Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Uloga vjere i vjerovjesnika u evoluciji kroz povijest

Da li se savremeni čovjek uspio udaljitiod onog životinjskog i ozbiljiti u svome biću istinske ljudske vrijednosti više nego što je to bio slučaj sa čovjekom u prošlosti?Drugim riječima, kako izgleda evolucija čovjeka u njegovoj ljudskoj suštini? Kod ovih pitanja postaje jasnija uloga vjerovjesnika u historijskoj evoluciji čovjeka i ljudske zajednice, kako u prošlosti tako i u budućnosti. Kakvu ulogu je religija imala u prošlosti i kakva je njena uloga u budućnosti? Na temelju znanstvenih i socioloških pokazatelja možemo li pronaći odgovorna pitanje da li vjera treba čovjeku u njegovom budućem evolutivnom razvoju? Drugim riječima, hoće li religije uopće i biti budući da njeno postojanje ovisi o postojanju potrebe za njom, kao što je slučaj isa drugim potrebama?

Kur’an kaže: „Zapjenušana voda odlazi i nestaje, a u zemlji ostaje ono što ljudima korist donosi.“

Dakle, Kur’an nam navodi primjer poplave i pjenena površini vode koja brzo nastaje, a sama voda ostaje u zemlji i koristi ljudima. Ono što je korisno ostaje,a ono što je beskorisno – nestaje.

Pitanje budućnosti religije je izravno vezano za njenu ulogu u evoluciji same suštine čovjeka - onoga po čemu on jeste čovjek, tj. ulogu koju ona ima u čovjekovim lijepim odnosima sa sobom i sa drugim ljudima. A činjenica je da je u ovom segmentu čovjekova života njena uloga bila, a vjerovatnoće i ostati, nezamjenjiva.

Stoga, naziru se dvije moguće vizije budućnosti čovječanstva. Iliće doći do njegove potpune propasti, odnosno kolektivnog samoubistva ljudskog roda i njegova nestanka sa lica zemlje, ili će čovječanstvo doživjeti ozbiljenje svoje istinske sudbine – osebujne evolucije u svim aspektima i sferama čovjekovog individualnog i društvenog življenja, to jest evolucije u domenu čovjekova odnosa prema prirodi, u sferi znanja i nauke, moći, slobodi, emocijama i ukupnosti njegova ljudskog sadržaja. Ozbiljenje ovakve opće evolucije je ono u što mi,na temelju našeg religijskog učenja prije svega, čvrsto vjerujemo.Jedino religijsko učenje može savremenog čovjeka izbaviti iz povijesno-civilizacijskog ćorsokaka u koji je zapao.

Pitanja i odgovori

Pitanje:Vi ste u svom predavanju kazali kako je industrija štetna za čovjeka jer se koristi u prljave svrhe.Dakle, u ovom slučaju industrija je protiv čovjeka. Ali,vi niste ovo pitanje razmatrali sa stanovišta društvenih klasa, jer upotrebu industrije protiv čovjeka treba analizirati sa aspekta društvenih odnosa. U slučaju da se industrija upotrebljava protiv čovjeka, nije krivasama industrija nego krivicu treba tražiti u ekonomskim odnosima.

Odgovor:Ja Vas molim da pažljivo slušate ono što govorim, posebno stvari koje naglašavam.Nikada nisam rekao da je industrija štetna po čovjeka, niti da je protiv čovjeka. Kada sam rekao nešto tako? Prvo,ja sam samo prenio riječi drugih s namjerom da vas upoznam s njihovim stavovima i teorijama kako biste ih pažljivo razmotrili. Drugo, nisuni oni čija sam razmišljanja prenio takvo što ustvrdili.

Oni kažu kako je industrija sredstvo i kao takva je neutralna isto kao što je i nauka začovjekasredstvo i kao takva neutralna.Dakle, sredstvo čovjeku ne određuje cilj, nego čovjek koristi sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva koje je sam odabrao.

Znači, automobil nam ne govori kamo da se njim vozite, a gdje da ne idete. Ne govori vamni da idete priteći u pomoć postradalom u zemljotresu, niti da idete krasti i ubijati.

Sredstva su po svojoj prirodi neutralna. Oni koje sam citirao, također, neće da kažu kako se čovjek u svojoj suštini mora popraviti da bi mu sredstva koja upotrebljava bila korisna. To je u svojim stihovima kazao i Rumi još prije šest–sedam stoljeća.

Ko god se bez glave kreće, rep je

i kretanje njegovo kao da slijep je.

Znanje, imetak, položaj,slava i Kur’an

smutnju donoseu rukama lošim.

Bolje dati nož pijanoj budali

nego znanje dadođe do zlih.

Dakle, riječ je o samoj suštini, zbilji čovjeka. Neki su, površno razmišljajući, ustvrdili kako je u osnovi klasna podijeljenost društva jediniuzroktoga da čovjek bira antiljudske ciljeve i koristi industriju protiv čovjeka. Oni kažu: „Iskorijenite klasne suprotnosti, nestat će i sve ostalo.“ U jednomod predstojećih predavanja govorit ću upravo o tome kako je iskorjenjivanje klasnih suprotnosti jedan od nužnih uvjeta za sreću i usavršavanje čovjeka uopće, ali ne i jedini.

Zato, ako bismo htjeli znati stav islama o idealnoj ljudskoj zajednici, u svjetlu onoga što se govori o Mehdijevoj vlasti, razumijevamo kako islamska teorija ne uočava čekanje da se potpuna evolucija desisama . U knjizi „Mehdijev ustanak i revolucionarni pokret“ posebno sam naglasio i to da evolucija (usavršavanje) jeste postepen (stupnjevit) proces.

Rješavanje problema eksploatacije jednih ljudi,sa ekonomskog aspekta, jeste jedan od uvjeta, jedan od nezaobilaznih elemenata socijalne evolucije čovjeka, ali ne i dovoljan. Kao argument možemo spomenuti činjenicu da i u društvima u kojima su klasne podjele nestale čovjek još nije dosegnuo svoju suštinu, odnosno puni sadržaj pojma čovjek, kao vrhunac svog svestranogevolutivnograzvoja .Zar o tome ne govore dovoljno masovna ubijanja u savremenim, tzv. neklasnim društvima? Zašto, akonema klasa?Solženjicin u svojojknjizitvrdi kako je od Oktobarske revolucije do sada u sovjetskoj Rusijiubijeno oko 100 miliona ljudi. Dakle, je li boljka ljudske zajednice samo klasnostili pitanje nadmoći čovjeka nad čovjekom? Upravo ova diktatura proletarijata o kojoj govore najgori je oblik nadmoći čovjekanad čovjekom.

Zaključimo: uklanjanje klasnih suprotnosti jeste nužanali ne i jedini uvjet.

Pitanje: Ako ekonomski, društveni i kulturološki odnosi prolaze kroz evolutivni proces, zar i religija, također, ne treba evoluirati?Drugim riječima, ako je sve ovo u stanju evolutivnog razvoja, religija ne treba biti izvan tog procesa.

Odgovor: Odgovorna ovo pitanje je sasvim jasan.Kako uopće razumijevamo religiju? Ako religiju razumijevamo kao pojavu nastalu u jednom vremenu, pod određenim uvjetima prostora i vremena, tj. pojavuovisnu o vremenui prostoru, onda to prije svega i nije religija; a ako i jeste, takva je religija podložna mijenjanju.Ali, ako religiju shvatamo kao obznanjenje (objavljenje) zakona socijalne evolucije (tj. kao što je nauka otkrila zakone prirodne evolucije, tako religija putem objave obznanjuje zakone socijalne evolucije), u tom slučaju zakon evolucije nije podložan evoluiranju. Naprimjer, u procesu prirodne evolucije, ako je kazano kako biljke evoluiraju prematim i tim zakonima, onda sami zakoni, razumljivo, nisu promjenjivi.Zakoni nisu pojave. Sam Poslanik, donositelj Objave, Božije poruke čovjeku, jeste pojava.On se rodio, rastao, živio i umro („Ti si smrtan i oni su smrtni“, Kur’an). Ali, Kur’an (naravno ne mislimna ispisane listove, jer oni stare i nestaju) sadrži niz činjenica, saznanja i zakona namijenjenih čovjeku i kao takav ostaje. Dakle, Poslaniče, ti umireš, a Kur’an ostaje, jer ti si pojava, a Kur’an je zakon.Pojava nastane i nestane, a zakon ostaje.

Pitanje: Šta činitina planu duhovne i moralne evolucije u društvima koja su preplavljena neredom?

Odgovor: Naprotiv, u društvima kojima vlada veći nered postoji više plodnog tla za moralno i duhovno usavršavanje. Jer, moralnaili duhovna evolucija rezultat je otpora i ustrajnosti.

Možda ste ivi imali priliku primijetiti, ja jesam, da u jednom selu ili nekoj kasabi gdje žive sasvim prosječni ljudi sa približnim standardom, ako je neki pojedinac nemoralan i problematičan, onda se radi o osobi sklonoj lažima, krađama i slično.

Različiti stavovi o budućnosti čovjeka

Mi smo, dakle, ovdje govorili o pojmu povijesneili socijalne (društvene) evolucije čovjeka u prošlosti. Naše pitanje bilo je da li ono što se u čovjekovoj ljudskoj zajednici uopće do sada zbilo možemo smatratievolucijom( usavršavanjem) ili bar napretkom ili ne. Ili je, možda, u nekim segmentima čovjekova društvenog života došlo do značajnog progresa, ali u nekimdrugim segmentima i dimenzijama čovjekova življenja ili nije bilo napretka i evolutivnograzvoja ili je on bio vrlo, vrlo spor i nije ni približno ravnomjeran potonjem.Čovjek jeste postigao značajan napredak u nekim tehničkim, organizacionim i strukturalnim aspektima društvenog života. Ali, u ljudskoj dimenziji svog društvenog života, čovjek nije postigao znatan progres. Ako bismo društveni život ljudi uporedilisa jednim organizmom (koji ima dušu i tijelo), onda bismo kazali kako su njegovi tjelesni organi (tehničko–tehnološki i organizacioni) značajno evoluirali, a njegova duša (humani aspekt čovjekova života) nije doživjela napredak niti približan onom materijalnom. Ovdje dolazimo do različtih promišljanja pitanja budućnosti čovjeka.

Pesimizam i beznađe glede čovjekove prirode i budućnosti čovječanstva

Postoje dosta skeptična viđenja čovjekove budućnosti, prema kojima postoji ozbiljna prijetnja daće čovječanstvo doživjeti neku vrstu samouništenja ili kolektivnog samoubistva.Ovakvu vrstu skepticizma nalazimo prvenstveno u zapadnim društvima i među ondašnjim autorima i intelektualcima. Nekiod njih otišli su i korak dalje pa ih ne možemo nazvati skepticima.Njihovi su stavovi u potpunosti pesimistični, jer vjeruju kako je ljudska priroda nepopravljiva, životinjska. Po njima, čovjek je u samom svom sadržaju sklon lažima, varanju, tlačenju, samoljublju, povođenju za strastima, pa je stogaod samog svog nastanka pozornica ljudskoga društva ispunjena ljudskim zlom i neredom, koji imaju svoj kontinuitet kroz sva razdoblja ljudske povijesti, od prvobitne ljudske zajednice do novovjekovne civilizacije. Kultura i civilizacija, prema ovom stajalištu, nisu uspjele izmijeniti prirodu i bit čovjeka.Pagansku prirodu bića što se čovjekom zove ništa u povijesti nije uspjelo izmijeniti. Razlika između čovjeka prvobitne ljudske zajednice i čovjeka savremene civilizacije postoji samo u domenu načina i metoda djelovanja i življenja dok su ciljevi kojima teži ostali nepromijenjeni. Stoga, kao rezultat ovakvog stanja čovjeka imamo beznađe iz kojeg se ne nazire nikakvo rješenje, pa čovjeku, odnosno ljudskoj zajednici u cjelini, ne preostaje ništa doli samouništenje i propast.

Marksistička teorija

Prema ovoj teoriji, ne treba biti pesimističan glede ljudske prirode i budućnosti čovječanstva. Pitamo se zašto je onda tako bilo u prošlosti. Zagovornici ove teorije nude odgovor: zato što se nije pronašao korijen ljudskih poteškoća.Nije to samo neznanje, nemoćnost i … nego je glavni uzrok nevolja čovječanstva u ideologiji koja je vladala ljudima.

Pored pitanja kao što su znanje, kultura i slično, za čovjeka je nužno pitanje društvenog učenja i ideologije koja dominira ljudskim društvom.Da bi se čovjek mogao boriti protiv svih svojih slabosti, pa čak i onih slabih tačaka koje se tiču njegove ljudske dimenzije, mora doći do promjene ideologije. Prema njihovom uvjerenju, otkad je čovjek prošao kroz fazu prvobitne životne zajednice,od dana kada je nastala privatna svojina i otkad se ideologija temelji na svojini i klasnom životu zajednice, od dana kada su društveni sistemi uzrokovani klasnom podjelom u društvu, dominirajuća (vladajuća) ideologija dozvolila je čovjeku da eksploatira druge ljude i tu eksploataciju u potpunosti legalizirala i ozakonila. I sve dok takva ideologija upravlja životom čovjeka, postojatće i suprotnosti, neuspjesi čovječanstva, nepotpunosti, krvoprolića, ratovi, sukobi i slično.

Promjenom vladajuće ideologije sve ove devijacijeće nestati. Svi ljudi postatće jedinstven kolektiv, svi će biti jednaki i neće više biti gramzivosti, nepravdi, tlačenja, straha, duševnog nemira, depresije.

Takoće se ljudsko društvo usavršavati i u svojim humanim dimenzijama naporedo sa naučno-tehničkim i materijalnim razvojem. Dakle, doćiće do paralelne evolucije tijela i duha organizma kojeg zovemo ljudskom zajednicom.Ovo je, dakle, marksistički stav. Na ovoj teoriji se temelji marksizam. Znači, korijen svih nevolja je u klasnoj ideologiji i privatnom vlasništvu. Potpuno razvijenoili usavršeno društvo je ono u kojem nema klasnih suprotnosti.

I ova teorija ima nekoliko sasvim vidljivih nedostataka. Prije svega, ako je ideologija isključivo mišljenje, odnosno jedno filozofsko mišljenje, pitamo se može li jedno filozofsko mišljenje (učenje) promijeniti ljudsku prirodu. Zašto nauka to nije bila u stanju? Zato što nauka jeste samo znanje, obaviještenost, informiranost. Kako onda ideologija može utjecatina prirodu čovjeka ako je ona u svim svojim elementima tek znanje i spoznaja, bez imalo elemenata vjerovanja u smislu unutarnje sklonosti i težnje?Je li vladajuća ideologija proistekla iz prirode vladajućih ljudi? Ili je ideologija učinila da priroda ljudina vlasti bude onakva kakva jeste? Vi (tj. zagovornici marksističkog učenja) koji dajete prednost realnom u odnosunamisaono ne možete tvrditi kako vladajuće klase čine nepravdu i tlače druge jer je njihova ideologija takva, prije biste trebali tvrditi da je njihova ideologija nepravedna i tlačiteljska jer im je priroda takva, tj.jer tako zahtijeva njihov osjećaj koristoljublja, jer je čovjekova priroda takva da traži korist za sebe koliko god mu to dozvoljavaju raspoloživa sredstva.Po vama bi trebalo da je ljudsko koristoljublje proizvelo tlačiteljsku i eksploatatorsku ideologiju, ne obrnuto.

Ideologija je sredstvo u rukama čovjeka, nije čovjek sredstvo u rukama mišljenja i ideologije. Pavi tvrdite da je idealističko razmišljanje ono po kojem je čovjek sredstvo u rukama vlastitog mišljenja i ideologije koju je sam stvorio. Ako je tako, onda šta to može spriječiti neke ljude da sa promjenom ideologije a bez promjene ljudske prirode opet u ime upravo te novehumanei besklasne ideologije vrše najveće manipulacije i eksploatiraju druge ljude? Sve se svodina to da nijedna promjena oblika i sistema (vladajućeg, dominantnog, op. prev.) ne donosi suštinsku promjenu jer se u svakom novom sistemu opet javlja čovjek sa istom svojom prirodom i taj novi sistem pretvara u svoje oruđe (sredstvo). Kako se može jamčiti dado toga ne dođe?

Zar u zemljama koje slijede takve ideologije (marksističke, op. prev.) čovjek ima slobodu? Ondje postoji jednakost, ali ne jednakost u sreći i blagostanju, nego jednakostunesreći , rekli bismo. Tamo ne postoje klasne razlike, nego među dvije stotine miliona stanovnikanjihdeset miliona, u ime i pod plaštom komunističke partije, upravljaju svim resursima i sredstvima. Zašto ne dozvolite i ovom ostatkuod stotinu devedeset miliona da i oni budu korisni kao i vi?

Zato što bistevi izgubili privilegije koje sada imate. U ime jedne antiklasne ideologije nastale su najveće ljudskepatnjei nevolje, nastala je nova klasa koja se samo, eto, ne zove klasom.Uzrok ovome je u činjenici da jedno mišljenje kao takvo, jedna filozofija kao takva, tj. čim se tiče ljudskog uma, percepcije i spoznaje, ne može bitnoutjecati na čovjekovu prirodu. Spoznaja samo osvjetljava put čovjeku kako da bolje prepozna svoje koristi i dobra, da dalje vidi.Ali spoznaja nikada čovjeku ne nudi više (uzvišene) ciljeve.

Kakoja mogu naći viši cilj ako on nije u meni samom, ako nije u mojoj prirodi? Zar ivi ne tvrdite da misao i mišljenje kao takvo nemaju za čovjeka vrijednost autoriteta? Kakoće onda mišljenje upravljati čovjekom i kontrolirati ga?

Stav islama

Ovo učenje niti je toliko razočarano prošlošću, niti je pesimistično glede prirode čovjeka. Ova nam škola mišljenja poručuje: „Ono što čovjek našeg vremena tvrdi o ljudskoj izvornoj prirodi kao zloj i pokvarenoj jednako je onom nepravednom i nesvjesnom svjedočenju meleka prije samog čina stvaranja čovjeka, koje je Bog odbacio kao neutemeljeno“. Pogledajmo kako Kur’an lijepo opisuje činjenice predsami čin stvaranja čovjeka.Sve one alegorije u zbilji stvaranja.

„I kada reče Gospodar tvoj melekima: 'Stvorit ću Sebi namjesnika na zemlji.'“

Kada je, dakle, Bog Uzvišeni obznanio pokornim provoditeljima Njegovih zapovijedi kakoće stvoriti Sebi namjesnika, iz nekog razloga – možda zato što su i prije ovog čovjeka postojali ljudi ili zato što su bili svjesni jedne dimenzije ljudskog bića, njegove životinjske prirode – meleki su kazali ono što će u devetnaestom i dvadesetom stoljeću govoriti i sam čovjek.

Rekli su: “Hoćeš li tamo (na zemlji) stvoriti onoga ko će nered činiti i krv proljevati”

Dakle, zar ćeš, Bože, stvoriti jedno zlo biće kvarno po njegovoj prirodi, biće koje je prirodno sklono ratovanju i krvoproliću? I stvori biće čija priroda, kaoni naša, nema nikakvih životinjskih sklonosti ni prohtjeva. „A mi tebe slavimo i hvalimo.“ Kako im bi odgovoreno? „Doista Ja znam ono što vi ne znate.“

Kur’anske riječi ovdje doista zvuče čudesno! Bog čovjekov ovako odgovara onima koji prigovoriše naravi čovjeka: „Vi ne znate, niste upoznali čovjeka, samo Ja znam što stvaram, vi ste vidjeli samo jednu stranu medalje, vidjeli ste čovjekove životinjske, ovoprirodne sklonosti i težnje, ali ne i one duhovne, božanske, istinski ljudske.Niste vidjeli iskonsku prirodu čovjeka. Ja sam u čovjeka utkao prirodu zahvaljujući kojoj on izvan svake ideologijetežiuzvišenome , po samoj biti svojoj. Ideologija kojuja donosim čovjeku za jedan od svojih stupova ima upravo tu primordijalnu prirodnu iskonsku čovjekovu sklonost i težnju.

U ćud ovog čovjeka usadio sam sjeme istine, istinoljubivosti, pravdoljubivosti, slobodoljublja. Sadržina bića čovjeka nije ispunjena samo sebičnošću, koristoljubljem, životinjskim nagonima, silom,nepravdomi slično. On, čovjek, biće je složenood svjetla i tame i upravo ta činjenica ga uzdiže iznad svih ostalih stvorenja, uključujući i meleke. Zar čovjeka može voditi ideologija koja, kako oni kažu, brine samo o interesima kolektiva?“

Može li čovjekovom vodiljom biti ideologija koja je puko mišljenje, filozofski stav, bez ikakvih duhovnih intencija, potpuno nesvjesna zbilje čovjeka? Može li takva ideologija biti čovjekov učitelj i odgajatelj uzvišenih ljudskih vrednota? Iliće čovjekovom vodiljom biti ona teorija po kojoj je čovjek u svojoj biti prazan, nema nikakvu u sebe utkanu naklonost ni prema čemu, njemu nije svojstveno nikakvo uspinjuće napredovanje niti kakva transcendentna dimenzija?To je teorija koja čovjeka smatra isključivo materijalnim bićem koje sebi zamišlja i stvara nekakve vrijednosti.

Čovjeka treba upoznatisa samim sobom.

Čovječe, upoznajsebe !

Čovječe, educiraj se i odgajaj!

Čovječe, spoznaj svoj cilj i put svoga svekolikog usavršavanja!

Zaista je uvreda za dostojanstvo ljudskog bića uopće to što se tvrdi kako su sva čovjekova nastojanja i napori u povijesti bili usmjerenina ostvarenje vlastitih, pojedinačnih ili grupnih, nacionalnih ili inih interesa i koristi. Jer čovjek u intimi svoga bića, u svojoj unutarnjoj dimenziji (bo'd al batini) posjeduje „uzvišenu“ i „nisku“ prirodu, koje se neprestance međusobno nadmeću. Ljudi u čijim suptilnim nišama njihovih bića „uzvišene snage i potencijali“ pravdeno , s mjerom, uravnoteženo (mo'tadil) kontroliraju one „niske“ svrstali su se na stranu Istine, Pravde i Dobra kao takvog. Oni, pak, koji su u ovom unutarljudskom nadmetanju porazilisebe kao čovjeka spadaju u onu grupu ljudi kojima upravljaju njihovi životinjski porivi i afiniteti.

Prema kur’anskom tekstu, najveličanstvenija čovjekova borba je ona koja se vodi između istine i zablude, borba čovjeka oslobođenog okova prirode, okova drugih ljudi i životinjskih okova, čovjeka koji je u svome biću i životu ozbiljio dosegnuto uvjerenje i ideal, čovjeka koji u svome vjerovanju ima čvrst oslonac. Nasuprot ovakvom čovjeku je onaj koji je propao tragajući samo za svojim niskim interesima.

Pogledajmo kako lijepo Kur’an opisuje prvi sukob u čovjekovu svijetu, bilo da se radi o historijskom događajuili metafori (to za ovo naše izlaganje i nije relevantno):

„I čitaj im o dva sina Ademova (Kabil i Habil) što približenje žrtvovanjem htjedoše postići, paod jednog bi primljeno, a od drugog ne. (Kabil svome bratu Habilu, čija žrtva bi primljena) reče: 'Ja ću tebe zacijelo ubiti.' (Habil) reče: '(Nisam ja kriv). Bog prima žrtvuod krijeposnih i Njega svjesnih. Ako ti pokušaš ubiti mene,ja tebe nipošto neću.Ja se bojim Boga svjetova. Tićešbiti griješan i za moje ubistvo i za svoje protivljenje pa ćeš od stanovnika Džehenema biti, a to je boravište tlačitelja nepravednih.' Onda, nakon ovog razgovora, natjeraše ga strasti njegove da ubije brata svoga i to učini.“

Počinjući kazivanje o Kabilu i Habilu, Kur’an govori o suprotstavljanju jednog čovjeka drugome. Jedan je onaj koji ozbiljuje vjerovanje svoje i ideal, istinoljubiv, pravedan, lišen materijalističkih traženja. Drugi je onaj devalvirani čovjek savladan vlastitom životinjskom naravi. Prvi govori o Bogu, svijesti o Njemu, o krjeposnosti na osnovukojeOn prima djela ljudi. On govori svome suparniku: „Ako ti digneš ruku na mene, ja zasigurno neću ubiti (dakle, čovjek po svojoj izvornoj naravi nije ubica) i ja se bojim Gospodara svjetova.“ O onom drugom (Kabilu) Kur’an govori kao o osobi–taocu vlastite niske duše, kojana zlo podstiče (nafs al-emmare).

Kazivanje o Kabilu i Habilu je jedan od najveličanstvenijih pasaža kur’anskog teksta o čovjeku, o dva aspekta njegove osobnosti, pojašnjavajući kako uvjeren, vjerujući čovjek, oslobođen svakovrsnih materijalnih, prirodnih, društvenih i okova svojih strasti, na zlo podstičuće duše, kako, dakle, takav čovjek biva istinskim sljedbenikom uzvišene ideje vodilje, na čijem putu korača postojano, ojačan snagom svoje vjere.

U isto vrijeme, Kur’an nas upoznaje i kako čovjek može strmoglavce u propast padati.

Da ne bi bilo zabune, borba između Kabila i Habila nije metafora o klasnim podjelama i sukobima među ljudima, kakve se tvrdnje ovdje-ondje mogu čuti među našim marksistima.

U svojim historijskim kazivanjimaKur’anneizostavno pojašnjava ulogu slabih i potlačenih (mostada’fin), s jedne, i moćnih silnika, s druge strane. Ali uvijek utim kazivanjima nalazimo nastojanje da se značajni i presudni historijski sukobi, ratovi prikažu kao konfrontacija vjerujućeg čovjeka, s jedne, i koristoljubivih egoista, s druge strane.

Ovo sam donekle pojasnio i u knjizi „Qiyam wa enghelab-e Mahdi“. Sa stanovišta Kur’ana, ove dvije glavne struje postoje i u nutrini čovjeka pojedinca, ali i u biću zajednice, dijeleći ljude na one vjerujuće, koji su dosegnuli ozbiljenje ideala, i one posrnule u nizine svog životinjskog jastva.

Mevlana Dželaludin Rumi lijepo kaza:

Dvije su vene, voda slatka i slana

kolaju svjetovima do Sudnjeg dana.

Prvim stihom Mevlana ukazuje na činjenicu datijelomljudske zajednice teku dvije vode, slana i slatka.Drugi stih možda bi se mogao donekle i kritizirati snagom činjenice da ljudsko društvo kroz svoj povijesni razvitak korača boljem poretku.

Ovo učenje (islamsko, op. prev.) vjeruje u istinoljubivu prirodu čovjeka. Vjeruje, dakle, u ljudske vrijednosti, ne poriče ih kao marksizam niti ih smatra apstraktnim, zamišljenim kao idealizam. Ove vrijednosti u islamskom učenju promiču se kao prirođena sklonost čovjeka datragaza razotkrivim istinama,ne kao sklonost traganja za pojmovima koji su djelo čovjeka, (ljudskog) umišljaja:

Čovječe! Spoznajsebe i pojmi svoju zbilju!Ove uzvišene vrijednosti su u tvojoj nutrini, jer one postoje u makrokosmosu čiji si ti preslik.

„I ukrasili smo ga (čovjeka) božanskom ćudi.“ Te su vrijednosti božanski atribut i njihove zrake utkane su u tvoje biće. Otkrij ih!

Shodno tome, kakva onda budućnost očekuje čovjeka? Treba li prihvatiti stav onih koji ponavljaju riječi meleka s početka stvaranja čovjeka i kazati kako je čovjekova priroda prljava inema nade u budućnost čovječanstva?Hoćemo li prihvatiti devijantne pojave poput suicida, narkomanije i slično? Ili ćemo spas tražiti u ideologiji čija jedina osobenost jeste besklasnost, uz, naravno, sve njene manjkavosti?! Jedanod nedostataka pojasnili smo ranije kao teorijsku proturječnost. Kazali smo, ako je kretanje proizvod suprotnosti, onda, u slučaju ozbiljenja društva bez ikakvih suprotnosti i polarizacije, ljudska zajednicaće doživjeti stagnaciju i neće se kretati ka daljem usavršavanju. Je li krajnji cilj i vrhunac čovjekova usavršavanja da dosegne tačku mirovanja?!Ili se ljudsko usavršavanje uzdiže iznad pitanja (klasnih) suprotnosti?

Čovjek, i kad riješi pitanje suprotnosti u društvu, pred sobom još ima načelo „i nadmećite se u dobrima“. Kada dostigne stupanj neutraliziranja klasnih suprotnosti, koje do tada jesu bile manjkavosti u životu čovjeka kao društvenog bića, tek je u stanju početi otklanjati vlastite nedostatke i otpočeti savladavanje predstojećeg mu strmog puta uspinjućeg, kojinema kraja. Na tome uspinjućem usavršavanju uvijek iznova u beskraju univerzuma (čitaj: bitka) izranjajunovi vrhovi, dozivajući čovjeka k sebi.Čak i sam Poslanik Božiji ima u tom metaprostoru beskonačnu mogućnost uspinjanja. Ova beskonačnost za nas, možda, jeste nepojmljiva,ali je izvjesna realnost.

Stoga, idealno društvo, snagom činjenice da je to zajednica vjerujućih ljudi koji su ozbiljili svoj ideal, je društvo pobjedenad devijantnim interesima, društvo u kojem je pobijedilo dobro, krjeposnost, svijest i pravda. To je društvo plod pobjede jedne strane medalje čovjekova bićanad drugom. Ili, kur’anski kazano, pobjede Božije strane (hazallah)nad đavolom (hizb-al-šejtan). A kako je čovjek umno, svjesno,slobodnobiće stvoreno s voljom, pravom izbora, ali i odgovornosti i obavezom, od prvog trena kad je proživljen u svojoj ljudskoj dimenziji (kad god to bilo) bio je i znak – dokaz Božiji. Nemoguće je da čovjek budena Zemlji, a da ne postoji dokaz Božiji u ljudskom obliku koji će upoznati čovjeka sa njegovim odgovornostima i obavezama.

Eto , ovakva budućnost očekuje čovjeka.

Pred njim je cilj – samospoznaja i konačna pobjeda svih zala i zabluda, čovjekovo ovladavanje svim aspektima vlastite prirode. To je ona trajuća borba između istine i neistine čiji ishod naša religijska tradicija kroz riječi i pera vitezova islamskog nauka opisuje kao uspostavu najpravednije, idealne i očekujuće vlasti h. Mehdija.

Da zaključimo, evolucija čovjeka u svojoj „ljudskoj“ dimenziji nije došla u ćorsokak. To i jeste cilj vjere, jer ona (vjera) je ideologija koja počivana duhovnoj naravi čovjeka, na njegovom samospoznavanju. Vjera pretendira da upozna čovjeka s tom njegovom izvornom naravi i odgoji njezine izraze u čovjekovom bivanju,te uspostavi ravnotežu između te transcendentne i one bio-fizičke dimenzije u čovjeku. Svi religijski obredi bogosluženja, molitve, obraćanja Bogu, ustezanjeod činjenja grijeha poput laži, ogovaranja, izdaje, tlačenja, pored svoje socijalne dimenzije imaju i odgojni aspekt, a to je svekolika i svedimenzionalna reanimacija čovjeka kao takvog.

Ako uistinu kanimo zakoračitina put upotpunjenja, svekolike evolucije čovjeka, moramo se uzdići iznad svih ovih (čisto ovosvjetskih-prirodnih) pitanja, kakvo je i klasnost društva naprimjer.

Čovjekovo nastojanje (borba)na ovom putu može imati potpuno vjerujuću suštinu, ono je duboko i izvorno čin ozbiljenja njegovih uzvišenih uvjerenja.A odakle početi?Iz svoje nutrine. Ovakav odgovor možemo dobiti samood vjesnika, donositelja, vitezova ljudskoga roda koji poruku Božiju čovjeku donesoše.

Stim u vezi pozivamo za svjedoka predaju o događaju iz života Poslanika islama. On je jednom otpremio vojsku u bojsa (vanjskim) neprijateljima. Kada su se vratili kao pobjednici, on ih dočekuje i obraća im se riječima (obratimo pažnju na istančan osjećaj Poslanikov da baš u tom momentu izgovara riječi koje slijede): „Dobro došli, i čestitam skupini koja se pobjednički vraća iz male bitke, ali ostala je još bitka velika.“

Svi su iznenađeno upitali: „Poslaniče Božiji, imamo li to pred sobom još jednu bitku, težu od ove?“ Rekao je: „Da, veća (najveća) bitka je ona sa samim sobom, bitka sa samim sobom je ona bitka koja će čovjeka učiniti čovjekom.“

Ova saznanja o čovjeku, pitanje njegove borbe sa samim sobom, odnosno sa vlastitom dušom za koju Kur’an kaže „Uspjet će onaj ko je očisti, ne onaj ko je okalja“ ne mogu se smjestiti u druga učenja. Druge škole mišljenja i življenja nemaju dostatan kapacitet da bi sadržavale ovakva naučavanja i propise.

Pitanja i odgovori

Pitanje: Sadik Hidajet, koji je počinio samoubistvo, prethodno je sagledao stvarnost zajednice u kojoj je živio i obznanio je ono čemu je bio živim svjedokom.

Odgovor: Da ne bi bilo zabune, ljudi poput njega uvrijedili su svoje društvo i čovječanstvo uopće. Oni su u svom društvu vidjeli samo negativnosti, nisu vidjeli ono što je lijepo idobro .

Jednostavno posmatranje stvari i pojava je pogrešno i ima negativan utjecajna druge.Ispravno posmatranje jednog društva znači vidjeti i njegove dobre i loše osobine i pojave. Ako vidimo samo ono što je loše, a ono što jedobro ne vidimo (pa ga onda poričemo), činimo svojevrsnu izdaju svoje zajednice i, na koncu, izdaju samog sebe.

Ako čovjek neprestanosebe uvjerava kako je okružen samo zlom, negativnim pojavama, to će ga odvesti u stanje potpunog beznađa i, na koncu, samoće. Ovom bih dodao i to da čovjek, obično, subjektivno posmatra svijet okosebe , kroz naočale vlastite ličnosti. Pa, ako čovjek u sebi vidi bar malo ljudskih osobenosti,nema razloga da ih ne vidi i u drugima, ili, ako u svome biću, u svojoj osobnosti, ne vidi žarulju dobra i nade, onda to odriče drugima.

Pitanje: Akoće ljudsko društvo na svome razvojnom putu postići savršenstvo i doći do konačnog cilja, čemu onda potreba za Mehdijem?

Odgovor: To je pogrešno razmišljanje, prisutno u našem društvu. Većina ljudi misli kako je pojava h. Mehdija u suštini „eksplozivne“ naravi . Ovakvo promišljanje i poimanje Mehdijeva dolaska temelji se naspecifičnojpesimističnosti ljudi koji tako misle. Vidjeli su neke predaje i tekstove o ovoj pojavi i sada misle kakoće čovječanstvo doći do krajnje granice dubokog mraka, kada više ne bude ni traga istini, i onda će odjednom naprasno doći Mehdi.Ali, stvari stoje sasvim drugačije. Hazreti Mehdi je u suštini i posljednja karika čovjekove vjekovne borbe. Za ovu tvrdnju našao sam dosta argumenata u Kur’anu i našim predajama. Dakle, Mehdi neće doći kao nekakav nadčovjek da nadomjesti čovjekovo nedjelovanje. Ne, on je čovjek kojiće priteći čovjeku (aktivnom) u pomoć.

Pitanje: Rekli ste kako su (scientisti) kazali da nauka može izliječiti sve bolesti čovječanstva, pa ste se složili s njima glede odnosa čovjek – priroda,ali se ne slažete kada je u pitanju odnos između ljudi. Da li po vašem mišljenju kolonijalizirani i eksploatirani pripadnici ljudskog roda posjeduju taj nivo znanja (nauke),ali im to znanje ne pomaže da se izbore?

Odgovor: Oni (scientisti) hoće kazati kako je grijeh eksploatiranih upravo njihovo neznanje.Dakle, rješenje je u nauci. Ja sam to imao na umu. Govorio sam o tome da li nauka mijenja čovjeka u njegovoj bitiili ne.

U našem slučaju, ako nauka mijenja bit čovjeka, onda ona može suštinski promijeniti eksploatatora i spriječiti ga da eksploatira druge ljude.Vi kažete da eksploatirani ne posjeduje znanje.Dakle, trebao bi steći znanje i iskoristiti ga za svoje ciljeve. A eksploatatori također koriste svoje znanje (nauku) za svoje ciljeve.Ja se potpuno slažem s tim da nauka može biti korisno sredstvo. Ali postavio sam pitanje da li nauka mijenja bit čovjeka koju posjeduje.Rekli smo ne.

Pitanje: U kur’anskom kazivanju o Habilu i Kabilu čitamo: „Ako ti posegneš da me ubiješ, ja zacijelo tebe neću ubiti.“ Da li to znači „Ja senećubraniti “?

Odgovor: Ne, on nije rekao: „Ako me ti budeš htio ubiti, ja te neću spriječiti.“ Nego hoće da kaže „ako si ti odlučio da me ubiješ,ja neću odlučiti da tebe ubijem“. Ovdje se radi o tomeko će ubiti prvi, nije riječ o odbrani. Zato Kur’an kaže: „Ako ti hoćeš da budeš ubica, ja nipošto neću“.

CILJ ŽIVOTA

CILJ STVARANJA I SLANJA VJEROVJESNIKA

Jedno za čovjeka uvijek aktualno pitanja jeste šta je cilj života. Zašto čovjek živi? Šta treba da mu bude cilj u životu i šta da smatra konačnom svrhom svoga bitisanja? Ako bismo ovom pitanju pristupilisa stanovišta islama, onda se nameće pitanje šta je cilj slanja vjerovjesnika i koja je njihova konačna svrha.

Ali, „cilj stvaranja“ možemo posmatrati ne kao cilj stvaraoca, nego cilj djela,stvaralačkog čina. Svako djelo je učinjeno radi postizanja nekog cilja, kojem se kreće kao tački svoga savršenstva, potpunog sjedinjenjasa svojom krajnjom svrhom.Djelo je učinjeno da bi postiglo taj konačni cilj, ne da bi njegov stvaralac postigao savršenstvo. Dakle, samo djelo se kreće svome savršenstvu. Stvaranje ima svoj cilj i svrhu samo ako su djela nastala činom stvaranja usmjerena svome savršenstvu.

Uopće, sve što biva ima svoju zamišljenu konačnu svrhu, puninu,savršenstvoi stvoreno je da bi doseglo taj cilj.Sve što biva u univerzumu, u začetku svoje egzistencije je nepotpuno, nedovršeno, da bi kroz svoje egzistiranje dosegnulo pripadajuće mu savršenstvo i potpunost.

Pitanje „svrhe stvaranja čovjeka“ vraća nas na pitanje „suštine čovjeka“.Dakle, šta je to, uopće, čovjek, kakvi sve potencijali su utkani u njegovo biće i koje su to njegove potencijalne vrline?

Sve one vrline koje su imanentne čovjeku, odnosno koje potencijalno postoje u njegovom biću,mogu biti razmatrane u kontekstucilja njegova stvaranja. Stoga,nema potrebe zasebno promišljati sam cilj stvaranja čovjeka, jer on se nameće kroz prizmu odgovora na pitanje kakvo je čovjek uopće biće i koje potencijale (afinitete) posjeduje. A kako mi ovdje govorimo sa aspekta islamskog nauka, ne filozofije, nameće nam se pitanje kakav je stav islama o čovjeku i koje, prema islamskome nauku, afinitete i potencijalne vrline čovjek posjeduje;radi kojih je, ustvari, i stvoren.

Prirodno je da su vjerovjesnici imali misiju da čovjeka vode usavršavanju. Nedvojbeno je to da su vjerovjesnici došli pomoći čovjeku. Ustvari, u životu čovjeka, i kao individue i kao društvenog bića i člana zajednice, postoji praznina koja je samo snagom Božije objave mogla biti ispunjena. Tek snagomte objave čovjek će biti u stanju napredovati putem svoga usavršavanja.

Ovdje ne namjeravamo raspravljati o tome kako je cilj slanja vjerovjesnika usavršavanje čovjeka i njegovo upućivanje samoj svrsi stvaranja.

Pitanje: U Kur'anu Uzvišeni Bog kaže: „Stvorit ću Sebi namjesnika na zemlji.“ Šta ovdje označava pojam namjesnika?

Odgovor: Ovdje namjesnik znači „onaj koji predstavlja“, reprezent. Bog Uzvišeni kaže kakoće stvoriti biće u kojem će se moći manifestirati Njegovi, Božiji atributi.

RAZLIČITE TEORIJE O SREĆI ČOVJEKA

1. Nauka (znanje)i volja

Šta Kur'an smatra srećom i blagostanjem za čovjeka? Kažu da je cilj stvaranja čovjeka i ono o čemu ovisi njegova konačna sreća i blagostanje, pa prema tome i svrha misije vjerovjesnika, to da čovjek postigne što više znanja i da osnaži njegova volja. Bog je čovjeka, s jedne strane, stvorio da bi što više znao i znanje je vrlina čovjeka, a, s druge strane, (stvorio ga je) da on postigne moć, snagu, odnosno volju za moć. Dakle, cilj stvaranja zrna pšeniceili ono što je potencijal njega jeste to da izraste u stabiljku.Za jednu ovcu osobina je to da pase travu, jede žito i deblja. Čovjekovi potencijali su iznad toga, a to je da zna i „može“. Što čovjek više zna i više može, to je bliži svojoj svrsi.

Veće okorištenje darovima prirode

Savršenstvo čovjeka je u ljepoti

Postoji i teorija po kojoj je čovjekovo savršenstvo u ljepoti,ali ne samo tjelesnoj nego više duhovnoj.

Drugim riječima, pobornici ove teorije savršenstvo čovjeka vide u umjetnosti i suptilnim ljudskim djelima kao rezultatu suptilnosti duha. Oni sve stvari podvrgavaju „kriteriju“ lijepog , pa i moralne vrednote (u sferi kojih mi koristimo pojam „dobra“) smatraju vrlinom jer su lijepe. Po njima, i znanje spada u kategorije ljepote, a isama istina je vrlina (savršenstvo) zato što je lijepa.Ljudsko savršenstvo je u lijepom. Svakako ovdje se radi samo o različitoj interpretaciji.

Savršenstvo čovjeka je u moći

U sljedećoj teoriji, za koju možemo reći da je zapadne provenijencije, ljudsko savršenstvo poprimamaterijal( nu)ističku dimenziju (u prethodnim teorijama prevlađujuća je nematerijalna dimenzija – „istina“, „mudrost i pravda“, „ljubav“, „ljepota“, sve su to nematerijalne kategorije).Prema ovoj teoriji, savršen čovjek je moćan čovjek. Što je čovjek snažniji, moćniji, superiorniji u odnosuna svoju okolinu, to jest prirodu i druge ljude, to je bliži savršenstvu. Na ovome se temelji i Darwinova teorija o evoluciji vrsta, jer, prema njegovom mišljenju,na višem evolutivnom stupnju (savršenije) je ono živo biće koje je jače i koje se bolje može samoočuvati, odnosno koje je uspješnije u borbi za opstanak. Zato su Darwinu i prigovorili da je svojim „načelom borbe za opstanak“ uništio moral, jer zahvaljujući rečenom načelu temelji morala su poljuljani.

KORIJENI INDIVIDUALNOG I DRUŠTVENOG MORALA

Čovjek u svome životu, i ličnom i društvenom, ima potrebu za ostvarenjem niza nematerijalnih ciljeva. Zasad nećemo govoritisa aspekta potrebe pojedinca da u svome individualnom životu ostvari niz vrednota i nematerijalnih, odnosno duhovnih, ciljeva. Moždaće se i to pitanje rasvijetliti kroz naše promišljanje društvenog aspekta ljudskoga življenja.Sigurno je da svako društveno učenje nužno mora sadržavati određene ciljeve kojiće biti zajednički idividuama zajednice. Jer, akonema zajedničkih ciljeva, zacijelo nema ni društvenoga života u pravom značenju ovog pojma. Uopće, društveni život znači udruživanje,a udruživanje nije ništa doli saradnja.Jasno je da o saradnji može biti govora samo ako postoje zajednički ciljevi. E sad zajednički ciljevi mogu biti materijalne i nematerijalne, tj. duhovne prirode.Nekada ljudi imaju zajedničke materijalne ciljeve. Takav je, naprimjer, slučaj s dioničarima i ortacima u trgoviniili industriji. Dakle, okuplja se jedan broj ulagača koji formiraju trgovačkoili industrijsko preduzeće. Ili, jedan vlasnik kapitala udružuje sesa radnicima koji ulažu svoju radnu snagu i tako zajednički posluju.

Ipak, ljudsko društvo se ne može organizirati i voditi isključivo kao jedno privredno preduzeće. Nemoguće je da temelj društvenog života čini puko privredno društvo. Kažem nemoguće i to jeste moj stav,ali postoje i teorije koje se temelje upravo na toj pretpostavci i po kojima ljudsko društvo i jeste tek veliko privredno preduzeće.

RAZLIČITE TEORIJE O KORIJENIMA DRUŠTVENOG MORALA

1.Raselova teorija: Individualni interesi

Rasel svoje teoretiziranje o moralu svodi upravona tvrdnju da društveni moral ima svoj korijen isključivo u interesima pojedinca. Po njemu, društveni moral predstavlja neku vrstu ugovora između individua koje čine jednu zajednicu, jer su svjesni daće svoje interese bolje zaštiti poštivajući prava i postojanje drugih članova zajednice. Rasel za svoju teoriju navodi sljedeći primjer: „Ja , po svojoj prirodi, imam sklonost i želju da i komšijina krava pripadne meni, ali sam svjestan činjenice da će i komšija, prisvojim li njegovu kravu, reagirati i uzeti moju kravu, pa ću na koncu imati štetu, a ne korist. Zato kažem da je za mene ipak, bolje da poštujem tvoje pravo i tvoju kravu smatram tvojom kakobii moja krava bila moja.“

Dakle, Rasel smatra kako je korijen društvenog morala u nastojanju da se zaštite individualni interesi, koji i jesu izvor poštivanja uzajamnih prava. Baš kao što je to slučaj i kod dioničara u privrednom društvu.

Kritika ove teorije

Rekli bismo, pa i kradljivci svoje odnose temeljena ovom osnovu. Nekolicina njih okuplja se u jednu razbojničku skupinu kako bi krađom došli do određenih materijalnih dobara. Oni se dogovaraju da pravedno dijele plijen, jer svakiod njih ponaosob ne bi mogao toliko ostvariti. Oni trebaju jedan drugome pa se i njihovo uzajamno poštivanje temeljina toj uzajamnoj potrebi. Zato i imam običaj kazati kako se Raselov moto razlikujeod njegove filozofije.Njegov je moto čovjekoljublje, a filozofija udara u same temelje humanosti i čovjekoljublja. Jer on smatra da korijen društvenog morala jeste u interesima ljudi, pa takav moral može biti svojstven samo onom pojedincu koji svoju korist vidi u saradnji s drugima i strahujeod njihovih mogućih reakcija na njegovo ponašanje. Kada se radi o skupini čiji pojedinci posjeduju identičnuili sličnu moć, prirodno je da će oni paziti na međusobno ponašanje. Ali, kada jedan pojedinac posjeduje dvostruko veću moć u odnosu na ostale pripadnike skupine i uvjeren je kako su ostali „saradnici“ toliko slabi da mu „ne mogu nauditi“, on više nema razloga da poštuje moralna načela.Zašto bi ih poštovao?

Naprimjer, Nixson i Brežnjev raspolažu približno jednakom snagom i utjecajem, pa računaju kakoće međusobnim uvažavanjem bolje sačuvati svoje interese. Međutim, kada jedanod njih naspram sebe ima nemoćnu naciju koja mu ne može nanijeti nikakvu štetu, onda nema razloga za uvažavanje. U tom slučaju i Raselov prigovor i protivljenje američkom napaduna Vijetnam i označavanje tog čina neljudskim gubi smisao. Jer, šta znači to njegovo „neljudsko“, nehumanoili nečovječno?Zašto Amerika ne bi ratovala u Vijetnamu? Što je sprječava? Kako god, i to je jedan vid društvenog učenja i ideologije koja u osnovi dozvoljava upotrebu sile protiv slabijeg. Ali ovdje višenema govora o moralu. Jer, ne možete nagovoritimoćnogada ne ugnjetava slabijeg.Zašto ga ne bi ugnjetavao? Ovakva ideologija to opravdava. Dakle, treba tražiti valjanije razloge.

2. Privatna svojina

Moguće je da se jedno društveno učenje temelji upravona spominjanim zajedničkim materijalnim ciljevima, ali da za sprječavanje društvenih neprilika i nemorala predloži drugačije rješenje. Naprimjer, neki su kazali: „Moramo analizirati uzroke kršenja međusobnih prava u zajednici, potom neutralizirati te uzroke, koji nužno ne moraju biti psihološke ili odgojne prirode, niti se moraju ticati ljudske savjesti.“ Ako bismo pristalice ovakve teorije pitali kako to oni misle spriječiti moćnog da ne ugnjetava slabijeg, oni će kazati: „Mi od samog početka formiramo ljudsku zajednicu u kojoj nema jačeg ni slabijeg.“ Šta dovodi do diferencijacijena jake i slabe u društvu? Treba naći taj korijen razlika i uništiti ga. Kada svi budu imali jednaku moć, prirodno je daće poštivati međusobna prava, jer to im je u interesu. Korijen razlika je u vlasništvu, iz tog pravnog principa razvijaju se svi oblici moći: ekonomska, socijalna, vojna, politička…Ukinimo zato privatno vlasništvo kako bi svi pojedinci bili u istoj ravni. Onda, prirodno, neće više bitini kršenja međusobnih prava. U tom slučaju sviće imati zajednički cilj, a to je njihov materijalni život. Cijelo društvo postatće tako skladnom kompanijom u kojoj nijedan član – partner neće tlačiti ostale, jer sredstva ugnjetavanja i uzroka nesreće, privatne svojine, u tom društvu više nema. Marksizam, otprilike, nudi jedno ovakvo učenje, koje se nimalo ne oslanjana pitanja iz sfere duhovnog, niti govori o moralnoj savijesti i slično.Marksističko učenje ističe samo pitanje privatnog vlasništva kao uzroka svih nesreća, ugnjetavanja i nepravdi. Ako ukinemo vlasništvo, neće bitini kriminala ni zločina. Ukoliko privatna svojina bude zamijenjena društvenom, pa svaki pojedinac bude radio onoliko koliko je sposoban i uzeood zajednice onoliko koliko mu je potrebno, društvom će zavladati mir, sloga, pravda i jednakost, a nestat će svakog oblika mržnje, neprijateljstva i netrpeljivosti i ljudi će živjeti bratskim životom, uživajući potpunu ravnopravnost.

Kritika ove teorije

U ovom učenjunema mjesta nikakvoj duhovnosti i zajednicom se upravlja bez upliva duhovnih vrijednosti.Ovo učenje je nepotpuno i pogrešno. Argument za ovakvu tvrdnju je i činjenica da ljudska povijest poznaje društva u kojima je bila ukinuta privatna svojina,ali ne i nepravda, tlačenje i zastranjenje. Da su njihove tvrdnje tačne, društvo bi, čim se uspostavi partnerski život i saradnja njegovih članova, postalo potpuno imunona svaku vrstu nereda. A u stvarnosti vidimo kako i u komunističkim društvima svako malo, pod različitim izgovorima, nastaju sukobi. Uzrok je upravo u činjenici da privatno vlasništvo nije jedini činilac nadmoći jednihnad drugima. Jer, ono što daje prednost jednimanad ostalim članovima društva nisu samo finansijski činioci.Čovjek posjeduje još neke odlike koje smatra vrijednim. Naprimjer, žena koja posjeduje natprosječnu fizičku ljepotu ima prednost u odnosuna druge žene, a ova odlika nema nikakve veze sa pitanjem vlasništva. Ako privatno vlasništvo bude zamijenjeno društvenim, prednost koju jednoj ženi daje njena ljepota ostaje i dalje kao činilac koji nju ističe u odnosuna druge. Važnijeod toga jeste i pitanje statusa i položaja u društveno-političkoj hijerarhiji. U čovjekovom životu ova vrsta statusa mnogo je vrjednija iod samog novca.Rockefeller itekako želi učestvovati u utrci za američkog predsjednika. On je najbogatijiili jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, ali njegova velika neispunjena želja je biti predsjednik Amerike.Ljudi su, uglavnom, spremni žrtvovati novac i bogatstvo za slavu, društveni status i političku moć. Čovjek nastoji postići status kojiće mu osigurati pokornost i poniznost drugih ljudi pred njim, bilo iz straha, ljubavi, poštovanja. Evo, zar u našem društvu ne postoje ljudi koji žele postići položaj rahmetli Burudžerdija, kojeg su svi željeli vidjeti, nakloniti mu se i ruku mu poljubiti, zamoliti ga daod njih primi novac i ponositi se makar time da im je otpozdravio?I to, dakle, za čovjeka predstavlja vrijednost. Zar su sve vrijednosti u novcu? Ili, zarnema ljudi koji u sebi potajno žele biti poput kralja kojem se klanjaju na stotine hiljada ljudi i kojem je na raspolaganju velika i poslušna vojska.I to su, ipak, stvari koje čovjek smatra vrijednim. Jer, da ih ne smatra vrijednim, ne bi bio spreman toliko žrtvovati da bi ih postigao.

Možemo zaključkiti da korijen kršenja međusobnih prava u društvu i činilac prednosti jednih ljudinad drugima nije samo novac ni imetak.Osim toga, ako se svojina i može učiniti zajedničkom, ostali činioci koje smo spomenuli, ipak, ne mogu.

Drugo, kada neki članovi društva priskrbe sebi određene prednosti u odnosuna druge, i u društvima koja se temelje na zajedničkom društvenom vlasništvu, oni će biti u prilici da steknu više materijalnih dobara i koriste veće pogodnosti u odnosu na ostale pripadnike zajednice. Da li, naprimjer, u Sovjetskom savezu Hruščov i jedan predsjednik mjesne zajednice uživaju iste pogodnosti,na jednak način raspolažu materijalnim dobrima?Naravno da je odgovor negativan.

Onom odborniku u mjesnoj zajednici nikad se ne ukaže prilika da putuje avionom, dok Hruščovu međunarodna putovanja predstavljaju svakodnevnu aktivnost.

Dakle, nisu samo novac i materijalno bogatstvo činioci prednosti i nadmoći jednog čovjekanad drugim eda bi uvođenjem sistema društvenog – zajedničkog vlasništva problem bio riješen.Osim toga, društvena svojina ne znači istovremeno i ravnomjernost i ravnopravnost u korištenju materijalnih dobara među različitim kategorijama društva. Nikada svi članovi društva ne mogu imati potpunu ravnopravnost u korištenju javnih dobara. Uzmimo za primjer naše državne činovnike. Oni raspolažu budžetskim sredstvima koja nisu ničije, pani njihovo, privatno vlasništvo.Ne, to su javna dobra koja pripadaju svim građanima. Ali da li jedan administrativni radnik i jedan direktor upraveili ministar imaju jednaka ovlaštenja i pristup tim sredstvima?Nikako. Ministar, naprimjer, sredstva iz tog budžeta trošina službena putovanja i reprezentaciju, što nikada nije u prilici jedan nižerangirani činovnik.

Treba dodati i to da jeod izuzetnog značaja i činjenica da i u takvim, uvjetno kazano, socijalističkim društvima postoji potreba za žrtvovanjem i odricanjem od pukih materijalnih koristi. Naprimjer, vojnik u takvom društvu koji idena front i žrtvuje svoj život.Da li taj vojnik gine zbog zajedničkih (materijalnih) interesa? Takvo što bilo bi besmisleno. Mora, naime, postojati neka ideja, idealili bar osjećanja… radi kojih je on spreman žrtvovati svoj život. Zato, ni najmaterijalističkija učenjanemogu osporiti potrebu za nekom vrstom duhovnih vrijednosti, bar na način da se samom učenju pripiše položaj božanstva i svetosti. Pa i to je nematerijalna (čitaj: duhovna) vrijednost.

Bez sumnje, učenje koje se temeljina zajedničkim materijalnim interesima ljudi i njihovom očuvanju ne može biti univerzalnim i sveobuhvatnim učenjem.Uopće ne može biti učenjem koje je moguće pretočiti u životnu praksu. Zato su čak i materijalisti u svoje učenje ugradili takve duhovne vrijednosti.

Bez sumnje, učenje koje se temelji isključivona zajedničkim materijalnim interesima i njihovom očuvanju ne može biti univerzalno i sveobuhvatno.Tačnije, takvo učenje je uopće nemoguće provesti u društvenu praksu. Zato su i same pristalice ovog učenja posegnule za nekom vrstom duhovnihili bar nematerijalnih vrijednosti. Naprimjer, kako se ponašaju lideri komunističke ideologije ina koji način govore o idealima, parolama i obilježjima ovog učenja?Oni uvijek nastoje pokazati kako je ideja iznad svega. Iako, prema samome učenju koje slijede, ideja je samo sredstvo za ostvarenje životnih interesa društva. Prema materijalističkom učenju, ideja ima ulogu plana kojeg arhitekta pravi za novu građevinu. Plan sam po sebi ne predstavlja nikakvu vrijednostili svetost, jer je tek sredstvo, a sama zgrada je cilj.Zgrada nikada ne smije biti žrtvovana zbog plana. Naprotiv. Vratimo se sada učenju, odnosno ideji, i društvenoj zajednici. U najboljem slučaju ideja je jedan najbolji plan za građevinu koju zovemo ljudskim društvom, pa zašto onda taj „crtež“ poprima osobine svojevrsne svetosti kojoj se treba klanjati? Pa crtež je radi zgrade, zgrada se gradi radi mene, čovjeka; kako onda da seja žrtvujem za „crtež“!?Zaista besmisleno, rekli bismo. No, ideja, učenje, ideologija ne posmatraju se samo kao sredstvo pomoću kojeg ćemo izgraditi zdanje svoje zajednice, nego kao pojam koji sam po sebi posjeduje elemente sakramenta,na način da je čast i ponos za njega se žrtvovati. Iako i same pristalice materijalističkog učenja nemaju za ovo „žrtvovanje za ideju“ adekvatnu argumentaciju, prihvataju to kao neminovnost i podstiču i druge da prihvate tu „činjenicu“.

Društvo ima potrebu za duhovnim vrijednostima

Dakle,nema društva, ljudske zajednice, kojem nisu potrebni određeni duhovni ciljevi ili, današnjim jezikom kazano, duhovne vrijednosti.Ostaje da vidimo šta su to i koje su to duhovne vrijednosti. Jesu li one stvarne i zbiljskeili samo „varka za naivne“?Kao priče o domovini, patriotizmu, nacionalizmu… kojima se ciljano zavaravaju „mase naivnih“? Treba vidjeti,sa stanovišta jednog društvenog učenja, što su to duhovne vrijednosti, odnosno koje to duhovne vrijednosti čovjek toliko cijeni da je za njih spreman žrtvovati sve svoje materijalne interese?Ovdje se, neizbježno, nameće pitanje šta je uopće vrijednost.

Pojam vrijednosti

Svaka čovjekova svjesna i voljna aktivnost ima svoj cilj. Čovjek smatra vrijednim ciljeve kojima teži, bili oni materijalniili ne. Znači u svakom cilju koji čovjek nastoji postići ima nešto što privlači čovjeka i njegovu prirodu.U suprotnom, nemoguće je da čovjek svjesno i voljno čini napor radi nečega što ga ne privlači. Rečeno je kako je nemoguće da čovjek (svjesno i voljno) radi nešto što je potpuno besmisleno. Uopće,poslovi koje ovako karakteriziramo besmisleni su sa aspekta misaonog i raz/umskog izvora svoga nastanka, a ne sa stanovišta drugogizvora iz kojeg taj akt, eventualno,nastaje.Neko nešto radi potaknut svojom imaginacijom i on u tom svijetu (imaginacije) postiže svoj cilj. Dakle, time ljudska imaginacija postiže cilj,ali ne i ljudski raz/um.

Kad je riječ o materijalnimstvarima , nedvojbeno je da čovjeka privlači i da on smatra vrijednimono što je korisno za njega i nastavak njegove biološke egzistencije, jer čovjek po svojoj biti želi živjeti i ta njegova želja je nagonska-instinktivna. (Iako neki nisu skloni koristiti kategoriju „vrijednost“ za materijalne stvari, što, naravno, nije utemeljeno).Dakle, ljekar za mene-čovjeka predstavlja vrijednost, jer me on liječi. Lijek je za mene vrijednost, kao i hrana…

Nakon ovoga, dolazimo do nekih nematerijalnih kategorija, takve duhovnosti, tj.stvari koje za nas nemaju materijalnu korist. Naprimjer, činjenje dobra drugima koje čovjeku ne donosi materijalnu koristili , općenito, služenje društvu, narednim generacijama…Kako ovdje stoje stvari? Naprimjer, čovjek radi u jednoj neprofitnoj kulturnoj instituciji i ulaže velike napore kako bi bio koristan zajednici i nekim budućim generacijama, ljudima koje nikada nećeni upoznati. Radi volonterski i za svoj trudnema nikakvu materijalnu satisfakciju. Naprotiv, radećina ovaj način troši dio svog vremena koje je mogao da iskoristi za stjecanje zarade od koje bi imao konkretnu materijalnu korist. Dakle, takva osoba radina svoju štetu.Kako ovo analizirati?

Povezanost duhovnih vrijednostisa vjerom u Boga

Pitanje duhovnosti veoma je bitno u životu ljudi. Stim u vezi, jedno od temeljnih pitanja je da li se vjera u duhovnost veže isključivo za vjeru u Boga.Je li vjera u Boga, ustvari, izvor vjere u duhovno uopće? Ili je sasvim moguće da ne postoji vjera u Boga,ali da u životu čovjeka opet značajnu ulogu igraju određene duhovne vrijednosti. U svojoj knjizi „Humanizam“ Jean Paul Sartre, citirajući velikog Dostojevskog, piše: „Ako nema nužnog bitka, onda je sve dozvoljeno.“ Dakle, to što mi postupke ljudi dijelimo na dobre i loše i kažemo „ovo treba raditi, ono ne treba“ ( naravno, u nematerijalnoj sferi), treba govoriti istinu, nije dobro lagati, treba ljudima pomagati, ne smije se izdati zajednica i tome slično - sve ovo proistječe iz činjenice da vjerujemo u Boga, odnosno nužni bitak. A akonema nužnog bitka, sve je dozvoljeno i nema više prepreke, nema „da se ne smije, ne treba...“Da li stvari stoje baš ovako?

Odgovornost kao duhovna vrijednost u humanističkom učenju

Marksistima moramo priznati jednu vrlinu, a to je da su uglavnom dosljedni svom materijalizmu i ne zalaze u pitanja duhovnosti, niti se mnogo razmeću humanizmom i pitanjem čovječnosti. Pa i kada govore o zdravom čovjeku – pojedincu, misle, ustvari,na besklasno društvo. Po njima, čovjekili je zdrav ili iskvaren, a korijen iskvarenosti je u privatnoj svojini i iz nje izrođenim klasnim razlikama.Vrhunac savršenosti pojedinca i zajednice za njih je u stanju klasne jednakosti i dokinutosti privatnog vlasništva. Inema dalje, tu se završava proces njihova usavršavanja.To je konačna vrlina i ne spominje se potreba za daljim duhovnim napretkom. Za čovjeka je dovoljno da nije iskvaren privatnim kapitalom, da ne obožava novac. Ali, poslije marksizma nastala su učenja čiji su utemeljitelji (poput Sartra, op.a.) u biti materijalističke filozofske provenijencije,ali svoje učenje smatraju humanističkim, postavljajući ga na temelje izvjesnih duhovnih vrijednosti i ističući pitanje ljudske odgovornosti. Oni tvrde kako je čovjek potpuno slobodan i nije podložan nikakvoj vrsti prisile, bilo božanske, prirodneili kakve druge. Nadalje, oni smatrajukakočovjekove odluke nipošto ne ovise o prošlosti. Dakle, čovjek je taj kojisebe izgrađuje, nisu to ni Bog, ni okruženje niti sudbina. Stoga je čovjek sam zasebe odgovoran. I kako čovjek sve što radi - čini to kao dobro djelo (ova tvrdnja tačna je jer, čak i kad čovjek čini neko loše djelo, prije samog činjenja on mu u svojoj savjesti da „dobar naslov“, bar s jednog aspekta, te svakom činjenju prethodi jedno „treba to uraditi“ koje se, makar fiktivno, javlja u ljudskoj savjesti). Pa sve što čovjek radi po svojoj volji i na osnovu slobodnog izbora nastoji to idrugimaprikazati ispravnim, odnosno dobrim djelom. Svakim svojim postupkom, ustvari, govorimo i ljudima oko sebe kako treba da postupaju, a da ta naša „uputa“ ne bude i verbalna. Tako svako pojedinačno djelo sadrži u sebi i element općenitosti i njegov činitelj svojim činjenjem traži iod drugih, od društva u cjelini, da postupaju na isti način.Dakle, svako svojim činjenjem biva povodom za činjenje drugih ljudi. U tom slučaju, čovjek je odgovoran ne samo zasebe nego i za druge, jer svoje djelovanje smatra ispravnim i vrijednim pa poziva i druge da ga u tome slijede. Na ovome (pristalice humanizma, op.prev.) temelje pitanje ljudske odgovornostina način da je svaki pojedinac odgovoran za sebe ali i za druge.

Kritika ove teorije

Postavljamo pitanje što je ta odgovornost o kojoj humanisti govore i kakvo je njeno značenje. Odgovornost je pojam koji spada u sferu duhovnog, bar ako pridjevom „duhovno“ obillježavamo sve nematerijalne kategorije. U najmanju ruku radi se o tome da se uvodi pojam savjesti ili moralne savjesti koja propituje i kritizira čovjeka i njegove postupke, baš kao što u logici religije (ovdje islama) imamo pojam „samokoreće duše“ ( ar. nafs al-lawwamah).Ustvari, čovjek, prema ovome,posjeduje dvije ličnosti, životinjsku ili zemaljsku i ljudsku ili nebesku. I kada čini nešto što nijedobro ili ispravno, ova druga kori onu prvu.A sad, humanisti (kao što je već napomenuto, materijalističke provenijencije) poriču ovakvu vrstu ljudske savjesti. Ako ona, ma kako je imenovali, uistinu ne postoji, gdje je onda izvor ljudske odgovornosti?

Ako bismo i zanemarili pitanje izvora ove odgovornosti, ako i nisu dokazali njegovo postojanje, oni, ipak, vjeruju u samu odgovornost. Kakvo bi inače značenje imale fraze o čovjekovoj odgovornosti prema sebi, drugima, zajednici, budućim pokoljenjima…? Dakle, predstavnici jednog (ipak) materijalističkog učenja nastoje uvesti pojam „čovječnosti“ i humanizma, pa time i duhovnosti, i obavezati čovjeka spram te duhovnosti, ali bez Boga. Čak i Sartr kaže: „Ako se pojavi Bog, sve ove duhovne vrijednosti nestaju, jer one su ukorijenjene u ljudskoj slobodi, a gdje je Bog, tu sloboda gubi smisao, a gdjenema slobode, nema smisla govoriti o izboru, a bez izbora nema ni odgovornosti. Dakle, upravo zato što nema Boga i što je čovjek slobodan, postoji i njegova odgovornost.“

Dakle, iako je njihovo učenje materijalističko, oni nastoje vjerovati u neku vrstu duhovnosti, u ideološkomali ne i filozofskom smislu.Je li to uopće moguće?

Može li savjest biti korijen (izvor) odgovornosti?

Možda bi neko rekao: „Što smeta da mi ne vjerujemo u Boga, ali vjerujemo u neku vrstu duhovnosti koja izvire iz ljudske savjesti, ma što bio izvor te savjesti, nastala ona slučajno ili kako drukčije, ona je strukturalni dio ukupne sadržine čovjekova bića.“ Boganema , ali ima duhovnoga u čovjeku.Kako se manifestira ta duhovnost? Pa, tako što čovjek, što god da bio i kako god da je nastao, ima savjest zahvaljujući kojoj uživa u činjenju dobrih i ne voli loša djela. On činidobro zato što mu to donosi zadovoljstvo i užitak, ne zbog materijalne koristi. Dakle, čovjekova zadovoljstva i užici ne ograničavaju se samona sferu materijalnoga.Čovjeku su imanentna i duhovna zadovoljstva. On uživa u proširivanju svojih znanja, voli čitati, proučavati prošlost, ljudsku povijest, geografiju, iako mu to nije zanimanje kojim stječe materijalni dobitak. Zna da mu ta proučavanja „iz zadovoljstva“ neće donijeti nikakvu materijalnu korist, ali on uživa u svakom novom saznanju. Na koncu, čovjek je stvorenna način da mu znanje, moralnost donose užitak a da nužno od toga nema i neku materijalnu korist. Čovjek sve radi radi užitka i zadovoljstva,bilomaterijalnog ili duhovnog.Epikur, poznati grčki filozof iz antičkog doba, bio je pristalica užitka – hedonizma – no, kako čitamo u štivima povijesti filozofije, on je bio pobornik „trenutnog užitka“. Ovo gledanjena život i svijet se pripisuje i Hajjamu zbog nekih njegovih stihova.U oba slučaja riječ je o tjelesnim užicima, korištenju svake prilike da se uživa u blagodatima života, jelu, piću i svim drugim tjelesnim zadovoljstvima. Po Epikuru, ovakvu životnu filozofiju poznajemo kao epikurizamili epikurejstvo. Međutim, opet u povijesti filozofije nalazimo i teze po kojima stvarno Epikurovo učenje nije bilo ograničeno samona tjelesne (životinjske) užitke, nego je obuhvatalo i niz duhovnih zadovoljstava koja su i dugotrajnija i donose manje patnje.

Moždaće neko kazati kako i dalje nema smetnje da se na temeljima čovjekove savjesti, kojoj moralno djelovanje pruža zadovoljstvo i užitak, izgradi duhovnost, pa čak i bez prihvatanja Boga kao zbilje. Naprimjer, čovjek uživa u ljepoti a da mu ona ne donosi nikakvu materijalnu korist koja bi se mogla dovesti u vezusa tijelom. Ako u svojoj dnevnoj sobi imamo izuzetno lijep cvjetni aranžman i skladno uređen interijer,mi ćemo uživati posmatrajući taj prizor i smatrati ga značajnim, iako nam ne donosi nikakvu materijalnu korist.Dakle, ne koristi tijelu, nego našoj psihi. Ili, čovjek koji u svom dvorištu ima pijetla koji vrlo lijepo pjeva. Pijetlovo kukurikanje čovjek voli i uživa u njemu, iako mu ne donosi nikakvu materijalnu korist niti tjelesni užitak. I ovdje je duša ta koja uživa.

Ovo je donekle tačno, samo što nam ostaju i dva „ali“. Prvo, savjest o kojoj je ovdje riječ nije snažna dote mjere da bi se na njoj temeljilo jedno filozofsko učenje, pogled na svijet i život u njemu. Posebno ne u toj mjeri da bi snagom tihuvjerenjaodgajalo ljude koji su uistinu spremni podrediti svoje zajedničke i individualne interese rečenoj ideji, odnosno duhovnim zadovoljstvima. U principu, ako čovjek i radi nešto radi užitka i zadovoljstva, čak i duhovnog zadovoljstva, on je to u stanju samo do granicesmrti, do granice višegodišnjeg ili doživotnog zatvora.Dakle, svi ti užici prihvatljivi su kao slasti života u ovom obliku. Ali, ako govorimo o istinskim ljudskim potrebama kojeće biti zadovoljene u okviru jedne škole mišljenja, jednog filozofskog učenja, onda ovu teoriju ne možemo ocijeniti utemeljenom.Zašto? Hoće li pristalica ovakvoga učenja biti spreman žrtvovati čak i svoj život za užitkeili zadovoljstva, materijalnog ili duhovnog karaktera, tjelesna ili duševna?Neće. Je li iko spreman žrtvovati svoj život za cvijeće u čijoj ljepoti svakodnevno uživa? Naravno da nije, jer cvijeće je tu radi njega, a ne on radi cvijeća. Ili, ako prihvatimo tezu da čovjek pomaže drugima jer u tome uživa, hoće li takav čovjek biti spreman žrtvovati svoj život pomažući drugome? Ne, jer to ne bi imalo smisla. Ta, on pomaže da bi uživao,a uživati može samo dok je živ.

Dakle, tačno je da čovjek u dubini svoje moralne savjesti uživa u dobrim djelima (Kur'an također govori o ovoj savjesti i potvrđuje je kao činjenicu),ali to nije dovoljno da bi se na temelju ljudske savjesti gradio ukupni sistem mišljenja i viđenja svijeta.Takvom je učenju potreban jedan mnogo veći i kvalitetno bogatiji sadržaj vjere u duhovnost. Ne možemo, primjerice, kazati kako je Husein, sin Alijev, otišaona Kerbelu i žrtvovao svoj i život svojih najbližih, znajući da će oni koji prežive završiti kao roblje, zbog toga što njegova savjest uživa u pomaganju i služenju Božijim robovima. Jer, svaki užitak i zadovoljstvo ima smisla za živog čovjeka,ali nikako on ne može biti doveden u vezu sa žrtvovanjem.

Drugo,akone postoji nikakav bog, ako nema reda niti cilja u kreaciji i univerzumu, ako nema svojevrsne unutarnje, ontološke povezanosti između stvari u univerzumu, pa i među ljudima, zar onda užitak ili zadovoljstvo utkano u naše stvaranje nije greškaprirode? Da, užitak jenama ljudima imanentan, ali je, ustvari, greška i nepravda prirode prema nama, jer svaki užitak ustvari je zadovoljenje neke prirodne potrebe. Shopenhauer o tome kaže: „Priroda je podarila čovjeku slast užitaka da bi ga time zavarala i ostvarila svoje ciljeve.“

Naprimjer, jedanod ciljeva prirode je reprodukcija, razmnožavanje. I da je čovjeku samo naređeno da zarad prirodne reprodukcije mora stupiti u odnossa osobom suprotnog spola, sklopiti brak, imati djecu, brinuti se o porodici.., razuman čovjek ne bi prihvatio ovu zapovijed prirode. Ali, da bi ga zavarala, priroda je čovjeku sve ovo učinila zadovoljstvom i užitkom tako da sam čovjeksa puno htijenja i entuzijazma čini sve ovo i tako stvara uvjete za ostvarenje ciljeva koje mu je priroda zadala. Kakogod, svaki užitak temelji sena određenoj potrebi.Ako uživamo u nekom jelu, to je zato što naša priroda ima potrebu za tom hranom. Tako je isa vodom, spavanjem i drugim prirodnim potrebama. Svaki užitak temelji sena stvarnoj potrebi, kao što svaki bol proizlazi iz neke prepreke. Filozofija tjelesnih (materijalnih) užitaka je, dakle, jasna: mudri postupci utkani u prirodu. Ali, šta je ondasa duhovnim užicima?

Ja , naprimjer, uživam u tome što neko siroče ima šta jesti. Siroče jede hljeb,ali kakve to veze ima sa mnom? Siroče uživa u tome -dobro , ali što ja? Ovaj moj užitak čini se pomalo besmislenim i ispraznim, onnema svrhu niti razuman razlog.Međutim, ako kažemo kako u općem poretku univerzuma postoji jedan čvrst integrativni faktor i kako ukupna kreacija počivana mudrosti, kako između nas i svih stvorenja u univerzumu postoji snažna, ontološka povezanost, onda moje zadovoljstvo u činjenju dobra drugome dobija svoj smisao. Tek tada,ja ne činim besmislicu dajući od sebe drugome. S druge strane, ako bih pretpostavio kako je moje zadovoljstvo u davanju sasvim slučajno postalo mojom osobinom, opet bi se nametnuo zaključak da ono ipaknema smisla. Jer to bi značilo kako je priroda, igrajući se sa mnom,učinilada se volim žrtvovati da bih spasio druge ljude, pa u tome uživam tek tako i ne znajući svrhu svoje požrtvovanosti ni zadovoljstvo i užitak koje mi ona donosi.Dakle, niti priroda ima smisla niti moji postupci. Tada više nije riječ o smislu, vrijednosti i cilju.

Vjerovanje u smislenost kreacije – korijen vjere u duhovne vrednote

Sva naša priča o moralnoj savjesti i tome kako čovjek jednostavno uživa u dobru, a zlo ga čini nesretnim,nema nikakvog smisla niti utemeljenosti ako se zanemari Bog i Njegovo svrhovito, mudro stvaranje koje ima svoj cilj. Naravno, ne zanemarujem niti poričem značaj ljudske savjesti,ali uz malo pojašnjenje. Naime, ja-čovjek razumijem da me je Bog stvorio čovjekom podarivši mi savjest kojaće me upućivati na svrsishodno činjenje u okvirima skladnog univerzuma u kojem smo ja, starica i siroče dijelovi jednog organizma koji ima svoju svrhu, cilj i smisao, a nastali smo kao plod jedinstvene bespočetne Volje. U tom slučaju, užitak koji kušam činećidobro bespomoćnom djetetu i žrtvujući se za njega ima svoj smisao i stvarnu utemeljenost.

ِDakle, svakom učenju, svakoj društvenoj školi mišljenja potrebne su određene duhovne ideje. Ideologija ima potrebu za izvanmaterijalnim vrijednostima čija snaga i autoritet sežu do svetosti.A sveto je ono čemu je čovjek spreman podrediti svoj individualni život, pa i sam biološki opstanak. Ne može se jedna univerzalna i obuhvatna humanistička škola mišljenja temeljiti isključivona zajedničkim interesima, kakav je slučaj sa marksizmom naprimjer.Moraju, dakle, postojati duhovni ciljevi i vrijednosti. A bezBogakao Onog Koji je univerzum stvorio na temeljima mudrosti, odgovornosti i svrhovitosti ne može biti govora o takvim duhovnim vrijednostima.

Oblak, vjetar, sunce, mjesec, sve se kreće

Da ti hljeba koru stekneš i nemarno ne pojedeš.

„Zar ne vidite kako vam je Bog potčinio sve što jena nebesima i na Zemlji“

Učenje koje baštini citirani stih i ajet Božije Knjige naučava kako svaka čestica u univerzumu ima svoju zadaću i odgovornost. Suncu je namijenjena određena misija koju ono izvršava. Svojim kretanjem oblak također izvršava namijenjenu mu zadaću, kao i vjetar. Stablo jabuke izvršava svoju misiju dajući plodove. E jedno takvo učenje može i čovjeka držati odgovornim. Čovjek je odgovorno biće, a njegova odgovornost dio svekolikog oceanaodgovornostiuniverzuma . A učenja koja ni u čemu ne vide svrhu i cilj, niti živa i neživa bića smatraju poslanim i odgovornim, pojam obaveze i odgovornosti vezuju samo za čovjeka, nastojeći ga uvjeriti kako je on odgovoran i zadužen za sve, te mora biti spreman i na žrtvu.Zašto? Čemu? Rekli smo da u najboljem slučaju može kazati kako mu to predstavlja užitak, a sam užitak besmislena je igra prirodesa čovjekom.

Dakle da bi jedno učenje bilo istinskom životnom filozofijom čovjeka, potrebne su mu duhovne vrijednosti. Vjera u duhovne vrijednosti, opet, nije moguća bez vjerovanja u smislenost kreacije i njeno utemeljenje u čistoj mudrosti. Bez takvih ideja i idealanema ni progresivnih kretanja pojedinca i zajednice.

Mladi muževi, koji tek bijahu zakoračili u bračni život, dolazili bi posljednjem Božijem Poslaniku i tražiliod njega da moli za njih kako bi svojim životima posvjedočili Istinu. Dakle, čovjek je spreman žrtvovati svoj život, kad mu on nudi najvišeod materijalnih užitaka, za uzvišenu ideju i ideal. Filozofija koja mu nudi tako uzvišene ideale visoko je iznad naših svakodnevnih razglabanjaohumanizmu i moralnoj savjesti.

DRUŠTVENO UČENJE I SVJETONAZOR

Ono što smo do sada kazali na ovu temu moglo bi se i obrazložiti i na sljedeći način:jedno potpuno društveno učenje ili jedna ispravna ideologija potrebuje jedan misaono-filozofski sistem ali i vjerovanje, odnosno treba imati pouzdano, čvrsto, logično i argumentirano, danas bismo kazali sistematično viđenje svijeta, ali istodobno i jedno vjerovanje kao izvor odanosti i privrženosti ciljevima koji prelaze okvire ličnih interesa pojedinca. Nedostatak nekihili većine savremenih društvenih učenja, poput egzistencijalizma, naprimjer, upravo je u tome što žele stvoriti ideologiju bez vjerovanja, bez kategorije koju bi čovjek volio više od vlastitih interesa i koju bi, u konačnici, bio spreman obožavati. Ova, dakle, učenja zadovoljavaju se isključivo filozofijom, kanećina samo filozofskim osnovama utemeljiti obuhvatno i univerzalno učenje, što je nemoguće. Ideologija koja se temelji isključivona filozofiji i kojoj je strana vjera u smislu čovjekove privrženosti uzvišenom, transcendentnom cilju nije potpuna.Zagovornici ovakvih učenja ponekad pribjegavaju stvaranju imaginarnog uvjerenja nudeći ideologiju kao predmet vjerovanja. Oni osjećaju tu prazninu i svjesni su da se ideologija mora temeljitina vjeri u viši cilj. Ukoliko ideologija sadrži i određeno vjerovanje (u transcendentno),onda može poprimiti i elemente svetog. Međutim, ako ideologija u svojoj sadržini nema vjerovanje, nego se ona sama kao jedan sistem mišljenja pokušava nametnuti kao predmet vjerovanja (obožavanja), takvo štonebi imalo razumsku utemeljenost. Naravno, takva vrsta uvjerenja može se samo (silom)nametnuti pa i prihvatiti u životnoj praksi, ali ne na temelju zdravog razuma i, čovjeku imanentnog,logičkog rasuđivanja.

Ranije smo kazalikako„ društveno učenje ili škola mišljenja označava jedan integralan praktični misaoni sistem“.Nije to, dakle, jedan isključivo teorijski sistem mišljenja. Kazano jezikom filozofije, teorijski sistem mišljenja označava promišljanje o onome što jeste. Tako je Aristotelova fizika, naprimjer, jedan teorijski sistem mišljenja. To je način mišljenja o tome kako jest ono što jest.Newtonova teorija također je jedan teorijski sistem mišljenja.

Ali praktičan sistem mišljenja je sistem promišljanja o onome što treba biti. Naši preci bi ovo označili kao „djelatnu mudrost/teozofiju“ ( hikmah amali). Oni su mudrost dijelilina spekulativnu (nazari) i djelatnu. Tako bi spekulativnom mudrošću smatrali spoznaju i ispravnu percepciju o onome što jeste, a djelatnaili praktična mudrost je ispravno spoznavanje o tome kako nešto treba biti. Prema tome, škola mišljenjaili društveno učenje predstavlja sistem znanja o tome kako nešto treba biti.To bi učenje trebalo podučiti čovjeka i zajednicu kakvi bi trebali biti.

VJEROVANJE I ČOVJEKOVO SAVRŠENSTVO

U vezisa raspravom o cilju i vjerovanju, sa stanovišta islama, nameće se jedno temeljno pitanje.Šta to u islamu označava pojam vjerovanje (iman)? Koje je značenje ovog pojma, koji je vidljivna brojnim stranicama Kur'ana i predstavlja osovinu svih kur'anskih tema?

Svakako, u Kur'anu jena prvom mjestu vjerovanje u Boga, a onda slijedi i vjerovanje u meleke, poslanike, Sudnji dan.

U osnovi, da lisa stanovišta islama vjerovanje samo po sebi predstavlja cilj za čovjeka ili je, pak, sredstvo za ostvarenje drugih ciljeva? Naravno, naglašavam kako ovim mislimona cilj i sredstvo za čovjeka, ne na Božiji cilj ili sredstvo za ostvarenje Božijih ciljeva. Mislimo, dakle,na ljudske ciljeve, odnosno ljudske vrline.

Da li vjerovanje, samo po sebi, predstavlja ljudsku vrlinu i ideal? Poziva liislam čovjeka vjerovanju jer je ono u načelu ljudska vrlina, jer između pojmova vjerovanje i vrlina stoji znak jednakosti? Ili vjerovanju poziva zato što ono polučuje posljedice koje čovjeku donosedobro , pa je vjerovanje čovjeku korisno.

Filozofi bi ovako postavili ovo pitanje:

Je li vjerovanje za čovjekadobro ili korist? Jer postoji razlika između onoga što jedobro i onoga što je korist.Dobro je ono što samo po sebi jeste vrlina i ideal. To je ono što čovjek želi zbog njega samog, ne radi drugog cilja. A korisno je ono što jedobro zbog posljedica koje donosi, tj.predstavlja uvod u neko dobro.

Ovo pitanje neizostavno treba rasvijetliti u okviru spoznavanja i sagledavanja islama kao učenja i ideologije. Potrebno je, dakle, razjasniti da li, sa aspekta islama, vjerovanje samo po sebi predstavlja cilj, svrhu i ideal za čovjeka, ili islam poziva vjerovanju jer ono, bez sagledavanja njegovih posljedica i plodova, pa čak i ako nema nikakvu posljedicu,predstavlja dobro. Ili jedobro (čitaj: cilj) nešto drugo ali vjerovanje polučuje to dobro, pa je čovjek stoga i pozvan da vjeruje. Jer, obično seigovori o pozitivnim učincima i korisnostima vjerovanja. Tako, naprimjer, kažemo: da čovjek koji vjeruje posjeduje unutarnji mir, pa gani nesreće ne mogu uznemiriti. Ako su članovijednogdruštva vjernici, onda će njihovi odnosi biti utemeljeni na međusobnom povjerenju i činit će dobro jedni drugima, a ne zlo. Nema sumnje da ovo jesu nekeod posljedica vjerovanja, ali naše pitanje i dalje ostaje bez odgovora.

Dakle, je li vjerovanjedobro zato što polučuje dobro ili je samo po sebi dobro, vrlina i blagostanje za čovjeka?

Ovdje dolazimo do još jednog pitanja.Naime, pitamo se u čemu je uopće vrlina i savršenstvo čovjeka. Jer, da bismo razaznali je li vjerovanje eo ipso vrlina i dobro ili je uvod u vrlinu,prvomoramo odgovoriti na pitanje u čemu je čovjekova vrlina.

Šta je čovjekovosavršenstvo ?

Definirati čovjekovo savršenstvo nemjerljivo je teže nego dati odgovorna pitanje o savršenstvu bilo čega drugog. Ovo je jednaod nepoznanica o čovjeku.

Savršenstvo većine stvari u univerzumu prilično je lahko definirati. Ako nas neko pita kakva je to savršena jabuka, kazat ćemo bez dvoumljenja da je to lahko pitanje, jer ono po čemu jabuka jeste jabuka jesu njen okus, mehkoća, boja i oblik. Pa ćemo kazati da je savršena jabuka ona koja je lijepe boje i izgleda, ukusna, ugodnog mirisa i mehka.

Savršenu kuću je također lahko definirati. Ali savršenog čovjeka je uistinu teško definirati. Zato je potrebno osvrnuti sena različite stavove i teorije o ovom pitanju, eda bi mogli utvrditi koja od tih teorija je tačna.A ako to ne budemo kadri, možemo bar ustanoviti koja je bliža kur'anskom stanovištu o ovom pitanju.