Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

MOHAMMAD REZA PEYSEPAR

NEHDŽUL BELAGA, PROŽIVLJENJE 1

Naslov djela:                             Nehdžul belaga, proživljenje 1

‍Priredio:                                      Mohammad Reza Peysepar

S perzijskog preveo:                   Amar Imamović

Uređivački odbor:          prof. dr. Munib Maglajlić,

Mohammad Reza Peysepar

NEHDŽUL BELAGA, PROŽIVLJENJE 1

PREVEO S PERZIJSKOG

Amar Imamović

Sarajevo, 2004

I dio

NEHDŽUL BELAGA

UPOZNAVANJE S NEHDŽUL BELAGOM

Nehdžul-belaga predstavlja skup govora i zapisa predvodnika bogobo¬jaznih, Imama Alija a.s., i podijeljena je u tri dijela i to:

a)    242 govora,

b)    78 pisama,

c)    489 izreka.

Pisac i sakupljač ovog djela bio je sejjid Razi, istaknuti učenjak iz četvrtog stoljeća po Hidžri. Njegova zasluga ogleda se u tome što je ove govore i pisane tragove sakupio iz različitih knjiga i selektirao ih, kao što je i sam rekao u uvodu Nehdžul-belage:

“I pored svega ovoga ja ne tvrdim da sam stekao uvid u sve govore Imama Alija i da nisam ništa propustio, kao što ne smatram dalekim od istine da je i ono što nije stiglo do nas više od onoga što jeste.”

 Također i Mes'udi, koji je umro trinaest ili četrnaest godina prije rođenja sejjida Razija, kaže sljedeće u knjizi Murudžuz-zeheb:

“Govori Zapovjednika vjernika, koje citiraju hatibi i književnici, dosežu do brojke od četiri stotine i osamdeset.”

Prema tome, ono što je prenio sejjid Razi predstavlja polovinu hutbi Imama Alija. U svakom slučaju, ono što se može zaključiti iz ovoga govora jeste da ovo veliko djelo koje je potaklo hvalu svih iskrenih naučnika svijeta, muslimana i nemuslimana, ostavivši ih zapanjenim, predstavlja tek mali odraz njegovih zapisa, govora i misli.

Druga stvar koju treba dodati jeste da je ova knjiga, iako se već četrnaest stoljeća izučava na univerzitetima čovječnosti podvrgnuta dubokim analizama  i pored toga što je dosada napisano tri stotine komentara i prijevoda na različitim jezicima, još uvijek nije shvaćena onako kako bi trebala biti. Razlozi koji su dali posebnu vrijednost ovoj knjizi kako kod muslimanskih učenjaka tako i kod nemuslimana jesu sljedeći:

Istaknuta ličnost Imama Alija

Njegova sveobuhvatnost u vrlinama, što se očitava u njegovoj riječi, daje posebnu vrijednost Nehdžul-belagi. Ovom prilikom prenijet ćemo samo neke izjave muslimana i nemuslimana:

       a) U vezi sa mnoštvom vrlina Imama Alija Hafiz, jedan od velikana ehli-Sunneta, kaže sljedeće:

“O Aliju se ne može govoriti. Međutim, ako bi trebalo ispuniti njegovo pravo, rekli bi da pretjerujem, a ako se to ne učini, bila bi učinjena nepravda prema njemu.”

Halil Nahvi, jedan drugi velikan ehli-Sunneta, kaže:

“Šta kazati o ličnosti čovjeka čije su vrline porekli prijatelji i nepri¬jatelji; prijatelji iz straha, a neprijatelji zbog zavisti. I pored toga, svijet je ispunjen njegovim vrlinama.“

Ahmed ibn Hanbel o vrlinama Alija a.s. kaže:

“Vrline koje su spomenute o Aliju u predajama Poslanika s.a.v.s. ni za jednog od ashaba nisu tako prenesene” ;

       b) Znanje Imama Alija a.s.

U skladu s Poslanikovim predajama svih pravaca u Islamu Imam Ali označen je najučenijim u Sunnetu i u Kur'anu. Pisac Jenabiul-muvade u četrnaestom podjeljku 61. strane ove knjige prenosi:

Rekao je Poslanik s.a.v.s.:

“Najučeniji od mog Ummeta poslije mene jeste Ali ibn Ebi Talib”, ili kako je preneseno u Mustedrekus-sahihajn i Esedul-gabe Poslanik a.s. je rekao:

“Ja sam grad znanja, a Ali je njena kapija”

Isto je preneseno i od samog Imama Alija u knjizi Jenabiul-muvade:

“Zaista, Poslanik me je poučio hiljadu vrata znanja, a svaka od njih otvara drugih hiljadu vrata i sve tako hiljadu po hiljadu dok nisam naučio sve ono što je bilo i ono što će se desiti do Sudnjeg dana. Naučio sam razloge nedaća i razlučivanje istine od neistine.”

Također, on sam u jednom svom govoru kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite jer, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, nećete me pitati ni o čemu, odsada pa do Sudnjeg dana, a da vas neću obavijestiti o tome.”

Opsežnost i veličina znanja Imama Alija takva je da su to bez-broj puta priznali i nemuslimanski naučnici. Kršćanin po imenu Nosisijan rekao je:

“Kad bi se i danas Imam Ali, ovaj veliki i vješti govornik, popeo na mimber kufske džamije, vidjeli biste kako naučnici iz cijelog svijeta hrle da se okoriste.”

U prilog tome da je znanje Imama Alija znanje časnoga Kur'ana navodimo sljedeće Poslanikove riječi: “Ali je s Kur'anom i Kur'an je s Alijem. Ovo dvoje nikad se neće odvajati sve dok ne dođu meni kod Kevsera.”

Sam Imam Ali u sljedećem govoru iz Nehdžul-belage ukazuje na ovu zbilju:

“Gdje su oni koji su tvrdili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao a njih ponizio, nas obdario a njima uskratio, nas uveo, a njih istjerao. S nama se traži Uputa, a sljepilo otklanja.”

Rezime

Nehdžul-belaga jedan je od odraza znanja Imama Alija a.s. koja:

a)    otkriva njegovu ličnost i znanje,

b)    predstavlja prozor ka značenjima i tajnama kur'an¬skog znanja.

Nehdžul-belaga predstavlja djelo koje, sa stanovišta retorike, stil¬iziranog izražavanja i rječitosti, zauzima vrhunsko mjesto u svijetu književnosti. Imam Ali o tome kaže:

“Mi smo predvodnici govorništva, drvo njegovo pustilo je u nama kori¬jenje, a grane njegove nad nama su se nadvile.”

Ovom prilikom navest ćemo samo neke od izjava mus¬limana i nemuslimana u pogledu naše teme.

Govori muslimanskih učenjaka

Mnogi naučnici islamskih pravaca  mu´tezilije, hanefije, šafije, hanbelije, malikije i dr., bili su upoznati s govorima Imama Alija. U svojim djelima iskazivali su svoju oduševljenost i navodili razloge nadmoćnosti njegova govora.

a)    Džahiz, učenjak ehli-Sunneta, umro 255. god. po H., kaže:

b)    “Ali ibn Ebi Talib, neka mu Allah oplemeni lice, poslije Poslanika s.a.v.s. bio je najučeniji, najrječitiji i najskromniji (...) i poslije Poslanika on je predvodnik svih Arapa govornika.” 

c)    Allame Ibnul-Dževzi, umro 567. god. po H., kaže: “Gospodar je podario takvu moć govora Aliju kojom je uspio na jednom mjestu objediniti i slatkoću i slanoću, izmiješati ljepotu i retoriku (...) Velikane je primorao da priznaju svoju slabost, otišavši daleko ispred svih učesnika nadmetanja. Govori Alija, koji su prosvijetljeni svjetlom poslanstva, umove ostavljaju zadivljenim i zatečenim.”

d)    Muhamed ibn Talhe Šafei kaže:

“Elokvencija se pripisuje Aliju dok rječitost izvire iz njegova bića. Retorika se crpi iz njegovih riječi. Nauka me´ani i bejan blagodati su kao kad neko drag opstoji u njegovu biću.” 

I neprijatelji priznaju Imamu Aliju vrhunsko govorništvo

Snaga Imama Alija u govorništvu bila je tolika da je i njegove nepri¬jatelje primorala da mu to priznaju. Primjerice, kada je Mahkan ibn Ebi Mahkan napustio Alija a.s., otišavši Muaviji, želeći ga zadovoljiti, rekao je sljedeće:

“Dolazim ti od najnerječitije osobe.”

Ova njegova izjava bila je toliko smiješna i očigledna laž da je i na¬jvećeg Alijevog neprijatelja stavila u njegovu odbranu. Muavija je rekao:

“Teško tebi, pripisuješ Aliju slabost govora. Kurejšije prije Alija nisu bili upoznati s elokvencijom. Ali je bio taj koji ih je tome poučio.” 

Šejh Muhammed Abduhu, vrhovni muftija u Egiptu, u svom komentaru Nehdžul-belage piše:

“Jasno je da je predvodnik vlasti razuma, rječitosti, junak stilistike i elokvencije Ali ibn Ebi Talib. Nehdžul-belaga predstavlja zbirku svih tehnika govora i ni jedan cilj od ciljeva govorništva iz nje nije izuzet.”

Ibn Ebil-Hadid, poznati učenjak ehli-suneta, nakon što biva zadivljen riječima Imama Alija, kaže:

“Ako bi se svi govornici i poznavaoci govorništva sakupili na jedno mjesto i tom prilikom im bili predočeni Alijevi govori, bilo bi dostojno da svi učine sedždu naspram tih riječi, kao što čine sedždu kod ajeta za sedždu.” 

Ali El-Džundi, dekan jednog fakulteta u Kairu, kaže:

“Čitanjem Nehdžul-belage jedna posebna vrsta muzike dodiruje dubinu ljudskih osjećaja. Sa stanovišta uređenosti i rime riječi, ovo djelo može se ubrojiti u pjesnička ostvarenja.”

Govori nemuslimanskih učenjaka

a)    Kršćanski učenjak profesor Amin Nahli, u odgovoru osobi koja ga je zamolila da odabere sto izreka iz Nehdžul-belage, kaže:

“Kako da odaberem između stotine dragulja sto izreka, kad sam nemoćan samo jednu izabrati. Ovaj posao čini se kao odabiranje jednog rubina između mnoštva drugih. U svakom slučaju, ja sam uradio taj posao, dok su mi ruke oprezno prevrtale svijetleće rubine, a oči ostale zaslijepljene njihovom svjetlošću. Ne možeš vjerovati zbog zbunjenosti i začuđenosti prilikom odabira svake riječi koja me je obuhva-tila s kakvom sam teškoćom izvlačio svaku rečenicu iz ovog rudnika rječitosti. Uzmi ovih sto izreka i znaj da su one zrake svjetlosti, rječitosti i stilistike.” 

b)    Poznati kršćanski pisac i književnik George Jordac kaže:

“Da li ste se u historiji Istoka s nečim sličnim susreli kao što je Nehdžul-belaga? Nehdžul-belaga nudi znakove o misli, mašti i osjećajima i sve dok bude postojao čovjek i nje¬gove misli, mašta i osjećaji, ona će sklapati vječni savez s izoštrenim osjećajem ljepote i književne umjetnosti... Nehdžul-belaga je predivan govor koji drugi ne dosežu. Dio je jedne objave! Neraskidiva je veza s temeljima ljud¬skog ad-aba; do te mjere doseže vrhunac da su u vezi s njom rekli: ‘Govor niži od riječi Božije, a viši od govora čovjeka’.”

c)    Poznati kršćanski pisac i pjesnik Bules Selame kaže: “Poznata knjiga Nehdžul-belaga jeste vječno djelo koje potječe čovjeka da se upozna s uzvišenim mislima Ali ibn Ebi Taliba. Nijedna knjiga nije viša od nje, osim Kur’ana.”

Ispravno tumačenje objave – vahja

Jedan od nedostataka vjerskog promišljanja jeste taj da, koliko se god bude udaljeniji od živućih tekućih vjerskih izvora, toliko raste i sklonost ka iskrivljenim interpretacijama svetih tekstova ili ezoterijskih poimanja - bilo da je to namjerno, zbog dokazivanja svojih ličnih sklonosti, ili nenamjerno, zbog nedostatka dovoljnog uvida i znanja o svetim tekstovima i učenjima. Također, ni islamski mislioci, koji su upoznati s kur’anskim ajetima koje navode u svojim argumentacijama nisu oslobođeni ove mahane. Štaviše, često se može vidjeti da i oni interpretiraju ajet potpuno suprotno njegovu spoljašnjem značenju i povodu njegove objave. Zbog ovoga i Imam Ali a.s. kaže Ibn Abbasu:

“Ne raspravljaj s njima pomoću Kur'ana, jer Kur'an nosi mnoga značenja. Ti ćeš reći svoje, a oni će reći svoje. Raspravljaj s njima pomoću hadisa (Sunneta), budući da oni ne mogu pronaći umaknuće od njega.”

Jasno je da će se osoba koja se oslanja na kur'anske ajete zbog neprijateljstva koristiti nejasnim ajetima radi svojih ciljeva. S druge strane, mnogi jasni ajeti u većini slučajeva izrečeni su u obliku općenitog suda tako da ni sam Kur'an nije dovoljan u shvaćanju njegovih parcijalnih značenja.

Prema tome, ovdje se postavlja pitanje šta treba raditi da bi se shvatili ajeti u slučajevima kada je moguća njihova različita interpretacija, ili su izrečeni u obliku općeg suda? Da bismo razumjeli ovu grupu ajeta, treba se obratiti utvrđenom i vjerodostojnom Sunnetu, jer Sunnet nije podležan te’vilu, i ako jest, to su rijetki sluča-jevi. Drugim riječima, iako je Časni Kur'an neizmijenjena Knjiga, mnoštvo je različitih shvatanja i tumačenja podređeno ličnim sklonostima čiju vjerodostojnost dokida utvrđeni Sunnet.

Nehdžul-belaga je jedan od najvažnijih vjerodostojnih izvora takvog Sunneta, jer je:

1. Imam Ali a.s. od samog početka pa do kraja bio je svjedok spuštanja Objave, kao što je i sam rekao na jednom mjestu:

“Čuo sam naricanje kada se Objava spuštala Poslaniku, i pitah Poslanika: ‘O Božiji Poslaniče, kakvo je ovo naricanje?’ Reče: ‘Ovo je Iblis, koji je ostao bez nade da će biti obožavan. Zaista, ti čuješ ono što ja čujem i vidiš ono što ja vidim, osim što ti nisi donosilac vijesti; međutim, ti si moj opunomoćenik i ti si u velikom dobru.’”

Ovakav oblik bliskosti nije prenesen ni za jednog od poslanikovih ashaba. Zapovjednik vjernika a.s. na drugom mjestu kaže:

“Pitajte me o Kur'anu da bih vam rekao u vezi s kojom su osobom spušteni ajeti i u kojem vremenu.”

Ova predaja (rivajet) sama po sebi ukazuje na veliku bliskost Imama Alija s Poslanikom;

2. Shodno onom što je preneseno od učenjaka svih islamskih mezheba, Ali a.s. bio je najučeniji ashab u kur'anskim naukama, kao što smo i prenijeli neke od izjava u raspravi o znanju Imama Alija. Rekao je Poslanik s.a.v.a.:

“Ali je s Kur'anom i Kur'an je s Alijem.”

Ali a.s. u jednoj od svojih hutbi rekao je:

“Gdje su oni koji misle da su duboko upućeni u znanje?”

Pored ovih predaja, i učenjaci kao što su Ibn Atije, Bedruddin i Sujuti, slažu se u tome da je Ali ibn Ebi Talib predvodnik svih mufesira (tumača Kur'ana), dok je Ibn Abbas, od kojeg su drugi učili Kur'an, sam bio učenik Imama Alija.

Ukratko, jedan od faktora, koji pridaju važnost i vrijed¬nost Nehdžul-belagi, pored svih drugih osobenosti, jeste to što je ona siguran izvor za tumačenje mnogih ajeta i njihovih značenja.

Sveobuhvatnost Nehdžul-belage

Četvrta osobina Nehdžul-belage, koja daje posebnu vrijednost ovoj knjizi zbog koje su je i nazvali sestrom Kur'ana, jeste njena sveobuhvatnost, raznovrsnost i bogatstvo tema. Nema sumnje, da onda kada je Poslanik s.a.v.a. sebe uporedio sa gradom znanja, a Imama Alija a.s. s njegovom kapijom, to je bilo u značenju da ljudi trebaju da se okoriste poslanikovim znanjem koje je obuhvatalo znanje Kur'ana i Sunneta, a nakon njegove smrti znanjem Alija a.s. Shodno tome, ovo značenje trebalo se manifestirati u društvu poslije njegova preseljenja. Također, nema sumnje da znanje Imama Alija, i pored toga što se treba manifestirati u društvu, treba biti takvo da njegovi savremenici, kako učenjaci tako i običan puk, budu zadovoljeni i da se okoriste njime poslije njegovog poznatog poziva upućenog svima:

 “Pitajte me prije nego što me izgubite!”

Jer u suprotnom, svako bi mogao izazvati narod ovakvim pozivom, a sigurno je da učenjaci u svim vremenima ovakav izazov, sa mnoštvom različitih pitanja, ne bi prošli olahko.

S druge strane, vidimo da su neki ljudi postali poznati kao naučnici, pišući mnoga djela, bilo da su iznosili svoja mišljenja o pitanjima ekonomije, politike, psihologije, sociologije i drugih nauka, ili u najmanju ruku samo nekih od njih. Sigurno je da su u nekim temama bili upućeniji i jači, a u drugim slabiji. I pored toga, malo je knjiga koje su pokušale odgovoriti na sve potrebe čovjeka i društva.

Ova izvanredna osobina može se naći samo u nebeskim knjigama, čiji je savršeni primjer neiskrivljeni Kur'an, ili u Sunnetu Poslanikovu, čije znanje, također, obuhvata i znanje Kur'ana. Međutim, Imam Ali, čije se srce napojilo s čistog izvora znanja Poslanikova i Kur'ana, uspio je to znanje, i pored sve njegove raznovrsnosti, prezentirati u svojim govorima. Upravo zbog ovoga Nehdžul-belaga objedinjuje takvu sveobuhvatnost da muslimani, poslije Kur'ana, ne mogu naći knjigu takvih odlika.

       Govori u Nehdžul-belagi takve su izrazite stilistike da su natjerali najveće književnike arapskog jezika, bilo da su mus-limani ili nemuslimani, prijatelji ili neprijatelji, na izraze divljenja.

- Pitanja filozofije takva su da izgledaju kao da govori veći filozof i od samog Ibn Sine.

       Irfanski su govori takvi; misliš da ih izgovara istaknutiji gnostik od Mevlane ili Ibn Arebija.

       Epski i ratni govori takvi su kao da su izišli iz usta vječnog borca za slobodu.

- Njegovi moralni savjeti i mudrosti dati su kao govor jednog zahida koji je potpuno napustio svijet.

       Njegova politička pisma još uvijek zadivljuju političare. Zašto da ne, kada su najbolja pravila upravljanja društvom i politike rečena najljepšim stilom.

- Fakihi istražuju pitanja Božijeg zakona.

       Psiholozi izvlače svoje koristi iz nje.

       Ekonomisti principe predočene u njoj prihvataju kao svoje glavne smjernice.

       Teolozi traže u njoj tumačenje objave.

       Sociolozi istražuju uzroke i principe spoznaje društva.

Ukratko, od istaknutih odlika Nehdžul-belage, s kojom se suočavaju svi njeni čitaoci u prvim trenucima, jeste njena sveobuhvatnost i neobična raznolikost do te mjere da čovjek ne može vjerovati da jedna ličnost može sve ove izmjerene lijepe i precizne govore sakupiti u različitim temama; nekada čak i u potpuno oprečnim. Sigurno je da ovako nešto nije bilo moguće drugima do Imamu Aliju, čije je srce riznica Božijih tajni i more znanja.

Tematski sadržaji Nehdžul-belage

Sada, da bismo bolje stekli uvid u sveobuhvatnost Nehdžul-belage, ukazat ćemo na općenite smjernice tema kojima se Nehdžul-belaga bavi. Iako je ovaj posao obavljen u nekoliko spe¬cijaliziranih knjiga i tom prilikom izbrojano de¬setine hiljada tema, njene općenite smjernice mogu se ukratko prikazati na sljedeći način:

1)    Teologija,

a)    Tevhid i atributi Božiji; Božije znanje, mudrost i moć; meleci; određenje itd.,

b)    Poslanstvo i objava; poslanici, imamet i hilafet,

c)    Proživljenje, kaburski azab, posljednje vrijeme (ahiri zeman), rog, sirat, obračun, Džehennem i Džennet,

d)    Stvaranje čovjeka, usavršavanje čovjeka, nagoni i fitret, ruh, šejtan, edžel, smrt,

2)    Kur’an i kur’anska naučavanja; razumijevanje i tumačenje ajeta,

3)    Savjeti i mudrosti kao i moralne osobine: strpljenje, hrabrost, bogobojaznost, čednost, postojanost, uzvišene ambicije, volja, promišljanje i prihvatanje pouke, sloboda, očišćenje nefsa, pokuđenost srdžbe, zabrana hvaljenja, oholjenje, laž, nepravda, dvoličnost i dr.,

4)    Pitanja kelama, razuma i filozofije,

5)    Rasprave irfana i osvjedočenja; o srcu, duhovnom putovanju, sjećanju na Boga, duhovnosti, pokajanju, traženju oprosta i dovi,

6)    O pitanjima vjerskih propisa kao što su namaz, post, hadždž, džihad, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, zekat, kamata, zelenaštvo, nedozvoljeni imetak, krađa, sadaka, kazna, ubistvo, propisi rata, nasljedstvo, svjedočenje, propisi za žene i dr.,

7)    O filozofiji i povodima propisa,

8)    Pitanja politike, a posebno o njegovoj ličnoj politici upravljanja društvom, svode se na onu iskrenu politiku bez prljavih prevara, to je bio metod od kojeg nije bio spreman ni po koju cijenu odustati,

9)    Pitanja društva: smutnje u društvu, njeni uzroci i učinci; jedinstvo i razjedinjenost, i njhovi učinci; dostojanstvo i snaga društva; poniženje i podjarmljenost društva; osnovni principi pravednosti i jednakosti; društvena pitanja svojstvena njegovu vremenu,

10)  Pitanja prava: uzajamna prava vladara i podanika i druga različita prava koja postoje u društvu,

11)  Pitanja vojske: džihad i ratni principi,

12)  O znanju i njegovoj važnosti,

13)  Pitanja prirodnih nauka: o stvaranju bića, biljki, nebeskih tijela; minerali i sl.,

14)  O životopisu Poslanika s.a.v.a.,

15)  O vijestima u budućnosti koje je prenio od Poslanika s.a.v.a., kao što su budućnost Basre, Kufe, o smutnji Zendž, diktator-stvu Abdul-Melika, Hadždžadža i svršetku Emevija.

U svakom slučaju, iako su navedene teme opće smjernice Nehdžul-belage, sve njene vrijedne teme ne mogu se ograničiti samo na njih. Zbog toga još uvijek istraživači čine napore da razvrstaju iz tekstova sve suptilinije teme kojima se bavi Nehdžul-belaga.

Nehdžul-belaga, knjiga ispred svog vremena

Jedna od istaknutih osobina Nehdžul-belage jeste da mnoge od njenih tema prednjače u razumijevanju svog vremena. U našem vremenu, kada protječe trinaest i po stoljeća otkada su izrečeni govori i napisana pisma, još uvijek, kao i u svakom vremenu, učenjaci, govornici i komentatori obraćaju se Nehdžul-belagi i zadubljuju se u nju.

Međutim, u svakom tom vremenu samo dijelovi njenih učenja uzimani su u obzir, kao što se, recimo, u jednom vremenu obrađivala stilistika i ljepota govora Nehdžul-be¬lage, što su govornici obilato koristili u svojim govorima. U nekim vremenima ko je god htio govoriti o njoj, ukazivao bi na njene irfanske i isposničke govore.

U tim vremenima nije bilo prostora da se govori o drugim aspektima Nehdžul-belage, kao što ni razmišljanja naučnika nisu išla u skladu s tim, sve dok se u posljednje vrijeme nisu pojavile društvene promjene i jedna skupina sociologa mislilaca s novim razmišljanjima. Oni su, obraćajući se Nehdžul-belagi, otkrivali nove činjenice, kao što je pismo Imama Alija Maliku Aštaru, kojeg su kroz stoljeća naučnici iščitavali i samo prolazili pored njega. Međutim, u novije vrijeme oni su ovo pismo sa svojim novim pogledima podvrgli detaljnijem razmatranju i izvukli nove suptilnije zaključke.

Drugim riječima, poimanje i razumijevanje naučnika u svakom vremenu imalo je svoj određeni kapacitet kojim nisu mogli razumjeti sva pitanja Nehdžul-belage. Protjecanjem vremena, moć razumijevanja naučnika također raste, a time i njihovo okorišćavanje samim govorima Zapovjednika vjernih – Imama Alija a.s.

Halil Džubran o Imamu Aliju

Halil Džubran, arapski kršćanin, istaknuti je pisac i pjesnik. Njegova brojna djela na dvama jezicima, arapskom i engleskom, u svojoj su vrsti bila predmetom mnogih priznanja i pohvala. Džubran o Imamu Aliju kaže sljedeće:

“Ja ne dokučujem tajnu svijeta - zašto su neke ličnosti toliko ispred svog vremena. Po mom uvjerenju Ali ibn Ebi Talib nije bio onog vremena. Ali se rodio ispred svog vremena. Po mom uvjerenju Ali ibn Ebi Talib prva je osoba od Arapa, koja je uvijek bila u harmoniji s Univerzalnom dušom svijeta. On bijaše čovjek koji je noći bdio s Univerzalnom dušom svijeta.”

       Ukratko, kao što je preneseno u predajama, sura Ihlas ima tajni koje će otkriti mudraci posljednjeg vremena ili je, ustvari, ona i objavljena radi njih. Nehdžul-belaga, također, posjeduje mnoge tajne koje su se nama neke tek u posljednjim desetljećima otkrile, dok će se neke druge tek u budućnosti razriješiti. Ova osobina Nehdžul-belage bila je uzrokom da je kroz sva vremena, kako za muslimana tako i za nemuslimana, bila svježa i imala je nešto novo ponuditi. Ovo je vrijednost koja je uzdiže iznad svih ljudskih napisanih djela.

Upotrebljivost Nehdžul-belage

Jedna od istaknutih vrijednosti Nehdžul-belage jeste njena usklađenost s ljudskim potrebama, problemima i njenim rješenjima u svim ljudskim društvima kroz sva vremena. Imam Ali a.s., kao što je rečeno, poznaje čovjeka i njegovo stvaranje i pored svih njegovih kompleksnosti. U skladu s tim, Imam Ali poznaje:

1)    sve materijalne i duhovne potrebe čovjeka za dostizanja njegove potpune sreće i savršenstva;

2)    sve nedostatke u razvoju i usavršavanju čovjeka;

3)    sve načine liječenja njegovih bolesti, kao i puteve uklanjanja nedostataka.

Prema tome, govori Imama Alija u stalnom su kontaktu sa zdravim fitretima i u skladu s njima te su s preporukama i ukazivanjem puteva liječenja i očišćenja duše. S obzirom na to da je fitret ljudi od prvog čovjeka do čovjeka današnjice jednak, tako je i ova knjiga još uvijek liječnik duša.

Imam Ali a.s. u 192. govoru na sljedeći način govori o sredstvima dostizanja savršenstva i nedostacima čovječnosti: 

“On (bogobojazni) blagost prožima znanjem, a riječ djelom. Ti vidiš da su nadanja njegova blizu, posrtaji rijetki, srce skrušeno, duša zadovoljna, obrok jednostavan, vjera sigurna, strast umrtvljena i srdžba savladana. Od njega se očekuje samo dobro i od njega se ne treba bojati zla. Čak, ako bi se zatekao među onima koji su zaboravni, ubrajao bi se u one koji se sjećaju. Ako je među onima koji se sjećaju, ne ubraja se u one koji su zaboravni. Oprašta onome koji je bio nepravedan prema njemu. Daje onome ko njemu uskraćuje. Obilazi onoga koji njega ne obilazi. Govor ružan daleko je od njega, a njegova je riječ blaga, zlo njegovo ne postoji, vrlina je njegova prisutna, dobro njegovo dolazi, zlo njegovo odlazi. Dostojanstven je tokom nevolja, strpljiv u nedaćama, zahvalan u udobnosti. Ne čini nepravdu nad onima koje ne voli i ne čini grijeh radi onoga kojeg voli. Prihvaća istinu prije nego što mu je donesen dokaz. Ne upropašćuje ono što mu je dato na čuvanje i ne zaboravlja ono čime se opominje. Druge ne naziva imenima pogrdnim. Ne nanosi štetu susjedu. Ne raduje se nesreći tuđoj. Ne sudjeluje u krivom i ne napušta pravo.”

Također, u jednom svom drugom govoru na sljedeći način poučava nas nedostacima usavršavanja i razvoja:

“U čovjeku ima komad mesa koji je prionuo uz njega žilom i najzačudniji je dio u njemu. To je srce. Ono ima spremnicu mudrosti i ono što je tome oprečno. Tako, ako ono vidi zraku nade, žudnja ga ponižava, a kada žudnja uzavrije, pohlepa ga razara. Ako ga razočaranje nadvlada, tuga golema njega ubija. Ako se srdžba u njemu diže, ljutnja se silna razvije. Ako je ushićeno zadovoljstvom, zaboravlja biti oprezno. Ako ga strah obuzme, strijepnja ga potpuno zaokupi. Ako se posvuda mir rasprostre, nemarno postaje. Ako zadobije obilje imetka, imućnost ga tlačiteljem učini. Ako ga nevolja zadesi, nestrpljenje ga obuzme. Ako ga nagrize oskudica, klonulost ga snađe. Ako ga glad napada, slabost čini da malaksa. Ako pretjera u sitosti, težina ga trbuha muči. Tako, pomanjkanje svako štetno mu je i pretjerivanje razara ga.”

S druge strane vidimo da su riječi Imama Alija potekle iz srca društva i u vremenu njegove vladavine. Shodno tome, on se u potpunosti posvetio svim aspektima njegove bolesti i nedostacima. Znači, dok je čovjeka i društva, ono će biti živo jedino uporedo s Nehdžul-belagom, koja nudi temeljna rješenja njegovim prob-lemima.

Sada ćemo ukazati na dio društvenih tema kojim se ona bavi:

1)    upravljanje islamskim društvom;

2)    izbor odgovornih i način odabira službenika islamskog društva;

3)    izbor sudaca i određivanje njihovih uvjeta;

4)    postavljanje i svrgavanje namjesnika oblasnih područja i zapovjednika;

5)    određivanje ovlasti i obaveza skupljača poreza;

6)    upoznavanje neprijatelja i izdavanje naredbi za džihad;

7)    razaznavanje dvoličnjaka, njihovih pokreta i predočavanje ispravnog metoda borbe protiv njih;

8)    razumijevanje uvjeta rata i mira;

9)    ispravni metodi snaga branilaca vjere;

10)  opaske o rješavanju ekonomskih problema ogromne zemlje onog vremena i kontrole bazara;

11)  uloga doušnika unutar zemlje;

12)  nužnost budnosti i nadziranja nad političkim, vojnim i propagandnim aktivnostima neprijatelja;

13)  šta je istinska vlast čistoga Islama itd.

Ukratko, Nehdžul-belaga je knjiga koja je i pored spekulativnog i teorijskog aspekta čovjeka i društva ujedno usklađena i s njihovim praktičnim aspektom. Ona se, ujedno, bavi pitanjima izgradnje čovjeka kao i pitanjima rješavanja društvenih problema.

Vrijednost i vjerodostojnost izvora Nehdžul-belage

Jedna od drugih karakteristika Nehdžul-belage, koja joj daje posebnu vrijednost, jest bogatstvo izvora porijekla njenog sadržaja. Rijetko se može naći knjiga (i to u izvornim djelima svih islamskih pravaca), ili predaja koja poput Nehdžul-belage raspolaže osebujnošću raznolikih izvora. Ovdje ćemo ukazati na neke aspekte odlike njenih tematskih izvora i to:

a)    Sa stanovišta mnoštva izvora

Nehdžul-belaga posjeduje toliko mnoštvo dokaza i osvjedočenja da je ona govor Imama Alija i da tu činjenicu priznaju ne samo iskreni istraživači, nego i zlobnici. Njeni izvori mogu se podjeliti na tri grupe:

1)    Izvori prije sejjida Razija

Zbog toga što su govori Nehdžul-belage zapisani u mnoštvu različitih knjiga koje su bile raširene prije sejjida Razija te čitalac stječe sigurnost u njihovu izvornost i neizmišljenost. Abduz-Zehra Husejni, u svojoj knjizi koja se bavi upravo izvorima Nehdžul-be-lage, navodi dvadeset i dvije knjige u kojima su bili sakupljeni dijelovi Nehdžul-belage prije sejjida Razija. Ibn Ebil-Hadid u svom komentaru navodi sljedeće:

“Osoba je pitala Ibn Heššaba: ‘Da li je po tvom mišljenju treći govor u Nehdžul-belagi izrečen od strane Imama Alija, ili ga je sejjid Razi izmislio?’ Ibn Heššab reče: ‘Kunem se Bogom, ja sam vidio ovaj govor u knjigama koje su napisane tri stotine godina prije rođenja sejjida Razija.’”

Također i knjiga O Nehdžul-belagi na 87. strani navodi nekolicinu starih izvora.

2)    Izvori iz vremena sejjida Razija

Istovremeno sa sejjidom Razijem mnogi historičari i pisci od-vojeno su pristupili sakupljanju govora Imama Alija a.s. u različitim oblicima kao što je činio:

- šejh Mufid (umro 413. god. po H.) u knjigama El-Iršad i El-Ihtisas;

- šejh Saduk (umro 380. god. po H.) u knjigama Ikmalud-din, El-Imali, Sevabul-a’mal, Kitabut-tevhid i još nekim drugim knji-gama;

- šejh Tusi (umro 460. god. po H.) u knjigama El-Imali, Et-Tibjan, El-Gajb, El-Fehrest i Misbahul-mutehadžed;

- Džuvhari u knjizi Sehah;

- Ibn Šu'be u djelu Tuhaful-'ukul.

3)    Izvori poslije sejjida Razija

Poslije sejjida Razija historičari i pisci također su u svojim knji-gama zapisivali govore i pisma Imama Alija, ili su ih navodili kao argumente u svojim raspravama. Zanimljivo je, međutim, da mnogi od njih, prilikom navođenja tih govora, u svom lancu prenosilaca ne spominju sejjida Razija. Znači da su oni predaje Imama Alija prenosili iz drugih izvora, od onih koje je koristio sam sejjid Razi, samo drugim lancem prenosilaca. U knjigama koje su se bavile pitanjem izvora ukazano je na ovu činjenicu.

b)    Mnoštvo i neprekinutosti prenosilaca predaja Imama Alija

Drugi aspekt vrijednosti izvora Nehdžul-belage jeste taj što su sve njene predaje prenesene od uha do uha desetina ashaba Imama Alija i stotina islamskih učenjaka od kojih ni u jednoj generaciji ne postoji ličnost koja je nepoznata učenjacima ilmur-ridžala (nauke o prenosiocima) i historičarima. Štaviše, svi su oni poznati, što samo po sebi umanjuje mogućnost svakog oblika iskrivljenja i uvećava vrijednost djela.

c)    Postojanje hafiza Nehdžul-belage

U prošlim vremenima kada nisu postajala moderna sredstva komunikacije ljudi su se mnogo više oslanjali na snagu svog pamćenja i shodno tome pamtili bi Kur'an, Nehdžul-belagu i druge predaje da bi tako to znanje prenijeli na sljedeće generacije. Postojanje zamjetljivog broja ljudi i govornika koji su pamtili riječi Imama Alija uvećava vjerodostojnost i vrijednost ove prosvijetljenje knjige.

Mes'udi, autor knjige Murudžuz-zeheb, piše:

“Ljudi su pamtili oko četiri stotine govora Imama Alija a.s. i njih citirali u prilikama okupljanja muslimana.” 

Ovu činjenicu potvrdili su i Ibn El-Dževzi , Ibn Hadžer Askalani , Ibn Šu'be  i drugi.

Ovom prilikom navest ćemo riječi poznatog sunnijskog učenjaka Ibn Ebil-Hadida iz njegove knjige Šerh Nehdžul-belage kao potvrdu i upotpunjenje naše rasprave. On kaže:

“Mnogi ljudi koji sljede svoj nefs kažu: Većinu Nehdžul-belage predstavljaju govori koji su naknadno pronađeni, a izmislili su ih šiijski književnici (sejjid Razi), a poneke su i drugi izmislili i pripisali Imamu Aliju. Oni su osobe čije su oči oslijepile od fanatičnosti i ono što su rekli jeste rezultat njihova slabog poznavanja stilistike govora. Ja ću ukratko ukazati na njihovo pogrešno mišljenje. Ako kažu da je cijela knjiga izmišljenja, bez sumnje da je to netačno, jer je dokazano da su neki govori Zapovjednika vjernih mutevatir, što su potvrdili svi muhaddisi ili većina njih, kao i mnogi historičari od kojih niko nije bio šiija, da bi se možda moglo prigovoriti njihovoj pristrasnosti. Ako bi se reklo da je samo dio Nehdžul-belage istinit a ne sve, to je samo dokaz u naš prilog, jer onaj koji je upoznat s tehnikom i stilistikom govora i koji ujedno posjeduje zdrav osjećaj za književni govor sigurno razlikuje visoko stilističan govor i onaj drugi. A i ti, poštovani čitaoče, ako se sretneš s nekim djelom kojeg je napisalo nekoliko pisaca, sigurno je da ćeš uočiti razliku između njih. I mi bismo sa svojim poznavanjem stilistike pjesništva ako bismo, npr., iščitavali Divan poznatog pjesnika Ebu Temama, sigurno uočili razliku u jednoj ili nekoliko kasida ako bi postojala razlika između njih. Čitaoče, kada s pažnjom razmotriš Nehdžul-belagu, vidjet ćeš da je ona cijela potekla s jednog izvora i kao kompaktno tijelo gradi jedan stil čiji su dijelovi potpuno identični drugom, slično Kur'anu, čiji je početak poput sredine, a sredina mu je poput kraja, čiji su ajeti i sure svi u jednom stilu. Ako bi neki od govora Nehdžul-belage bili izmišljeni, a drugi istiniti, ona nikada ne bi bila onakvom kakva jeste  kompaktna cijelina. Ovom čvrstom argumentacijom, za tebe, čitaoče, ustanovljena je jasna greška onih koji kažu da je ova knjiga izmišljena ili je izmišljen jedan njen dio.”

Nužnost postojanja uvodnih nauka zarad

 razumijevanja Nehdžul-belage

U današnjem svijetu da bi se ušlo u područje neke nauke, nužno je da se poznaje niz informacija i uvodnih nauka. Realno gledano, nijedna mudrost ne može se doseći niti dati svoj plod bez ovih uvodnih informacija, naukā i specijalnosti. I pored toga što je na najvišem stupnju retorike i elokvencije, Nehdžul-belaga u sebi obuhvata visoka značenja koja se protežu kroz sve aspekte života pojedinca i društva, a ne mogu se razumjeti bez niza uvodnih nauka i informacija.

Nauke i specijalnosti koje su nužne radi razumijevanja ovog velikog djela jesu sljedeće:

1)    Književnost arapskog jezika

To je književnost koja u sebi sadrži sljedeće grane: semantiku, mor-fologiju, stilistiku i retoriku.

U principu, prevođenje jedne akaidske knjige na drugi jezik veoma je težak posao, posebno u slučaju Nehdžul-belage, koja u arapskom jeziku predstavlja vrhunsko djelo stilistike i retorike. Svi velikani književnosti i pjesnici arapskog jezika izražavali su veoma veliko poštovanje prema ovom djelu. Prema tome, da bismo razumjeli njeno ezoterijsko značenje, nema izlaza osim da se upozanju slj. logičko-jezičke discipline .

2)    Logika

Pri iščitavanju Nehdžul-belage često se susrećemo s različitim oblicima argumentacije. U slučaju da nismo upoznati s različitim oblicima argumentacije kao što su indukcija, dedukcija, analogija i drugi temeljni principi u logici, npr. pravilo kontradikcije i suprotnosti, nismo sposobni plivati ovim uzburkanim morem i izranjati njena značenja i poruke.

3)    Nauka o fikhu

Imam Ali nakon Poslanika s.a.v.a. najistaknutiji je fākih i najo-bavješteniji mufessir u cijelom ljudskom rodu, koji govori i sudi samo u okviru Kur'ana i Sunneta. Prema tome, da bismo se upoznali sa zabranama, obavezama i fikhskim stavovima Imama Alija u Nehdžul-belagi, obavezno moramo biti upoznati s naukom fikha i njenom terminologijom. Radi boljeg razumijevanja navest ćemo jedan primjer. Imam Ali izdao je tokom svoje vladavine naredbu džihada protiv munafika i haridžija jer ih je smatrao opasnijim od nevjernika. Međutim već na drugom mjestu Nehdžul-belage on kaže:

“Ne ubijajte haridžije poslije mene, jer onaj koji je tražio istinu i pritom pogriješio, nije kao onaj koji je tražio neistinu i potom je našao.”

Ovaj govor ukazuje na zabranjenost takvog čina. Onaj koji nije upoznat s naukom fikha može se zapitati: Ako je haram borba sa haridžijama, pa kako je sam Ali vodio rat protiv njih? Drugačije rečeno, ako je njemu bilo dozvoljeno, kako to da Ummetu poslije sebe zabranjuje isto. Odgovor bi, sa stanovišta fikha, bio da, ako u slučaju zabrane ništa drugo ne dođe s njom, onda ona ukazuje na zabranu nekog čina. Međutim, ako bi uz zabranu dolazio neki razlog, zabrana bi se odnosila samo na slučajeve kada postoji i njen razlog.

Tako, ako ne bi postojao razlog za zabranu, samim tim zabrana bi bila dokinuta. Tako i u ovom primjeru, u slučaju da haridžije traže istinu s iskrenom namjerom i pri tome pogriješe, vodivši sebe u propast, zabranjeno je ratovanje s njima, za razliku od onih haridžija koji su s lošom namjerom tražili neistinu i na koje se, shodno tome, ne odnosi zabrana ratovanja.

4)    Nauka o metodologiji fikha (usuli fikh)

Iz istog razloga zbog kojeg je nužno poznavanje fikha radi ra-zumijevanja Nehdžul-belage, postoji potreba i za usuli fikhom.

5)    Filozofija

Filozofija znači spoznaju stvari koja egzistira i njeno razlučivanje od onoga što ne egzistira. Drugim riječima, filozofija predstavlja svjetonazor ustanovljen razuma. Uzimajući ovo u obzir, izlaganja Imama Alija o prapočetku, proživljenju i svijetu prirode, sa svom svojom širinom, čine ga i potpunim filozofom.

       Imam, vezano sa svoje znanje o Stvoritelju svijeta, kaže: “Nisam robovao Gospodaru kojeg nisam vidio.”

- O zbilji svijeta i njegovu kraju on kaže: “I da se sve (nevidljive) koprene uklone, ne bi mi se uvećalo ni zrnce uvjerenja.”

       O objavi i poslanstvu, znanje ovoga Božanskog mudraca na najvećoj je mogućoj razini, kao što i sam Imam kaže: “Udisao sam miris objave i gledao sam svjetlost poslanstva.”

Imam Ali kazao je: Pitajte me prije nego što me izgubite

Iz ovoga se vidi da je Imam Ali sve rasprave filozofije osvjedočio svim svojim bićem. Upravo zbog ovoga na jednom mjestu on i kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite, jer zaista, ja sam bolje obaviješten o putevima nebeskim nego o putevima zemaljskim.”

Ukratko, govori Imama Alija puni su teških filozofskih tema koje treba razmatrati na osnovu islamske filozofije. I bez dovoljnog uvida u filozofske znanosti nije moguće njihovo razumijevanje.

Dva filozofska primjera

Navest ćemo dva primjera filozofskih tema iz Nehdžul-belage.

Prvi primjer: Zakon uzročnosti

Jedno od najvažnijih pitanja islamske filozofije predstavlja za-kon uzročnosti koji je, ustvari, osnova svih drugih zakona i ljudskog promišljanja. Imam Ali u vezi s tim kaže:

“Sve što je moguće spoznati stečenim znanjem mudraca ili prisutnim znanjem (tj. izravnim osvjedočenjem gnostika), to ne može biti Stvoritelj, nego stvoreno.”

Koliko god da je nešto dostupno znanju, bilo putem argumenata ili otkrovenjem, to je stvoreno, a ne Stvoritelj, jer Stvoritelj koji je sam stvorio misao, razmišljanje i mislioca ne može biti obuhvaćen znanjem ni jednog mudraca, pa i u slučaju da ga obuhvaća osvjedočenje arifa, opet je onoga koji posmatra i posmatrano On stvorio. Nikada Stvoritelj posmatrača neće moći biti ono što stvorenje posmatra. Dakle, Boga se treba i može spoznati Njegovim znakovima, a ne Njim samim. U nastavku predaje imam kaže:

“Sve što je oslonjeno na nešto mimo sebe ima uzrok.”

Ovaj princip, spomenut u riječima Imama Alija, opisuje svijet egzistencije kao svijet kojim vlada zakon kauzaliteta. Prema tome, osnova svih bića čija egzistencija nije isto što i njena bit, jeste posljedica (ar. me'lul), i ono biće koje nije oslonjeno na nešto mimo sebe, nego je čista eg¬zistencija, takvo biće jeste uzrok (ar. illet) svih posljedica, što je ustvari Uzvišeni Bog. 

Drugi primjer: Zbiljsko jedinstvo

Merhum šehid Mutahari u vezi sa stavom da Jedinstvo Božije nije vahdete adedi, kaže da je produkt islamske misli i jedna od njegovih najuzvišenijih misli, te da se ni u jednoj školi prije Islama nije raspravljalo o tome. Islamski su filozofi, postepeno zadubljujući se u autentične islamske tekstove, a posebno u riječi Imama Alija, dosegli dubinu ovog pitanja i uveli ga u Božansku filozofiju.

Imam Ali o vahdetu (jedinstvu) kaže sljedeće:

“Sve što je osim Boga opisivo vahdetom jeste kvantitativno.”

 Značenje ovoga govora jeste da vahdet svega mimo Boga predstavlja vahdete adedi. U slučaju vahdeta adedi, jedna jedinka naspram pretpostavljene druge jedinke kvantitativna je, što znači da pretpostavka druge jedinke nju umnožava. Međutim, vahdet Božiji nije vahdete adedi, jer bi takav vahdet Njemu predstavljao nedostatak tako što bi mu pretpostavljanjem druge jedinke bilo nešto dodato i umnoženo. U svakom slučaju, ovakvo suptilno razmišljanje ne nalazimo kod islamskih filozofa, pa čak ni kod El-Farabija niti Ibn Sine. Ova razmišljanja nalazimo tek u riječima posljednjih mudraca, koji su ih preuzeli iz riječi Imama Alija i dali im termin vahdete hakikije, nasuprot terminu vahdete adedi.

Ukratko, ovakvih uzvišenih misli u riječima Imama Alija ima tako mnogo da još mnoge od njih predstavljaju nepoznanicu, čak i dobrim poznavocima Nehdžul-belage.

Nauka historije

Mnogi govori, pisma i kratke izreke Nehdžul-belage izgovoreni su u posebnim historijskim okolnostima, dok neki od njih govore i o konkretnim historijskim događajima ili političkim previranjima. Prema tome, bez dovoljnog poznavanja historije, a posebno doba početka Islama, govori Nehdžul-belage ne mogu biti ispravno shvaćeni. Jedan od primjera ovoga jesu mnogobrojne vrline i uzorit moral Imama Alija, što ne poriču ni prijatelji niti neprijatelji njegovi. Svi priznaju da je on bio izvorište ljubavi. Sa svima se odnosio samilosno, prelazeći preko njihovih grešaka.

Kada je jedan od njegovih pristalica podigao glas, psujući njihove neprijatelje (stanovnike Šama), Imam ga je opomenuo riječima:

“Ne volim što počinjete grditi, ali da opisujete njihova dijela i izvještavatete o stanjima njihovim, to bi bio bolji način govorenja i uvjerljiviji put dokazivanja. Umjesto da ih grdite, trebalo bi reći: O Bože! Poštedi krv našu i krv njihovu, proizvedi pomirenje između nas i njih te ih izvedi iz zablude njihove pa da onaj koji ne zna istinu nju upozna i da se onaj koji je sklon pobuni i nasilju odvrati od toga!” 

Međutim, kada je nastala prepirka između Alija i trećeg halife Osmana i kada se umiješao Mugire ibn Ahnes nepristojno rekavši: “Pusti mene da mu ja odgovorim”, na to mu je Ali a.s. rekao:

“O sine prokletog i besplodnog, od stabla koje nema ni korijenja ni granja. Hoćeš li se ti pozabaviti mnome? Boga mi, Allah neće osnažiti onoga kojeg ti pomažeš, niti će ustati onaj kojeg ti podižeš. Odlazi od nas! Allah udaljio kuću tvoju! A onda čini što god želiš. Ne imao Allah milosti za tebe, ako ti budeš imao milosti!” 

Čitajući ovaj govor onaj koji nije upoznat s historijom sigurno će se zapitati kako je moguće da imam koji predstavlja osovinu ljubavi i Božanskog morala, nasuprot Mugire istupa ovakvim oštrim riječima. Međutim, jednim kratkim pogledom na povijest prvih godina Islama vidjet ćemo da je otac Mugire (Ahnes) bio jedan od predvodnika munafika i nevjernika koji je tek s oslobađanjem Mekke prihvatio Islam, ali samo prividno. Njegova brata Ebul-Hakema u bici na Uhudu pogubio je Imam Ali, što je proizvelo njegovu stalnu mržnju u srcu.

Nažalost, ova prognana porodica iz društva ponovo stječe utjecaj na vlast za vrijeme Osmanove vladavine, predstavljajući sebe gorljivim muslimanima. Vremenom su stekli visok položaj i imanje do te mjere da se pod okriljem podrške vlasti nisu stidjeli stati nasuprot Imama Alija, ponašajući se kao da nikakve prošlosti u nevjerstvu nisu imali. Upravo je ovo mjesto gdje Imam istupa otvoreno i oštro da bi razotkrio zbilju ovakvih ljudi i njihov iskrivljeni put. Prema tome, bez poznavanja historije Islama nije moguće razumjeti Nehdžul-belagu i neke stavove Imama Alija.