Imamova škola i naučne djelatnosti
Imam Hasan, a.s., je u Medini osnovao veliku školu i počeo temeljito raditi na širenju islamske kulture u društvu. Velika ulema i velikani prenosioci i poznavatelji hadisa pripadali su njegovoj školi. On je u njima našao najbolju pomoć za obavljanje svoje vječne obnoviteljske misije koja je razbistrila um društva i probudila ga nakon nemara i učmalosti. Historičari su spomenuli neke od velikana njegovih učenika i prenosilaca njegovih hadisa: njegov sin, El-Hasan el-Musenna, Musejjeb ibn Nedžebe, Suvejd ibn Gafle, 'Ala ibn Abdurrahman, Eš-Še'bi, Mubire ibn Berkem, Esbeg ibn Nubate, Džabir ibn Haled, Ebu Dževza, Isa ibn Me'mun ibn Zurare, Nufale ibn el-Me'mum, Ebu Jahja Umejr ibn Se'id en-Neha'i, Ebu Merjem Kajs es-Sekafi, Tuhrub el-'Adželi, Ishak ibn Jesar (otac Muhammeda ibn Ishaka), Abdurrahman ibn Avf, Sufejn ibn el-Lejl, Amr ibn Kajs.
Medina je ovom skupinom uleme i prenosilaca hadisa procvjetala i postala najproduktivniji islamski grad u nauci, književnosti i kulturi.
Imam Hasan, a.s., je istovremeno sa širenjem znanja u Medini pozivao narod na plemenitosti morala, dobra djela i ukrašenost sunnetom Božijeg Poslanika. On je podigao svjetionik morala koji je njegov djed Poslanik bio donio da popravi i pročisti društvo. Jednu od plemenitosti njegovog morala predstavlja činjenica da je činio dobro čak i svojim neprijateljima i protivnicima: kad je saznao da se Velid ibn Ukbe teško se razbolio, otišao je da ga obiđe, i pored svih poznatih mržnji i neprijateljstava Velida prema Ehli bejtu. Kada je Imam ušao u Velidovu kuću i sjeo, Velid je započeo govor riječima: „Doista, ja se kajem Svevišnjem Allahu zbog svega što je bilo između mene i svih ljudi, osim zbog onoga što je bilo između mene i tvoga oca. Doista se neću pokajati zbog toga.“Imam je prešao i preko toga i nije mu uzvratio na isti način, nego mu je vjerovatno podario i neke poklone i pokazao ljubaznost.
Imam Hasan, a.s., kao društveni autoritet
Ovaj vid ponašanja imama Hasana se ogledao u njegovoj brizi za siromašne, njegovim dobročinstvima i pružanju zaštite svima koji su tražili utočište kod njega da bi izbjegli nepravdu i uznemirenje umejada.
Njegova briga za siromašne
Imam Hasan, a.s., je počeo obilno prosipati dobro na siromašne i bijedne udjeljujući im sve što je posjedovao. Punio bi njihova srca radošću svojim dobročinstvom i darežljivošću. Jedan primjer njegove darežljivosti je i ovaj: Došao mu je neki čovjek zbog neke potrebe pa mu je Imam rekao: „Zapiši svoje potrebe na papir pa nam predaj.“ Taj čovjek je napisao svoje potrebe i predao Imamu. On je naredio da mu se dadne dvostruko. Neki od prisutnih su primijetili: „Koliko li je ovaj komad papira bio za njega bertićetli, o, sine Allahovog Poslanika.“ Imam im je odgovorio: „Njegov berićet je nama veći kada smo stvoreni dostojni dobročinstva. Zar ne znaš da je dobročinstvo kada daš bez nečijeg traženja, a kada daruješ nakon traženja, od toga ti se oduzima ono što je on potrošio od svog obraza. Možda je on proveo noć uzrujan, u besanici, razapet između beznađa i nade i ne znajući s čime će se vratiti: da li razočaran ili radostan zbog uspjeha. On ti se obratio, a udovi su mu se tresli, srce mu je od straha lupalo. Ako mu udovoljiš potrebu naspram obraza koji je on potrošio, to je veće od onoga što bi postigao da si mu dao samo ono što je tražio.“
Doista je bio mjesto nade za siromašne i obespravljene, utočište za udovice i siročad. Već smo prije spomenuli još neke slučajeve njegove darežljivosti i dobročinstva zbog kojih je bio spomenut kao primjer za plemenitost i darežljivost.
Traženje utočišta kod njega
Imam Hasan, a.s., je u glavnom gradu svog djeda bio neosvojiva tvrđava za svakog ko je tražio utočište ili zaštitu kod njega. Sve svoje vrijeme je trošio u udovoljenju potreba ljudi i otklanjanju nanesene im štete i nepravde. Seid ibn ebi Serh je tražio utočište kod njega od Zijada pa mu ga je pružio. Prenosioci su spomenuli da je on bio poznat po privrženosti Ehli bejtu i Zijad ga je zbog toga i tražio pa je on pobjegao prema Medini tražeći utočište kod Imama. Kada je Zijad saznao za to, poslao je po njegovog brata, sina i suprugu pa ih je zatvorio, srušio mu kuću i prisvojio imovinu. Kada je imam Hasan, a.s., saznao za to, jako teško mu je palo. Napisao je zato pismo Zijadu u kojem mu je naredio da mu dadne sigurnost, oslobodi njegovu suprugu i djecu, obnovi njegovu kuću i vrati mu svu imovinu.
Imam Hasan, a.s., kao politički autoritet
Imam Hasan, a.s., je prihvatio primirje s Muavijom s položaja moći te, kao što sporazum izričito potvrđuje, da će vlast nakon Muavije pripasti njemu i da on ne smije smišljati protiv Imama smutnje i varke.
Prema tome, prirodno je da je imam Hasan, a.s., bio osovina opozicije i trn koji je Beni Umejjama vlast učinio nesnosnom i zamutio njihovu bistrinu. U njegovim dovama, susretima s vladarima i njihovim družinama, u njegovim pismima i govorima nailazimo na jasnu političku djelatnost koja se ogleda u tome što:
-pratio je i oglašavao se na događaje, ponašanje vladara i njihovih namjesnika, naređivao im dobro i odvraćao ih od zla, što smo vidjeli u njegovom pismu Zijadu, u kojem mu je naredio otklanjanje pritiska od Seida ibn ebi Sarha, kao i u njegovom ukoru Habiba ibn Muslima, koji je bio u tavafu zbog svoje pokornosti Muaviji;
-primao je različite delegacije opozicije, upućivao ih i pozivao da budu strpljivi, drže se odlučno i čekaju njegove zapovijedi koje će biti izdate u odgovarajućoj prilici, te ih neprestano napominjao o vodećoj ulozi Ehli bejta i njihovom pravu na hilafet i vođstvo.
Doktor Taha Husejn tvrdi da je imam Hasan, a.s., u vrijeme boravka u Medini formirao političku partiju čije vođstvo je lično preuzeo i usmjeravao je na pravac koji je odgovarao tadašnjim uvjetima.
-nije sarađivao s vladajućim režimom usprkos njihovim neprestanim pokušajima da pridobiju Imamovu naklonost, ili pokriju njegove aktivnosti, ili pak osude te aktivnosti. Ovaj vid se ogleda u njegovom odbijanju emevijske tazbine, otkrivanju njihovih planova i skidanju vela s njihove zastranjene stvarnosti i Muavijine nedostojnosti hilafeta. Ova činjenica se jasno ogledala u njegovim raspravama s Muavijom i njegovom družinom u Medini i Damasku, a ovdje ćemo ukazati samo na neke njegove stavove.
Imam Hasanovo odbijanje emevijske tazbine
Muavija je namjeravao da oplemeni svoj rod putem ženidbe, kako bi time postigao čast i ugled, pa je pisao svom namjesniku u Medini, Mervanu ibn Hakemu, da isprosi Zejneb, kćerku Abdullaha ibn Džafera, za Jezida, da njen otac odredi visinu vjenčanog dara, da se otplati njegov dug koliki god da je i da se pomire dvije familije: Beni Hašim i Beni Umejje. Mervan je poslao po Abdullaha pa, kada je došao Mervan, počeo je priču o njegovoj kćeri. Abdullah mu je odgovorio: „Pitanje naših žena je u rukama Hasana ibn Alija pa je isprosite od njega.“ Mervan je onda otišao do imama Hasana i od njega tražio ruku Abdullahove kćerke, a Imam mu je rekao: „Sakupi sve one koje želiš.“ Mervan je zaista krenuo i okupio sve Hašimide i Umejade na jednom mjestu, ustao i obavijestio ih o Muavijinoj naredbi o prošnji.
Onda je ustao imam Hasan i nakon zahvale Allahu i Njegovog veličanja odgovorio: „Što se tiče toga što si spomenuo da njen otac treba odrediti vjenčani dar – mi nećemo nikada odustati od sunneta Allahovog Poslanika u njegovoj porodici i kćerima.Što se tiče otplate duga njenog oca – otkad naše žene otplaćuju dugove svojih očeva? Što se tiče pomirenja dvije porodice – doista smo mi prema vama pokazali neprijateljstvo radi Allaha i na Njegovom putu, pa onda se nećemo pomiriti s vama radi dunjaluka...“
Na kraju svog govora imam Hasan, a.s., je rekao: „Mi smo odlučili da je udamo za njenog amidžića, Kasima ibn Muhammeda ibn Džafera i, evo, ja je udajem za njega i određujem za njen vjenčani dar svoje zemljište u Medini. Muavija mi je za tu zemlju dao 10 hiljada dinara.“
Mervan je napisao Muaviji pismo u kojem ga je obavijestio o onome što se desilo, pa kada je pismo stiglo do njega, on je rekao: „Mi smo kod njih zaprosili, pa nisu prihvatili, a da su oni zaprosili, mi ne bismo odbili.“
Neki od stavova imama Hasana naspram Muavije i njegove družine
S Muavijom u Medini
Harezmi prenosi da je Muavija putovao do Medine i vidio kako ljudi poštuju i uvažavaju imama Hasana, što ga je pogodilo pa je pozvao Ebu-l-Esveda ed-Duelija i Dahhaka ibn Kajsa el-Fihrija da se s njima posavjetuje o Hasanu i o tome čime ga može osramotiti da bi time spustio njegov položaj i umanjio njegovu važnost kod ljudi. Ebu Esved mu je savjetovao da od toga odustane: „Moje mišljenje je da je zapovjednik vjernih vrijedniji i mislim da on to ne treba činiti. Jer, zapovjednik vjernih neće ništa reći o njemu, a da to ljudi ne protumače kao zavist i ne podignu njega još više. O, zapovjedniče vjernih, Hasanovo mladalačko doba je uzorno, budi spreman na njegov odgovor. Bojim se da će ti uzvratiti štitovima koji će okrenuti tvoje strijele na tebe samog i da će objelodaniti tvoje mahane, pa će se tvoj govor protiv njega okrenuti u njegovu vrlinu, a tvoju mahanu, osim ako ne znaš neku njegovu mahanu u ponašanju ili nedostatak u rodu, ali, doista, on je čist i potekao je od čistokrvnih Arapa u dostojanstvu njihove srži, u plemenitosti njihovog ishodišta i čistoti njihovog porijekla, pa nemoj to učiniti, o, zapovjedniče vjernih!“
Ebu-l-Esved ga je ispravno uputio i dao mu dobar savjet: koji nedostatak ili mahanu bi on mogao naći Imamu kojima bi ga osramotio, a on je očišćen od svake nečistoće i nedostatka kako Časni Kur'an o tome govori? Međutim, Dahhak ibn Kajs mu je kazao suprotno savjetujući mu da vrijeđa i napada imama Hasana: „Postupaj s njim po svom mišljenju i nemoj od njega udaljiti svoju bol jer, doista, ako ga budeš gađao svojim zajedljivim riječima i čvrstim odgovorima, pred tobom će se na kraju poniziti kao što se ponizi ostarjela kamila pred mladom.“
Muavija je prihvatio Dahhakovo mišljenje pa se već sljedećeg petka popeo na minber, zahvalio Allahu i veličao Ga, proučio salavat na Allahovog Poslanika, zatim spomenuo Zapovijednika vjernih i poglavara muslimana, Alija ibn ebi Taliba, pa ga uvrijedio, te rekao: „O, ljudi, doista su neka kurejšijska djeca bezumna i tupoglava, zamorena od života. Umorila su ih Božija predodređenja pa je šejtan uzeo njihove glave za svoja sjedišta i njihove jezike za turpije, pa je u njihovim prsima izlegao jaja i izveo svoje mlade i postepeno se uspinjao u njihova grla, pa ih vodio na klizište, uljepšao im glupost, zaslijepio im puteve, uputio ih ka nepravdi, neprijateljstvu, laži, i kleveti, pa su oni postali njegovi sudionici, a on njima neodvojivi prijatelj,وَمَن يَكُنِ الشَّيْطَانُ لَهُ قَرِينًا فَسَاءَ قَرِينًا
a kome je šejtan drug, zao mu je drug! (En-Nisa, 38), i on im je dovoljan odgajatelj, a Allah nam je pomagatelj.“ Imam Hasan, a.s., je skočio jureći poput bujice da odbaci njegove klevete i laži:
أَيُّهَا النَّاسُ مَنْ عَرَفَنِي فَقَدْ عَرَفَنِي وَ مَنْ لَمْ يَعْرِفْنِي- فَأَنَا الْحَسَنُ بْنُ عَلِيِّ بْنِ أَبِي طَالِبٍ أَنَا ابْنُ نَبِيِّ اللَّهِ- أَنَا ابْنُ مَنْ جُعِلَتْ لَهُ الْأَرْضُ مَسْجِداً وَ طَهُوراً- أَنَا ابْنُ السِّرَاجِ الْمُنِيرِ أَنَا ابْنُ الْبَشِيرِ النَّذِيرِ- أَنَا ابْنُ خَاتَمِ النَّبِيِّينَ وَ سَيِّدِ الْمُرْسَلِينَ- وَ إِمَامِ الْمُتَّقِينَ وَ رَسُولِ رَبِّ الْعَالَمِينَ- أَنَا ابْنُ مَنْ بُعِثَ إِلَى الْجِنِّ وَ الْإِنْسِ- أَنَا ابْنُ مَنْ بُعِثَ رَحْمَةً لِلْعالَمِين
.
„O, ljudi, onaj ko mene poznaje – taj me poznaje, a ko me ne poznaje – ja sam Hasan, sin Alijev, sin Ebi Talibov, ja sam sin Allahovog vjerovjesnika, sin sam onoga kome je zemlja učinjena mjestom ibadeta i sredstvom čistoće, ja sam sin svetiljke koja obasjava, ja sam sin donosioca radosnih vijesti i opomene, sin Pečata svih vjerovjesnika i poglavara svih poslanika i vođe bogobojaznih i poslanika svih svjetova, sin sam onoga koji je poslan džinima i čovjeku, ja sam sin onoga koji je poslan kao milost svim svjetovima.“ Imamove riječi su teško pale Muaviji pa je pokušao da ga prekine: „O, Hasane, trebaš nam opisati hurmu.“ Imam je rekao: „Vjetar je oplođuje, toplota sazrijeva, noć ohladi i uljepša joj miris, suprotno tebi, Muavija.“ Zatim je nastavio s predstavljanjem sebe: „Ja sam sin onoga kojem je dova bila uslišena, ja sam sin zagovornika koji se sluša, ja sam sin onoga koji će prvi dići glavu sa zemlje i pokucati na vrata Dženneta, ja sam sin onoga uz kojeg su se borili Božiji meleci, a nisu se borili ni uz koga od vjerovjesnika prije njega, ja sam sin onoga koji je pobijedio nad strankama, sin sam onoga pred kojim su se Kurejšije mrzovoljno ponizili.“ Muavija se rasrdio i uzrujano povikao: „Doista, ti sam sebe uvjeravaš za mjesto hilafeta!“ Imam mu je dao odgovor na to ko je dostojan hilafeta ovim riječima: „Što se tiče hilafeta – on pripada onome ko radi po Božijoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, a nije za onoga ko se suprotstavlja Božijoj Knjizi i obustavlja Poslanikov sunnet. I, doista, primjer takve osobe je kao primjer čovjeka koji je postigao vlast pa se okoristio njome, ali kao da je ona onda oduzeta od njega, a ostale su mu samo njene loše posljedice.“
Muavija je onda krenuo zaobilaznim putem, odustavši od usiljenosti, pa je rekao: „Nema među Kurejšijama ni jedan čovjek, a da mi kod njega nemamo mnoge blagodati i lijep dar.“ Imam Hasan, a.s., mu je uzvratio: „Da, onaj kojim si stekao dostojantvo nakon poniženja i kojim si stekao mnoštvo nakon neznatnosti.“ Pa je Muavija upitao: „Ko su oni Hasane?“, a Imam je odgovorio: „Onaj ko te odvrati da ih poznaješ.“ Zatim se Imam nastavio predstavljati: „Ja sam sin onoga koji je bio poglavar Kurejša, mladih i starih. Ja sam sin onoga koji je bio poglavar nebesa po plemenitosti i darežljivosti, sin sam onoga koji je poglavar stanovnika dunjaluka po iskrenoj darežljivosti plodnim granama, prednjačim s prednošću, ja sam sin onoga čije je zadovoljstvo Božije zadovoljstvo i čija srdžba je Božija srdžba, pa zar možeš da ličiš na njega, o, Muavija?“ Muavija je odgovorio: „Kažem: ne, potvrđujući tvoje riječi.“ Imam Hasan, a.s., je rekao: „Istina je jasna, a neistina je tamna. Nije se pokajao onaj ko je držao do istine, a u beznađe je pao onaj ko je uzjahao neistinu. A istinu poznaju oni razumom obdareni.“ Muavija je po svom običaju zaobilaženja problema, rekao: „Ne bilo prostrano onome ko tebe vrijeđa!“
U Damasku
Svi historičari su saglasni da je imam Hasan, a.s., išao kod Muavije u Damask, ali su se razišli u tome je li išao jednom ili više puta. Nema neke koristi u oduljivanju riječi o tome, ono što je važno jeste istraživanje o razlogu njegovog putovanja. Ono što mi vjerujemo jest to da njegov cilj nije bio ništa drugo osim širenja učenja Ehli bejta i otkrivanja emevijske stvarnosti pred društvom kojeg je Muavija odveo u zabludu i skrenuo ga sa čvrstog puta, a što se tiče dokaza, to postaje jasno iz njegovih stavova i rasprava s Muavijom, jer je imam Hasan ovim raspravama poderao njegovu koprenu.
Što se tiče onih koji tvrde da je njegovo putovanje bilo radi uzimanja darova, doista su se oni pozivali na jednu od izmišljenih predaja na koju se ne može osloniti, jer je doista Imam bio poznat po dostojanstvu, visini i ponosu, pored toga što je bio neovisan o Muavijinim darovima, jer je on u Medini posjedovao veliko imanje od kojeg je dobivao ogromne prihode, kao što je primao i svoje pravo na imovinu po šerijatu od odabranih i dobrih muslimana.
Potrebno je napomenuti da Imam nije koristio Muavijine darove, ako ih je uopće i dobio, za svoje potrebe ili za potrebe svoje porodice, jer je preneseno da nije uzimao od njih ni koliko životinja može nositi ustima.
Imam Musa ibn Džafer, a.s., prenosi: „Doista Hasan i Husejn nisu primali Muavijine darove.“
Muavija nije mogao podnositi imama Hasana dok je boravio u Damasku. Nakon što je vidio kako mu ljudi prilaze i iskazuju mu veliko poštovanje, Muavija je organizovao skupine snaga koje su bile protiv Ehli bejta i gajile neprijateljtvo prema njima, kao što su: Amr ibn As, Mugajre ibn Šu'be, Mervan ibn Hakem, Velid ibn Ukbe, Zijad ibn Ebih i Abdullah ibn Zubejr i podstaknuo ih da ponižavaju i vrijeđaju Poslanikov mirisni cvijet da bi udaljili narod od njega i da bi se Muavija osvetio sinu osvajača Mekke i razbijaču idola Kurejšija. Ove prezrene grupe su se suočile s imamom Hasanom gorkim riječima i niskim govorima, ali Imam im je svojom obilnom moći govora upućivao strijele i ušutkivao ih. Imam Hasan, a.s., je u svim tim raspravama bio uspješni pobjednik, a njegovi jadni protivnici padali su u poniženje, poraz i nemoć.
Prva rasprava
Muavija je tako jednom prišao Imamu i rekao mu: „O, Hasane, ja sam bolji od tebe.“ Imam ga je upitao: „A kako to, Hindin sine?“ pa mu je Muavija odgovorio: „Zato što su se ljudi usaglasili oko mene, a oko tebe nisu“. Imam mu je onda rekao: „Nikada. Zlo je to čime si se uzdigao, o, sine žene koja jede jetru. Oni koji su se usaglasili oko tebe čine dvije skupine: skupinu pokornih i primoranih. Onaj ko je tebi pokoran, neposlušan je Allahu, a onaj koji je prisiljen, opravdano mu je po Božijoj Knjizi. Ne dao mi Bog da ja kažem da sam bolji od tebe jer, doista u tebi nema nikakvog dobra. Doista me je Svevišnji Allah očistio od svih mahana i nedostataka kao što je tebe očistio od svih vrlina.“
Druga rasprava
Prenesen je još jedan događaj i možda je to najljepši od stavova imama Hasana koje prenosi historija. Naime, kod Muavije su se sastali četverica od stubova njegove vlasti i zagovornika njegovog džahilijjeta: Amr ibn As, Velid ibn Ukbe ibn ebi Mu'it, Utbe ibn ebi Sufjan i Mugajre ibn Šu'be. Pošto im je teško palo što ljudi prilaze imamu Hasanu i traže od njega znanje i vjeru, zatražili su od Muavije da pozove imama Hasana kako bi ga kudili i vrijeđali.
Preneseno je da je Muavija odbijao da pošalje nekoga po njega i rekao im: „Nemojte to činiti. Tako mi Allaha, nikada nije sjedio kod mene, a da se nisam bojao njegovog prisustva i njegove kritike“, i rekao je: „Doista je on najjači u jeziku u Beni Hašimu.“ Oni su ipak nastavili navaljivati da pošalje po njega.
Onda im je rekao: „Ako pošaljem nekoga po njega, onda ću u vezi s njim pravedno postupiti s vama.“ Amr ibn As ga je pitao: „Bojiš li se da njegova neistina pobijedi našu istinu?“, a Muavija mu je odgovorio: „Znajte da, ako ja pošaljem po njega, onda ću mu narediti da govori sasvim otvoreno, i znajte da je on iz porodice kojoj niko ne može naći mahane niti im može privezati neku sramotu. Nego vi njega gađajte njegovim kamenjem i recite mu: Doista je tvoj otac ubio Osmana i nije volio hilafet halifa prije sebe.“
Zatim je poslao nekoga po Imama i on je došao. Muavija mu je iskazao poštovanje, veličao ga i rekao mu: „Doista te nisam želio pozvati. Ovi su me primorali na to. Doista, prema njima ja i ti ćemo sada jednako postupati. Pozvali smo te da ti dokažemo da je Osman nepravedno ubijen i da ga je ubio tvoj otac, pa im ti odgovori i nemoj da te spriječi to što si sam, a njih grupa, da govoriš svim svojim jezikom.“
Počeo je Amr ibn As, spomenuo je Alija i prešao sve granice u vrijeđanju i klevetanju, zatim je spomenuo Hasana, pa ga kudio i pretjerao u vrijeđanju. Između ostalog je rekao: „Hasane, ti sebe ubjeđuješ da će hilafet pripasti tebi, a nemaš ni pameti za to niti to shvataš. Doista smo te pozvali da vrijeđamo tebe i tvog oca...“ Zatim je pričao Velid ibn Ukbe pa je izrekao krupne klevete, pokazao krajnju pristrasnost i vrijeđao Beni Hašim. Potom je govorio Utbe ibn ebi Sufjan i pokazao svu svoju mržnju. Između ostalog je rekao: „O, Hasane, tvoj otac je bio najgori Kurejšija za Kurejš i najviše je njegove krvi prolio, najviše rodbinskih veza pokidao, bio je dugačke sablje i jezika koji je ubijao žive i vrijeđao mrtve. Što se tiče tvog nadanja za hilafet – ti uopće ne možeš ukresati u njegovo ognjilo niti si na njegovoj vagi teži.“
Zatim je govorio Mugajre pa je vrijeđao imama Alija govoreći: „Tako mi Allaha, ja ga ne osuđujem da je u nekom pitanju iznevjerio ili u nekoj presudi nepravedno postupio. Međutim, on je ubio Osmana.“ Onda su prisutni ušutili, a Imam je počeo govoriti. Između ostalog je rekao: „O, Muavija, nisu me uvrijedili ovi, već si ti taj koji me vrijeđa, i to uvredom koju si sam sastavio, zlom mišlju po kojoj si poznat, lošim moralom koji je u tebi učvršćen zbog nepravde prema nama i neprijateljstvu prema Muhammedu i njegovoj porodici, nego ti, Muavija, slušaj, a slušajte i vi, reći ću o tebi i o njima nešto što je ipak manje od onoga što je u vama“.
Onda je počeo upoređivati stavove svog oca sa stavovima Muavije i njegovog oca pa je rekao:
„Tako vam Allaha, znate li da je on prvi čovjek koji je povjerovao i da ste ti i tvoj otac jedni od onih čije su srca novcem omekšavana, krijete nevjerstvo, ispoljavate islam, a privlačite ljude posredstvom imetka.
Doista, moj otac je bio nosilac Poslanikovog bajraka na Bedru, a bajrak mnogoboštva je bio s Muavijom i njegovim ocem. Zatim je ratovao protiv vas na Uhudu i na Ahzabu noseći Poslanikov bajrak, a s tobom i tvojim ocem je bio bajrak mnogoboštva, i na svim tim mjestima Allah mu je dao pobjedu, ojačao njegov dokaz, pomogao njegov poziv i potvrdio njegov govor, i Allahov Poslanik je na svim tim mjestima bio zadovoljan s njim, a srdit na tebe i tvog oca.“
Počeo je nabrajati potom vrline svog oca i navoditi hadise od Božijeg Poslanika o njemu i njegovim veličanstvenim stavovima kojima je Svevišnji Allah pomagao vjeru i ponizio mnogobošce. Zatim je rekao: „Došao je tvoj otac na crvenoj devi na dan Ahzaba huškajući narod, dok si ti gonio devu, a ovaj tvoj brat Utbe ju je vodio, pa vas je ugledao Poslanik i prokleo jahača, vodiča i tjerača deve. Ti, o, Muavija, Poslanik te prokleo kada je htio pisati pismo Beni Huzejmi pa je poslao po tebe, učinio je da budeš gladan do Sudnjeg dana kada je rekao: ‚Bože nemoj ga zasititi.‘“
Zatim je počeo navoditi neke od stavova svoga oca uz Allahovog Poslanika i sedam mjesta na kojim je Poslanik prokleo Ebu Sufjana pa se, nakon što je završio svoje obraćanje Muaviji, okrenuo Amru ibn Asu i rekao: „Što se tebe tiče, Nabigin sine – kada su petorica Kurejšija tvrdili svaki za sebe da si ti njihov, na kraju je pobijedio onaj najprezreniji po rodu, najprljaviji po porijeklu, a rodio si se na zajedničkoj postelji. Zatim je ustao tvoj otac i rekao: ‚Ja sam neprijatelj Muhammedu koji nema nasljednika.‘ Spustio je Uzvišeni Allah o tvom ocu:إِنَّ شَانِئَكَ هُوَ الْأَبْتَرُ
zbilja, mrzitelj će tvoj bez ikakva dobra ostati! (El-Kevser, 3) Borio si se protiv Allahovog Poslanika u svim bitkama i spjevao pogrdne stihove o njemu, uznemiravao si ga u Mekki i protiv njega smišljao varke, bio si najžešći među ljudima u odbacivanju njegovog poziva i u neprijateljstvu prema njemu.
Zatim si izašao da ideš kod Nedžašija da bi vratio Džafera i njegove prijatelje pa kada tvoja nada nije ostvarena, Allah te vratio razočaranog i osramotio te tvojom laži, pa si izlio svoju srdžbu na svog prijatelja, Ammara ibn Velida, tračao ga kod Nedžašija, pa je Allah osramotio i tebe i tvoga prijatelja. Ti si neprijatelj Beni Hašima i u džahilijetu i u islamu.
Spjevao si 70 pogrdnih stihova o Poslaniku pa je Poslanik rekao: ‚Bože, doista ja ne skladam stihove niti mi to dolikuje. Bože, prokuni ga prema svakom slovu s hiljadu prokletstava.‘
Što se tiče onoga što si spomenuo u vezi s Osmanom – pa ti si zapalio protiv njega čitav svijet. Zatim si pobjegao u Palestinu, pa kada si saznao za njegovo ubistvo, rekao si: ‚Ja sam Ebu Abdullah, pa kada zgulim ranu, raskrvarit ću je.‘ Zatim si zavještao sebe Muaviji, prodao svoju vjeru za njegov dunjaluk, pa te ne kudimo zbog tvoje mržnje niti te korimo zbog tvoje simpatije jer, tako mi Allaha, nisi podržao Osmana radi ljubavi niti si se rasrdio što je ubijen...“
I okrenuo se Velidu, pa je rekao:
„Tako mi Allaha, ne kudim te zbog tvoje mržnje prema Aliju, a on je ubio tvog oca ispred Poslanika, s.a.v.a., i udario ti 80 bičeva zbog pijenja vina kada si opijen predvodio muslimane u namazu. Allah te u Časnom Kur'anu nazvao razvratnikom, a Zapovjednika vjernih, Alija, nazvao vjernikom, kada ste jedan drugom isticali svoje prednosti ...“
Zatim se okrenuo Utbu ibn ebu Sufjanu:
„A ti, Utbe! Ti nisi ni zdravog rasuđivanja da ti odgovorim niti umno zdrav da vodim razgovor s tobom ili da te korim. Niti se nadati od tebe nečemu dobrom niti se plašiti nekog zla, tvoj um i um tvoje sluškinje su jednaki. Neće Aliju naškoditi ako ga ti vrijeđaš javno i u prisustvu svih, a što se tiče tvoje prijetnje meni ubistvom – pa zašto ti nisi ubio Lahlanija kada si ga zatekao u postelji svoje žene... I kako da te kudim zbog mržnje prema Aliju, a on je ubio tvog dajdžu, Velida, u borbi na danu Bedra i sudjelovao je s Hamzom u ubijanju tvog djeda Utbe i ostavio tebe bez tvog brata Hanzale i to sve na jednom mjestu.“
Zatim se obatio Mugajru ibn Šu'bi: „Što se tebe tiče, Mugajre – ni ti nisi dostojan da se nalaziš u ovakvim i sličnim pitanjima... Tako mi Allaha, ne padaju nam teško tvoje riječi i doista su Božije kazne određene za tebe zbog bluda potvrđene, a Omer je odstranio od tebe jedno Božije pravo za koje će ga Allah upitati. Pitao si Allahovog Poslanika može li čovjek gledati ženu koju želi da oženi, pa ti je odgovorio: ‚Nije u tome problem, Mugajre, dok taj čovjek ne namjerava blud‘, jer je Poslanik znao da si ti bludnik.
Što se tiče vašeg hvaljenja vlasti – pa doista je Svevišnji Allah rekao:
وَإِذَا أَرَدْنَا أَن نُّهْلِكَ قَرْيَةً أَمَرْنَا مُتْرَفِيهَا فَفَسَقُوا فِيهَا فَحَقَّ عَلَيْهَا الْقَوْلُ فَدَمَّرْنَاهَا تَدْمِيرًا
Kad hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo. (El-Isra, 16)“
Imam Hasan, a.s., je zatim ustao, stresao svoju odjeću i krenuo, a Amr ibn As se uhvatio za njegovu odjeću, obraćajući se Muaviji: „O, zapovjedniče vjernih, ti si svjedok onoga šta je on o meni govorio, a sada ja tražim da on bude kažnjen kaznom klevete časti“, ali mu je Muavija rekao: „Pusti ga, neka ti Allah nikada ne podari dobro...“ i ovaj ga je ostavio.
Muavija je rekao: „Ja sam vam već rekao da je on od onih čija razboritost se ne može izdržati i zabranio sam da ga vrijeđate, ali me niste poslušali. Tako mi Allaha, nije ustao s mjesta dok mi nije potamnio ovu kuću. Udaljite se od mene, doista vas je Allah osramotio i učinio vas razočaranima zbog vašeg napuštanja odlučnosti i neprihvatanja mišljenja sažalitelja dobronamjernog.“
Ovdje završava ovaj jedinstveni razgovor kojeg, iako smo skratili, ipak smo naveli dobar dio i zadržali glavne tačke koje su nam bile važne da predočimo čitatelju kako bi bio upoznat sa stvarnim izgledom te osiljene skupine koja je odbacila sve moralne vrijednosti i išla šejtanovim putem.
Ovim razgovorom imam Hasan, a.s., je dao opoziciji novu snagu i veću učinkovitost jer je ummetu otkrio bolnu stvarnost koja je okružila islamsku vlast u korijenu sastavljenu od ovih simbola nastranjenosti i uzbuđenu svojim džahilijetskim talozima kojima islam ne predstavlja ništa osim jedinstvenog sredstva za vladanje nad ljudima i nadoknađivanje svojih unutrašnjih nedostataka pod čijim omraženim teretom im je propisano da će pasti.
Imam Hasan, a.s., je također potvrdio da on i dalje stoji na istom, čvrstom stavu s kojim je i krenuo u svoju borbu protiv emevijskog džahilijeta. Iako su ga okolnosti i iskušenja primorali da stavi sablju u korice i prelazi etape rata, nije mogao dozvoliti da glasna riječ istine, koja ogluši uši neistine, umre u mnoštvu lažnih priča zablude.
Tako je imam Hasan, a.s., u ostvarivanje misije krenuo svojim koracima koji su bili nastavak koraka njegovog djeda, velikog Poslanika, jer je na njega pala odgovornost očuvanja izvornih principa zbog kojih je došla poslanica da bi se uzdigla Božija riječ na zemlji.
Sudbina uvjeta primirja i šehadet imama Hasana
Muavijino kršenje uvjeta
U primirju koje su potpisali imam Hasan i Muavija prvi uvjet da imam Hasan preda vlast Muaviji bio je taj da Muavija radi po Božijoj Knjizi, sunnetu Njegovog Poslnika i načinu odabranih halifa.
Imam Hasan, a.s., je, uprkos velikim pritiscima od strane svojih ashaba i vjernih prijatelja, ostao pri svom zavjetu, iako nije morao, jer je predaja vlasti bila uvjetovana, a Muavija nije ispoštovao niti jedan od uvjeta koje je bio preuzeo.
Što se tiče drugog uvjeta, koji je glasio da Muavija poslije sebe vlast preda Hasanu pa Husejnu i nikome drugome, svi historičari su usaglašeni da ga Muavija nije ispoštovao, već ga je prekršio određivanjem svog sina Jezida za svoga nasljednika na vladajućem položaju.
Treći uvjet, tj. dokidanje vrijeđanja imama Alija općenito ili u prisustvu imama Hasana, Muaviji je bilo teško ispoštovati, jer je vrijeđanje Alija za njega predstavljalo čvrst osnov na kojeg se oslanjao u udaljavanju ljudi od Beni Hašima. Muavija je u svojim preporukama i pismima svojim namjesnicima silno i pristrasno navaljivao da se njegov metod u vrijeđanju Zapovjednika imama Alija nastavi.
U vezi s četvrtim uvjetom rečeno je da su stanovnici Basre stali između imama Hasana i prihoda Abdžera i rekli da su to njihovi prihodi,a njihova zabrana je bila po zapovijedi Muavije.
Za peti uvjet, opću sigurnost, a posebno sigurnost sljedbenika imama Alija i odsutnost bilo kakvih smutnji za Hasana i Husejna i njihove porodice, javno niti tajno, historičari su prenijeli mnoge predaje. Neke od tih predaja su opisi mračnih tragedija s kojima su bili suočeni sljedbenici Alija od emevijskih vladara u doba Muavije, neke su pojedinačni događaji u kojima je Muavija upropastio neke istaknute ličnosti od ashaba Zapovjednika vjernih, dok su neke od tih predaja vezane za Muavijinu iznevjeru samo prema Hasanu i Husejnu.
Svi historičari su potvrdili da primirje sa svojih pet uvjeta nije doživjelo od Muavije nikakvu pažnju koja bi odgovarala svim obećanjima, zavjetima i zakletvama koje je preuzeo. On je muslimane općenito, a sljedbenike Ehli bejta posebno iznenađivao jedinstvenim novotarijama i pokuđenim djelima, pa je prva glava koja je u islamu prenošena bila glava sljedbenika Ehli bejta, i to po njegovoj naredbi, i prvi čovjek koji je u islamu živ ukopan bio je sljedbenik Ehli bejta, također po Muavijinoj zapovijedi, i prva žena koja je zatvorena bila je sljedbenica Ehli bejta, a Muavija je naredio zatvaranje, i prva grupa šehida pobijenih vezanih ruku u islamu su bili sljedbenici Ehli bejta, a Muavija je to naredio. Muavija je iscrpio sve stavke ugovora povređujući njih i sve svoje žestoke zakletve pogazio, sve svoje utvrđene zavjete kojima se zavjetovao i Allahu prekršio. Pa gdje li je to onda bio islamski hilafet?
Ostao je samo posljednji djelić od uvjeta, a on je bio najosjetljiviji i najprecizniji, jer kada bi prekršio i ovaj djelić, morao bi se suprotstaviti Kur'anu otvoreno i Allahovom Poslaniku neposredno, pa ga je zato trpio osam godina, nakon čega više nije mogao. Uzbudio ga je njegov umejadizam koji ga je, s onim što je uradio, učinio Ebu Sufjanovim istinskim sinom, a što je potisnulo kod ljudi sva njegova prijašnja zlodjela u zaborav. To je prvo poniženje koje je pogodilo Arape jer je po svojoj prirodi bilo najudaljenija stavka primirja od iznevjere, a zbog svojih uvjeta i okolnosti najpreče da se čuva, pa je nakon oduzimanja oružja i zavjeta od protivnika da ispoštuje primirje, to bilo najveće zlodjelo u Muavijinoj historiji prepunoj zločina.
Muavijina zavjera protiv imama Hasana
Muavija je pokušao hilafet pretvoriti u moćno kraljevstvo kao nasljedstvo za svoje sinove. U to je uložio sav svoj trud i potrošio ogromne količine imetka, ali se ipak našao ispred činjenice da neće uspjeti u onome što želi, a da je Hasan ibn Ali bio taj čiju pravednu vlast i opće dobro muslimani iščekuju. Zato se odlučio na ubistvo imama Hasana istim sredstvom kojim se prije riješio Malika Eštera, S'ada ibn ebi Vekasa i drugih. Više puta je slao smrtonosni otrov dok je imam Hasan, a.s., boravio u Damasku pa nije uspijevao, čak je pisao rimskom caru i uporno od njega tražio da mu pošalje smrtonosni otrov. Rimski car je odbijao sve dok mu nije objasnio da želi ubiti sina onoga koji je na području Hidžaza ustao da uništi zdanja mnogoboštva, nevjestva i džahilijeta i zaprijetio vladavini sljedbenika Knjige.
Ova očeva opakost je bila zapravo uzrok koji je probudio duh uzora u sinu u zajedničkoj težnji da njih dvojica budu solidarni u izvršenju najvećih zločina u historiji islama, a to je ubijanje dva poglavara mladića stanovnika u Džennetu kojima nema premca i da se međusobno pomažu u prekidanju jedine veze preko koje se čuvala loza Allahovog Poslanika. Ovaj zločin u ovom smislu značio je neposredno uništenje života Allahovog Poslanika u njegovom historijskom trajanju; da, ubice su ipak dvojica halifa u islamu. Kolika li je to nesreća za islam da njegove halife budu ovakvi?
Muavijina takozvana spretnost je bila jedino u tome što je uljepšao svoju metodu ubijanja, za šta je njegov sin Jezid bio uskraćen, pa je ovaj bio usiljeni mladić, a onaj je sposobni, spretnik u upravljanju. Da je smrt dozvolila Ebu Sufijanu da doživi vrijeme ova svoja dva roda, sigurno bi se uvjerio da su njih dvojica uspješno odigrali igru koju je on priželjkivao za Beni Umejje.