DUHOVNI PROPISI MUBAREK RAMAZANA
Ajetullah Hadži Mirza Dževad Maliki Tabrizi, veliki arif, filozof i fakih
Tekst: pred nama je samo dio veće knjige pod naslovom El-Murâqebât, koja je već ušla u red klasičnih djela i neizostavno štivo svakog duhovnog putnika, a koja obrađuje svaki mjesec zasebno u pogledu njegovih vrlina, svojstava i dobrih djela u njemu.
Među najvažnije dužnosti istrajnog salika (duhovnog putnika) spada da pokuša saznati što više o ovom veličanstvenom mjesecu tokom kojeg Svevišnji poziva Svoje robove na gozbu koju je On za njih priredio, te da se potrudi dokučiti pravi smisao posta i gozbe koju je Bog priredio Svojim robovima. Pošto to pojmi i shvati, mora se potruditi da stekne zadovoljstvo svog domaćina – Svevišnjeg Gospodara, i to tako što će nastojati da u svojim postupcima bude čist i iskren.
Rezultati i korist od posta i gladovanja
Gladovanje, kao najočevidnija manifestacija posta, donosi saliku koji kroči Božijim putem različite i nebrojene koristi, i to i u pogledu rasta njegove razine spoznaje Boga i u pogledu njegovog duhovnog odgoja i napretka. Što se tiče blagodati posta, u predajama je o tome dosta kazano, te je svrsishodno ovdje navesti neke od tih predaja, a onda ćemo kazati nešto o njihovim razlozima i značenjima.
Od Poslanika, s.a.v.a.s., se prenosi: „Borite se protiv svoje strasti glađu i žeđu, jer nagrada za to je poput nagrade onome ko se bori na Božijem putu. Doista Bogu nema ništa draže od posta.“
On, s.a.v.a.s., također je rekao: „Onaj ko posti više od drugih, i više od drugih se boji Boga, na Danu sudnjem uživat će kod Gospodara najviši položaj.“
Ovaj Prvak, s.a.v.a.s., također je rekao Usami: „O Usama, ako možeš, učini da kad ti melek smrti dođe, zatekne tvoj stomak praznim i tvoju džigaricu žednom. Učini tako, pa ćeš steći najuzvišenije boravište, bit ćeš zajedno sa Božijim poslanicima, uzlet tvog duha obradovat će meleke i prizvat ćeš na sebe Božiji blagoslov.“
Rekao je i: „Čuvajte svoje stomake praznim i budite strogi prema svojim tijelima, pa vam možda uspije susreti se s Bogom.“
U hadisu sa Miradža srećemo: „O Ahmede, znaš li šta je posljedica posta? Posljedica posta jeste malo jesti i malo govoriti. A znaš li šta je posljedica ćutanja? Posljedica ćutanja jeste mudrost, a posljedica mudrosti jeste spoznaja, jekin. A kad čovjek ostvari jekin, on onda ne brine kako će mu proći dan – u teškoćama ili u jadima, u nesreći ili u izobilju. Takvo je stanje onih koji dosegnu stupanj zadovoljstva, a svakome ko dosegne ovaj stupanj nužno darujem tri svojstva: zahvalnost koja nije pomiješana sa neznanjem, sjećanje na Mene koje nije pomiješano sa zaboravom, ljubav prema Meni koja nije pomiješana s ljubavlju prema drugima. Onoga Ko me voli tako da ljubav prema meni ne miješa s ljubavlju prema drugima Ja zavolim i učinim da ga drugi zavole. Otvorim oči njegovog srca tako da on može gledati Moju Veličinu i Čast. Takvome ne uskratim znanje i spoznaju kakve darujem posebnim robovima Svojim. S njim sam u tmini noći i na svjetlu dana, govorim s njim, pa on odvrati svoje srce od druženja i razgovora s drugima pored Mene. Učinim da čuje govor Moj i govor Mojih meleka, i njemu otkrijem Svoje tajne koje sam skrio od drugih...“
Vidimo, dakle, o kakvim se sve vrijednostima i prednostima posta govori u ovoj predaji. Na temelju ovakvih predaja i njihovog tumačenja znalci ahlaka spominju brojne koristi od posta,a mi ćemo ovdje navesti samo neke:
Jedan od rezultata uzdržavanja od hrane jeste očišćenje srca i izoštrenje uma. Prejedanjem i sitošću čovjek dolazi u stanje slično pijanstvu, te mu um od toga postaje trom i otupio, gubi sposobnost da zaključuje i brzo razmišlja, a kao posljedica toga srce postaje slijepo. Nasuprot tome, gladovanje izoštrava um, čisti svijest i čini srce pripravnim za spoznaju. Predaja od Poslanika, s.a.v.a.s. u vezi s ovim kaže: „Onome ko svoj stomak drži praznim pamet doseže vrhunac i njegov um snaži.
Drugi rezultat gladovanja jeste razvijanje skrušenosti i poniznosti, odbacivanje samoljublja, oholosti, uznositosti i umišljenosti, a znamo da je pobrojano uvrelo zla, propasti i lošeg služenja Bogu. Onaj ko se pomoću posta oslobodi ovih zala pripremio je sebe za poniznost i skrušenost pred Istinitim. Naredni rezultat rezultat gladovanja jeste opadanje sila strasti i onih želja koje čovjeka najčešće vode u grijeh i činjenje nedoličnih djela. Znamo da većina grijeha i ružnih djela potječu od lošeg govora i tjelesnih strasti, što znači da susprezanjem strasti putem posta možemo sebe spasiti od mnogih opasnih grijeha.
Rezultat posta jeste i smanjenje pospanosti. Znamo da je preveliko spavanje najveći uzrok gubljenja vremena i traćenja našeg životnog vijeka, odnosno najvrjednijeg kapitala koji imamo za onaj svijet. Post smanjuje pospanost i čini nas spremnim na noćno bdijenje,a to je osnov svakog dobra. Tako čovjek biva potpomognut u njegovom ibadetu,a to su ljestve kojima se uspinje do „mjesta pohvaljenog“.
Među rezultate posta spada i to što on olakšava ibadet, a i on sam je ibadet. Onaj ko je navikao malo jesti, vrijeme koje bi utrošio na stjecanje opskrbe, zarađivanje za hranu i užitke, može posvetiti ibadetu. Da ne govorimo da je prejedanje glavni uzrok mnogih bolesti i slabosti. Usto, čovjek ovako sebe poštedi mnogih muka i problema koje donosi nastojanje da se što više zaradi. Tako on i ima više vremena i pošteđuje sebe problema.
Rezultat posta je i to da on uvećava čovjekovu sposobnost da bude velikodušan, da poklanja i udjeljuje, čini ga pripravnim za obavljanje hadža, zijareta i drugih ibadeta koji iziskuju troškove. Umjesto da novac troši na kupovinu suvišnog jela i pića, ili liječenje bolesti koje su izazvane prejedanjem, čovjek taj novac može utrošiti na obavljanje spomenutih ibadeta.
Nabrojane vrijednosti posta tako su značajne da mi i nismo u stanju shvatiti njihovu stvarnu vrijednost. To naročito važi za prvu vrijednost posta, dakle za čišćenje srca i izoštravanje uma. Jer, um je preduvjet svih dobrih djela, i zato je u predaji kazano: „Trenutak razmišljanja bolji je nego sedamdeset godina ibadeta.“
Iz dosad kazanog može se izvući sljedeće zaključke vrijedne pažnje:
Možemo sa sigurnošću razumijeti zašto Gospodar poziva Svoje goste na gošćenje gladovanjem. Ta, zar upravo post nije razlogom približavanja Istinitom i preduvjet za spoznaju Njega! A ima li išta ljepše i bolje nego što je približiti se Istinitom i spoznati Ga!
Iz dosad kazano također je jasno da post nije obaveza kojom nas Bog opterećuje, već čast koju nam On ukazuje. Dužnost da postimo jeste golema blagodat koju nam je Gospodar podario, to je počast i dar za koji moramo biti posebno zahvalni. Stoga moramo biti svjesni da su Božije riječi kojima nam je propisan post: O vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, prava blagodat i milost, jer to je poziv na Božiju gozbu i približavanje Njemu.
Razmišljajući o tome da je jedna od mudrosti obaveze posta u tome što post slabi snage strasti koje vode u grijeh, zaključujemo da se u vrijeme iftara ne smijemo prejedati i jesti onoliko koliko bismo inače pojeli u toku dana ili čak i više. Time bismo poništili sve rezultate posta i gladovanja u toku dana.
Svijest o blagodatima i koristima posta nalaže nam da se po svaku cijenu potrudimo postiti ispravno, propisno i iskreno, te kako bismo ostvarili sve one goleme koristi koje post nudi.
Razmišljajući o mudrostima obaveze posta,možemo zaključiti i šta je to što umanjuje kvalitet posta, a šta je ono što našem postu daje dodatnu vrijednost, šta je ono što ide skupa s postom i nadopunjuje ga, a šta je potpuno oprečno postu i nespojivo s njim. Tako ćemo lakše razumijeti predaju u kojoj se kaže: „Post nije samo suzdržavanje od jela i pića. Kad postiš, treba da posti i tvoje meso, tvoje oči, tvoj jezik, čak i (u nekim inačicama ove predaje) tvoja koža i tvoja kosa treba da poste.“
Iz dosad kazanog moramo zaključiti da cilj našeg posta ne smije biti samo stjecanje ahiretske nagrade i traženje spasa od džehenemske vatre, premda se postom, naravno, ostvaruje i ovo dvoje. Kroz svoj post moramo nastojati da nas to djelo približi Bogu, da uzdigne naš duhovni stupanj i učini da Bog nama bude zadovoljan. Postom se čovjek mora udaljiti od životinjskog i tjelesnog, a ukrasiti se onim melekutskim i duhovnim.
Razmišljajući o naprijed rečenom možemo zaključiti da, budući da nam je Gospodar ukazao na tu čast i blagodat da nas pozove na Njegovu gozbu, nedopušteno je svako ponašanje, svako govorenje ili razmišljanje koje nije dostojno Njegovog prisustva i koje ukazuje na našu nemarnost i nepristojnost. Ne smijemo, dakle, dopustiti da Božijoj gozbi prisustvujemo tako što će On obraćati pažnju na nas, a mi ćemo biti nemarni prema Njemu, On će se okrenuti k nama, a mi ćemo se zakretati od Njega, On će biti obziran prema nama, a mi nemarni prema Njemu. Doista bi to bilo krajnje ružno i nepristojno ponašanje i niko pametan ne bi sebi dopustio da se ovako ophodi. Uostalom, da vas neki vaš prijatelj zovne na gozbu, naljutio bi se na vas ukoliko biste se prema njemu ovako ponijeli. Naravno, iz Svoje milosti i milosrđa Bog prelazi preko našeg nepristojnog ponašanja, te je svojim robovima u dužnost stavio mnogo manje nego što bi oni ustvari trebali činiti. Kako bi im olakšao, On pređe preko stvari koje ne čine iako ih mogu činiti. Ali, istinski Božiji robovi sebi nipošto ne dopuštaju da se prema Gospodaru ponesu nedolično. Oni se prema svemu što im je obaveza ili što im je zabranjeno postavljaju na način koji istinski i najljepše oslikava njihovo robovanje Bogu i koji je dostojan njihovog Gospodara. Oni drže nedostojnim ne učiniti za svoga Gospodara najviše i najbolje što mogu.
Treba, stoga, pogledati šta Imam Sadik, mir neka je na nj, smatra nužnim za postača, pa se pokušati držati toga:
„Postač mora vidjeti sebe kao putnika ka Ahiretu. On mora biti ponizan, skrušen, skroman i pokoran kao rob koji se plaši svog gospodara. On mora biti u stalnom strahu od Boga. Svoje srce mora čistiti od mahana i zala, a svoju unutarnjost sačuvati od oholosti i samoljublja. Ne smije se osvrtati ni na šta osim na Boga. Svu svoju ljubav i želju mora usmjeriti na Boga, a svoje srce odvratiti od svake ljubavi osim one prema Bogu. Svoje tijelo i svoju dušu mora pokloniti Njemu. Dušu mora učiniti vrčem sjećanja na Njega, a svoje tijelo koristiti samo kako bi Njemu robovao. Posebno mora čuvati svoj jezik od svega što je grijeh i nedolično. Pa ako sve to uspije učiniti, tad je dao svom postu ono pravo koje mu pripada. Ukoliko umanji nešto od ovoga, utoliko je uskratio svom postu pravo koje ima kod njega i za toliko je sebi umanjio sevab i nagradu koju post nosi.“
Valja razmisliti o obavezama postača koje u ovoj predaji navodi Imam Sadik, mir neka je na nj, kako bismo shvatili o kakvim sve dobrima se ovdje radi. Naprimjer, ukoliko postač sebe vidi kao putnika ka Ahiretu, on će biti svjestan da je stalno sve bliži cilju svog putovanja, te će i njegova ljubav prema ovom svijetu bivati sve manja. Ponizan, skrušen i skroman rob nastojat će da njegovo srce ne raduje ništa osim ljubavi prema Bogu. Postač koji je svoju dušu i tijelo posve preda Bogu, i kloni se svega što nije Bog, njegova duša i tijelo, duh i svijest, bit će posve obuzeti sjećanjem na Boga, ljubavlju prema Njemu i robovanjem Njemu. Takav post bit će post onih koji se približavaju Bogu. Molimo Boga da, zarad Njegovih evlija i prijatelja, da barem jedan dan u našim životima ispostimo onako kako je naprijed kazano.