Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Posebni prohtjevi

U čovjeka su usađeni prohtjevi koji su razlog njegova ponosa. Postoje čak određeni prohtjevi koji nemaju korijen u fitretu, nego ih sposobna ruka svjesnih odgajatelja, roditelja ili zdravo i razvijeno društvo mogu potaknuti na nastanak. Na taj način, uz smišljeno rukovođenje i odgajanje, prohtjevi se mogu dovesti do procvata, a to bi značilo da društvo postane moćno i zdravo i da se, kao takvo, kreće ka uzvišenim, moralnim ciljevima i vrijednostima. Tako bi se, korak po korak, društvo približavalo sreći. U osnovi, upravo se u tome ogledaju cilj i suština poslanstva. Božiji poslanik, Muhammed, s. a. v. a., u sljedećem hadisu ukazuje na potrebu usavršavanja plemenite ćudi: “Zaista sam poslan da usavršim plemenitu ćud kod ljudi.”

Sukob prohtjeva

U praktičnom životu često dolazi do sukoba između zajedničkih i posebnih čovjekovih prohtjeva, kada čovjek nema izlaza, osim da izabere jednu, a odbaci drugu mogućnost. Na ovom mjestu ljudi se dijele u dvije skupine:

- oni koji biraju životinjske prohtjeve;

- oni koji prioritet daju ljudskim prohtjevima.

Opredjeljujući činilac biranja jednog ili drugog jeste način gledanja na Ovaj svijet te spektar vrijednosti po kojima se pojedinci ravnaju. Mi ne odlučujemo koju ćemo stranu odabrati, već glavnu riječ vodi naš pogled na svijet i naša misao. Često smo ponavljali da su čovjekova vanjska djela uzrokovana njegovim moralnim kvalitetom i kakvoćom saznanja koja posjeduje. A saznanja i moralne ustaljenosti (meleke) proizvod su misli i vrste čovjekova pogleda na svijet. Znači, odluka o tome koja će se strana odabrati prilikom sukoba dvaju vrsta prohtjeva u ruci je svjetonazora i načina razmišljanja.

O prijatelju, ti samo si misao,

ostatak su ti kosti i brada.

Kur'an i standardi procjenjivanja

Kur'an o sukobu prohtjeva i načinu na koji pogled na svijet igra presudnu ulogu prilikom odabira kaže sljedeće:

لِلْفُقَرَاء الَّذِينَ أُحصِرُواْ فِي سَبِيلِ اللّهِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ ضَرْبًا فِي الأَرْضِ يَحْسَبُهُمُ الْجَاهِلُ أَغْنِيَاء مِنَ التَّعَفُّفِ تَعْرِفُهُم بِسِيمَاهُمْ لاَ يَسْأَلُونَ النَّاسَ إِلْحَافًا وَمَا تُنفِقُواْ مِنْ خَيْرٍ فَإِنَّ اللّهَ بِهِ عَلِيمٌ

I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog suzdržljivosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni nikada ne prose i ne dodijavaju ljudima. A ono što od imetka udijele – Allah za to sigurno zna.

U časnom ajetu ukazuje se na neke vrhunske vrijednosti koje pokazuju uzvišene ljudske vrline, ali u isto vrijeme tačno se određuju i dužnosti islamske vlasti i muslimanskog društva. Ukazat ćemo samo na neke od njih.

Stvarno postojanje sukoba među prohtjevima

U društvu u kojem postoje prohtjevi i različite želje sasvim je prirodno da postoje i sukobi, a gdje god dođe do sukoba te vrste, neizbježno je odlučiti se za jednu stranu i odreći se druge. Takvo pravilo važi i za pojedinca, i za društvo. Navedenim ajetom Kur'an ukazuje na primjer sukobljavanja u kojem dolazi do gubljenja ljudske vrijednosti i pružanja ruke prema drugima, te istrajavanja u traženju pomoći. Sasvim je prirodno zateći se u raskolu između čuvanja časti i obraza, s jedne, i trpljenja gladi i siromaštva, s druge strane, kao i u drugim sličnim okolnostima u životu.

Razlog ovih sukoba

Kur'an nam kaže da postoje siromasi koji su zbog određenih okolnosti ostali bez svojih prirodnih prava. Trenutno nije bitno da li su te okolnosti neke vanjske prepreke, poput prisustva neprijatelja ili oholih moćnika, koji se ne brinu ni za Boga, ni za ljude, ili je to bolest, ili pak neka prirodna nepogoda. Mogu to biti i neki drugi razlozi, kao što su briga o drugima, npr. o napuštenoj djeci, ili obrazovanje zbog kojeg čovjek nema vremena ni prilike da zarađuje za život. Ove mogućnosti različite su, a svaka uzrokuje isto – siromaštvo onoga ko se našao u takvim okolnostima.

S druge strane, prisustvo 'iffeta, kojeg je ovdje najbolje prevesti kao suzdržljivost, a koji se predstavlja kao moralna vrijednost, uzrokovalo je da ljudi o kojima je riječ ne prose i ne traže pomoć od drugih. Oni daju prednost siromaštvu i odabiru glad.

Obaveza drugih

Kur'an u kontekstu ovog ajeta i ove skupine ljudi nalaže da njihova suzdržljivost i časnost ne trebaju biti razlog da drugi zaborave na svoje dužnosti i obaveze. Takvo nešto je nedopustivo. Pohvala Uzvišenog upućena ovim ljudima niukom slučaju ne znači da dužnost drugih biva dokinuta. Drugi su, na osnovu vjerskog jedinstva, kulturne jednoobraznosti i međusobnog potpomaganja dužni spasiti takve ljude od siromaštva i na krajnje pažljiv, pristojan i častan način dužni su da ih zaštite.

Trgovina s Bogom

Kur'an se ovdje na dva načina obraća čovjeku, nagovještajem i zastrašivanjem. Kada je riječ o prvom načinu, Kur'an obećava da ukoliko svoje imetke budemo ulagali na putu oživljavanja i pomaganja vječnih ljudskih i moralnih vrijednosti, Allah će najmanje sedam stotina puta vratiti, a tih sedam stotina puta jesu vječnih sedam stotina puta koji rastu i šire se. Zato dođite i obavite trgovinu sa Bogom i vjerujte Njegovim obećanjima.

مَّثَلُ الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُمْ فِي سَبِيلِ اللّهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنبَتَتْ سَبْعَ سَنَابِلَ فِي كُلِّ سُنبُلَةٍ مِّئَةُ حَبَّةٍ وَاللّهُ يُضَاعِفُ لِمَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. - A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.

Ovim nastupom Uzvišeni nagovještava, ali i podstiče ljudski koristoljubivi fitret da uđe u ovu unosnu trgovinu, čime će se osigurati od bilo kojeg vida štete. Zatim daje jedan koristan savjet, gdje se kaže sljedeće: Ukoliko postupite na ovaj način, u tom slučaju nemate pravo na prigovor u vezi sa udjeljivanjem, tj. nemate pravo uznemiravati sirotinju. U surprotnom, ne bi došlo do ispunjenja uvjeta ove trgovine, čime gubite pravo na onih sedam stotina puta.

Što se tiče zastrašivanja i opomene, njom se zapravo daje do znanja ljudima da će izgubiti ukoliko ne budu udjeljivali. Neograničeno bogatstvo, sa jedne, i ubogo siromaštvo, sa druge strane, dijele društvo na dva sloja – one koji vladaju i one kojima se vlada. Takva podjela neizostavno uzrokuje slabljenje, sukobe i ratove, gdje je svaka strana odlučna u naumu da uništi drugu. Što se tiče vjere u Boga, ona u takvom ozračju nema nikakvih izgleda za razvijanje, što znači da je nema, a kada nema vjere, nema ni moralnih vrijednosti niti vrlina. U tom slučaju čovjeka ne čeka nikakvo dobro, niti će iko imati mira, bez obzira na bogatstvo ili siromaštvo.

Imam Ali, a. s., ukazuje na ovu zbilju u sljedećem kazivanju:

“Vi ste u razdoblju kada koraci kreposti idu natrag, a zla napreduju, te šejtan pojačava pohlepu svoju da upropasti ljude. Ovo je vrijeme kada je oprema njegova čvrsta, stupice njegove rasprostranjenje i plijen mu postao lahak. Upravi pogled svoj prema kome hoćeš od ljudi; vidjet ćeš ili siromaha koji trpi u oskudici, ili imućnoga koji blagodat Božiju zamjenjuje nevjerovanjem, ili škrca koji uvećava blago svoje, škrtareći onim u čemu je pravo Božije, ili buntovnika koji se oglušuje na savjete. Gdje su vaši dobri i čestiti? Gdje su vaši slobodni i velikodušni? Gdje su oni od vas koji izbjegavaju varanje u poslovima svojim i ostaju pošteni u vladanju svome? Nisu li svi otišli s opakog, prolaznog i tegobnog svijeta ovoga? Niste li ostavljeni među ljudima koji su upravo poput smetlja i tako niski da usne izbjegavaju spominjanje njihovo i ne pomiču se čak da bi osudile niskost njihovu?! Zaista mi pripadamo Bogu i zaista Njemu se vraćamo! Smutnja se pojavila i nema nikoga da joj se suprotstavi i izmijeni je, niti ikoga da odvrati od nje ili da se suzdrži od nje. Zar se vi, sa svojstvima takvim, nadate da ćete osigurati prebivalište u kući Svetosti Njegove i biti odani zaljubljenici u Njega?! Na žalost! Allah ne može biti prevaren u pogledu Dženneta Njegova, a zadovoljstvo Njegovo ne može biti postignuto, izuzev pokornošću Njemu. Prokletstvo Božije leži na onima koji naređuju dobro, ali ga ne obavljaju, i na onima koji odvraćaju od zla, ali ga i sami čine.” 

Na osnovu ajeta drugi su – i ljudski gledano i moralnim sudom i Božijom naredbom, ali i obavezom koju nalaže međusobno potpomaganje – nastojali da iskorijene siromaštvo iz društva. U suprotnom, svi će biti svjedoci i osjetit će na vlastitoj koži gorčinu ukusa stanja koje slijedi ukoliko se obaveze ne izvršavaju. Na kraju, i sirotinja ima granice strpljenja, pa je moguće da im svakog trenutka izdržljivost popusti. Tada će biti kasno, na Ovom svijetu nema sile koja bi se mogla oduprijeti bujici njihova nezadovoljstva i protivljenja

Biranje najboljeg

Vidimo da Uzvišeni hvali siromahe koji su spomenuti u navođenom ajetu zbog njihova opredjeljenja u trenutku odluke. Oni su u njemu prednost dali ljudskim vrlinama, suzdržljivosti i časti, usljed čega ih Allah i naziva čistim i časnim, te onima koji imaju onaj pozitivni stid, haja'. Drugim riječima, On ih u ratu životinjskih i ljudksih prohtjeva naziva onima koji su izabrali stazu čovječnosti. Zbog toga se u ajetu i kaže da usljed stida i suzdržljivosti koji imaju nikada ne prose od ljudi, osim u slučaju kada je traženje jedna racionalna neophodnost, zato što ljudi žive u društvu, a suština društva i društvenog života ogleda se upravo u međusobnom pomaganju i susretljivosti.

Sukob, sveobuhvatni zakon

Iz ukupnog proučavanja čovjekova života proizlazi neosporna činjenica da je sukob koji se javlja u čovjekovom životu u raznim pitanjima nešto što je sveobuhvatno i općenito. Nije moguće da čovjek napravi neki pokret, a da ga prije toga nije odabrao. Mogućnost biranja nema smisla ukoliko sukob ne bi bio prisutan. Saobrazno rečenom, stalni pratilac čovjekovog života jeste sukob i previranje. Ovaj zakon proteže se i na pojmove o kojima trenutno vodimo riječ, dakle i na prohtjeve i na tjelesnu suzdržljivost ili čednost.

Prihvatanje realnosti

Svi učenjaci i psiholozi prihvataju činjenicu da je spolni nagon poput ljubavi i temperamenta od prvog dana prisutan u čovjeku. Međutim, u djetinjstvu prije spolne zrelosti ovaj nagon skriven je i ima veoma slabe znakove postojanja, zbog čega većina nije ni svjesna njegova prisustva. Ukoliko prihvatimo činjenicu da su spolni nagoni prisutni u čovjeku od njegova rođenja, u tom slučaju priroda ima svoj određeni program za njegovo uključenje i razvoj, što znači da ga jednog dana samo obznani i učini vidnim.

DVIJE SNAGE

Čovjek – kao biće sastavljeno iz dva osnovna činioca, tj. duše, koja predstavlja nebesku dimenziju, i tijela, ovozemnog materijala – sadrži u sebi dvije snage. One međusobno mogu biti dva dobra saradnika  i jednako tako mogu biti dva ljuta protivnika. Zbog toga je veoma bitno da roditelji, koristeći svoje mogućnosti, usklade razvoj ovih dvaju činilaca u svojoj djeci te ih time biološki i ljudski odgoje, kako bi uspjeli ostvariti odnos dvaju prijatelja, a ne dvaju neprijatelja među dušom i tijelom.

Priroda i odgoj

Najbitniji odgojni osnov jeste pitanje ravnoteže i jedinstva između prirode i odgoja. Kako god priroda pravi plan i program potreba u tjelesnoj ishrani, te u skladu s tim određuje potrebnu hranu u svakom životnom razdoblju, tako i odgojne metode i upute trebaju biti prilagođene svakom razdoblju zasebno. Tako je priroda odredila za dijete posebnu hranu u razdoblju dok nema zuba da bi se polahko, sa njihovim nicanjem, počelo sa miješanjem hrane, kako bi u određenom razdoblju jedan dio hrane bio sasvim izbačen, ali zamijenjen hranom drugačijeg porijekla i odlika. Ovaj zakon uvijek se poštuje i provodi zbog čega su djeca zdrava ukoliko ga se pridržavaju, te se zbog toga i normalno  biološki razvijaju. U slučaju odgojnog plana, priroda također ima poseban i temeljito obrađen program. U vezi s tim priroda je predvidjela dva programa: (1) program prije punoljetnosti i razvoja i (2) program nakon punoljetnosti. Ukoliko roditelji i odgajatelji budu dovoljno sposobni i predani u pridržavanju spomenutih programa prije i poslije punoljetnosti, te ako ih budu u potpunosti proveli u praksi, sigurno će imati zdravu i dobru djecu kada je riječ o moralu. U suprotnom, zdravi članovi društva sukobit će se sa ozbiljnim problemom.

Spolni nagon jedan od najbitnijih fitretskih podsticaja

Spolni nagon, kao jedna dionica našeg fitreta, mora biti pod punom pažnjom u pravom smislu te riječi. Samo tako se može normalno i skladno razvijati u sklopu lanca zakona i propisa koje je priroda, tj. stvaralački poredak propisao i precizirao. Ukoliko želimo zaštititi svoju djecu od svake vrste zastranjenja i lutanja, tada moramo korak po korak slijediti program fitreta, uz punu svijest i pažnju da bi ih na taj način okrenuli na put izbavljenja i time bili njihovi pomagači i usmjerivači.

Prirodni program

Stručnjaci tvrde da je spolni razvoj u djetetu između šest i dvanaest godina zaustavljen. Psiholozi kažu da je on pritajen. U ovom razdoblju dolazi do naklonosti i simpatija među djevojčicama i dječacima. Međutim, nije djelatno popraćen nijednim oblikom strasti. U razdoblju prije spolne zrelosti pobuđujuća tjelesna snaga življa je nego u bilo kojem drugom razdoblju, ali nema vanjskih pokazatelja ili znakova. Ona je kao vatra ispod površine Zemlje. Međutim, nakon punoljetstva, pokazuje sve svoje prateće znakove, što izaziva čuđenje. Dakle, u skladu sa mišljenjem stručnjaka, program prirode ima tri faze:

a) posebna;

b) faza budnosti popraćena pritajenošću;

c) faza pojavljivanja.

Jedna od prvenstvenih zadaća jeste usklađivanje odgojnih programa u ovim trima fazama. Razdoblje od šeste do dvanaeste godine najzahvalnije je razdoblje za odgoj, jer je to upravo faza pritajenosti, u kojoj je lahko nadzirati dijete. Treba reći da je to idealna prilika za odgajatelje.

Islam u vezi sa ovom temom kaže da se roditelji trebaju uzdržavati da pred djecom koja imaju šest i više godina čine bilo što bi ih iz spomenute pritajenosti pobudilo, kao što nemaju pravo da pred njima činiti ili spominjati nešto što se kosi sa čednošću i suzdržljivošću. U suprotnom, to bi prouzročilo kvarenje njihove prirode i vodilo psihičkim i tjelesnim oboljenjima. U prilog rečenom donosimo nekoliko hadisa.

1. Božiji poslanik Muhammed, s. a. v. a., kaže: “Kada vam djeca napune sedam godina, odvojte ih.”

2. Prenosi se od Poslanika, s. a. v. a: “Odvajao je djecu u postelji kada bi imala šest godina.”

3. Od Musa bin-Dž'afera, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Tjerajte djecu da klanjaju kada napune sedam godina, a odvojte ih u postelji kada napune deset godina.”

4. Poslanik s. a. v. a., rekao je: “Kada djevojčica napuni šest godina ne smije je poljubiti dječak, niti smije dječaka od sedam godina poljubiti žena.”

5. Od Ebu Hasana, a. s., prenosi se: “Kada ti kćer napuni šest godina, nema je pravo poljubiti čovjek niti je stavljati u svoje krilo.”

6. Od Imama Alija, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Majčino milovanje kćerke, koja je napunila šest godina, po stidnim dijelovima tijela ubraja se u jedan vid zinaluka.”

Poruke hadisa:

a) Podjela životnih razdoblja

Budući da činjenje nekih djela u određenim životnim dobima ostavlja za sobom nepovoljne učinke; s druge strane, saobrazno islamskom stavu, njihovo izostavljanje u drugim razdobljima uzrokuje loše posljedice. Ako nakon šeste godine zajedničko spavanje u postelji jeste pogrešan metod i postupak koji pokreće tjelesne reakcije, također, odvajanje i uspavljivanje djeteta samog, u odvojenoj sobi, prije šeste godine uzrokuje druge neželjene posljedice poput hladnih odnosa prema drugima, tj. nedostatka emocionalnih i afektivnih osjećaja prema njima. Dakle, naša velika obaveza jeste sve životne veze i odnose podrobno sagledati i ocijeniti, kako bismo mogli iz svega izvući maksimum koji je potencionalno u njima skriven. Ukoliko želimo nešto sagledati, najbolji način za to jeste posmatrati problem iz više uglova. Jedanput ga trebamo izdvojiti od ostalih događanja ili pokreta te vidjeti šta kao takav nosi sa sobom, a zatim ga osmotriti kao kariku u lancu svakidašnjih događanja, kako bismo što bolje shvatili realno značenje, ali također i okoristiti se što je moguće više. Naprimjer, ukoliko neki zemljotres posmatramo zasebno, sigurno je da ćemo donijeti posebne zaključke i zapažanja koja će biti sasvim različita od onih koja se ukazuju ukoliko na taj zemljotres gledamo kao na jednu halku iz lanca stalnih i povezanih zbivanja. Zato, ukoliko psiholozi kažu da odvojimo krevete naše djece, ili još bolje od toga, da im osiguramo svakom pojedinačno po sobu, kako bi se naučili na samostalan život i samoorganiziranje, to niukom slučaju ne znači kako trebamo zapostaviti ostale odlike koje igraju bitnu ulogu u psihičkom razvoju djeteta. Ne znači, također, da trebamo pothranjivati zabludu i pomisliti da, ukoliko smo ih odvojili i osigurali im samostalan život, prema njima više nemamo nikakvih obaveza. Budući da želimo da nam djeca budu u svakom pogledu zaokružene ličnosti te da bismo razvili i dimenziju osjećajnosti i nesebičnosti kod njih, moramo ih u određenim razdobljima grliti i obasipati ljubavlju i nježnošću te im na taj način obasjati psihu i naučiti ih kako se na pravi način iskazuje milost i prijateljstvo prema drugima.

b) Poštivati date prilike

Poslanik, s. a. v. a., nam je podjelom razdoblja i tačnim određivanjem životnih doba od šest godina nadalje ukazao da trebamo koristiti prilike i pogodnosti koje svako razdoblje sa sobom nosi i biti svjesni da svaka pažnja u svoje vrijeme ima nesagledivo velike i poželjne posljedice. Ukoliko ne uskladimo kretanje sa vremenom, jednostavno ćemo proizvesti neuravnoteženost na svim poljima u svojim i u životima svoje djece. A kada se nešto takvo dogodi, sve se u životu poremeti. Evo jedne zanimljive priče koja kazuje o prilagođavanju životnoj dobi: Kažu da je jedan starac bio u službi kod nekog šaha. Šah je bio mlad čovjek. Jednom prilikom obratio se starom službeniku riječima: “Bio si sluga mome šah-babi, a evo i meni služiš. Hajde, reci mi sada gdje ti se čini bolje?” Starac odgovori: “Ako želiš istinu, znaj da mi nije dobro ni kod tebe, niti mi je bilo dobro kod tvoga šah-babe.” Šah se začudi ovim riječima te upita: “Kako to?” Starac mu odgovori: “U vremenu kada je tvoj babo vladao bila je u modi brada, zato su oni koji su je imali bili i poštovani. Nažalost, ja sam tada bio mlad, te je nisam ni imao zbog čega me niko nije poštovao. Sada kada sam ostario i kada imam bradu, ti si došao na prijestolje i sa tobom je došla nova moda da brada više nije moderna, tako da danas nas stare niko ne poštuje.” U tom smislu, postoji jedna arapska poslovica koja glasi: ''Ma qasade lem yeq'a we ma weq'a lem yaqsud'', tj. Ono što se željelo nije se dogodilo, a ono što se dogodilo nije se željelo. Ukoliko se poremeti odnos, tj. sklad djela i vremena, ono što se vrši nije poželjno, a ono što se želi jednostavno je neostvarivo. Na temelju te činjenice, neophodno je da razuman čovjek koristi svaku priliku kako bi na taj način uspio doseći svoju sreću.

c) Paziti na granice

Imam Ali, a. s., u svojim govorima ukazao je na jedan veoma važan psihički trenutak, čime je ozbiljno upozorio majke na krajnju obazrivost kada je riječ o izljevu njihove ljubavi, kako ne bi došlo do miješanja ljubavi sa strašću te da ne bi na taj način, iskazujući svoju ljubav, pobudile i primijenile nedoličan puteni čin. Zato je i rekao da prilikom obasipanja nježnošću vlastitih kćeri obrate pažnju i na kakovću, i na količinu, kao i na granice ukazane i primijenjene pažnje i nježnosti.

Čovjek obično voli čuti ogovaranje, ili ga čak provoditi, ali ne u onom jasnom i razgovjetnom obliku zbog čega često pod krinkom dušebrižništva, uz prizvuk saosjećanja, spominje tuđe nedostatke ili mahane. Ukoliko neko ogovara, sagovornik često upotrijebi neku riječ kako bi potakao da se taj govor nastavi, naprimjer: “Čudno, nikada ni pomislio ne bih da bi nešto takvo učinio!”, ili slične izjave, koje zapravo podstiču ogovarača da nastavi provoditi svoje (ne)djelo. Međutim, u rivajetima su i onaj koji ogovara, i onaj koji to sluša saučesnici u grijehu, pa je neophodno ne zaboraviti ovu činjenicu i poslušati savjet imama te strogo paziti na granice i zakone.

d) Poticati na činjenje dobra

Imam Musa bin-Dž'afer, a. s., zna da dječaci sa petnaest, a djevojčice sa devet godina postaju mukellefi, tj. obaveznici u izvršavanju vjerskih propisa. Međutim, kada napune sedam godina, treba im narediti da klanjaju kako bi stekli naviku na to djelo. Uvjeti za taklif stiču se navršavanjem petnaest godina kod dječaka i devet godina kod djevojčica, međutim, upravo činjenica da ih treba od sedam godina naviknuti na namaz, dokaz je da se u tom dobu namaz uči i navikava, a u dobu taklifa namaz se počinje izvršavati u svojoj punoj snazi i kvalitetu. Najzad, onih nekoliko godina djeca će obavljati namaze na razne načine, čak i bez abdesta, ali to nije toliko važno zato što nisu obavezni u činjenju ibadeta. Najvažnije ih je naučiti da zavole namaz, da osjete potrebu da ga obavljaju, da shvate da je to nešto bez čega se život ne može ni zamisliti i bez čega bi bio prazan. Kada to u sebi osjete i spoznaju, onda će od samog početka obaveznog vršenja jednostavno sami i uz puno zadovoljstvo obavljati taj temeljni stub vjere.

e) Poštovanje prirodnih okolnosti

U skupini važnih odgojnih činjenica od kojih zavisi i uspjeh u odgojnom postupku jeste obraćanje pažnje i poštovanje prirodnih, geografskih i klimatskih okolnosti. Uvjeti koji su vezani za određeni geografski pojas, dakle, nadmorsku visinu, vlagu, temperaturu, ishranu i sl. igraju veoma važnu ulogu u fiziološkom i mentalnom sazrijevanju. Upravo su ti uvjeti upleteni u razlike koje se primjećuju kod stanovnika različitih klimatskih područja kada je riječ o vremenu njihovih mentalnih i spolnih sazrijevanja. Od Božijeg Poslanika prenosi se sljedeći hadis: “Dječaka i dječaka, dječaka i djevojčicu, djevojčicu i djevojčicu treba odvojiti u postelji kada napune deset godina.”

U Poslanikovim hadisima uočili smo razliku koja se kreće od šest do deset godina kada je u pitanju granica starosti kada bi djecu trebalo odvojiti u postelji. Razlike nikako ne treba razumjeti tako što ćemo samo prihvatiti jednu granicu, a odbaciti druge, sa izgovorom da su lažno pripisane kao poslaničke riječi. Treba ih shvatiti upravo onako kako ih je Poslanik imao u vidu – razlučiti uvjete života u kojima ljudi odrastaju i sazrijevaju. U ovisnosti od toga gdje neko živi, geografski i klimatski gledano, bit će razlike u spolnom sazrijevanju jednako kao što to ovisi i od toga u kakvim se sredinama živi, uže gledano. Možemo govoriti o gradskoj sredini, gdje je tempo življenja, način odgoja, dotok informacija kao i pristup njima sasvim različit od onoga što pruža jedna mirna seoska sredina.

Kur'an Časni u suri Nur u 58. ajetu skreće pažnju na jedno veoma važno načelo kada su u pitanju odnosi i ponašanje u porodici. Ukoliko bi se poštovao samo ovaj kur'anski princip, velik broj društvenih zastranjenja i poteškoća bio bi iskorjenjen.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لِيَسْتَأْذِنكُمُ الَّذِينَ مَلَكَتْ أَيْمَانُكُمْ وَالَّذِينَ لَمْ يَبْلُغُوا الْحُلُمَ مِنكُمْ ثَلَاثَ مَرَّاتٍ مِن قَبْلِ صَلَاةِ الْفَجْرِ وَحِينَ تَضَعُونَ ثِيَابَكُم مِّنَ الظَّهِيرَةِ وَمِن بَعْدِ صَلَاةِ الْعِشَاء ثَلَاثُ عَوْرَاتٍ لَّكُمْ لَيْسَ عَلَيْكُمْ وَلَا عَلَيْهِمْ جُنَاحٌ بَعْدَهُنَّ طَوَّافُونَ عَلَيْكُم بَعْضُكُمْ عَلَى بَعْضٍ كَذَلِكَ يُبَيِّنُ اللَّهُ لَكُمُ الْآيَاتِ وَاللَّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ

O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i koji još nisu spolno zreli: prije jutarnje molitve i kad u podne odložite odjeću svoju, i poslije obavaljanja noćne molitve. To su tri (nezgodna vremena) doba kada niste obučeni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh, ta vi jedni drugima morate ulaziti. Tako vam Allah objašnjava propise! A Allah sve zna i mudar je.

Riječ 'avret etimološki ima značenje nedostatak, nezgodno. Prilika o kojoj je riječ upravo je tako označena zato što svako normalan, moralan i neiskvaren smatra neprikladnim i nezgodnim da ga drugi vide u takvoj prilici, tj. bez odjeće. Sve to svjedoči da načela islamskog odgoja prate i kreću se u korak s prirodom, tako što poštuju zakone koje je upravo uspostavio Izvor svega stvorenog, Jedan i Jedini, Allah Uzvišeni.

Od Poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, ukoliko muž i žena spolno opće u prisustvu malodobnog djeteta koje je budno, te ono vidi taj čin ili čuje njihove riječi ili pak čuje njihovo ubrzano disanje, takvo dijete neće nikad biti uzorno, pa ukoliko bude djevojčica bit će bludnica, a ukoliko bude bio dječak bit će bludnik.”

Od Ebu Abdullaha prenose sljedeće riječi: “Neka ne opće spolno roditelji u prisustvu malodobne djece. To ima nepovoljan učinak na njih, naime, djeluje tako da djeca neće biti čedna i moralna, tj. biće zinalučari.”

Od Bakira, a. s. prenosi se sljedeće kazivanje: “Suzdržite se od spolnog općenja u prisustvu malodobne djece koja bi vas mogla vidjeti i drugima govoriti o tome.”

Poruke hadisa

a) Koordinacija s prirodom

Kako god je prirodni zakon uračunao nagon i privlačnost među spolovima da u određeno vrijeme budu u prigušenom obliku, islam također u cilju djetetovog prirodnog razvoja i radi sprječavanja od preuranjene zrelosti, naređuje da sve što ima veze sa spolnošću u tom životnom ciklusu bude sakriveno od djece. Ciljevi se u prirodnom kretanju ostvaruju postepeno, korak po korak, što odgovara pojavi da se neizbježno iskače iz kolosijeka uobičajenih mjera, ako dođe do kršenja zakona. Ovo je još jedan dokaz usklađenosti islamskih zakona sa prirodnim zakonitostima. Činjenica je da što nauka više napreduje i što više otkriva i pronalazi veze i zakone u svijetu prirode, tim više potrvrđuje istinitost i nepobitnost postavki islama.

b) Utjecaj čovjekovih osjećaja

Navođeni hadisi uveliko približavaju i pojašnjavaju do koje mjere čovjekova duša biva pod utjecajem osjećanja i vanjskih činilaca. Dakle, ukoliko je vanjska atmosfera zagađena, sigurno je da i unutrašnjost čovjeka poprima takva obilježja, što završava gaženjem prava drugih i kršenjem zakona. Na temelju podložnosti unutarnjih mogućnosti i utjecaja vanjskih čula, poznati arif Baba Tahir Urjan u jednoj rubaiji kaže:

Vrištim, na oko i srce, na oba ja,

sve što oko sejri srcu se prohtjeva.

Zatrovat ću šiljak čelična handžara,

ubost ću oko da srcu slobode dam.

Baba Tahir razrađuje temu sklonosti čovjekovih nefsanskih strasti redoslijedom od vanjskog ka unutrašnjem, pri čemu zaključuje da handžar čvrste bogobojaznosti treba iskovati te njime pogled okovati i time osloboditi srce od slijeđenja strasti i životinjskih prohtjeva.

c) Učinak slijeđenja

Iz navođenih se hadisa može zaključiti kako naša djela, htjeli mi to ili ne, imaju ili povoljan ili nepovoljan odjek u krugu porodice, ali i u društvu općenito. Djelo ima svoj jezik kojim skreće pažnju na sebe i kojim se predstavlja. Upravo radi ove činjenice, uzimanje primjera ili davanje primjera u pitanjima vjere, posebno u kur'anskom okrilju, zauzima veoma važno mjesto. Svaki čovjek je potencijalni primjer koji može djelovati na povoljan način u svojoj porodici i društvu te tako promicati vjeru i istinske vrijednosti. S druge strane, također je moguće bit loš uzor u porodici gdje ne stradava samo loši pojedinac, nego za sobom povlači i ostale članove porodice i društva. Upravo zbog te činjenice Poslanik, s. a. v. a., kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoja stada.” Dakle, u pitanju je međusobna uzajamna odgovornost svih prema svima, očevi su odgovorni za životnu atmosferu, majke za ponašanje svojih kćeri, vladari su odgovorni za svoj narod, učenjaci za kulturnu razinu društva u vremenu u kojem žive i prenošenje kulture pokoljenjima koja dolaze.

Manjkavosti preuranjene zrelosti

Preuranjenost u sazrijevanju dešava se kada je dječije tijelo prije nego li stigne do faze normalnog i pravovremenog spolnog sazrijevanja u kojem se to sasvim prirodno i bezbolno događa, nalazi u okolnostima gdje gleda neprirodne prizore. Pod utjecajem gledanja neprirodnih prizora, tjelesne žljezde bivaju potaknute na hiper-lučenje spolnih hormona, što rezultira preuranjenim spolnim sazrijevanjem djece. Tako nastaju brojne tjelesne i duševne štete i nepovoljne pojave. Naprimjer:

a) Izlazak iz normalnog stanja

Prva manjkavost koja se u ovakvim slučajevima može uočiti jeste izlazak djeteta iz normalnog biološkog razvojnog puta, te prerastanje neprilagođeno vremenu. Više je nego jasno da svako biće koje izgubi prirodni tok nije više u stanju biti korisno, već obično postaje opasno i nanosi štetu na mjestu gdje se nalazi.

b) Negativan učinak po tijelo

Doktori, stručnjaci za ovu oblast kažu da je prerana zrelost u većini slučajeva opasna po zdravlje nosioca ove pojave. Pošto je ovo tema koja se tiče stručnog mišljenja, nećemo je otvarati, ali je dovoljno ukazati na činjenicu da je nabrojan povelik broj pratećih pojava na tijelu ovakvih osoba.

c) Kršenje zakona

Kur’an u vezi sa vjernicima kaže sljedeće:

  وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ إِلَّا عَلَى أَزْوَاجِهِمْ أوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ فَمَنِ ابْتَغَى وَرَاء ذَلِكَ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْعَادُونَ

I koji stidna mjesta svoja čuvaju, – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, zaista, prijekor ne zaslužuju; – a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.

Saobrazno ovim ajetima, kršenje zakona i prekoračenje ograničenja, kao i gaženje i otimanje tuđih prava mogu biti posljedice nekontroliranog zadovoljenja tjelesnih i nefsanskih prohtjeva i zastranjenja od moralnih načela. Jedan psiholog u vezi sa ovom temom kaže: “Zastranjenje i na kraju neuspjeh u prirodnim brakovima jeste posljedica jedne vrste kompleksa manje vrijednosti. Bez obzira koliko vanjski utisak odavao uvažene mislioce i znanstvenike jakih autoriteta i postojane vjere, isti ti ljudi duboko u sebi pate od spomenutog kompleksa, za čiju su posljedicu obični strašljivci.”

Posljedica iznesenog

a) Upoznajmo svoju djecu

Roditeljska, a ujedno i vjerska dužnost jeste upoznati svoju djecu tako da se shvate i prepoznaju njihove biološke, duhovne, psihičke i fizičke potrebe. Ne smijemo sebi dozvoliti prisustvo glupoga stida, kako ga je Poslanik nazvao, pa da u trenutku kada djeca imaju potrebu za našim uputstvima previdimo svoje obaveze, te se na taj način oglušimo na njihovo traženje odgovora na pitanje kako postupiti kada je riječ o prohtjevima i tjelesnim nagonima. Trebamo u vezi sa ovim pitanjem ulagati napor kako bismo im pomogli u moralnom i vjerskom usavršavanju kao što to činimo na putu svjetovne, tj. redovne naobrazbe. Jedan od tih puteva jeste upravo i pitanje spolnosti i spolnih potreba i nagona.

b) Samokontrola

Roditelji trebaju imati vjerski i društveno istančan osjećaj te usklađivati svoje ponašanje do te mjere da na razuman način spriječe nemoralne ispade pred djecom, ali i pred drugima. Time bi spriječili mogućnost moralnog zagađenja života naše djece. Mogli bi se koristiti modernom tehnologijom, za koju, nažalost, možemo utvrditi da ničemu drugom danas ne koristi, niti ima drugi zadatak i dužnost, osim zavođenja cijelog svijeta u nemoral. Mi ipak možemo pomoći svojoj djeci na taj način što ćemo ispravno razabrati mogućnosti i domene korišćenja savremene tehnologije, odmjeriti koliko koristi može biti postignuto njihovim korišćenjem, te ih uz pomoć toga obrazovati i obavijestiti dovoljno o vjeri i moralu i pomoći im da u njima ove dvije sastavnice puste jake i zdrave korijene, kako bi se mogle sasvim nesmetano i sigurno razvijati. Između ostalog, naša dužnost je kloniti se svakog postupka koji pospješuje dječiju pažnju u vezi sa osjetljivim temama, posebno u vrijeme kada je to izvan prirodnog plana i reda.

c) Prihvatiti činjenice onakvim kakve jesu

U jednom hadisu koji se prenosi od Imama Sadika, a. s., čitamo: “Čovjeka koji je obavješten i upoznat sa svojim vremenom neće zadesiti nepoznati i iznenadni problemi.” Mi trebamo vjerovati u ono što se nalazi u našoj djeci, između ostalog i uz prisustvo tjelesnih nagona koji se zbog toga što je to nešto sasvim prirodno nalaze u njima i na poseban način dolazi do njihova ispoljavanja. Trebamo također prihvatiti činjenicu da se u današnjem pokvarenom svijetu sve snage troše na propagandu da se ljudi što više prepuste putenostima i užicima, a naročito su mladi ljudi izloženi tome. S druge strane, jasna je činjenica da logika sile, prisiljavanja i stroge kontrole uvijek završava obrnutim, tj. neželjenim rezultatom. Međutim, unatoč svemu nabrojanom, mi posjedujemo jedno veoma važno i moćno sredstvo. Riječ je o istinoljubivom fitretu i pobožnoj niti ljudskoj koja se nalazi i u našoj djeci, koja su pobožna saobrazno tome po fitretu – božanskoj niti u čovjeku. Ukoliko im uspijemo na pravilan način i u dovoljnoj mjeri približiti i objasniti vjeru u Boga, bit će sposobni oduprijeti se svim preprekama i sredstvima smutnje. U svakom slučaju, uvjeravanje o kojem je riječ uvjetovano je razmišljanjem, planiranjem i preciznom izvedbom.

d) Pomozimo se znanjem!

Jedna od roditeljskih obaveza jeste pomaganje i korišćenje znanjem, stručnjaka na ovom polju, psihologa, bilo da su muslimani ili da nisu. Ukoliko budemo znali puteve i načine odgoja, tim prije ćemo pravilnije postupati sa svojom djecom. Imamo velik broj hadisa koji se tematski bave psihom djeteta. Ako se ti hadisi budu razmatrali uz pomoć modernih naučnih dostignuća, mogu biti od velike koristi i mogu puno pomoći u rješavanju različitih poteškoća.

e) Provodimo vrijeme s djecom

Veoma važna stvar koju smo zapostavili jeste druženje s djecom i provođenje vremena sa njima. Budući da ne pridajemo ni najmanju važnost spoznaji dječijeg morala i psihe, ne odvajamo ni vrijeme, niti ga posvećujemo svojoj djeci, što rezultira time da ih ne poznajemo u dovoljnoj mjeri. Ne poznajemo jake crte njihovog morala niti slabe tačke njihove psihe. Tako onda nismo ostvarili pretpostavke, niti smo dobili dopuštenje da kročimo u njihov svijet, pa ličimo na strance koji su se upleli u njihove živote. Ukoliko i razmišljamo o njihovom mijenjanju i preodgajanju, obično gledamo kroz naočale koje mi prihvatamo. Međutim, potrebno je provesti samo malo vremena sa svojom djecom te ostvariti međusobnu naklonost i povjerenje, čime otvaramo put lahkog upoznavanja. Upravo korišćenjem njihovih jakih moralnih crta, moramo se boriti se protiv mahana i nedostataka.

Nadamo se da ćemo moći odgovoriti na ovu svoju veliku dužnost i obavezu koju imamo prema svojoj djeci.

f) Tražimo duhovnu pomoć

Islam je u potpunosti logična ideologija. Islamski zakoni primjereni su čovjekovom fitretu i razumnim težnjama. Ukoliko islam kaže: Tjerajte svoju djecu na namaz od sedme godine – sigurno je u pitanju postizanje uzvišenih odgojnih ciljeva. Upravo bliskost Gospodaru sprječava od bliskosti nečemu drugom, što je uvjetovano pojavom da se u djetetu rodi ljubav prema namazu i da se u njemu uspije predstaviti namaz kao neodvojivi dio čovjekova života. Ni u kom slučaju nije dovoljno poučiti dijete i navići ga na obavljanje “mrtvog” namaza, kome ni suštine ne zna, niti razumije zašto ga obavlja. Treba ih naučiti da drugima budu od pomoći, da budu nesebični, tj. da vole robove Božije, da pruže ruku prijateljstva onima kojima je uskraćena. Treba ih navići na poštivanje reda i poretka, ali im i obogatiti život zdravom zabavom i razonodom. Treba ih pripremati iz riznica svjetskog znanja za vrijeme u kojem će živjeti, kako bi im podigli i moralni, i ljudski, i društveni ugled. Treba misliti i na potrebu da se u njima oživi ljubav i naklonost prema rodbini te da ih se nauči održavati veze sa njima putem obilazaka i posjeta, jer je to veoma važno životno pitanje. Treba ponekad i od njih tražiti njihovo mišljenje o životu i životnim pitanjima. Poslanik nam nalaže da u trećem sedmoljeću djetetovom, tj. sa navršavanjem četrnaeste godine, učinimo dijete svojim namjesnikom te da ga prihvatimo za sagovornika sa kojim se savjetujemo. Takvo nešto doprinosi podizanju ugleda u njegovoj psihi. Oni tada osjećaju kako je stigao trenutak kada trebaju početi ozbiljno razmišljati o životu, a napustiti dokonost i djetinjarije. Sve šta smo pobrojali i još puno drugih važnih stvari, zahtjevaju izdvajanje vremena za djecu te mudar i prijateljski razgovor sa njima.

LIJEČENJE I OSLOBAĐANJE OD OSJEĆANJA NIŽE   VRIJEDNOSTI

Jedna od veoma bitnih odgojnih tema jeste pitanje nadoknade štete i liječenje od osjećanja niže vrijednosti. Islam u vezi sa ovom temom ima mnogo toga da kaže. Temelj poslanstva Božijih izaslanika vidi upravo u nadoknadi izgubljenog i iscjeljenju od bolesti koje su ljudi u životima stekli. Poslanik, s. a. v. a., kaže sljedeće: “Zaista, poslan sam da upotpunim moralnu ćud kod ljudi.”

Logika islama

Islam se dvjema metodama bori protiv psihičkih bolesti pojedinca i društva. Prva je odgovorna da sačuva fitret čistim i netaknutim, gdje je islam uložio napore da što je moguće više spriječi zagađenje pojedinaca, kao i da im izliječi bolesti, ukoliko im je fitret podlegao. Prije nego li se stupi u brak, daje se do znanja budućim roditeljima kakav značaj ima odgoj djece te se u vezi s tim, između ostalog, kaže da treba biti krajnje pažljiv u odabiranju bračnog druga. Ukoliko želite postaviti temelje jednom naraštaju, dobro pripazite na kojoj ga ideologiji i pogledu na svijet postavljate i sa kakvom ličnošću sklapate sporazum o tome. Veoma su bitne i upute o ponašanju u braku, gledano iz svih uglova, počev od režima ishrane u razdoblju trudnoće i za vrijeme dojenja djeteta, pa do ostalih, veoma sitnih, ali bitnih pojedinosti. Sve se to čini s ciljem sprječavanja prodiranja lošeg morala u krug porodice i očuvanja fitreta u svojoj nepatvorenoj kakvoći.

Druga metoda jeste putem liječenja i načina tretmana oboljelog. Uvijek postoje oni koji se ne ponašaju dovoljno predostrožno te se zbog toga nađu među oboljelim. Islam zato predviđa posebne metode liječenja. U svakom slučaju, osnovu takvih liječenja vidi u dvjema bitnim tačkama:

a)u znanju, tj. da odgajatelj bude dovoljno obavješten o preciznim odgojnim dužnostima;

b)u ozbiljnosti i ljubavi prema tom poslu.

Shodno islamskom stavu, ukoliko odgajatelj svoju obavezu izvršava uz iskazivanje ljubavi prema onome čime se bavi, to će neizostavno prouzročiti poželjne učinke, bez obzira na činjenicu ko je pacijent: on lično, njegova djeca ili društvo, škola, fakultet itd. Nakon što nam je postalo jasno da se u islamu puno pažnje posvetilo upravo liječenju moralnih zastranjenja i neželjenih pojava, želimo vidjeti na koji način možemo liječiti bolest koja se naziva osjećanje niže vrijednosti.

Psiholozi zastupaju mišljenje da ukoliko se ne može reći da je ovo osjećanje uzrok svim kasnijim psihičkim zastranjenjima, sa sigurnošću se može reći da je velik broj psihičkih nepravilnosti uistinu posljedica jedne takve složene pojave.

ČINIOCI SAMOPOUZDANJA

      Samopouzdanje predstavlja svijest o činjenici da je čovjek odgovoran za svoja djela i da se posljedice njegovih djela vraćaju njemu samom. Međutim, postavlja se  pitanje koji su to činioci koji daju rezultate za stjecanje ovakve osobine. Nakon što smo prihvatili zakon kauzaliteta, stižemo do sljedećeg zaključka: Ništa se u Ovom svijetu ne događa mimo ovog zakona i shodno tome samopouzdanje je također jedan od uzroka na Ovom svijetu. Mi ćemo ovdje spomenuti samo neke činioce;

1. Lična odgovornost. Sami smo odgovorni za svoja djela, što i jest temeljni činilac shvatanja da je čovjek odgovoran za svoja djela, jer upravo to čovjeka potiče da se trudi. Imam Sadik, a. s., kaže: “Svoj tovar sam uzmi i sam ga nosi!” Ako ti sam ne preuzmeš tovar svojih poteškoća i obaveza, postoje dva stanja u koja možeš zapasti: ili će ta obaveza ostati na Zemlji, ili misliš da će neko drugi doći i podići taj tvoj teret. Imam ukazuje na ovu drugu mogućnost sljedećim riječima: “Ako sam ne preuzmeš svoj teret, neće se niko naći da ga uzme umjesto tebe.” Svaki pravedni čovjek presuđuje da sam treba uzeti svoje breme odgovornosti.

2.Vjerovanje da se odnos između djela i učinaka vraća samom čovjeku. Kad ste žedni, vi sami trebate uzeti vodu da biste ugasili žeđ. Ako bismo srčano vjerovali u ovo načelo, zauvijek bi iz našeg srca izašla dvoličnost i prigovori na neka djela, a loš ahlak, poput laži i ogovaranja, nestao bi. Mi lahko jezikom izgovaramo da vjerujemo u ovu činjenicu, ali je zapravo teško i rijetko primjenjujemo.

     Postoji poučna priča o Bohlulu i Harunu Er-Rešidu koja kazuje o učincima djela koja se vraćaju nama samima. Kada je halifa Rešid napravio džamiju, Bohlul je došao do njega i zapitao ga: “Za koga si napravio ovu džamiju?” “Za Boga!”, odgovori halifa. Iste noći Bohlul uzme neki papir i na ulazu džamije napiše: ''Ovu džamiju napravio je Bohlul.'' Sutradan rekoše halifi da je neko umjesto njegova imena stavio Bohlulovo. Tada zarobiše Bohlula i upitaše zašto je to radio i zašto je stavio svoje ime, a on reče: “Halifa je ovo činio za Boga, a ne za sebe, a ja sam samo Božije djelo sebi pripisao.” Bohlul je htio naglasiti da se gradnja u ime Boga podrazumijeva, te je stoga želio istaknuti ime graditelja. Ako bi čovjek uzvjerovao da ovo načelo treba primijeniti na svaki aspekt svoga života, tj. da sam treba ispunjavati svoje obaveze, to bi bio važan činilac u stjecanju samopouzdanja i obavljanju dužnosti.

      Imam Sadik, a. s., prenosi hadis od Lukmana, koji je svoga sina savjetovao sljedećim riječima: “O sine moj, ako se odgojiš u svojoj mladosti, imaćeš od toga koristi i u starosti.” Ako čovjek odluči steći ahlak i moral, on će biti ozbiljan i ispoljit će trud u tom smjeru. Onaj čiji zahtjevi budu visoki, sigurno će ispoljiti velik trud da bi dostigao svoj cilj. Onaj koji je učinio trud da bi nešto dostigao, njegova želja još više raste ka tom željenom, a kome se uveća ljubav prema određenom cilju, sigurno će ga dostići i okoristiti se učincima svoga rada. Iz hadisa vidimo da se ukazuje na prihvatanje lične odgovornosti i na činjenicu da će svako brati dostignuća svoga rada, a svi koji uzvjeruju u ovo pravilo stremit će ka  tome da željene rezultate i ostvare. Ko se čvrsto odluči na neki korak, sigurno će uložiti i velik trud za ostvarenje svoga nauma, a to nastojanje samo je znak ljubavi koja ga vodi prema cilju. Sreća i nesreća čovjekova sadržana je u učincima njegovih djela, a ubiranje plodova u starosti dolazi kao posljedica ljudskih djela u mladim danima.

3. Čovjek se okorištava iskustvom drugih ljudi, a najugodnije iskustvo svakog čovjeka jeste ono sa vlastitim roditeljima. Dijete u razdoblju djetinjstva ispituje život, a ponašanje i djelovanje njegovih bližnjih vode ga ka svijetu koji je izvan njegovog. Ovaj dio života veoma je važan, kako za roditelje, tako i za djecu. Roditelji trebaju misliti šta da rade, jer svoje djelovanje prenose na dijete, a djeca trebaju steći osjećaj da moraju nešto naučiti. Imam Sadik, a. s., ukazuje na veliku odgovornost u ovom razdoblju i za roditelje, i za djecu.

      U jednom hadisu se kaže: “Bog spašava djecu uz pomoć roditelja njihovih.” Ovim hadisom htjelo se ukazati na činjenicu o kojoj se danas raspravlja u genetici. Naime, ako roditelji razviju u sebi dobre osobine, oni ih genetski prenose na svoju djecu. Sve osobine roditelja, shodno zakonu koji vlada, prenose se na njihovu djecu. Djeca trebaju gledati u svoje roditelje i shvatiti da će i oni sami jednom prenositi svoje osobine na druge. Spomenuti hadis želi reći da mi nismo sami i da snosimo veliku odgovornost i za buduće naraštaje. Čovjek je karika u lancu i ako ne bude ispravna samo jedna karika, ostavit će traga na cijeli sistem. Naprimjer, zamislimo jedan štap koji je milion metara dug i jedan list također milion metara dug. Oba zamišljena predmeta podijeljena su istovjetnim linijama na jednake djelove i stoje uporedo. Ukoliko pretpostavimo da se pomjeri jedna linija na početku lista, sigurno bi se poremetio i odnos između drveta i linija na listu i to bi išlo do kraja. Sve  se poremeti kad smo načinili samo jedan mali pomak zato što je sve povezano. Kur’an i hadis nam govore o Ovom svijetu kao jednoj jedinstvenoj i cjelovitoj zbilji.

      Sljedeći hadis kaže da “spas djece leži u sreći i spasu roditelja.” Za razvoj svake ličnosti neophodna su dva uvjeta:

1. da njegovi učitelji imaju snagu podučavanja i potencijal;

2. da onaj koji se podučava ima potencijal, snagu i mogućnost da primi učenje koje mu se nudi.

      Čovjek se sam treba truditi da ispravi sebe, da bude dobar i da prenese svoje dobre osobine na djecu.

Tražiti sreću u strpljivosti i neovisnosti

Bitno je da čovjek u sebi posjeduje osobinu samopouzdanja. Jedan od uvjeta za posjedovanje takve osobine jeste da svaki čovjek vjeruje da je odgovoran samom sebi. Drugi uvjet jeste uvjerenje da nam se vraća sve šta god učinimo. Treće je saznanje da smo sami zaslužni za trenutnu sreću ili nesreću. Četvrta tačka podrazumijeva korišćenje tuđe prakse i iskustva, a peta uključuje stav da se ne treba oslanjati se na druge. U Kur’anu i hadisu naglašeno je da treba prekinuti nadu u druge. Značenje spomenutog navoda jeste da se ne treba uzdati u tuđi imetak, koji ne mora biti samo materijalno-finansijske prirode. Čovjek koji se uputio ka svom usavršavanju treba biti svjestan činjenice da upravo on sam treba riješiti teškoće sa kojima se u životu suočava. Da li je moguće da čovjek koji je društveno biće bez pomoći saučesnika nešto tako uradi?

Međutim, islam nema pozitivan stav u vezi s osamljivanjem. Jedan od uvjeta da čovjek stigne do cilja nije izričita samostalnost. Islam je vjera koja je u skladu s čovjekovim fitretom i potrebna je ta dimenzija društvenog načina življenja. Nije moguće da Islam stvori jedan zakon koji će biti protiv čovjekovog fitreta. Smisao ajeta i hadisa koji govore o neoslanjanju na druge jeste da čovjek bude svjestan da svoj teret treba sam nositi i svoje poteškoće sam rješavati. Čovjekova težnja treba ići u smislu da se podrazumijeva kako će sam riješiti svoje probleme, ali također da i drugima nastoji pomoći. Poslanik, s. a. v. a., kaže da postoji velika razlika između onoga vjernika koji živi društvenim načinom života i koji je strpljiv na tuđa uznemiravanja i onoga vjernika koji se osami i nema veze s društvenim načinom života i tuđim poteškoćama. Poslanik, s. a. v. a., naređuje nam takav života u društvu u kojem trebamo biti spremni jer takav način života podrazumijeva trvenja, sukobe i teškoće. Sve što je neodvojivo od društvenog načina života mora se prebroditi sa strpljenjem. Usavršavanje u društvenom načinu života ide uz podnošenje različitosti. Kada ne bi bilo ovih sukoba i trvenja, doticanje Božijih davanja bi se prekinulo, ove suprotnosti su uzrok spuštanja Božijeg davanja i milosti. Mevlana nas podsjeća na to sljedećim riječima: “Muka se pretvorila u blago i u njoj je milost Božija.” Kad se čovjek posiječe i povrijedi kožu vidimo kako na tom mjestu nakon nekog vremena izrasta nova. Proljeće je u srcu jeseni, jer da nije tako, sve bi izumrlo. Ne bježite od jeseni, jer ako je ne budete mogli otrpjeti, onda nećete stići ni do proljeća. Čovjek treba da se kreće uz tugu i muku, jer kroz svoju smrt treba tražiti dug život. Islam kroz Kur’an i hadise upućuje ljude na življenje u društvu, jer se u takvom načinu života kriju teškoće i sukobi, a u svemu tome ne smije se misliti samo na sebe već treba rješavati i nositi teškoće drugih. Na osnovu takvog života je Poslanik, s. a. v. a, zaslužio da mu Uzvišeni oda priznanje i čast te da mu kaže: Zaista si ti u jednom uzvišenom moralu.

Ovo priznanje zaslužio je u sjeni strogog i bespoštedno uzornog morala onih sa kojima je živio. Imam Sedžad, a. s., prenosi nam da se sva sreća i dobrota za čovjeka nalazi u jednoj tački, a to znači da ne smije ni pomisliti da se okoristi imetkom drugih. Imam Sadiq, a. s., na isto pitanje ukazuje drugim riječima: “Čast vjernikova je da nema dobra u tuđem imetku.” Treba imati na umu da postoji velika razlika između čovjeka koji je samostalan i sposoban da se brine o sebi od onoga koji se potpuno povukao u samoću iz društvenog života.

Mevlana prenosi priču o dvojici braće od kojih je jedan bio zahid, osamio se u šumi i obavljao ibadet, a drugi je bio prodavač zlata i živio u gradu. Ovaj abid savjetovao bi brata trgovca da se prođe trgovine, a ovaj bi mu odgovarao kako smatra da u svom životu, bez obzira na posao, obavlja ibadet. Abid se sjeti da opet ode do brata da ga posavjetuje, ali kada je došao, ovaj ga zamoli da ga zamijeni u poslu jer da mora izaći na trenutak. On posluša brata, a ubrzo nakon toga uđe neka žena u radnju. On je pogleda, a utom mu  poče nekakva voda lijevati sa tavana. On pogleda gore i vidje kako voda curi iz okačene posude. Kad se brat-trgovac vratio u radnju ugleda lokvu vode na podu i upita šta se dogodilo. Brat-pridošlica odgovori kako ga čudi što posuda s vodom stoji na tavanu, a brat-trgovac mu na to odgovari: “Ja sam ovu vodu postavio s molbom Stvoritelju da voda ostane u posudi sve dok budem radio po Njegovim zakonima, a da se voda izlije ako prekršim Božiji zakon. Ti si tolike godine vršio ibadet, a s prvom mušterijom si izgubio svoju vjeru, a ja  sam godinama trgovac i imam hiljade mušterija, a ni jednom se nije dogodilo da se moje srce okrene prema njima. Uvijek sam u mislima okrenut ka Bogu. Rumijeve priče uglavnom su izmišljene, ali nam prenose životnu mudrost. U sjeni sukoba čovjek se približava svojem savršenstvu.

Hazreti Fatima, a. s, kaže da u promjeni životnih uvjeta i stanja u kojima čovjek živi postaje jasna vrijednost i čistota nekog čovjeka. Imam Homeini kaže da u vrijeme rata dolazi do ispoljavanja razlika između čovjeka i nečovjeka.

Šesta tačka tiče se razvijanja i jačanja strpljenja. Na početku života čovjek nije posebno strpljiv, ali promjenom životnih uvjeta on ojačava svoju izdržljivost. Ljudske osobine su uglavnom uzročnici reakcija na životna zbivanja. Drugim riječima, čovjek postupa prema svojoj ustaljenoj navici. Djelo ima veoma važnu ulogu u učvršćivanju njegovih unutarnjih osobina. Vježbanjem i trudom čovjek može svoje uzvišene osobine razvijati i učvrstiti. Ova tema odnosi se na svaku dimenziju čovjekovog života. Jedna od njih jeste strpljenje i izdržljivost u stizanju do zacrtanih ciljeva. Čovjek se susreće sa teškoćama u svim sferama svoga života, jer su sukobi i trvenja u njemu neminovnost, a ako ne bude izdržljiv – u prvom sukobu će doživjeti neuspjeh. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže da su strpljenje i dostojanstvo djeca iz jedne utrobe, a oni su ustvari izrasli iz visokih nastojanja. Kada se u čovjeku pojave takva nastojanja u njemu se razvijaju još dvije osobine – jedna je strpljenje, a druga je dostojanstvo, tj. razboritost prilikom donošenja odluka. Ako čovjek ne bude strpljiv i promišljen, njegov zanos će se raspršiti. Smutnja je sve ono što remeti životni mir.

OSJEĆAJI, EMOCIJE I RAZUM

Jedna od odgojnih tema jeste pitanje osjećanja u čovjekovoj duši. Sa islamskog gledišta ovom pitanju daje se neprocjenjiv značaj jer ono ima brojne moralne učinke i dostignuća. Upravo zbog ove činjenice islam naglašava, kako upoznavanje sa ovom tematikom, tako i njeno praktično usvajanje.

Osjećaji i fitretske pobude

Stvaralački genij je ovaj potencijal usadio u srž svakog ljudskog bića i zato se ubraja u čovjekove fitrijate. Osjećanje se može uočiti već u prvim sedmicama života novorđenčeta i prisutno je kod čovjeka sve do smrti. Ono zapravo vlada svim dionicama ljudskog života. A u značajnoj mjeri je pokazatelj uzvišenosti i odrastanja duše ili pada i nazadovanja.

Razlika emocije i razuma

Uzvišeni Bog je osim razuma učinio osjećanja stalno prisutnim elementom u čovjeku. Stoga je sa stanovišta  temeljnosti i učinaka svoga postojanja osjećanje zasebno i različito od razuma. Iako su i razum i osjećanja prisutni i stvoreni u cilju stizanja do sreće i upotpunjenja prisutne čovječnosti u čovjeku, ukazat ćemo na neke razlike ovih dviju snaga u čovjeku da bismo bolje upoznali granice u odgojnom radu, ali i da bismo se u praksi čuvali od pogrešne upotrebe istih.

Razum je pravedan sudija

Razum u čovjeku zauzima mjesto učena i pravedna sudiju koji ima svu životnu arhivu čovjeka pred sobom, proučava je, ocjenjuje i za svaki predmet ima poseban sud i stav. S druge strane, osjećanja predstavljaju čistu izvršnu snagu. Stoga ocjenjivanje i odvajanje koristi od štete nije njihov posao. Emocije žele izvršiti ono što osjećaju. Da li je takav posao koristan ili nije, to osjećanje ne može razabrati. Dužnost razuma je procjena, vaganje, odvajanje dobra od zla itd. Zbog toga razum nazivaju koristoljupcem.

Sud razuma je racionalan

Kada razum izvršava presudu, zaključak donosi na temelju razloga i dokaza. Zbog toga prihvatanje ili odbijanje svakog suda koje razum učini mora biti zasnovano na dokazima i jasnim proračunima. Osjećanja prepoznaju samo ljubav, a prihvataju izazov i uzbuđenje. Majčino srce ispunjeno je ljubavlju prema djetetu, a milost je ispunila dubinu njena bića. Ona voli dijete kao sebe, kao svoj život. U svoj toj ljubavi nema nikakvog naučnog i razumskog razloga. Ona nema potrebe za logikom i dokazima u svojoj ljubavi. Možemo vidjeti kako simpatizeri oponašaju svog idola ili simpatiju čak i u načinu hoda i u oblačenju. Ovo oponašanje je nešto što se ispoljava samo po sebi. Ljubav i želja zaljubljenog igraju svoju igru i vrše utjecaj na njegove korake.

Razum je hladan i bez osjećanja

Razum je poput pravde i znanja – hladan, nemilosrdan i statičan. -Osjećanje je puno pokreta, uzbuđenja, topline, prijateljstva, neprijateljstva, ljubavi i mržnje. Čovjek svojim razumom i mišlju osvaja svijet, planinu, pustinju, prirodu, nebo, mora, životinje i biljke. Potčinjava ih te uzima sebi u službu s ciljem lakšeg i kvalitetnijeg življenja. Upravo  razum uzdiže čovjeka do nezamislivih visina, a životinju ostavlja na onoj razini na kojoj i jeste. Razum je moćno svjetlo i putokaz kretanja. Međutim, snaga koja pokreće ljude, koja dariva unutarnju snagu jeste osjećanje. Sva milosrđa, nasilja, ratovi i zločini, žrtvovanja i patnje jesu posljedica i plod osjećanja.

Jedan učenjak kaže kako obavijesti koje naši osjeti sakupljaju iz vanjskog svijeta razum koristi tako što nam osigurava sredstva rada u njemu. Zahvaljujući svojim otkrićima, snazi zapažanja i moći ruku, doveo nas je do zadivljujućeg položaja. Napravio je moćne teleskope za posmatranje pojava udaljenih milione svjetlosnih godina od naše galaksije, ili moćne digitalne virtualne mikroskope kojima se može proučavati mikro-svijet. Osim toga, kao i velik broj drugih sredstava kojima se mogu izvoditi veliki ili mali poduhvati, u stanju je da za nekoliko minuta uništi zdanja koja su ponos civilizacija. U ćelije se ulazi posebnim načinima, na atomima se svaki dan iznova nešto otkriva. Razum je stvorio nauku i filozofiju. Kada je uravnotežen, dobar je vodič. Međutim, pored svega ne poklanja nam osjećaj za život i nije ništa više doli jedna od psihičkih akcija. Ukoliko se sam razvija, a ne uz pratnju osjećanja, udaljit će pojedince jedne od drugih i izvest će ih iz čovječnosti. Osjećanja se više javljaju iz živčanog poretka simpatikusa i srca negoli se iz mozga prelazi u stanje uzbuđenja ili hrabrosti, ljubavi ili mržnje da bi se čovjek, u takvom stanju, podstakao na djelo koje je mozak isplanirao. Strah, srdžba, ljubav, hrabrost i oduševljenje stanja su do kojih se dolazi preko simpatičkih vlakana čiji nas impulsi tjeraju ili na odbranu, ili na bijeg, ili na napad. Logika nije dovoljna sama po sebi da bi ujedinila pojedince, niti može potaći milost ili zlobu. Razum gleda vanjski život, a suprotno od toga, osjećanja su zaokupljena unutarnjim zbivanjima. U jednoj izreci Paskal je istakao: ''Srce ima argumenate koje logika ne poznaje.''

Neracionalna aktivnost psihe, tj. emocija poklanja nam snagu radosti, koja pojedincima daje moć izlaska iz sebe i stupanja u doticaj sa drugima, da ih vole i da se na njihovom putu žrtvuju.

Razum i osjećanja imaju izvanredno važnu ulogu u sticanju čovjekove sreće. Naime, čovjeku nije moguće dostizanje savršenstva, kojeg je dostojan, osim uz dosljednu i pravilnu upotrebu ovih dvaju potencijala. Zaista Allah naređuje čovjeku pravičnost i dobročinstvo. Uspostavljanje pravde i vrijednost pravednosti stoje u službi razuma i moći razmišljanja, a dobročinstvo je posljedica emocije i osjećanja. Ukoliko u porodici ili društvu bude vladala samo pravda, ta porodica i društvo osuđeni su na propast zato što je osjećanje bitan činilac čovjekovih fitreta. Ukoliko su osjećanja iskorišćena na neispravan način, ravnoteža između pojedinca i društva biva narušena, a kada nestane ravnoteže, nestaje i pojedinca, i društva. Isto stanje je i sa korišćenjem razuma. Društvo bez pravde znači društvo bez logike, bez zakona i bez cilja, što predstavlja nered koji je ravan nestanku čovječanstva.

Šta je to civilizirano društvo

Za ispravan čovjekov život islam predviđa određene uvjete. Upravo su ti uvjeti osnova za odvajanje čovjeka od životinje. U takvoj zajednici potvrđuje se uloga razuma i osjećanja, a društvo koje to nema naziva se životinjskom zajednicom. Hazreti Sadik, a. s., kaže: ''Nema grada ili države, a da u cilju osiguravanja ovosvjetskih i vjerskih dobara nema potrebu za sljedećim trima pojavama:

- pravnikom, učenim i bogobojazanim;

- vladarem, dobronamjernim i sposobnim za vladanje;

- ljekarem, upućenim u svoje zanimanje i od povjerenja;

- fakihom, koji je oličenje vjere

Din predstavlja skup nebeskih zakona koji trebaju osigurati čovjeku i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Te zakone Uzvišeni Bog je predstavio čovjeku putem svojih poslanika. Čovjek koji bi trebao predstavljati oličenje vjere i biti pronositelj njenih zakona treba stići do racionalnih uvjerenja u vjerske zakone, a zatim ih praktično provesti u životu. Ako takav čovjek ne bude imao vjere i ako svoja saznanja o vjeri ne bude provodio u životnoj praksi, sigurno je da će zastraniti, što neizostavno uzrokuje i moralni krah društva u kojem živi.

Vladar, oličenje zakona

Vlast je u osnovi u službi zakona, a provođenje dobrih zakona osigurava društvu sreću. Shodno tome, pravda je dijete razuma, a razuman čovjek, koji je dobronamjeran i na kojeg se može osloniti jeste izvršilac naredbi koje izdaje razum. Kada je riječ o vlasti, islam zastupa mišljenje da se u slučaju sučeljavanja anarhije i haosa sa vladavinom nevjernika prednost daje nebogobojaznom vladaru. Islam nam ukazuje da anarhija u korijenu suzbija čovječnost, dok vladar grješnik siječe grane i lišće čovječnosti. A ukoliko upitamo razum, on daje prednost očuvanju korijena, makar i po cijenu gubljenja grana, lišća i pupoljaka. Iz tog razloga imam Sadik, a. s., kaže: ''Ukoliko ovaj vladar bude pametan, a njegove se naredbe – usmjerene ka općem dobru i koristi – budu provodile, može se reći da se to društvo kreće u orbiti ljudskog života.''

Ljekar, oličenje ljubavi i osjećanja

Prema riječima Imama Sadika, a. s., ljekar nije iscjeljitelj tijela, već oličenje ljubavi i osjećanja. Ljekaru otkrivamo svoje tajne. On je draga osoba sa kojom možemo razgovarati o duševnim i tjelesnim tegobama. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže: ''Ko sakrije bolest od ljekara iznevjerio je svoje tijelo.'' Hadis ukazuje na činjenicu da je ljekar bliski prijatelj kojem možemo povjeriti svoje skrivene tegobe, a ako ih sakrijemo od čovjeka sposobnog da nam pomogne u njihovom otklanjanju, iznevjerili smo svoje tijelo.

Važna napomena

Jedan od islamskih običaja vezanih za društveni život jeste obilazak bolesnika. Spomenut ćemo nekoliko hadisa iz ove oblasti:

Imam Ali, a. s., kaže: “Jedno od najboljih čovjekovih dobročinstava jeste obilazak bolesnika.” U hadisu je upotrijebljen izraz hasaneh, koji se obično koristi u vezi sa osjećanjima. Shodno tome, za kćeri se kaže da su hasenat (dobro), a za sinove n’imet (blagodat), tj. kćer je oličenje milosti, osjećanja i požrtvovanosti. A kada sve to povežemo, uvidjet ćemo činjenicu da je obilazak bolesnika jedna vrsta oličenja milosti, osjećanja i dobar praktični pokazatelj jedinstva društva.

Poslanik i emocije

U hadisima nailazimo na brojne primjere Poslanikovih obilazaka bolesnika, pa i onih koji nisu bili muslimani.

Imam Ali, a. s., kaže da je Poslanik obilazio i bolesne jevreje.

Od Božijeg poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Potpuni obilazak je da staviš svoju ruku na glavu bolesnika, da ga pitaš za stanje u kojem je proveo noć, kako je osvanuo, a zatim da se rukuješ sa njim.”

Imam Sadik, a. s., kaže: “Potpuni obilazak bolesnika zahtijeva da mu se stavi ruka na rame te da se ne zadržava dugo, zato što je posjeta dosadnih ljudi bolesniku teža i bolnija od boli njegove bolesti.”

Iz života Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeći događaj: Nekoliko ljudi sretoše Imama na putu. Upitao ih je kamo su se namjerili. Rekoše: “Pošli smo posjetiti jednog bolesnika.” Imam reče: “Da li znate da se bolesnik obraduje svemu što mu se donese?”

Iz navedenih hadisa, kao i iz velikog broja hadisa koji se odnose na ovu temu, možemo iskoristiti veliki broj moralnih, psiholoških i odgojnih činjenica, od kojih svaka za sebe predstavlja zasebnu društvenu i odgojnu temu.

Osnova svega počiva na međusobnoj saradnji

U skladu sa islamskim stavom jedno društvo će imati sve potrebne dionice tek kada bude imalo ozbiljnu saradnju među pojedincima koji ga čine. Skup jedinki sam po sebi ne čini društvo, niti takvo šta čini zajednicu. Za primjer možemo uzeti stado ovaca ili, krdo bivolica, ili čopor vukova, ili roj pčela. Pobrojani predstavnici životinjskog roda žive zajedno, ali nisu društvo u kojem postoji moralni kodeks. Čovječnost je odlika koja jedno društvo čini ljudskim, a ono je ukrašeno oličenjima moralnih načela i međusobnog potpomaganja.

Oličenje milosrđa i emocija

Međusobni odnosi dobit će na vrijednosti tek kada budu pobuđeni moralom i osjećanjima. Upravo zbog toga Poslanik obilazi bolesnog jevreja. Ovdje se očituje osjećanje, jer u toj posjeti nema nikakve ljudske uobičajenosti ili koristi. Jevrej nije ni komšija, ni saputnik Poslanikov, čak mu je lično bio otvoreni neprijatelj iz naroda koji je najviše ometao i nanosio zlo njemu i njegovoj poslaničkoj misiji. Ali, kada se razbolio, kada je postao nemoćan i potrebit za pažnjom, Poslanik mu izkazuje svoju milost jer ga vidi čovjekom, Božijim stvorenjem, koji trenutno ima potrebu za nečijom pažnjom. Poslanik u takvom trenutku, bez i najmanjeg oklijevanja, udovoljava njegovim potrebama. Imam Ali, a. s., obraćajući se Maliku Aštaru, rekao je sljedeće: “Ljudi kojima bi ti trebao upravljati ne izlaze iz dvije skupine – ili su ti braća po vjeri, ili su stvorenja kao i ti sam. Stoga budi milostiv prema njima, a vlast ne smatraj sredstvom otimačine.”

Obraćanje pažnje na psihološka pitanja

Stavljanje ruke na čelo, rukovanje, kratki boravak i nošenje poklona, odraz su milosti prema bolesniku, ali svi spomenuti postupci također bude milost i kod bolesnika. Shodno tome, islam razum i emocije vidi najupečatljivijim činiocima koji čovjeka vode do konačne sreće. Nažalost, moderni je čovjek sve osjećajno potisnuo, postao je okupiran razumom i njegovim efektima, zbog čega smo svjedoci hladnog i bezosjećajnog svijeta.

Riječ naučnika

Moderni je čovjek zaokupljen mjestom življenja, običajima života koje mu moderno društvo nameće, utrkom za standardima i trendovima dana, traumama pod psiho-pritiskom, te ukoliko ne želi biti izvan tokova današnjice, mora se uklopiti u njene trenutačne tokove. Sve spomenuto i još puno činilaca nanose štetu i tijelu i duši. Čovjek je sofisticiranim sredstvima koja posjeduje i koja mu služe u svrhu uređenja okoline osudio sebe na neizostavni nazadak. Ovdje ne osuđujemo znanje već čovjeka znalca. Nismo znali na koji način odvojiti ispravno od pogrešnog, zabranjeno od dozvoljenog, tako da smo pogazili zakone prirode i svoga iskona te počinili grijeh koji nikad ne ostaje nekažnjen.  Na kraju bi moralo biti jasno da su osjećanja, milost i ljubav čovjekovi iskonski nagoni, fitret, koji su dio njegove suštine. Svi naši odnosi i doticaji izgubili su boju čovječnosti, a poprimili zadah dobitka i koristoljublja. Milostivi smo prema nekome jer želimo povratnu uslugu. Kajemo se zbog prošlosti, a zabrinuti smo za budućnost. Sve se to dešava zato što su nam  cilj i pobuda bili korist i dobit, dok smo neka djela licemjerno predstavljali milosrđem. Kad nam prevara ne urodi plodom, mi se kajemo. Da smo kojim slučajem svoju skrivenu namjeru od početka uskladili sa vanjskim izgledom, ne samo da se ne bismo kajali već bismo to milosrđe učinili s više poleta. Znanje ne treba razvijati samo u granicama njega samoga i njegove zasebne vrijednosti, već bi cilj trebao biti stjecanje znanja koje usavršava čovjeka. Pitanju osjećanja bi se trebalo posvetiti tako ozbiljno kao što se to čini sa pitanjem termodinamike, naprimjer, te na taj način obratiti pažnju cijeloj zbilji. Usredsrediti se na zbilju u potpunosti veoma je važno pitanje, jer ukoliko čovjek to ne učini, rast i napredak su mu  neuravnoteženi, a sve što postoji, pa čak i mrtva priroda, osuđeno je na propast i nestajanje ukoliko izađe iz posebne putanje namijenjene svrhi svoga stvaranja.

Imam Sadik, a. s., kaže: “Muslimani su obavezni – u cilju jedinstva i međusobne povezanosti – truditi se da budu milostivi i od pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Također trebaju biti blagi i pažljivi jedni prema drugima.” Na kraju je poručio da potreba nije samo materijalne naravi, već je i psihička potreba dio čovječnosti te da na nju treba obratiti pažnju ako se želi da rast društva bude uravnotežen. U drugom hadisu Imama Sadika, a. s., kaže se: “Povežite se, učvrstite veze prijateljstva, jedni s drugima budite dobri, milostivi i osjećajni.” Prvi dio hadisa povezan je sa uvjerenjima iskazanim u sljedećem kur’anskom ajetu:

وَاعْتَصِمُواْ بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَلاَ تَفَرَّقُواْ

...I svi se prihvatite Allahova užeta, i ne razjedinjujte se...  (Ali Imran, 103)

Drugi dio tiče se moralnih pitanja i duševnih osobina, što je praktičan produžetak i posljedica prvog dijela hadisa, tj. ukoliko smo muvehidi i ukoliko je osnova svega za nas Bog i Poslanik, ovo se uvjerenje prenosi i u našu praksu. Treći dio hadisa jeste društvene naravi, tj. upućuje na odazivanje nevoljnicima i na milosrđe prema njima. Time se zaslužuje Božija milost, shodno pravilu: “Budi prema drugom onakav kakav bi volio da on bude prema tebi.”

O ljudskim sklonostima

Čovjek je biće sazdano od tijela i duše, a svaka od ovih dviju sastavnica ima svoje karakteristične sklonosti i težnje koje se razlikuju u ovisnosti od podsticaja. Ove sklonosti trebaju biti zadovoljene da bi čovjek postigao željeno savršenstvo i ostvario sveobuhvatnost dostizanja svoje čovječnosti. Osnovni uvjet za postizanje ideala o kojima je riječ jeste poštovanje ravnoteže i pravde. Čovjek ima prirodnu potrebu za hranom te je stoga treba zadovoljiti. Međutim, sreća čovjeka nije samo u dobroj hrani. Čovjek također ima  tjelesne strasti koje mora zadovoljiti, ali potpuna čovjekova sreća ne leži ni u ovom obliku zadovoljenja. Ljudi znaju provesti sahate pred ogledalom kako bi pronašli najbolju frizuru, najljepši pogled i osvajajuće ’’ja’’, a sve to rade samo zbog jednog izlaska. Takvi su se zapravo našli izvan stvarnosti, kruže negdje iznad činjenica, uzaludno podilazeći tom lažnom “ja”. Glavni kapital čovjeka jeste razum, koji se treba razmišljanjem i učenjem razvijati, širiti i jačati. Međutim, potpuni čovjek nije samo razum i misao, već on kao takav ima potrebu za osjećajnošću, emocijama. S druge strane, čovjekova sreća ne počiva samo ni u razumu, ni u emocijama. Cilj života jeste od svakog pojedinca napraviti samosvojan primjer čovjeka. Radi izvršavanja svojih ljudskih obaveza, svaki pojedinac mora razvijati sve svoje tjelesne, misaone i duhovne moći. To na određen način čini kolektivnu odgovornost. Drugim riječima, svi su uključeni u isti proces. Siromah i bogat, bolestan i zdrav, muškarac i žena, dijete i starac moraju nastojati oko istog. Svaki čovjek, bez obzira ko je, šta je i u kakvom društvenom području se nalazio, ima osjećajne, razumske i tjelesne potrebe čije je zadovoljenje neophodno u cilju obavljanja svoje dužnosti i obaveze.

Zaključak:

Svaki roditelj i svaki prosvjetni radnik imaju i vjersku i naučnu i ljudsku odgovornost da na prvom mjestu odgoje svoju djecu, koja čine temelj i osnovu društva, a zatim da obrate najveću pažnju u očuvanju stečenih osobina. Širenjem milosrđa i skladnih odnosa treba da pobude međusobne odnose i izliječe one koji su oboljeli usljed predavanja ustaljenim društvenim tokovima.