Svjetlost nade
Za vjernika pojmovi kao što je beznađe, pesimizam, bezizlazno stanje i osjećanje niže vrijednosti ustvari nemaju nikakva smisla, zato što se nalaze ispod neiscrpnog izvora moći. Allah Uzvišeni, od jedne djevojke, koja je sirota i pored toga izložena mržnji i zavidnosti zavidnih, Merjeme, a. s., stvara čovjeka koji je veliki znak Božiji na Ovom svijetu. Ovo stvaranje i ova pomoć najbolji su pokazatelji da je On uvijek Živ, uvijek Prisutan, uvijek Moćan i Milostiv i da je uvijek Gospodar svjetova, Beskonačan i Vječan. On čuje pozive u pomoć. Pa kad je tako, okrenimo se Njemu, recimo Mu šta nam treba, povjerimo Mu se! Od Njega pomoć uzmimo! Imam Ali, a. s., kaže:
“Bože, dovoljno mi je znanje da jesi moj odgajatelj da bih Te slavio i veličao, i najveći ponos mi je da Tebi budem rob.” Ovaj kratki odjeljak dovoljan je podsticaj da se otvore svi slijepi putevi i da se riješe sva beznađa. Dovoljno je jak da nam otvori bezgranična obzorja nade i dā volje za veliko zalaganje i trud. Ukoliko čovjek osjeća da je pod nadzorom, pažnjom i odgojem Milostivog i apsolutno Mudrog – kakav se to ponos i oholost mogu mjeriti i biti veći od ovog osjećanja. Kakav se uopće ponos može mjeriti s njim? Kada čovjek postane izravno i neposredno učenik apsolutno Mudrog, zaista se to osjećanje ne može ničim opisati. Robovanje Uzvišenom Gospodaru također dovodi do osjećanja da čovjek, shvativši pred kakvom Moći se nalazi, nije spreman ni za trenutak prekinuti to stanje. Obraćamo se Onome u Čijoj moći se sve stvoreno nalazi, sva veličina Svemira i sva zamršenost stvorenog i sve zakonitosti i uzvišenosti, sve je to nastalo samo jednim znakom koji kaže: 'Budi!' A da bi se uništile sve sile koje su stvorene, također nema potrebe za nečim većim od spomenutog 'Budi!'. Zar postoji veći ponos od toga da budeš blizak i da voliš Onoga koji posjeduje takvu moć.”
Upravo ovaj kratki odjeljak, u kojem se Ali, a. s., obraća Uzvišenom, dovoljan je svakom razumnom čovjeku da mu otvori obzore nade i osvijetli vidike života, a s druge strane da zatvori vrata svim beznađima i zlim slutnjama. Za čovjeka koji je oslonjen na Boga ne postoji osjećanje beznađa, niti u njegovom rječniku postoje riječi pesimizam, apatija i sl. Takva bi razmišljanja podrazumijevala ograničenost, a vjera u Boga znači vjeru u moć koja je neograničena i beskonačna. Ukoliko bi čovjek u isto vrijeme osjećao vjeru u Boga i beznađe, onda bi on uspio okupiti na jednom mjestu dvije potpuno suprotne krajnosti. Ukoliko bi se takvo šta nama dogodilo, trebamo prihvatiti činjenicu da nam je vjera u Boga uzdrmana i da je oslabila, te da se trebamo ozbiljno potruditi da je dubokim razmišljanjima ojačamo i očvrsnemo, tako da prilikom susreta sa životnim poteškoćama naš iman ostane nepokolebljiv i da ne osjeti ni najmanje nepoželjne promjene.
Vječna poslanička poruka predočena je u sljedećem ajetu:
وَمَا لَنَا أَلاَّ نَتَوَكَّلَ عَلَى اللّهِ وَقَدْ هَدَانَا سُبُلَنَا
Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio?
Potrebno je da ostanemo strpljivi na sva neprijateljska uznemiravanja i napade da bismo odoljeli njihovoj sili.