Ljepota blizine u namazu

 

Svijet postojanja je skup komunikacija. Božiji prijesto, Aršullah je beskonačni centar spoja sa stvorenjima.

To je mjesto koje međusobno spaja sve stvari i sve ljude. Na taj način je moguće ostvariti aktivnu komunikaciju.

Svaki čovjek, bilo gdje, bilo kad, na bilo kojem jeziku i bilo kojoj mjeri može razgovarati sa ovim centrom, bez mogućnosti da dođe do miješanja linija, ili da dođe do zagušenja na vodovima ili da dođe do problema u uspostavljanju veze ili da učesnik u razgovoru bude stavljen na čekanje ili da ta centrala ima određeno radno vrijeme.

Ovo je jedna blagodat i neprocjenjiva prilika koja nam se pruža! Osoba koja svakoga dana pet puta razgovara sa svojim Stvoriteljem, nije sama, nema osjećaj bezvrijednosti, ne pada u depresiju i nema osjećaja bespomoćnosti i odbacivanja. Ovaj razgovor nam daje nadu i pokazatelj je naše spoznaje i ljubavi.

Uzvišeni Allah dž.š. je propisao namaz u svoj njegovoj veličini i ljepoti, kako bi održavao vezu između ljudi i njihovog Gospodara i kako ovozemaljski život ne bi čovjeka udaljio od njegove nebeske komponente. Iako su, prije nego što je stvoren čovjek, meleki slavili i veličali Allaha dž.š., međutim stvaranjem čovjeka započinje nova faza ibadeta, čija je forma bila nepoznata ostalim stvorenjima i taj ibadet je bio pomiješan sa slobodnom ljudskom voljom.

Iako obavljanje namaza ima veliku važnost i  i obavezu, međutim obavljanje namaza samo po sebi neće dovesti čovjeka do istinske sreće, osim ako obavljanje namaza ne bude prožeto osjećajem bliskosti u namazu. Uzvišeni efekti obavljanja namaza i blagodati koje iz toga proističu se postižu bliskošću i blizinom u namazu. U vjerskim učenjima se naglašava da namaz bez pažnje nije istinski namaz i kada je taj namaz odvojen od svoje istine i svoje suštine, to se računa kao jedna radnja bez osjećaja i duše i od toga i nema neke koristi. Može se reći da je cilj obavljanja namaza postizanje stepena zbližavanja sa Stvoriteljem u namazu, što je stepenica više od pukog vanjskog obavljanja namaskih ruknova. Bliskost, kao jedan metod ponašanja je okićen unutarnjom jačinom i postojanošću i predstavlja najjači i najvrijedniji stepen ponašanja jednog klanjača. Zbližavanje sa namazom se postiže onda kada namaz bude u osnovi ljudske nutrine.

Namaz je najljepše sredstvo komunikacije čovjeka sa Bogom. Komunikacija, u kojoj se na jednoj strani nalazi čovjek sa svim svojim ograničenjima  a na drugoj strani se nalazi Stvoritelj svih svjetova u Svojoj veličini i veličanstvenosti. Osoba koja na namaz gleda na ovakav način osjeća se dostojanstveno i namaz obavlja sa ljubavlju a ne tek zato što je to obaveza. U takvim situacijama kod klanjača radost i unutarnje veselje dostiže svoj vrhunac. U predajama se spominje da je za klanjača najveća sreća kada robuje Allahu dž.š. i kada Mu je pokoran i neizmjerno je srećan jer je izabran da robuje svome Stvoritelju. Hazreti Alija, neka je mir na njega, kaže: „Sreća vjernika je u robovanju Allahu, a tuga je zbog činjenja grijeha i neposlušnosti."

Jedna od posljedica bliskosti u namazu je čišćenje grijeha. Namaz, poput rijeke koja teče spira nakupine i prljavštinu sa srca i duše vjernika a nakon toga tim putem protiče Božiji rahmet i oprost, jer namaz čovjeka poziva na pokajanje i ispravljanje grešaka iz prošlosti, kao i reviziju ponašanja. Jednog dana Božiji Poslanik, s.a.v.s., je upitao svoje ashabe: „"Šta mislite kada bi neko od vas imao rijeku pored kuće u kojoj bi se kupao pet puta dnevno, bi li ostalo imalo prljavštine na njegovom tijelu?" Rekli su: "Ne bi ostalo nimalo prljavštine na njemu." Onda je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Slična je stvar sa pet dnevnih namaza, oni brišu grijehe u potpunosti."

Na taj način, namaz liječi rane koje grijesi stvaraju na srcu i duši čovjeka, koji skida svu nakupljenu hrđu sa ljudskih srca.

Najveći problem za putnike puta Istine je da zaborave cilj svoga stvaranja i da se utope u materijalni život i prolazna uživanja. Namaz, koji se obavlja u određenim intervalima shodno propisima i to pet puta u toku dana i noći, podsjeća čovjeka na njegov položaj i status na svijetu i time od njega udaljava neznanje i ravnodušnost. Ovo je velika blagodat da čovjek u rukama ima sredstvo koje ga opominje pet puta svakoga dana.

Namaz uništava umišljenost i nadmenost jer čovjek svakoga dana i noći klanja 17 rek'ata farz namaza i na svakom rek'atu dva puta svoje čelo spusti na zemlju klanjajući se Uzvišenom Allahu i sebe smatra praškom naspram Njegove veličine i uzvišenosti. Ova radnja uklanja zastore umišljenosti i sebičnosti. Iz tog razloga, hazreti Alija, neka je mir na njega nakon imana, prvi ibadet koji ističe i kojem daje prednost je namaz i on kaže: „Allah, dž.š., je ljudima iman učinio obaveznim da bi ih očistio od širka, a namaz da bi ih očistio od oholosti."

Anksioznost i emocionalne tenzije su bolesti ljudi modernog doba. Psiholozi nastoje pronaći način da smanje dezorjentaciju u mislima i da mislima i duši nađu prijeko potrebni mir. Vilijam Molton Marsten, u časopisu „Reader's Digest" piše: „Mnogobrojni ljudi ne posjeduju koncentraciju u svezi sa pitanjima gdje je potrebno da donose odluke i upravo ta raštrkanost i dezorjentacija uzrokuje njihove  greške i izgubljenost. A kada razum uspije da postigne koncentraciju u nekoj situaciji, sasvim jednostavno može otkloniti ovaj nedostatak."

Namaz je ključ Božijeg rahmeta i u sebi nosi brojne duhovne koristi. Jedna od koristi bliskosti u namazu je ta da, ako se u obavljanju namaza ispoštuju svi vanjski i unutarnji uslovi, srce i duša postaju smireni i koncentrisani i unutrašnjost čovjeka biva ispunjena svjetlom i ljepotom. Čovjek u namazu vježba koncetrisanost i svaki put nastoji da svoju dušu spoji sa svojim Gospodarom. Na taj način, klanjači postižu koncentrisanost svoga uma i u ostalim životnim situacijama.

Veliki učitelji ahlaka vjeruju da će svako dobro djelo imati pozitivan uticaj na čovjeka u slučaju kada ima kontinuitet. Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Zaista je Allahu najdraže djelo ono koje se stalno čini, pa bilo ono i malo."

Namaz je, također, i stalna pažnja usmjerena ka Allahu, dž.š., što sprječava neznanje, oholost i sprječava čovjeka da se prepusti strastima i bludu i srce klanjača oživljava zikrom i sjećanjem na Allaha, dž.š., Znači u slučaju kada ispravno obavimo namaz, i ostvarimo stalni spoj sa namazom, tada bivamo pod njegovim konstruktivnim uticajima.

U vrijeme Muhammeda, a.s., jedan mladić je krenuo stranputicom i počinio je dosta grijeha, ali i pored toga on je svakoga dana išao u džamiju i obavljao namaz u džematu. Jednog dana se ashabi mnogo naljutiše zbog njegovog prisustva u džamiji i od Božijeg Poslanika, a.s., zatražiše da sprječi tog mladića da dolazi u džamiju. Poslanik, a.s., je bio mnogo povrijeđen njihovim zahtjevom i reče im: „Jednog dana će ovog mladića spasiti njegov namaz."

Obavljanjem namaza čovjek biva okružen dobrotom i ljepotom, a poštivanjem brojnim moralnih i društvenih principa kao što je čistoća, tačnost i poštivanje prava drugih u svome srcu on osjeća pomak u pravcu čistoće i ljudskosti, a to na čovjeka ima smirujući efekat.

U historiji se navodi da su, Adem i Hava nakon što su  istjerani iz dženneta na zemlju, u brizi i kajanju mnogo vremena proveli plačući i tražeći oprosta od Allaha, dž.š., Jednog dana im je došao Džebrail i rekao kako im  je donio hediju od Allaha, dž.š., Radilo se o pet namaza u toku dana i noći. U zoru narednog dana, dok se sunce još pojavilo nije, Adem i Hava su stali na namaz i iz dubine duše sa Allahom, dž.š., razgovarali. Nakon toga, oboje su osjetili čudnu smirenost. Ovaj namaz je bio najbolji poklon za njih dvoje i vrijedna zaostavština za njihova pokoljenja koja će doći.