Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Druga glava

Djetinjstvo imama Hasana el-Mudžtebe

Periodi života imama Mudžtebe

Imam Mudžteba u okrilju svog djeda i oca

Djetinjstvo imama Hasana el-Mudžteba

Datum njegova rođenja

Najpreciznije što je rečeno za datum njegovog rođenja jeste da se rodio polovinom mjeseca ramazana, treće godine po hidžri u Medini. Njegov otac Ali, a.s., se vjenčao s hazreti Fatimom u mjesecu zul-hidždže, druge godine po hidžri. Imam Hasan, a.s., je bio njihovo prvo dijete.

Rođenje

Džabir prenosi: „Hazreti Fatima je zatrudnila s Hasanom pa, kada ga je rodila, Poslanik s.a.v.a., je naredio da ga umotaju u neko bijelo platno, a oni su ga umotali u žuto. Fatima je rekla Aliju: ‚Odredi mu ime‘, ali on je odbio: ‚Neću da preteknem Allahovog Poslanika, s.a.v.a., u nadijevanju njegovog imena.‘ Došao je Poslanik, s.a.v.a., pa ga uzeo, poljubio i stavio svoj jezik u njegova usta, a Hasan je počeo sisati. Zatim im je rekao: ‚Zar vam nisam rekao da ga ne umotate u žuto platno?‘ Onda je tražio bijelo platno pa ga njime umotao i bacio ono žuto. Proučio mu je ezan na desno uho, a ikamet na lijevo. Potom je pitao Alija: ‚Kakvo ste mu ime nadjenuli?‘ i on mu je odgovorio: ‚Ne bih da tebe preteknem u nadijevanju njegovog imena.‘ Allahov Poslanik je na to rekao: ‚Ja ne bih da preteknem svog Gopodara u određivanju njegovog imena.‘“

Džabir prenosi: „Allah, neka je uzvišen Njegov spomen, je objavio Džibrailu, a.s.,: ‚Doista je Muhammedu rođen sin, siđi do njega, prenesi mu selam i čestitaj u Moje i u tvoje ime i reci da je Ali u položaju kod njega kao Harun kod Musaa, pa nek mu nadjene ime Harunovog sina.‘ Džibrail je sišao kod Poslanika i čestitao mu od Allaha i u svoje ime, pa ga obavijestio: ‚Svevišnji Allah ti je naredio da mu nadjeneš ime Harunovog sina.‘ On ga je pitao: ‚Kako mu je bilo ime?‘ i Džibrail je odgovorio: ‚Šubber.‘ Poslanik mu je na to rekao: ‚Moj jezik je arapski.‘ pa mu je Džibrail onda preinačio: ‚Nadjeni mu ime Hasan‘, i tako mu je nadjenuo ime Hasan.“

Džabir prenosi od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je on Hasanu nadjenuo to ime jer su nebesa i zemlja postavljeni Božijim dobročinstvom (ihsanom).

Pohvaljena djela prilikom rođenja djeteta

Božiji Poslanik je sedmi dan po rođenju imama Hasana svojom rukom zaklao ovna kao akiku(kurban) za njega i proučio:

بِسْمِ اللَّهِ عَقِيقَةٌ عَنِ الْحَسَنِ وَ قَالَ اللَّهُمَّ عَظْمُهَا بِعَظْمِهِ وَ لَحْمُهَا بِلَحْمِهِ وَ دَمُهَا بِدَمِهِ وَ شَعْرُهَا بِشَعْرِهِ اللَّهُمَّ اجْعَلْهَا وِقَاءً لِمُحَمَّدٍ وَ آلِهِ .

„U ime Allaha, akika je za Hasana. Bože, neka kosti ovna budu žrtva za Hasanove kosti, meso žrtva za njegovo meso, krv za njegovu krv i dlaka za njegove. Bože, učini akiku zaštitom za Muhammeda i njegovu porodicu!“ I dio toga je dao babici, neki prenose da je dao jednu nogu od ovna, a dio mesa su podijelili komšijama. Ošišao je Hasanovu glavu, izvagao kosu i u njenoj težini dodijelio srebrne kovanice kao sadaku.

Njegovo dojenje

Od Ummu-l-Fadl, supruge Abbasa, Poslanikovog amidže, prenosi se da je rekla: „Ispričala sam Poslaniku: ‚Allahov Poslaniče, sanjala sam da je komdić tvoja tijela u mom krilu?‘ Rekao je: ‚Dobar ti je san. Fatima će roditi dijete pa ćeš se ti brinuti o njemu.‘“ Fatima je rodila Hasana. Poslanik, s.a.v.a., ga je dao Ummu-l-Fadli, pa ga je ona dojila pored svog sina Kusm ibn Abbasa.

Nadimak i priimena

Njegovo priime je samo Ebu Muhammed, ali njegovi nadimci su mnogobrojni: Et-Tekijj (bogobojazni), Et-Tajjib (časni), Ez-Zekijj (čisti), Es-Sejjid (gospodin), Es-Sibt (unuk Božijeg Poslanika), El-Velijj (bogougodnik). Svi ovi nadimci su se koristili za njega, ali najpoznatiji je Et-Tekijj. Međutim, najuzvišeniji i najpreči od tih nadimaka je onaj koji mu je dao Božiji Poslanik kada ga je opisao i odlikovao. Među onim što su pouzdana ulema i povjerljivi prenosioci hadisa prenijeli stoji vjerodostojna predaja koja govori da je Božiji Poslanik rekao:إِنَّ ابْنِي هَذَا سَيِّدٌ „Ovaj moj sin je Sejjid.“ Prema tome, njegov prvi nadimak je Es-Sejjid.

Urez na njegovom prstenu

Od imama Sadika, a.s., se prenosi: „... zatim na prstenju Hasana i Husejna je bilo urezano Hasbijallah (dovoljan mi je Allah).“

Od imama Ridaa, a.s., se prenosi: „Urez na prstenu Hasana je bio El-Izzetu lillah (svo dostojanstvo pripada Allahu).“

Njegov izgled i lijepe osobine

Prenosi se od Džuhejfe da je rekao: „Ja sam vidio Božijeg Poslanika, a Hasan ibn Ali je ličio na njega.“

Od Enesa se prenosi da je rekao: „Niko nije bio sličniji Allahovom Poslaniku od Hasana ibn Alija.“

Zato je imam Hasan ibn Ali opisan da je bio bijele puti, obliven rumenilom, krupnih crnih očiju, mršavih obraza, neprimjetnih dlačica ispod vrata, guste brade, bujne kose duge do ušnih resica, vrata poput srebrnog ibrika, krupnih udova, širokih ramena, srednjeg stasa, ni visok ni nizak, naočit, najljepšeg lica, crnom bojom bojene brade i kose koja je bila valovita, nježnog tijela.

Imam Hasan, a.s., je bio najbolji među ljudima što se tiče oca, majke, djeda, nane, amidža, tetki, dajidža i tetki s majčine strane. U njemu su bili sabrani svi elementi za uzoran odgoj i od samog rođenja njegov život je utisnut prstima Božanske objave i Gospodarevom pripremom preko Pečata vjerovjesnika, poglavara Poslanikovih nasljednika i prvakinje svih žena.

Prema tome, imam Hasan, a.s., je Poslanikov sin i fizički i duhovno, njegov istaknuti učenik i on je odgajenik škole Objave koja je na sve ljude razlila uputu i milost.

Periodi života imama Mudžtebe

Imam Hasan, a.s., je nakon pogibije oca, imama Alija, a.s., dvadeset prvog ramazana 40. godine po hidžri preuzeo položaj imameta i vođstva, a tada je imao trideset i sedam godina. Od svojih trideset sedam godina časnog života, više od sedam godina je proveo uz Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i preko trideset godina, cijeli period očevog imameta, uz svog oca. U tih trideset godina bio je i savremenik vlasti sve trojice prvih halifa i aktivno učestvovao u upravljanju u vrijeme Zapovjednika vjernih, imama Alija ibn ebi Taliba.

Nakon oca nastavio je nositi baklju Božanskog vođstva do dvadeset osmog ili dvadeset sedmog sefera 50. godine po hidžri, kada je imao četrdeset i osam godina.

Dakle, život ovog velikog Imama se dijeli na dva glavna perioda.

Prvi period: život prije njegovog vođstva, a ovaj period se dijeli na tri etape:

- prva etapa: njegov život u vrijeme njegovog djeda, Allahovog Poslanika,

- druga etapa: njegov život u vrijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana i

- treća etapa: njegov život u vrijeme vlasti njegovog oca, Zapovjednika vjernih, Alija ibn ebi Taliba.

Drugi period: njegov život poslije pogibije njegovog oca, a to je doba njegovog imameta i vođstva. Ovaj period se dijeli na dvije posebne etape:

- prva etapa: od dobijanja prisege za hilafet do primirja i

- druga etapa: nakon primirja s Muavijom do pogibije.

Mi ćemo analizirati prve tri etape u trećem poglavlju druge glave, a istraživanje o drugom periodu obavit ćemo u posebnoj glavi, i to nakon što ćemo dovoljno razjasniti prirodu doba njegovog života sa svim karakteristikama i svojstvima da bismo mogli donijeti realne i logične zaključke o ispravnosti stavova imama Hasana prije primirja i poslije njega i da bismo mogli vidjeti sve što je ostvario ovaj jedinstveni Imam, izdržljivi i hrabri vođa te da shvatimo kako je uspio izvršiti svoju veliku ulogu u najopasnijoj etapi od svih etapa naše islamske historije svojim odgovornim stavovima i principijelnim potezima i kako je uspio postići ciljeve misije koje je Allah stavio pred njega kao bezgrješnog Imama od kojeg se traži ostvarivanje velikih ciljeva islamske poslanice.

Imam Mudžteba, a.s., u okrilju svog djeda i oca

U vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.a.

Imam Hasan, a.s., se rodio u doba života svog plemenitog djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i proveo sedam godina i šest mjeseci svog časnog života pod njegovim okriljem. Te godine, iako to nije dug period, bile su dovoljne da od njega učine umanjenu sliku ličnosti Allahovog Poslanika, čak do te mjere da postane dostojan velikog ordena kojim ga je odlikovao njegov djed kada je rekao: „Sličan si meni po izgledu i naravi.“

Božiji Poslanik je bio taj koji je nosio odgovornost upućivanja i brige o ummetu, odgovornost dostavljanja poslanice, njenog primjenjivanja i osiguravanja njene budućnosti; on je preko Objave bio obaviješten o važnoj vodećoj ulozi koja je čekala ovo novorođeno dijete i zadužen da ga pripremi za tu ulogu, i to izgradnjom njegove ličnosti izuzetnom građom koja odgovara ogromnim zadacima i koja će ga osposobiti da bude dobro upoznat sa zadacima na polju upućivanja ummeta i njegovog vođstva.

Riječi Poslanika, s.a.v.a., imamu Hasanu: „Sličan si meni u izgledu i u naravi“ smatraju se ordenom dostojnosti i zasluge za taj božanski položaj, a to je naslijeđe poslanice i namjesništva Poslanika nakon hilafeta Poslanikovog nasljednika, Alija ibn ebi Taliba.

Jedan od zadataka Božijeg Poslanika bio je ostvarenje odgovarajućeg okruženja kod ummeta, da se ne predaje pred pokušajima otimanja njihovih zakonskih prava u očuvanju božanskog vođstva i da ne podliježe raznim obmanivanjima i nakaženjima s ciljem uništenja stubova na kojima su zasnivane njegova ideološka i politička viđenja kako ih je islam pokušao udubiti i učvrstiti u svijesti ummeta.

Odatle nam postaje jasan cilj na koji je mislio Poslanik, s.a.v.a., kroz neprestana ukazivanja na ulogu koja je čekala imama Hasana i njegovog brata, na primjer kada je govorio:إِنَّهُما إِمَامَانِ قَامَا أَوْ قَعَدَا „Njih dvojica su imami bilo da stoje ili sjede“iliأَنْتُمَا الإمَامَانِ وَ لأُمِّكُمَا الشَّفَاعَةُ „Vas dvojica ste imami, a vaša majka ima pravo zagovorništva.“ili njegove riječi imamu Husejnu:

أنْتَ‏ سَيّدٌ، ابْنُ‏ سَيّدٍ، أخُو سَيّدٍ، وَ أنْتَ إمَامٌ، ابْنُ إمَامٍ، أخْو إمَامٍ، وَ أنْتَ حُجّةٌ، ابْنُ حُجّةٍ، أخُو حُجّةٍ، أبُو حُجَجٍ تِسْعَةٍ، تَاسِعُهُمْ قَائِمُهُمُ الْمَهْدِىّ .

„Ti si poglavar, sin poglavara, brat poglavara i ti si imam (predvodnik), sin imama, brat imama, i ti si Božiji dokaz na zemlji, sin Božijeg dokaza, brat Božijeg dokaza, i ti si otac devet Božijih dokaza na zemlji, deveti je njihov Kaim (koji ustaje za uspostavljanje pravde).“ili njegove riječi o imamu Hasanu:

وَ هُوَ سَيِّدُ شَبَابِ‏ أَهْلِ الْجَنَّةِ وَ حُجَّةُ اللَّهِ عَلَى الْأُمَّةِ أَمْرُهُ أَمْرِي وَ قَوْلُهُ قَوْلِي مَنْ تَبِعَهُ فَإِنَّهُ مِنِّي وَ مَنْ عَصَاهُ فَلَيْسَ مِنِّي ...

„On je poglavar mladića Dženneta, Božiji dokaz u ummetu, njegova stvar je moja stvar, njegove riječi su moje riječi, ko njega slijedi od mene je i ko je neposlušan prema njemu nije od mene...“

Primjećujemo njegovu težnju za povezivanjem njihovih stvari sa sobom, kada kaže: „Ja sam u miru s kim ste vi u miru i u ratu sam protiv onog protiv koga ste vi.“

Preneseno je od Enesa da je rekao: „Ušao je Hasan kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa sam ga htio udaljiti od njega, ali je Poslanik, s.a.v.a., rekao:

وَيْحَك‏ يا أَنس‏ دَعْ ابني و ثَمَرةَ فُؤادِي، فَاِنَّه مَنْ آذَى هذا فَقَدْ آذانِي، و مَنْ آذانِي فقَد آذى اللّهَ

‚Teško tebi, Enese, ostavi mi sina i plod srca moga, jer doista, ko njega uznemiri, mene je uznemirio, a ko mene uznemiri, Allaha je uznemirio.‘“

Poslanik, s.a.v.a., je imao običaj ljubiti Hasana u usne, a Husejna u vrat, kao da je želio potaknuti važno pitanje vezano za uzrok njihove pogibije, izraziti svoju suosjećajnost s njima i podržati ih u njihovim stavovima i pitanjima.

Zaista je imam Hasan bio najdraža osoba Poslaniku.Čak je njegova ljubav prema njemu i njegovom bratu stizala do te mjere da je prekidao svoj govor u džamiji i silazio s minbera da ih stavi u svoje krilo.

Svi znaju da Božiji Poslanik, s.a.v.a., u svojim stavovima nije govorio iz svog hira, žudnji i emocija, već je želio ukazati ummetu na veličinu ova dva imama i njihov visoki položaj.

Upravo ovo što je spomenuto razotkriva tajnu u mnoštvu predaja koje su prenesene od njega o Hasanu i Husejnu, poput njegovih riječi u vezi s imamom Hasanom:

اللّهمّ‏ إنّ‏ هذا ابني‏ و أنا أُحبّه فأحبّه و أحبُّ من يُحبُّه

„Bože, doista je ovo moj sin i ja ga volim pa ga voli i Ti i voli onoga koji njega voli.“i ovih:

أَحَبُ‏ أَهْلِ‏ بَيْتِي‏ إِلَيَّ الحَسَنُ و الحُسَينُ

„Iz moje porodice najdraži su mi Hasan i Husejn...“

Dan mubahele i njegova značenja

Jednog dana došla je kod Božijeg Poslanika delegacija koju su sačinjavali grupa svećenika kršćanskog stanovništa Nedžrana. Raspravljali su s njim o hazreti Isau, a.s., i on je iznio dokaze protiv njih i utvrdio svoj stav, što oni nisu prihvatili. Zatim su se dogovorili o mubaheli (međusobnom proklinjanju) pred Bogom da traže Božije vječno prokletstvo i ubrzanu kaznu strani koja laže (nije u pravu).

Časni Kur'an je zabilježio ovaj veliki događaj u historiji islamske misije:

إِنَّ مَثَلَ عِيسَىٰ عِندَ اللَّهِ كَمَثَلِ آدَمَ ۖ خَلَقَهُ مِن تُرَابٍ ثُمَّ قَالَ لَهُ كُن فَيَكُونُ الْحَقُّ مِن رَّبِّكَ فَلَا تَكُن مِّنَ الْمُمْتَرِينَ فَمَنْ حَاجَّكَ فِيهِ مِن بَعْدِ مَا جَاءَكَ مِنَ الْعِلْمِ فَقُلْ تَعَالَوْا نَدْعُ أَبْنَاءَنَا وَأَبْنَاءَكُمْ وَنِسَاءَنَا وَنِسَاءَكُمْ وَأَنفُسَنَا وَأَنفُسَكُمْ ثُمَّ نَبْتَهِلْ فَنَجْعَل لَّعْنَتَ اللَّهِ عَلَى الْكَاذِبِينَ

Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: „Budi!“ – i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: „Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!“ (Ali Imran, 59-61)

Kada su se vratili svojim boravištima, njihovi čelnici (Es-Sejjid, El-Akib i El-Ehtem) su govorili: „Ako on bude htio izaći u mubahelu uz svoj narod, mi ćemo izaći protiv njega. To znači da on nije poslanik. Ali ako bude izašao u mubahelu samo sa svojom porodicom, mi nećemo izaći protiv njega jer on neće smjeti u mubahelu sa svojom porodicom, osim ako je on istitniti poslanik.“ Božiji Poslanik je izašao prema njima, a s njim su bili hazreti Ali, hazreti Fatima, Hasan i Husejn. Oni su pitali za njih i rekli su im: „Ovo je njegov amidžić, nasljednik i zet, Ali ibn ebi Talib, ovo je njegova kćerka, a ovo su njegova djeca, Hasan i Husejn.“ Uplašili su se i rekli su Allahovom Poslaniku: „Mi smo zadovoljni s tobom pa nas poštedi od mubahele.“ Poslanik je potpisao sporazum s njima o plaćanju džizje i oni su otišli.

Mufessiri (tumači Kur'ana) su saglasni da se izraz „ebnaena“ (naši sinovi) u ajetu odnosi na Hasana i Husejna.

Poznati mufesir, Ez-Zemahšeri, kaže: „U ovom ima dokaz – i ne može biti dokaz jači od ovog – o prednosti članova skupine pod ogrtačem nad drugima.“

Iz događaja Dan mubahele možemo izvući više zaključaka, od kojih su najvažniji:

Živi primjer. Vođenje Hasana i Husejna u događaj mubahele nije bila uobičajena stvar, već je to bilo čvrsto povezano s važnim značenjima i smislovima, od kojih je najvažniji da nije moguće da Božiji Poslanik, kada je bio spreman žrtvovati sebe i njih, koje je smatrao vrhuncem u zrelosti za misiju, pored toga što su mu i najbliži, bude (neuzubillah) lažljivac u svojoj tvrdnji, kako su to primijetili i priznali čelnici kršćana koji su dolazili da izađu u mubahele protiv njega. To pokazuje i njegova krajnja požrtvovanost u njegovoj božanskoj misiji i potpuna pouzdanost u onome na što poziva.

Na usluzi poslanice. Smatranje imama Hasana i njegovog brata Husejna još u njihovom djetinjstvu najuzvišenijim simbolom i utjelovljenim primjerom islama je zdrava ideološka svijest koju su naložili jasni i nepobitni dokazi. Ti dokazi izričito utvrđuju da su čisti imami u svom djetinjstvu bili na visokom nivou koji ih je osposobio za nošenje Božijeg emaneta i vođstvo ummeta na mudar i svjestan način, kako je historija zabilježila u vezi s dva imama: hazreti Dževadom i Mehdijem, a.s., za koje Božija volja zahtijevala da preuzmu svoje odgovornosti vođstva u prvim godinama njihovog života, a ovo nije neuobičajeno za one za koje Svevišnji Allah želi da budu nosioci Njegove vjere i zaštitnici Njegovih stvorenja. Časni Kur'an govori o Isau, Merjeminom sinu:

فَأَشَارَتْ إِلَيْهِ ۖ قَالُوا كَيْفَ نُكَلِّمُ مَن كَانَ فِي الْمَهْدِ صَبِيًّا قَالَ إِنِّي عَبْدُ اللَّهِ آتَانِيَ الْكِتَابَ وَجَعَلَنِي نَبِيًّا

A ona im na njega pokaza. „Kako da govorimo djetetu u bešici?“ – rekoše. „Ja sam Allahov rob“ – ono reče – „meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti (Merjem, 29-30), zatim o Jahjau, o kojem Svevišnji Allah kaže:

يَا يَحْيَىٰ خُذِ الْكِتَابَ بِقُوَّةٍ ۖ وَآتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا

„O, Jahja, prihvati Knjigu odlučno!“ – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio. (Merjem, 12)

Zaista, i Hasan i Husejn su u prvim danima svog djetinjstva bili na tolikom nivou ljudske zrelosti i savršenstva da su posjedovali dovoljno sposobnosti da budu mjesta Božije pažnje i dostojni za mnoga zvanja koja im je islam podario preko veličanstvenog Poslanika, što ih je učinilo sposobnim za preuzimanje ogromne odgovornosti. S obzirom na to da su učesnici u mubahele ujedno učesnici i u tvrdnji, tada su hazreti Ali, Fatima, Hasan i Husejn učesnici u tvrdnji istinitosti Poslanikovog poziva i učesnici u pozivu na mubahelu za utvrđivanje istinitosti njihove tvrdnje. Ovo je jedna od najvrjednijih odlika kojima je Svevišnji Allah odlikovao Poslanikovu porodicu.

Islamska ulema je iz događaja mubahele izvukla zaključak o prednosti Hasana i Husejna. Jedan od njih je Ibn ebi Alan, jedan od imama mu'tezilijskog učenja, koji govori: „Ovaj događaj pokazuje da su Hasan i Husejn u tom stanju bili mukellef (zreli za obavljanje Božijih propisa) jer mubahele je dozvoljeno samo punoljetnim osobama.“

Ovu činjenicu potvrđuje i to što im je dozvoljeno učešće u bej'atu ridvan (davanje prisege Poslaniku),zatim njihovo svjedočenje u korist hazreti Fatime u sporu između nje i Ebu Bekra oko imanja Fedek i mnogo toga od govora i stavova Božijeg Poslanika o njima u različitim povodima.

Sve ovo spada u metodu kojom je Allahov Poslanik želio psihički spremiti narod i uputiti ih u to da imami iz Ehli bejta mogu podnijeti poslaničke zadatke kada za to dođe vrijeme.

Politika kojoj se treba suprotstaviti. Božiji Poslanik je u davanju svojoj porodici učešća u mubahele imao niz odgojno-političkih ciljeva. Na neke od njih ćemo ukazati:

-To što je poveo ženu, hazreti Fatimu, koja se smatra najuzvišenijim uzorom za muslimanku, u jednom vjerskom i sudbinskom pitanju poput ovog imalo je za cilj brisanje omraženog, paganskog pojma po kojem se ženi ne daje nikakva vrijednost ni dostojan položaj – štaviše, u ono vrijeme u ženi su vidjeli izvor nesreće i nedaće, uzrok sramote i sumnju za iznevjeru.Niko od njih nije mogao zamisliti da vidi kako žena učestvuje u jednom osjetljivom i sudbinskom, pa čak i svetom pitanju poput ovoga, a kamoli da je smatra sudionicom u samoj tvrdnji i u pozivu za dokazivanje te tvrdnje.

-To što je u mubahele poveo Hasana i Husejna, kao sinove plemenitog Poslanika, iako su oni bili sinovi njegove časne i čiste kćerke, hazreti Fatime, imalo je važno značenje i dubok smisao, jer se u časnom ajetu ukazuje na ovu činjenicu da je na mjestu reći da su Hasan i Husejn – sinovi kćeri – sinovi Allahovog Poslanika, jer „... je on obećao da će pozvati svoje sinove za mubahele, zatim je doveo njih dvojicu.“Pored ovoga, to što ih je poveo također je imalo za cilj brisanje paganskog shvatanja koje govori kako su sinovi sinova zaista sinovi, dok nije tako sa sinovima kćerki. Usprskos svemu što je Božiji Poslanik na dan mubahele učinio da ispravi ovo pagansko shvatanje, i dalje ima ljudi koji drže do tog shvatanja. Ovo držanje se očituje u pojedinim fikhskim stavovima o tumačenju časnog ajeta:

يُوصِيكُمُ اللَّهُ فِي أَوْلَادِكُمْ ۖ لِلذَّكَرِ مِثْلُ حَظِّ الْأُنثَيَيْنِ

Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima. (En-Nisa, 11), gdje nasljedstvo smatraju svojstvenim za potomke sinova, a ne i za potomke kćeri.

Iako je škola koja je bila protivnik Ehli bejta uživala mnogo podrške od vladara koji su koristili svu svoju snagu za njeno utvrđivanje i učvršćivanje, postojala je jedna velika zapreka koja im se suprotstavila i spriječila njihov uspjeh u izobličavanju istine i iskrivljenju historije. Tu zapreku je predstavljao Ehli bejt, a.s., koji je posjedovao najjače i najveće dokaze i svjedočenje iz Časnog Kur'ana, vjerodostojnih hadisa i pouzdano prenesenih stavova Poslanika, koje je poznavao, vidio i čuo veliki broj Poslanikovih ashaba, pa su od njih preneseni u islamski ummet.

Nije naodmet da spomenemo neke od pokušaja negiranja činjenice da su Hasan i Husejn Poslanikovi sinovi.

Rekao je Zekvan, oslobođeni Muavijin rob: „Muavija je bio naredio: ‚Nemojte da ja saznam da je iko ova dva dječaka nazvao Poslanikovim sinovima, već recite: Dva Alijeva sina.‘ Poslije toga, kada mi je naredio da napišem imena njegovih sinova, u redoslijed časti napisao sam: njegovi sinovi i sinovi njegovih sinova, a izostavio sam: sinovi njegovih kćerki. Zatim sam mu odnio tekst pa ga je pogledao i rekao: ‚Teško tebi, izostavio si najvažnijih dio mojih sinova.‘ Pitao sam koga i odgovorio mi je: ‚Zar sinovi te i te (nabrojao je imena svojih kćeri) nisu moji sinovi?‘ Rekao sam: ‚Allahu! Zar su sinovi tvojih kćeri tvoji sinovi? A sinovi Fatime nisu Poslanikovi sinovi?‘ On je rekao: ‚Šta ti je? Allah neka te ubije! Nemoj da iko ovo od tebe čuje.‘“

Imam Hasan, a.s., je navodeći dokaze protiv Muavije govorio: „Od svih ljudi, Božiji Poslanik je vodio mog oca sa sobom na mubahele kao ‚naše duše‘, mene i mog brata kao ‚naše sinove‘ i moju majku Fatimu kao ‚naše žene‘. Stoga, mi smo njegova porodica, njegovo meso, krv, i njegova duša i mi smo od njega i on je od nas.“

Razi je u tumačenju ajeta ...

وَمِن ذُرِّيَّتِهِ دَاوُودَ وَسُلَيْمَانَ وَأَيُّوبَ وَيُوسُفَ وَمُوسَىٰ وَهَارُونَ ۚ وَكَذَٰلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ وَزَكَرِيَّا وَيَحْيَىٰ وَعِيسَىٰ وَإِلْيَاسَ ۖ كُلٌّ مِّنَ الصَّالِحِينَ

i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Il'jasa – svi oni su bili dobri. (El-En'am, 84-85), nakon što je spomenuo da ajet znači da su Hasan i Husejn sinovi Božijeg Poslanika, rekao: „Prenosi se da se imam Ebu Džafer el-Bakir pozivao na ovaj ajet za utvrđivanje te činjenice kod Hadždžadža ibn Jusufa.“

Amr ibn As poslao je nekog kod Zapovjednika vjernih, imama Alija, da ga kritikuje zbog nekoliko stvari, a jedna od njih je da on naziva Hasana i Husejna sinovima Allahovog Poslanika. Hazreti Ali je rekao njegovom izaslaniku: „Reci Ibn Šani' (neprijatelju sina neprijatelja),ako njih dvojica ne bi bila njegova djeca, onda bi on bio ebter (bez nasljednika), kako je to tvoj otac tvrdio.“

U više prilika i na više mjesta imam Hasan, a.s., je to otvoreno naglašavao i nije se zadovoljavao samo objelodanjivanjem i utvrđivanjem činjenice da je on Poslanikov sin, već je kroz to ustrajavao na činjenici da pravo na vođstvo i hilafet samo njemu pripada i da nije moguće da to pravo dođe do Muavije i njemu sličnih, jer je Muavija lišen svojstava koja su potrebna za položaj hilafeta, i štaviše, on je okarakterisan suprotnim svojstvima.

Ovdje ćemo ukazati na njegove govore vezane za to i izrečene na više mjesta.

On, a.s., je odmah nakon pogibije njegovog oca održao govor i između ostalog rekao:

أَيُّهَا النَّاسُ! مَنْ‏ عَرَفَنِى‏ فَقَدْ عَرَفَنِى‏؛ وَ مَنْ لَمْ يَعْرِفْنِى فَأَنَا الْحَسَنُ بْنُ عَلِىٍّ، وَ أَنَا ابْنُ النَّبِىِّ، وَ أَنَا ابْنُ الْوَصِىِّ .

„O, ljudi, ko me poznaje – poznaje, ko me ne poznaje – ja sam Hasan ibn Ali, ja sam sin Poslanika i ja sam sin Poslanikovog namjesnika.“

Muavija je od njega tražio da se popne na minber i održi govor. Imam Hasan, a.s., se popeo i održao je govor pa je nastavio govoriti: „... ja sam sin...“ sve dok nije rekao:لَوْ طَلَبْتُمُ‏ ابْناً لِنَبِيِّكُمْ‏ مَا بَيْنَ لَابَتَيْهَا لَمْ تَجِدُوا غَيْرِي وَ غَيْرَ أَخِي‏ „Kad biste tražili sina vašeg Poslanika između Istoka i Zapada, ne biste našli nikog osim mene i mog brata.“

Svjedočenje Hasana i Husejna za povelju za Sukejf

Kada je pisao povelju za Sukejf, Poslanik je kao svjedoke uzeo Hasana i Husejna i u njemu zabilježio njihovo i Alijevo svjedočenje. Ebu Ubejd je rekao: „U ovom hadisu iz fikha utvrđuje se ispravnost svjedočenja Hasana i Husejna. Slično ovome prenosilo se od nekih tabiina da se bilježilo svjedočenje djece i da se bilježio njihov rod. To je pohvalno i to je sada u Poslanikovom sunnetu.“Trebamo upitati: Zar Poslanik pored ova dva dječaka nije mogao naći nekog od ashaba da ga uzme kao svjedoka za presudnu povelju koja je imala veze sa sudbinom jedne velike skupine ljudi i je li Poslanik bio sam kada mu je došla delegacija Sukejfa i kada je pisao za njih tu povelju da bi imao potrebu da svjedoče dva maloljetna dječaka koja nisu napunili ni pet godina života?

Doista, i površno iščitavanje historijskih tekstova odstranjuje u potpunosti ovu mogućnost jer oni izričito govore da je Božiji Poslanik postavio za njih u džamiji šator da bi mogli slušati Kur'an i vidjeti ljude kada klanjaju. Halid ibn Se'id ibnul-As je bio prisutan, a Halid ibn Velid je bio pisar povelje, ali ipak nisu uzeti kao svjedoci.

Mi iz toga razumijemo ono na što je Božiji Poslanik htio ukazati, a to je prednost Hasana i Husejna nad drugima i da su njih dvojica sposobni preuzeti velike odgovornosti čak i u važnim političkim sporazumima poput ovog, koji je postignut s plemenom Sukejfe, poznatom po svom žestokom neprijateljstvu prema islamu i muslimanima.

Prisustvo Hasana i Husejna u bej'atu-r-ridvan

Hasan i Husejn su učestvovali i u davanju prisege koja je poznata pod imenom bej'atu-r-ridvan. Oni su učestvovali u toj prisezi s Allahovim Poslanikom i to je poznato kod historičara.

Šejh Mufid, r.a, je rekao:„Jedan od dokaza njihovog savršenstva i Božijeg odlikovanja njih dvojice jeste davanje prisege Allahovom Poslaniku, a on, po onome što se vidi iz historije, osim od njih dvojice nije uzeo prisegu ni od jednog dječaka.“

Jasno je da davanje prisege podrazumijeva preuzimanje obaveza i dužnosti prema drugoj strani izvršenjem određenih odgovornosti koje su povezane s budućnošću poziva (da'va) i islamskog društva i njihovom zaštitom od mnogih opasnosti kojima mogu biti izloženi. To znači da je Božiji Poslanik vidio u Hasanu i Husejnu – iako su bili mali – sposobnost i spremnost za preuzimanje tih velikih odgovornosti i ispunjenje dužnosti koje su uzeli na sebe da ih izvršavaju.

Hasan i Husejn su imami

Preneseno je od Božijeg Poslanika da je rekao:الحَسَنُ و الحُسَينُ إِمامَانِ قَامَا أَوْ قَعَدا „Hasan i Husejn su imami, bilo da stoje ili da sjede,“usprkos tome što njihova starosna dob tada nije prelazila pet godina. Time ovaj hadis dobija važnost i dubinu značenja i vidimo da se imam Hasan, a.s., poziva na ovaj hadis u odgovoru onima koji su ga kritikovali za njegovo primirje s Muavijom.