Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Polazak Ubejdullaha ibn Zijada prema Kufi

Ubejdullah ibn Zijad je primio pismo od Jezida ibn Muavije i već sutradan krenuo prema Kufi. Uz njega su bili Muslim ibn Amr el-Bahili, Šerik ibn Eaver el-Harisi, njegove sluge i porodica.Požurio je prema Kufi kako bi stigao prije imama Husejna – naime, kako su stanovnici Kufe iščekivali dolazak imama Husejna i kako ga većina ranije nije vidjela, nisu ni znali kako izgleda, što je Ibn Zijad iskoristio da ih iznenadi pa je tako ušao u grad skrivajući svoj izgled: pokrio je lice, stavio crni turban pa su mu ljudi izrazili dobrodošlicu, pozdravljajući ga i govoreći: „Dobrodošao sine Allahovog Poslanika!“Teško mu je padalo ono što je čuo, ali je nastavio svoj put do zgrade uprave. Nu'man se uznemiren bio popeo na terasu zgrade upraviteljstva i, misleći da je imam Husejn, obratio se Ubejdullahu ibn Zijadu: „Tako ti Allaha, udalji se! Tako mi Allaha, neću ti predati ovo što mi je povjereno i nemam potrebe da ratujem protiv tebe...“Ibn Zijad se samo šutke nastavio približavati kapiji zgrade sve dok ga Nu'man nije prepoznao. Otvorio je kapiju i Ibn Zijad je ušao te su zatvorili kapije. Tu noć je prenoćio u zgradi, a i Kufa je prenoćila u strahu iščekivanja važne političke prekretnice.

Ibn Zijadovi pokušaji pokoravanja Kufe

Kufljani su se ujutro iznenadili ugledavši Ibn Zijada, koji je već bio preuzeo zgradu uprave, kako poziva na obavljanje namaza u džematu. Ustao je da govori okupljenoj skupini i da velikim obećanjima probudi želju i žudnju kod onih koji su pokorni i sarađuju sa postojećom politikom te da zaprijeti protivnicima i onima koji odbijaju Jezidovu vlast. Između ostalog je rekao: „Moje biće i sablja će biti nad onim koji napusti moje zapovijedi i suprotstavlja se mojoj naredbi.“Potom je obavezao sve prisutne da uhode protivnike i zaprijetio kažnjavanjem i prekidanjem državnih darova onima koji ne budu učestvovali u tome i ne budu izvršili ovu naredbu, pa rekao: „... Ko nam ih dovede, on je slobodan, ko ne bude pronašao nikog, neka jamči za svoje poznanike da nam se niko od njih neće suprotstaviti i da se neće buniti protiv nas, ko ne učini ni jedno ni drugo, bit će mu ukinuta zaštita i njegova krv i imovina će pripasti nama, a svaki poglavar među čijim pristalicama bude pronađen protivnik zapovjednika vjernih, Jezida, a on nas ne bude o tome obavijestio, bit će razapet ispred vrata svoje kuće i ukinut će se darovi cijelom njegovom plemenu.“

Kako je Ibn Zijad među Kufljanima bio poznat po okrutnosti i nemilosrdnosti, prirodno je bilo da njegov dolazak i njegov oštar govor izazovu potres kod protivnika njegove politike te su se pojavili znakovi širenja uznemirujućih vijesti, uzmicanje i klonulost kod Kufljana i njihovih poglavara. Zato je Muslim ibn Akil upotrijebio novo sredstvo za nastavak svog puta prema željenom cilju: premjestio se u kuću Hanija ibn Urve, koji je tada bio poglavar Beni Murada i vrlo uticajan u Kufi,i počeo se sakrivati u svojim pozivima i kretanjima od svih osim od svojih najvjernijih ashaba.

Muslimov stav o ubijanju Ibn Zijada

Muslim ibn Akil je bio nosilac uzvišene misije i odlikovan moralnim vrlinama stečenim u kući vjerovjesništva. Bio je upoznat sa svim običajima i pravilima društva u kojem se kretao pa je u povoljnoj prilici koja mu se bila ukazala mogao da ubije Ibn Zijada, ali je odbio da to učini iz više razloga. Naime, preneseno je da se Šerik ibn E'aver, kada je odsjeo u kući Hanija ibn Urve, bio teško razbolio, a Ubejdullah ibn Zijad, saznavši za to, došao je da ga obiđe. Tu je Šerik predožio Muslimu da ubije Ibn Zijada: „Tvoj cilj i cilj tvojih sljedbenika je da ovaj nasilnik bude ubijen, a Svevišnji Allah ti je sada omogućio da ga makneš. On će doći da me posjeti, a ti ustani, sakrij se u magacin i kada on sjede, ti izađi i ubij ga. Potom otiđi u zgradu uprave i preuzmi je, jer doista ti u tom slučaju to niko neće osporavati.“ Muslim je osjetio Hanijevu nelagodu da Ubejdullah bude ubijen u njegovoj kući i zato nije prihvatio Šerikov prijedlog. Kada je Ubejdullah odlazio, Šerik je sa žaljenjem i boli rekao Muslimu: „Šta te spriječilo da ga ubiješ?“ i Muslim mu je odgovorio: „Spriječile su me dvije stvari: prva je Hanijeva nelagoda da on bude ubijen u njegovoj kući, a druga riječ Allahovog Poslanika:

إِنَّ الْإِيمَانَ قَيَّدَ الْفَتْكَ‏ فَلَا يَفْتِكُ مُؤْمِنٌ.

,Doista je iman ukinuo iznenadno ubijanje – vjernik neće iznenadno ubiti.‘“

Iznevjera Muslimu ibn Akilu

Ibn Zijad je upotrijebio svako sredstvo, koliko god ono bilo nisko, da uništi politički pokret koji se pojavio kao opasnost po emevijski režim zbog Muslima ibn Akila. Stoga je požurio da ubije njega i sve njegove pristalice prije nego što stigne imam Husejn, misleći da će tako spriječiti ustanak. Zato je osmislio plan za špijuniranje svih Muslimovih kretanja, mjesta boravka njega i njegovih pristalica pa je uspio otkriti gdje se nalazii tad su ljudi počeli odustajati od otpora prema nepravdi.

Ubejdullah ibn Zijad je uspio prevariti i uhapsiti Hanija ibn Urvea, koji je bio pružio utočište izaslaniku imama Husejna, pokazao mu gostoprimstvo i učestvovao s njim u planiranjima i donošenjima odluka. Ibn Zijad ga je nakon dugih razgovora i prepiranja ubio, a njegovo tijelo bacio s krova zgrade uprave pred velikim brojem okupljenih ljudi. Među ljudima su zavladai strah i obeshrabrenost i svako se zatvorio u svoju kuću ne pokazujući zanimanje za dešavanja izvan.

Kada je Muslim saznao šta se desilo s Hanijem i vidio klonulost njegovog plemena Mizhedž koje je bilo brojno i imućno, izašao je sa svojim ashabima. Njegov glasnik je pozvao narod i Muslim ih je poveo da opkole zgradu uprave te učvrstio obruč i zadao brige Ibn Zijadu. Međutim, on je svojim lukavstvom i prevarom uspio savladati sve teškoće i odgovoriti narod od pomaganja Muslimu.Uposlio je uhode da idu među ljude da ih obeshrabruju, pozivaju na očuvanje sigurnosti, postojanosti, izbjegavanje krvoprolića te da ih upozoravaju na dolazak velike vojske iz Šama, a sve da bi dobio na vremenu i razjedinio snage revoucionara. Ovakvo stanje je potrajalo, tako su ljudi počeli odustajati i napuštati Muslima.

Jedne noći Muslim je predvodio namaz onima koji su bili ostali s njim, ali kada je izašao iz džamije, bio je ostao sam, bez pomagača, pristalice i bez vodiča. Ljudi su pozatvarali vrata pred njim i on je počeo tražiti neku kuću u kojoj bi tu noć pronašao utočište. Hodajući ulicama u tmini noći vidio je jednu ženu ispred vrata. Izgledalo je kao da je nekoga čekala. On joj se predstavio i zatražio da prenoći u njenoj kući. Ona ga je pozdravila i primila u svoju kuću. Ponudila mu je i večeru, ali on je odbio da pojede bilo šta. Njen sin je saznao da je Muslim u njihovoj kući i, pošto je Ibn Zijad obećao nagradu onome ko donese vijest o Muslimu, samo što je osvanulo, požurio je do zgrade uprave da obavijesti Muhammeda ibn Eš'asa o Muslimu. Nakon što je vijest došla do Ibn Zijada, on je poslao veliku vojskupod vođstvom Muhammeda ibn Eš'asa prema mjestu gdje se nalazio Muslim. Kada je Muslim čuo galamu, shvatio je da su došli po njega pa je izašao pred njih sa svojom sabljom.

Vojnici su silom upali u kuću, a Muslim je napao na njih udarajući ih svojom sabljom dok ih nije istjerao iz kuće. Onda su ponovo nagrnuli i on je opet napao. Kada se iscrpio zbog rana koje je zadobio u bici, neki čovjek mu je zadao udarac sleđa i on je pao na zemlju. Potom su ga zarobili i odnijeli na mazgi. Muhammed ibn Eš'as je uzeo njegovu sablju i oružje. Odveli ga do zgrade uprave i uveli kod Ibn Zijada. Muslim mu nije nazvao selam. Otpočeo je među njima dug razgovor u kojem je Muslim bio hrabar, tečan u svom govoru i uspješan u svom dokazivanju, sve dok nije umorio Ibn Zijada i dok mu nisu od srdžbe nabrekle vene pa je počeo vrijeđati Alija, Hasana i Husejna. Potom je naredio svojim ljudima da ga odvedu na vrh zgrade i ubiju, a da njegovo tijelo bace među narod i onda ga vuku po ulicama Kufe, a potom razapnu pored tijela Hanija ibn Urve. Dok se sve ovo dešavalo, Kufljani su stajali na ulicama ne poduzimajući ništa, kao da ga nisu ni poznavali.

Muslim je bio tražio od Muhammeda ibn Eš'asa da napiše pismo imamu Husejnu u kojem će ga obavijestiti o onome što se desilo u Kufi i savjetovati mu da ne dolazi u Kufu. On mu je obaćao da će to uraditi, ali nije ispunio svoje obećanje.

Put imama Husejna prema Iraku

Sad napuštamo Kufu s kojom se Ibn Zijad igra tražeći sljedbenike imama Husejna i progoneći ih i vraćamo se u Mekku kako bismo pratili kretanje karavana imama Husejna do Taffa, gdje će se dogoditi najveća tragedija. Historičari su zabilježili da je ustanak Muslima ibn Akila bio u utorak 8. zul-hidždže 60. godine, a ubijen je u srijedu 9. zul-hidždže, na dan Arefe. Polazak imama Husejna iz Mekke prama Iraku poklapa se s danom Muslimovog ustanka u Kufi – to je dan tervije,nakon njegovog boravka u Mekki, gdje je ostao ostatak mjeseca šabana, ramazana, ševala, zul-kade i osam noći u mjesecu zul-hidždže 60. godine. U periodu njegovog boravka u Mekki grupa stanovnika Hidžaza i Basre se priključila njegovoj porodici i pratiocima.

Kada je imam Husejn htio krenuti prema Iraku, obavio je tavaf oko Kabe i sajj između Safa i Merva pa je skinuo ihram i time završio umru a da nije bio u stanju upotpuniti obrede hadždža bojeći se da će biti uhapšen u Mekki i poslan Jezidu ibn Muaviji. Krenuo je vodeći svoju porodicu i one od svojih sljedbenika koji su se bili priključili, a vijest o Muslimu mu još nije bila stigla.

Zašto je imam Husejn odabrao Irak?

Uprkos svemu što je dosad rečeno u analizi i studiji o stanju Kufskog društva i svega što sadrže te analize i studije, tj. negativnosti koje uglavnom pretpostavljaju analitičari, mi smatramo da je Husejnov odabir Iraka bio iz sljedećih razloga:

-Obaveza od Allaha da se otklanja nepravda i pokvarenost, naređuje dobro i odvraća od zla obuhvata sve muslimane bez izuzetka. Međutim, u historiji nismo naišli na predaju koja govori o ustanku kojim se nastojalo suprotstaviti emevijskoj vlasti ni u kom području islamske države, osim u Iraku gdje se ustajalo protiv njih, i to otkako su se umejadi pojavili na političkoj sceni pa sve do njihovog pada.

-Imam Husejn nije objavio svoj poziv na suprotstavljanje nepravdi i pokvarenosti emevija i na pokret za oživljavanje poslanice na dan kada je traženo od njega da dadne prisegu Jezidu, već je njegov poziv poticao iz vremena puno prije. Međutim, nismo naišli na historijske dokaze koji pokazuju da se neki drugi narod iz islamskog svijeta odazvao pozivu imama Husejna i njegovom pokretu osim Iraka, odakle je imam Husejn dobio mnoge pozive kojima su Iračani izražavali svoju privrženost i spremnost za podršku pokretu te istrajavali na suočavanju s emevijskom pokvarenom vlašću.

-Imam Husejn nije ni mogao odabrati neko drugo mjesto osim Iraka jer su ljudi u ostalim područjima bili ili pristalice emevija u njihovim težnjama i politici ili silom pokorni ili jednostavno nespremni za odaziv pokretu imama Husejna. Pored toga, mnogi narodi današnjeg islamskog svijeta u to vrijeme su bili ili nevjernici ili su tek prelazili na islam ili su bili nearapi, tako da je bilo teško sarađivati s njima što je moglo uzrokovati propast ustanka i Imamovih napora.

-Kufa je imala naklonjenu skupinu koju je bio izgradio imam Ali i narod koji je u osnovi gajio privrženost Ehli bejtu pa je imam Husejn želio da njegova krv ne bude proljevena uzalud, jer je znao da će svakako biti ubijen. Isto tako želio je da usadi vjeru u duše i ukorijeni privrženost Ehli bejtu, a Irak je bio najplodnije tlo za to. Nakon šehadeta imama Husejna jako brzo su počeli ustanci u Iraku i postao je široka osnova za širenje principa i vrlina Ehli bejta u islamskom svijetu u narednim godinama.

-Odabir bilo koje druge zemlje imao bi negativne posljedice, jer bi neprijatelji islama i Ehli bejta ustanak iskoristili za sramoćenje kako bi umanjili položaj imama Husejna i njegove uzvišene ciljeve pa bi njegov odlazak prema tom mjestu protumačili kao bježanje od sigurnog suočavanja s nepravednom vlašću, a sve to u vrijeme u kojem je imam Husejn imao za cilj oživljavanje poslanice i moralnih vrijednosti, rasplamsavanje duha suočavanja i otpora naspram nepravde i tlačitelja. Čak da je Imam i odabrao neko drugo mjesto, emevijske vlasti bi stigle do njega i ubile ga, a on ne bi ostvario ciljeve svoje misije zbog kojih je bio otišao.

-Budući da se Irak borio s emevijama, bio je spreman za širenje revolucionarnog duha pokreta i misli imama Husejna, a onda i za razotrivanje Beni Umejje i njihovog skrivanja iza šerijata i vela vjere. Neki čak tvrde da je čuvstvena težnja Iračana bila uzrok trajanja žara ustanka i njenih ideja, kao što to vidimo i danas.

Moguće je da postoje još neki razlozi koje mi nismo dokučili, naročito kada znamo da je imam Husejn jasno i sigurno znao kakav će biti ishod sukoba i da je poznavao stvarne okolnosti svog pokreta, bio je dobro upoznat i s političkom i društvenom prirodom društva prema kojem je krenuo svojom mudrom političkom sviješću i uz savjete koje je dobio od mnogih ličnosti, da ne govorimo o tome kako je bio sačuvan posrtaja i strasti, kako mi to vjerujemo. Prema tome, njegov odabir Iraka kao tačke oslonca za svoj veličanstveni ustanak bio je na osnovu promišljanja i plana, uprkos najvećem zlu koje je proizilazilo iz klonulosti ljudi i njihovog odustajanja od pomoći svome Imamu, što im je donijelo sramotu i na ovom i na onom svijetu.

Izjave imama Husejna pri napuštanju Mekke

Preneseno je više izjava od imama Husejna kada je namjeravao napustiti Mekku i krenuti prema Iraku. Neke od ovih izjava su njegovi odgovori na savjete onih koji su pokazivali sažaljenje ili onima koji su se suprotstavljali njegovom izlasku prema Iraku, dok su neke njegovi javni govori. Navodimo neke od tih izjava.

Abdullah ibn Abbas prenosi od imama Husejna u vezi s njegovim kretanjem prema Iraku sljedeće:

وَ اللَّهِ، لَا يَدَعُونِّي حَتَّى يَسْتَخْرِجُوا هَذِهِ‏ الْعَلَقَةَ مِنْ جَوْفِي، فَإِذَا فَعَلُوا، سَلَّطَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ مَنْ يُذِلُّهُمْ حَتَّى يَكُونُوا أَذَلَّ مِنْ فَرمِ الأَمَةِ.

„Tako mi Boga, oni me neće ostaviti na miru sve dok ne izvade srce iz moje utrobe, a kada to učine, Bog će im postaviti za vladara onoga ko će ih učiniti poniženim i bezvrijednim i manjim od bačene sluškinjine krpe poslije mjesečnice.“

Muhammed ibn Hanefije je bio u Medini pa je, kada je saznao za odluku imama Husejna da krene prema Iraku, došao u Mekku uoči Imamovog polaska. Odmah po dolasku otišao je kod njega i rekao: „O, brate, doista znaš da su Iračani iznevjerili tvog oca i brata. Bojim se da ti se ne desi isto što se desilo i tvojim prethodnicima pa, ako želiš boraviti u časnom haremu, doista si njegov najdraži stanovnik i najbolje ćeš se sačuvati.“ Imam je odgovorio:

قَدْ خِفْتُ‏ أَنْ‏ يَغْتَالَنِي‏ يَزِيدُ بْنُ مُعَاوِيَةَ بِالْحَرَمِ، فَأَكُونَ الَّذِي يُسْتَبَاحُ بِهِ حُرْمَةُ هَذَا الْبَيْتِ.

„Bojao sam se da me iznenada ne ubije Jezid ibn Muavija pa da se mnome ne oskrnavi svetost ove časne Kuće.“ Muhammed mu je onda rekao: „Ako se toga bojiš, idi prema Jemenu ili u neke dijelove pustinje, jer si u Jemenu najnedostižniji i niko neće dospjeti do tebe.“ Imam Husejn je rekao:

أَنْظُرُ فِيمَا قُلْتَ‏.

„Razmislit ću o onome što si rekao.“

U praskozorje Muhammed je saznao da je imam Husejn krenuo prema Iraku, baš kada je uzimao abdest, pa je zaplakao i požurio prema svom bratu. Uhvatio je uzde njegove deve i rekao mu: „Brate, zar nisi obećao da ćeš razmisliti?“ Imam je odgovorio:

بَلَى، وَ لكِنِّي أَتَانِي رَسُولُ اللَّهِ، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، بَعْدَ مَا فَارَقْتُكَ، فَقَالَ: يَا حُسَيْنُ، اخْرُجْ، فَإِنَّ اللَّهَ قَدْ شَاءَ أَنْ يَرَاكَ قَتِيلًا.

„Jesam, međutim, nakon što sam se odvojio od tebe, došao mi je Allahov Poslanik u snu i rekao mi: ,Husejne, ustani, jer doista Allah želi da te vidi ubijenog.‘“ Muhammed je onda pokušao spasiti barem nekoga: „Zašto vodiš ove žene i djecu, a ti krećeš u ovom stanju?“, ali Imam mu je odgovorio:

إِنَّ اللَّهَ قَدْ شَاءَ أَنْ يَرَاهُنَّ سَبَايَا.

„Doista Allah želi da ih vidi zarobljene.“

To što je imam Husejn poveo svoju porodicu sa sobom nije bila nepoznata pojava u arapskom i islamskom društvu, jer su Arapi vodili svoje žene u ratove. Isto tako, Božiji Poslanik je prilikom odlaska u bitke imao običaj izvlačenjem birati neku od svojih supruga da pođe s njim. Što se tiče imama Husejna, on je u svoj pokret poveo i svoju porodicu zbog toga što je takva pratnja bila jak dokaz muslimanima da mu trebaju pomoći – ko je podržavao imama Husejna i nastojao mu pomoći i braniti ga bio je obavezniji da to čini dok je Imam među svojom porodicom, a ko se razilazio s Husejnom, nije mu bila kriva njegova porodica, a to su bile Poslanikove kćeri, posebno stoga što je to razilaženje, po tvrdnji emevija, bilo zbog hilafeta.

Historičari su prenijeli da je imam Husejn, kad je odlučio da krene iz Mekke, održao govor u kojem je rekao i ovo:

خُطَّ الْمَوْتُ‏ عَلَى وُلْدِ آدَمَ مَخَطَّ الْقِلَادَةِ عَلَى جِيدِ الْفَتَاةِ وَ مَا أَوْلَهَنِي إِلَى أَسْلَافِي اشْتِيَاقَ يَعْقُوبَ إِلَى يُوسُفَ وَ خُيِّرَ لِي مَصْرَعٌ أَنَا لَاقِيهِ، كَأَنِّي بِأَوْصَالِي تَتَقَطَّعُهَا عَسَلَانُ الْفَلَوَاتِ بَيْنَ النَّوَاوِيسِ وَ كَرْبَلَاءَ، فَيَمْلَأْنَ مِنِّي أَكْرَاشاً جُوفاً وَ أَجْرِبَةً سُغْباً، لَا مَحِيصَ عَنْ يَوْمٍ خُطَّ بِالْقَلَمِ، رِضَى اللَّهِ رِضَانَا أَهْلَ الْبَيْتِ، نَصْبِرُ عَلَى بَلَائِهِ وَ يُوَفِّينَا أَجْرَ الصَّابِرِينَ، لَنْ تَشُذَّ عَنْ رَسُولِ اللَّهِ، صَلَّى اللّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، لُحْمَتُهُ، وَ هِيَ مَجْمُوعَةٌ لَهُ فِي حَظِيرَةِ الْقُدْسِ، تَقَرُّ بِهِمْ عَيْنُهُ وَ يُنْجَزُ بِهِمْ وَعْدُهُ، مَنْ كَانَ بَاذِلًا فِينَا مُهْجَتَهُ وَ مُوَطِّناً عَلَى لِقَاءِ اللَّهِ نَفْسَهُ، فَلْيَرْحَلْ مَعَنَا، فَإِنَّنِي رَاحِلٌ مُصْبِحاً، إِنْ شَاءَ اللَّهُ، تَعَالَى‏.

„Smrt je poput tragova ogrlica na vratovima djevojaka, neodvojiva od ljudi. Ja tako čeznem za susretom sa svojim precima kao što je Jakub čeznuo za Jusufom. Za mene je određeno gubilište na kojem ću se zaustaviti. Kao da svojim očima gledam kako zvijeri iz pustinje na području između Navavisai Kerbele komadaju dijelove moga tijela i pune svoje trbuhe i svoje prazne zavežljaje. Ne može se pobjeći od događaja koji su ispisani perom sudbine. I mi smo zadovoljni onim čime je Bog zadovoljan. Strpit ćemo se pred Njegovim ispitom i nagrada strpljivih će nam biti darovana. Poslanik i dio njegovog tijela nikada se neće razdvojiti i bit će u vječnom Džennetu pored njega, jer su oni bili radost i svjetlo Poslanikovog oka, a i obećanje njegovo će se ostvariti preko njih. Znajte, ko god je od vas spreman da prolije krv srca svoga na našem putu i pokloni svoju dušu na putu šehadeta i susreta s Bogom, neka krene s nama, jer ja ću sutra, ako Bog da, krenuti.“

Imam Husejn je u ovim izjavama naglasio svoju odlučnost da ne da prisegu Jezidu, čime izvršava svoju Božansku obavezu, objasnio razlog svog izlaska iz Mekke, nagovijestio sudbinu koja čeka njega i njegovu porodicu, pozvao da mu se pridruže svi koji se žele susresti s Allahom, ističući da je Svevišnji Allah poistovijetio svoje zadovoljstvo sa zadovoljstvom Ehli bejta.

Ukratko o ustanku u jednom pismu

Svjesnošću odgovornog vođe, velikog požrtvovanog borca za ideologiju, imam Husejn je odlučio vješto i promišljeno krenuti iz Mekke prema Iraku tek nakon što je obrazložio veći dio ciljeva i razloga svog pokreta. Vijesti o njemu su se proširile u svim krajevima islamskog svijeta.

Imam je napisao Beni Hašimu u Medini pismo u kojem ih je pozvao da iskoriste posljednju priliku za pomoć islamu, Božanskim načelima i vrijednostima, blistanje na nebu požrtvovanosti na ovom svijetu, vječnost lijepog spomena i opstanak simbola istine, pravde i prkosa te dostizanje najviših stepena Dženneta na Ahiretu. Nakon bismile napisao je:

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ، مِنَ الْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيِّ بْنِ أَبِي طَالِبٍ، إِلَى أَخِيهِ وَ مَنْ قِبَلهُ مِنْ بَنِي هَاشِمٍ، أَمَّا بَعْدُ، فَإِنَّهُ مَنْ‏ لَحِقَ‏ بِي‏ مِنْكُمْ‏ اسْتُشْهِدَ، وَ مَنْ تَخَلَّفَ لَمْ يَبْلُغْ مَبْلَغَ الْفَتْحِ، وَ السَّلَامُ.

„Od Husejna ibn Alija njegovom bratu i ostalim s njima iz Beni Hašima. Doista, ko mi se od vas pridruži, postići će šehadet, a ko mi se ne pridruži, neće postići pobjedu ni olakšanje. Selam.“

Kada je pismo imama Husejna stiglo Beni Hašimu u Medinu, jedna njihova skupina je krenula da se pridruži Imamu kako bi postigli pobjedu i šehadet pred Poslanikovim mirisnim cvijetom.

Praćenje imama od strane vlasti

Imam Husejn se nije bio puno udaljio od Mekke kada ga je stigla grupa sigurnosnih snaga pod komandom Jahja ibn Seida. Poslao ih je namjesnik Mekke, Amr ibn Seid, kako bi spriječili Imamovo putovanje. Među njima je počela prepirka i čak su bili počeli gurati jedan drugog i zamahivati bičevima, ali imam Husejn i njegovi ashabi su odlučno odbili da se vrate.

U Ten'imu

Karavan imama Husejna je nastavio ne obraćajući pažnji ni na šta. U području Ten'imsusreli su karavan deva koji se kretao prema Šamu noseći iz Jemena darove za Jezida ibn Muaviju. Imam Husejn je iznajmio nekoliko deva za svoj prtljag i ashabe i vlasnicima rekao: „Ko želi da krene s nama prema Iraku isplatit ćemo mu zakupninu i dobro ćemo postupati s njim, a ako neko poželi da nas napusti s pola puta, isplatit ćemo mu za ono što je prešao.“ Jedna skupina je krenula s njim, a ostali su odbili.

U Safahu

Imam je nastavio svoj put dok nije stigao do Safaha,gdje je susreo pjesnika Ferezdeka. Upitao ga je u kakvom su stanju ljudi i on mu je odgovorio: „Njihova srca su uz tebe, a sablje uz Beni Umejje. A odredba dolazi s neba.“ Imam mu je rekao: „U pravu si. Allahu pripadaju sve stvari. On radi ono što želi i svaki dan naš Gospodar se nečim zanima. Ako se spusti odredba da bude ono što mi želimo, mi ćemo Mu zahvaliti na Njegovim blagodatima, jer On je pomagač u izvršenju zahvale, a ako odredba bude suprotna našem nadanju, pa neće prekoračiti onaj čije su namjere istina i čija je duša ispunjena bogobojaznošću.“

Potom je Imam nastavio svoj put odlučno i postojano i na njegovu odlučnost nisu uticale Ferezdekove riječi o klonulosti ljudi i njihovoj saradnji s emevijama.

Imamovo pismo stanovnicima Kufe

Kada je imam Husejn stigao u mjesto zvano Hadžir u području Batru Zi-Rumme, a to je jedno od svratišta hadžija koje idu preko pustinje, napisao je pismo svojm sljedbenicima u Kufi najavljujući im svoj dolazak. Ni tada mu još uvijek nije bila stigla vijest o Muslimu. U pismu je stajalo:

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ‏، مِنَ الْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيٍّ إِلَى إِخْوَانِهِ الْمُؤْمِنِينَ وَ الْمُسْلِمِينَ، سَلَامٌ عَلَيْكُمْ، فَإِنِّي أَحْمَدُ إِلَيْكُمُ اللَّهَ الَّذِي لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ، أَمَّا بَعْدُ، فَإِنَّ كِتَابَ مُسْلِمِ بْنِ عَقِيلٍ جَاءَنِي، يُخْبِرُنِي‏ فِيهِ‏ بِحُسْنِ‏ رَأْيِكُمْ وَ اجْتِمَاعِ مَلَئِكُمْ عَلَى نَصْرِنَا وَ الطَّلَبِ بِحَقِّنَا، فَسَأَلْتُ اللَّهَ أَنْ يُحْسِنَ لَنَا الصَّنِيعَ وَ أَنْ يُثِيبَكُمْ عَلَى ذَلِكَ أَعْظَمَ الْأَجْرِ وَ قَدْ شَخَصْتُ إِلَيْكُمْ مِنْ مَكَّةَ يَوْمَ الثَّلَاثَاءِ، لِثَمَانٍ مَضَيْنَ مِنْ ذِي الْحِجَّةِ، يَوْمَ التَّرْوِيَةِ، فَإِذَا قَدِمَ عَلَيْكُمْ رَسُولِي فَانْكَمِشُوا فِي أَمْرِكُمْ وَ جِدُّوا، فَإِنِّي قَادِمٌ عَلَيْكُمْ فِي‏أَيَّامِي هَذِهِ، وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ وَ بَرَكَاتُهُ.

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Husejna ibn Alija za svoju braću, vjernike muslimane. Selamun alejkum. Zahvaljujem Allahu, nema drugog božanstva osim Njega. Stiglo mi je pismo Muslima ibn Akila u kojem me obavijestio o ispravnosti vašeg mišljenja i vašoj saglasnosti da nam pomognete u traženju našeg prava pa molim Allaha da nam podari najljepše i da vas nagradi za to najvećom nagradom. Krenuo sam prema vama iz Mekke u utorak, osmog zul-hidždžde, to jeste na dan tervije, pa kada vam dođe moj izaslanik, požurite i potrudite se. Doista vam dolazim ovih dana. Neka vam je selam, Božija milost i blagoslovi.“Ovo pismo je poslao po Kajsu ibn Mushiru es-Sejdaviju.

Mjere koje su poduzele emevije

Vijesti o tome kako se imam Husejn kreće prema Kufi se proširila pa su se emevije uznemirile, osjećajući strah i neugodnost. Putnici su prenijeli vijesti o velikom borcu. Vijest je stigla do Ubejdullajha ibn Zijada i on je smislio plan da spriječi imama Husejna da dođe u Kufu pa je spremio svoje ljude i vojnike i poslao komandanta svojih sigurnosnih snaga, Husejna ibn Numejra et-Temima, da izvrši ovu dužnost. Husejn ibn Numejr je odredio strateški položaj preko kojeg je mogao kontrolisati put kojim je Imam trebao proći pa se spustio u Kadisije i odredio je kao mjesto komande svojih snaga.

Hapšenje Kajsa ibn Muhsira

Kajs ibn Mushir es-Sejadavi je s Imamovim pismom krenuo prema Kufi. Kada je stigao u Kadisijje, Husejn ibn Numejr ga je uhapsio i poslao ga Ubejdullahu ibn Zijadu. Ubejdullah mu je rekao: „Popni se na minber i vrijeđaj lažljivca Husejna ibn Alija.“ Kajs se popeo na minber. Zahvalio je Allahu, veličao Ga, a potom rekao: „Ljudi, uistinu je Husejn ibn Ali najbolji čovjek među ljudima, sin kćerke Allahovog Poslanika, a ja sam njegov izaslanik vama. Odvojio sam se od njega u području el-Hadžir,pa požurite prema njemu i podržite ga...“ Zatim je prokleo Ubejdullaha ibn Zijada i njegovog oca i proučio salavat i selam na imama Alija. Ibn Zijad je naredio da ga spuste s minbera, odvedu na krov palače i bace. Tako je Kajs postao šehid.

Preneseno je da je pao na zemlju vezanih ruku. Kosti su mu bile polomljene, ali još je bio živ pa je došao neki čovjek po imenu Abdulmelik ibn Umejr el-Lahmi pa ga zaklao. Kad su mu prigovorili zbog toga, odgovorio je: „Ja sam htio da mu olakšam.“

Sa Zuhejrom ibn el-Kajnom

Karavan imama Husejna je stigao do svratišta Zerrud gdje su se zadržali neko vrijeme. U blizini tog svratišta je bio zastao i Zuhejr ibn el-Kajn el-Bedželi sa svojim saputnicima, a on bio je naklonjen Osmanu. Te godine je obavio hadždž i bio je na povratku prema Kufi. Pošto on i njegovi saputnici nisu htjeli da se približe karavanu imama Husejna, da ne bi bili pozvani da im se pridruže i pomognu, pokušali su držati određeno rastojanje i ne odmarati se na istom mjestu. Jedan od njih je prenio da su bili primorani da zastanu upravo u ovom svratištu. Imam je poslao nekog od svojih ashaba da ga pozove i došao je upravo kad su Zuhejr i njegovi saputnici ručali. Izaslanik imama Husejna je prenio poruku pa su se oni uznemirili i ostavili hranu koju su imali u rukama, a izgledali su kao da im je na glavu sletjela ptica. Zuhejrova supruga mu je rekla: „Poslanikov sin je poslao nekog po tebe, a ti ne ideš. Subhanallah! Zašto ne odeš da vidiš šta hoće?“ Zuhejr je onda otišao kod njega i brzo se vratio sretan, nasmijanog lica. Naredio je da se njegov šator i prtljag sakupe te ih je odnio do blizine šatora imama Husejna. Ženi je rekao: „Ti si slobodna, idi svojim roditeljima, jer ne želim da zbog mene tebi dođe ništa osim dobra.“ Onda je rekao svojim prijateljima: „Ko god želi, može krenuti sa mnom, a inače, ovo je naše posljednje viđenje. Ispričat ću vam i jedan događaj: Mi smo ratovali na obali Kaspijskog mora i Svevišnji Allah nam se smilovao darujući nam pobjedu i ogromnu količinu ratnog plijena. Selman Farisi nas je pitao jesmo li sretni zbog pobjede kojom nas je Svevišnji Allah počastio i plijenom kojeg smo zadobili i rekli smo da jesmo. On nam je na to uzvratio: ‘Kada doživite da sretnete poglavara mladića iz Muhammedove porodice, trebate se više radovati borbi uz njega od ovog plijena što ste ga danas zadobili i prepuštam vas Bogu uz njega.‘“ Poslije je preneseno: „Potom je, tako mi Allaha, bio među ljudima uz Husejna sve dok nije bio ubijen. Neka mu se Allah smiluje.“

Imamu Husejnu pristižu vijesti o pogoršanju stanja

Kufa se uznemirila i poljuljala, pojavili su se znaci opasnog pogoršanja stanja, a ravnoteža snaga se počela remetiti u korist emevijske vlasti. Slabost je počela gmizati i raspad se širio u krugovima opozicije. Nasilje uhoda i mito su počeli djelovati. Front opozicije se raspao i odustali su od prisege oni koji su je bili dali imamu Husejnu. Ubijeni su Muslim ibn Akil, Hani ibn Urve i Kajs ibn Mushir es-Sejdavi, a zatvoren je Muhtar ibn Ubejd es-Sekefi. Stanje u Kufi je bilo potpuno prevrnuto.

Imam Husejn je nastavio svoj put i, kako nije imao nove vijesti o razvoju situacije, poslao je Abdullaha ibn Jaktura prema Muslimu ibn Akilu kako bi se informisao. Međutim, na putu u mjestu zvanom Sealebije je dobio vijest o pogoršanju stanja i ubistvu Muslima ibn Akila. I drugi Imamov izaslanik prema Muslimu je bio pao u ruke vojniku Ibn Numejru pa ga je odveo Ibn Zijadu u Kufu. I on je, kao i prethodni izaslanik, bio primjer za čvrstinu, smjelost i vjernost.

Vijest o hapšenju izaslanika i njegovoj pogibiji je stigla imamu Husejnu u mjestu zvanom Zubale. Tako su vijesti o pogoršanju stanja jedna za drugom pristizale, ukazali su mu se svi znaci opasnog odustajanja i osjetio je iznevjeru i kršenje zavjeta pa je stao među svoje ashabe i porodicu, da ih obavijesti o novim dešavanjima i iznese pred njih stvarnost kako bi bili svjesni svog stanja, pa im rekao:

(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ‏) أَمَّا بَعْدُ، فَإِنَّهُ قَدْ أَتَانَا خَبَرٌ فَظِيعٌ‏: قَتْلُ مُسْلِمِ بْنِ عَقِيلٍ وَ هَانِئِ بْنِ عُرْوَةَ وَ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ يَقْطُرَ وَ قَدْ خَذَلَنَا شِيعَتُنَا، فَمَنْ أَحَبَّ مِنْكُمُ الِانْصِرَافَ فَلْيَنْصَرِفْ غَيْرَ حَرِجٍ، لَيْسَ عَلَيْهِ ذِمَامٌ.

„U ime Allaha Milostivog, Samilosnog. Stigla mi je bolna vijest o šehadetu Muslima, Hanija i Abdullaha ibn Jaktura. Naši sljedbenici u Kufi su odustali od pomaganja. Ko god želi da se vrati, može to učiniti i s naše strane nikakav zavjet mu se neće stavljati na teret.“

Ljudi su se razišli od njega i otišli desno i lijevo. On je ostao među svojim ashabima koji su pošli s njim iz Medine i malim brojem onih koji su im se na putu priključili. Učinio je to jer je znao da su ga mnogi beduini slijedili samo zato što su mislili da će on doći u grad u kojem su stanovnici već čvrsti u pokornosti njemu i nije želio da oni idu s njim, a da ne znaju s čime će se susresti.

Pred zoru je imam Husejn naredio svojim ashabima da ponesu više vode pa su krenuli.