HISTORIJE I PRIČE
Kur'an kazuje historiju o kojoj narod onoga vremena ništa nije znao, pa, čak, ni sam Poslanik: "...ni ti ni tvoj narod niste o tome ništa znali." (Hud, 49). U čitavom arapskom narodu nije se našla niti jedna osoba koja bi tvrdila da je znala ova kazivanja. Kur'an u njima nije slijedio Tevrat i Indžil, nego ih je ispravio. Istraživanja historičara modernog doba o narodu Saba, Semud i dr. također potvrđuju kur'anski stav.
KUR'AN I VIJESTI IZ BUDUĆNOSTI
Kur'an u trenutku kada je Iran 615. godine pobijedio Rimsko carstvo (Bizantiju) i time razveselio Kurejšije, sa potpunom kategoričnošću, kaže da će Rimsko carstvo, u periodu kraćem od deset godina, pobijediti Iran. Vezano za ovaj slučaj između pojedinih muslimana i kafira došlo je i do opklade, a na kraju se desilo onako kako je Kur'an izvijestio. Kur'an, također, potpuno kategorično izvještava da je sama osoba koja je Poslanika nazivala "ebter" (bez spomena) i bez nasljednika (maqtuun-nasl) postala to i sama. Toga dana je imala djecu, dok je postepeno, u dva-tri pokoljenja, potpuno nestala.
Sve ovo nam ukazuje na mu'džize ovoga Kitaba. Kur'an sadrži i druge duhovne i naučne mu'džize, koje su vezane za filozofiju, prirodne nauke i historiju.
KARAKTERISTIKE ISLAMA
Islam je ime Božije vjere, koja je jedna, i svi poslanici su došli zbog nje i pozivali su njoj. Kompletan, savršeni oblik Božije vjere, preko Pečata svih poslanika, hazreti Muhammeda b. Abdullah (s.a.v.s.), dostavljen je ljudima, vjerovjesništvo je okončano i danas je na svijetu poznat upravo pod ovim imenom.
Islamsko učenje, koje je dostavljeno preko posljednjeg Poslanika, zbog toga što predstavlja savršeni oblik Božije vjere i zbog toga što je vječna uputa ljudskom rodu, ima karakteristike i specifičnosti koje odgovaraju posljednjoj epohi. Ove specifičnosti, uopćeno, nisu mogle postojati u ranijim epohama, koje su bile djetinjstvo ljudskoga roda. Svaka od ovih karakteristika mjerilo je za upoznavanje islama. Pomoću njih, od kojih je svaka jedan od principa islamskog učenja, može se dobiti jedna, iako mutna, slika islama i, također, pomoću ovih mjerila može se razaznati da li je neko učenje iz islama ili nije.
Mi ne tvrdimo da ćemo ovdje moći sakupiti i spomenuti sva mjerila, ali ćemo pokušati, do granice mogućeg, prikazati njihov opći oblik.
Znamo da svako učenje, ideologija ili svaka "misaona konstrukcija" koja izlaže plan spasa, slobode, savršenstva i sreće ljudskoga roda nudi komplet vrijednosti i donosi sistem onoga što "mora" ili "ne mora" biti i onoga što je "možda" ili "možda nije" bilo ili će biti na nivou pojedinca ili zajednice i govori da mora ovako biti, mora onako postati, mora se ovako ili onako izgraditi, mora se onaj smjer izabrati, mora se na onu stranu ići i onaj cilj slijediti. Naprimjer, mora se slobodno i nezavisno živjeti, mora se biti hrabar i srčan, mora se neprestano kretati, mora se usavršiti, zajednica se mora izgraditi na osnovama pravednosti, mora se napredovati ka približavanju Hakku (dž.š.). Međutim, ova "moranja" i "nemoranja" zasnivaju se na određenoj filozofiji, koja ih opravdava. Znači, ukoliko neka ideologija nudi komplet naredbi i pravila, neizostavno ih zasniva na nekoj vrsti filozofije i viđenja svijeta, što je vezano za egzistenciju, svijet, zajednicu i čovjeka. To je stoga što je egzistencija ovakva, a zajednica ili pojedinac onakav, mora biti ovako ili onako.
Shvatanje svijeta (weltenschaung) predstavlja skup gledišta, tumačenja i analiza svijeta, zajednice i čovjeka, što nam govori da je svijet ovakav ili onakav, ima ovakav ili onakav zakon, onako napreduje, ide ili ne ide ka nekom cilju, ima ili nema početak, ima ili nema kraj i tome slično. I (ili) čovjek ima ovakvu sudbinu i prirodu, stvoren je sa posebnom naravi ili nije, slobodan je ili ograničen. U prirodi postoji jedna odabrana stvarnost, kako Kur'an kaže, "odabrana", i (ili) jedna slučajna stvarnost; zajednica ima ili nema zakon, nezavisno od zakona koji važe za pojedince, koji to zakoni vladaju u zajednici i historiji i tome slično.
Ideologija se zasniva na shvatanju svijeta. Zašto mora ovako ili onako biti ili se mora ovako ili onako živjeti, kretati, graditi ili postati, jeste zbog toga što su svijet, zajednica ili čovjek ovakvi ili onakvi. "Zašto" svake ideologije sadržano je u shvatanju svijeta na kome se ona zasniva i može se reći da ideologija predstavlja "praktičnu mudrost", dok je shvatanje svijeta "teoretska mudrost". Svaka posebna vrsta praktične mudrosti zasniva se na posebnoj vrsti teoretske mudrosti. Primjerice, praktična mudrost Sokrata zasnovana je na specifičnom, posebnom gledištu na svijet koje ovaj filozof ima, što je, upravo, njegova teoretska mudrost, a ista veza, također, postoji i između Epikurove praktične i teoretske mudrosti. Tako je i kod mnogih drugih.
Pa, zašto su ideologije različite? Zato što se shvatanje svijeta razlikuje. Ideologija slijedi shvatanje svijeta.
S druge strane, zašto se shvatanja svijeta, može se reći kosmologije, međusobno razlikuju? Zašto jedna škola svijet vidi na jedan način, a druga na drugi? Jedna ga ovakvog poznaje, a druga onakvog.
Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan. Neki, čim stignu do ove teme, odmah se pozivaju na društvenu situaciju i klasne razlike. Oni tvrde da klasna pozicija i klasna baza svakome daju specifičan pogled i svakoj osobi stavljaju posebne naočale za posmatranje svijeta. Veza pojedinca sa zajednicom, sa onim što se u zajednici proizvodi i dijeli, sa kvalitetom proizvodnje i podjele, i kao rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja toga, stvara posebnu reakciju njegovih živaca i duše i formira specifičan oblik njegovog unutarnjeg stanja, što vrši utjecaj na njegovo razmišljanje, ocjenu i sud o stvarima.
Mevlana kaže:
Kada se okreneš ti i glava ti se zavrti
Kuća koju gledaš, naopaka ti pred oči doleti
I ako si ti na plovećem brodu
Misliš da se obala kreće kao i ti
Ako ti je srce stegla tuga neka
Cijeli svijet stegnut za tebe je
Ako si sretan, voljom Prijatelja
Ovaj svijet je za te cvijetnjak prelijepi
Pošto si dio svijeta "O,veliki"
sve na svijetu, zasigurno, vidiš prema sebi
Ko god je zaokupljen ulovom i zamkom
Loše misli o većima od sebe
Prema ovome, niko ne može svoje gledište smatrati ispravnim, a gledište drugih pogrešnim, jer je gledište relativno, proizvod specifične veze svakog pojedinca sa njegovom prirodnom i društvenom sredinom i za svaku osobu je ispravno ono što ona vidi.
Međutim, problem nije tako jednostavan. Nema nikakve sumnje da je ljudska misao, u velikoj mjeri, pod utjecajem sredine, ali se ne može negirati da čovjek ima slobodnu osnovu misli koja se može sačuvati od bilo kakvog utjecaja, što se islamskim rječnikom naziva "narav", o čemu ćemo na drugom mjestu i drugom prilikom opširnije govoriti.
Pretpostavimo da od čovjeka želimo oduzeti njegovu autentičnost i nezavisnost, zapravo njegovu realnost. Rano je da ga osudimo u ovoj fazi (fazi shvatanja svijeta i kosmologije).
Danas je potpuno jasno filozofima i naučnicima koji su dobro upoznati sa ovim pitanjima da korijen raznovrsnosti shvatanja svijeta i kosmologija treba tražiti u epistemologijama, u onome što se danas naziva doktrinom spoznaje.
Filozofi su toliku pažnju posvetili epistemologiji da su neki od njih počeli tvrditi da filozofija nije kosmologija, već epistemologija. Teorije o kosmologiji su različite zbog toga što su doktrine o "spoznaji" različite. Jedna kaže da se svijet mora spoznati razumom, druga osjetilima, treća čišćenjem duše, iluminacijom i nadahnućem. Prema jednoj, stupnjevi spoznaje su jedne vrste, a prema drugoj druge vrste. Upotreba razuma, prema nekima, ograničena je, a prema drugima, neograničena. Koji su to izvori spoznaje? Šta joj je mjerilo, i tome slično?
Prema tome, ideologija svake škole zasniva se na shvatanju svijeta, što se, opet, zasniva na njenoj doktrini o spoznaji. Progresivnost svake ideologije usko je vezana za progresivnost njenog shvatanja svijeta, a ona za progresivnost njene epistemologije. Zapravo, praktična mudrost svake škole povezana je sa njenom teoretskom mudrošću, koja je, opet, ovisna o logici te škole. Prema tome, svaka škola, na prvom mjestu, mora odrediti svoju logiku.
Islam, iako ne predstavlja filozofsku školu i nije s narodom razgovarao jezikom filozofije i filozofa, ima svoj poseban jezik od kojeg korist uzimaju svi slojevi društva, prema svom razumijevanju i sposobnosti. Međutim, islam kroz svoja kazivanja ukazuje na sva ova pitanja, 'što je fascinantno', tako da je moguće njegovu ideologiju predstavitiu obliku jednog aparata praktične misli, njegova gledišta na svijet u obliku teoretske mudrosti, a njegove doktrine, vezane za spoznaju i epistemologiju, moguće je predstaviti u obliku principa jedne logike.
Jasno je da smo ovdje primorani zadovoljiti se kratkim osvrtom. S obzirom na vrijedna gledišta islamske uleme, kako fakiha, mudraca i arifa, tako i ostalih autoriteta, pisanje islamske ideologije, shvatanja svijeta i epistemologije iznosilo bi nekoliko debelih tomova. Ovdje ćemo prikazati samo nepotpun spisak, koji ćemo možda dopuniti nekom drugom prilikom.
Osnovne specifične linije islama podijelit ćemo u tri grupe:
-epistemološke specifičnosti;
-specifičnosti shvatanja svijeta i kosmologije i
-ideološke specifičnosti.
SA STANOVIŠTA SPOZNAJE
1. Da li je spoznaja moguća?
Ovo je prvo pitanje vezano za pojam spoznaje i uvijek se postavljalo i postavlja. Većina mislilaca istinsku spoznaju smatraju nemogućom i drže čovjeka osuđenim na neshvatanje stvarnosti svijeta ili onoga što se dešava na njemu. Onisigurno neporecivo znanje, suglasno sa stvarnošću, smatraju nemogućim. Međutim, Kur'an samim tim što poziva spoznaji Boga, svijeta, čovjeka i historije i samim tim što je Adema (a.s.), kao prvog čovjeka, metaforu svih ljudi uopće, nazvao dostojnim učenja ovih Božijih imena (istina Univerzuma) i samim tim što ljudsko znanje smatra vrstom prihvatanja dijela Božijeg Znanja, koje je sami Hakikat (potpuna istina),spoznaju smatra mogućom.
2. Koji su izvori spoznaje?
Prema islamu, izvori spoznaje su: priroda ili nebeski znakovi (ajeti oko nas), čovjek ili unutarnji znakovi (ajeti unutar čovjeka), historija ili ono što se u zajednici dogodilo narodima i nacijama, razum ili urođeni primarni principi, srce, tj. unutarnje, duhovno srce u granicama čišćenja i prečišćavanja, naučna i pisana djela iz prošlosti.
Kur'an u velikom broju ajeta poziva na posmatranje prirode, Zemlje i nebesa:
"Reci: “Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji!" (Junus,101).
Također, poziva na razmišljanje o historiji prošlih naroda radi izvlačenja poruke:
"Zašto oni po svijetu ne putuju (djela prošlih naroda na zemlji ne proučavaju) pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju."(Hadždž, 46).
Pored toga, razum i urođene razumske principe smatra punovažnim, oslanjajući se na njih u svojim dokazima:
"Da na njima (Zemlji i nebesima, tj. svemu što postoji) postoje drugi bogovi, a ne Allah, sve bi se poremetilo." (Enbija, 22). (Dokaz uzajamne oprečnosti).
ili kaže:
"Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. -Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose." (Mu'minun, 91) (Dokaz harmonije i jednosmjernosti sistema)
Također, Kur'an srce smatra središtem lanca inspiracija i nadahnuća. Svaki čovjek, koliko god se trudi da ovo središte održi čistim, da ide Njemu, te da ga hrani duhovnošću putem iskrenosti i robovanja (ubudijjeta), isto toliko će moći koristiti lanac nadahnuća. Vahj, Objava data poslanicima, visoki je stepen ove vrste spoznaje. Pored toga, Kur'an opetovano ukazuje na vrijednost pera, knjige i onoga što se piše, pa se, čak, u nekim slučajevima, i zaklinje tim:
"Nun. Tako mi kalema i onoga što oni pišu." (Kalem, 1).
3. Koja su sredstva spoznaje?
Sredstva spoznaje su osjetila, moć razuma i dokazivanja, čišćenje i prečišćavanje duše i izučavanje naučnih djela drugih osoba.
U suri Nahl se kaže:
"Allah vas iz trbuha vaših majki izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni." (Nahl, 78).
U ovom ajeti-kerimu, za razliku od Platonove doktrine,razjašnjeno je da čovjek prilikom rođenja, nema nikakve spoznaje ili znanja i Allah, dž.š., je čovjeku dao osjetila, kako bi uz njihovu pomoć istraživao i proučavao svijet, te mu je na to još dodao skriveno znanje i moć razlaganja i analiziranja, kako bi o onome što primi putem osjetila, na sljedećem stepenu, razmišljao, te, prevazilazeći spoljašnje, uronio i shvatio unutrašnjost stvari, kao i zakone koji njima vladaju.
U ovom ajetu kao sredstva spoznaje (tzv. prvog stepena spoznaje, vanjske) potpuno jasno se predstavljaju osjetila (kao primjer su navedeni najvažniji "sluh" i "vid"), a i skriveno znanje se označava sredstvom spoznaje i pronalaska znanja (stepen tzv. logičke i dubinske spoznaje).
Pored toga, u ovom ajetu se ukazuje i na još jedno pitanje vezano za spoznaju, a to su stepeni spoznaje.
Kur'an, osim što osjetila i moć razuma smatra sredstvima spoznaje, čišćenje i prečišćavanje duše, bogobojaznost i uzdržanost od griješenja, također, smatra sredstvom spoznaje. U velikom broju ajeta se ukazuje na ovo ili se objašnjava:
"Ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati, pa ćete istinu od neistine moći rastaviti." (Enfal, 29).
"Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!" (Šems, 7-10).
Učenje i čitanje knjiga još je jedno od sredstava na koje se obazire islamsko učenje, posebno ga naglašavajući. Dovoljno je što Objava Resuli-Ekremapočinje riječju "Iqre'" (Uči! Čitaj! Proučavaj!). Učenje, čitanje nekog teksta (knjige):
"Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna." (Alek, 1-5).
4. Teme spoznaje: Što se to može i treba spoznati?
Teme spoznaje su: Bog, svijet, čovjek, zajednica i vrijeme. Sve ovo se i može, a i treba spoznati.
SA STANOVIŠTA POGLEDA NA SVIJET
Ova knjiga, koja predstavlja uvod u islamski pogled na svijet, na prvom mjestu je i usredsređena upravo na navedeno pitanje, te je cijela prožeta pružanjem odgovora na to pitanje. No, da se ne bismo previše udaljili od teme, ukratko ćemo objasniti sljedeće karakteristike:
1. Esencija svijeta je "Njegovost" (svijet je od Boga-op.prev.), tj. stvarnost svijeta je stvarnost "Njegovosti" Ovo se razlikuje od postavke da je nešto od nečega, a da njegova stvarnost nije stvarnost "Njegovosti". Takav je odnos djeteta prema roditeljima, u kojem dijete potječe od njih, ali je njegova egzistencijalna stvarnost odvojena od stvarnosti odnosa i veze s ocem i majkom. Međutim, svijet ima esenciju "Njegovosti", tj. svom svojom stvarnošću je vezan za Hakka (dž.š.). Stvarnost svijeta istovjetna je odnosu i vezi s Allahom, dž.š.. Upravo na ovoj činjenici zasnovano je značenje sklopa "biti stvoren". Kada bi bilo drugačije, to bi bilo rađanje, a ne stvaranje: "Nije rodio i rođen nije." U tom slučaju nema razlike između postojanja i nepostojanja vremenskog početka svijeta. Ukoliko svijet ima vremenski početak, onda je on jedna ograničena stvarnost "Njegovosti", a ukoliko ga nema, onda je neograničena stvarnost "Njegovosti". Vremenska ograničenost ili neograničenost nema nikakvog utjecaja na činjenicu da je svijet stvoren i da ima stvarnost "Njegovosti".
2. Svijet, koji ima stvarnost "Njegovosti" i, esencijalno je ovisan, vremenski je, također, ovisan. Znači, svijet je jedna promjenljiva i pokretna stvarnost i on sam je kretanje, a pošto je on sam kretanje, kontinuirano je ovisan i neprestano se odvija proces njegovog stvaranja, neprestano je u stanju nastajanja i nestajanja. Ne postoji trenutak u kome svijet ne bude stvoren i ne nestane.
3. Događaji na ovome svijetu spušteni su za određeni stepen i predstavljaju niži nivo događaja drugog svijeta koji se zove Svijet Skrivenog (Alemi-gajb). Ono što se na ovom svijetu nalazi u manjem i ograničenom obliku, na drugom nivou, na svijetu koji prethodi ovom (Svijet Gajba), postoji u obliku neograničene egzistencije, kako Kur'an kaže, u obliku hazni (riznica).
"I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno." (Hidžr, 21).
4. Esencija ovoga svijeta je kretanje "k Njemu". Znači, kao što je od Njega, isto tako je i okrenuto k Njemu. Prema tome, svijet je, uopće, prešao jednu silaznu putanju i nalazi se na uzlaznoj putanji k Njemu. "Mi smo Allahovi (Njegovost) i mi ćemo se Njemu vratiti." (Bekare, 156).
"I, eto, Allahu će se sve vratiti." (Šura, 53).
"Njegov kraj je kod tvog Gospodara." (Naziat, 44).
5. Svijet ima čvrst sistem uzroka i posljedica, tj. kauzalne veze. Božija milost i Njegovo određenje nad svim bićima vrši se jedino putem Njegovih posebnih uzroka i razloga.
6. Sistem uzročno-posljedične veze ne ograničava se samo na materijalnu ravan. Svijet u svojoj materijalnoj dimenziji ima materijalni uzročno-posljedični sistem, a u svojoj nebeskoj i duhovnoj dimenziji ima nematerijalan uzročno-posljedični sistem i između ova dva sistema nema suprotnosti. Svaki od njih ima svoj nivo postojanja. Meleki, duša, levh, kalem, nebeske knjige, sve su to sredstva preko kojih se, sa dozvolom Gospodara, dž.š., spušta Božija milost.
7. Svijetom vlada određeni broj nepovredivih propisa i zakona neophodnih za uzročno-posljedični sistem svijeta.
8. Svijet predstavlja jednu upućenu stvarnost, a njegovo usavršavanje je usmjereno. Svaki djelić svijeta, na kome god nivou bio, prima svjetlo Upute. Instinkti, osjetila, razum, nadahnuće, Objava, sve su to stepeni opće Upute svijeta.
Musa reče faraonu: "Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga uputio." (Ta-ha, 50).
9. Na svijetu postoje i dobro i zlo, i kompatibilnost i nekompatibilnost, i darežljivost i škrtost, i svjetlo i tama, postoji i kretanje i usavršavanje, a i statičnost i stagniranje. Međutim, ono čije je postojanje originalno je dobro, kompatibilnost, darežljivost, svjetlost, kretanje, a postojanje zla, nekompatibilnosti, škrtosti, tame, statičnosti jeste sporedno i parazitsko. Istovremeno, upravo ove sporedne i parazitske stvari igraju osnovnu uloguu pobjedi dobra i harmoniji, kompatibilnosti, darežljivosti, svjetlosti, kretanju i usavršavanju.
10. Svijet, samim tim što predstavlja živu jedinku, tj. što ga uređuju sile koje imaju razum "I sređuju ono što nije sređeno...", (Naziat, 5), sa stanovišta veze svijeta i čovjeka, jeste svijet akcije i reakcije. On prema dobrim i lošim osobama nije neutralan. Nagrada i kazna, pomoć i problemi, pored onih što će doći na ahiretu, postoje i na ovom svijetu. Zahvalnost i nezahvalnost nisu iste.
"Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti." (Ibrahim, 7).
Hazreti Alija, neka je mir na njega, kaže:
"Ako ti neko nije zahvalan, neka te nipošto to ne odvraća od djela dobra, budući da ti na zahvalu uzvraća Onaj Koji od toga nema koristi. Ti ćeš od uzvraćanja zahvalnosti Uzvratitelja zahvale dobiti više nego što je poricatelj upropastio. A Allah voli dobročinitelje."
Svijet je u svojoj sveukupnosti jedan uvezan sistem i živi organizam. Ti ne očekuj da dobiješ odgovor na dobročinstvo, s onoga mjesta na kome si ga učinio. Ponekad ti negdje učiniš dobročinstvo, a odgovor na njega i njegovu nagradu ćeš dobiti s drugoga mjesta, odakle se i ne nadaš. Zašto? Zato što svijet ima Boga, a Bog voli dobročinitelja.
Ti čini dobro i baci ga u Tigris
Da ti ga Bog vrati u pustinji.
11. Nakon ovog svijeta dolazi drugi svijet. Taj svijet je vječan, svijet nagrade i kazne za počinjena djela.
12. Čovjekova duša (duh, ruh) je vječna istina. Čovjek, ne samo da će se na Sudnjem danu pojaviti u obliku živog bića, nego i između dunjaluka i Kijameta živi životom koji se naziva berzehskim i od dunjalučkog je jači i savršeniji. Oko dvadeset kur'anskih ajeta ukazuje na čovjekov život u periodu između smrti i Kijameta, kada je tijelo raspadnuto i istruhlo.
13. Primarni životni principi i pravila, princip čovječnosti i moral, su nepromjenljivi i vječni principi. Ono što je promjenljivo i relativno predstavlja produkt i pomoćnu stvar, a ne princip. Ne može se desiti da čovječnost u jednom dobu ima jedna mjerila, a u drugom potpuno druga. Naprimjer, u jednom dobu čovječnost je biti poput Ebu Zerra, a u drugom biti poput Muavije. Principi zbog kojih jeEbu Zerr Ebu Zerr, a Muavija Muavija, Musa Musa, a faraon faraon vječni su.
14. Istina je, također, vječna. Jedna naučna istina, ukoliko je u potpunosti tačna, zauvijek je istinita, a ukoliko je greška, zauvijek je greška. Međutim, ukoliko je jedan njen dio istina, a dio greška, onaj dio koji je istina, zauvijek je istina, a onaj dio koji je greška, zauvijek je greška. Promjenljiva je stvarnost, i to materijalna stvarnost. Međutim, istina, tj. misli i razumska uvjerenja ljudskoga roda, sa stanovišta slaganja ili neslaganja sa stvarnošću, imaju stalnu i jednaku poziciju.
15. Svijet, nebesa i Zemlja zasnovani su na istini (hakku) i pravednosti (adlu)."Nebesa i Zemlju i ono što je između njih Mi smo sa istinom stvorili." (Ahkaf, 3).
16. Božiji zakon na ovom svijetu vodi ka krajnjoj pobjedi istine nad neistinom. Istina i sljedbenici istine su pobjednici.
"A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: 'Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska Naša će zacijelo pobijediti!'" (Saffat, 171-173).
17. Prema mjerilu stvaranja, ljudi su jednaki stvoreni. Prema mjerilu stvaranja, niti jedan čovjek nema nikakve pravne prednosti nad drugim. Plemenitost i vrlina sadržane su u tri oblasti: nauci "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?" (Zumer, 9), borbi na Allahovom putu "Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu."(Nisa',95) i takvaluku, bogobojaznosti i čistoti "Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji." (Hudžurat, 13).
18. Čovjek, prema osnovi stvaranja, posjeduje lanac prirodnih, urođenih predispozicija i moći u koje spadaju prirodnost vjere i morala. Osnova čovjekove savjesti je od Boga data mu narav, a ne klasna pozicija, društveni život ili djelovanje i borba sa prirodom, jer sve navedeno vrši utjecaj na čovjekovu stečenu svijest. Čovjek, samom svojom ljudskom naravi, može imati jednu kulturu, jednu ideologiju, može ustati protiv prirodne okoline i društvene sredine, protiv historijskih fakata, protiv svojih nasljednih faktora, te se osloboditi svih ovih okova.
19. Samim tim što je svaka osoba po prirodi rođena kao čovjek, u svakom čovjeku, pa, čak, i u najpokvarenijim ljudima postoje predispozicije tewbe-pokajanja, povratka i primanja savjeta. Upravo iz tog razloga, poslanici su zaduženi da, čak, i najpokvarenije osobe i svoje najveće neprijatelje, na prvom stepenu, savjetuju kako bi probudili njihovu prirodu čovječnosti, a kada se osvjedočedatonekoristi,počnuborbu protiv njih.
Musau b. Imranu (a.s.), pri prvom susretu sa faraonom, savjetuju da:
"I reci: 'Da li bi ti da se očistiš, da te Gospodaru tvome poučim, pa da Ga se bojiš.'"(Naziat, 18-19).
20. Kod čovjeka i pored toga što u stvarnosti predstavlja i složenu i prostu jedinku, za razliku od prirodnih, neorganskih i biljnih složenih organizama, čiji dijelovi i faktori koji ih čine prilikom spajanja gube svoj identitet i nezavisnost i njihove razlike i suprotnosti se mijenjaju u mir i harmoniju, kontrafaktori koji su korišteni prilikom njegovog stvaranja u potpunosti ne gube svoj identitet i neprestano ga unutarnja borba vuče sa jedne na drugu stranu. Ova unutarnja suprotnost upravo je ono što se jezikom vjere naziva suprotnošću razuma i neznanja ili razuma i duše (nefsa) ili duha (ruha) i tijela.
21. Čovjek, samim tim što ima nezavisnu duhovnu srž i njegova slobodna volja izvire iz jedinstvenosti njegove duhovne biti, slobodno je biće i nikakva prisila mu ne oduzima tu slobodu volje i izbora, te je zbog toga odgovoran za sebe i zajednicu u kojoj se nalazi.
22. Ljudska zajednica, također, poput pojedinca, predstavlja stvarnu složenicu i ima svoje zakone, propise i sisteme, te zajednica, generalno, u cjelini historije, ne slijedi želju i volju jedne određene osobe. Ali i pored toga, suprotstavljeni elementi korišteni u njenoj izgradnji, znači naučne, trgovačke, političke i ekonomske grupe, u potpunosti ne gube svoj identitet. Rat i borba se nastavljaju u obliku političkog, ekonomskog, idejnog i vjerskog rata i na kraju rata između uzvišenih težnji progresivnih osoba koje su dostigle savršenstvo čovječnosti, i niskih težnji ljudi sa životinjskim svojstvima, sve dok zajednica ne stigne do vrhunca čovječnosti.
23. „Allah neće promijeniti sudbinu naroda sve dok taj narod sebe ne promijeni.“(Ra'd, 11).
24. Allah, dž.š., koji je Tvorac i Stvoritelj svijeta i čovjeka, u Svojoj Biti je neovisan, Jednostavan sa svih Aspekata, Apsolutno Savršenstvo, nema potencijalnog stanja, i kod Njega je nemoguće postojanje kretanja i usavršavanja, a svojstva su mu poput Njegove Biti. Svijet je Njegovo djelo nastalo ujednom trenu. Cijeli univerzum je manifestacija Njegove Volje i određenja. Njegova Volja nema konkurenta. Svi vanjski faktori i želje nalaze se u unutrašnjosti Njegovog određenja, a nisu njome akcidentirane.
25. Svijet, samim tim što izvire iz jednog Početka i jednim harmoničnim kretanjem se Njemu vraća i time što svoje kretanje nastavlja po planu Planera, ima jedinstvo slično organskom jedinstvu živog bića.
SA STANOVIŠTA IDEOLOGIJE
Prikazivanje karakteristika islama sa stanovišta ideologije, zbog opširnosti i opsega islamske ideologije, kako sa stanovišta općih karakteristika, tako i sa stanovišta svake posebne grane ove ideologije, predstavlja veoma težak i mučan posao. Mi ćemo zbog maksime (ako ne možeš sve shvatiti, nemoj sve ostaviti), ovdje navesti ono što je u ovom trenutku moguće:
1. Svestranost je još jedna od prednosti islama u odnosu na ostale vjere.Tačnije rečeno, jedna od specifičnosti potpunog i općeg oblika Božije vjere u odnosu na početne oblike je njena općost i svestranost. Četiri izvora islama su dovoljna da ulema ummeta pronađe gledište islama vezano za bilo koje pitanje. Islamska ulema niti za jedno pitanje ne prihvata pretpostavku da je neodređeno i bez rješenja.
2. Mogućnost idžtihada: islamske generalije su na takav način uređene da se može vršiti idžtihad. Idžtihad znači pronalazak i adaptacija općih i nepromjenjivih principa sa sekundarnim i promjenjivim pitanjima. Pored metoda sistematizacije islamskih generalija kojima je data mogućnost idžtihada, uvrštavanje razuma među izvore islama olakšalo je vršenje istinskog idžtihada.
3. Tolerancija i lahkoća: Islam je, prema riječima Resuli-Ekrema, "zakon tolerantne lahkoće."U ovom vjerozakonu nema teških, sputavajućih zadataka i odredbi:
"... i u vjeri vam nije ništa teško propisao..." ( Hadždž, 78).
A zbog činjenice da je "tolerantan", gdje god za izvršenje nekog djela postoji mogućnost izbora između dvije metode izvršenja, od kojih jednu prate problemi i teškoće, odmah se ona poništava i izbjegava.
4. Naklonjenost životu: Islam je vjera koja teži življenju i životu, a ne bježi od njega i zato se žestoko boriprotiv monaštva:
"Nema monaštva u islamu."
U starim zajednicama oduvijek je postojao jedan od dva puta: ili težnja drugom svijetu i bijeg od ovosvjetskog života (monaštvo) i (ili) sklonost ovosvjetskom životu, a bijeg od drugog svijeta (civilizacija, razvoj). Islam je težnju za drugim svijetom stavio u okvire ovosvjetskog života. Put drugog svijeta (ahireta) prolazi kroz život i odgovornost ovosvjetskog.
5. Društvenost: Islamske odredbe imaju bit društva i zajednice. Čak i najosobnijim odredbama upućenim pojedincima, poput namaza i posta, dat je obol društvenosti.
Brojne društvene, političke, ekonomske, pravne i krivične odredbe islama potječu od ove karakteristike. Pored toga, odredbe poput džihada i naređivanja dobra a zabranjivanja zla potječu od društvene odgovornosti islama.
6. Prava i sloboda jedinke: Islam, pored toga što je vjera zajednice i što razmišlja o društvu i pojedinca smatra odgovornim dijelom društva, ne zanemaruje njegova prava i slobode i pojedince ne smatra sporednim i manje važnim. Svaka osoba, prema islamu, kako sa stanovišta politike, tako i sa stanovišta ekonomije, sudstva i zajednice, ima određena prava. Sa političkog stanovišta, ima pravo savjetovanja i izbora, sa ekonomskog aspekta ima pravo vlasništva nad proizvodima svoga rada i pravo razmjene, transakcija, udjeljivanja, darivanja, iznajmljivanja, zakupa, partnerstva i svega ostalog što je u njegovom zakonskom vlasništvu. S aspekta sudstva, ima pravo podizanja optužnice i traženja svojih prava, ima i pravo svjedočenja, a sa stanovišta zajednice ima pravo izbora zanimanja, mjesta stanovanja, smjera u obrazovanju i dr., dok sa stanovišta porodice ima pravo izbora bračnog druga.
7. Prednost prava zajednice pred pravom pojedinca: tamo gdje se sukobljavaju prava zajednice i prava pojedinca, pravo zajednice ima prednost u odnosu na potonje, tj. društveno pravo je iznad pojedinačnog. U ovakvim slučajevima odluku donosi zakonski vladar.
8. Princip vijećanja (šura): Princip vijećanja u društvenim pitanjima, prema islamu, punovažan je. U slučajevima u kojima islam ne daje jasno rješenje, muslimani moraju izabrati svoj praktični metod, vijećanjem i zajedničkom mišlju.
9. Anuliranje štetnosti: Islamske naredbe, koje su apsolutne i opće, neophodno je izvršavati do te granice dok ne donose štetu i gubitak. Načelo štete univerzalno je u islamu i postoji pravo "veta" vezano za svaki zakon čiji je rezultat šteta.
10. Princip koristi: Prema islamu, u bilo kom poslu, i osobnom i društvenom, na prvom stepenu mora se uzeti u obzir korist i njegov povoljan i koristan rezultat. Bilo kakav posao, od kojeg nema koristi, islamom se ubraja među "poništene" i zabranjene.
11. Princip dobra u transakcijama: Protok novca, bogatstva, njegov prijenos i prebacivanje moraju biti daleko od bilo koje vrste beskorisnosti. Od svakog prijenosa i prebacivanja mora biti materijalnog ili duhovnog dobra u poslu, inače protok novca je nepošten, ništavan i zabranjen.
"Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način." (Bekare, 188).
Zarada i stjecanje bogatstva kockanjem jednako je jedenju nepoštene imovine i zabranjeno je.
12. Svaki kapital, onoga trenutka kada izađe iz praktičnog i aktivnog toka, te se nađe na sigurnoj udaljenosti od zarade ili nestanka i nađe se u obliku "osiguranja" i zajma, postaje sterilan, beskoristan i nikakva vrsta profita mu ne pripada. Sve što se zaradi ovim putem je "kamata" i strogo je zabranjeno (zabrana kamate).
13. Svaka razmjena i protok novca moraju biti praćeni potpunom obaviještenošću obiju strana, u protivnom, transakcija koju prati rizik i neznanje predstavlja obmanu i neispravnost.
"Poslanik je zabranio obmanu."
14. Suprotstavljanje antirazumskom: Islam cijeni razum i smatra ga unutarnjim Božijim poslanikom. Principi vjere se prihvataju samo razumskim istraživanjem i ispitivanjem. U sekundarnim stvarima vjere razum predstavlja jedan od izvora idžtihada. Islam razum smatra jednom vrstom čistoće, a njegovo uništenje jednom vrstom "prolaznosti i nestajanja". Upravo zato pojava ludilai pijanstva, također, poput mokrenja ili spavanja, kvari abdest. Borba islama protiv bilo kakve vrste opijenosti i apsolutna zabrana korištenja opojnih sredstava upravo je iz razloga suprotstavljanja antirazumskom, što je dio ove vjere.
15. Suprotstavljanje onome što je protivno slobodnoj volji: Kao što je razum cijenjen i kao što je jedan dio islamskih zapovijedinamijenjen očuvanju razuma, i slobodna volja, koja je izvršna sila razuma, također je cijenjena i poštovana. Iz tog razloga sve "prepreke" (lahv) slobodnoj volji su zabranjene (haram).
16. Posao: Islam je neprijatelj nerada i besposlice. Čovjek, zbog toga što izvlači koristi iz zajednice, kao i zbog toga što je posao najbolji faktor izgradnje jedinke i zajednice, a besposlica najveći faktor propasti, mora raditi koristan posao. Islam proklinje svakoga ko se ponaša poput parazita i "teret je" zajednici, u bilo kom obliku to bilo. (Vesail, tom 12, str. 18).
17. Svetost profesije: Profesija, pored toga što je dužnost, predstavlja jednu uzvišenu i Bogu dragu stvar, slično džihadu:
"Allah voli vjernika koji se bavi određenim zanimanjem."
"Onaj ko naporno radi da bi se starao o svojoj porodici poput je borca na Allahovom putu." (Vesail, tom 12, str. 43).
18. Zabrana izrabljivanja: Islam nedopustivim i neprihvatljivim smatra izrabljivanje, tj. bespravno iskorištavanje radadrugih, na bilo koji način to bilo i u bilo kom obliku. Za nezakonitost nekog posla dovoljno je dokazati da je zasnovan na izrabljivanju drugoga.
19. Rasipanje i razbacivanje: Narod raspolaže svojim imetkom, ali ovo raspolaganje znači da ga slobodno koristi u granicama koje je islam dozvolio, a ne izvan njih. Zabranjeno (haram) je rasipanje imetka kako ko želi i na koji način želi. Zabranjeno je, racimo, bacanje, trošenje preko granice, korištenje za nezdravo luksuzne i skupocjene stvari, što se u islamu spominje kao "rasipanje" i "razbacivanje".
20. Podizanje životnog standarda: Poboljšanje općih uvjeta života radi udobnog života bližnjih (bračnog druga i djece), sve dok ne preraste u rasipanje, razbacivanje ili ostavljanje pojedinih dužnosti, dozvoljeno je, pa, čak, i pohvalno i preporučuje se.
21. Korupcija: Islam žestoko osuđuje one koji daju i primaju mito, predstavljajući ih kao osobe čije je mjesto u vatri, a novac koji se dobije ovim putem je haram.
22. Gomilanje: Gomilanje zaliha hrane i njeno čuvanje radi poskupljenja i prodaje po visokim cijenama u vrijeme oskudice je zabranjeno. Zakonski upravitelj će, i pored želje i htijenja vlasnika, navedene zalihe izložiti na tržište i prodati po pravednim cijenama.
23. Zarada na osnovama koristi, a ne potražnje: Obično se osnovnom vrijednošću smatra potražnja i želja naroda, i za pravovaljanost nekog djela smatra se dovoljnim njegovo smještanje u okvire želja mase. Međutim, islam za pravovaljanost djela neke osobe ne smatra dovoljnim samo potražnju i želje. Korisnost se smatra neophodnim uvjetom za pravovaljanost nekog djela. Znači, islam izvor pravovaljanosti prihoda ne ograničava samo na želje naroda, nego pored osnova potražnje, korisnost, također, smatra uvjetom. Drugim riječima, islam ne smatra dovoljnim postojanje potražnje za pravovaljanost ponude. Iz tog razloga se dio poslova i zanimanja naziva "zabranjenim zanimanjima". Zabranjenih zanimanja ima nekoliko vrsta:
a) Trgovina koja uzrokuje pojačanje i učvršćivanje neznanja i neukosti; sve ono što u praksi uzrokuje da se narod usmjeri neznanju i iskrivljenju misli i vjerovanja je zabranjeno, pa, čak, i ako postoji potražnja u dovoljnoj mjeri. Zbog toga, prodaja idola, križeva, lukavstvo šminkanja (dotjerivanje žena radi obmane onih koji dolaze da ih prose), pohvala osobe koja to ne zaslužuje, proricanje i ogovaranje su haram, a zarada na ove načine je zabranjena.
b) Trgovina koja uzrokuje zabludu: kupoprodaja knjiga, filmova, ili bilo koji drugi čin koji na neki način dovodi do zablude i lutanja društva je zabranjeno i zakonom nedozvoljeno.
c) Djelo koje dovodi do jačanja neprijatelja: također, zabranjeni su prihodi koji su došli na jedan od načina koji uzrokuje pojačavanje izdržljivosti neprijatelja sa vojnog, ekonomskog, kulturnog ili informativnog aspekta, kao i slabljenje islamskog fronta, pa bilo to prodajom oružja ili ostalih neophodnih stvari koje praktično vrše spomenuti utjecaj. U ovu grupu spada i prodaja primjeraka rukopisa koji se veoma teško mogu pronaći.
d) Zarada metodom štetnom za pojedinca ili zajednicu: Zabranjena je zarada prodajom alkohola, sredstava za kockanje, kao i zarada prodajom šund literature, lažne i neispravne robe. U ovu grupu spadaju i kockanje, podvođenje, ismijavanje vjernika, pomoć tiranima, slijepa ovisnost o tiranima i drugo.
Naravno, još jedna vrsta zarade je haram, a nije zbog toga što je nekorisno djelo, nego zbog visokog nivoa posla koji je iznad trgovine. Pojedini poslovi se nalaze na stepenu svetosti, te je trgovačka razmjena u ovakvim poslovima protivna dubokom poštovanju koje prema njima vlada, kao i ugledu koji imaju. Neki od tih poslova su i zarada putem ili suđenja ili podučavanja vjeri i njenim principima i ostalim stvarima vezanim za vjeru, zatim držanje poučnih predavanja i savjetovanja i poslova ovakve vrste, pa možda i bavljenje medicinom. Navedeni poslovi su, zbog posebne vrijednosti i časti koju imaju, iznad nivoa trgovačkih razmjena i iznad toga su da budu sredstvo zarade i skupljanja bogatstva. Ovo predstavlja lanac obaveznih poslova koji se moraju vršiti besplatno, a bejtul-mal muslimana (državna kasa ili finansije muslimanske zajednice - op.prev.)mora na sebe preuzeti osiguravanje životnih potreba onih koji su primili dužnost izvršavanja ovih časnih poziva.
24. Svetost odbrane prava: Odbrana prava, kako individualnih, tako i društvenih, te borba protiv agresora, stroge su dužnosti i sveta su djela:
"Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda." (Nisa', 148).
Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) je rekao:
"Najbolji džihad je pravedna riječ kazana vladaru tiraninu."
(Kafi, tom 5, str. 60).
Hazreti Alija, neka je mir na njega, prenosi od Resuli-Ekrema (s.a.v.s.) da je često ponavljao sljedeće riječi:
"Zajednica, u kojoj nije bez straha zaštićeno pravo slabog od jakog, nikada neće postići čistotu." (Nehdžul-belaga, Uputa napisana Maliku Ešteru En-Nehaiju).
25. Reformizam i borba protiv nepravde: Princip naređivanja dobra a zabranjivanja zla, prema riječima imama Bakira, neka je mir na njega, predstavlja temelj ostalih strogih islamskih dužnosti. Ovaj princip drži muslimane u stanju stalne idejne revolucije, kontinuiranih reformi i neprestane borbe sa nepravdama:
"Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, ..." (Ali Imran, 110).
Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) kaže:
"Ili ćete naređivati dobro, a zabranjivati zlo, ili će Allah dati da nad vama vladaju loši. Tada će dobri među vama činiti dovu za vas, ali ona neće biti primljena."
26. Tewhid (monoteizam): islam je, prije svega, monoteistička vjera i ne prihvata nikakvu mrlju na tom monoteizmu, kako teoretski, tako i praktično. Islamske misli, ophođenje i djela počinju od i završavaju kod Boga. Iz tog razloga, bilo kakva vrsta dvojstva, trojstva ili višeboštva, kojim se nastoji zaprljati ovaj princip, poput dualizma Boga i šejtana, Boga i čovjeka ili Boga i stvorenja, žestoko se odbacuje. Svaki posao mora početi samo sa imenom Boga, mišlju na Allaha, ka Njemu i radi približavanja Njemu, te se na taj način mora i završiti, a sve mimo ovoga nije islam. U islamu svi putevi vode tewhidu. Islamska etika izvire i ulijeva se u tewhid, islamski odgoj, također, zatim islamska politika, ekonomija i društvo.
U islamu svaki posao počinje sa imenom Allaha i traženjem pomoći od Njega , sa Allahovim imenom i zahvalom Njemu se okončava, a i teče sa imenom Allaha, vjerom i oslanjanjemna Njega.
Tewhid jednog stvarnog muslimana nije samo jedna misao i jedno suho vjerovanje. Isto kao što bit Jednosti nije odvojena od Svojih stvorenja, sa svima je i nad svima je, sve je od Njega i vraća se Njemu i misao tewhida vlada nad cijelim bićem jednog pravog muwehida (monoteiste), nad svim njegovim mislima, onome što posjeduje i kako se ponaša, te sve spomenuto usmjerava. Zbog ovoga, kod istinskog muslimana na početku, na kraju i u sredini nekog djela ili posla je Allah i ništa Mu se ne pridružuje.
27. Poništavanje posredstva: i pored toga što islam u spuštanju milosti i blagostanja prihvata posredništvo, a sistem uzročno-posljedične veze smatra stvarnim i punovažnim, kako u materijalnim tako i u duhovnim pitanjima, svo posredništvo se poništava u pitanjima obožavanja i ibadeta. Kao što znamo, u iskrivljenim vjerama pojedinac je izgubio mogućnost direktne veze s Bogom, a između Boga i čovjeka zamišljen je rascjep i samo svećenik i duhovnjak može biti direktno u stanju duhovne molitve i on može Bogu prenijeti poruke drugih. U islamu se ovakvo djelo smatra vrstom širka. Kur'ani-kerim jasno kaže: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli..."(Bekare, 186).
28. Mogućnost suživota sa monoteistima: Prema islamu, muslimani mogu, unutar svoje države, pod određenim uvjetima, živjeti zajedno sa sljedbenicima drugih religija ili vjera, koje su zasnovane na monoteizmu, poput jevreja, kršćana i medžusija iako su se oni praktično udaljili od monoteizma. Unutar islamske države muslimani, pak, ne mogu živjeti zajedno sa mušricima (mnogobošcima). Muslimanima je dozvoljeno, na osnovu višeg dobra islama, da sa zemljama mnogobožaca sklope mirovni sporazum, ugovor o nenapadanju ili, u posebnim slučajevima, i savez.
29. Jednakost: Jedan od principa i osnovnih dijelova islamske ideologije je princip jednakosti i borbe protiv diskriminacije. Prema islamu, ljudi su u svojoj biti jednaki i sa ovog stanovišta nisu stvoreni u dvije ili više grupa. Boja kože, krv, rasa i narod nisu mjerilo superiornosti i prevlasti. Kurejšijski gospodin i habesijski (abesinski) crnac su jednaki. Sloboda, demokratija i pravda u islamu su korijen jednakosti među ljudima.
Sa stanovišta islama, samo u ograničenim i određenim uvjetima, a zbog lanca dobra, koje imaju same te osobe kao i islamsko društvo, privremeno je moguće zanemariti neka prava pojedinaca, što nema nikakve veze sa njihovom biti, krvlju ili rasom. U ovu grupu spada privremeni period robovanja robova, što je prema islamu, unutar vaspitno-odgojne kategorije, a ne ekonomske i eksploatacione, i privremeni je prolaz za islamski odgoj.
30. Prava, dužnosti i kazne u islamu: ima ih dva roda. Znači, kao što su čovjek i žena, sa stanovišta pripadnosti ljudskoj vrsti, jednaki i ta jednakost je osnovna, ali se razlikuju po spolu i iz tog razloga, zbog specijalnih dvorodnih karakteristika, njihova prava, dužnosti i kazne jednaki su do granice do koje se to veže za jednakost dva roda i iz toga se može zaključiti da svi imaju jednako pravo proučavanja i studiranja, zatim pravo obožavanja i ibadeta, te pravo izbora bračnog druga, pravo vlasništva i onoga što je u njihovom vlasništvu i sl. Tamo gdje se neka odredba odnosi na rod i sekundarne karakteristike ljudi, vlada jednakost, ali nema sličnosti, niti istovjetnosti i sve je zasnovano na postojanju dva roda.
RESULI-EKREM
Resuli-Ekrem, hazreti Muhammed b. Abdullah (s.a.v.s.), sa kojim se završava poslanstvo, rođen je 570. godine nakon Isaa (a.s.). Poslanstvo je primiokada je imao 40 godina. U Mekki je 13 godina narod pozivao u islam trpeći mnogobrojne teškoće i probleme, odgajajući odabranu grupu, nakon čega je preselio u Medinu, načinivši je centrom. Deset godina Poslanik je u Medini slobodno pozivao u islam i propagirao ga, te se borio sa arapskim buntovnicima, sve ih nadvladavši. Nakon tog perioda, cijeli Arabijski poluotok je primio islam. Postepeno, tokom 23 godine, Resulullahu su objavljivani kur'anski ajeti. Muslimani su pokazivali začuđujuću zadivljenost Kur'anom, ali i ličnošću Resuli-Ekrema (s.a.v.s.). Poslanik (s.a.v.s.) je preselio na drugi svijet jedanaeste godine po Hidžri (poslije preseljenja iz Mekke u Medinu), odnosno nakon 23 godine poslanstva i 63 godine života, izgradivši i za sobom ostavivši čvrstu zajednicu, puno duhovnog i vjerskog elana, sa stvaralačkom ideologijom koja je muslimanima davala osjećaj planetarne odgovornosti. Ono što je ovoj novoizgrađenoj zajednici davalo duh, jedinstvo i elan, bili su: Kur'ani-kerim, koji se neprestano učio i nadahnjivao zajednicu, te veličanstvena i prodorna ličnost Resuli-Ekrema koji je ljude okrenuo razmišljanju o sebi.
Sada ćemo, ukratko, reći nešto o ličnosti Resuli-Ekrema (s.a.v.s.).
DJETINJSTVO
Još je bio u majčinoj utrobi kada mu je otac, na trgovačkom putu u Šam, u Medini, preselio na drugi svijet. Djed mu Abdul-Mutallib preuzeo je brigu o njemu. U djetinjstvu su se već mogli primijetiti tragovi veličine i nadnaravnosti na njegovom licu, u ponašanju i govoru. Abdul-Mutallib je zaključio da će mu unuk imati sjajnu budućnost.
Sa osam godina izgubio je i djeda Abdul-Mutalliba i prema njegovoj oporuci starateljstvo je preuzeo stariji amidža Ebu Talib. Ebu Talib je, također, ostao zatečen čudnim ponašanjem ovog djeteta, koje nije imalo velikih sličnosti s ostalom djecom. Nikada se nije moglo primijetiti da, poput njegovih vršnjaka, pokaže halapljivost i pretjerano navaljuje na hranu. Zadovoljavao se s malo, izbjegavajući pretjerivanje.
Za razliku od njegovih vršnjaka, kao i običajai odgoja onog vremena, uređivao je svoju kosu i redovno prao glavu i lice.
Jednom prilikom Ebu Talib je zatražio da se Muhammed pred njim presvuče i legne u postelju. Poslanik je navedeno djelo smatrao odbojnim, ali nije htio odbiti amidžinu naredbu, te mu reče: "Okreni svoje lice da bih se mogao presvući." Ebu Talib je ostao zatečen ovim djetetovim riječima, jer Arapi onoga doba, čak i stariji, nisu se ustručavali potpunog razgolišavanja. On kaže: "Nikada od njega laži nisam čuo, nedostojna djela ili neumjesnog smijeha na nemjestu nisam vidio, nije žudio za dječijim igrama, volio je samoću i svakoga trena odisao je skromnošću."
ODBOJNOST PREMA BESPOSLICI I LIJENOSTI
Mrzio je besposličenje i dangubu. Govorio je: "Gospodaru moj! Utječem ti se od dosade i tuge, slabosti i nemoći, podlosti i pokvarenosti." Muslimane je podsticao na rad riječima: "Ibadet ima sedamdeset dijelova, a najbolji je halal zarada."
POVJERLJIVOST
Prije poslanstva, Muhammed (s.a.v.s.) je za Hatidžu, koja mu je kasnije postala žena, išao na jedan trgovački put u Šam (Siriju). Na tom putovanju, više no ranije, došli su do izražaja njegova odgovornost, talenat, povjerljivost i čestitost. Među narodom je do te mjere postao čuven po čestitosti da su mu dali nadimak "Muhammed Emin". Mnoge stvari su mu davali na čuvanje (amanet). Nakon objave poslanstva, Kurejšije su, i pored velikog neprijateljstva koje su imali prema njemu, svoje amanete baš njemu povjeravali. Upravo iz ovog razloga, nakon preseljenja u Medinu, Aliju, neka je mir na njega, nekoliko dana ostavlja u Mekki, kako bi povjerene stvari vratio vlasnicima.
BORBA PROTIV TIRANIJE (UGNJETAVANJA)
U doba džahilijjeta (neznanja) učlanio se u jedan savez sa grupom koja je trpjela boli i muke od zuluma, kako bi štitili potlačene i istrajali pred zulumćarima. Navedeni savez načinjen je u kući Abdullaha b. Džed'ana, važne mekanske ličnosti, i nazvan je "Hilful-Fudul". Poslanik je poslije, u vrijeme poslanstva, spominjao ovaj savez, govoreći: "Nisam spreman napustiti ovaj savez, a i sada sam spreman u radu sličnog učestvovati."
PORODIČNI MORAL
Prema porodici je bio ljubazan. Svoje žene nikada nije zlostavljao, što je bilo suprotno običajima i odgoju Mekkelija. Trpio je ukoliko bi neka od njegovih žena govorila nešto loše, sve dok to ne bi imalo loše posljedice po druge. Preporučivao je i naglašavao lijep život sa ženama, te govorio:
"Svaka osoba ima dobre i loše osobine. Čovjek ne smije posmatrati samo lošu stranu svoje supruge, te je zbog toga napustiti, jer kada god mu se ne sviđa jedna njena osobina, druga osobina će ga učiniti sretnim, te zbog toga mora ovo dvoje zajedno posmatrati."
Prema svojoj djeci i unucima pokazivao je veliku ljubav i blagost. Volio ih je. Stavljao ih je da sjede na njegovom ogrtaču, nosio ih je na leđima, ponekad bi ih poljubio, a sve je to bilo suprotno običajima onoga vremena.
Jednom prilikom, pred nekim Arapom iz visokoga društva, poljubio je svoga unuka hazreti Hasana-Mudžtebu, neka je mir na njega, na što mu je onaj Arap rekao: "Ja imam dva sina i još uvijek niti jedanput nijednog od njih nisam poljubio." Poslanik mu na to reče: "Ko nema milosti, neće mu se ukazati milost." (Ahmedov Musned, tom 2, str. 228).
Prema djeci muslimana također je bio ljubazan. Stavljao bi ih u krilo i ljubazno milovao po glavi. Ponekad bi majke svoju malu djecu njemu davale kako bi im proučio dovu. Dešavalo se čak da se ta djeca pomokre na njegov ogrtač. Majke su tada, postiđene, htjele prekinuti djecu u tome, ali im je to Poslanik oštro zabranjivao, govoreći: "Ne sprečavajte mokrenje djeteta! To što će se mojogrtač zaprljati nije važno, očistit ću!"
S ROBOVIMA
Prema robovima je pokazivao posebnu ljubaznost. Ljudima je govorio: "Oni su vaša braća. Nahranite ih onim što vi jedete, obucite ih odjećom kakvu vi oblačite. Ne dajite im naporne poslove da rade, a i vi sami im pomozite kada rade." Govorio je: "Ne zovite ih imenima 'rob' ili 'ropkinja' (što ukazuje na robovlasnički odnos),jer smo svi mi robovi Božiji i stvarni Vladar je Allah, nego ih zovite 'mladić' i 'djevojka'“.
Islamski zakon pruža sve moguće olakšice za slobodu robova, koje vodenjihovoj potpunoj slobodi. On trgovinu bijelim robljem naziva najgorim zanimanjem i kaže: "Najgori ljudi kod Allaha su oni koji prodaju ljude."
ČISTOĆA I LIJEP MIRIS
Veliku simpatiju je gajio prema čistoći i lijepom mirisu. Sam se toga pridržavao, a i drugima je naređivao. Svojim ashabima i sljedbenicima je naglašavao da svoje tijelo i svoje kuće drže čiste i mirisne. Posebno ih je prisiljavao da se petkom okupaju i namirišu, kako se od njih ne bi mogao osjetiti neugodan miris, pa tek nakon toga dodju na džumu-namaz.
ODNOS PREMA LJUDIMA
U odnosima sa ljudima bio je ljubazan i širokogrud. U islamu je prednjačio pred svima, pa čak i pred djecom i robovima. Nije pružao svoje noge ni pred kim, ne oslanjajući se u prisustvu bilo koga. Uglavnom je sjedio na koljenima. Na sijelima je tražio da se sjedi u halkama, kako sijelo ne bi imalo gornjeg i donjeg i kako bi svi imali jednaka mjesta. Svoje ashabe je redovno posjećivao. Ukoliko tri dana nije vidio nekog od ashaba, odlazio bi mu u posjetu, ukoliko bi bio bolestan, posjećivao bi ga, a ako bi imao problema, pomagao bi mu. Na sijelima ne bi gledao samo u jednu osobu i ne bi govorio samo jednoj osobi, nego bi govorio i gledao cijeli skup. Nije volio da sjedi, a da drugi služe, nego bi ustajao i pomagao pri posluživanju. Govorio je: "Bog ne voli da vidi roba koji se smatra boljim od drugih."
BLAGOST UZ STROGOST
U pitanjima koja su se ticala njega i onoga što je vezano za njegovu ličnost, pokazivao je blagost i praštao. Jedan od uzroka njegovog napretka bio je veliki, historijski način praštanja. Međutim, u općim pitanjima i principima, gdje su postojala zakonska ograničenja, pokazivao je strogost, ne prelazeći ni preko čega. Nakon osvojenja Mekke i pobjede nad Kurejšijama, zanemario je svo zlo koje su načinili tokom 20 godina i sve je to oprostio. Prihvatio je i tevbu (pokajanje) ubice dragog mu amidže Hamze. U vrijeme osvojenja Mekke jedna žena iz plemena Beni Mahzum je nešto ukrala, što je kasnije i dokazano. Njena rodbina, koja je pripadala visokom sloju Kurejšija, izvršenje kazne za krađu nad njima smatrali su uvredom. Zbog toga su vršili veliki pritisak na Poslanika, kako bi on odustao od izvršenja kazne. Pojedine časne ashabe podstakli su da se zauzmu za njih kod Poslanika, na što se boja njegova lica promijenila od srdžbe i on reče: "Kakvo je to zauzimanje?! Zar se Božiji zakon može promijeniti zbog nekih osoba?" Poslije podne istog dana u jednoj skupini je držao govor, gdje je rekao:
"Prošli narodi su propali zbog toga što nisu izvršavali Božiji zakon. Kada god bi neko iz skupine moćnih i jakih počinio zločin, bilo bi mu oprošteno, a ukoliko bi slabi i potlačeni to učinio, bio bi kažnjen. Kunem se Bogom, u čijoj je ruci moja duša, neću popustati u izvršavanju pravde ni pred kim, pa bio to i moj najbliži rod."
IBADET
Jedan dio noći, ponekad polovinu, ponekad trećinu ili dvije trećine, provodio bi u ibadetu. Čak i kada bi radio čitav dan, a posebno u vrijeme boravka u Medini, nije smanjivao vrijeme predviđeno za ibadet. U ibadetu i obraćanju Hakku, dž.š., pronalazio je potpunu smirenost. Njegov ibadet nije bio iz želje za Džennetom ili straha od Džehennema, već zaljubljenički i pun zahvalnosti. Jednoga dana jedna od njegovih žena ga upita: "Zašto ovoliko ibadeta činiš? Tebi je oprošteno!" Odgovor je glasio ovako: "Zar da ne budem zahvalni rob?"
Veoma mnogo je postio. Pored ramazana i dijela ša'bana, svaki drugi dan je postio. Zadnjih deset dana ramazana nije mu bila potrebna postelja, jer je taj period provodio u džamiji u stalnom ibadetu u itikafu, ali bi drugima govorio: "Dovoljno je da svakoga mjeseca tri dana postite."
Također je rekao: "Ibadet činite koliko možete izdržati. Ne tovarite na sebe više od granice da ne biste imali negativnu reakciju."
Protivio se monaštvu, izolaciji, ostavljanju porodice i ukućana. Neki ashabi,koji su bili donijeli ovakvu odluku, bili su kritikovani. Rekao je: "Vaše tijelo, vaše žene i djeca, kao i prijatelji, imaju svoja prava kod vas i morate poštovati ta prava."
Kada bi bio sam, ibadetio bi dugo. Ponekad bi njegov namaz trajao više sati, ali u džematu je nastojao ne ostajati dugo. Smatrao je da je neophodno paziti na tjelesno stanje slabijih vjernika i drugima savjetujući isto.
JEDNOSTAVAN ŽIVOT
Jednostavnost je bila jedan od principa njegovog života. Jednostavno je jeo, jednostavno se oblačio, jednostavno se kretao. Uglavnom je spavao na hasuri, sjedio na zemlji, svojim rukama muzao koze, jahao je na neosedlanoj jahaćici, a sprečavao je da se neko kreće uz njega. Snagu su mu davali hljeb i hurme. Sam je krpio svoju odjeću i cipele. I pored jednostavnosti, nije zastupao filozofiju siromaštva, smatrajući imetak i bogatstvo neophodnim za zakonsko trošenje u korist zajednice. Govorio je:
"Divan li je dobar imetak kod dobrog čovjeka."(Muhadždžetul-bejda', tom 6, str. 44).
Također je rekao:
"Bogatstvo je divna pomoć bogobojaznosti."(Vesail, tom 12, str. 16).
VOLJA I ISTRAJNOST
Imao je volju i istrajnost bez premca, što je prešlo i na njegove ashabe. Period od 23 godine njegovog poslanstva je potpuna lekcija volje i istrajnosti. U svome životu više puta se nalazio u uvjetima kada više nije bilo nade ni za što, ali on niti jednog trenutka nije pomislio na poraz. Njegov jaki iman nije dozvolio da ijednog trena bude doveden u pitanje njegov uspjeh.
VOĐSTVO i SAVJETOVANJE
Iako su njegove naredbe ashabi izvršavali bez pogovora i izjavljivali da"zato što ti čvrsto vjerujemo, izvršit ćemo čak i ako narediš da se utopimo u moru ili da se u vatru bacimo ", on se nikada nije ponašao despotski. U pitanjima za koja nije stigla naredba od Allaha, dž.š., savjetovao se sa ashabima, cijeneći njihovo mišljenje, čime im je pridavao važnost. Na Bedru je dogovornom vijeću prepustio pitanje početka borbe, kao i određivanje mjesta za logorovanje, te način postupanja prema ratnim zarobljenicima. Na Uhudu se, također, dogovarao o tome da li da se stacioniraju unutar Medine ili da to učine van grada. Sa ashabima se savjetovao i na Ahzabu, a i na Tebuku.
Neki od osnovnih uzroka Poslanikovog velikog i besprimjernog utjecaja na ashabe su njegova blagost, ljubaznost, praštanje, traženje oprosta za njih, briga za oprost grijeha njegovog ummeta, zatim briga za ashabe i vijećanje sa njima. Kur'ani-kerim ukazuje na to i kaže:
"Samo Allahovom milošću tisi blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha." (Ali Imran, 159).
RED I DISCIPLINA
Djelima su mu vladali red i disciplina. Svoje vrijeme je planski podijelio, isto savjetujući i drugima. Njegovi ashabi su pod njegovim utjecajem striktno poštivali disciplinu. Smatrao je da neke odluke ne treba obznaniti, pa to nije ni činio, kako ne bi stigle do neprijatelja. Ashabi su izvršavali sve njegove naredbe bez ikakvog pitanja. Naređivao bi, naprimjer: "Budite spremni! Sutra krećemo!" Svi bi krenuli onamo gdje je naredio, iako nisu znali cilj sve do posljednjeg momenta. Ponekad bi nekoj grupi naredio da krenu u određenom pravcu, a njihovom zapovjedniku bi dao pismo i rekao: "Nakon toliko dana, kada stigneš na to mjesto, otvori pismo i izvrši naredbu." Oni su to izvršavali iako prije stizanja do te tačke nisu znali gdje je konačni cilj i zašto idu. Ovim potezom neprijatelj i njegovi špijuni su ostajali neinformisani, tako da ih je iznenađivao.
SPREMNOST PRIMANJA KRITIKE I
ODVRATNOST SPRAM POLTRONSTVA
Poslanik bi se ponekad suočio sa protestima pojedinih svojih ashaba. Bio je tada bez uzbuđenja i njihovo bi gledište usaglasio sa svojom odlukom.
Smetalo mu je kada čuje ulagivanje i laskanje. Govorio je: "Bacite prašinu u lice onih koji laskaju i ulaguju se."
Volio je preciznost i potpunost u izvršavanju poslova. Volio je kada nešto uradi da to bude jako i čvrsto. Kada je dunjaluk napustio njegov iskreni pomagač Sa'd bin Muaz, po spuštanju u kabur, premještao je i učvršćivao kamenje na mezaru, a zatim rekao:
"Ja znam da neće proći mnogo vremena do kada će sve ovo nestati, ali Allah voli da rob, kada radi neki posao, to uradi čvrsto i sigurno."
(Beharul-envar, tom 22, str. 107).
BORBA SA SLABOSTIMA
Poslanik nije iskorištavao slabe tačke kod ljudi i njihovo neznanje. Naprotiv, borio se s tim i upoznavao ljude s onim što ne znaju. Onog dana kada mu je umro sin Ibrahim, koji je tada imao 18 mjeseci, došlo je do pomračenja sunca. Narod je govorio: "Uzrok pomračenja Sunca je nesreća koja je zadesila Resulullaha (s.a.v.s.)." On nije šutio pred ovim riječima neznalica i nije koristio ovu slabu tačku, nego se popeo na mimber i rekao: "O, ljudi! Mjesec i sunce su dva Božija znaka! Do njihovog pomračenja ne dolazi zbog nečije smrti."
POSJEDOVANJE POTREBNIH UVJETA ZA VOĐU
Poslanik je u granicama savršenstva imao osjećaj procjene, odsječenosti, nije bio neodlučan, bio je hrabar i nije se bojao eventualnih posljedica. Dobro je procjenjivao i predviđao; trpio je kritike, poznavao osobe i njihove mogućnosti; bio je blag u ličnim pitanjima, a strog u principima vjere; mislio i uključivao okolinu u svoj rad, odgajajući umne, emotivne i praktične sposobnosti ashaba; udaljavao se od diktatorstva i slijepe pokornosti; bio je skroman i ponizan, jednostavan i siromašan, učtiv i tih, bio je sklon organiziranosti radi uobličavanja i uređivanja ljudskih snaga. Rekao je:
"Ukoliko vas trojica zajedno putujete, izaberite jednog od vas za vođu."
U medinskom administrativnom aparatu napravio je posebno ustrojstvo, gdje izdvajamo organizaciju nekoliko sektora sa posebnim zadacima: neki su pisali ono što se objavljivalo i prepisivali su Kur'an, zadatak drugih je bio pisanje posebnih pisama, neki su bilježili ugovore među ljudima, a neki su vodili knjige sadaka i poreza. Pojedini su odgovarali za sporazume i ugovore. Sve navedeno bilježe historije poput "Historije Ja'qubija", te "Ettenbih vel-issraf" Mes'udija, "Mu'adžemel-buldan" Belazerijev, te "Tabekat" Ibn Sa'da.
METOD PROPAGANDE
Kod propagiranja islama bio je popustljiv, a ne strog. Više se oslanjao na donošenje radosnih vijesti i nade, nego na strah i prijetnje. Jednom od ashaba kojeg je, radi propagiranja islama, poslao u Jemen, rekao je:
"Olakšaj, a ne otežaj, razveseli, a ne izazivaj odbojnost."
(Sahihul-Buhari, tom 5, str. 204).
Bio je aktivan u propagiranju islama. Putovao je u Taif za vrijeme hodočašća, agitirao je među plemenima, jednom je Aliju, neka je mir na njega, a drugi puta Muaza b. Džebela slao u Jemen radi pozivanja u islam. Prije nego što je i sam preselio u Medinu, u ovaj grad je poslao Mus'aba b. Amira radi pozivanja u islam. Veliku grupu ashaba je poslao u Abesiniju. Oni su, pored spašavanja od progona Mekkelija, pozivali u islam i stvorili su osnovu da Nedžasi, kralj Abesinije, i pola stanovništva ove zemlje prihvate islam. Šeste godine po Hidžri napisao je pismo vladarima velikih zemalja svijeta u kome ih je obavijestio o svom poslanstvu. Iza sebe je ostavio oko stotinu pisama različitim ličnostima u svijetu.
PODSTICANJE NA TRAŽENJE ZNANJA
Podsticao je na stjecanje znanja i pismenost. Djecu svojih ashaba je tjerao da nauče čitati i pisati, a nekim ashabima je naredio da nauče sirijski (sirjanski) jezik. Govorio je:
"Traženje znanja je farz i vadžib svakom muslimanu."
(Beharul-Envar, tom 1, str.177).
I rekao je:
''Uzmite mudrost gdje god bila i kod koga god je našli, pa čak i od mnogobošca ili licemjera.''
(Beharul-Envar, tom 2, str. 97-99; uz manje razlike).
I rekao je:
"Tražite znanje pa makar i u Kini."(Beharul-Envar, tom 1, str. 177).
Ove riječi i podsticaj na izučavanje nauke bili su uzrok da muslimani besprimjernom brzinom i radom krenu za znanjem u cijelom svijetu, te da skupljaju naučna djela gdje god ih našli, da ih prevode, a i sami istražuju, pa su ovim putem, pored toga što su predstavljali nit koja spaja staru grčku, rimsku, iransku, egipatsku, indijsku i druge civilizacije sa novom evropskom civilizacijom, sami načinili jednu od najsjajnijih civilizacija i kultura u historiji čovječanstva, koja je poznata pod nazivom islamska civilizacija i kultura.
Njegov temperament i moral su, poput njegovih riječi i vjere, bili besprijekorni i svestrani. Historija ne poznaje ličnost koja bi poput njega bila savršena u svim dimenzijama jednog čovjeka.
On je, zaista, bio SAVRŠENI ČOVJEK.
El-hamdu lillahi rabbil-alemin!
0%
Pisac: Šehid Mortaza Motahhari
