prema određenom cilju, sigurno će ga dostići i okoristiti se učincima svoga rada. Iz hadisa vidimo da se ukazuje na prihvatanje lične odgovornosti i na činjenicu da će svako brati dostignuća svoga rada, a svi koji uzvjeruju u ovo pravilo stremit će ka  tome da željene rezultate i ostvare. Ko se čvrsto odluči na neki korak, sigurno će uložiti i velik trud za ostvarenje svoga nauma, a to nastojanje samo je znak ljubavi koja ga vodi prema cilju. Sreća i nesreća čovjekova sadržana je u učincima njegovih djela, a ubiranje plodova u starosti dolazi kao posljedica ljudskih djela u mladim danima.

3. Čovjek se okorištava iskustvom drugih ljudi, a najugodnije iskustvo svakog čovjeka jeste ono sa vlastitim roditeljima. Dijete u razdoblju djetinjstva ispituje život, a ponašanje i djelovanje njegovih bližnjih vode ga ka svijetu koji je izvan njegovog. Ovaj dio života veoma je važan, kako za roditelje, tako i za djecu. Roditelji trebaju misliti šta da rade, jer svoje djelovanje prenose na dijete, a djeca trebaju steći osjećaj da moraju nešto naučiti. Imam Sadik, a. s., ukazuje na veliku odgovornost u ovom razdoblju i za roditelje, i za djecu.

      U jednom hadisu se kaže: “Bog spašava djecu uz pomoć roditelja njihovih.” Ovim hadisom htjelo se ukazati na činjenicu o kojoj se danas raspravlja u genetici. Naime, ako roditelji razviju u sebi dobre osobine, oni ih genetski prenose na svoju djecu. Sve osobine roditelja, shodno zakonu koji vlada, prenose se na njihovu djecu. Djeca trebaju gledati u svoje roditelje i shvatiti da će i oni sami jednom prenositi svoje osobine na druge. Spomenuti hadis želi reći da mi nismo sami i da snosimo veliku odgovornost i za buduće naraštaje. Čovjek je karika u lancu i ako ne bude ispravna samo jedna karika, ostavit će traga na cijeli sistem. Naprimjer, zamislimo jedan štap koji je milion metara dug i jedan list također milion metara dug. Oba zamišljena predmeta podijeljena su istovjetnim linijama na jednake djelove i stoje uporedo. Ukoliko pretpostavimo da se pomjeri jedna linija na početku lista, sigurno bi se poremetio i odnos između drveta i linija na listu i to bi išlo do kraja. Sve  se poremeti kad smo načinili samo jedan mali pomak zato što je sve povezano. Kur’an i hadis nam govore o Ovom svijetu kao jednoj jedinstvenoj i cjelovitoj zbilji.

      Sljedeći hadis kaže da “spas djece leži u sreći i spasu roditelja.” Za razvoj svake ličnosti neophodna su dva uvjeta:

1. da njegovi učitelji imaju snagu podučavanja i potencijal;

2. da onaj koji se podučava ima potencijal, snagu i mogućnost da primi učenje koje mu se nudi.

      Čovjek se sam treba truditi da ispravi sebe, da bude dobar i da prenese svoje dobre osobine na djecu.

Tražiti sreću u strpljivosti i neovisnosti

Bitno je da čovjek u sebi posjeduje osobinu samopouzdanja. Jedan od uvjeta za posjedovanje takve osobine jeste da svaki čovjek vjeruje da je odgovoran samom sebi. Drugi uvjet jeste uvjerenje da nam se vraća sve šta god učinimo. Treće je saznanje da smo sami zaslužni za trenutnu sreću ili nesreću. Četvrta tačka podrazumijeva korišćenje tuđe prakse i iskustva, a peta uključuje stav da se ne treba oslanjati se na druge. U Kur’anu i hadisu naglašeno je da treba prekinuti nadu u druge. Značenje spomenutog navoda jeste da se ne treba uzdati u tuđi imetak, koji ne mora biti samo materijalno-finansijske prirode. Čovjek koji se uputio ka svom usavršavanju treba biti svjestan činjenice da upravo on sam treba riješiti teškoće sa kojima se u životu suočava. Da li je moguće da čovjek koji je društveno biće bez pomoći saučesnika nešto tako uradi?

Međutim, islam nema pozitivan stav u vezi s osamljivanjem. Jedan od uvjeta da čovjek stigne do cilja nije izričita samostalnost. Islam je vjera koja je u skladu s čovjekovim fitretom i potrebna je ta dimenzija društvenog načina življenja. Nije moguće da Islam stvori jedan zakon koji će biti protiv čovjekovog fitreta. Smisao ajeta i hadisa koji govore o neoslanjanju na druge jeste da čovjek bude svjestan da svoj teret treba sam nositi i svoje poteškoće sam rješavati. Čovjekova težnja treba ići u smislu da se podrazumijeva kako će sam riješiti svoje probleme, ali također da i drugima nastoji pomoći. Poslanik, s. a. v. a., kaže da postoji velika razlika između onoga vjernika koji živi društvenim načinom života i koji je strpljiv na tuđa uznemiravanja i onoga vjernika koji se osami i nema veze s društvenim načinom života i tuđim poteškoćama. Poslanik, s. a. v. a., naređuje nam takav života u društvu u kojem trebamo biti spremni jer takav način života podrazumijeva trvenja, sukobe i teškoće. Sve što je neodvojivo od društvenog načina života mora se prebroditi sa strpljenjem. Usavršavanje u društvenom načinu života ide uz podnošenje različitosti. Kada ne bi bilo ovih sukoba i trvenja, doticanje Božijih davanja bi se prekinulo, ove suprotnosti su uzrok spuštanja Božijeg davanja i milosti. Mevlana nas podsjeća na to sljedećim riječima: “Muka se pretvorila u blago i u njoj je milost Božija.” Kad se čovjek posiječe i povrijedi kožu vidimo kako na tom mjestu nakon nekog vremena izrasta nova. Proljeće je u srcu jeseni, jer da nije tako, sve bi izumrlo. Ne bježite od jeseni, jer ako je ne budete mogli otrpjeti, onda nećete stići ni do proljeća. Čovjek treba da se kreće uz tugu i muku, jer kroz svoju smrt treba tražiti dug život. Islam kroz Kur’an i hadise upućuje ljude na življenje u društvu, jer se u takvom načinu života kriju teškoće i sukobi, a u svemu tome ne smije se misliti samo na sebe već treba rješavati i nositi teškoće drugih. Na osnovu takvog života je Poslanik, s. a. v. a, zaslužio da mu Uzvišeni oda priznanje i čast te da mu kaže: Zaista si ti u jednom uzvišenom moralu.

Ovo priznanje zaslužio je u sjeni strogog i bespoštedno uzornog morala onih sa kojima je živio. Imam Sedžad, a. s., prenosi nam da se sva sreća i dobrota za čovjeka nalazi u jednoj tački, a to znači da ne smije ni pomisliti da se okoristi imetkom drugih. Imam Sadiq, a. s., na isto pitanje ukazuje drugim riječima: “Čast vjernikova je da nema dobra u tuđem imetku.” Treba imati na umu da postoji velika razlika između čovjeka koji je samostalan i sposoban da se brine o sebi od onoga koji se potpuno povukao u samoću iz društvenog života.

Mevlana prenosi priču o dvojici braće od kojih je jedan bio zahid, osamio se u šumi i obavljao ibadet, a drugi je bio prodavač zlata i živio u gradu. Ovaj abid savjetovao bi brata trgovca da se prođe trgovine, a ovaj bi mu odgovarao kako smatra da u svom životu, bez obzira na posao, obavlja ibadet. Abid se sjeti da opet ode do brata da ga posavjetuje, ali kada je došao, ovaj ga zamoli da ga zamijeni u poslu jer da mora izaći na trenutak. On posluša brata, a ubrzo nakon toga uđe neka žena u radnju. On je pogleda, a utom mu  poče nekakva voda lijevati sa tavana. On pogleda gore i vidje kako voda curi iz okačene posude. Kad se brat-trgovac vratio u radnju ugleda lokvu vode na podu i upita šta se dogodilo. Brat-pridošlica odgovori kako ga čudi što posuda s vodom stoji na tavanu, a brat-trgovac mu na to odgovari: “Ja sam ovu vodu postavio s molbom Stvoritelju da voda ostane u posudi sve dok budem radio po Njegovim zakonima, a da se voda izlije ako prekršim Božiji zakon. Ti si tolike godine vršio ibadet, a s prvom mušterijom si izgubio svoju vjeru, a ja  sam godinama trgovac i imam hiljade mušterija, a ni jednom se nije dogodilo da se moje srce okrene prema njima. Uvijek sam u mislima okrenut ka Bogu. Rumijeve priče uglavnom su izmišljene, ali nam prenose životnu mudrost. U sjeni sukoba čovjek se približava svojem savršenstvu.

Hazreti Fatima, a. s, kaže da u promjeni životnih uvjeta i stanja u kojima čovjek živi postaje jasna vrijednost i čistota nekog čovjeka. Imam Homeini kaže da u vrijeme rata dolazi do ispoljavanja razlika između čovjeka i nečovjeka.

Šesta tačka tiče se razvijanja i jačanja strpljenja. Na početku života čovjek nije posebno strpljiv, ali promjenom životnih uvjeta on ojačava svoju izdržljivost. Ljudske osobine su uglavnom uzročnici reakcija na životna zbivanja. Drugim riječima, čovjek postupa prema svojoj ustaljenoj navici. Djelo ima veoma važnu ulogu u učvršćivanju njegovih unutarnjih osobina. Vježbanjem i trudom čovjek može svoje uzvišene osobine razvijati i učvrstiti. Ova tema odnosi se na svaku dimenziju čovjekovog života. Jedna od njih jeste strpljenje i izdržljivost u stizanju do zacrtanih ciljeva. Čovjek se susreće sa teškoćama u svim sferama svoga života, jer su sukobi i trvenja u njemu neminovnost, a ako ne bude izdržljiv – u prvom sukobu će doživjeti neuspjeh. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže da su strpljenje i dostojanstvo djeca iz jedne utrobe, a oni su ustvari izrasli iz visokih nastojanja. Kada se u čovjeku pojave takva nastojanja u njemu se razvijaju još dvije osobine – jedna je strpljenje, a druga je dostojanstvo, tj. razboritost prilikom donošenja odluka. Ako čovjek ne bude strpljiv i promišljen, njegov zanos će se raspršiti. Smutnja je sve ono što remeti životni mir.

OSJEĆAJI, EMOCIJE I RAZUM

Jedna od odgojnih tema jeste pitanje osjećanja u čovjekovoj duši. Sa islamskog gledišta ovom pitanju daje se neprocjenjiv značaj jer ono ima brojne moralne učinke i dostignuća. Upravo zbog ove činjenice islam naglašava, kako upoznavanje sa ovom tematikom, tako i njeno praktično usvajanje.

Osjećaji i fitretske pobude

Stvaralački genij je ovaj potencijal usadio u srž svakog ljudskog bića i zato se ubraja u čovjekove fitrijate. Osjećanje se može uočiti već u prvim sedmicama života novorđenčeta i prisutno je kod čovjeka sve do smrti. Ono zapravo vlada svim dionicama ljudskog života. A u značajnoj mjeri je pokazatelj uzvišenosti i odrastanja duše ili pada i nazadovanja.

Razlika emocije i razuma

Uzvišeni Bog je osim razuma učinio osjećanja stalno prisutnim elementom u čovjeku. Stoga je sa stanovišta  temeljnosti i učinaka svoga postojanja osjećanje zasebno i različito od razuma. Iako su i razum i osjećanja prisutni i stvoreni u cilju stizanja do sreće i upotpunjenja prisutne čovječnosti u čovjeku, ukazat ćemo na neke razlike ovih dviju snaga u čovjeku da bismo bolje upoznali granice u odgojnom radu, ali i da bismo se u praksi čuvali od pogrešne upotrebe istih.

Razum je pravedan sudija

Razum u čovjeku zauzima mjesto učena i pravedna sudiju koji ima svu životnu arhivu čovjeka pred sobom, proučava je, ocjenjuje i za svaki predmet ima poseban sud i stav. S druge strane, osjećanja predstavljaju čistu izvršnu snagu. Stoga ocjenjivanje i odvajanje koristi od štete nije njihov posao. Emocije žele izvršiti ono što osjećaju. Da li je takav posao koristan ili nije, to osjećanje ne može razabrati. Dužnost razuma je procjena, vaganje, odvajanje dobra od zla itd. Zbog toga razum nazivaju koristoljupcem.

Sud razuma je racionalan

Kada razum izvršava presudu, zaključak donosi na temelju razloga i dokaza. Zbog toga prihvatanje ili odbijanje svakog suda koje razum učini mora biti zasnovano na dokazima i jasnim proračunima. Osjećanja prepoznaju samo ljubav, a prihvataju izazov i uzbuđenje. Majčino srce ispunjeno je ljubavlju prema djetetu, a milost je ispunila dubinu njena bića. Ona voli dijete kao sebe, kao svoj život. U svoj toj ljubavi nema nikakvog naučnog i razumskog razloga. Ona nema potrebe za logikom i dokazima u svojoj ljubavi. Možemo vidjeti kako simpatizeri oponašaju svog idola ili simpatiju čak i u načinu hoda i u oblačenju. Ovo oponašanje je nešto što se ispoljava samo po sebi. Ljubav i želja zaljubljenog igraju svoju igru i vrše utjecaj na njegove korake.

Razum je hladan i bez osjećanja

Razum je poput pravde i znanja – hladan, nemilosrdan i statičan. -Osjećanje je puno pokreta, uzbuđenja, topline, prijateljstva, neprijateljstva, ljubavi i mržnje. Čovjek svojim razumom i mišlju osvaja svijet, planinu, pustinju, prirodu, nebo, mora, životinje i biljke. Potčinjava ih te uzima sebi u službu s ciljem lakšeg i kvalitetnijeg življenja. Upravo  razum uzdiže čovjeka do nezamislivih visina, a životinju ostavlja na onoj razini na kojoj i jeste. Razum je moćno svjetlo i putokaz kretanja. Međutim, snaga koja pokreće ljude, koja dariva unutarnju snagu jeste osjećanje. Sva milosrđa, nasilja, ratovi i zločini, žrtvovanja i patnje jesu posljedica i plod osjećanja.

Jedan učenjak kaže kako obavijesti koje naši osjeti sakupljaju iz vanjskog svijeta razum koristi tako što nam osigurava sredstva rada u njemu. Zahvaljujući svojim otkrićima, snazi zapažanja i moći ruku, doveo nas je do zadivljujućeg položaja. Napravio je moćne teleskope za posmatranje pojava udaljenih milione svjetlosnih godina od naše galaksije, ili moćne digitalne virtualne mikroskope kojima se može proučavati mikro-svijet. Osim toga, kao i velik broj drugih sredstava kojima se mogu izvoditi veliki ili mali poduhvati, u stanju je da za nekoliko minuta uništi zdanja koja su ponos civilizacija. U ćelije se ulazi posebnim načinima, na atomima se svaki dan iznova nešto otkriva. Razum je stvorio nauku i filozofiju. Kada je uravnotežen, dobar je vodič. Međutim, pored svega ne poklanja nam osjećaj za život i nije ništa više doli jedna od psihičkih akcija. Ukoliko se sam razvija, a ne uz pratnju osjećanja, udaljit će pojedince jedne od drugih i izvest će ih iz čovječnosti. Osjećanja se više javljaju iz živčanog poretka simpatikusa i srca negoli se iz mozga prelazi u stanje uzbuđenja ili hrabrosti, ljubavi ili mržnje da bi se čovjek, u takvom stanju, podstakao na djelo koje je mozak isplanirao. Strah, srdžba, ljubav, hrabrost i oduševljenje stanja su do kojih se dolazi preko simpatičkih vlakana čiji nas impulsi tjeraju ili na odbranu, ili na bijeg, ili na napad. Logika nije dovoljna sama po sebi da bi ujedinila pojedince, niti može potaći milost ili zlobu. Razum gleda vanjski život, a suprotno od toga, osjećanja su zaokupljena unutarnjim zbivanjima. U jednoj izreci Paskal je istakao: ''Srce ima argumenate koje logika ne poznaje.''

Neracionalna aktivnost psihe, tj. emocija poklanja nam snagu radosti, koja pojedincima daje moć izlaska iz sebe i stupanja u doticaj sa drugima, da ih vole i da se na njihovom putu žrtvuju.

Razum i osjećanja imaju izvanredno važnu ulogu u sticanju čovjekove sreće. Naime, čovjeku nije moguće dostizanje savršenstva, kojeg je dostojan, osim uz dosljednu i pravilnu upotrebu ovih dvaju potencijala. Zaista Allah naređuje čovjeku pravičnost i dobročinstvo. Uspostavljanje pravde i vrijednost pravednosti stoje u službi razuma i moći razmišljanja, a dobročinstvo je posljedica emocije i osjećanja. Ukoliko u porodici ili društvu bude vladala samo pravda, ta porodica i društvo osuđeni su na propast zato što je osjećanje bitan činilac čovjekovih fitreta. Ukoliko su osjećanja iskorišćena na neispravan način, ravnoteža između pojedinca i društva biva narušena, a kada nestane ravnoteže, nestaje i pojedinca, i društva. Isto stanje je i sa korišćenjem razuma. Društvo bez pravde znači društvo bez logike, bez zakona i bez cilja, što predstavlja nered koji je ravan nestanku čovječanstva.

Šta je to civilizirano društvo

Za ispravan čovjekov život islam predviđa određene uvjete. Upravo su ti uvjeti osnova za odvajanje čovjeka od životinje. U takvoj zajednici potvrđuje se uloga razuma i osjećanja, a društvo koje to nema naziva se životinjskom zajednicom. Hazreti Sadik, a. s., kaže: ''Nema grada ili države, a da u cilju osiguravanja ovosvjetskih i vjerskih dobara nema potrebu za sljedećim trima pojavama:

- pravnikom, učenim i bogobojazanim;

- vladarem, dobronamjernim i sposobnim za vladanje;

- ljekarem, upućenim u svoje zanimanje i od povjerenja;

- fakihom, koji je oličenje vjere

Din predstavlja skup nebeskih zakona koji trebaju osigurati čovjeku i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Te zakone Uzvišeni Bog je predstavio čovjeku putem svojih poslanika. Čovjek koji bi trebao predstavljati oličenje vjere i biti pronositelj njenih zakona treba stići do racionalnih uvjerenja u vjerske zakone, a zatim ih praktično provesti u životu. Ako takav čovjek ne bude imao vjere i ako svoja saznanja o vjeri ne bude provodio u životnoj praksi, sigurno je da će zastraniti, što neizostavno uzrokuje i moralni krah društva u kojem živi.

Vladar, oličenje zakona

Vlast je u osnovi u službi zakona, a provođenje dobrih zakona osigurava društvu sreću. Shodno tome, pravda je dijete razuma, a razuman čovjek, koji je dobronamjeran i na kojeg se može osloniti jeste izvršilac naredbi koje izdaje razum. Kada je riječ o vlasti, islam zastupa mišljenje da se u slučaju sučeljavanja anarhije i haosa sa vladavinom nevjernika prednost daje nebogobojaznom vladaru. Islam nam ukazuje da anarhija u korijenu suzbija čovječnost, dok vladar grješnik siječe grane i lišće čovječnosti. A ukoliko upitamo razum, on daje prednost očuvanju korijena, makar i po cijenu gubljenja grana, lišća i pupoljaka. Iz tog razloga imam Sadik, a. s., kaže: ''Ukoliko ovaj vladar bude pametan, a njegove se naredbe – usmjerene ka općem dobru i koristi – budu provodile, može se reći da se to društvo kreće u orbiti ljudskog života.''

Ljekar, oličenje ljubavi i osjećanja

Prema riječima Imama Sadika, a. s., ljekar nije iscjeljitelj tijela, već oličenje ljubavi i osjećanja. Ljekaru otkrivamo svoje tajne. On je draga osoba sa kojom možemo razgovarati o duševnim i tjelesnim tegobama. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže: ''Ko sakrije bolest od ljekara iznevjerio je svoje tijelo.'' Hadis ukazuje na činjenicu da je ljekar bliski prijatelj kojem možemo povjeriti svoje skrivene tegobe, a ako ih sakrijemo od čovjeka sposobnog da nam pomogne u njihovom otklanjanju, iznevjerili smo svoje tijelo.

Važna napomena

Jedan od islamskih običaja vezanih za društveni život jeste obilazak bolesnika. Spomenut ćemo nekoliko hadisa iz ove oblasti:

Imam Ali, a. s., kaže: “Jedno od najboljih čovjekovih dobročinstava jeste obilazak bolesnika.” U hadisu je upotrijebljen izraz hasaneh, koji se obično koristi u vezi sa osjećanjima. Shodno tome, za kćeri se kaže da su hasenat (dobro), a za sinove n’imet (blagodat), tj. kćer je oličenje milosti, osjećanja i požrtvovanosti. A kada sve to povežemo, uvidjet ćemo činjenicu da je obilazak bolesnika jedna vrsta oličenja milosti, osjećanja i dobar praktični pokazatelj jedinstva društva.

Poslanik i emocije

U hadisima nailazimo na brojne primjere Poslanikovih obilazaka bolesnika, pa i onih koji nisu bili muslimani.

Imam Ali, a. s., kaže da je Poslanik obilazio i bolesne jevreje.

Od Božijeg poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Potpuni obilazak je da staviš svoju ruku na glavu bolesnika, da ga pitaš za stanje u kojem je proveo noć, kako je osvanuo, a zatim da se rukuješ sa njim.”

Imam Sadik, a. s., kaže: “Potpuni obilazak bolesnika zahtijeva da mu se stavi ruka na rame te da se ne zadržava dugo, zato što je posjeta dosadnih ljudi bolesniku teža i bolnija od boli njegove bolesti.”

Iz života Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeći događaj: Nekoliko ljudi sretoše Imama na putu. Upitao ih je kamo su se namjerili. Rekoše: “Pošli smo posjetiti jednog bolesnika.” Imam reče: “Da li znate da se bolesnik obraduje svemu što mu se donese?”

Iz navedenih hadisa, kao i iz velikog broja hadisa koji se odnose na ovu temu, možemo iskoristiti veliki broj moralnih, psiholoških i odgojnih činjenica, od kojih svaka za sebe predstavlja zasebnu društvenu i odgojnu temu.

Osnova svega počiva na međusobnoj saradnji

U skladu sa islamskim stavom jedno društvo će imati sve potrebne dionice tek kada bude imalo ozbiljnu saradnju među pojedincima koji ga čine. Skup jedinki sam po sebi ne čini društvo, niti takvo šta čini zajednicu. Za primjer možemo uzeti stado ovaca ili, krdo bivolica, ili čopor vukova, ili roj pčela. Pobrojani predstavnici životinjskog roda žive zajedno, ali nisu društvo u kojem postoji moralni kodeks. Čovječnost je odlika koja jedno društvo čini ljudskim, a ono je ukrašeno oličenjima moralnih načela i međusobnog potpomaganja.

Oličenje milosrđa i emocija

Međusobni odnosi dobit će na vrijednosti tek kada budu pobuđeni moralom i osjećanjima. Upravo zbog toga Poslanik obilazi bolesnog jevreja. Ovdje se očituje osjećanje, jer u toj posjeti nema nikakve ljudske uobičajenosti ili koristi. Jevrej nije ni komšija, ni saputnik Poslanikov, čak mu je lično bio otvoreni neprijatelj iz naroda koji je najviše ometao i nanosio zlo njemu i njegovoj poslaničkoj misiji. Ali, kada se razbolio, kada je postao nemoćan i potrebit za pažnjom, Poslanik mu izkazuje svoju milost jer ga vidi čovjekom, Božijim stvorenjem, koji trenutno ima potrebu za nečijom pažnjom. Poslanik u takvom trenutku, bez i najmanjeg oklijevanja, udovoljava njegovim potrebama. Imam Ali, a. s., obraćajući se Maliku Aštaru, rekao je sljedeće: “Ljudi kojima bi ti trebao upravljati ne izlaze iz dvije skupine – ili su ti braća po vjeri, ili su stvorenja kao i ti sam. Stoga budi milostiv prema njima, a vlast ne smatraj sredstvom otimačine.”

Obraćanje pažnje na psihološka pitanja

Stavljanje ruke na čelo, rukovanje, kratki boravak i nošenje poklona, odraz su milosti prema bolesniku, ali svi spomenuti postupci također bude milost i kod bolesnika. Shodno tome, islam razum i emocije vidi najupečatljivijim činiocima koji čovjeka vode do konačne sreće. Nažalost, moderni je čovjek sve osjećajno potisnuo, postao je okupiran razumom i njegovim efektima, zbog čega smo svjedoci hladnog i bezosjećajnog svijeta.

Riječ naučnika

Moderni je čovjek zaokupljen mjestom življenja, običajima života koje mu moderno društvo nameće, utrkom za standardima i trendovima dana, traumama pod psiho-pritiskom, te ukoliko ne želi biti izvan tokova današnjice, mora se uklopiti u njene trenutačne tokove. Sve spomenuto i još puno činilaca nanose štetu i tijelu i duši. Čovjek je sofisticiranim sredstvima koja posjeduje i koja mu služe u svrhu uređenja okoline osudio sebe na neizostavni nazadak. Ovdje ne osuđujemo znanje već čovjeka znalca. Nismo znali na koji način odvojiti ispravno od pogrešnog, zabranjeno od dozvoljenog, tako da smo pogazili zakone prirode i svoga iskona te počinili grijeh koji nikad ne ostaje nekažnjen.  Na kraju bi moralo biti jasno da su osjećanja, milost i ljubav čovjekovi iskonski nagoni, fitret, koji su dio njegove suštine. Svi naši odnosi i doticaji izgubili su boju čovječnosti, a poprimili zadah dobitka i koristoljublja. Milostivi smo prema nekome jer želimo povratnu uslugu. Kajemo se zbog prošlosti, a zabrinuti smo za budućnost. Sve se to dešava zato što su nam  cilj i pobuda bili korist i dobit, dok smo neka djela licemjerno predstavljali milosrđem. Kad nam prevara ne urodi plodom, mi se kajemo. Da smo kojim slučajem svoju skrivenu namjeru od početka uskladili sa vanjskim izgledom, ne samo da se ne bismo kajali već bismo to milosrđe učinili s više poleta. Znanje ne treba razvijati samo u granicama njega samoga i njegove zasebne vrijednosti, već bi cilj trebao biti stjecanje znanja koje usavršava čovjeka. Pitanju osjećanja bi se trebalo posvetiti tako ozbiljno kao što se to čini sa pitanjem termodinamike, naprimjer, te na taj način obratiti pažnju cijeloj zbilji. Usredsrediti se na zbilju u potpunosti veoma je važno pitanje, jer ukoliko čovjek to ne učini, rast i napredak su mu  neuravnoteženi, a sve što postoji, pa čak i mrtva priroda, osuđeno je na propast i nestajanje ukoliko izađe iz posebne putanje namijenjene svrhi svoga stvaranja.

Imam Sadik, a. s., kaže: “Muslimani su obavezni – u cilju jedinstva i međusobne povezanosti – truditi se da budu milostivi i od pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Također trebaju biti blagi i pažljivi jedni prema drugima.” Na kraju je poručio da potreba nije samo materijalne naravi, već je i psihička potreba dio čovječnosti te da na nju treba obratiti pažnju ako se želi da rast društva bude uravnotežen. U drugom hadisu Imama Sadika, a. s., kaže se: “Povežite se, učvrstite veze prijateljstva, jedni s drugima budite dobri, milostivi i osjećajni.” Prvi dio hadisa povezan je sa uvjerenjima iskazanim u sljedećem kur’anskom ajetu:

وَاعْتَصِمُواْ بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَلاَ تَفَرَّقُواْ

...I svi se prihvatite Allahova užeta, i ne razjedinjujte se...  (Ali Imran, 103)

Drugi dio tiče se moralnih pitanja i duševnih osobina, što je praktičan produžetak i posljedica prvog dijela hadisa, tj. ukoliko smo muvehidi i ukoliko je osnova svega za nas Bog i Poslanik, ovo se uvjerenje prenosi i u našu praksu. Treći dio hadisa jeste društvene naravi, tj. upućuje na odazivanje nevoljnicima i na milosrđe prema njima. Time se zaslužuje Božija milost, shodno pravilu: “Budi prema drugom onakav kakav bi volio da on bude prema tebi.”

O ljudskim sklonostima

Čovjek je biće sazdano od tijela i duše, a svaka od ovih dviju sastavnica ima svoje karakteristične sklonosti i težnje koje se razlikuju u ovisnosti od podsticaja. Ove sklonosti trebaju biti zadovoljene da bi čovjek postigao željeno savršenstvo i ostvario sveobuhvatnost dostizanja svoje čovječnosti. Osnovni uvjet za postizanje ideala o kojima je riječ jeste poštovanje ravnoteže i pravde. Čovjek ima prirodnu potrebu za hranom te je stoga treba zadovoljiti. Međutim, sreća čovjeka nije samo u dobroj hrani. Čovjek također ima  tjelesne strasti koje mora zadovoljiti, ali potpuna čovjekova sreća ne leži ni u ovom obliku zadovoljenja. Ljudi znaju provesti sahate pred ogledalom kako bi pronašli najbolju frizuru, najljepši pogled i osvajajuće ’’ja’’, a sve to rade samo zbog jednog izlaska. Takvi su se zapravo našli izvan stvarnosti, kruže negdje iznad činjenica, uzaludno podilazeći tom lažnom “ja”. Glavni kapital čovjeka jeste razum, koji se treba razmišljanjem i učenjem razvijati, širiti i jačati. Međutim, potpuni čovjek nije samo razum i misao, već on kao takav ima potrebu za osjećajnošću, emocijama. S druge strane, čovjekova sreća ne počiva samo ni u razumu, ni u emocijama. Cilj života jeste od svakog pojedinca napraviti samosvojan primjer čovjeka. Radi izvršavanja svojih ljudskih obaveza, svaki pojedinac mora razvijati sve svoje tjelesne, misaone i duhovne moći. To na određen način čini kolektivnu odgovornost. Drugim riječima, svi su uključeni u isti proces. Siromah i bogat, bolestan i zdrav, muškarac i žena, dijete i starac moraju nastojati oko istog. Svaki čovjek, bez obzira ko je, šta je i u kakvom društvenom području se nalazio, ima osjećajne, razumske i tjelesne potrebe čije je zadovoljenje neophodno u cilju obavljanja svoje dužnosti i obaveze.

Zaključak:

Svaki roditelj i svaki prosvjetni radnik imaju i vjersku i naučnu i ljudsku odgovornost da na prvom mjestu odgoje svoju djecu, koja čine temelj i osnovu društva, a zatim da obrate najveću pažnju u očuvanju stečenih osobina. Širenjem milosrđa i skladnih odnosa treba da pobude međusobne odnose i izliječe one koji su oboljeli usljed predavanja ustaljenim društvenim tokovima.