Poruka o odgoju

Poruka o odgoju0%

Poruka o odgoju Pisac:
Grupa: Odgoj

Poruka o odgoju

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Pisac: Akbar Eydi
Grupa: Posjete: 8754
Download: 1796

Komentari:

Poruka o odgoju
Pretraga knjiga
  • Započni
  • Nazad
  • 30 /
  • Naprijed
  • Kraj
  •  
  • Download HTML
  • Download Word
  • Download PDF
  • Posjete: 8754 / Download: 1796
Veličina Veličina Veličina
Poruka o odgoju

Poruka o odgoju

Pisac:
Bosnian

Korektura ove knjige je urađena u instituciji imam Hasan neka je mir na nj.

Šta je to osjećanje niže vrijednosti?

Ranije smo govorili upravo o ovoj pojavi tako što smo razmotrili neke od činilaca koji izazivaju njeno pojavljivanje, a ukazali smo i na razornost i štetnost osjećanja o kojem je riječ. Naveli smo također određen broj hadisa u vezi sa ovim sadržajem. Bit će od koristi vratiti se odlomcima gdje je sve to obrađeno; u tom smislu posebno ističem da se pogleda podnaslov “Poštivanje ličnosti.”

Međutim, treba reći kako je osjećanje niže vrijednosti ustvari spoj dviju predodžbi koje čovjek ima u vezi sa samim sobom. Prva se pokazuje tako što se vlastita ličnost vidi manjom od stvarne vrijednosti, a druga da se ne vjeruje u sposobnost ostvarenja i postizanja visokih rezultata i uspjeha općenito. Ovakav stav u vezi sa vlastitom ličnošću dovodi čovjeka do mogućnosti da moral, mentalna ličnost te ponašanje iskoče iz linije prirodnih kretanja. To u svakom slučaju rezultira mnogobrojnim moralnim i praktičnim problemima. Takav čovjek bi volio prevladati ovu slabost i riješiti se osjećanja niže vrijednosti, ali upravo usljed duševnog problema koji ga je okupirao, nije u mogućnosti razmišljati na ispravan način. Ne može sagledati i razmotriti činjenice iz zbilje onakvim kakve uistinu i jesu usljed čini radnje koje ga sve više izvode iz psihičke ravnoteže. Ovo stanje polahko, korak po korak, razvija se tako da u odmakloj fazi čovjek sam sebi postaje stranac, što znači da umjesto sebe postavlja neku drugu ličnost, tj. dolazi do podijeljenosti ličnosti.

Znakovi prepoznavanja stanja osjećanja niže vrijednosti

Bez ikakve sumnje znamo da je naše vanjsko ponašanje pokazatelj naše unutrašnje ličnosti. Ova činjenica dokazana je  Kur'anom, što prihvataju i psihoanalitičari i psiholozi. Poznata izjava da su naši tragovi svjedoci o nama upravo ukazuje na ovu činjenicu. Bljedilo lica svjedoči o unutarnjem nemiru. Zadržavanje vanjske smirenosti na frontu pokazatelj je hrabrosti koja je formirana u psihi borca, a takvo je stanje i kada su u pitanju i ostale psihičke osobine čovjekove ličnosti. Neke od pokazatelja o kojima je riječ ne može niko primjetiti osim njihovog nosioca, zbog toga što su izričito unutarnje dimenzije, dok je određeni broj pokazatelja, koji imaju i vanjsku reakciju, evidentan i za druge ljude.

 

Unutrašnji, pritajeni tragovi

Osjećaj jedne vrste niskosti i bezvrijednosti:

Čovjek koji se sapleo o mrežu kompleksa niže vrijednost ima stalni unutarnji osjećaj bezvrijednosti, uvijek je uznemiren, depresivan. Shodno rečenom, mišljenje drugih o sebi za ove ljude od velike je važnosti. Ukoliko osjeti kako ga hvale, previše se obraduje, ukoliko ga ruže ili kritikuju opsjednut je razmišljanjem o osveti ili o samoopravdavanju. Imam Ali, a. s., o takvom osjećaju kaže sljedeće: “Dvoličnost potječe iz niskosti koja se nalazi u nefsu.”  Očito je da nije riječ samo o vjerskoj dvoličnosti, već su uključena i društvena ponašanja. Dakle, čovjek se u društvu sa saradnicima, prijateljima ili rodbinom ponaša na lijep i  saosjećajan način, a kada nije sa njima, ima potpuno drugi način ophođenja sa ljudima. Kada je ušuškan blagodatima, ponaša se na jedan način, a kada je u krizi, reaguje na drugi, suprotan način. Imam Ali govori da takvi ljudi imaju unutrašnjih poteškoća, usljed čega trebaju razmišljati o liječenju. Kur'an kaže:

وَإِذَا لَقُواْ الَّذِينَ آمَنُواْ قَالُواْ آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْاْ إِلَى شَيَاطِينِهِمْ قَالُواْ إِنَّا مَعَكْمْ إِنَّمَا نَحْنُ مُسْتَهْزِؤُونَ

Kada susretnu one koji vjeruju, govore: “Vjerujemo!” – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: “Mi smo s vama, mi se samo rugamo.”

2. Voljeti nedostatke u drugima

Od skrivenih znakova prisustva osjećanja niže vrijednosti jeste i osjećaj užitka kada se vidi mahana drugih. Kod koga se nađe takvo šta treba biti svjestan ozbiljne poremećenosti svojeg morala, tj. znati da se pati od osjećanja niže vrijednosti i raditi na liječenju.

Jednom prilikom Imam Ali rekao je sljedeće: “Oni koji i sami imaju mahane vole da mahane drugih dođu do izražaja, zato što u tome vide priliku za opravdanje vlastitih nedostataka.” Međutim, da su psihički zdravi, oni bi umjesto što vole otkrivanje mahana drugih ljudi razmišljali o tome kako da sami sebe spasu od vlastitih mahana i nedostataka, kako bi na taj način promijenili sami sebe i društvo u kojem žive. Ukoliko uočimo da i sami osjećamo skriveni užitak kada vidimo tuđi nedostatak, znajmo da smo zaraženi virusom osjećanja niže vrijednosti, zbog čega se moramo ozbiljno pozabaviti vlastitim liječenjem.

3. Voljeti povlačenje i osamljivanje

Još jedan skriveni pokazatelj osjećanja niže vrijednosti u nama jeste udaljavanje od ljudi i povlačenje u osamu, daleko od društvenih zbivanja. Zbog čega? Zato što postoji strah od mogućeg otkrivanja unutrašnje slabosti, tj. ''ahilove pete'' u nama. Neki psiholog kaže da je jedan od njegovih mlađih rođaka živio uvijek povučeno. Na odmorima u školi uvijek bi bio sam. Lebdio je u oblacima vlastitog zamišljenog neba. Nakon završetka nastave hitro bi se vraćao kući. Bježao je od igre sa vršnjacima. Nikada nije učestvovao niukakvom zajedničkom projektu, pokretu ili bilo čemu sličnom. Niti je išao kod nekoga, niti mu je ko dolazio u posjetu. Govorio je: “Najviše volim knjige u svojoj radnoj sobi.” Međutim, istina je bila u tome da je imao krhku i neizdrživu tjelesnu građu. Zbog toga nije mogao biti suparnik svojim vršnjacima u fizičkim aktivnostima, tj. sportu. Da bi prikrio slabost, povukao se. Polahko, kako je vrijeme odmicalo, ostao je potpuno usamljen, a za uspomenu dobio je hiljadu drugih boljki. Da je ispravno razmišljao, ne bi sebe doveo u položaj da samo zbog jedne slabosti oboli od hiljadu drugih.

U svakom slučaju, moguće je da neko bude, iz jednog ugla gledano, slab i nedorastao drugima, a da u isto vrijeme posjeduje druge nadarenosti i da mu kreativnost bude usmjerena ka nečemu posebnom, čijim korišćenjem može sebi osigurati odgovarajuće mjesto u društvu.

Imam Husein, a. s., kaže: “Moć uništava osjećanje niže vrijednosti.” Jak i sposoban čovjek nema osjećanja slabosti. Takav čovjek ne nalazi u sebi potrebe za izdvajanjem i osamljivanjem.

4. Nedostatak osjećanja sreće i radosti u obavljanju posla i aktivnostima

Od skrivenih pokazatelja prisustva osjećanja niže vrijednosti u čovjeku jeste i nevoljko obavljanje posla ili bilo čega u životu. Jedan od učenjaka rekao je: “Ukoliko neko zbog posrtaja ili bolne uspomene dospije u stanje beznađa, imat će sasvim crnu sliku vlastite budućnosti. Drugim riječima, takav čovjek će, umjesto da se vlastitim zalaganjem i trudom usavršava, svu snagu usresredotočiti na pokušaj da se vrati u vrijeme bezbrižnosti, tj. djetinjstvo. Ovakvo stanje psiholozi nazivaju “retrogradnim pokretom,” tj. degeneriranjem u djetinjstvo. U djetinjstvu je takav čovjek bio bez želje za obavljanjem bilo čega, ali i bez prihvatanja odgovornosti za bilo kakav zadatak, i živio je bezbrižnim životom. Sada, kada ga je nadvladalo beznađe i osjećaj straha, i dušom i tijelom želi se vratiti u to sretno doba. To je razlog djetinjastog ponašanja velikog broja starijih lica. Takvo šta upravo i jeste razlog nesazrijevanja savremenog čovjeka, koji jedino šta želi jeste povratak u djetinjstvo, pa je čak i u životnim usponima i padovima u stanju  nedoumice, potištenosti i lutanja.”

Imam Sadik, a. s., kaže: “Ponekad jedna malehna slabost čovjeka vuče u veliku.”

Ukoliko se dobro sagleda stvarnost, jasno je kako jedna malehna slabost obuhvati cijeli čovjekov život. Imam Sadik nam poručuje da čovjek ne treba razmišljati na način kojim će malehan nedostatak ili slabost pretvoriti u nešto veliko te time zatamniti vlastiti život. Razuman čovjek uvijek iznutra pretvara slabosti u moći, nemanja u imanja.

5. Opijanje

Kada se čovjek nađe u boli, razmišlja o mogućnosti kako da je se oslobodi. Ukoliko o rješenju razmišlja razuman, zreo čovjek, sigurno je da će naći lijek, tj. naći će ispravno rješenje. Ukoliko je to nestabilan čovjek, mentalno zaostao, zasigurno će osjećati jaču bol. Kada je riječ o osjećanju niže vrijednosti, čovjek se povlači iz društva u samoću. Postaje utučen. Da bi se oraspoložio, koristi se sredstvima za otupljavanje svijesti, tj. opija se različitim drogama, čime umiruje nemirnu dušu i stišava nestabilni duh. Ovakav korak dobar je pokazatelj da se izašlo iz okvira čovječnosti. Ovdje je riječ o paraliziranju uma, ili kako to Imam Ali kaže o “svrgavanju uma sa pijedestala vođe i ustoličenju strasti na to mjesto”. Poznat je hadis Imama Alija koji glasi: “Koliko li je samo porobljenih umova pod vlašću strasti?!”

U svakom slučaju, osim spomenutih, postoji velik broj drugih znakova koji su pokazatelji prisustva osjećanja niže vrijednosti koje čovjek mora prepoznati i lokalizirati.

Vanjski i unutrašnji tragovi

Ljudska djela pokazatelj su stanja njegove psihe i morala. Između ljudskog ponašanja i unutrašnjih svojstava postoji logična povezanost. Prateći trag djela možemo saznati o kakvom moralu je riječ i na taj način steći približno mišljenje u vezi sa izvršiocem. U vezi sa ovim pravilom, kada čovjek oboli od osjećanja niže vrijednosti sigurno je da će imati i posebna djela koja je ovo osjećanje pruzročilo.

1. Osvetoljubivost

Pojedinci svojim postupcima žele osvetiti svoj kompleks. Postoji puno načina da se zadovolji ovakva pojava. Nekad se to dešava posredstvom ismijavanja drugih tako da, ponižavajući druge, “bolesnik” liječi svoju nezdravu psihu. Nekad se to iskaže kroz nečovječno nasilje, a nekad dolazi u obliku traganja za tuđim mahanama i njihovim uveličavanjem. Sve je to pokazatelj osvetoljubivosti koja je opet siguran znak slabosti psihe i bolesti duha. Božiji Poslanik je na dan osvajanja Mekke dao na znanje da uzvici pojedinaca: “Danas je dan osvete!”, nisu dobri i da se umjesto toga treba uzvikivati: “Danas je dan milosti!” Drugim riječima, dan osvajanja Mekke trebao bi biti označen kao dan čovječnosti. Hafiz u jednom stihu ukazuje na činjenicu da velikani i plemeniti ljudi nikad ne zaboravljaju na one koji su ispod njih i nikad ne prolaze pored njih, a da im ne ukažu poštovanje. Nikad se ne smatraju poniženjem ako sjede sa njima. Sulejman, a. s., uza svu silu koju mu je Bog dao, na riječi koje je mrav izgovorio, a koje su imale uvredljiv ton, uzvraća blagim osmijehom, obraćajući se  svome Gospodaru.

Imam Ali, a. s., kaže: “Najružniji nedostatak je malo opraštati ljudima, a najveći grijeh je žuriti sa osvetom.”  Praštanje je vrlina velikih, a odgađanje osvete znak je da čovjek živi usklađenim načinom života. Nestrpljivi ljudi žele se što brže osvetiti, dok strpljivi i plemeniti nikad ne bivaju uznemireni tuđim neznanjem, te se stoga i ne zaražavaju osjećanjem niže vrijednosti.

Ispričat ćemo lijepu i poučnu priču o događaju iz Alijeva, a. s., života. Veliki ljudi uvijek su u povijesti bili meta napada malodušnih. Razlog i napada nije bilo ništa drugo, osim veličina kojom su bili ukrašeni velikani. Poznato je pravilo koje kaže: Što drvo ima više ploda, više će se potezati kamenje na njega. Imam Ali također je bio meta napada niskih ljudi i pokvarenjaka. Međutim, njegovo srce širine okeana nije se dalo uznemiriti usljed svih tih napada.

Jedan čovjek koji bijaše nezadovoljan Alijevom pravdom sjede na pogodno mjesto, te poče govor kojim je vrijeđao Zapovjednika pravovjernih. Govorio je glasno da bi ga što više ljudi čulo. Ashabi Alijevi, koji bijahu s njim, naljutiše se čuvši ove riječi. Međutim, Ali ih je na uzoran način spriječio u pokušaju da mu bilo šta kažu. Ali, sudbina htjede da sutradan isti taj čovjek radi neke svoje potrebe ode pred imama Alija. Imam ga dočeka raširenih ruku i udovolji mu na sva njegova traženja. Imamovi ashabi jako se naljutiše i oštro mu prigovoriše. On im, međutim, na to reče: “Stidim se mogućnosti da njegovo neznanje pobijedi moje znanje. On je na temelju neznanja bio ljut na pravdu. Međutim, ja znam da on ne zna. Da sam mu se osvetio, to bi značilo bacanje vlastitog znanja na koljena pred njegovim neznanjem. Takvo šta zastiđujuće je. Također, stidim se mogućnosti da njegov grijeh, koji je vrijeđajući me počinio bez ikakve šerijatske osnove, istaknem nad mojim oprostom i prelaženjem preko njega. Kada je danas došao meni sa potrebom, nisam mogao dozvoliti da njegov prijestup pobijedi moju darežljivost i širokogrudost.”

Ustvari, ovim kazivanjem Imam Ali poručuje da, slikovito opisano, moramo biti more, ako želimo ostati nezaprljani. Ako postanmo more, ni prisustvo hiljada lešina i lešinara, brojnih uvreda, otrovnih ujeda i poniženja grješnika koji nas okružuju neće moći zaprljati naše biće. Međutim, ukoliko smo močvara ili baruština, moguće je da nas bilo šta onečisti i nanese nam neprijatan zadah.

2.    Kritika

Kritika, riječ nastala od grčkog izraza kritike tehne, što znači umijeće prosuđivanja, ima značenje razmatranja, odvajanja i razaznavanja dobrog od onoga što nije dobro. Ukoliko se razmatranje provede na ispravan način, tada se ubraja u najveće tajne uspjeha kako pojedinca, tako i zajednice i postaje činiocem rasta, napretka i pročišćenja pojedinca i društva. Tako razmatranje može otkloniti sve primjese i nanose i iz pojedinaca, i iz zajednice, čime dovodi do pogodnog ozračja za razvoj zdravog i vremenu primjerenog društva.

Imam Sadik, a. s., govorio je: “Najviše volim onu braću koja mi ukažu na moje nedostatke.”  Međutim, kada ovakav stav dospije u ruke bolesnih kao sredstvo, on izgubi svoju pravu vrijednost te dovodi u pitanje i skrnavi čast drugih ljudi.  Ovo pitanje je do te mjere važno da Imam Sadik kaže da ponekad pojedinci koji zapovijedaju dobro i odvraćaju od zla nastoje da pod izgovorom vjere objelodane vlastite slabosti, ali na račun drugih.

Od Imama Sadika, a. s., također se prenosi sljedeće kazivanje: “Čovjek koji se ne oslobodi lahkomislenosti i prenagljenosti i koji se ne odvoji od nefsanskih strasti i nastranosti, koji nije potukao šejtansku vojsku što ga opsjeda i koji se nije našao u zaštiti Božijoj i pod skutima tevhida, te osigurao sebi sposobnost negriješenja prema Bogu, nije dostojan činiti naređivanje dobra ni odvraćanje od zla.”  Hadis sadrži velik broj pouka i poruka koje nam daju do znanja koliko je obaveza i dužnost vjernika značajna i ozbiljna. Ukratko ćemo ukazati na neke od njih.

a) Neophodnost preobrazbe nefsa

U nizu vjerskih propisa i odredaba nalazi se među najvažnijim naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Dakle, svaki čovjek koji vjeruje u Allaha, dž. š., i prihvata poslanstvo Muhammeda, s. a. v. a., obavezan je da u sklopu Poslanikovih ciljeva – što je ustvari predstavlja širenje vjerskih odredaba – preduzeti praktične korake. U načelu, između prihvatanja vjere i zalaganja na njenom širenju postoji racionalna neophodnost uzajamnog potraživanja. Kada neko prihvati vjeru, tj. shvati da je čovjekova sreća upravo u kretanju samo tim pravcem, takav čovjek mora voljeti i željeti sreću svim ostalim ljudima. Željeti sreću drugima nije ništa drugo doli raditi i stizati do lične sreće. Shodno tome, nemoguće je da budemo vjernici, a da se ne pridržavamo vjerskih propisa, među najvažnijim – naređivanja dobra i odvraćanja od zla, ili da nas se ne tiču kur’anski sadržaji i poruke, te vjerski propisi i naredbe. S druge strane, kaže se da, ukoliko sam nisi čist, nemaš pravo druge pozivati na čistotu i Istinu.

Poruka ovih dviju naredbi jeste da preobrazba nefsa i moralna higijena predstavljaju bitne pretpostavke za svakog pojedinca vjernika.

b) Čuvanje granica

S druge strane, rečeno je da je propisano naređivanje dobra, a ne širenje kompleksa i loših utjecaja na druge. Zbog toga Imam i kaže da prilikom naređivanja dobra i odvraćanja od zla ne  treba uključivati lične uspomene. Čovjek ponekad ima gorke uspomene koje se vežu za nekoga i zbog kojih je u stalnom iščekivanju pogodnog trenutka kako bi se mogao osvetiti. Prvom prilikom kada se taj neko “ogriješi o moral” mahinalno mu se zapovijeda izvršavanje dobra i zabranjuje činjenje zla. Da bi spriječio lične obračune i korišćenje vjere kao sredstva osvete i ratovanja protiv vjernika, islam je zabranio unošenje ličnih tegoba i njihovo miješanje sa vjerskim pitanjima. Primjereno planu i programu koji predviđa vjera, čovjek prvo mora sebe očistiti, učiniti sebe iskrenim u nakanama, sebi narediti dobro, pa tek onda početi da se obraća drugima. Dakle, neophodno je da granice budu jasne i da ih se uvijek pridržavamo.

c) Osiguravanje sredstava

Da bi se stiglo do bilo kojeg cilja u vlastitom životu,  sasvim je jasna potreba osiguranje sredstava pomoću kojih će nam se to stizanje omogućiti. Jedan od životnih ciljeva muslimana jeste i naređivanje dobra, te je stoga neophodno osigurati sredstva za stizanje do njega. Jedno od sredstava ove obaveze jeste Božija podrška i zaštita. Ukoliko se čovjek nije uspio svojim trudom i djelom odvojiti od zalutalih, ne nalazi se pod Božijom zaštitom, a kada nije pod Njegovom zaštitom, tumara u tami. Čovjek koji sam nema svjetlosti, nema snage ni da druge osvijetli. Shodno tome ukazujemo na ajet:

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ  

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.   

Dakle, ko nije pod zaštitom Božijom, sam je u mraku, čime postaje očito da nije u stanju drugima biti upućivač.

Najkraće rečeno, postoje ljudi koji su uhvaćeni u mrežu psihičkih kompleksa i kao takvi puno se koriste kritikom upućenom drugima. Takvim postupcima oni se žele riješiti težine tih kompleksa; međutim, upravo zbog te bolesti kompleksi postaju zamršeniji, a psiha mu postaje zaraženija. Takvi ljudi miješaju naređivanje dobra i odvraćanje od zla sa kritikom. To rade tako što svoju kritiku predstavljaju kao upućivanje na dobro i odvraćanje od zla, što u svakom slučaju lično njih upropašćava. Sve na Ovom svijetu ima svoj zakon pa i kritika i naređivanje dobra, pa ispreturanost njihovih zakonitosti obavezno osramoti čovjeka.

3. Podvaljivanje

Još jedan pokazatelj koji otkriva ljude koji pate od osjećanja niže vrijednosti jeste služenje prevarama i podvalama, a ogleda se na polju društvenih odnosa. Takav pojedinac iskrivljuje imena, nedostatke predstavlja u odjeći dušebrižništva, a mahane spominje tako što prenosi tuđe riječi. Međutim, zaboravlja na činjenicu da Ovim svijetom vlada uzročno-posljedični zakon koji nalaže da je nemoguće da plod drveta bude drugačiji od vrste voćke na kojoj se nalazi. Istina ima svoj poseban miris, ima svoje svjetlo, dok je laž ogavna i neugodna mirisa. Nikad se iz lešine neće širiti miris parfema. Nikad se iz ugašena fenjera neće nasmijati zaslijepljujuća svjetlost. Zakon koji vlada u prirodi savršeno je precizan. Četvorougao jeste četvorougao samo u slučaju ukoliko se u milimetar uglovi poklapaju jedni s drugima. Prema tome, varanje je sramoćenje. Dovoljna je jedna podvala da se postigne nečija sramota. Imam Ali, a. s., u jednom hadisu je rekao: “Iskrivljavanje imena i njihovo premetanje dovoljno je da osramoti prevaranta.”

Ukoliko se neko opredijeli za put podvale i prevara, njegovi će napori i prevare biti bezvrijedne i lukavstvo će mu se ''o glavu olupati''.

4.    Nepromišljenost

Još jedna odlika oboljelih od osjećanja niže vrijednosti jeste i neuzimanje u obzir pogodnosti mjesta, vremena, okolnosti, ličnosti ili autoriteta. Imam Ali, a. s., o tome kaže sljedeće: “Pažnja o čistoti djela teža je nego li samo vršenje djela.”   Takvi pojedinci su skrenuli sa pravog puta i izgubili nit čovječnosti. Tamo gdje trebaju jasno reći, oni šute, a gdje trebaju šutjeti, oni pričaju. Na mjestu gdje trebaju ukazati poštovanje, oni se ponašaju neumjesno. Treba, dakle, razmišljati o liječenju.

Način liječenja

Nakon što smo ustanovili bolest i shvatili njene psihičke i društvene posljedice, trebamo se zapitati na koji način se možemo boriti protiv nje i kako je izliječiti. U odgovoru na ovo pitanje ponudili smo nekoliko savjeta koji mogu biti iskorišćeni kao lijek.

a) Prihvatanje činjenice da je bolest prisutna

Prvi korak potreban u liječenju jeste izmirenje sa činjenicom da patimo od neke bolesti. Možda se u ovom koraku krije pola lijeka, a možda čak i više od toga. Psihičkim bolesnicima svojstveno je da neće priznati svoju bolest, a kada uoče razliku između svog ponašanja i ponašanja drugih ljudi, oni prelaze u napad, optužujući druge da su bolesni. Imam Sedžad, a. s., u svojim obraćanjma Uzvišenom Gospodaru daje nam do znanja da trebamo priznati kako su nas grijesi ponizili i kako nam se srce umrtvilo od silnog činjenja zala. Na temelju ove prilike, rečeno je da tevba ustvari znači svijest o svojim grijesima i lošim djelima, što na kraju vodi pokajanju.

U našoj temi pojava je iste prirode, tj. neophodno je prihvatiti činjenicu da smo bolesni i da imamo poteškoću.

b) Prihvatiti činjenicu da je bolest izlječiva

Moguće je da čovjek prihvati činjenicu kako je bolestan, ali da i pored toga izgubi nadu u mogućnost izlječenja. Ovakvim pristupom i najbezazlenija bolest postaje opaka i teška. Poredak u kojem postojimo utemeljen je na načelima koja svakoj bolesti nude lijek. Upravo na toj osnovi bitno je izgraditi u sebi osjećaj kako je moguće postići izlječenje i riješiti se bolesti te nadoknaditi ono što je u razdoblkju trajanja bolesti bilo izgubljeno. S ciljem upoznavanja čovjeka sa ovim sadržajem, Kur'an o njoj govori veoma ozbiljno. Naprimjer, u suri Furkan, kada se kazuje o atributima robova Milostivog, kaže se da oni nisu idolopoklonici, nisu ubice i ne stupaju u nemoralne odnose. Ukoliko neko posjeduje ovakve atribute, bit će stanovnik Vatre, da bi se zatim kazalo:

إِلَّا مَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَالِحًا فَأُوْلَئِكَ يُبَدِّلُ اللَّهُ سَيِّئَاتِهِمْ حَسَنَاتٍ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

Osim onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.   

U ovim ajetima spominju se i bolest i posljedice bolesti, a također se daje do znanja da postoji mogućnost povratka i nadoknađenja izgubljenog. Primjereno iznesenom, Kur'an prihvatanje činjenice da bolest postoji, uz uvjerenje da je izlječiva, smatra jednom vrstom zdravlja, što nam daje nadu i uvjerenje da je čak i nadoknada moguća. Pa zašto ne bi bila moguća kada smo svi svjedoci da se bezbroj puta desilo da drvo koje je do zemlje isječeno i naočigled uništeno, daje  na desetine novih mladica iz preostalog korijena, od kojih se jedna ili više njih veselo uzdižu ka nebu, a mi to s nevjericom posmatramo, čudeći se obnovi života, jer se nismo nadali da se život koji je presječen motornom pilom može ikada obnoviti. Čovjek koji je neuporedivo savršenije biće od drveta, sigurno nije uskraćen ove osobine, koja je dar Stvoritelja, i zasigurno nije izuzet iz ovog pravila i zakona.

c) Prelazak preko beznačajnih stvari

Jedan od puteva izlječenja kompleksa niže vrijednosti jeste prelazak preko beznačajnih stvari, tj. zaboravljanje ili zanemarivatnje sitnica koje nas nerviraju. Trebamo, dakle, vježbati njihovo zaboravljanje. Kad god shvatimo da počinjemo o njima razmišljati, trebamo sebi brzo naći neki posao, kako bi nam se pažnja usmjerila na nešto drugo.

Neki učenjak je rekao: “Jedan općekoristan i uspješan način borbe protiv osjećanja niže vrijednosti jeste da prilikom druženja sa drugima zaboravimo sami sebe. Potrebno je odagnati od sebe pomisao da bi drugi trebali uočiti nas i naše vrline, te u sebi uobličiti osjećanje da nam uopće nije važno šta drugi misle o nama. Moramo izbjeći mogućnost da se na nekom skupu govori o nama ili o bilo čemu što odgovara našem ukusu i uvjerenjima, a umjesto toga, mi trebamo govoriti o drugima i onome što drugi vole.  Sama  činjenica da smo na trenutak zaboravili sebe dovoljna je da ukloni debelu zastor ispred naših očiju pa da možemo ovaj svijet vidjeti u njegovom pravom svjetlu te  u drugima otkriti njihovu ljepotu i dobrotu i pokrenuti jezik u hvaljenju drugih.

Nameće se pitanje: Kako se uzdići i preći preko “sitnica” i na šta se ova riječ uopće odnosi, kako bismo znali šta trebamo zaboraviti.

Za odgovor poslužit ćemo se hadisom Imama Alija, a. s., koji kaže: “Uvećajte i ojačajte svoju ličnost na taj način što ćete zanemarivati niske i bezvrijedne stvari.”  Na taj način ćete svoj ugled učiniti značajnim i vrijednim u društvu. Naime, ukoliko se želi postići zanemarivanje sitnica ne treba razmišljati o njima, već o svojoj veličini i vrijednosti. Ukoliko čovjek prepozna samog sebe i shvati svoju stvarnu vrijednost, nikad neće dopustiti da tu veličinu i vrijednost ugrozi sitnim i bezvrijednim stvarima. Drugim riječima, samosvjestan čovjek nikad neće dati prednost razmišljanju i razbijanju glave o nečemu nepovoljnom i bezvrijednom, nečemu što nema nekakvu vrijednost nad razmišljanjem o onome što je vrijedno i korisno. Toliko u našim životima imamo korisnih i vrijednih stvari da bezvrijedne i beskorisne jednostavno ne mogu doći na red. U skladu sa islamskim pogledom na svijet jedan od načina liječenja osjećanja niže vrijednosti jeste nerazmišljanje o bezvrijednim pojavama koje su štetne za ono vrijedno u našim životima.

Psiholozi dijele ljude na različite skupine u zavisnosti od toga kako reaguju na različite poteškoće. Naprimjer, jedna skupina prilikom suočenja sa neprijatnostima veoma brzo gubi kontrolu iz ruku i predaju se neprilikama, čime njezini pripadnici samim sebi priređuju nepotrebne probleme. Druga skupina su oni koji u takvim okolnostima ostaju pribrani i djelatno, razmišljajući, traže rješenje kojim će se moći sačuvati od moguće štete. Stoga Kur'an i kaže da je strpljenje jedno od svojstava koje krasi vjernike, strpljenje, koje je temelj svih vrlina.

وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاء والضَّرَّاء وَحِينَ الْبَأْسِ أُولَـئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا وَأُولَـئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ

Naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.

Imam Ali, a. s., jednom rečenicom nudi sva rješenja. Riječ je o ponavljanju i uvježbanju teških poslova i obaveza koje čovjeku daju do znanja do koje mjere je kreativan i posjeduje talenat. Kada sebe prepozna u pravom sjaju nikad više neće dozvoliti da se bavi sitnicama ili da se prepusti osjećanju niže vrijednosti. Naprotiv, postat će uspješna, samopouzdana i sretna ličnost.

Imam Ali, a. s., rekao je: “Teškim poslovima postižu se uzvišeni stepeni i vječna udobnost.”

Veliki je broj slijepih, bolesnih i prikraćenih ljudi u današnjem svijetu koji se nisu obazirali na svoje nedostatke, već su uz potpunu nadu u uspjeh krenuli naprijed i poletno, korak po korak, strpljivo se krećući, stigli do visokih mjesta i vrijednosti tako da su njihovi nedostaci jednostavno zasjenjeni uspjehom onoga šta su postigli drugom, korisnom stranom sebe. Čovjek posjeduje obdarenosti od kojih svaka posebno ima visoko mjesto i veliku vrijednost, a svi su pokazatelji čovjekovih moći. Upravo zbog toga čovjek, ukoliko na jednom polju nije obdaren, ne treba sebe smatrati izgubljenim zato što ima i drugih talenata koje treba iskoristiti. Ima puno ljudi koji su postigli velike uspjehe, i to iznenada, kada nisu imali ni najmanje nade za takvo šta.

Svjetlost nade

Za vjernika pojmovi kao što je beznađe, pesimizam, bezizlazno stanje i osjećanje niže vrijednosti ustvari nemaju nikakva smisla, zato što se nalaze ispod neiscrpnog izvora moći. Allah Uzvišeni, od jedne djevojke, koja je sirota i pored toga izložena mržnji i zavidnosti zavidnih, Merjeme, a. s., stvara čovjeka koji je veliki znak Božiji na Ovom svijetu. Ovo stvaranje i ova pomoć najbolji su pokazatelji da je On uvijek Živ, uvijek Prisutan, uvijek Moćan i Milostiv i da je uvijek Gospodar svjetova, Beskonačan i Vječan. On čuje pozive u pomoć. Pa kad je tako, okrenimo se Njemu, recimo Mu šta nam treba, povjerimo Mu se! Od Njega pomoć uzmimo! Imam Ali, a. s., kaže:

“Bože, dovoljno mi je znanje da jesi moj odgajatelj da bih Te slavio i veličao, i najveći ponos mi je da Tebi budem rob.” Ovaj kratki odjeljak dovoljan je podsticaj da se otvore svi slijepi putevi i da se riješe sva beznađa. Dovoljno je jak da nam otvori bezgranična obzorja nade i dā volje za veliko zalaganje i trud. Ukoliko čovjek osjeća da je pod nadzorom, pažnjom i odgojem Milostivog i apsolutno Mudrog – kakav se to ponos i oholost mogu mjeriti i biti veći od ovog osjećanja. Kakav se uopće ponos može mjeriti s njim? Kada čovjek postane izravno i neposredno učenik apsolutno Mudrog, zaista se to osjećanje ne može ničim opisati. Robovanje Uzvišenom Gospodaru također dovodi do osjećanja da čovjek, shvativši pred kakvom Moći se nalazi, nije spreman ni za trenutak prekinuti to stanje. Obraćamo se Onome u Čijoj moći se sve stvoreno nalazi, sva veličina Svemira i sva zamršenost stvorenog i sve zakonitosti i uzvišenosti, sve je to nastalo samo jednim znakom koji kaže: 'Budi!' A da bi se uništile sve sile koje su stvorene, također nema potrebe za nečim većim od spomenutog 'Budi!'. Zar postoji veći ponos od toga da budeš blizak i da voliš Onoga koji posjeduje takvu moć.” 

Upravo ovaj kratki odjeljak, u kojem se Ali, a. s., obraća Uzvišenom, dovoljan je svakom razumnom čovjeku da mu otvori obzore nade i osvijetli vidike života, a s druge strane da zatvori vrata svim beznađima i zlim slutnjama. Za čovjeka koji je oslonjen na Boga ne postoji osjećanje beznađa, niti u njegovom rječniku postoje riječi pesimizam, apatija i sl. Takva bi razmišljanja podrazumijevala ograničenost, a vjera u Boga znači vjeru u moć koja je neograničena i beskonačna. Ukoliko bi čovjek u isto vrijeme osjećao vjeru u Boga i beznađe, onda bi on uspio okupiti na jednom mjestu dvije potpuno suprotne krajnosti. Ukoliko bi se takvo šta nama dogodilo, trebamo prihvatiti činjenicu da nam je vjera u Boga uzdrmana i da je oslabila, te da se trebamo ozbiljno potruditi da je dubokim razmišljanjima ojačamo i očvrsnemo, tako da prilikom susreta sa životnim poteškoćama naš iman ostane nepokolebljiv i da ne osjeti ni najmanje nepoželjne promjene.

Vječna poslanička poruka predočena je u sljedećem ajetu:

وَمَا لَنَا أَلاَّ نَتَوَكَّلَ عَلَى اللّهِ وَقَدْ هَدَانَا سُبُلَنَا

Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? 

Potrebno je da ostanemo strpljivi na sva neprijateljska uznemiravanja i napade da bismo odoljeli njihovoj sili.