Dvadeseto predavanje
Od vladavine svećenika do velikog raspršenja naroda
Kao što je već rečeno, Kir Veliki oslobodio je Izraelce 539. ili 538. godine prije nove ere, poslije nekoliko decenija ropstva, a zatim se veliki broj njih postepeno vraćao u Jerusalem obnavljajući ovaj grad i Sveti Hram. Tako je zemlja Judeja došla pod vlast iranskih vladara.
Vladavina svećenika
U Ezrinoj i Nehemijinoj knjizi čitamo da su iranski vladari zadužili neke jevrejske svećenike za nadzor i upravljanje ovim područjem. Čini se da je prva i najvažnija osoba među ovim svećenicima bio Ezra:
Bio je književnik vješt Mojsijevu Zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov. Kako je ruka Jahve, Boga njegova, bila nad njim, kralj mu je dao sve što je tražio. Stanovit broj Izraelaca, svećenika, levita, pjevača, vratara i sluga krenuše u Jeruzalem sedme godine kralja Artakserksa. A Ezra je došao u Jeruzalem petoga mjeseca: bilo je to sedme godine kraljeve. Pošao je iz Babilona prvoga dana prvoga mjeseca, a stigao je u Jeruzalem prvoga dana petoga mjeseca: nad njim je bila blaga ruka Boga njegova. Jer Ezra je nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima. Evo prijepisa isprave koju je kralj Artakserkso dao svećeniku Ezri, književniku vještu naredbama i zakonima što ih je Jahve dao Izraelu:
“Artakserkso, kralj kraljeva, svećeniku Ezri, pisaru Zakona Boga nebeskoga, potpuni mir.
Evo mojih zapovijedi: Tko god u mome kraljevstvu od naroda izraelskog, njegovih svećenika ili od njegovih levita želi poći u Jeruzalem, može ići s tobom. Osim toga, šalje te kralj i njegovih sedam savjetnika da pregledaš Judeju i Jeruzalem prema Zakonu Boga tvoga, koji ti je u ruci...
A ti Ezra, po mudrosti Boga svoga, koju imaš u rukama, postavi činovnike i suce, koji će suditi svemu narodu s onu stranu Rijeke, tj. svima koji poznaju Zakon Boga tvoga. Tko ne zna, vi ga poučite. Tko ne bude držao Zakona Boga tvojega – koji je i kraljev zakon – neka se oštro osudi: na smrt, na progonstvo, na novčanu globu ili na tamnicu.”
Kao što je rečeno, u ovom vremenu napisan je i kodificiran veliki dio knjiga Starog zavjeta i samo Petoknjižje – Tora. Od osmog do desetog poglavlja Nehemijine knjige kaže se da je Ezra u roku od sedam dana pročitao knjigu Zakona Izraelcima i da se nakon toga narod obavezao na vjernost svim propisima njegovim i da će održavati sve godišnje svetkovine. Jedan zapadni autor u vezi s ovim kaže: “Potrebno je reći da su Jevreji u vrijeme pisara Ezre na temelju religije Jevreja prije babilonskog ropstva – koja je kod istraživača poznata kao religija Beni Izraela – uspostavili jednu novu religiju i jedan novi zakon koje su nazvali Knjiga Ezra u nastavku govori o njegovom povratku zajedno sa nekim Izraelcima u Jerusalem i njihovom djelovanju.
U knjizi Nehemija kaže se da je osobu po kojoj se zove ova knjiga vladar Artakseroks zadužio za obnovu Jerusalema i Hrama. Iz ove knjige se može razumjeti da je on savremenik svećenika Ezre i da je njegovo zaduženje privremeno. U svakom slučaju, iz ove dvije knjige se razumijeva da su u vrijeme vladavine iranskih padišaha svećenici upravljali Izraelcima. Vladavina svećenika i vjerskih učenjaka uzrokovala je preokret u jevrejskoj religiji I jedan novi zakon koji su nazvali judaizam. Iako je nadležnost za sve poslove bila kod svećenika i učenjaka, njihova sveta knjiga bila je Mojsijev Zakon, a posvećena je posebna pažnja pitanjima dozvoljenog i zabranjenog, nečistog i čistog. Oni su otjerali svoje žene strankinje sa djecom. Od tada je stupanje u brak sa nejevrejima strogo zabranjeno i kazna prijestupniku bila je oduzimanje određenih društvenih prava. Od tada su Jevreji učvrstili nivo svog nacionalnog i rasnog jedinstva pomoću religije.” Jedan jevrejski pisac ovako govori u pogledu ovog religijskog preokreta:
“Nehemija se vratio u Jerusalem i primijetio da se, na žalost, situacija vratila u prijašnje stanje. Sada je shvatio da je bio zanemario duhovna pitanja i da je neophodna i obavezna jedna promjena i temeljna reforma u osnovama vjerovanja. Ezra, osnivač duhovnih temelja, učitelj božanskog nauka i kreator potrebnih promjena, sa sobom je u Jerusalem donio jedan primjerak svitka kojeg su jevrejski učenjaci i prvaci uredili i pripremili u Babilonu. Osnova njegovih reformi i promjena bilo je uređenje jednog strogog i vjerodostojnog zakona za upravljanje poslovima naroda, koji bi se dao narodu, kako bi narod postupao u skladu s njim. Ispravno življenje naroda u skladu sa moralnim propisima bilo je time naglašeno i osigurano, a također, bila je osigurana svetost i čistoća izraelskog društva i njihove domovine.
U ovom zakonu izraelsko društvo bilo je prisiljeno da sebe čuva odvojenim od drugih religija i naroda i da se uzdrži od miješanja sa drugima. I Nehemija i Ezra oštro su se protivili stupanju u brak sa nejevrejima. Prvi zato da bi se očuvala čistoća i svetost naroda, a drugi zato da njihovo vjerovanje i pobožnost ne bi bilo ugroženo, te da se društvo ne bi podijelilo. Na koncu, potrebno je reći da je uspostavljena vladavina duhovnih prvaka i zakona.”
Peto stoljeće prije nove ere treba se smatrati periodom religijskog vrenja kod Jevreja. U ovom periodu određeni su religijski slogani i blagdani Jevreja koji se od tada obilježavaju. Neki od ovih najvažnijih blagdana su: pesah (pasha) ili Blagdan beskvasnih kruhova, koji se obilježava jednu sedmicu u prvom mjesecu u godini. Jedan od blagdana je Praznik sedmica, koji se obilježavao u proljeće i u vrijeme sazrijevanja voća, a završavao je drugim praznikom koji se naziva Pedesetice ili Pentekoste. Na početku solarne jevrejske godine obilježavao praznik Roš hašana, a njegov deseti dan je dan iskupljenja i priznavanja grijeha. Petnaest dana nakon njega počinje Sukot ili praznik sjenica. U ovom periodu jedna skupina je preuzela na sebe obavezu prepisivanja i tumačenja svetih tekstova i oni su se nazivali rabani, pisari, a istaknuti pojedinci među njima nazivali su se rabi (učitelj). Među ovim tumačima pojavili su se različiti tekstovi te je jedan od njihovih poduhvata bio da propise Tore usklade sa svojim vremenom. U ovom periodu osnovano je vijeće od sedamdeset i jedne osobe, jevrejskih učenjaka, koje je postalo poznato kao Sanhedrin (sjediti zajedno, savjet). Ovo vijeće je odlučivalo o religijskim poslovima i nadziralo rad svećenika.
Era grčke dominacije
Godine 332. prije nove ere, nakon poraza iranskog šaha od strane Aleksandra Makedonskog, zemlja Palestina došla je pod vlast Grka i počeo je novi period. S Aleksandrovom smrću njegova prostrana zemlja je podijeljena između njegovih vojnih zapovjednika. U početku je ova zemlja bila pod vlašću Ptolemeida iz Egipta u trajanju od 125 godina, a onda je 198. godine prije nove ere pala u ruke Seleukida iz Sirije (drugog ogranka grčkih vladara). U ovom grčkom razdoblju, grčka kultura – koja se naziva helenizam – prodrla je u zemlju Izraelaca. Grčka kultura je bila veoma privlačna i prihvaćena je od mnogih ljudi, tako da su mnogi naučili grčki jezik, njime govorili i čak su nadijevali grčka imena svojoj djeci. Svećenici i duhovni učenjaci su u prethodnom periodu imali vlast, stekli su veliko bogatstvo i više od svih su prihvatili grčku kulturu i ustvari su postali zagovornici helenizma. U vrijeme Aleksandra i Ptolemeida grčka kultura nije silom nametana narodu, a grčki vladari nisu se protivili religiji Jevreja. Ali u periodu Seleukida situacija se promijenila. Jedan od seleukidskih vladara počeo je silom nametati grčku kulturu i prisiljavao je Jevreje da napuste svoju religiju. Takvo postupanje seleukidskog vladara stvorilo je uvjete za pobunu i narodni ustanak.
Makabejci
U ovom vremenu grčka kultura je snažno vladala izraelskom zemljom. Jedan od lokalnih vladara je prisilio jednog starog jevrejskog svećenika koji se zvao Matatija da učestvuje na ceremoniji prinošenja žrtve grčkom bogu Zeusu. Matatija nije otrpio ovakvu drskost, ubio je toga vladara i zajedno sa svojim sinovima podigao ustanak koji je nakon toga dobio narodnu podršku. Nakon njega, njegovi sinovi su jedan za drugim vodili pokret i naposljetku su zauzeli Jerusalem 165. godine prije nove ere. Tako su Makabejci preuzeli vlast u Palestini i vladali tom zemljom nekoliko decenija. Neki od kraljeva ove dinastije proširili su zemlju i doveli su pod svoju vlast još neka područja. Naposljetku su 63. godine prije nove ere sektaške podjele među Jevrejima uzrokovale pad vlasti i ponovnu dominaciju stranaca.
Sektaštvo u periodu nakon ropstva
U periodu nakon ropstva postepeno su se stvorile sektaške grupe u judaizmu. Kao što je spomenuto, sa dolaskom na vlast svećenika nakon babilonskog ropstva, ova društvena grupa postepeno se okrenula vrijednostima ovoga svijeta. Potom su se svećenici, nakon prodora helenizma, okrenuli ovoj kulturi i postali njezini zagovornici. Pojavila se jedna sljedba koja se nazivala Saduceji – prema svećeniku Sadoku– koji su nastojali pomiriti religijsku tradiciju i grčku kulturu. Ova skupina je od Starog zavjeta prihvatala samo Toru, nisu vjerovali u proživljenje, koje u Tori nije izričito spomenuto, niti u anđele i uzdržavali su se od tumačenja i interpretiranja Tore.
Naspram vala okrenutosti i sklonosti ka grčkoj kulturi pojavila se druga grupa koja se nazivala hasidim (pokret pobožnih) koji je naglašavao religijsku tradiciju i borio se protiv okrenutosti helenizmu. Iz ove grupe poslije je nastala sljedba nazvana farizeji (odvojeni)10 koji su, također, naglašavali svoju religijsku tradiciju i odbijali su prodor helenizma. Ova sljedba je pored Tore prihvatala, također, i druge knjige Starog zavjeta i vjerovali su u proživljenje i anđele. Oni su bili uvjerenja da svete tekstove treba tumačiti i da se ne treba zadovoljavati samo poznavanjem njihovog spoljašnjeg značenja. Između ovih grupacija dugo vremena je postojala netrpeljivost i sukob, da bi se u međuvremenu pojavila nova sljedba koja se nazivala eseni. Oni su od obje grupe bili odvojeni I bili su posvećeni osamljivanju i asketizmu. Oni su živjeli u planinama u svojim zajednicama.
Vladavina Rimljana
Sukob između dvije sljedbe, saduceja i farizeja trajao je svom žestinom, sve dok se makabejski vladar Ivan Hirkan nije prepao stalno narastajuće moći farizeja i okrenuo se saducejima. Ovaj njegov čin završio je unutrašnjim ratom i dvije posvađane strane bile su prisiljene tražiti arbitražu od rimskog upravitelja Sirije. Rimski upravitelj je iskoristio priliku, pa je 63. godine prije nove ere okupirao Judeju i proglasio je dijelom zemlje rimskog imperatora.
U vrijeme vladavine
Rimljana ovim područjem su vladali kraljevi koje su oni postavili, i koji su većinom bili Jevreji, a ponekad su u nekim područjima to bili sami Rimljani. Jedan od najznačajnijih kraljeva je bio Herod koji je vladao od 40. do 4. godine prije nove ere i Jevreji su njime bili veoma nezadovoljni.
U ovom periodu, pored navedenih sljedbi, pojavile su se, također, i druge grupe i stranke. Jedna od njih su herodovci koji štite Herodovo nasljedno pravo vladavine. Druga grupa su zeloti ili revnosnici, koji se protive rimskoj vlasti i stalno su s njom u sukobu i ratu.
Veliko raspršenje
Naposljetku su nasilje i nepravda Rimljana iscrpili strpljenje Jevreja, što je dovelo do njihovog jedinstva. Jevreji su 66. godine nove ere podigli ustanak. Rat je trajao nekoliko godina dok na kraju nije pao Jerusalem 70. godine nove ere, nakon što je mjesec dana bio opkoljen od strane Rimljana. Rimljani su izvršili genocid nad narodom i do temelja su porušili Hram. S rušenjem Hrama nestali su saduceji i druge sljedbe, a jedino su farizeji opstali. Tako su Jevreji raseljeni i nakon toga nisu više imali posebnu državu.