Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Vrijeme imama Husejna

Muavijina vlast i njena uloga u poružnjavanju islama

Muavija i pokvarena družina iz Beni Umejje preuzeli su vlast i time dovršili zastranjenosti započete u Sakifi, jer je Muavija hilafet pretvorio u tiransko, samovoljno kraljevstvo jasnim izražavanjem svog neprijateljstva prema islamskom ummetu i priznanjem da ummet nije zadovoljan s njim kao vladarom ovim riječima: „Tako mi Allaha, nisam njime (hilafet) ovlašten simpatijom koju sam imao od vas niti vašom radošću mojoj vladavini, već sam vas savladao svojom sabljom.“

Međutim, Muavija i struja koju je on predvodio susreli su se s nesavladivom preprekom, a to je imam Alijevo ispravno primjenjivanje propisa islamskog šerijata. Pored toga, imam Ali nije napustio ummet sve dok nije usadio islamsko vjerovanje u njihove duše pa su ga zavoljeli, naročito stanovnici Iraka. U svemu tome, on se brinuo za poslanicu i dobrobit islamskog ummeta, odbacujući tvrdnje poglavara Sekife kada je Ebu Bekr izrazio svoju slabost i ispričao se zbog mnogih svojih greški ovim riječima: „Ja sam doista postavljen kao vladar nad vama, a nisam bio najbolji među vama.“Iz ove isprike se razumije da Ebu Bekr nije mogao u potpunosti primjenjivati islamski šerijat. S druge strane, imam Ali je pokazao živi uzor za svjesno i bezgrješno sposobno vođstvo nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa je islamski ummet očekivao vođu poput Alija ibn ebi Taliba.

Međutim, Muavija je počeo kuditi ove islamske vrijednosti i boriti se protiv snaga privrženih Ehli bejtu, uništavajući sve što je imam Ali bio izgradio u islamskom ummetu, kako bi ummet izgubio svoju volju i kako bi umrla njegova savjest, čime bi postao nemoćan suprotstaviti se prohtjevima vladara koji su bili u suprotnosti s čistom vjerom. Muavija je od prvog koraka jasno naglasio da je njegov glavni cilj preuzimanje vlasti, čak i ako zbog toga bude prolivena muslimanska krv koja je sveta, poznatom njegovom izjavom: „Tako mi Allaha, nisam se borio protiv vas da biste klanjali, postili, obavljali hadždž ili izdvajali zekat, već sam se protiv vas borio samo da bih vladao nad vama.“

Muavijin način borbe protiv islama

Potrebno je ukratko prostudirati šejtanske planove koje je Muavija sprovodio i velike prateće događaje koji su se dešavali, jer su oni bili najvažniji uzroci ustanka imama Husejna.

Imam Husejn je vidio koliko nisko je palo stanje muslimana u vjerovanju, moralu, društvu, ekonomiji i politici. Ovaj pad je bio posljedica politike koja je udaljila ummet s puta izvornog islama kroz Muavijina ponašanja koja su dostigla vrhunac kad je silom nametnuo Jezida kao halifu nad muslimanima. Imam Husejn je nakon Muavijine smrti brzo pristupio pokretanju velikog ustanka koji je doveo do buđenja i jačanja volje ummeta.

Ukazat ćemo na neke osnove emevijske, džahilijetske politike koju je Muavija pokušao provoditi.

1. Ekonomska politika. Muavija nije imao nikakvu ekonomsku politiku za imovinsko pitanje u uobičajenom značenju te riječi, već je njegovo postupanje u prikupljanju imovine i potrošnje bilo ovisno o njegovim željama i prohtjevima, pa je darivao veliko bogatstvo onima koji su ga podržavali, a uskraćivao svojim protivnicima njihove plaće, uzimao im imovinu i nametao bespravne poreze. U njegovo vrijeme kod većine muslimana se povećalo siromaštvo i oskudica, a bogatstvo se gomilalo kod jedne manje skupine koja je donosila sud o sudbini muslimana i njihovih stvari. Ovo su neke glavne crte u Muavijinoj ekonomskoj politici:

a.Ekonomska oskudica. Muavija je proširio ekonomsku oskudicu u područjima koja su obuhvatala opozicijsku stranu:

-Medina. Muavija nije udjeljivao stanovnicima Medine ništa od imetka jer su među njima bile mnoge ličnosti koje su bile protivnici emevijske porodice i sami imali želju za vlašću. Historičari su zabilježili da ih je Muavija prisilio da prodaju svoja imanja pa ih je on kupovao po najnižim cijenama. Potom je slao svoje povjerenike na ta imanja da prikupe njihovu prihode što su vlasnici odbili dati, a onda su se obratili namjesniku u Medini, Osmanu ibn Muhammedu, i rekli mu: „Zaista ova imovina pripada nama i Muavija nas je zapostavio u prihodima. Ni dirhema nam nije nam davao sve dok nas vrijeme nije izmučilo i zahvatila nas glad, i tada je kupio naša imanja po cijeni od jedan posto od njihove stvarne vrijednosti.“ Namjesnik Medine im je uzvratio najokrutnijim i najgorčim riječima.Muavija je na području Hidžaza ponekad postavljao Mervana ibn Hakema a ponekad Seida ibn Asa – smjenjivao je prvog, a postavljao drugog. Njih dvojica su zajedno ulagali sav svoj trud u preziranje, ponižavanje i izgladnjivanje stanovnika Medine.

-Irak. Muavija je stanovnicima Iraka, kao glavnog centra opozicije, nametnuo ekonomske sankcije. Njegov namjesnik, Mugajre ibn Šu'be, sprječavao je darove i opskrbu od Kufljana. I emevijski vladari nakon Muavije nastavili su ići istim putem u uskraćivanju sredstava stanovnicima Iraka i stvaranju oskudice,smatrajući ih glavnim težištem u svjesnoj liniji koja je stala uz Zapovjednika vjernih, imama Alija.

b.Upotreba imetka za učvršćivanje svoje vlasti. Muavija je upotrebljavao državnu imovinu za učvršćivanje svoje vlasti i dominacije. On je imetak smatrao oružjem koje će mu omogućiti vlast nad ummetom. Jedan od sastavnih dijelova emevijske politike je bila upotreba imetka kao oružja za zastrašivanje i sredstva za primamljivanje, pa ga je uskraćivao jednoj skupini naroda, a drugoj je davao višestruko kao cijenu za savjest i jamac za šutnju.Muavija je sve prihode Egipta poklonio Amru ibn Asu dok je živ, i to zbog njegove saradnje u suprotstavljanju Zapovjedniku vjernih, imamu Aliju.

2. Kupovina savjesti. Muavija je u svojoj ekonomskoj politici otvorio novu stavku: kupovina savjesti. To je naglasio krajnje nisko ovim riječima: „Tako mi Allaha, imetkom ću pokušati pridobiti Alijeve povjerenike. Podijelit ću među njima imetak da pobijedi moj dunjaluk nad njegovim ahiretom.“

Preneseno je da je došla kod njega skupina poglavara Arapa pa je svakome od njih darovao po stotinu hiljada dirhema, a Hattatu, amidži pjesnika Ferezdeka, dao je sedamdeset hiljada. Kada je Hattat saznao za to, srdit se vratio Muaviji. Muavija mu je bez i najmanjeg stida rekao: „Doista sam ja kupio od ostalih njihovu vjeru, a tebi sam prepustio tvoju vjeru.“ Hattat mu je rekao: „Kupi i od mene moju vjeru“ i Muavija je naredio da mu se da ostatak od stotinu hiljada.

3. Dažbina nevruz. Muavija je bez ikakvog šerijatskog osnova obavezao dadžbinu nevruza muslimanima kako bi mogao pokriti svoje troškove. Pretjerao je u opterećavanju i tlačenju ljudi otplatama i, kako su historičari zabilježili, prikupio deset miliona dirhema. Taj porez je poznat muslimanima jer su ga vladari poslije njega uzeli kao sunnet i nastavili prisiljavati narod na plaćanje.

4. Politika zavađanja. Muavija je sagradio svoju politiku na osnovu razdora među muslimanima, jer je vjerovao da vlast neće biti stabilna ako ne proširi neprijateljstvo među sinovima islamskog ummeta. „Muavija je koristio svoju varku, koju je ponavljao i dobro usavršio te postao veoma vješt u njoj, protiv svojih protivnika, i muslimana i nemuslimana, a osnova varke je bio uporan rad na izazivanju razdora među protivnicima i međusobno obeshrabrivanje ubacivanjem sumničenja i izazivanjem mržnje među njima, premda su neki od njih čak bili iz njegove porodice i rodbine nije mogao podnijeti da vidi dva ugledna čovjeka da su složna, a prirodno rivalstvo među uglednicima mu je bilo pomoć u zavađanju.“

a.Tlačenja nearapa. Muavija je otišao predaleko u tlačenju i preziranju nearapa i imao je namjeru u potpunosti ih uništiti. Historičari bilježe da je pozvao Ehnefa ibn Kajsa i Semure ibn Džundeba i rekao im: „Doista, vidim da se broj ovih crvenih uvećao. Mislim da su se nametnuli našim prethodnicima i kao da gledam kako skaču na Arape i vlast. Zato sam donio odluku da pobijem jedan dio njih, a dio ostavim za robove i radnike za pravljenje puteva.“

b.Plemenska pristrasnost. Muavija je oživio plemensku pristrasnost i u arapskoj poeziji i pjesništvu gdje su se ispoljavali najstravičniji oblici sukoba koje je emevijska vlast izmišljala kako bi odvratila narod od miješanja u politička pitanja. Historičari su zabilježili da se Muavija bacio na buđenje minulih mržnji između Ausa i Hazredža nastojeći time umanjiti njihovu važnost i spustiti njihov položaj pred islamskim i arapskim svijetom, kao što je stao i uz stanovnike Jemena protiv plemena Mudera i podigao bunu među njima da ne bi došli do jedinstva koje bi naškodilo interesu njegove vlasti.

5. Politika ugnjetavanja i sile. Muavija je upravljao ummetom preko ugnjetavanja, gušenja i omalovažavao je njegovu sudbinu i čast. Nakon primirja s imamom Hasanom jasno je naglasio da je on ratovao protiv muslimana i prolijevao njihovu krv kako bi mogao vladati nad njima i dao izjavu u kojoj je pokazao svu svoju osorost i uobraženost: „Mi smo vrijeme. Koga mi dignemo – uzdići će se, a koga mi spustimo – past će.“Njegovi namjesnici i ovlašeni radili su po ovom izdajničkom planu pa se Utbe ibn ebi Sufijan obratio Egipćanima ovim riječima: „Tako mi Allaha, rascijepit ćemo bičeve na vašim leđima.“ U govoru Halida el-Kasrija stanovnicima Mekke stoji: „Doista, tako mi Allaha, neće mi biti doveden niko ko je vrijeđao svog imama (Muaviju), a da ga nećemo razapeti u časnom haremu.“

6. Razvrat, raskalašenost i omalovažavanje vjerskih vrijednosti. Muavija je bio poznat po razuzdanosti i bestidnosti. Ibn Ebil Hadid je pisao: „Muavija je u vrijeme Osmana bio jako razvratan i obilježen svim vrstama ružnih djela, dok se u vrijeme Omera malo prikrivao iz straha od njega. Međutim, i tada je oblačio svilu i brokat, pio u posudama od zlata i srebra, jahao na konjima čija su sedla bila ukrašena zlatom, na pokrivačima od brokata i šarenog platna... i preneseno je u knjigama sire da je on u vrijeme Osmana pio vino u Šamu.“Od Abdulaha ibn Burejda se prenosi: „Ja i moj otac smo ušli kod Muavije pa nas je pozvao da sjednemo. Potom nam je donesena hrana i jeli smo, a zatim je doneseno i vino. Muavija je popio, a zatim je ponudio i mom ocu. Otac je rekao: ,Nisam popio otkad je Allahov Poslanik zabranio.‘“

Brojne su predaje koje govore o Muavijinom uzimanju kamate. Jedna od tih predaja govori da je Muavija prodao pojilo od zlata ili metalnih listića za više od njene težine pa mu je Ebu Derda rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.a., da je zabranio ovo osim ako razmjena bude jednake težine“, na što je Muavija odgovorio: „Ja u tome ne vidim problem.“ Ebu Derda se onda izjasnio: „Ko će mi opravdati Muaviju? Ja ga obavijestim o Allahovom Poslaniku, a on mi priča o svom mišljenju. Neću boraviti na zemlji na kojoj se ti nalaziš“ i otišao u Medinu kod Omera ibn Hattaba kome je ispričao ovo pa je Omer napisao Muaviji: „Nemoj za stvar koju prodaješ uzimati ništa osim stvar sličnu ili jednaku po težini.“

Jedan od primjera Muavijinog preziranja islamskih vrijednosti jeste i njegovo pripisivanje Zijada ibn Ubejda er-Rumija i pripajanje njega u svoj rod bez ikakve šerijatske osnove, oslanjajući se samo na svjedočenje Ebu Merjem, prodavača vina, a to je nešto čime se ne može utvrditi srodstvo po šerijatu i time se suprotstavio govoru Allahovog Poslanika:

الْوَلَدُ لِلْفِرَاشِ‏ وَ لِلْعَاهِرِ الْحَجَر.

„Dijete pripada vlasniku postelje, a bludniku kamen.“

7. Zloba prema Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj porodici. Muavija je gajio mržnju prema Allahovom Poslaniku pa je u vrijeme njegovog hilafeta prošlo četrdeset džuma namaza u kojima on nije proučio salavat na Poslanika. Neke njegove pristalice su ga pitali zašto tako postupa pa im je rekao: „Spomenuo bih ga ja kad neki ljudi ne bi odmah dignuli nos.“Kad je ipak čuo mujezina kako uči „Ešhedu en la illahe illallah, ešhedu enne Muhammeden resulullah“, planuo je: „Kako li ti je dobar otac, o Abdullahov sine, doista si imao visoke ambicije! Nisi se zadovoljio ničim do li da staviš svoje ime pored imena Gospodara svih svjetova!“

Muavija je upotrijebio sve organe svoje vlasti da spusti vrijednosti Ehli bejta, koji su bili Poslanikova povjerena ostavština, i čak je koristio najopasnija sredstva u borbi protiv njih i udaljavanju od stvarnosti islamskog života: njegovi govornici su okretali srca ljudi od Ehli bejta, a.s., koristio jeEbu Hurejrea ed-Dusija, Samura ibn Džundeba, Amra ibn Asa i Mugajrea ibn Šu'bea, koji su izmislili stotine hadisa Allahovog Poslanika, a upotrijebio je i sve obrazovne centre i mektebe da napoji mlađe naraštaje mržnjom prema Ehli bejtu i stvori generacije njihovih neprijatelja.

U svom neprijateljstvu prema Zapovjedniku vjernih otišao je predaleko proglašavajući obaveznim njegovo vrijeđanje i proklinjanje na svim javnim i privatnim skupovima i naređujući svojim namjesnicima i povjerenicima širenje njegovog vrijeđanja među ljudima. Tako se proširilo vrijeđanje imama Alija u svim dijelovima islamskog svijeta. Muavija je išao dotle da je u govoru kojeg je držao stanovnicima Šama rekao čak i ovo: „O, ljudi, doista mi je Allahov Poslanik rekao: ,Ti ćeš preuzeti hilafet poslije mene pa odaberi sveto mjesto za to (mislio je na Šam), jer doista u toj zemlji su veliki pobožnjaci‘, a ja sam odabrao vas, pa proklinjite Ebu Turaba (imama Alija).“

8. Nasilje nad sljedbenicima Ehli bejta. U vrijeme Muavije sljedbenici Ehli bejta su zvanično bili izloženi tlačenju i nasilju i protiv njih se postupalo s najžešćim vrstama gušenja i zlostavljanja. Imam Muhammed el-Bakir, a.s., je opisao emevijski teror ovim riječima:

فَقُتِلَتْ شِيعَتُنَا بِكُلِّ بَلْدَةٍ وَ قُطِّعَتِ الْأَيْدِي وَ الْأَرْجُلُ عَلَى الظِّنَّةِ وَ كَانَ مَنْ ذُكِرَ بِحُبِّنَا وَ الِانْقِطَاعِ‏ إِلَيْنَا سُجِنَ أَوْ نُهِبَ مَالُهُ أَوْ هُدِمَتْ دَارُهُ.

„Naši sljedbenici su ubijani na svakom mjestu, ruke i noge su im odsijecane samo na osnovu sumnje i ko god se spomenuo po ljubavi prema nama i posvećenosti nama bio bi zatvoren, njegova imovina opljačkana i kuća porušena.“

Muavija se svim silama trudio da uništi misaone i svjesne snage sljedbenika Ehli bejta i u grupama ih je vodio prema gubilištima. Neki od ubijenih su bili Hudžr ibn Adij, Rušejd el-Hadžeri, Amr ibn Humuk el-Huzai, Evfa ibn Hisn...

Nije se zadovoljio samo kažnjavanjem šijskih muškaraca, već je i ženama činio nasilje i nepravdu, pa je proširio strah i paniku u mnogim od njih poput Zerke bint Adi, Sude bint Amar i Ummu-l-Hajre el-Barikije.

Naredio je svim svojim namjesnicima da ruše šijske kuće, izbrišu njihova imena iz deftera i spriječe im darove i opskrbu. Također je svojim namjesnicima naredio da ne prihvate njihova svjedočenja u sudu i slično, kako bi ih što više prezirao i ponizio.

9. Nametanje Jezidove prisege. Sve Muavijine zastranjenosti i zločini ne mogu se opisati u ovim kratkim ukazivanjima nego zbog njihovog mnoštva i svestranosti zahtijevaju posebnu knjigu. Mi smo najprije imali namjeru ovim kratkim crtama pripremiti uvod kako bi spomenuli njegov najveći zločin koji je doveo do toga da imam Husejn, a.s., objavi svoj ustanak, a taj zločin se očitovao u nametanju njegovog sina Jezida razvratnika kao prijestolonasljednika.

Naime, hilafet je imao islamski izgled u vijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana, koji su vladali pod sloganom „namjesništva Poslanika“. Kada je Muavija počeo preuzimati uzde vlasti, uprkos njegovom varanju i obmanjivanju s kojim smo ukratko upoznati, nije se smio suprotstaviti Poslaniku i njegovom poslanstvu javno i neposredno, jer je iskorištavao islamske simbole za učvršćivanje svoje vlasti i za ostvarivanje veće dominacije nad sinovima islamskog ummeta. Tako je Muavija i opisan kao velik, lukav i oštrouman jer je znao svoje laži odijevati islamskom odjećom. Međutim, njegovo nametanje ummetu Jezida, razvratnika koji je javno činio razvrat, bilo je otvoreno gaženje islamskih vrijednosti i jasno cijepanje muslimanskih prihvaćenih pravila jer su svi muslimani znali da islamski hilafet nije carska vlast ili kraljevstvo kako bi se mogao prenijeti u nasljedstvo i da ne zaslužuje ovaj položaj niko osim znalac Božije Knjige i Poslanikovog sunneta, koji postupa po njima i u stanju je da ostvari ciljeve islamske poslanice i primjenjuje njene propise.

Nametanje prisege Jezidu bio je veliki zločin s opasnim političkim i društvenim dimenzijama koje su mogle dovesti do uništenja islama i njegovog brisanja s lica zemlje da nije bilo ustanka imama Husejna, unuka velikog Poslanika, čuvara vjere svog djeda.

Da bismo se upoznali s veličinom ovog zločina potrebno je prvo znati ko je bio Jezid, a zatim i šta je to bilo uzrok koji ga je učinio nedostojnim hilafeta te zašto se nametanje prisege njemu smatra otvorenim napadom na islam, otpadništvom i povratkom u džahilijet protiv kojeg se islam borio?

Ko je bio Jezid ibn Muavija?

Prije nego što počnemo govoriti o Jezidovom preuzimanju vlasti i stavu imama Husejna o tome, potrebno je vidjeti ko je zapravo bio Jezid s gledišta islama i muslimana i kakav je stav islama o emevijskoj porodici općenito.

Niko od istraživača i historičara ne sumnja u to da su emevije od praskozorja islama do posljedne etape njihove vladavine bili najzagriženiji neprijatelji i najteži protivnici islamu. Oni nisu ušli u islam sve dok nisu upotrijebili sve svoje mogućnosti u borbi protiv islama i bili poraženi, te su tada primorani ušli u vjeru, ali su počeli smišljati planove s ciljem kuđenja islamskih znamenitosti i vraćanja simbola džahilijeta u svim vidovima, na novi nalin i pod velom islama. Kad bi čuo poziv s imenom Poslanika Muhammeda ibn Abdullaha ili odjekivanje ovog časnog imena s vrhova munara svakog dana, Muavija bi se tresao uzrujan i uznemiren. Isto je bilo i s ostalim vladarima iz ove kuće, koji su vladali u ime islama, a radili na njegovom rušenju, predstavljali ga naopakim, kudili njegove propise, zakone i simbole. A Jezid ibn Muavija, protiv kojeg je imam Husejn zauzeo taj vječni stav, kako ga historičari i znanstvenici hadisa opisuju bio je pretjerano raskalašen i udubljen u pokvarenosti i razvrat do beskraja.

Jezidovo rođenje, odrastanje i osobine

Jezid je se rodio 25. ili 26. godine po hidžri.Majka mu je bila Mejsun bint Bedždel el-Kelbije. Historičari su zabilježili da je Mejsun bint Bedždel el-Kelbije omogućila slugi svog oca da joj priđe pa je zanijela Jezida. Na ovu činjenicu ukazuje Kelbi ovim stihovima: „Pa ako se vrijeme okrenulo protiv nas napadima Turaka i naprasnom smrću, to je zato što je nečisto rođeno dijete i rob Kelb ubilo na zemlji Taff potomke Poslanika“ (pod „nečisto rođeno dijete“ misli na Ibn Zijada, a pod „rob Kelba“ misli na Jezida ibn Muaviju jer mu je otac, Bedždel el-Kelbi, bio rob).

U vezi s njegovim tjelesnim opisom Ibn Kesir u knjizi El-Bidajetu ve-n-nihaje rekao je da je bio krupan, debeo, bujne kose i kozičav.

Što se tiče Jezidovih osobina, on je naslijedio iznevjeru, dvoličnost, lakomislenost i raskalašenost od svojih predaka. Čak su historičari rekli: Jezid je bio okrutan i nevjeran poput svog oca (naravno, ako je on Muavijin). Međutim, nije bio lukav kao on, nedostajalo mu je sposobnosti za umotavanje svojih okrutnih postupaka u veo nježne, diplomatske snalažljivosti, a u njegovu raspuštenu prirodu i niski moral nikakva samilost ili pravednost nije mogla prodrijeti. Ubijao je i mučio radi užitka i slasti koje je osjećao u tome. Gledajući bolove drugih, on je bio jama za najgrozniji nemoral, a njegova družina oba pola su najbolji svjedoci za to jer su svi bili otpad društva.

Jezid je odrastao u pustinji kod svojih daidži u plemenu Beni Kilaba, koji su prije prihvatanja islama bili kršćani. Jezid je bio potpuno slobodan s njihovom razuzdanom omladinom pa je mnogo poprimio od njihovih ponašanja, pio je vino s njima i igrao se sa psima.

Jezidova strast za lovom

Jedna od izrazitih Jezidovih osobina je bila njegova strast za lovom, u kome je provodio većinu svog vremena. Historičari su zabilježili da je Jezid ibn Muavija bio privržen lovu i zaljubljen u njega. Odijevao je lovačke pse zlatnim ogrlicama i pokrivačima protkanim zlatom i za svakog psa je odredio po jednog roba da ga služi.

Jezidova strastvena ljubav prema majmunima

Jezid je po mišljenju svih historičara bio privržen majmunima. Imao je majmuna kojem je nadjenuo ime Ebu Kajs i stavljao ga je ispred sebe i pojio ostatkom svog vina govoreći: „Ovo je starac iz Beni Israila, koji je bio počinio neki grijeh, pa je izobličen.“ Stavljao bi ga sa sobom na divlju mazgu i odlazili bi s konjima u trkalište da se nadmeću. Jedan dan ga je stavio i pobijedio u utrci pa se obradovao i počeo recitovati: „Čvrsto drži, Ebu Kajse, ostatak uzdi jer ako padneš, nema jamca za to; pa ti si prestigao sve konje ove skupine, a konj zapovjednika vjernih je divlja mazga.“

Jednom ga je tako poslao u trkalište pa ga je vjetar zbacio i on je uginuo. Jezid se jako rastužio i naredio da ga stave u ćefine i ukopaju ga, a stanovnicima Šama je naredio da mu izraze saučešće zbog njegove velike nedaće. Recitovao je žalopojku za majmunom: „Koliko li nam je došlo plemenitih i naroda od ugleda kako bi izrazili žaljenje za Ebu Kajsom, poglavarom plemena najodlučnijem i najboljem u dostizanju plemenitosti na sedlu i u poglavarstvu. Nek Allah ne udalji kabur u kojem ti boraviš, u njemu je ljepota i lihjetu tejs.“

Proširila se među ljudima priča o njegovoj privrženosti i zaljubljenosti u majmune i čak su mu davali i nadimke po njima. Neki čovjek iz plemena Tenuh je recitovao o njemu rugalice: „Jezid, prijatelj majmuna, zamoren od susjedstva s nama pa poželio da ide u zemlju majmuna. Pa teško onome koji je postao nad nama halifa čiji najbliži ashabi su majmuni.“

Odavanje vinu

Očita pojava u Jezidovim osobinama bilo je njegovo pretjerano odavanje vinu. Niko ga nije vidio, a da nije bio ili pripit ili pijan do besvijesti. Jedan od njegovih stihova o vinu je i ovaj: „Govorim prijateljima čiju razjedinjenost je vino sjedinilo, a onaj koji poziva ostatak ljubavi pjevuši: uzimajte udio od blagodati i užitka jer svaki, i ako i dugo traje, nestat će.“

Historičari prenose od Abdullaha ibn Hanzele, koji se bunio protiv Jezida nakon što je bio u društvu izaslanstva stanovnika Medine u Šamu, nakon šehadeta imama Husejna, njegov opis Jezida: „O, ljudi, bojte se Boga! Tako mi Boga, mi nismo bili ustali protiv Jezida dok se nismo uplašili da će nam s neba sipati kamenje. On je čovjek koji dijeli postelju sa ženama koje imaju djecu, kćerkama i sestrama. Pije vino i ne obavlja namaz... Tako mi Allaha, i ako ne bude uz mene niko, ja ću u ime Allaha pretrpjeti lijepo iskušenje.“Članovi izaslanstva su govorili: „Dolazimo od čovjeka koji nema vjere, pije vino, svira tambure i igra se sa psima.“Prenesene su o Jezidu i riječi od Munzira ibn Zubejra: „Tako mi Allaha, on pije vino i tako mi Allaha, on se opija do te mjere da ostavlja namaz.“Ebu Amr ibn Hafs ga je opisao ovako: „Tako mi Allaha, vidio sam Jezida ibn Muaviju da napušta namaz u pijanom stanju...“i vidi se nevjerstvo u njegovom opisivanju vina u sljedećim stihovima: „Sunašce vinograda, čije zviježđe je dubina vrča, mjesto njegovog izlaska krčmar, a mjesto zalaska moja usta. Kada bude točen iz njegovog vrča u pehar, na peharu će se ogledati skupina ljudi između Hatimai Zem Zema. Pa ako je postao haram nekada po Ahmedovoj vjeri, a ti ga uzmi po vjeri Mesiha, sina Merjemina.“

Mes'udi je pisao o njemu: Jezid je bio odan svirci, držao je ptice grabljivice, pse, majmune, tigrove, organizovao zajedičke pijanke. Jedan dan je sjeo u vino. Na desnoj strani mu je bio Ibn Zijad, a to je bilo nakon ubistva imama Husejna, pa se okrenuo krčmaru i rekao mu: „Dajte mi vino koje će mi kosti zasititi, potom pehar napuni i isti Ibn Zijadu podaj mom povjereniku i čuvaru tajni, pomagaču mome u ostvarivanju pobjede.“ Zatim je naredio pjevačima pa su zapjevali i vladao je među Jezidovim pristalicama i namjesnicima razvrat koji je i on sam imao naviku činiti. U njegovo vrijeme u Mekki i Medini se pojavila svirka i koristila su se sredstva zabave, ljudi su javno počeli piti vino.“Na drugom mjestu se naglašava da su Jezida nazivali pijanicom koja se odaje vinu.

Jezid je imao grupu razvratnih drugova u vinu s kojima je provodio svoje crvene noći u vinu i muzici. „Najviše mjesto među njegovim drugovima u vinu zauzimao je Ahtel, kršćanski pjesnik, te su njih dvojica pili i slušali muziku. Kada je putovao, njega je vodio sa sobom. Kada je Jezid umro i hilafet došao u ruke Abdulmeliku ibn Mervanu, on ga je približio sebi pa je ulazio kod njega bez traženja dozvole nosio je svileni ogrtač, na vratu je imao zlatni lanac, a vino je kapalo s njegove brade.“

Ovaj kratki studij bestidnog Jezidovog života u vrijeme njegovog oca dovoljan je da shvatimo razloge odbijanja svih ashaba i tabiina da daju prisegu za Jezidov hilafet.

Doista su se Jezidove namjere i zastranjenosti jasno očitovale tokom kratkog perioda njegove vlasti. On se nije obazirao ni na to što ispoljava svoje nevjerstvo i mržnju koju je gajio u sebi prema Allahovom Poslaniku, nakon što je uprljao svoje ruke ubistvom Poslanikovog unuka i njegovog mirisnog cvijeta, Ebu Abdullaha el-Husejna, te se silom popeo na vrat muslimanima pod imenom velikog poslanika.

Jezidovo nevjerstvo i mržnja prema Poslaniku

Jezidova duša je bila ispunjena mržnjom i zlobom prema Poslaniku, jer ga je na dan Bedra ostavio bez porodice. Kada je masakrirao časno Poslanikovo potomstvo, sretan i radostan je sjeo na prijestolje jer je uzeo svoju odmazdu od Poslanika, s.a.v.a., i zaželio je prisustvo svojih velikana, kako bi mogli vidjeti kako se on za njih osvetio, te počeo pjevati stihove Abdullaha ibn Zibiara: „Kamo sreće da su sada ovdje moji velikani koji su pobijeni u Bici na Bedru da vide kako se diže vapaj ljudi iz plemena Hazredž zbog udaraca sablji, pa da vrište od veselja i plaču od dragosti. Zatim da kažu: ,O, Jezide, ruke ti se pozlatile, uistinu jednog od njihovih velikana smo ubili i na taj način ispravili nepravdu koja se desila na Bedru.‘ Beni Hašimovci su prihvatili igru da bi se dočepali vlasti, jer niti je bilo ikakvih vijesti, niti je spuštena objava. Ne bio ja potomak Utbe, ako se ne osvetim potomcima Muhammedovim zbog onoga što su uradili na Bedru!“

Jezid je i otvoreno izrazio svoje nevjerstvo kada se Abdullah ibn Zubejr pobunio protiv njega u Mekki pa je uputio vojsku da uguši Ibn Zubejrovu pobunu i poslao mu pismo u kojem je bio i ovaj stih: „Pozovi ti svog Boga na nebu, pa ću ja protiv tebe pozvati ljude iz plemena 'Akk i Eš'er.“

Zločini Jezidove vlasti

Historičari su zabilježili da je Jezid u toku svoje kratke vladavine, koja nije trajala ni tri i po godine, počinio tri strašna zločina kojima historija nije vidjela slične, koji ne samo da su pocrnili historiju emevija do Sudnjeg dana već su osramotili i čitavu historiju islamskog svijeta:

1. kršenje časti porodice Objave, 61. godine po hidžri, ubijanjem imama Husejna, Poslanikovog unuka, i onih koji su bili uz njega iz njegove porodice i ashaba, zarobljavanje njegove žene i djece i njihovo izlaganje pred ljudima pri prolasku iz mjesta u mjesto, a oni su potomstvo Allahovog Poslanika i milioni muslimana ih drže časnima i preko njih se sjećaju Allahovog Poslanika i sve istine i dobra što ima u islamu,

2. kršenje svetosti Poslanikovog grada kojem je nakon krvavog događaja Ašura pristupio ubijanjem stanovništva i time što je proglasio dozvoljenim šamskoj vojsci da ih obeščasti, i to zato što su Medinjani ubistvo imama Husejna smatrali velikim zločinom i osudili ga za to,

3. opsada časne Mekke, rušenje Kabe, i ubijanje hiljada nedužnih muslimana u haremu kojeg je Allah učinio svetim i sigurnim.

Tajna iza Jezidovih opakih sklonosti

Neki historičari su smatrali vjerovatnim da su neki kršćanski nestorijanaci bili preuzeli Jezidov odgoj i poduku pa je odrastao u lošem odgoju mješavine grubosti pustinje i surovosti njegove prirode, i rekli su da je jedna od posljedica njegovog kršćanskog odgoja i ta da se približavao kršćanima i odabirao mnoge od njih u svoju posebnu družinu. Njegovo povjerenje u kršćane je došlo do te mjere da je prepustio odgoj svoga sina jednom kršćaninu, što su potvrdili svi historičari.Nije moguće drukčije obrazložiti ovu čvrstu vezu i njegovu veliku povezanost s Ahtelom i drugim osim njegovim odgojem koji je imao kršćanski oblik i na ovaj način su neki historičari i pisci pokušali objasniti Jezidovo omalovažavanje islama i njegovih svetinja.

Ovo objašnjenje bi bilo osnovano ako pustinjski život i kršćanski odgoj zaista imaju takav neobični oblik koji se odrazio u Jezidovom ponašanju od početka njegove mladosti do trenutka kada je postao prijestolonasljednik svog oca i vladar poslije njega.

Iako su Arapi, kako u urbanim tako i u pustinjskim sredinama, imali plemenite običaje i pravila života, kao što su odanost, dobročinstvo prema susjedu, darežljivost, pomaganje potlačenih, čuvanje časti i slično, koja je, kako prenosi historija, islam potvrdio, ni jedna od ovih osobina se nije vidjela kod Jezida. Također, historija nije prenijela o Arapima da su smatrali dozvoljenim ženidbu sestrom i tetkom, kako se prenosi o njemu. I oni koji su rođeni u kršćanstvu u pustinjama i cijeli život prije islamskih osvajanja živjeli u sjeni njenih pravila i običaja, kada su ušli u islam, savladali su sve na što su bili navikli i naučili od svojih očeva i djedova. Prema tome, potrebno je reći da su te velike i opasne zastranjenosti u Jezidovoj ličnosti i ponašanju imale korijen u njegovom kršćanskom odgoju i njegovanju.

Do ovdje smo stekli jasnu sliku stvarne Jezidove ličnosti, koja je bila zastranila s linije islama dotle da ni jednom muslimanu ne može biti dozvoljeno da je slijedi i šuti naspram nje sve dok islam zabranjuje raskalašenost i razvrat, poziva na pravedost i bogobojaznost, pokušava ostvariti društvo sagrađeno s bogobojaznošću i muslimanima želi vođstvo čija je težnja ostvarivanje visokih islamskih ciljeva.

Stoga je potrebno da precizno prostudiramo sve stavove imama Husejna, budući da je on odgovorni vođa koji brine za dobrobit poslanice i islamskog ummeta, i da analiziramo njegovo planiranje na osnovu poslanice, a u cilju zaustavljanja velike zastranjenosti koja se tada brzo širila u dubine islamskog društva.