Poruka o odgoju

Poruka o odgoju0%

Poruka o odgoju Pisac:
Grupa: Odgoj

Poruka o odgoju

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Pisac: Akbar Eydi
Grupa: Posjete: 8755
Download: 1797

Komentari:

Poruka o odgoju
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 30 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 8755 / Download: 1797
Veličina Veličina Veličina
Poruka o odgoju

Poruka o odgoju

Pisac:
Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

NEKE HADISKE ODLIKE

Ubrzavanje i duljenje namaza

Primijetili smo kako Poslanik na jednom mjestu namaz odužava, a na drugom ga ubrzava, i to u oba slučaja zbog poštovanja prema djeci i njihovim potrebama. Na taj način djeluje na uobličavanje njihove ličnosti jer je načelna filozofija islamskih propisa utemeljena na odgajanju i tijela i duha. Zbog toga je Poslanik koristio svaku priliku u kojoj razumno i vrijedno djelo omogućava oživljavanje čovjekovog istinskog života, a savjetovao je i drugima da tako čine.

Odvođenje djece u džamiju

Poslanik, s. a. v. a., vodio je unuka u džamiju kako bi ga upoznao sa tim mjestom, privikao ga na džamiju te razvio navike odlaska u nju. Pored toga, davao je roditeljima primjer kako da postupaju sa svojom djecom. U ovom činu može se uočiti poštovanje koje je Poslanik uzgajao prema svojoj kćeri, jer pažnja prema unuku nije ništa drugo do li poštovanje njegovih roditelja. Od svega je važnija okolnost da pokazivanje poštovanja prema djetetu – dok je još malo – razvija i obrazuje njegov mentalni sklop i autoritet što mu dariva vrijednost odgojena čovjeka. Na osnovu hadisa možemo zaključiti da mali Hasan, popevši se na leđa Poslaniku, koji je bio imam džemata nije učinio ništa što bi pokvarilo namaz prisutnim.

Pitanje prioriteta

Izostavljanjem mustehaba – čime se skraćuje namaz –  Poslanik nam ustvari daje do znanja koliko je važno odabrati prioritet. Na temelju njegova ponašanja može se zaključiti da svaki musliman treba izabrati bolje, a takvo šta nije moguće bez prosuđivanja. Tako, prilikom sukoba plača djetetova i namaskih mustehaba treba što prije dati prvenstvo djetetu i ne dozvoliti mu da pati.

U zborniku Mehedždžetul bejda' navodi se hadis u kojem se kaže kako je Poslanik prilikom susreta sa djecom uvijek zastajao, uzimao ih u naručje, dizao na ramena, a govorio je i ashabima da tako čine. To bi za djecu predstavljalo trenutke sreće i veselja, pa bi se s ponosom hvalili jedni drugima govoreći: ''Mene je digao na ramena!'', ''Mene je uzeo u naručje!'' itd. U brojnim hadisima spominje se kako je Poslanikov običaj bio iskazivati milost i dobrotu prema djeci. Ovakvim postupcima davao je do znanja da djeca imaju osobnost koju treba uvažiti, odgajajući ih istovremeno u tom pravcu. Drugim riječima, davao je primjer  uzornog  ponašanja u odnosima starijih prema djeci.

Imam Ali, a. s., je rekao: ''Budite uljudni sa svojim sagovornikom da biste čuli lijep i uljudan odgovor.'' Jasno je da ovaj korisni savjet nije samo jedna moralna i društvena preporuka. Također, ne tiče se samo razgovora. Naime, riječ je o racionalnom zakonu koji nam kazuje da su djela i njegove posljedice blisko srodni, tj. ono što se posije, to će se i požnjeti, bilo o kojem ''sijanju'' da je riječ: moralnom, privrednom, političkom, vojnom ili duhovnom. Nije moguće da lijen čovjek sam stigne do bilo kakvog stepena, bez obzira na okolnost o kojoj razini je riječ, materijalnoj ili duhovnoj.

Kur'ansko pravilo

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ فَرَبُّكُمْ أَعْلَمُ بِمَنْ هُوَ أَهْدَى سَبِيلاً

Reci: “Svako postupa po obličju svojem (moralnom), a Gospodar vaš najbolje zna ko je na Pravom putu.” (Isra, 84)

Spomenuti ajet daje roditeljima do znanja da će djeca kada odrastu raditi upravo ono za šta su pripremljena te se stoga treba u potpunosti posvetiti načinu odgajanja moralne dimenzije kod djece, tj. učiniti to tako da buduća djela odgovaraju njihovim iščekivanjima.

Riječ učenjaka

Zbilja koja će jednog dana postati jasnija jeste da unutarnja dječija saznanja, kao i njihova iskustva iz djetinjstva, imaju temeljnu ulogu u daljnjem životu i oblikovanju njegove ličnosti. Sa sigurnošću se može tvrditi da ova opažanja i iskustva imaju uticaj na zdravlje, bolest, sreću ili nesreću tokom čitavog čovjekovog života. U prvim godinama života dijete svojim rukama gradi životnu potku i upravo u onim danima kada napušta bešiku, dešava se sve ono što se treba desiti ili što se ne bi smjelo desiti, a što zavisi od kruga u kojem dijete dolazi na svijet. U razdoblju dok je još dojenče utemeljuje se polje dječijih osjećanja, tako što vanjski svijet u očima djeteta predstavlja nešto pitomo i nešto što puno obećava, ili ga pak od samog početka doživljava nesigurnim i neugodnim. Dijete uviđa da plačem i vriskom može njime vladati, ili stiče uvjerenje da uvijek ima neko ko će ga ušuškati i ko će se o njemu brinuti te ublažiti prve tegobe, a taj neko dobro zna, razumije i shvata njegove potrebe. Sva ova i niz drugih obilježja koja su vezana  za sami početak djetetova života imaju takav uticaj i djelovanje na dječiji mozak, psihu i dušu da se njihov eho proteže na sva razdoblja budućeg djetetova života. Ovdje nam postaje jasna veličina Poslanikovih riječi u kojima nam poručuje da uvažavamo svoju djecu i da uljepšavamo njihov odgoj.

ODGOJNE METODE

Čovjek može na dva načina stjecati moralno, akidetsko i odgojno znanje:

1. metodom slijeđenja nečijeg mišljenja,

2. metodom vlastitog istraživanja,

U djetinjstvu je metod slijeđenja, tj. oponašanja najprisutnija metoda stjecanja triju spomenutih znanja, a roditelji su prvi koje djeca oponašaju, zatim slijede oni najprisutniji u dječijem životu, počev od komšiluka, mahale, vrtića itd. Dijete prema kojem se lijepo postupalo, prema kojem nije bilo izljeva srdžbe i grubosti, a koje je ujedno i kvalitetno odgajano, što je njegovo neosporivo pravo, veoma će nas rijetko iznenaditi nepriličnim ponašanjem.

Enes bin-Malik prenosi kako je Poslanik selamio malodobnu djecu u trenutku kada bi se susretao s njima i davao im nešto slatko.

U drugom hadisu se kaže da je Poslanik uvijek nazivao selam djeci, ali i starcima. Imam Sadik, a. s., prenosi od Poslanika kako je rekao da pet stvari neće nikada prestati raditi sve do svoje smrti, kako bi te stvari postale sunnet njegovog umeta. Jedna od njih jeste i nazivanje selama djeci.

Odgojni učinci nazivanja selama

Islamski gledano, a i sa stanovišta ljudskog morala, nazivanje selama pored posebnih društvenih učinaka ima i odgojno-psihički odraz. Allah, dž. š., u 181. ajetu sure Safat selāmi poslanike.

Jačanje moralne skrušenosti

Skrušenost je vrlina poslanikā i Božijih miljenika. Nasuprot skrušenosti stoji oholost i sebičnost, koje su omiljene šejtanove osobine jednako kao i šejtanovih pristalica. Dakle, čovjek nazivajući selam jača prije svega svoju skrušenost.

Međusobno nazivanje selama, povoljno djeluje na jačanje prijateljstva, međusobne ljubavi i povjerenja. Smisao i suština selama jeste dati do znanja onome koga pozdravljamo da nam je drag, da ga volimo i poštujemo te da mu od nas ne prijeti nikakva opasnost, što drugim riječima znači obznanjivanje mira i prijateljstva.

Selam budi osjećaj autoritativnosti

Kada se nekom nazove selam, onda osoba koja je primila selam osjeća nezavisnost i samopoštovanje, što će je skoro sigurno sačuvati loših djela i griješenja. Poslanik nazivanjem selama malu djecu priprema za ljude koji će biti slobodni, neovisni da posjeduju ugled i da vole takve osobine, a ujedno ih  poziva na samouvjerenost i slobodu, što sa odgojnog stanovišta ima neprocjenjivu vrijednost.

Pravda, osnovno načelo

U stalnu Poslanikovu praksu ubraja se i njegovo pravedno ponašanje prema djeci. U skladu sa ovom temom Božiji Poslanik je jednom prilikom rekao: ''Budite pravedni prema svojoj djecom onako kao što volite da oni budu pravedni prema vama.'' (Mekarimul Ahlak, str. 113)

U jednom hadisu prenosi se kako je neki čovjek došao Poslaniku u društvu sa svojom dvojicom sinova. Dok je bio s Poslanikom jednog od sinova je poljubio, a drugog nije. Resul mu tada reče: ''Zašto se ne ponašaš sa jednakom pažnjom prema svojim sinovima?''

Uloga pravde u životu čovjeka

Pravda i načelo ravnoteže predstavljaju osnovna načela ne samo čovjekova života, već i cjelokupnog stvaranja. U jednom hadisu kazano je: ''Nebesa i zemlja održavaju se s pravdom i upravo pravda  sprječava da dođe do slabljenja i propadanja poretka.'' Ukloliko čovjek ne brine o svojoj tijesnoj ''pravdi'' i uravnoteženosti doveo je u pitanje svoju moralnu, ali i vjersku čistotu. Nepostojanje pravde uzrokuje neuravnotežen rast određenih snaga na štetu drugih. Ukoliko se takvo šta desi, čovjek izlazi iz sebi svojstvene orbite, što je jednako propasti i nestajanju. Isto je stanje i sa društvenom pravdom i ravnotežom, koje su predstavljale neke od Poslanikovih ciljeva. U porodičnom krugu ovo pitanje također zauzima važno mjesto.

Posljedice osjećanja nepravde

Ukoliko se pozabavimo pričom Ja'kuba, a. s., i njegove djece shvatit ćemo kakav nered stvara osjećaj postojanja nepravde i nejednakosti među djecom. Sasvim je sigurno da Ja'kub, a. s., nije izašao iz kruga pravednosti, međutim, saznanje koje je posjedovao govorilo mu je da je Jusuf, a. s., budući poslanik, što je u njemu budilo unutarnju naklonost i ljubav. S druge strane, ostala djeca nisu bila ravnodušna prema tolikoj očevoj naklonosti Jusufu, te se stoga pojavila ljubomora. Najzad su došli do sljedećeg zaključka: od sve Jakubove djece najvoljeniji je Jusuf, i zato ga treba pogubiti ili jednostavno odstraniti, kako bi očeva ljubav bila okrenuta nama. Na kraju ga odvode i bacaju u mračni bunar, daleko od svakog ko bi mu mogao priteći u pomoć.

Riječ nauke

Ljubomora koja se javlja kod starijeg djeteta prilikom rođenja mlađeg nije nikakvo čudo, budući da ono osjeća kako se jačina pažnje i milosti, koje su do tada bile usmjerene samo njemu, sada dijeli na dvoje.

Druga korist pravednosti

Nepravda u čovjeku budi osjećaj niže vrijednosti. Čovjek koji doživi poraz u nastojanju ostvarivanja svojih prirodnih prava može da stekne osjećanje niže vrijednosti ili bezvrijednosti. Budući da zna ko mu je uskratio pravo, srce mu se puni nelagodom i mržnjom prema tom ''nasilniku''. Takve okolnosti uzrokuju smišljanje osvete. Sličan slučaj dogodio se sa Jusufom i njegovom braćom.

Zbog čega Jusuf mora biti ubijen, a uopće nije kriv? Zašto je Habila trebalo pogubiti? Habil nije imao ni najmanjeg grijeha u tome što bratova žrtva nije primljena. Čak je i sam rekao Kabilu: ''Allah zaista prima od bogobojaznih!''. Htio mu je, dakle, ukazati na razlog odbijanja žrtve. Ali, i pored svega toga, Kabil je odlučio ubiti ga. Razlog je isti kao i kod Jusufove braće. Kako god su se oni osjetili poniženim, tako se i Kabil osjetio poniženim kada mu je žrtva bila odbijena. Uočio je kako Bog više voli Habila nego njega. Ubio je brata iz puke ljubomore.

Imam Sadik, a. s., prenosi od svog oca sljedeće kazivanje: ''Tako mi Boga, moje ponašanje sa pojedinom djecom nije sasvim iskreno. Uzimam dijete u krilo, obasipam ga milošću, hvalim ga, zahvaljujem mu, iako sam uvjeren da sve to više zaslužuje neko drugo moje dijete. Ali sve to pretvaranje provodim zato da bih moje dobro dijete ostalo sačuvano od loših primisli onih drugih i da bih bio siguran da neće učiniti s tim mojim djetetom ono šta su Jusufova braća učinila sa Jusufom. A Bog je poslao suru Jusuf kao primjer da pojedinci ne bi bili međusobno zavidni i da ne bi okaljali svoje ruke kakvim grijehom.'' U hadisu se jasno daje do znanja da otac mora pokazivati pravednost među svojom djecom, pa čak ako neko dijete zaslužuje i više poštovanja od ostale djece, u cilju razvijanja skladnih odnosa u porodici pred očima drugih treba ravnomjerno raspodijeliti roditeljsku ljubav i naklonost.

Važnost učešća u dječijoj igri

Jedan od islamskih mustehaba jeste igra sa djecom. Iz brojnih hadisa može se zaključiti kako igra sa djecom na određen način priziva Božiju ljubav. U nekim zbirkama hadisa postoji poglavlje o ''poželjnosti podjetinjenja sa svojim djetetom i igri sa njim''. U tom poglavlju, pored brojnih hadisa, nalaze se i sljedeći:

Poslanik, s. a. v. a., govorio je: ''Onaj u koga ima male djece mora se ponašati djetinjasto sa njima.''

Ibn Abbas prenosi od Poslanika kako je rekao: ''Onaj koji obraduje svoju kćer je poput čovjeka koji oslobodi roba od djece Ismailove, a onaj koji obraduje sina jeste poput čovjeka koji je plakao iz straha od Allaha.''

Imam Ali, a. s., govorio je: ''Ko ima dijete treba se u svom odgajateljskom nastupu spustiti na razinu djeteta.''

Od Poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: ''Neka je milost Allahova nad robom koji pomogne svoje dijete na putu postojanja dobrim tako što je dobar prema njemu, milosrdan, podučavajući ga i odgajajući ga.'' Iz navedenih hadisa možemo zaključiti sljedeće:

Božija milost čeka na svoj uzrok da bi bila spuštena. Ukoliko mati ili otac svojom dobrotom podstiču dijete da prema drugima bude dobro, onda to biva povodom da se milost spušta na njegove roditelje, a ova zaslužena milost uzrokuje drugo dobro, i tako u nedogled.

Postati djetetov prijatelj

Odrasli svoj život gledaju kroz prizmu razuma (tako bi trebalo biti), dok su djeca u svome svijetu oslonjena samo na osjećanja. Spajanje razumna čovjeka sa emocionalnom ličnošću veoma je težak zadatak. Zbog toga nam Poslanik kaže da otac i majka moraju uvježbavati djetinjstvo, a ne razumsko doba. Drugim riječima, naš razum presuđuje da se trebamo igrati osjećajno, a ne razumski. To nam potvrđuje i poruka 50. ajeta sure Taha, gdje se kaže:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Naš gospodar je Onaj Koji je sve potpunim stvorio, a potom uputio. 

     Odnosi se na prelazak puta radi stizanja do cilja. U postupanju sa svojom djecom trebamo uključiti osjećanja i sa njima ući u dječiji svijet. Na taj način ćemo ih razumjeti i djeca će nas prihvatiti kao svoje prijatelje, a ne kao strance koji pričaju nerazumnim jezikom.

Y'ali Amiri kaže kako je jednom prilikom bio kod Poslanika na sastanku te je na izlasku iz kuće vidio Huseina kako se igra sa drugom djecom. Nije dugo prošlo kada je i Poslanik izišao iz kuće sa ashabima. Vidjevši vani Huseina s djecom, pošao mu je u susret raširenih ruku, da bi ga zagrlio. Dijete je sa osmjehom na usnama bježalo tamo-amo, a Poslanik je također nasmijan išao za njim. Kad ga je stigao, uhvatio ga je. Jednom rukom ga je obgrlio ispod brade, a drugom oko vrata te ga je poljubio. Ovo je bio samo isječak iz bogate prakse Božijeg Poslanika, s. a. v. a.,  u njegovom ophođenju sa djecom. Nakon svih ovih primjera lijepo bi bilo napraviti poređenje onoga što mi činimo sa praksom Božijeg Poslanika. Uvidjeli bismo da postoji velika razlika. Islamska obaveza, ljudska i moralna dužnost, ali i cjelokupno stanje u društvu nalažu nam sljedeće:

Poštujte svoju djecu, pravilno ih odgojite, razvijajte u njima duh imana, slobode i vjerskog dostojanstva, spriječite da u bliskoj budućnosti budu ponižena i prezrena. Na taj način ćete djelatno i naučno slijediti Božiju Knjigu i Poslanikov sunnet.

ODGOJ DJECE

      Jedno od temeljnih načela odgoja jeste da čovjek stekne samopouzdanje. Nabrojali smo činioce stjecanja ove osobine, a sada se postavlja pitanje: Kada je vrijeme da ova osobina u čovjeku pređe u djelatno stanje? U svakom razdoblju svoga života čovjek se može suprotstaviti svojim nefsanskim prohtjevima.

      Treba uzeti u obzir i činjenicu da se svako ljudsko svojstvo takve prirode stječe postepeno. Najbolje vrijeme za stjecanje ove osobine jeste razdoblje djetinjstva. Budući da je djetinjstvo najpogodnije razdoblje za razvijanje takve osobine, onda ta odgovornost leži na leđima roditelja.

     


Obaveze roditelja prilikom odgoja

      Prva roditeljska obaveza prema kur’anskim uputama jeste davanje ispravnog mišljenja u poimanju stvari. Time počinje određivanje ispravnog puta kod djeteta. Hazreti Lukmana u 12. ajetu sure Lukman savjetuje svome sinu:

وَلَقَدْ آتَيْنَا لُقْمَانَ الْحِكْمَةَ أَنِ اشْكُرْ لِلَّهِ وَمَن يَشْكُرْ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ حَمِيدٌ

  O moj sine, nemoj da činiš širk Bogu i da pored njega uzimaš sudruga jer to je velik zulum.

      Lukman je odgoj djeteta počeo sa jednim suštinskim pitanjem. To je ontološko pitanje kojim filozofi otpočinju svoja učenja.

      Kada se čovjek uvjeri da ova Kreacija ima svoga Stvoritelja, on samim tim prihvata činjenicu da cijelo stvaranje ima neki cilj prema kojem se kreće, te je stoga jasno da treba djelovati u skladu sa određenim zakonima kako bi ga postigao. Jednobožac gleda cijeli svijet s jednim ciljem i sve što nastoji oko njegova dostizanja treba da se kreće u određenim zakonima. Ako sve postoji prema određenim zakonima, jasno je da mora postojati i tačno određeni cilj prema kojem se sve to kreće i koji u konačnici ima svoj smisao. Nemoguće je da jednim poretkom vladaju zakoni, a da ne bude jasno određen cilj tih zakona.

      U nastavku spomenutog ajeta hazreti Lukmani govori:

يَا بُنَيَّ لَا تُشْرِكْ بِاللَّهِ إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ

  O sine, i sve što postoji u svijetu i najmanje kao što je zrno goruščice bilo dobro ili loše doći će na Sudnjem danu kod Boga.

     Lukman želi reći kako Ovaj svijet ima svoj početak sa svrhom, te je stoga nemoguće da nema kraja u značenju dolaska pred Tvorca Svevišnjeg. Svaki pojedini dio opet ima svoj cilj. Nakon što je hazreti Lukman ukazao na početak i kraj stvaranja i proživljenja, skreće pažnju na činioce i uzroke koji pomažu čovjeku da stigne do svog savršenstva.  Od ibadeta ističe namaz, od društvenih poslova ističe naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a u moralu naglašava strpljivost.

      Lukman naglašava sinu potrebu da se pridržava umjerenosti, jer živi u svijetu međusobnih sukoba i trvenja. Lukman je slijedio jedan prirodan put usmjerenja. Počeo je od uputa vezanih za razum, zatim za nefsanske atribute, a nakon toga naglašava mu način ponašanja u društvu.

     


Četiri 
obaveze roditelja

      Ovim nizom savjeta Lukman je zaokružio sinu njegove obaveze u skladu s razumom i fitretom.

      Iz svega možemo zaključiti da je prva i osnovna obaveza roditelja izgraditi kod djeteta ispravno poimanje i razumijevanje i pravilno ga usmjeriti.

      Druga obaveza roditelja prema djetetu jeste da mu zadaju samo onoliko koliko može podnijeti. U nekim pitanjima koja su ozbiljnija ne trebamo nuditi teške i razumske odgovore. Ako je dijete postavilo teško pitanje onda mu treba odgovoriti tako da ga ono može razumjeti. Jedan od kršćanskih mislilaca rekao je kako je jedan od uzroka sklonosti djece ka materijalizmu davanje pogrešnih odgovora na njihova pitanja o vjeri.

Neki pobožni roditelji primjenjuju metode bez naučnog utemeljenja, nastojeći dijete odgojiti u vjeri, ali ono – odrastajući i dolazeći u dodir s naučnim raspravama – uviđa pogreške. Možemo zaključiti da je druga obaveza roditelja prema djetetu pratiti njegov duhovni razvoj te se prilagoditi razini njegovog razumijevanja.

      Treća obaveza roditelja jeste sveobuhvatno gledanje na dijete i njegove mogućnosti. Na dijete treba gledati kao na velik potencijal i neobrađenu materiju u kojoj postoje mnoge sposobnosti, te ih stoga treba ravnomjerno razvijati. Čovjek treba biti potpuno razvijen kada je riječ o njegovoj  duhovnoj prirodi jednako kao i čovjek u svojoj fizičkoj pojavi. Dovoljno je da jedan organ nije dovoljno razvijen i već je vidljiva bolest. Vidjeli smo kako je Poslanik, s. a. v. a., primjenjivao ispravne metode prema djeci kada se četveronoške povio i posjeo djecu na svoja leđa. Lukman ukazuje na sve dimenzije čovjeka, otpočinjući od razmišljanja, morala, etike i ponašanja u društvu.

      Četvrta obaveza roditelja jeste da zauzmu pravilan stav. Vrijeme se po svojoj biti mijenja i usavršava. Vrijeme u kojem odrastaju naša djeca razlikuje se od vremena u kojem smo mi živjeli, te se stoga moramo prilagoditi novim okolnostima. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže: ''Odgojite djecu za vrijeme u kojem će živjeti.''

      Ispunili bismo svoju obavezu prema djetetu ako bismo ga odgajali u skladu s razumnim načelima, gledajući u budućnost sa jednim sveobuhvatnim pristupom. A da bismo ispunili ovu obavezu na ispravan način, prirodno je da i sami moramo imati neku spoznaju vjere, društvenih prilika i psihologije. Ako sami nismo stekli spoznaju o spomenutim stvarima u našoj prošlosti, prepustili smo naše dijete drugima, tj. društvu da ga ono odgaja. Ako sami nismo imali prilike da se obrazujemo i ispunimo ovakvu dužnost prema djetetu, dobro je da odgoj prepustimo čovjeku koji to poznaje. U slučaju da ispunimo ovu obavezu prema djetetu, sami učestvujemo u svim dobrima naše djece i potomstva sve do Sudnjega dana. S druge strane, ako ne odgojimo našu djecu i ona našom krivicom odu stranputicom, prirodno je da ćemo i mi sudjelovati u njihovim lošim djelima i grijesima do Sudnjega dana. U slučaju da ne ispunimo našu obavezu onako kako treba, a dijete nam ipak krene ispravnim putem, mi nikakve koristi nećemo od toga imati. Ako nam dijete krene krivim putem, onda smo mi saučesnici u svim njegovim postupcima.

      Predaja u kojoj se kaže da su dobra djeca jedno od dobrih djela koja ostaju za roditeljima uvjetovana je nekim činjenicama.

      Mušrici i nevjernici čija su djeca prihvatila islam na Sudnjem danu neće imati nikakve koristi od ibadeta svoje djece. Veza između njih je prekinuta, a veza koja vlada kroz stvaranje razlikuje se od one veze koja je konvencionalne prirode.

      U razgovoru koji Kur’an prenosi između Stvoritelja i Nuha, a. s., čitamo:

وَنَادَى نُوحٌ رَّبَّهُ فَقَالَ رَبِّ إِنَّ ابُنِي مِنْ أَهْلِي وَإِنَّ وَعْدَكَ الْحَقُّ وَأَنتَ أَحْكَمُ الْحَاكِمِينَ قَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ فَلاَ تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ

Kada je došla poplava Nuh, a. s., se obrati se Bogu: ''Ovo je moj sin, od mog poroda, a Tvoje obećanje je istina, a Ti si sudija najpravedniji!  Bog mu reče: O, Nuh on nije od tvoje porodice, on je činio loša djela i nemoj da me pitaš ono o čemu ti nemaš znanja!'' (Hud, 45–46)

      Pitanja konvencionalne prirode imaju vrijednost samo u određenom trenutku, dok na Sudnjem danu nemaju. Nuh je na Ovom svijetu imao sina i to je nešto šta bismo mogli označiti konvencionalnom prirodom, ali on nije bio njegov duhovni sin, jer je činio loša djela zbog kojih nije zaslužio Božiju milost.

     


Uvjeti koje moraju ispunjavati i učitelji i učenici

      Kada se govori o odgojnim i obrazovnim metodama, svojevrsnim pravilima tj. kodeksima ponašanja učenika i učitelja, islam spominje tri zasebne teme:

      - određuje uvjete koje trebaju jednako ispunjavati i učenik i učitelj;

      - određuje uvjete koji se tiču samo učitelja (odgajatelja);

      - određuje uvjete kojih se treba pridržavati učenik (onaj koji se odgaja i podučava).

      Sa islamskog stanovišta nije ispravno ograničiti značenje termina muallim (učitelj) samo na osobu koja u određenoj obrazovnoj ustanovi obavlja posao podučavanja. Dakle, mualim o kojem ćemo ovdje govoriti, nije prosvjetni radnik, jer to označava samo zanimanje proisteklo iz potreba zajednice.

      Jedna od osnovnih odlika muallima jeste da za svoje poučavanje ne traži nikakvu naknadu, dok je svaki prosvjetni radnik plaćen za svoj posao. Neki su ljudi čitav život bili prosvjetitelji, ali za to nikad nisu doili nikakvo priznanje niti naknadu od društva. Majka koja čitav život posveti odgoju i podučavanju djece, sa islamskog stanovišta je odgajatelj, iako je u društvu nazivamo domaćicom. Istovremeno osobe čije je zanimanje prosvjetni rad, ali koje svom zanimanju nisu prilazile kao dobrom djelu, nego kao lahkom i dobrom izvoru zarade, sa stanovišta Islama nisu ništa drugo osim trgovci. Zato treba razlikovati učitelja po zanimanju od učitelja koji je to po svom načinu života i ukupnom utisku koji na okolinu ostavlja. Ove dvije pojave ipak se ne razilaze u potpunosti, što znači da neko može biti istovremeno učitelj i po zanimanju, a i po pečatu koji njegova ličnost ostavlja na okolinu.

U narednim raspravama, kad god spomenemo riječ muallim, mislićemo na onoga ko je učitelj po karakteru svoje ličnosti. To može biti majka, nastavnik ili onaj ko se bavi bilo kojim poslom, ali u isto vrijeme i podučavanjem.

      Hazreti Imam Homeini, r. a., rekao je: “Poučavanje je zanimanje Božijih poslanika”, misleći na onu vrstu poučavanja o kojoj ćemo ovdje govoriti.

      Kada naš Poslanik, s. a. v. a.,  kaže: “Džennet je pod nogama majke”, on misli na majku koja je ispravno poučila dijete i na dijete koje se pridržava upute. Takvo šta se ne može reći za djecu koja su samo ljubazna prema majci iz čisto osjećajnih razloga, a koja nisu dobri vjernici, kao ni za majke koje štite i njeguju djecu, slijedeći svoj majčinski nagon, ne poštujući pritom Allahove odredbe. Takva djeca i takve majke nisu obuhvaćeni ovim Poslanikovim hadisom.

      Suprotno danas često ponavljanim frazama prema kojima je čovjek vrijedan poštovanja samo zato što je čovjek, bez obzira na njegova uvjerenja, Islam poštuje čovjeka shodno njegovim uvjerenjima. Nekad je on uzdignutiji i poštovaniji od meleka, a drugi put, krivicom zabluda u koje zapada, bezvrjedniji je od stoke. Svakako, kada ovo kažemo, ne mislimo da u društvu ne treba poštovati ljude koji nemaju ispravna uvjerenja. Naprotiv, islam nalaže uvažavanje čak i životinja, jer prema fikhu onaj ko nema uslova da hrani životinju na odgovarajući način, gubi pravo vlasništva nad njom. Oni koji poznaju takvu osobu, dužni su mu oduzeti životinju i hraniti je sve dok njen prethodni vlasnik ne stekne uslove da je hrani na odgovarajući način. Takvo uvažavanje je normativno, a ne ono koje je zasluženo uvjerenjima.

      Kur’an kaže da je Allah, dž. š., stvorio čovjeka kao namjesnika na Zemlji, te kako je Ademu, a. s., i njegovim sinovima podaren keramet, kako su meleci učinili sedždu čovjeku kao vrsti, ali se također u drugim ajetima govori o ljudima koji se porede sa natovarenim magarcima, psima, stokom i sl. Treba istovremeno imati na umu i jednu i drugu skupinu ajeta. Čovjeka koji nema ispravna uvjerenja treba uvažavati kao sva ostala stvorenja u Kreaciji, dok istinsko poštovanje, prema islamskim shvatanjima zaslužuje onaj ko ima ispravna uvjerenja.

  

Prvorazredna uloga nijeta

  Kada govorimo o uvjetima koje jednako trebaju ispunjavati učitelj i učenik, na prvom mjestu nalazi se poštivanje zajedničkog nijeta. Nijet je motiv koji potiče onog koji vrši neku radnju da je obavi na najbolji mogući način. Nijet ima prvorazrednu ulogu u čovjekovom djelovanju i upravo od njega zavisi neko djelo. Zato između nijeta i amala postoji jako bliska i neraskidiva veza. Učinci djela ocjenjuju se upravo prema nijetu. Filozofski kazano, upravo nijet podstiče nekoga da čini djelo, a djelotvorac je onaj koji je njime podstaknut i koji ga na temelju nijeta i provodi. Vidimo da nijet na samom početku određuje učinak djela, pa što je on ljepši i čistiji, to je i djelo vrijednije. Ako su posljedice nijeta lijepe i čiste, onda će i djelo koje iz njega proizlazi imati trajnu vrijednost.

Poznat je kur'anski ajet koji kaže: “Sve na Ovom svijetu prolazno je, samo je lice tvog Gospodara vječno.” Iz spomenutog ajeta može se zaključiti da sve što je nijet sličniji Božijem licu, odnosno Božijim atributima, to će i djelo imati veću trajnost i vrijednost.

U jednom hadisu stoji da će ljudi biti proživljavani u skladu sa njihovim nijetima, i na osnovu njih će biti tretirani na Sudnjem Danu. Takoer, njihova obličja na Ahiretu biće onoliko lijepa koliko su bili lijepi njihovi nijeti. Dakle, između čovjeka i njegova djela postoji odnos koji je potpuno u skladu sa razumom. Tako naprimjer od nekih ljudi dobijamo lijepe poklone samo da bi oni time pokazali svoju veličinu i čast i pri tom ne osjećamo nikakvo zadovoljstvo. S druge strane, neka sitnica, ukoliko znamo da je data od srca, za nas ima mnogo veću vrijednost.

Božiji Poslanik, s. a. v. a., kazao je kako je akl prvi posrednik u obožavanju Boga Uzvišenog i da će posljedice toga biti jasno vidljivi na Sudnjem danu. Dakle, naš razum u stanju je procijeniti s kakvim nijetom činimo djela.

U 110. ajetu sure Al-Kahf, kaže se:

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا

Reci: Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!

Pojašnjavajući ovaj ajet, šehid Sani kaže da se njime upozorava da ne činimo djela kojima u dubini duše želimo zadovoljiti nekog drugog, a ne Boga. Naprimjer, ako muallim drži predavanja da bi ga ljudi hvalili, takvo njegovo djelo ima elemente širka.

Postoje dva načina odgajanja:

1)Da se dijete smatra Božijim amanetom te da se nastoji odgajati u skladu s tim i

2)Da se u odgoju na prvo mjesto stavlja pravo po osnovi očinstva.

Ukoliko se dijete odgaja po prvom načelu, odgajatelj će imati sevabe od njegovih dobrih djela, a za njegova ružna djela neće odgovarati. U drugom slučaju, ako se dijete odgaja samo da bi otac uživao ugled i čast od posljedica njegova odgoja, takav otac neće imati ništa od dobrih djela svoga djeteta, a za ona loša će biti kažnjen.

Vjerovanje u tri vrste Božijeg tewhida

U 20. ajetu sure Aš-Šura kaže se:

مَن كَانَ يُرِيدُ حَرْثَ الْآخِرَةِ نَزِدْ لَهُ فِي حَرْثِهِ وَمَن كَانَ يُرِيدُ حَرْثَ الدُّنْيَا نُؤتِهِ مِنْهَا وَمَا لَهُ فِي الْآخِرَةِ مِن نَّصِيبٍ

  Onome ko bude želio nagradu na Onom svijetu  - umnogostručićemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na Ovom svijetu - daćemo mu je, ali mu na Onom svijetu  nema udjela

Kada govorimo o odgoju i obrazovanju iz ovog ajeta proizlazi zaključak koji kaže da će Allah uvećati jedno djelo i dati nam višestruku ahiretsku nagradu ako nekoga podučavamo radi Njega, odnosno radi Drugog svijeta. Ako učimo ili odgajamo dijete sa takvim nijetom, nagrada za takvo djelo također će biti uvećana. Poznati hadis koji prenose sve značajnije zbirke hadisa kaže sljedeće: “Zaista se djela cijene prema namjerama i svakoj osobi će pripasti ono šta je naumio svojim nijetom.” Ako se neko zaputi Allahovom Poslaniku, on će stići svome cilju, a ako učini hidžru prema Ovom svijetu, neće naići ni na šta, osim na njega. Ove  riječi mogu se primijeniti na svako čovjekovo djelo: ženidbu, udaju, posao i sl.

U 5. ajetu sure Al-Beyyina, 5  kaže se da nas samo iskren i čist nijet može odvesti vjeri koju je Allah, dž. š., propisao. Ovdje se postavlja pitanje: Šta je to ustvari ihlas koji se toliko spominje i preporučuje u kur’anskim ajetima, šta je zapravo njegova bit?

Imam Homeini, r. a., u svojoj knjizi Četrdeset hadisa navodi različite definicije ihlasa prema određenjima nekih islamskih mislilaca. Šehid Abdulah Ensari o tome kaže: “Ihlas je očišćenje djela od svake primjese, od svega što nije Allah, dž. š. ”

Muhidin Arebi o ihlasu kaže sljedeće: “Ihlas znači pročišćenje djela od svega što nije Allah, dž. š., i što nismo mi sami.” On govori o tri stepena tewhida, vjerovanja u Allahovu jednoću:

1) tewhide fi’li – vjerovanje da je Allah, dž. š., Onaj Koji stvara i Koji utječe na zbivanja na Ovome svijetu i na zbivanja uopće. U tom smislu, kada Allah da čovjeku priliku da obavlja namaz ili da bude predavač drugima, on je na ovoj razini tewhida svjestan da je Allah, dž. š., Onaj Koji ga pokreće, Koji je zaslužan za takvo njegovo djelo.

2) tewhide sefati – vjerovanje da je Allah, dž. š., Onaj Koji posjeduje najljepše sifate, koji apsolutno pripadaju Njemu i od kojih daje nama samo onoliko koliko On hoće. Ako čovjek savlada prethodno spomenuti stepen tewhida, na sljedećoj razini biva svjestan da sva djela koja čini (namaz, podučavanje, milosrđe) izviru iz njegove duše i da su sve to samo vanjska ispoljavanja njegova ahlaka, a i sam ahlak je djelo Božije. Allah je Onaj Koji je u čovjekovoj duši izazvao ljubav prema Sebi, učinio ga milostivim, kako bi on mogao biti milostiv prema drugima.

3) tewhide za’ti – čovjek na ovom stepenu – nakon što shvati da su njegova djela posljedica ahlaka koji je u njemu izazvao Allah, dž. š. – ipak zaključuje da se ta djela u konačnici vežu za samu njegovu bit, jer na neki način, da nije njega kao bića, ne bi mogao sebi ni priskrbiti ove osobine. Tako opet dolazimo do istog rezultata, samo u drugoj dimenziji, jer se ponovno postavlja pitanje: “A ko je taj koji je stvorio moju bit i koji ju je stvorio baš ovakvu?” To je svakako opet Allah, dž. š.

Kada čovjek stekne uvjerenje da i on i njegova djela u potpunosti pripadaju Allahu, dž. š., pa pogleda u svijet oko sebe, zaključivši da isto stanje vlada u cijelom Univerzumu, to uvjerenje ga dovodi na razinu potpunog tewhida. Zato Muhidin Arebi kaže da se o čistoj vjeri može govoriti onda kada u čovjeku ne postoji mjesta ni za koga, osim za Allaha, dž. š., pa ni za njega samog, odnosno o čistoj vjeri može se govoriti tek ako se dosegne utrnuće u Istini, ako se postigne svijest o tome da mi nismo ništa, da ni djela, ni sama naša bit ne pripadaju nama.

  U Hafizovim stihovima može se pročitati sljedeće: “U biću mom nema mjesta ni za šta, osim za Boga. Dušmanu dajte svijeta oba, a meni samo Njega.” Ovdje je, dakle, vidljiva ta potpuna svijest. Ovi stihovi se mogu protumačiti na dva načina. Budući da Hafiz govori u prvom licu, neki kažu da je to dokaz kako ipak nije postigao puninu tewhida, jer sebe smatra jednim entitetom, tj. on je onaj koji posjeduje identitet. Čim ističe sebe, njegovi stihovi protkani su određenom dozom širka. Prema drugom tumačenju Hafiz ustvari kaže sljedeće: “Ja ili Mi“, govoreći o onome ko je izravni proizvod Allahove moći, ili ko je s Njim povezan, dakle, ne o sebi radi sebe, nego radi Allaha, dž. š.

Nakon ustrajnog djelovanja na samopročišćenju, jedan arif došao je do zaključka da je potpuno čist. Tada mu je došao glas: “Tvoje biće je grijeh!”, što zapravo znači da je sam taj zaključak i tako visoko mišljenje o sebi veći grijeh od bilo kojeg drugog. Ovo nisu bile samo sufijske priče niti pjesme, to je istina koja se spominje na mnogim mjestima u Kur’anu. Mogli bismo se zapitati zašto uopće kretati na put pročišćenja. Razlika između onih koji na taj put ne krenu i onih koji stignu do ove razine je poput razlike između mrtvaca koji nema ni svijesti o tome da je mrtav i mrtvaca koji svijest o svojoj ništavnosti posjeduje; drugim riječima: gore spomenuti arif u odnosu na svijet uzvišeni je ništa, ali u odnosu na obične smrtnike je sve.

Postoji hadis koji kaže: “Dobra djela dobrih ljudi grijesi su za one koji su u društvu Božijem.”

Zato se i govori o dva pojma – muhlis i muhles, koji imaju srodno ili gotovo isto značenje, s tom razlikom što je kod muhlesa stepen pročišćenja veći, iako i muhlis znači ''čisti'' ili ''pročišćeni''. Kod svih robova Božijih između njihovih djela i rezultata koje oni poluče postoji određena veza, tj. oni su uporedivi. Međutim, muhles je onaj koji sebe smatra ništavnim, odnosno koji o sebi ne misli kao o nečemu što postoji, pa ni rezultati njegovih djela ne mogu biti stavljeni u vezu sa tim djelima. Ovdje se možemo pozvati na kur’anski ajet, koji kaže: Allah je od nekih vjernika kupio živote njihove i imetke njihove, obavezavši se da imi Džennet podari.

O drugoj skupini vjernika Allah, dž. š., kaže sljedeće: A ima od ljudi i onih koji su Allahu prodali svoj život. Dakle, u prvom slučaju Allah je  ponudio ovakvu razmjenu ljudima pa su oni pristali, dok u drugom slučaju ljudi sami sebe nude Allahu, ne očekujući nikakvu nagradu.

U berzehu ćemo posmatrati razlike između stupnjeva vjere. Dosta vjernika će tada žaliti i njihova najveća patnja neće biti obična patnja zbog grijeha, nego žaljenje zbog nečinjenja dovoljno dobra, zbog propuštenih prilika, kada budu posmatrali one koji su bliski Bogu.

Ajatulah Hamnei prenosi od Ahseda, sina Imama Homeinija, r. a.,  da je Imam pred kraj života neprekidno plakao i ponavljao kako ide pred Allaha, dž. š., praznih ruku. O veličini njegova djela najbolje govore njegove riječi:

“Tako mi Boga, ne smatram svojom ovu revoluciju ni koliko je trn.”

Uzajamno povjerenje

Drugi uvjet koji trebaju ispuniti učenik i učitelj – da bi njihovo djelovanje bilo u skladu sa islamskim nalozima jeste uzajamno povjerenje. Kada takvog povjerenja ne bi bilo, učinci ovog učenja  bili bi više rušilački nego graditeljski. Zato Islam, kada se govori o životu općenito, preporučuje nazivanje selama kao jednu od svojih osnovnih normi.

Alame Tabatabai, r. a., u svom Mizanu označio je selam  kao jedan od najuzvišenijih činilaca sigurnosti u jednom društvu. Kada čovjek pristupa nekom drugom čovjeku ili skupini ljudi nazivajući selam, time ustvari objavljuje da ne nosi sa sobom nikakvu opasnost, zlo ni nesigurnost po život, čast i imetak prisutnih. Sve ono što na takvom skupu ljudi kažu jeste njihov zajednički amanet, koji treba čuvati. O tome govori jedan hadis Božijeg Poslanika, s. a. v. a., koji kaže da su razgovori ljudi koji počnu sa iskrenim selamom ustvari njihov zajednički amanet. U rivajetima nalazimo da sve što se desi ili kaže na nekom skupu dvaju ili više ljudi, ni jedan od prisutnih nema pravo prenijeti bez saglasnosti svih prisutnih. U suprotnom, osoba koja to uradi smatra se izdajnikom, a tako će biti tretirana i kod Allaha, dž. š., na Sudnjem danu. U 61. ajetu sure An Nur kaže se:

فَإِذَا دَخَلْتُم بُيُوتًا فَسَلِّمُوا عَلَى أَنفُسِكُمْ تَحِيَّةً مِّنْ عِندِ اللَّهِ مُبَارَكَةً طَيِّبَةً كَذَلِكَ يُبَيِّنُ اللَّهُ لَكُمُ الْآيَاتِ لَعَلَّكُمْ تَعْقِلُون

  A kad ulazite u kuće, pozdravite ukućane njene pozdravom od Allaha propisanim!

      Selam je Božiji dar kojim se prenosi poruka smirenosti ljudskih srca.

U 54. ajetu sure Al-An’am stoji:

وَإِذَا جَاءكَ الَّذِينَ يُؤْمِنُونَ بِآيَاتِنَا فَقُلْ سَلاَمٌ عَلَيْكُمْ كَتَبَ رَبُّكُمْ عَلَى نَفْسِهِ الرَّحْمَةَ أَنَّهُ مَن عَمِلَ مِنكُمْ سُوءًا بِجَهَالَةٍ ثُمَّ تَابَ مِن بَعْدِهِ وَأَصْلَحَ فَأَنَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

      U spomenutom ajetu Allah, dž. š., obavezuje Poslanika na nazivanje selama: A kada ti dođu oni koji u riječi Naše vjeruju, ti reci: 'Mir vama!' Spomenuta preporuka može se tumačiti i na način da onaj koji dolazi i kome je selam upućen treba da shvati da Poslanik, s. a. v. a., iako poznaje skriveno o njemu, ipak to neće obznaniti.

      Zato se kao jedan od osnovnih uvjeta učenja i podučavanja navodi uzajamno povjerenje između učenika i učitelja, roditelja i djeteta. Bez tog povjerenja nema ni sigurnosti ni otvorenog razgovora. Ako dijete u svom roditelju ne vidi osobu od povjerenja, ono će tražiti nekoga drugog  kome će se povjeriti, ko će mu ulijevati sigurnost i uvažavati ga.

      Sa stanovišta psihologije i pedagogije dokazan je i potvrđen značaj ovog uzajamnog povjerenja. Povjerenje podrazumijeva brzo prelaženje preko grešaka djeteta koje odgajamo ili učenika kojeg podučavamo. Strogo kažnjavanje ruši uzajamno povjerenje i umjesto njega javlja se stanje straha od roditelja ili učitelja. Isto važi i za prijatelje. Prijateljstvo koje nije zasnovano na uzajamnom povjerenju nije zdravo, i takvo povjerenje najlakše se ruši srdžbom. Ako ne prelazimo preko grešaka naših prijatelja, kvarimo prijateljstvo. Nedostatak povjerenja uzrokovaće da onaj ko se suočava sa poteškoćama neće dati nikome da mu pomogne nego će ih kriti u sebi. Spomenuti ajet sadrži sljedeće poruke:

- onaj ko se smatra glavom porodice treba misliti na svoju čeljad koliko i na sebe;

- on im treba ulijevati povjerenje i pouzdanje i

- ostali članovi porodice trebaju odgovoriti na selam i biti svjesni da je to znak mira, sigurnosti i uzajamnog povjerenja.

Pismo Imama Alija, a. s., upućeno Imamu Hasanu Mudžtebi, a. s., započinje sljedećim riječima: “Od oca ostarjelog, koji je spreman na odlazak konačni, na preseljenje sa svijeta ovog (ovim riječima Imam Ali, a. s., skreće pažnju svom sinu da on u pismu ne želi ništa za sebe jer se njegov život na Ovom svijetu približio kraju, i pokreće njegove emocije izazivajući sažaljenje kako bi onaj kome je pismo namijenjeno lakše prihvatio sve ono šta mu se savjetuje) sinu koji je dio oca svoga, ali ne sinu koji je cijelo moje biće.” Posljednjim riječima želi reći da koliko god želi sebi dobro, takvo isto dobro želi i svome sinu. Zato je uzajamno povjerenje jedan od osnovnih uvjeta pravilnog islamskog poučavanja, nakon iskrenosti i čistoće nijeta. Iako se često kaže kako nekažnjavanje nanosi veliku štetu pravilnom odgoju (npr. kada djetetu zaprijetimo da ćemo ga išibati ako nešto ne uradi), sa stanovišta islama veća je šteta od ispunjenja ovakvog obećanja nego od njegovog neispunjenja, jer tačno je da će dijete možda biti discipliniranije i poslušnije dok je pod kontrolom roditelja, ali će se nit njihovog uzajamnog povjerenja polahko raskidati.

   Privlačiti što je više moguće, a odbijati samo kada je to neizbježno

Ajatulah šehid Behešti, r. a., kazao je na samom početku Revolucije: “Privlačiti što je više moguće, a odbijati samo kad je to nužno.” Dakle treba prihvatati svakog koliko je to  višemoguće, a odbijati samo kada je to neophodno da bismo izbjegli neku veliku štetu ili zlo.

Ove riječi crpe se iz hadisa, na osnovu kojeg je ustanovljen jedan fikhski propis po kojem se kazna na koju je neko osuđen neće izvršiti ako se pojavi i najmanja sumnja da postoji zakonska ili pravna smetnja da se ta kazna izvrši. Naprimjer, ako neko počini neko krivično djelo te se u dokaznom postupku odbrane ukaže na mogućnost da okrivljeni u vrijeme činjenja djela možda nije ni bio pri svijesti, to će biti dovoljan razlog da se kazna i ne izvrši. Poslanik, s. a. w. a., je rekao: “Za Islam i muslimane veće je dobro u tome da neko ko je počinio neko loše djelo izbjegne kaznu, nego da neko bude kažnjen za nešto što nije uradio.”

Jedan od osnovnih uvjeta ispravnog odgajanja jeste uspostavaljanje međusobnog povjerenja, a jedna od formalnih garancija tog povjerenja jeste i selam. Iz ovih načela vidimo zašto islam toliko govori o ogovaranju kao jednom od velikih grijeha, zato što je ono način rušenja jedne duhovne sigurnosti i povjerenja u društvu, a ta duhovna nesigurnost i psihička uznemirenost teža je od fizičke opasnosti jer ona ruši temelje jednog društva. Samo ono društvo čija je duša zdrava može se kretati putem zajedničkog usavršavanja.