Prepreke razumijevanju Kur'ana
Učač Kur'ana koji ga želi što bolje i ispravnije razumijevati mora nastojati da, osim promišljanja nad značenjima kur'anskih ajeta, izbjegne sve što će mu predstavljati smetnju u razumijevanju Kur'ana. Postoji više prepreka za ispravno razumijevanje Kur'ana i promišljanje nad njim, a mi ćemo ovdje spomenuti samo neke.
Često ljudi poklanjaju previše pažnje tedžvidu, odnosno izgovoru nekih arapskih glasova, i nastoje što melodičnije učiti Kur'an, što ih onda posve okupira tako da više uopće ne obraćaju pažnju na smisao onoga što uče, a kamoli da učeći nastoje promišljati i dušom doživljavati kur'anske ajete.
Također, neka ružna svojstva srca imaju velikog utjecaja na ljudsku svijest, tako da se čovjek onda nije u stanju poimati Kur'an. U samom Kur'anu imamo ukaz na to: ...oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog. Dakle, jasno je kazano da Bog pečati srca onih koji su oholi, koji druge gledaju s nipodaštavanjem i onih koji su skloni činiti drugima nasilje i gaziti njihova prava, te ovi stoga nisu više u stanju doživjeti i razumijeti Riječ Božiju. Sjetimo se i mnogih drugih ajeta u kojima se kaže da ljudski grijesi odvraćaju čovjeka od Boga. I doista, grijesi čine da srce potamni i da se u njemu više ne može odražavati Riječ Božija.
Sljedeća bitna prepreka ispravnom razumijevanju Kur'ana jeste pogrešan pristup vjeri, tvrdoglavost i fanatičnost u ispoljavanju svojih vjerskih stavova odnosno stavova koje su im drugi nametnuli kao jedine ispravne. Nerijetko takvi učeći Kur'an osjete kako pojedini ajeti jasno govore ono što se ne slaže sa njihovim stavovima, ali pređu preko toga i ne dopuštaju da ih čak niti kur'anski ajeti pokolebaju u njihovoj odanosti stavovima koje zastupaju. Sve dok se ne oslobode svoje fanatičnosti, ovakvi nisu u stanju ispravno razumijevati Kur'an.
Ono što naročito priječi ispravno poimanje Kur'ana jeste stav kako kur'anske ajete treba razumijevati isključivo doslovno. Oni koji smatraju kako se Kur'an ne može tumačiti tražeći prenesene smislove i alegorije nisu u stanju ispravno razumijevati Riječ Božiju.
Zaista će se u duši i srcu onoga ko Kur'an razumijeva na pravi način, promišlja njegove ajete i zadubljuje se u njihove smislove, manifestirati kur'anske zbilje i njegova spoznaja će uznapredovati. On će se napiti iz vrča zbilje i postat će opijen osvjedočenjem. Njegov doživljaj Kur'ana postat će poseban i on će imati osjećaj kao da se svaki kur'anski ajet obraća upravo njemu, kao da je objavljen upravo radi njega i tiče se baš njega. Učeći Kur'an, prolazit će kroz različita duhovna stanja, zavisno od sadržaja pojedinih ajeta, pa će, tako, nekad osjećati radost i ushićenje, nekad tugu, nekad će ga obuzimati strah, nekad će preovladavati nada ili osjećaj pouzdanja u Boga, zadovoljstva Njime itd. To će ga voditi tome da na svaki ajet, u skladu sa stanjem koje budi u njegovom srcu, odgovori traženjem oprosta, dovom, slavljenjem i veličanjem Boga, zahvaljivanjem Njemu... Kad određeni ajeti, naprimjer, izazovu u njemu osjećaj straha od Božije kazne, on će potražiti utočište kod Boga, a kad neki ajeti u njemu potaknu nadu, on će zamoliti Gospodara da ga učini sličnim njegovim prvacima i onima kojima je On zadovoljan.
Kad uspije ostvariti takvo duhovno stanje, učač Kur'ana će dok uči Knjigu Božiju imati osjećaj da se Svevišnji ustvari obraća njemu. Stoga će osjećati posebu skrušenost, poniznost i sram pred Gospodarom, te će ušima svoga srca slušati i poimati kur'anske ajete. Bude li zahvalan na toj blagodati i bude li je znao primiti na pravi način, Bog će još više uvećati Svoju blagodat prema njemu, te će shvatiti na što se aludira u predaji koja se prenosi od Imama Sadika, mir s njime, koji je rekao: „Bog se kroz Riječ Njegovu pokazuje Svojim robovima, ali Ga oni ne vide.“ Učač Kur'ana će tad potpuno zaboraviti na svoje učenje, zaboravit će ustvari na vlastito bitisanje, i bit će potpuno usredsređen na Onoga ko mu se u tim trenucima obraća.
Propisi i pravila dove
Kako nam razum i predaje govore, dova ima svoje propise i pravila. Ovdje ćemo kazati ponešto o tome, iako je prije svega bitno reći nešto o samoj zbilji dove.
Dova ustvari znači skrušeno i ponizno obraćanje Bogu. Iz toga možemo zaključiti da dova znači iskanje i moljenje, što prvenstveno podrazumijeva srčani čin. Jer, dova koja nije potekla iz srca na jezik već je samo jezički izričaj i nije ustvari dova.
Dalje, dova znači ponizno i potrebito obraćanje, a ne bilo kakvo traženje, tako da ono iskanje od Boga koje nije praćeno poniznošću i skrušenošću ne može biti smatrano dovom.
Traženje i moljenje mora biti praćeno nadom, što znači da je nada u uslišanje nužan preduvjet valjanosti dove. Stoga će istinska dova uvijek biti praćena nadom i onaj ko je upućuje ne smije sumnjati u njeno uslišanje. Da bi se udovoljilo nekoj želji, onaj ko treba udovoljiti mora poznavati potrebe i stanje onoga ko moli, a i biti u stanju da mu ispuni želju. Zato onaj ko upućuje dovu mora postojano vjerovati u Božije sveznanje i Njegovu moć i sposobnost da odgovori na svaku našu potrebu.
Valjano je samo ono traženje koje znači stvarnu korist i dobro za onoga ko traži. A čovjek nije uvijek u stanju odrediti šta je ustvari dobro, a šta loše po njega, kako nam kazuje i kur'anski ajet: Čovjek i proklinje i blagosilje; čovjek je doista nagao! Dakle, čovjek ponekad želi dobro za sebe (ili barem misli da je nešto dobro za njega), a katkad želi zlo drugima. Jasno je, znači, da onaj ko upućuje dovu njome smije iskati samo dobro, a nipošto kakvo zlo po bilo koga.
Ukoliko na dovu ne bude odgovoreno, ne smije se gubiti nadu niti sumnjati u Božije obećanje da On odgovara onima koji Mu se obrate. Naime, treba biti svjestan toga da mi počesto tražimo nešto što je ustvari loše po nas (misleći da je to dobro), ali Božije sveznanje zna da je u onome što smo tražili ustvari zlo po nas te nam dova stoga i nije uslišana. Umjesto toga Svevišnji nam ukaže neko drugo dobro kojeg počesto nismo ni svjesni.
I zaista, u tome se krije odgovor zašto katkad ne bivaju uslišane dove dobrih i Bogu bliskih ljudi. Naime, Bog prema onima kojima je On zadovoljan pokazuje beskrajnu milost, te stoga ne uslišava neke njihove dove budući da zna da bi to ustvari bilo loše po same oni koji ih upućuju. To je slično primjeru hazreti Hidra, a. s., koji je ubio sina čestitih roditelja, što je njima u tom trenutku izgledalo kao golema nesreća, ali je ustvari značilo sprečavanje kudikamo gore nesreće i jada po njih u budućnosti. Ukoliko bi ti roditelji tad molili da njihov sin preživi, zar udovoljiti takvoj dovi ne bi značilo udovoljiti im u onome što je loše po njih i dati im ono što će biti razlogom njihovog stradanja i na ovom i na onom svijetu?! Umjesto da im takvoj dovi bude udovoljeno, prava milost za njih bila je u tome da im se rodi drugi sin koji će izrasti u čestitog, valjanog i pobožnog mladića.
Uostalom, i među ljudima se često dešava da neko traženje bude odbijeno radi milostivosti i znanja onoga od koga se traži. Naprimjer, zatraži li dijete od roditelja nešto što je zasigurno štetno i opasno za njega, ali on to ne zna i sviđa mu se, hoće li mu roditelj udovoljiti? Naravno da neće! A ukoliko mu udovolji, svi pametni ljudi će ga osuditi i reći da je nemaran prema vlastitom djetetu.
I čovjek je nekad u svojim traženjima od Boga poput djeteta. Traži nešto što je ustvari loše po njega, ali misli da je u tome njegova sreća i dobro. Naprimjer, traži da stekne veliki imetak i misli da je u tome dobro. Bog, međutim, u svome beskonačnom znanju u tančine poznaje svakog Njegovog roba i zna da bi davanje velikog imetka nekim ljudima značilo ustvari njihovo udaljavanje od Boga i vjere, a može li biti veće nesreće i stradanja od toga. On, stoga, takvome iz Svoje milosti neće odgovoriti na njegovo traženje. Odnosno, Gospodar katkad svojim neuslišavanjem dove ustvari odgovara na dovu Svog roba, što nam je potvrđeno i predajama. Štaviše, u nekim predajama se kaže da Bog čovjeka katkad „podržava“ u činjenju malog grijeha, kako bi ga spriječio da se umjesto toga oda nekom velikom grijehu.
Uglavnom, sve ono što Bog daje Svom robu uvijek je radi dobra samoga roba, makar nama ponekad ne izgleda da je tako. Božije znanje, međutim, je beskonačno i On je taj ko poznaje budućnost i zna da li bi udovoljenje nekoj našoj dovi značilo istinsko dobro ili bi, pak, bilo loše po nas.
Moguće da se ovakvo objašnjenje nekima učini neprihvatljivim i da se upitaju: Ako je tako, čemu onda uopće upućivati dove? Kao odgovor treba reći: zahvaljujući dovi Bog katkad promijeni čovjekovu sudbinu i umjesto onoga što je ovaj svojim djelima zaslužio, da mu neko dobro kojeg ovaj možda odmah i nije svjestan. Naravno, to je samo jedna od brojnih koristi od dove, ali na ovom mjestu nećemo o tome dalje raspravljati.
Kako upućivati dovu?
Dova, kako smo već rekli, ima svoje propise i pravila, a mi ćemo ovdje spomenuti neke od tih propisa na temelju onoga što srećemo u predajama.
Jedan od propisa dove jeste da se onaj ko ju upućuje u pogledu njenog udovoljenja pouzda isključivo u Boga i da ne očekuje da bilo ko drugi udovolji njegovoj potrebi, kao što je u Kur'anu Časnom kazano: Njemu se molite sa nadom i strahom. Allah je doista blizu onih koji dobra djela čine, a navest ćemo i neke predaje koje govore o ovome:
U Kafiju i drugim vjerodostojnim zbirkama hadisa srećemo predaju u kojoj Imam Sadik, mir s njime, prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao kako je Svevišnji kazao jednom od Božijih poslanika: „Kunem se Svojom čašću i veličinom, učinit ću beznadnim svakoga ko bude polagao nade u druge pored Mene Odjenut ću takvoga u odjeću poniženja, protjerat ću ga iz Svoje blizine i učinit ću da bude daleko od Mene. Zar priliči da on polaže nade u drugoga, a zna da je rješenje svake teškoće u Mojoj ruci?! Zar priliči da veže srce za drugoga, da kuca na tuđa vrata, a ključ svakih zatvorenih vrata je u Mojoj ruci i samo su Moja vrata uvijek i za svakoga otvorena! Zar je moguće da neko u nesreći polaže nade u Mene, a da ga Ja iznevjerim?! Zar je moguće da se neko zarad svojih poslova okrene Meni, a da Ja ne svedem njegove poslove i ne odriješim njegov čvor?! Šta je to sa Mojim robovima?! Sve njihove želje čuvam kod Sebe, kako bih im udovoljio ako to oni od Mene zaištu; ispunio Sam nebesa melekima, koji me ne prestaju slaviti i hvaliti, i naredio Sam im da nikad ne navuku zastor između Mene i Moga roba i da nikad ne zatvaraju Moja vrata pred njima. Ali, kao da Moji robovi ne vjeruju u Moje obećanje! Zar rob Moj koga snađe kakva nesreća ne zna da osim Mene tu nesreću niko ne može otkloniti?! Zar on misli da Ja Koji Sam mu bez da mi je tražio ukazao svakojake blagodati neću udovoljiti zatraži li nešto od Mene?! Zar se Moji robovi ne plaše i ne srame tražiti nešto od drugih pored Mene?! Zar ne znaju da ukoliko svi na nebesima i zemlji zatraže od Mene šta god žele, pa im Ja svima udovoljim, to nimalo neće umanjiti Moje bogatstvo?! Pa jao, zato, onima koji ne polažu nade u Moju moć, Moju milost, Moju darežljivost i Moju susretljivost, jer takvi su pogazili Moju naredbu i ne ispunjavaju Moje pravo kod njih!“
U jednom drugom kudsi-hadisu kaže se: „Ja sam Svome robu onakav kakvim Me on zamišlja, pa zato neka Moj rob ne misli osim dobro o Meni!“
Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.a., rekao:„Dozivajte Boga sa uvjerenjem da će vam biti udovoljeno i tražite od njega ono što trebate.“
Prenosi se, također, da je Imam Sadik, mir s njime, rekao:„Kad se faraon davio i zatražio od Musaa, a.s., da mu pomogne, Musa, a.s., je to odbio, pa mu je objavljeno: 'O Musa, ti mu nisi pomogao jer on nije tvoje stvorenje, ali da je od Mene zatražio pomoć, Ja bih mu doista i pomogao, jer ja sam i Njegov stvoritelj.'“
U jednoj predaji kaže se kako će na Danu sudnjem, pošto bude sveden svačiji račun, posebnim melekima biti naređeno da u Vatru odvedu one čija su loša djela bila teža od dobrih. Meleki će ih povesti prema Džehennemu, a tad će se jedan od takvih okrenuti i pogledati Stvoritelja. Bog, čije je znanje o svakome veće nego znanje dotičnog o samome sebi, upitat će ga: „Zašto si se osvrnuo na Mene?“, pa će ovaj odgovoriti: „O Bože moj, nisam očekivao da Ti ovako postupiš prema meni!“ Svevišnji će tad kazati: „O meleki Moji, tako mi Moje časti, nikad za života ovaj nije pomislio dobro o Meni, ali zbog ovoga što je sad kazao uvedite ga u Džennet!“
Doista, iz predaja možemo zaključiti da će Bog dobrim odgovoriti svakome ko o Njemu misli dobro. Međutim, neki su nasjeli na šejtansku zamku, pa tvrde kako je za vjernika dovoljno da „ima lijepo mišljenje o Bogu“. Svakako da je takav stav opasna zamka i nipošto ne treba misliti kako nas to što o Bogu mislimo samo dobro oslobađa dužnosti i obaveza koje vjera pred nas postavlja. Uostalom, ako bi bilo tako, zašto se onda oni koji tvrde da je to dovoljno ne oslone posve na Boga i ne prestanu raditi kako bi zaradili svoju opskrbu, jer On je obećao da će svakome dati njegovu nafaku?! Uostalom, da im rođeni otac obeća da će ih izdržavati i zatraži od njih da prestanu raditi, oni bi ga poslušali. A zar je Stvoritelj, Milostivi i Samilosni, manje vrijedan povjerenja od njihovih očeva?! Šta hoću kazati? Hoću reći da se ovi na svoje dobro mišljenje o Bogu ne oslanjaju kad se radi o njihovim dunjalučkim poslovima, ali zato to koriste kao izgovor kako bi sebe oslobodili bilo kakvih obaveza prema vjeri i kako bi opravdali svoje neizvršavanje vjerskih dužnosti.
Bitan propis dove jeste i to da se onaj ko upućuje dovu mora čuvati grijeha, posebno nasilja prema drugima, kršenja tuđih prava i stjecanja zarade haram načinima. On nipošto ne bi smio vrijeđati prava i čast drugih ljudi ukoliko očekuje da njegovim dovama bude udovoljeno. Navedimo s tim u vezi nekoliko predaja:
U jednom kudsi-hadisu kaže se: „Od tebe dova, a od Mene udovoljenje, jer Ja neću uskratiti udovoljenje dove nikome osim onome ko se hrani haramom.“
Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se:„Ko god želi da njegovoj dovi bude udovoljeno, na njemu je da svoj imetak i svoju zaradu učini halalom i čistom. On se mora kloniti svake prevare i haram zarade.“
U Božijim savjetima Isau, a.s., kaže se:„Kaži silnicima među sinovima Izraelovim: 'Ne dozivajte Me dok se hranite haramom i klanjate se drugima pored Mene. Zakleo sam se da ću odgovoriti onome ko Me doziva, ali Moj odgovor onima koji se hrane haramom i pripisuju Mi druga nije ništa drugo nego prokletstvo na takve.'“
Poslanik, s.a.v.a., kaže da mu je Svevišnji rekao:„Upozori svoj ummet da ne trebaju ići u džamije, klanjati Mi se i upućivati Mi dove ukoli čine nasilje drugima. Jer, ukoliko čine nasilje drugima i krše tuđa prava, Moj odgovor na njihov namaz i dove bit će samo zazivanje prokletstva na njih.“
Poslanik islama, s.a.v.a., kazao je: „Onaj ko se obraća Bogu, a čini loša djela je poput onoga koji nišani lukom u kome nema strijele.“
Od Imama Sadika, mir s njime, prenosi se:„Bog ne uslišava dovu koja dolazi od zaspalog i nemarnog srca. Okrenite, zato, svoja srca ka Njemu i dozivajte Ga svjesnih i budnih srca, pa onda očekujte da vaše dove budu uslišane.“
U jednoj predaji se kaže:„Dove četverice neće biti uslišane: dova onoga koji sjedi u kući umjesto da radi i zarađuje svoju opskrbu, pa od Boga moli da ga On opskrbi; dova onoga koji želi zlo svome supružniku; dova onoga kome je Bog dao imetak, pa ga je on uludo proćerdao; dova onoga ko je drugome dao zajam bez svjedoka i ikakve potvrde, pa mu ovaj odbija vratiti, a on moli Boga da mu njegov novac bude vraćen.“
Postoji i hadis u kome se kaže:„Ne uslišava se dova onoga ko ište zlo za svog susjeda ili bližnjega niti onoga ko traži nešto što je haram.“
Zapovjednik vjernika, mir s njime, rekao je:„Ne ištite nikad od Boga ono što je nemoguće niti ono što je haram.“
Kazali smo, dakle, ponešto o onome što priječi uslišenje dove, a sad kažimo nešto i o onome što pomaže da naše dove budu uslišane.
Plakati u strahu od Boga i kajući se za svoje grijehe izuzetno je važan znak iskrene vjere u Boga i bitno doprinosi da dovi bude udovoljeno. Navedimo neke predaje koje o tome govore:
U jednoj predaji kaže se: „Između Dženneta i Džehennema postoji pregrada preko koje ne može preći niko osim onoga ko je plakao u strahu od Boga.“
Od Poslanika, s.a.v.a., se prenosi:„Svevišnji se zakleo Svojom čašću: 'Doista, Moji robovi nisu svjesni vrijednosti plača i ne znaju kakvu nagradu sam pripremio onima koji plaču u strahu od Mene. Pripremio sam za takve dvore u Mojoj blizini, a neki od njih će u tim dvorima sami stanovati.“
A u jednoj predaji je rečeno:„Na Danu sudnjem neće biti oka koje neće plakati, izuzev oka koje je u strahu od Boga plakalo na ovom svijetu. Nema onog ko zaplače u strahu od Boga, a da Bog ne zabrani Vatri sve dijelove njegovog tijela. Nema lica iz koje se slijevala suza u strahu od Boga, a da ga On neće zaštititi od svakog straha. Nema ničeg težeg od suze prolivene u strahu od Boga, jer kap takve suze gasi more srdžbe Božije.“
I mnogo je još drugih predaja koje govore o vrijednostima pokajničkog plača u strahu od Boga.
Naredni propis u pogledu dove jeste obaveza hvaljenja i veličanja Boga prilikom upućivanja dove. Pri dovi je uputno dozivati Boga onim Njegovim svojstvima odnosno Imenima koja imaju veze sa našom dovom odnosno potrebom. Treba se sjetiti njegovih blagodati i zahvaliti Gospodaru na njima. Naravno, moramo se sjetiti i vlastitih grijeha i zatražiti oprosta zbog njih.
Poželjno je da onaj ko upućuje dovu razmišlja o sadržaju svoje dove, da ne žuri sa njom, i da dovu, po mogućnosti, ponovi tri puta.
Također, lijepo je dovu učiti u osami, sklonjen od ljudi, jer tako ćemo lakše izbjeći svako licemjerstvo kod sebe. I u predaji je, uostalom, rečeno:„Jedna dova u osami jednaka je sedamdeset dova u javnosti.“
U nekim situacijama, opet, bolje je skupno učiti dovu, a najbolje je tada da to obavlja četrdeset osoba, ili makar četiri osobe od kojih će svaka dovu ponoviti deset puta, a ukoliko ni to nije moguće, onda jedna osoba treba dovu ponoviti četrdeset puta.
Propis dove jeste i da ona bude upućivana poniznog srca i skrušenog tijela te da bude izrečena krajnje poniznim i molećivim glasom. Bog Svevišnji rekao je Isau, a.s., sljedeće:„O Isa, dozivaj Me onako kako Me doziva davljenik koji ne vidi drugog utočišta osim Mene; dozivaj Me slomljenog srca, u osami. Mnogo Me se sjećaj, jer Ja volim kad Mi se obraćaš ponizno i molećivo. Sjećaj Me se budnog, a ne nemarnog srca. Ja volim čuti kako Me dozivaš plačnim i tugaljivim glasom.“
Prenosi se, također, da je Svevišnji Musau, a.s., kazao ovako: „O Musa, kad Me dozivaš, dozivaj Me u strahu i drhteći; spuštaj svoje lice uplašeno u prašinu i spusti svoju glavu na sedždu. Išti od Mene skrušeno i sa strahom, usmrti svoje srce zebnjom, okreni Mi se bojažljivo i uplašeno poput onoga
ko se skriva od svog neprijatelja, pa traži utočište i pomoć. Vapi preda Mnom zbog svojih grijeha i traži pomoć od Mene, jer Ja sam najbolji pomagač i utočište Svojim robovima.“
Bitan propis dove jeste i donošenje salavata na Muhammeda, s.a.v.a., i njegovu Čistu porodicu na početku i na kraju dove. O tome nam govore brojne predaje:
Prenosi se:„Nema vrijednijeg djela nego što je donijeti salavat na Muhammeda, s.a.v.a.s., i njegovu porodicu.“
Od Imama Sadika, mir s njime, prenosi se:„Daleko je od uslišanja dova u kojoj nema salavata na Muhammeda, s.a.v.a.s., i njegov Ehli-bejt.“
Od njeg se također prenosi: „Ko god ima neku potrebu kod Boga, svoju dovu mora započeti salavatom na Muhammeda, s.a.v.a.s., i njegovu porodicu, iznijeti svoju potrebu, a onda dovu završiti salavatom. Jer, zazivanje blagoslova na Poslanika, s.a.v.a., i njegovu porodicu zasigurno biva prihvaćeno, a Bog je isuviše milostiv i milosrdan da bi prihvatio ono što je na početku i na kraju dove, a odbio ono što je u njenoj sredini.“
Naravno, kao i svaki drugi ibadet, donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.a., i njegovu porodicu ima svoje duboke smislove, a mi ćemo spomenuti samo one svima lahko shvatljive. Naime, donošenjem salavata podsjećamo se na to kakav stupanj Muhammed, s.a.v.a., i njegov Ehli-bejt uživaju kod Svevišnjeg, jer oni su jedini (pored šehida) koji će na Danu sudnjem kod Boga moći posredovati za nas. Ustvari, njih moramo voljeti više nego same sebe, a da je tako najbolje ćemo pokazati sljedeći ih i čineći ono što su i oni činili, a kloneći se onoga čega su se oni klonili.
Naredno što je u vezi s dovom bitno znati jeste da moramo nastojati zahvaljivati Bogu i učiti dove u vrijeme kad smo zadovoljni svojim prilikama, kad nam je opskrba dobra i zdravlje nas služi. Jer, nije lijepo sjećati se Boga samo onda kad se nađemo u kakvoj nevolji, kad smo bolesni ili u finansijskim problemima.
Dok učimo dovu, ono što ištemo za sebe trebali bismo iskati i za druge, jer našoj dovi će sigurno mnogo prije biti udovoljeno ukoliko se klonimo sebičnosti. Štaviše, bolje je u dovi ostale vjernike staviti ispred sebe, pa prvo moliti od Boga dobro za njih, a tek onda spomenuti svoju potrebu. Pritom, svakako, moramo biti iskreni i doista moliti za dobro drugih, jer Boga, naravno, ne možemo prevariti i On dobro zna šta je u našim srcima.
Pri učenju dove ruke treba ispružiti i podići ih. Prenosi se da je tako činio i Božiji Poslanik, s.a.v.a., a na taj naćin izražavamo svoju poniznost i potrebitost pred Gospodarom.
Imam Sadik, mir s njime, o načinu kako se uči dova rekao je:„Kad se utječete Bogu okrenite se prema Kibli tako da vam i ruke budu ispružene prema Kibli. Kad molite Boga za svoju opskrbu podignite ruke i raširite prste. Dok molite, držite ruke podignute u visini glave.“
Podići ruke treba bilo da se dova čini sjedeći ili stojeći. Međutim, katkad je dovu najbolje upućivati dok smo na sedždi, pa ćemo zato ukratko kazati ponešto i o sedždi.
Naime, sedžda je i izvanjski posmatrano čovjekovo najponiznije stanje pred Stvoriteljem i ono označava potpuno prepuštanje čovjeka Bogu. Kako je u predaji kazano:„Čovjek je najbliži Bogu dok je na sedždi.“
Poslanik, s.a.v.a., preporučuje činjenje dugih sedždi. U predajama se prenosi da je Imam Sadik, mir s njime, znao na sedždi po hiljadu puta izgovoriti la ilahe ilallah. Za Imama Kazima, mir s njime, prenosi se da bi katkad od izlaska sunca do podne-namaza znao biti na sedždi. Dok sam studirao u Nedžefu pitao sam jednom prilikom svog poštovanog učitelja, jednog od najvećih arifa i alima našeg doba, da mi preporuči nešto što će me pomoći u mom duhovnom napretku i pozitivno utjecati na moje srce, pa mi je preporučio dvije stvari. Prva je bila da činim duge sedžde na kojima ću izgovarati: la ilahi ila ente subhaneke inne kuntu minel-zalimin (Nema boga osim Tebe, slavljen Ti si, doista sam ja onaj ko je prema sebi nasilje učinio). Na taj način priznajemo da smo robovi vlastitog jastva i strasti i da se, nažalost, ponašamo nemarno prema Bogu Jedinome te time činimo nepravdu i nasilje prema samima sebi. Prenio sam ovaj savjet svojim prijateljima, pa su oni na sedždi po stotinu, neki i po hiljadu puta ponavljali ove riječi, što je imalo velikog učinka na njihov duhovni napredak.
Pri učenju dove lijepo je na ruci imati prsten sa kamenom firuzom (naravno, nipošto zlatni), jer u jednom kudsi-hadisu Svevišnji kaže: „Stid bi Me bilo ostaviti bez nade ispruženu ruku na kojoj je kamen firuz.“ U jednoj predaji od Imama Sadika, mir s njime, kaže se:„Bogu je ruka koje je pružena pred njim, a na kojoj je kamen firuz draža od svake druge ruke.“
Uostalom, nositi takav prsten na ruci je sunnet, pa kad smo već ogrezli u grijesima i uglavnom nemarni, lijepo je barem u svakom trenutku ispunjavati sunnet nošenja prstena.
Onaj ko se Bogu obraća dovom ne bi smio smetnuti s uma da prije dove udijeli sadaku. U predaji se kaže:„Udijelite sadaku, a onda od Boga ištite opskrbu za sebe.“
Postoje i vremena koja su najprikladnija za upućivanje dove. Tako se od Imama Bakira, mir s njime, prenosi:„U džumanskoj noći (dakle noć uoči petka), od akšama do svitanja, Svevišnji doziva s Arša robove Svoje: 'Ime li roba vjernika koji bi prije nego što zora svane zatražio oprosta, pa da mu oprostim; ima li nekoga da zatraži štogod od Mene, pa da mu udovoljim!'“
Poslanik, s.a.v.a., rekao je: „Petak je prvak dana i najdraži Bogu među danima, petak je čak bolji i od ramazanskog ili kurbanskog bajrama! U petku postoji trenutak u kome Bog udovolji čovjeku sve što zatraži ukoliko je to halal stvar. U tom danu postoje dva posebno vrijedna trenutka: onaj kad se završi učenje hutbe i ljudi se redaju u safove i posljednji sat tog dana.“
Također, vrijeme između podnevskog i ikindijskog namaza srijedom posebno je prikladno za dovu, naročito za dovu protiv neprijatelja. Također, lijepo je dovu upućivati u posljednjoj trećini noći, dakle prije svitanja. Poslanik, s.a.v.a., rekao je:„Krajem svake noći Bog kaže robovima Svojim: 'Ima li onoga ko ište nešto od Mene, pa da mu udovoljim? Ima li onoga ko ima neku potrebu, pa da mu je otklonim? Ima li onoga ko čini tevbu, pa da prihvatim njegovo pokajanje?'“
U jednoj predaji se, opet, kaže: „Onome ko prespava zadnji dio noći i svitanje šejtan napuni uši prljavštinom.“
Naravno, naprijed rečeno bili bi izvanjski propisi dove, ali ono što je za valjanu dovu svakako najvažnije jeste ispoštovati njene unutarnje propise. Najvažniji takav propis jeste pristupiti dovi za punom sviješću o tome da je samo Bog Onaj ko nam može darovati svako dobro i izbaviti nas iz svakog zla. Bitno je u sebi razvijati svijest o tome da je sve stvoreno ništavno naspram boga i da je jedino istinski vrijedno što možemo tražiti Njegovo zadovoljstvo. Naravno, nama na niskom nivou duhovnog napretka to je veoma teško ostvariti u svojim dušama i mi se Gospodaru obraćamo sa nekim našim ovosvjetskim potrebama, ali bismo pri tome makar morali istovremeno moliti ga i za Njegovo zadovoljstvo nama i tražiti da nam omogući duhovni napredak.“
O ostalim propisima ramazana
Najvažnije što trebamo obaviti prije početka časnog mjeseca ramazana jeste čišćenje srca putem tevbe, što znači iskreno se pokajati za svoje grijehe i zatražiti od Boga oprosta za njih. Nakon tog čišćenja vlastite unutarnjosti, trebamo se pobrinuti za čistoću svoje zarade, svoje hrane, odjeće i mjesta boravka.
U mnogim predajama se kaže da je mjesec ramazan ustvari početak nove godine, pa ako njega započnemo s dobrom i ispravnošću, takav će nam biti i ostatak godine. Svaki pravi duhovni putnik zna da su čovjekova djela ono što utječe na njegovo duhovno stanje. Stoga nastojmo da ramazan ispunimo dobrim djelima i tako godinu započnemo na najbolji način, čime ćemo stvoriti bitne preduvjete za duhovni napredak u nastavku godine. Najbolje je ramazan započeti dugom dovom u kojoj ćemo moliti Boga da nam da snage da se trudimo na Putu pravom i svojim dobrim djelima se njemu približimo.
Na početku ramazana duhovni putnik mora preispitati svoje duhovno stanje, upitati se kako troši svoje vrijeme i analizirati svoja djela te zaključiti čega se mora nastojati riješiti i na čemu mora poraditi.
Bitan mustehab tokom mjeseca ramazana jeste klanjati što više nafila-namaza. Ima duhovnih putnika koji tokom ramazana klanjaju hiljadu rekata raspoređenih tokom mjeseca onako kako je to u literaturi objašnjeno (pogledati npr. u Mefatihul-Dženan). Ništa bolje nego da nastojimo klanjati ove nafile, a nakon njih se Bogu obratimo prigodnom dovom.
Tokom ramazana, naravno, treba nastojati što više učiti Kur'an, pritom, naravno, natojeći da se proučene ajete promišlja onako kako je to naprijed objašnjeno.
Prve ramazanske večeri obavezno treba obaviti gusul, jer u predaji je rečeno:„Ko prve večeri ramazana obavi gusul, ostat će ćist sve do narednog ramazana.“
Svakako, ovdje se misli na duhovnu čistotu, a gusul je mustehab obavljati svake ramazanske večeri i inače svakodnevno.
Skrenimo ovdje pažnju na činjenicu da nekima pojedine predaje znaju zazvučati čudno, banalno i besmisleno. Međutim, ovdje se jednostavno radi o tome da je čovjek sumnjičav i skeptičan prema svemu što ne poznaje i o čemu nije obaviješten. I najbanalnije zapovijedi današnjih političkih lidera, čak i kad one koštaju stotine hiljada ljudskih života, izvršavaju se bez pogovora zato što ljudi misle da ti lideri poznaju politiku i da iza njihovih naredbi stoje dublji razlozi koje običan svijet nije u stanju dokučiti. Mada, ustvari, počesto uopće nije tako i mnogi potezi političara uzrokovani su njihovom pogrešnom procjenom, nepoznavanjem stvarnog stanja stvari ili ličnim interesima. S druge strane, Božiji poslanici i Čisti Imami posjedovali su znanja koja su nama nedostupna. Vjernici čvrsto vjeruju da je sve ono što su oni kazali, propisali ili zabranili njima došlo posredstvom božanskog nadahnuća i upute, te stoga ni najmanje ne sumnjaju u to. Oni kroz ono što su naređivali ili zabranjivali, preporučivali ili kudili, nisu htjeli ostvariti nikakav lični interes, što, uostalom, dovoljno svjedoči njihov skroma način življenja i potpuna nezaintresovanost za dobra ovog svijeta. Međutim, u svome poznavanju zbilje stvari oni su nam preporučili da činimo nešto zarad našeg dobra, a mi ne moramo uvijek biti kadri dokučiti smisao određenog propisa. Nauka je, recimo, danas shvatila izvanjske smislove i koristi od obrezivanja muškaraca. Muslimani stoljećima praktikuju tu tradiciju mada uvijek nisu poznavali medicinske koristi od nje. Oni jednostavno vjeruju u ispravnost onoga s čime je došao Poslanik, s.a.v.a., pa i ako uvijek nisu u stanju dokučiti smisao svega što je preporučio ili zabranio.
Pored nepobitne zdravstvene koristi, islamski taharet (gusul, abdest...) nosi unutarnje duhovne koristi, a njihov učinak na Danu sudnjem bit će naročito izražen. Svjetlost abdesta prisutna je na licima mnogih duhovnih prvaka i svako ko je sreo nekog od njih mogao se u to i sam uvjeriti.
Iftar
Već smo kazali da se u, skladu sa svojim nijetom i pristupom postu, postači dijele u više kategorija. I njihov iftar je, tako, sukladan njihovom nijetu, pa imamo:
One kojima je iftar prilika da napokon jedu i piju nakon, kako to oni doživljavaju, teške obaveze posta, koju opet vrše samo iz straha od Božije kazne. Oni u vrijeme iftara obilno jedu i piju, želeći nadoknaditi sve što su tokom dana propustili.
Imamo i one koji poste s namjerom da se kroz svoj post približe Stvoritelju i zasluže viši duhovni stupanj. Oni se tokom posta ne suzdržavaju samo od hrane i pića, već i od svega ostalog što je vjerom zabranjeno. Oni u vrijeme iftara jedu i piju zadovoljni što im je Bog darovao to zadovoljstvo, pokorni su Bogu i svjesni da hrana i piće koju im je Bog darovao uvećavaju čovjekovu snagu za ibadet Gospodaru.
Oni koji poste suzdržavajući se od svega što čini da čovjek i na tren zaboravi na Boga, iftaru pristupaju u ime Boga, sa svješću o Bogu i zarad Boga. Oni u hrani ne traže užitak i ne jedu više nego što im treba da ublaže glad.
Ukoliko u vrijeme iftara jedemo i pijemo neumjereno, sladeći se svakojakim đakonijama, onda to više i nije iftar nego životinjsko udovoljavanje strasti. A ako se još iftari hranom koja je stečena na nedozvoljen način, onda je takvo što niže od životinjskog stupnja. Međutim, iftarimo li se sa zahvalnošću Bogu, doživljavajući iftar kao priliku da povratimo snagu za dalji ibadet i s namjerom da se svojim iftarom približimo Bogu, onda je takav iftar nalik iftaru Božijih poslanika i evlija.
Grupa: Islam
