Susret hazreti Ibrahima i pobožnjaka

Susret hazreti Ibrahima i pobožnjaka

Hazreti Bakir kaže: “Ibrahim, a.s., je posjećivao različita mjesta kako bi uzimao pouku .  Tako jednom  prilikom prolazeći kroz pustinju vidje čovjeka koji se ogrnuo kožuhom i glasno obavlja molitvu.

Ibrahim se začudi njegovom namazu, sjede i sačeka da završi. Međutim, on nikako da prekine. Pošto je dugo potrajalo, Ibrahim mu priđe prodrma mu ruku i reče: “Imam s tobom posla, završi namaz.”

Čovjek završi namaz i sjede pored Ibrahima. Ibrahim ga upita: “Kome se to ti klanjaš?”

On reče: “Bogu.”

Upita: “Ko je Bog?”

Reče: “Onaj Koji je stvorio i mene i tebe.”

Reče: “Sviđa mi se tvoj put, volio bih u ime Boga biti tvoj brat. Gdje ti je kuća da te mogu posjetiti kada god budem htio?”

Čovjek reče: “Moja je kuća na mjestu gdje ti ne možeš stići.”

Ibrahim upita: “A gdje je to?”

On reče: “Na pučini mora.”

Upita: “Pa kako odlaziš do nje?”

Reče: “Hodam po vodi.”

Ibrahim, a.s., reče: “Možda će onaj Koji ti je ukrotio vodu i meni takvo što učiniti, ustaj idemo, noć ćemo provesti kod tebe.”

Obojica se uputiše, kada su stigli do obale, čovjek reče Bismillahi i poče hodati po vodi, to isto učini Ibrahim i uputi se za njim.

Kada je to vidjeo, čovjek se puno začudio.

Pošto su stigli do njegove kuće, Ibrahim, a.s., ga upita: “Kako preživljavaš, čime se hraniš?”

Reče: “Plodovima ovog drveta, sakupljam ih i cijele godine i sa njima hranim.”

Ibrahim ga upita: “Koji dan je veći od ostalih dana?”

On reče: “Dan kada će Bog suditi stvorenjima zbog njihovih djela.”

Ibrahim reče: “Hajde da učimo dovu, ako hoćeš ti uči ja ću aminati, ili da ja učim a ti aminaj.”

Čovjek upita: “Šta da molimo?”

Ibrahim reče: “Molimo Boga da nas sačuva zla toga Dana, molimo Ga da oprosti griješnim vjernicima.”

Čovjek reče: “Neću da učim dovu.”

Ibrahim, a.s., upita: “Zašto?”

Reče: “Zato što već tri godine dana imam jednu potrebu i molim se za nju, ali mi dova još nije uslišana. Mene je stid moliti Boga za nešto drugo prije nego li mi da to što sam molio.”

Ibrahim, a.s., reče: “Bog kada god voli svoga roba, neće da mu usliša dovu da bi on još više molio i ispoljavao svoju potrebu. Ali kada ne voli svoga roba ili mu brzo odgovara na dove ili ga učini beznadežnim da više ne čini dovu i da više ne razgovara s Bogom.”

Zatim ga Ibrahim, a.s., upita: “Reci mi šta si to tražio pa ti nije udovoljeno?”

Čovjek reče: “Jednoga dana klanjao sam na istom mjestu gdje sam danas u pustinji obavljao namaz. Iznenada ugledah dječaka izvanredne ljepote, svjetla lica, duge kose. Čuvao je ovce koje su bile ugojene i nekoliko krava koje kao da su pomazane uljem. Kada sam to vidjeo puno sam se obradova. Upitah ga: ‘Dječače, čije su ovo ovce i krave?’ Reče: ‘Moje.’ Upitah ga: ‘A ko si ti?’ Reče: ‘Ja sam sin Ibrahima, prijatelja Božijeg.’ Na tom mjestu digao sam ruke i zamolio Boga da mi pokaže Svoga prijatelja ali, evo tri godine dana ništa od toga.”

Ibrahim mu reče: “Ja sam Ibrahim, prijatelj Božiji, halilullah, a taj dječak je moj sin.”

Čovjek reče: “Elhamdulillah, kada mi je uslišao dovu.” Zatim zagrli Ibrahima i poljubi ga u oba obraza i reče: “Ti uči dovu a ja ću aminati.”

Ibrahim podiže ruke i reče: “Bože, oprosti grijehe vjernicima i vjernicama do Sudnjega dana, i budi zadovoljan njima!” Čovjek je izgovarao Amin.

Tada hazreti Bakir reče: “Ibrahimova dova je potpuna i ona obuhvata griješne vjernike do Sudnjega dana.”