Osamnaesti dan
اللَّهُمَّ نَبِّهْنِي فِيهِ لِبَرَكَاتِ أَسْحَارِه
وَ نَوِّرْ
فِيهِ قَلْبِي بِضِيَاءِ أَنْوَارِهِ
وَ خُذْ بِكُلِّ أَعْضَائِي إِلَى اتِّبَاعِ آثَارِهِ
بِنُورِكَ يَا مُنَوِّرَ قُلُوبِ الْعَارِفِينَ
Allahu moj, učini da u njemu budem svjestan blagodati njegovih praskozorja, prosvjetli mi srce u njemu zrakama svjetlosti njegovih, i učini da svi udovi moji slijede tragove njegove, tako ti svjetlosti Tvoje o Ti koji osvjetljavaš srca istinskih znalaca!
Mi se, nažalost, pretežno ne koristimo blagodatima praskozorja, ni abdesta, ni dove, ni noćnog namaza, obično nam oči gladne, a trbuh prepadnut kako će izdržati bez sve te hrane, sokova, voća, kolača do iftara. Čak i oni koji iz opravdanih razloga ne poste, ne trebaju se lišiti blagodati ramazanskih sehura.
Sehur ima svoje posebno svjetlo. Ah ta naša srca! Pustili smo da ih zahvati korozija gafleta. Zašto se sve promjeni, zašto smo postali neprirodni, zašto su nam djeca neprirodna, zašto nam potrebe i sklonosti postadoše neprirodne. Razlog je jasan, sve je to zbog nedostatka svjetlosti, zbog tame u kojoj obitavamo i kojom drugima svjetlost zaklanjamo. Moramo igrati na sve ili ništa, pokušajmo jednom u životu rizikovati. Nemojmo se držati s rezervom, kao u slučaju ukoliko nema ništa da makar osjetim nešto od ovog svijeta. Uđimo u ubudijet Bogu u kompletu, vjerujmo, tada sve i kada bismo htjeli uživati ne bismo mogli, jer kada okusimo, omirišemo zbilju, nije nam do opsjene. Ko bi od vas uživao u najljepše aranžiranoj sofri od plastike? Da li uhvatite sebe kako kada se nađete negdje gdje svira muzika, kako neki organi sami po sebi osjete živost, počnu se sami po sebi kretati u ritmu muzike. Zašto im ne pustimo muziku otkucaja srca koje će kucati otkucajima pokornosti, zašto ne pjevušimo zikr, zašto ne ukrasimo kiraet namaza pa da svaki ud prati tu kompoziciju. Kada se neko u namazu češkao i igrao odjećom, šta je Poslanik kazao? Da mu je srce skrušeno i udovi bi bili skrušeni. Da udovi čuju ariju predanosti, i tijelo bi igralo taj ples. Kada učimo dovu dignimo ruke.
Neko je učio dovu jednom rukom, a druga bijaše u džepu, sanjao je kako iz jedne izbija svjetlost, a druga u tami.
Zar možemo kada nam prosači odglume pravog potrebitog čovjeka s obje ruke unešene nama u lice, da ne popustimo i ne udjelimo nešto. U početku čak i kada samo vježbamo, dok dovimo, ta vježba, poniznog, krajnje potrebitog iskača, pomaže, poput nekog aditiva koji pozitivno djeluje na našu dušu, na naš hal - stanje. Oni što prose dok ne dobiju ne popuštaju, hajde i mi da dok ne dobijemo svoj hadžet od Boga da ne popuštamo, molimo, plačimo, dovimo. I tako svi organi nek slijede glavni naš organ, tj. srce. Na taj način, na Sudnjem danu nećemo imati bojazni da će naši udovi pri svjedočenju reći bilo šta zbog čega bismo se postidjeli. Ako ste kad radili sa teleskopom, znate da ogledala u njemu moraju biti 100 % usklađena, tek tada dobijate kristalno čistu sliku nebeskog tijela. Mi ako želimo puninu blagodati nema nam druge već sve udove usmjeriti u smjeru u kojem je skrašena naša konačna i vječna sreća, u suprotnom, biti ćemo poput kaleidoskopa, šareni, i bez nekog finalnog oblika, neuhvatljivi, nedefinisani, rasplinuti, izgubljeni i razočarani.
Allahu nuru semavati vel erd. Ako je Bog svjetlost, i ako je Bog svugdje, pa zašto dobar dio vremena provodimo u tami, izgubljenosti. Pomračenje nastaje kada se između izvora svjetlosti i predmeta na koji taj izvor isijava svoju svjetlost ispriječi neki objekat, neko tijelo. Veliki objekat koji nas zaklanja od Božije svjetlosti su naši grijesi, oblak grijeha, magla gafleta, priječe svjetlosti Božijoj da nas miluje svojom toplinom po licu, zato smo hladni, tečnost na niskim temperaturama mijenja svoje agregatno stanje, postaje led, a led nije tečan, zato nam i oči presahle, nema suza, nema čežnje. Pokrenimo se, promjenimo položaj, tražimo ugao u kojem nas samo jedna zraka svjetlosti Božije može podmiriti svjetlom koje led pretvara u vodu života, snop koji će nas oživjeti, svjetlost koja će obuhvatiti naše biće svojom toplinom. Znate onaj lijepi osjećaj kada na dunjalučkoj žegi, popijete gutljaj studene vode, kako se svježina ugodno širi grudnim košem. Ista je stvar sa toplinom svjetla Božijeg, samo što ono zbilja obuhvata i pokreće, privlači i čuva tijelo koje je obasjalo. Bog kao najpravednije biće pruža i daje svima, ali, ako ja okrenem leđa svjetlu Sunca ono nije krivo što će mi oči ostati u sjeni vlastitoga bića. Oni koji spoznaše Boga, osim što primaju oni i šire tu svjetlost, svojom pojavom, svojom skrušenošću, posebnim agregatnim stanjem, koje plijeni prisutne.
Devetnaesti dan
اللَّهُمَّ وَفِّرْ فِيهِ حَظِّي مِنْ بَرَكَاتِهِ
وَ سَهِّلْ سَبِيلِي إِلَى خَيْرَاتِهِ
وَ لاَ تَحْرِمْنِي قَبُولَ حَسَنَاتِهِ يَا هَادِياً إِلَى الْحَقِّ الْمُبِينِ
“Allahu, učini obilnim moju korist u njegovim blagodatima, i olakšaj mi put sticanja dobara, i ne liši me primanja dobrih djela, o Ti koji upućuješ prema istini jasnoj!”
Blagodati mjeseca Ramazana su brojne, i od svih njih od Boga išćemo da nam ih da u izobilju. Učenje Kur'ana, dova, zikra, obavljanje namaza, pomaganje sirotima, pomaganje potrebitima, dobivanje takvaluka, plakanje nad svojim grijesima, učenje...
Mezar nam poručuje određene stvari: ja sam kuća tvoje samoće, pošalji nekog saputnika (dobro djelo); ja sam kuća tame, pošalji svjetlost; ja sam kuća puna zmija i akrepa, pošalji nešto da ih uništi...
U svakom detalju mjeseca Ramazana nalazi se blagodat, poput sehura, ustati na sehur donosi sa sobom velike blagodati, ali ih mnogi s lahkoćom zaobilaze.
Dobra mubarek mjeseca su brojna, međutim, ukoliko smo svojim ponašanjem i nespremnošću pred sobom zatvorili put, nećemo imati koristi. Ko nema koristi od mjeseca Ramazana, morao bi se zamisliti nad svojim stanjem, poraditi, ozbiljno poraditi na čišćenju svoga srca, svoje duše. Pripremanje iftara, učestvovanje u iftarima, pomaganje bolesnima da i oni osjete ljepotu mjeseca Ramazana otvara nam put ka dobrima ovog mjeseca. Da li smo upoznati sa stanjem u komšiluku, da li znamo ima li neko ko bi rado volio imati mesa za sehur ili iftar, ali nema ni za hljeba. Pomoć sirotinji ima veliku vrijednost, a učinak je neopisiv kada je riječ o čišćenju i otvaranju puteva za naša vlastita dobra. Zato kada učinimo nekome dobro, ne čekajmo da nam se zahvali, već se njemu zahvalimo što imamo priliku da na taj način postignemo nesaglediva dobra, neopisivu nagradu.
I ne liši me primanja dobrih djela
Učinimo dobro djelo, obavimo namaz, ali uporedo i ogovorimo (gibet). U predaji se kaže da ko ogovori 40 dana mu se namaz i post ne primaju. Drugim riječima ovom dovom od Boga tražimo da nas sačuva činjenja grijeha koji poništavaju dobra djela pa da na taj način bankrotiramo u ovom mjesecu.
“o Ti koji upućuješ prema istini jasnoj”
Ukoliko sam postač, ukoliko obavljam namaz i činim ostala dobra, ne bih ni po koju cijenu sebe trebao smatrati boljim od drugih, zašto? Jer Allah upućuje prema istini jasnoj. Umjesto da me ponese oholost bolje je da zamolim da mene učvrsti na tom putu, a i da drugima da kušaju slasti koje je priredio onima koji mu se pokore.
Dvadeseti dan
اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي فِيهِ أَبْوَابَ الْجِنَانِ
وَ أَغْلِقْ عَنِّي فِيهِ أَبْوَابَ النِّيرَانِ
وَ وَفِّقْنِي فِيهِ لِتِلاَوَةِ الْقُرْآنِ
يَا مُنْزِلَ السَّكِينَةِ فِي قُلُوبِ الْمُؤْمِنِينَ
“Allahu moj, otvori mi u njemu kapiju Džennetsku, a zaključaj u njemu preda mnom vrata Džehennema, i podari mi uspjeh učenja Kur'ana u njemu, o Ti Koji spustaš smiraj na srca vjernika!”
Da bi se kapije džennetske otvorile, potrebna je šifra, posebna šifra, koja se ne da kopirati. Zato vidimo da mnogi od nas mislimo da imamo taj ključ ali ništa, kapije se ne otvaraju. U čemu je problem? Problem je u tome što taj ključ ne možemo nabaviti na crno, ili bolje rečeno taj ključ se uopće ne može nabaviti. Pa kako otključati, čime. Jednostavno, MI SMO KLJUČ. Mi od sebe gradimo ili ključ za Džennet ili za Džehennem. Nas će skenirati i na skeneru se pojaviti slika. Džennet ili Džehennem, tada će se ispostaviti. Zato molimo Boga da nam da uspjeha u oblikovanju sebe kako bi džennetske kapije pred nama (kao kada se nađemo pred senzorom automatskih vrata ovog svijeta ) odmah bile otvorene i nama se dala čast ulaska u ono što se krije iza tih vrata.
U ovom se traženju oslanjamo na milost Božiju. Svjesni slabosti i onoga što smo zaslužili mi se umiljavamo Bogu i tražimo priliku da makar mjesec dana u godini budemo oslobođeni gradnje onih obličja koja nas mogu učiniti nesretnicima. Zašto nam se kaže da ukoliko bismo umrli u toku činjenja harama da bismo umrli bez imana. Koji će trenuci prevagnuti u nama. Naravno činit ćemo djela koja nas udaljavaju od Džehennema, poput, davanja iftara, dijeljenja sadake, pomaganja potrebitima, borbe protiv svoga nefsa, stalnoga zikra, učenja Kur'ana...
Učenje, obično, formalno učenje Kur'ana svakako se nagrađuje, ne ostaje neprimjećeno, ali Poslanik, s.a.v.a., naglašava:“Kada vam stvari postanu poput mračne noći neraspoznatljive, držite se Kur'ana. Zaista Kur'an je zagovornik čije zagovaranje je prihvaćeno, i protivnik čije svedočenje je potvrđeno, ko ga slijedi odvest će ga u Džennet, a ko ga stavi iza sebe otjerat će ga u Džehennem.”
Znajte, srca se zaista, kada se Allah spomene smiruju... U životu koji živimo ako smo kada osjetili sreću i smiraj, obično se to dogodilo u nekoj kompoziciji, ja s nekim ili ja s nečim. Ja sam po sebi bez ičeg drugog ne mogu osjetiti sreću, nemoguće, mogu osjetiti sjetu, strah, strepnju. S obzirom da je smiraj, ili sreća krajnji cilj naših htjenja s jedne strane, a s druge sve naše sreće koje su rezultat ovosvjetskih relacija su kratkotrajne što znači da nisu istinske, otuda ako želimo trajnu sreću, trajni smiraj i osjećaj sigurnosti i situiranosti, najbolja opcija je uvezati se sa Gospodarem. Svijest, misao, zikr, djelo i svaki drugi mogući oblik koji nas povezuje s Njim dariva nam mir, smiraj, sreću. Znati za ovo nije dovoljno kako bi se ostvario smiraj i postigla sreća, ovo je potrebno vjerovati, na poseban ga način učiniti dijelom sebe, predati svoju dušu tome. Zar nismo svjedoci, da i pored znanja da su neka djela loša, ipak smo ovisnici o njima. Razlog: još uvjek nismo uvjereni u negativnost, još uvjek nismo vidjeli kako nas odvaja od Boga, stvara nam nevolje i donosi zlo. Najzad jedan od oblika svijesti o Bogu je druženje s Knjigom koju nam je poslao kako bi nas ona izvela do Njega.
Vjernici su samo oni čija srca kada se sjete Allaha, ustrepte.
Kako pomiriti ovo dvoje? Ovo je ustvari najnormalnija opcija. Kao prvo, nemir, nesreća, neugodnost, nose prefiks negacije ne, dajući do znanja da je riječ o nepostojećim stvarima. Nemir, nema mira, neugodnost, nema ugodnosti, nesreće, nema sreće. Bog daje mir, ugodnost i sreću, a ko daje suprotnosti toga. Odgovor je MI. Mi svojim postupcima, svojom nezrelom sviješću, prekidamo odnos sa Allahom i tako ne primamo ono
što On spušta što bi nas trebalo činiti sretnim.
Ono što Allah otvori ljudima od milosti - pa nema tog ko će je zadržati; a šta zadrži - pa nema joj pošiljaoca poslije Njega.
Dakle, kada se sjetim Boga, prvo se uplašim, ustrepti mi srce, ali od sebe samog, a zatim, se smirim, jer u tom razmišljanju ili stanju, postanem svjestan Allaha i eto željenog smiraja.
Grupa: Islam
