ODGOJ DJECE
Jedno od temeljnih načela odgoja jeste da čovjek stekne samopouzdanje. Nabrojali smo činioce stjecanja ove osobine, a sada se postavlja pitanje: Kada je vrijeme da ova osobina u čovjeku pređe u djelatno stanje? U svakom razdoblju svoga života čovjek se može suprotstaviti svojim nefsanskim prohtjevima.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da se svako ljudsko svojstvo takve prirode stječe postepeno. Najbolje vrijeme za stjecanje ove osobine jeste razdoblje djetinjstva. Budući da je djetinjstvo najpogodnije razdoblje za razvijanje takve osobine, onda ta odgovornost leži na leđima roditelja.
Obaveze roditelja prilikom odgoja
Prva roditeljska obaveza prema kur’anskim uputama jeste davanje ispravnog mišljenja u poimanju stvari. Time počinje određivanje ispravnog puta kod djeteta. Hazreti Lukmana u 12. ajetu sure Lukman savjetuje svome sinu:
وَلَقَدْ آتَيْنَا لُقْمَانَ الْحِكْمَةَ أَنِ اشْكُرْ لِلَّهِ وَمَن يَشْكُرْ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ حَمِيدٌ
O moj sine, nemoj da činiš širk Bogu i da pored njega uzimaš sudruga jer to je velik zulum.
Lukman je odgoj djeteta počeo sa jednim suštinskim pitanjem. To je ontološko pitanje kojim filozofi otpočinju svoja učenja.
Kada se čovjek uvjeri da ova Kreacija ima svoga Stvoritelja, on samim tim prihvata činjenicu da cijelo stvaranje ima neki cilj prema kojem se kreće, te je stoga jasno da treba djelovati u skladu sa određenim zakonima kako bi ga postigao. Jednobožac gleda cijeli svijet s jednim ciljem i sve što nastoji oko njegova dostizanja treba da se kreće u određenim zakonima. Ako sve postoji prema određenim zakonima, jasno je da mora postojati i tačno određeni cilj prema kojem se sve to kreće i koji u konačnici ima svoj smisao. Nemoguće je da jednim poretkom vladaju zakoni, a da ne bude jasno određen cilj tih zakona.
U nastavku spomenutog ajeta hazreti Lukmani govori:
يَا بُنَيَّ لَا تُشْرِكْ بِاللَّهِ إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ
O sine, i sve što postoji u svijetu i najmanje kao što je zrno goruščice bilo dobro ili loše doći će na Sudnjem danu kod Boga.
Lukman želi reći kako Ovaj svijet ima svoj početak sa svrhom, te je stoga nemoguće da nema kraja u značenju dolaska pred Tvorca Svevišnjeg. Svaki pojedini dio opet ima svoj cilj. Nakon što je hazreti Lukman ukazao na početak i kraj stvaranja i proživljenja, skreće pažnju na činioce i uzroke koji pomažu čovjeku da stigne do svog savršenstva.
Od ibadeta ističe namaz, od društvenih poslova ističe naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a u moralu naglašava strpljivost.
Lukman naglašava sinu potrebu da se pridržava umjerenosti, jer živi u svijetu međusobnih sukoba i trvenja. Lukman je slijedio jedan prirodan put usmjerenja. Počeo je od uputa vezanih za razum, zatim za nefsanske atribute, a nakon toga naglašava mu način ponašanja u društvu.
Četiri
obaveze roditelja
Ovim nizom savjeta Lukman je zaokružio sinu njegove obaveze u skladu s razumom i fitretom.
Iz svega možemo zaključiti da je prva i osnovna obaveza roditelja izgraditi kod djeteta ispravno poimanje i razumijevanje i pravilno ga usmjeriti.
Druga obaveza roditelja prema djetetu jeste da mu zadaju samo onoliko koliko može podnijeti. U nekim pitanjima koja su ozbiljnija ne trebamo nuditi teške i razumske odgovore. Ako je dijete postavilo teško pitanje onda mu treba odgovoriti tako da ga ono može razumjeti. Jedan od kršćanskih mislilaca rekao je kako je jedan od uzroka sklonosti djece ka materijalizmu davanje pogrešnih odgovora na njihova pitanja o vjeri.
Neki pobožni roditelji primjenjuju metode bez naučnog utemeljenja, nastojeći dijete odgojiti u vjeri, ali ono – odrastajući i dolazeći u dodir s naučnim raspravama – uviđa pogreške. Možemo zaključiti da je druga obaveza roditelja prema djetetu pratiti njegov duhovni razvoj te se prilagoditi razini njegovog razumijevanja.
Treća obaveza roditelja jeste sveobuhvatno gledanje na dijete i njegove mogućnosti. Na dijete treba gledati kao na velik potencijal i neobrađenu materiju u kojoj postoje mnoge sposobnosti, te ih stoga treba ravnomjerno razvijati. Čovjek treba biti potpuno razvijen kada je riječ o njegovoj
duhovnoj prirodi jednako kao i čovjek u svojoj fizičkoj pojavi. Dovoljno je da jedan organ nije dovoljno razvijen i već je vidljiva bolest. Vidjeli smo kako je Poslanik, s. a. v. a., primjenjivao ispravne metode prema djeci kada se četveronoške povio i posjeo djecu na svoja leđa. Lukman ukazuje na sve dimenzije čovjeka, otpočinjući od razmišljanja, morala, etike i ponašanja u društvu.
Četvrta obaveza roditelja jeste da zauzmu pravilan stav. Vrijeme se po svojoj biti mijenja i usavršava. Vrijeme u kojem odrastaju naša djeca razlikuje se od vremena u kojem smo mi živjeli, te se stoga moramo prilagoditi novim okolnostima. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže: ''Odgojite djecu za vrijeme u kojem će živjeti.''
Ispunili bismo svoju obavezu prema djetetu ako bismo ga odgajali u skladu s razumnim načelima, gledajući u budućnost sa jednim sveobuhvatnim pristupom. A da bismo ispunili ovu obavezu na ispravan način, prirodno je da i sami moramo imati neku spoznaju vjere, društvenih prilika i psihologije. Ako sami nismo stekli spoznaju o spomenutim stvarima u našoj prošlosti, prepustili smo naše dijete drugima, tj. društvu da ga ono odgaja. Ako sami nismo imali prilike da se obrazujemo i ispunimo ovakvu dužnost prema djetetu, dobro je da odgoj prepustimo čovjeku koji to poznaje. U slučaju da ispunimo ovu obavezu prema djetetu, sami učestvujemo u svim dobrima naše djece i potomstva sve do Sudnjega dana. S druge strane, ako ne odgojimo našu djecu i ona našom krivicom odu stranputicom, prirodno je da ćemo i mi sudjelovati u njihovim lošim djelima i grijesima do Sudnjega dana. U slučaju da ne ispunimo našu obavezu onako kako treba, a dijete nam ipak krene ispravnim putem, mi nikakve koristi nećemo od toga imati. Ako nam dijete krene krivim putem, onda smo mi saučesnici u svim njegovim postupcima.
Predaja u kojoj se kaže da su dobra djeca jedno od dobrih djela koja ostaju za roditeljima uvjetovana je nekim činjenicama.
Mušrici i nevjernici čija su djeca prihvatila islam na Sudnjem danu neće imati nikakve koristi od ibadeta svoje djece. Veza između njih je prekinuta, a veza koja vlada kroz stvaranje razlikuje se od one veze koja je konvencionalne prirode.
U razgovoru koji Kur’an prenosi između Stvoritelja i Nuha, a. s., čitamo:
وَنَادَى نُوحٌ رَّبَّهُ فَقَالَ رَبِّ إِنَّ ابُنِي مِنْ أَهْلِي وَإِنَّ وَعْدَكَ الْحَقُّ وَأَنتَ أَحْكَمُ الْحَاكِمِينَ قَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ فَلاَ تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ
Kada je došla poplava Nuh, a. s., se obrati se Bogu: ''Ovo je moj sin, od mog poroda, a Tvoje obećanje je istina, a Ti si sudija najpravedniji!
Bog mu reče: O, Nuh on nije od tvoje porodice, on je činio loša djela i nemoj da me pitaš ono o čemu ti nemaš znanja!'' (Hud, 45–46)
Pitanja konvencionalne prirode imaju vrijednost samo u određenom trenutku, dok na Sudnjem danu nemaju. Nuh je na Ovom svijetu imao sina i to je nešto šta bismo mogli označiti konvencionalnom prirodom, ali on nije bio njegov duhovni sin, jer je činio loša djela zbog kojih nije zaslužio Božiju milost.
Uvjeti koje moraju ispunjavati i učitelji i učenici
Kada se govori o odgojnim i obrazovnim metodama, svojevrsnim pravilima tj. kodeksima ponašanja učenika i učitelja, islam spominje tri zasebne teme:
- određuje uvjete koje trebaju jednako ispunjavati i učenik i učitelj;
- određuje uvjete koji se tiču samo učitelja (odgajatelja);
- određuje uvjete kojih se treba pridržavati učenik (onaj koji se odgaja i podučava).
Sa islamskog stanovišta nije ispravno ograničiti značenje termina muallim (učitelj) samo na osobu koja u određenoj obrazovnoj ustanovi obavlja posao podučavanja. Dakle, mualim o kojem ćemo ovdje govoriti, nije prosvjetni radnik, jer to označava samo zanimanje proisteklo iz potreba zajednice.
Jedna od osnovnih odlika muallima jeste da za svoje poučavanje ne traži nikakvu naknadu, dok je svaki prosvjetni radnik plaćen za svoj posao. Neki su ljudi čitav život bili prosvjetitelji, ali za to nikad nisu doili nikakvo priznanje niti naknadu od društva. Majka koja čitav život posveti odgoju i podučavanju djece, sa islamskog stanovišta je odgajatelj, iako je u društvu nazivamo domaćicom. Istovremeno osobe čije je zanimanje prosvjetni rad, ali koje svom zanimanju nisu prilazile kao dobrom djelu, nego kao lahkom i dobrom izvoru zarade, sa stanovišta Islama nisu ništa drugo osim trgovci. Zato treba razlikovati učitelja po zanimanju od učitelja koji je to po svom načinu života i ukupnom utisku koji na okolinu ostavlja. Ove dvije pojave ipak se ne razilaze u potpunosti, što znači da neko može biti istovremeno učitelj i po zanimanju, a i po pečatu koji njegova ličnost ostavlja na okolinu.
U narednim raspravama, kad god spomenemo riječ muallim, mislićemo na onoga ko je učitelj po karakteru svoje ličnosti. To može biti majka, nastavnik ili onaj ko se bavi bilo kojim poslom, ali u isto vrijeme i podučavanjem.
Hazreti Imam Homeini, r. a., rekao je: “Poučavanje je zanimanje Božijih poslanika”, misleći na onu vrstu poučavanja o kojoj ćemo ovdje govoriti.
Kada naš Poslanik, s. a. v. a.,
kaže: “Džennet je pod nogama majke”, on misli na majku koja je ispravno poučila dijete i na dijete koje se pridržava upute. Takvo šta se ne može reći za djecu koja su samo ljubazna prema majci iz čisto osjećajnih razloga, a koja nisu dobri vjernici, kao ni za majke koje štite i njeguju djecu, slijedeći svoj majčinski nagon, ne poštujući pritom Allahove odredbe. Takva djeca i takve majke nisu obuhvaćeni ovim Poslanikovim hadisom.
Suprotno danas često ponavljanim frazama prema kojima je čovjek vrijedan poštovanja samo zato što je čovjek, bez obzira na njegova uvjerenja, Islam poštuje čovjeka shodno njegovim uvjerenjima. Nekad je on uzdignutiji i poštovaniji od meleka, a drugi put, krivicom zabluda u koje zapada, bezvrjedniji je od stoke. Svakako, kada ovo kažemo, ne mislimo da u društvu ne treba poštovati ljude koji nemaju ispravna uvjerenja. Naprotiv, islam nalaže uvažavanje čak i životinja, jer prema fikhu onaj ko nema uslova da hrani životinju na odgovarajući način, gubi pravo vlasništva nad njom. Oni koji poznaju takvu osobu, dužni su mu oduzeti životinju i hraniti je sve dok njen prethodni vlasnik ne stekne uslove da je hrani na odgovarajući način. Takvo uvažavanje je normativno, a ne ono koje je zasluženo uvjerenjima.
Kur’an kaže da je Allah, dž. š., stvorio čovjeka kao namjesnika na Zemlji, te kako je Ademu, a. s., i njegovim sinovima podaren keramet, kako su meleci učinili sedždu čovjeku kao vrsti, ali se također u drugim ajetima govori o ljudima koji se porede sa natovarenim magarcima, psima, stokom i sl. Treba istovremeno imati na umu i jednu i drugu skupinu ajeta. Čovjeka koji nema ispravna uvjerenja treba uvažavati kao sva ostala stvorenja u Kreaciji, dok istinsko poštovanje, prema islamskim shvatanjima zaslužuje onaj ko ima ispravna uvjerenja.
Prvorazredna uloga nijeta
Kada govorimo o uvjetima koje jednako trebaju ispunjavati učitelj i učenik, na prvom mjestu nalazi se poštivanje zajedničkog nijeta. Nijet je motiv koji potiče onog koji vrši neku radnju da je obavi na najbolji mogući način. Nijet ima prvorazrednu ulogu u čovjekovom djelovanju i upravo od njega zavisi neko djelo. Zato između nijeta i amala postoji jako bliska i neraskidiva veza. Učinci djela ocjenjuju se upravo prema nijetu. Filozofski kazano, upravo nijet podstiče nekoga da čini djelo, a djelotvorac je onaj koji je njime podstaknut i koji ga na temelju nijeta i provodi. Vidimo da nijet na samom početku određuje učinak djela, pa što je on ljepši i čistiji, to je i djelo vrijednije. Ako su posljedice nijeta lijepe i čiste, onda će i djelo koje iz njega proizlazi imati trajnu vrijednost.
Poznat je kur'anski ajet koji kaže: “Sve na Ovom svijetu prolazno je, samo je lice tvog Gospodara vječno.” Iz spomenutog ajeta može se zaključiti da sve što je nijet sličniji Božijem licu, odnosno Božijim atributima, to će i djelo imati veću trajnost i vrijednost.
U jednom hadisu stoji da će ljudi biti proživljavani u skladu sa njihovim nijetima, i na osnovu njih će biti tretirani na Sudnjem Danu. Takoer, njihova obličja na Ahiretu biće onoliko lijepa koliko su bili lijepi njihovi nijeti. Dakle, između čovjeka i njegova djela postoji odnos koji je potpuno u skladu sa razumom. Tako naprimjer od nekih ljudi dobijamo lijepe poklone samo da bi oni time pokazali svoju veličinu i čast i pri tom ne osjećamo nikakvo zadovoljstvo. S druge strane, neka sitnica, ukoliko znamo da je data od srca, za nas ima mnogo veću vrijednost.
Božiji Poslanik, s. a. v. a., kazao je kako je akl prvi posrednik u obožavanju Boga Uzvišenog i da će posljedice toga biti jasno vidljivi na Sudnjem danu. Dakle, naš razum u stanju je procijeniti s kakvim nijetom činimo djela.
U 110. ajetu sure Al-Kahf, kaže se:
قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
Reci: Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!
Pojašnjavajući ovaj ajet, šehid Sani kaže da se njime upozorava da ne činimo djela kojima u dubini duše želimo zadovoljiti nekog drugog, a ne Boga. Naprimjer, ako muallim drži predavanja da bi ga ljudi hvalili, takvo njegovo djelo ima elemente širka.
Postoje dva načina odgajanja:
1)Da se dijete smatra Božijim amanetom te da se nastoji odgajati u skladu s tim i
2)Da se u odgoju na prvo mjesto stavlja pravo po osnovi očinstva.
Ukoliko se dijete odgaja po prvom načelu, odgajatelj će imati sevabe od njegovih dobrih djela, a za njegova ružna djela neće odgovarati. U drugom slučaju, ako se dijete odgaja samo da bi otac uživao ugled i čast od posljedica njegova odgoja, takav otac neće imati ništa od dobrih djela svoga djeteta, a za ona loša će biti kažnjen.
0%
Pisac: Akbar Eydi
