ŠTA JE EVOLUCIJA?
Prije svega treba definirati pojam evolucije, što i nije baš lahak posao.
Mnogo je pojmova koji su naizgled sasvim jasni inema
potrebe za njihovim definiranjem, ali, ako ipak hoćemo dati njihovu definiciju, uviđamo niz poteškoća. Naravno, ovdje ne želimo citirati sve definicije evolucije koje su filozofi do sada naveli. Ukazat ćemo ukratko na razlike između progresa i evolucije, kao i između odrednica „savršen“ i
„završen/potpun“.
U islamskoj filozofiji nalazimo vrlo preciznu raspravu o ovom pitanju, a ono je vrijedno pažnje i diskusije isa
stanovišta kur'anskog teksta. Kao antonim oba rečena pojma koristimo pojam nepotpun, krnjili
manjkav. No, da li su ipak pojmovi „savršen“ i
„potpun“ ekvivalentni?Ne. Ovo je bar odgovor koji nam Kur'an nudi.
Uzvišeni kaže: „…sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“
Dakle, vjera je usavršena (kamil) a blagodat upotpunjena (tamam).
No, prije nego objasnimo razliku između ovih pojmova, osvrnut ćemo sena
razliku između pojmova evolucija i progres (napredak).Imaju li ovi pojmovi jednako značenje?
Osvrnemo li sena
njihovu primjenu, vidjet ćemo da nemaju. Zamislimo jednu divizijuna
bojnom polju koja uspijeva zauzeti veliki dio neprijateljske teritorije. Za tu diviziju reći ćemo da napreduje,ali
ne i da se usavršava ili evoluira.Zašto?
Zato što se u pojmu usavršavanjaili
evolucije skriva i određeno uzvišeno značenje. Jednostavno kazano, evolucija je okomito, uzbrdno kretanje,sajednog
nižeg nivoa na viši i tako redom, dok je progres vodoravno napredovanje u jednoj ravni.
Stoga, u pojmu socijalna evolucija čovjeka krije se i takva uzvišenost (zašto ne kazati i transcendentalnost) čovjeka kao društvenog bića, ne samo puki progresili
napredak. Koliko je stvari koje znače napredak i progres,ali
ne i usavršavanje i uzdizanje ljudske zajednice!Ovim hoćemo naglasiti i moguću opravdanost tvrdnji onih koji su skloni mišljenju kako neki primjeri ljudskoga napretka ne znače i usavršavanje i evoluciju čovjeka u socijalnom smislu.
Iako njihovo gledište u cjelini ne prihvatamo, mora se priznati njihova preciznost i usredotočenost u razmišljanju o ovom pitanju.
A razlika između evolucije (usavršavanja) i upotpunjavanja je u sljedećem: ako se jedna stvar, kao automobilili
zgrada naprimjer, sastoji iz niza dijelova, i ako se u toj stvari ne nalaze svi njeni potrebni dijelovi, za nju kažemo da je nepotpuna ili krnja.A kada se doda posljednji dio, naprimjer ako se uzida posljednja cigla u zgradu, reći ćemo da je ta stvar (u našem primjeru zgrada) potpuna.
Ali, evolucija se odvija u fazama i postepeno.
Ako novorođenom djetetu nedostaje neki organ, kazat ćemo da je dijete rođenosa
invaliditetom (tj. nedostatkom).No, ako se dijete rodi savim normalno i bez ikakvih nedostataka, to ne znači da je savršeno, jer mu tek predstoji savladavanje razvojnih faza i usavršavanje kroz odgoj i obrazovanje.
Uspon visokim stepeništem odgojno-obrazovnog procesa za dijete znači usavršavanje, uzdizanje u svim aspektima njegove ličnosti.
U tome se krije svojevrsna transcendentalnost i uzvišenost.
Nakon što smo ukratko pojasnili definiciju pojma evolucija i razliku između prirodne i socijalne evolucije, osvrnut ćemo sena
ostala pitanja koja se nameću u vezi s ovom temom. Pokušat ćemo naći odgovorena
, čini se, tri osnovna pitanja:
1.Je li čovjek u svom društvenom životu kroz historiju socijalno evoluirao i doživio svojevrsno uzdignuće?
2.Hoće li se ljudsko društvo u budućnosti kretati ka savršenstvuili
ne?
3.Ako je odgovorna
prethodno pitanje potvrdan, kako će izgledati ta platonska idealna zajednica i koja su obilježja te zajednice?
Mi možemo steći znanje o dosadašnjoj ljudskoj povijesti, a kako upoznati budućnost?
Trebamo li zatvoriti oči i kazati kako se povijest neminovno kreće ka savršenstvu?
Evolucija je utkana u samu prirodu vremena.
Brod vremena plovi svojom rutom bez i najmanjeg utjecajaili
odgovornosti čovjeka, krećući se svojoj zacrtanoj luci, slično procesu prirodne evolucije.U prošlosti, također, ljudi nisu imali nikakvu ulogu u procesima i promjenama kroz koje je prolazio točak povijesti.
Niti su mogli utjecati, niti spram tog toka povijesti imaju ikakvu odgovornost.
Njihova uloga bila je sasma beznačajna i strogo determinirana, poput uloge statista u filmu koji imaju činiti isključivo ono što im je striktno naloženo, bez prilike da iskažu svoju kreativnost?
Ne, odgovorna
sva rečena pitanja je odričan. Uloga čovjekauprošlosti
nije bila takva, nije ni danas, a neće biti ni ubuduće.Takva vrsta determinizma ne vlada poviješću.
Ljudi su svojom voljom, snagom mogućnosti vlastitog izbora, planirajući za svoju zajednicu, odabrali put socijalne evolucijete
zajednice, vodeći je naprijed. Ne treba zaboraviti dosadašnju ulogu ljudske slobode i moći utjecajana
povijesni razvitak svekolike ljudske zajednice. Jer zahvaljujući takvoj ulozi subjekta povijesnih procesa i događanja,danas
neke grupe i pojedinci iz prošlosti zavrjeđuju pažnju, hvalu i pijetet. To su oni koji su mogli stati na put napredujućoj ljudskoj povijesti, i ne potpomoći sveukupni razvitak,opredjeljujući
se za vlastiti mir i komoditet, ali nisu postupili tako, već su se žrtvovali na putu evolucije povijesti. Nasuprot njih u ukupnom ljudskom pamćenju nalaze se i oni koji suna
neki način opstruirali ovo napredujuće kretanje povijesti ljudskog društva, zasluživši sve kritike i optužbe budućih generacija. Zasigurno, ukoliko midanas
ne budemo svjesni svoje budućnosti i ukoliko ne budemo planirali i djelovali za tu budućnost, ukoliko budemo neodgovorni spram svoje uloge u građenju povijesti, sutra ćemo biti na meti optužbi i predmetom gnušanja naših daljih ili bližih potomaka. Ako nemamo planove za budućnost i ako ne spoznamona
pravi način svoju odgovornost pred ljudskom povijesti, ko nam može jamčiti da će ovaj brod na kojem svi zajedno plovimo sam od sebe uploviti u luku svog krajnjeg odredišta? Jer, u najmanju ruku, on može stići prije nego što trebaili
, pak, zakasniti. Odnosno, postoji mogućnost ubrzanjaili
odgode pristajanja u luku. Ovom pitanju mogućnosti ubrzavanjaili
odgađanja događaja u povijesti, to jest tezi po kojoj se događaji u povijesti ne smjenjuju jednim slijepim nizom, u islamu a osobito u šiijskoj literaturi posvećuje se posebna pažnja. Ako se ova teza elaborira u svjetlu islamskoga naučavanja, ali sa jednog društvenog aspekta, doći će se do jednog od vrijednih dragulja osebujnih islamskih znanja (al ma'arif al islami), što sam naznačio i u svojoj knjizi „Ensan wa sarnevešt“ (
Čovjek i sudbina).
Pitanje bida'a
U islamskoj terminologiji nalazimo pojam bida'a,a
ono što on naizgled označava neprihvatljivo je za skoro svakog čovjeka (bar onog vjerujućeg muslimana). Šiijama se pripisuje kako oni vjeruju u bida'a i to je,sa
aspekta drugih, kompromitirajuća činjenica. Ovaj pojam u islamskom nauku označava reviziju od Bogapropisanesudbine
i predodređenja (qada wa qadr). Prihvatanje ove teze znači, ustvari, da u procesu ozbiljavanja ljudske povijesti Bog Uzvišeni nije determinirao isključiv i nedodirljiv oblik njenog napredovanjaili
nazadovanja. Znači: „Hej, čovječe, ti sam si izvršitelj i provoditelj Božije sudbine i određenja. Ti si taj koji može povijest voditi naprijedili
natrag, zadržati je. Ništa, pani
priroda, ni sredstva za proizvodnju, ni sama Volja Božija ne sprječavaju te u tome svojim izravnim upravljanjem poviješću“. To je jedan način razmišljanja i jedno gledanjena
ulogu čovjeka u povijesti. Dakle, ne možemo govoriti o evoluciji čovjeka ili čovječanstva, ne možemo govoriti kako povijest vodi čovjeka progresu i svekolikom razvitkusvedok
ne spoznamo cilj čovjeka kao čovjeka, krajnju tačkuevolucije insanijjeta. Jer, odmah smo suočenisa
pitanjima: „Ali, kamo? U kojem smjeru?“
U smjeru ne znam gdje?!
Ako je u smjeru ne znam gdje, onda čemu uopće ova priča?
Kojim putem krenuti ka nepoznatom cilju?
Mi proučavamo historiju da bismo zahvaljujućitim
saznanjima lakše koračali u budućnost. Ako je koristod
historije samo u tome da nam predstavi i prepriča prošlost, a da nam ne otvori put u budućnost, onda to proučavanje biva beskorisnim. Međutim, vidimo da Kur'an proučava i prepričava historijusa
aspekta njene uloge u našem koračanju u budućnost.To i jeste njena prava uloga.
Dakle (u kontekstu teme o kojoj ovdje govorimo), nameću nam se dva objekta analize: naša prošlost i naša budućnost. Pitanje naše obaveze, zadaće i odgovornosti bitće
rasvijetljeno tek snagom spoznavanja prošlosti i stjecanjem saznanja o našoj budućnosti.
Socijalna evolucija u prošlosti
Bez sumnje, pogledna
dosadašnju povijest nam govori kako je čovjek bar sa dva aspekta doživio napredak (pitanje je da li se ovaj progres može poistovjetiti sa socijalnom evolucijom, op.aut.). Jedanod
ta dva aspekta tiče se progresa sredstava za proizvodnju. U ovaj napredak više niko ne može sumnjati jer je svima toliko bjelodan i poprima oblike koji izazivaju zapanjenost i čuđenje čovjeka, koji se nekad koristio jedino kamenom, pa ga počeo obrađivati, prilagođavati svojim potrebama, da bidanas
usavršio svu ovu, divljenja vrijednu, naprednu tehnologiju. U pogledu tehničke kreativnosti i tehnološkog stvaralaštva čovjek je uistinu fantastično uznapredovao,na
način da prije stotinjak godina ni najumnije glave nisu mogle pojmiti do kojih će sve granica u ovih sto godina čovjek stići. Mi tu pojavu možemo označiti kao napredak, progresili
evoluciju, sasvim je svejedno.Radi se doista o nesagledivom razvoju i unapređenju sredstava za proizvodnju i materijalnih mogućnosti savremenog čovjeka.
Predviđa se daće
ovakav čovjekov napredak i u budućnosti imati svoj kontinuitet, osim ako se dogodi velika tragedija ljudskog roda. Grupa svjetskih mislilaca i znanstvenika smatraju kako vjerovatnoća daće
se ona desiti nije mala. Po njima, tehničko-tehnološki i industrijski napredak poprimio je razmjere u kojima je moguće da čovjek vlastitim rukama uništi čovjeka, odnosno ljudsku civilizacijusa
svim njenim znanstvenim, kulturnim i inim stečevinama i ostvarenjima. I moždaće
iz pepela naše civilizacije niknuti neka nova ljudska zajednica koja će svoj civilizacijski hod početi ispočetka. Ako ipak ne dođe do jedne takve globalne katastrofe, onda je moguće očekivati daće
se sredstva za proizvodnju i dalje nezaustavljivo razvijati do granica koje su današnjem čovjeku nezamislive.Ovaj napredak, ustvari, je posljedica razvoja čovjekovih iskustava i evolutivnog napretka empirijskih (prirodnih) znanosti.
Čovjek je uspio ukrotiti prirodu i podrediti je vlastitim potrebama.
Dakle, ovdje je riječ o evoluciji čovjekova odnosa prema prirodi, evoluciji koja rezultira potčinjavanjem prirode čovjeku.
Ovdje možemo govoriti i o još jednom aspektu evolucije ljudske zajednice (naravno, opet treba naglasiti kako je diskutabilno ovu vrstu ljudskog progresa imenovati evolucijom,ali
uvjetno ćemo koristiti ovaj pojam).Riječ je o procesu koji je ljudsku zajednicu iz njenog prvobitnog, prostog stanja postepeno transformirao u sve složenije oblike, što je dovelo do današnje vrlo složene strukture.
Dakle, kao što je i u domenu tehnologije i industrije došlo do neslućenog progresa koji je doveo do stanja u kojem se čini neumjesnim porediti, naprimjer, prve zrakoplovne letjelice sa savremenim svemirskim krstaricama, ili kako je strukturalna složenost jednog ljudskog organizma kolosalna u odnosu na jedan jednoćelijski živi organizam, tako je i savremenu strukturu ljudske zajednice nemoguće porediti sa njenim prvotnim, prostim oblicima. Po nekim definicijama, evolucija je proces razmnožvanja i ponovnog vezivanja ćelija u organske spojeve, što dovodi do formiranja, na primjeru ljudskog organizma recimo, zajednice ćelija „zaduženih“ za
specifične funkcije. Tako nastaju tkiva, organi i,na
koncu, organizmi.Ovako se, pojednostavljeno, opisuje i razvoj organizma čovjeka, naprimjer.
Ovakvu vrstu progresa moguće je posmatrati i u kontekstu strukture ljudske zajednice, odnosno razvoja društvenih odnosa, nazvali mi taj progres evolucijomili
ne. Prvobitni oblici organiziranja društva bili su sasvim jednostavni, pa se u jednoj plemenskoj zajednici razlikuje samo plemenski starješina ili možda još nekoliko osoba kojima on daje određene ovlasti i zaduženja. Ova zajednica nije poznavala nešto što bismo nazvali društvenom podjelom radaili
uopće organizacijsku strukturu kakva će se kasnije pojaviti. Razvojem nauke, tehnologije, razvojem sredstava za proizvodnju dolaziido
novih podjela, pojave novih zanimanja i slično. Uporedimo samo podjelu rada i organizacionu strukturu društava prije stotinu godina idanas
.Uvidjet ćete nesagledive razlike.
Ili, uzmimo za primjer podjele i kategorizacije različitih znanstvenih disciplina.
Svojedobno su jedan Aristotelili
Ibn Sina, naprimjer, bili učitelji svih nauka svoga vrmena, dok je danas sam sistem nauke i obrazovanja, kao i odgoja, uznapredovao do te mjere da stotine aristotela ili ibn sinaa podučavaju različitim naučnim disciplinama tako da jedan od njih uopće i ne poznaje discipline kojima se bave i koje podučavaju drugi.Danas
je moguće da jedan vrstan profesor iz određene znanstvene oblasti uopće nikada nije čuo za neke znanstvene discipline koje nisu predmetom njegova znanstvenog ili profesionalnog angažiranja.Ovakvo stanje uvjetovalo je i dodatne izdiferenciranosti i podjele unutar čovječanstva.
Ovim ljudska zajednica biva sve raznobojnijom i heterogenijom.
Jer, čovjek kreira svoju aktivnost i rad, ali i njegov rad utičenaukupno
formiranje čovjeka. Različite profesije, zanimanja, različite oblasti znanstvenog i radnog angažmanadanas
su toliko međusobno udaljeni, da tvore sasma različite svjetove, što dovodi do sve veće razdvojenosti među ljudima. Sve ovo govori o stanovitom progresu čovječanstva,ali
mnogi će kazati kako takav progres ima i svoje neželjene popratne pojave koje su opasne po ljudski rod uopće. Ova se opasnost ogleda u tome daće
razlike među ljudima uvjetovane spomenutim promjenama i podjelama dosegnuti stadij u kojem će neki ljudi biti samo oblikom i formom ljudi, ali će izgubiti svoju osobenost čovjeka. Odnosno, ljudi bi se ubuduće mogli toliko razlikovati u pogledu svog duhovnog, mentalnog, odgojnog i karakternog koda da ćemo se zapitati koji od nas su uistinu ljudi,a
koji ne. Upravo u ovom kontekstu se govori kako industrija otuđuje ljude jedne od drugih, odnosno otuđuje čovjeka od njega samog. Dakle, industrija je napravilaod
čovjeka mašinu koja će vršiti tačno određene funkcije, dovodeći u pitanje jedinstvo ljudske vrste uopće.Ovo je, svakako, posebno pitanje i ono zavrjeđuje određenu pažnju.
No, vratimo se pitanju evolucije i razvoja ljudske zajednice.
Zaključujemo kako je i u pogledu svoje strukture i organiziranosti ljudska zajednica kroz povijest doživjela zapažen progres, smatrali mi taj progres evolucijomili
ne.
Odnosi među ljudima
Ovdje se postavlja pitanje je li i u domenu dobrih međuljudskih odnosa čovječanstvo također doživjelo određeni progresili
ne. Ako se desio, ovaj se progres uistinu može smatrati evolucijom, istinskim napretkom i usavršavanjem. Jesu li ljudidanas
više spremni pomoći drugima nego što je to bilo u prošlosti? Osjeća lidanas
čovjek više odgovornosti prema drugima nego ranije? Jesu li uzajamna ljudska osjećanjadanas
snažnija nego nekad? Jesu lisa
pozornice društvenog života nestali svi oblici eksploatacije ljudi? Ili su se samo oblici promijenili asama
suština eksploatacije još i eskalirala?Je li ugrožavanje ljudskih prava smanjeno?
Je li proporcionalno tehnološkom, industrijskom i progresu same strukture i organizacije ljudske zajednice zabilježen i napredak u sferi međuljudskih odnosa?
Ili je u ovom domenu stanje ostalo nepromijenjeno?
Iliće
možda neko kazati kako u ovoj oblasti, ne samo da nije bilo napretka, nego je stanje još i pogoršano?Drugim riječima, je li došlo do razvoja i napretka istinskih ljudskih vrednota i kvaliteta, to jest temeljnih mjerila ljudskosti?
U vezi s ovim postoje dosta različiti stavovi, među kojima se ističu i oni koji negiraju svaku vrstu napretka i progresa tokom ljudske povijesti.
Pobornici ovakvog razmišljanja kazatće
: 'Ako je mjerilo progresa ljudska sreća i blagostanje, onda razvoj ljudske zajednice kroz povijest teško možemo okarakterizirati kao progres i napredak.'Oni dovode u pitanje i korisnost i svrhovitost tehnološkog razvoja ukoliko se on mjeri čovjekovom srećom, mirom i blagostanjem.
Ovdje ćemo navesti dva primjera.
Primjer prvi: Brzina
Čovjek je razvijajući tehničko-tehnološke aspekte svoga života i rada uspio pojam brzine dovesti do neslućenih granica. Je li, naprimjer, samo prije stotinjak godina, bilo zamislivo da u rokuod
jedne minute grupa studenata mene pozove da dođem u Teheran, i onda ja za sat vremena dođem avionom i održim predavanje?Naravno da nije.
Čovjek je uistinu nezamislivo unaprijedio brzinu svog kretanja.
Međutim, je li ovo povećanje brzine, mjereno čovjekovim mirom i zadovoljstvom, zaista napredakili
ne? Ilisena
ovo pitanje uopće i ne može dati bezuvjetan odgovor, jer brzina je sredstvo, pa u nekim slučajevima donosi čovjeku mir i zadovoljstvo, au nekim mu to oduzima.Zahvaljujući ovom povećanju brzine čovjekova kretanja, svojim ciljevima brže stižu i dobronamjeran i zao čovjek.
Tako jedanas
moguće u veoma kratkom vremenskom intervalu transportirati velike količine naoružanja i ubiti veliki broj ljudi u jednom trenu.Šta je, onda, krajnji rezultat ovog progresa?
Ovdje ću dodati nešto s čim se sam ne slažem,ali
hoću da dodatno rasvijetlimo ovu dilemu. Je li sve ovo napredakili
ne?Postavlja se pitanje da li razvoj i unaprjeđenje medicine uistinu znače napredak za čovjeka?
Čini se da znače, jer danas, ako dijete oboli od difterije, vrlo brzo će biti izliječeno,nekad
nije bilo tako. Međutim Carel Alexsis, posmatrajući ovo pitanje kroz prizmu kriterija čovječnosti, ističe kako napredak medicine postepeno dovodi do slabljenja ljudskih generacija. U prošlosti, ljudi su se borilisa
bolestima i slabiji organizmi su odlazili, a oni otporniji ostajali. Tako su nastajale snažnije i zdravije generacije, a zahvaljujući toj prirodnoj selekciji nije postojalani
opasnost od prevelikog prirodnog priraštaja. Razvojem medicine, ovo stanje se izmijenilo, sada osobe koje je priroda osudilana
smrt medicina, na vještački način, održava u životu. Tako dolazi do slabljenja narednih generacija i slabljenja čovječanstva uopće, a javlja se i problem previsokog prirodnog priraštaja.
Primjer drugi: Sredstva masovnog komuniciranja
Kada je riječ o razvoju informacionih tehnologija, posebno o mas-medijima, neupitan je progres u ovoj sferi čovjekova života i djelovanja.
Kako je lijepo kada čovjek, zavaljen u foteljuna
jednom kraju svijeta, tačno na vrijeme, prima informacije o zbivanjima na drugom kraju zemaljske kugle. Međutim, i ovdje se javlja nesuglasjesa
kriterijem ljudskog mira i zadovoljstva. Jer, rećiće
kritičari progresa, upravo ta mogućnost praćenja događaja širom svijeta dodatno je zagorčala čovjeku život. Upravote
informacije donose mu nemir, uzbuđenje, zabrinutost.Mnogo je stvari za koje je bolje ne znati ih.
Nekada čovjek u Širazu nije mogao saznati da je u Kučanu,na
drugom kraju njegove zemlje, došlo do velike poplave i da je nekoliko tisuća ljudi ostalo bez krova nad glavom.Danas, on odmah biva obaviješten i ta mu obaviještenost izaziva nemir.
A svakodnevno se u svijetu dešava ogroman boj nezgoda, nesreća i katastrofa, i mi o njima odmah bivamo obaviješteni.
Sve to naš nemir čini višestrukim i svakim danom sve većim.
Odnos čovjeka prema sebi
Sljedeće pitanje je odnos čovjeka prema samom sebi, odnosno vlastitoj duši,što
možemo poistovjetiti sa pitanjem morala.Nećemo tvrditi da sva sreća i blagostanje čovjeka ovise upravo o uspostavljanju lijepog i skladnog odnosa prema sebi jer bi to bilo pretjerivanje.
Ipak, ako bismo mjerili udjele pojedinih uvjeta postizanja konačne sreće, onda, zacijelo, značajan udio odnosi se upravona
ovaj odnos, rekli bismo odnos čovjeka prema vlastitoj duši.Ovaj odnos mogli bismo opisati i kao odnos ljudskog i životinjskog u čovjeku.
Jer uz činjenicu da čovjek jestesa
nizom ljudskih vrednota utkanih u njegovo biće, čovjek je i „životinja“, odnosno „počovječena životinja“. Životinja koja zadržava svoje životinjsko,ali
koja ima i svoje ljudsko obilježje. Ovdje se postavlja pitanje da li je čovječnost čovjeka u sjeni njegove životinjske dimenzijeili
je ova potonja pokorna njegovoj čovječnosti.
Kur’an nam poručuje: „Uspjet će onaj ko je (dušu) očisti, a izgubljen je onaj što je na stranputicu odvede.“
Dakle, Kur’an govori o pročišćenju duše, odnosno izbavljenju izstanjarobovanja
vlastitim strastima i niskim životinjskim osobinama.Možemo kazati da čovjek ne može imati skladan, lijep odnos prema drugim ljudima dok ne usavrši svoju ćud, uskladi svoj odnos prema sebi, uzdigne se iznad svoje životinjske dimenzije.
Čovjek koji je zarobljen okovimavlastitog životinjskog ega,sklon je i robovanju ljudima moćnijim od sebe, alii potčinjavanju i tlačenju slabijih.
Znači, ovdje smo razmatrali četiri pitanja:
1.Odnos čovjeka prema prirodi: u ovom segmentu čovjek je kroz povijest napredovao, kako smo objasnili.
2.Organizaciono–institucionalni odnosi u društvu: i u ovom segmentu je ljudski rod doživio napredak.
3.Skladan odnos među ljudima, duhovnost, o čemu ovisi isama
zbilja ljudskosti.Postoji dvojba oko toga da li je u ovoj dimenziji svoga bitisanja čovjek napredovao ili ne. Može se ustvrditi jedino to danapredaku
ovoj dimenziji nije ravnomjeran progresu do kojeg je došlo uprethodna dva aspekta života čovjeka.
4.Odnos čovjeka prema sebi – moral
0%
Pisac: Mortaza Motahhari
