Oživljavanje sunneta i uništenje novotarija
Islamski ummet je krenuo putem punim opasnosti na dan kada je hilafet na Sekifi skrenut sa svog šerijatskog toka jer je nakon preseljenja Poslanika vlast preuzeo onaj koji ima potrebu za savjetovanjem i mišljenjem drugih, koji griješi u vlasti, a greške mu bivaju opravdane, pa je rezultat bio to da samo pedeset godina od odsustva Poslanika hilafet preuzme čovjek koji se nimalo ne susteže od Božijih zabrana i koji pokazuje mržnju prema islamu i muslimanima, pa je islam po vjerovanju, postojanju i ummetu postao izložen stvarnoj opasnosti, izobličen toliko da je postojala mogućnost da se sve stvari promijene, isto kao što se dešavalo i nekim prijašnjim poslanicama. Upravo na ovoj opasnoj krivini stao je imam Husejn, i uz njega njegova porodica i vjerni ashabi, i podigao jak i odjekujući povik upozorenja, žrtvujući se za vjerovanje i ummet svojoj čistom i časnom krvlju. Još prije je njegov djed, Allahov Poslanik, o njemu govorio:
إِنَّ الحُسَينَ مِصْبَاحُ الهُدَى وَ سَفِينَةُ النِجَاةِ.
„Doista je Husejn svjetiljka Upute i lađa spasa“ i više puta ponavljao: „Husejn je od mene i ja sam od Husejna.“ Husejn i njegov pokret su bili istinsko utjelovljenje istinskog islama pa je istinska linija muhamedanskog islama zaista bila predstavljena u Husejnu, njegovoj porodici i njegovim ashabima.
Imam Husejn je u svom pismu koje je poslao stanovnicima Basre jasno nagalasio umrtvljenost sunneta jer je zastranjenost stigla dotle da su se novotarije svugdje pojavile i proširile.
Naređivanje na dobro i odvraćanje od lošeg
Nepostojanje obaveze da se naređuje dobro i odvraća od lošeg prirodni je ishod vladavine zastranjene vođstvom, a to se dešavalo pod raznim izgovorima, kao što su neophodnost pokornosti vladaru, zabrana kršenja prisege koja je data, čak i kad je u pitanju zastranjenost, te zabrana cijepanja jedinstva. Imam Husejn je ovo stanje opisao ovim riječima:
أَ لَا تَرَوْنَ أَنَ الْحَقَ لَا يُعْمَلُ بِهِ، وَ أَنَّ الْبَاطِلَ لَا يُنْتَهَىعَنْهُ؟ لِيَرْغَبَ الْمُؤْمِنُ فِي لِقَاءِ اللَّهِ مُحِقّا.
„Zar ne vidite da se ne postupa u skladu s Istinom i da se ne suzdržava od neistine? U ovakvim okolnostima vjernik treba srce vezati za susret s Bogom.“
Ovakvo stanje je zahtijevalo da Poslanikov sin izađe u džihad i da ponese sablju u pokušaju da vrati pravo na svoje mjesto kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla i to je ono što je imam Husejn u oporuci svome bratu Muhammedu ibn Hanefiji izrazio kada je pisao:
وَ أَنِّي لَمْ أَخْرُجْ أَشِراً وَ لَا بَطِراً وَ لَا مُفْسِداً وَ لَا ظَالِماً وَ إِنَّمَا خَرَجْتُ لِطَلَبِ الْإِصْلَاحِ فِي أُمَّةِ جَدِّي، صَلَّى الله عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، أُرِيدُ أَنْ آمُرَ بِالْمَعْرُوفِ وَ أَنْهَى عَنِ الْمُنْكَرِ.
„Ja ne odlazim iz Medine zbog samoživosti, da bih se proveo ili da bih pravio nered i nanosio nepravdu, već je moj cilj na ovom putovanju da popravim stanje u ummetu mog djeda, uputim na dobro i odvraćam od zla.“
Doista, željeno popravljanje je bilo upravo naređivanje dobra i odvraćanje od zla u svim vidovima vjere i života. To je ostvareno kroz njegov veličanstveni pokret, a on sam je svojom pogibijom i šehadetom bio uputa i spas s gledišta vjere, duhovnosti, ljudskosti i vječnosti. Na osnovu upravo ovog pokreta odgojeno je više generacija ummeta. Junaci i heroji svršili su njegovu školu koja još uvijek traje i koja će i ubuduće ostati sjajna baklja što će rasvjetljavati put istine, pravde, slobode i pokornosti Allahu do Sudnjeg dana.
Buđenje savjesti i podizanje ambicija
Često nosioci ideologije i poslanice ne mogu koristiti samo razumske argumente da bi usadili vjerovanje ljudima, nego moraju uključiti i osjećanja. Islamski ummet je u vrijeme imama Husejna i nakon Jezidove prevlasti bio posato ravnodušan, okrutan, bez osjećaja za opasnosti koje su mu prijetile i bez volje da se suoči s pojavama koje su bile protiv islamskog vjerovanja. Stoga se imam Husejn nije zadovoljio samo učvršćivanjem šerijatskog stava i praktičnim objašnjavanjem kroz svoj džihad, već je nastojao da probudi savjest ljudi i da pokrene njihovu svijest i osjećanja kako bi i sami izvršavali svoju dužnost, pa je išao putem darovanja i žrtvovanja za vjeru te odabrao šehadet koji gorljivo ulazi u dubine srca masa. Doista nam je divan primjer naveo svojim ustankom u kojem požrtvovanost nije bila ograničena na jednu skupinu ili na određeni nivo ummeta pa je i dijete, kao i žena i starac, imalo aktivnu ulogu, a da ne govorimo o mladima.
Koliko li su se brzo pojavili tragovi žaljenja na Kufljanima kada su ispoljili svoje pokajanje i osjećaj krivnje naspram Imama i islama; čak je izbio ustanak tavvabina (pokajnici) poslije ustanka stanovnika Medine, u drugoj godini nakon tragedije Taff.
Događaj Taff je bio istinska potvrda činjenice da teškoće i nedaće ne mogu spriječiti izricanje istine i rad na očuvanju islamske poslanice. Isto tako, taj događaj je usadio u duše sinova islamskog ummeta duh požrtvovanosti na Božijem putu, oslobodio njihovu volju, potaknuo ummet na pobunu protiv nepravde i tlačitelja i nije ostavio nikakvo opravdanje za bježanje od odgovornosti džihada i odbrane vjerovanja niti otpor uzdizanju Božije riječi.
Zašto imam Husejn nije pokrenuo ustanak u vrijeme Muavijine vlasti? Politički događaji nakon preseljenja Allahovog Poslanika ostavili su teške posljedice na islamski ummet. Svoj vrhunac su postigli u vrijeme Muavijine prevlasti nad Šamom i ratovanja protiv imama Alija te, usljed toga, i prisiljenosti imama Hasana na sklapanje primirja s njim iz realnih razloga. Međutim, primjećujemo da imam Husejn nije promijenio svoj stav koji je bio usaglašen sa stavom imama Hasana naspram Muavije. Čak ni nakon šehadeta imama Hasana on nije pokrenuo ustanak, i to samo zbog toga što su isti razlozi, koji su prisilili imama Hasana na prihvatanje primirja, postojali i tada. Neki od tih razloga su:
1. Stanje islamskog ummeta. Psihičko i društveno stanje islamskog ummeta je bilo kritično jer je ummet, nakon što su ga Muavija i licemjeri iscrpili ratovima za cijelo vrijeme hilafeta imama Alija, samo priželjkivao mir, pa je imam Hasan zaključio da bi prije novog rata bolje bilo da odgoji novu gerenaciju i tek se onda pobuni protiv nepravde. On je rekao: „Doista sam vidio da većina naroda želi primirje – mrzili su rat, a ja nisam želio da ih natjeram na ono što ne vole pa sam odlučio da ove ratove odgodim za neko vrijeme jer Allah se doista svaki čas nečim zanima.„
To je isto bio i stav imama Husejna jer je bio svjestan i poznavao je stvarnost ummeta pa je njegov odgovor onima koji su razgovarali s njim o ustanku kada je imam Hasan odustao: „Ebu Muhammed (imam Hasan) je u pravu. Neka se svaki od vas čvrsto drži svoje kuće sve dok je ovaj čovjek živ.“ Ovaj isti stav je i nakon šehadeta imama Hasana ostao iz istih razloga, pa je u odgovoru stanovnicima Iraka, kada su ga pozvali na ustanak, pisao:
أَمَّا أَخِي فَأَرْجُو أَنْ يَكُونَ اللّهُ قَدْ وَفَّقَهُ وَ سَدَّدَهُ وَ أَمَّا أَنَا فَلَيسَ رَأْيِي الْيَومَ ذَاكَ فَالْصِقُوا، رَحِمَكُمُ اللّهُ، بِالأَرْضِ وَ اكْمِنُوا فِي الْبُيُوتِ وَ احْتَرِسُوا مِنَ الظَّنَّةِ مَا دَامَ مُعَاوِيَةُ حَيًّا، فَإِنْ يُحْدِثِ اللّهُ بِهِ حَدَثًا وَ أَنَا حَيٌّ كَتَبْتُ إِلَيكُمْ بِرَأْيِي.
„Što se tiče moga brata, doista se ja nadam da mu je Allah dao uspjeh i podržao ga, a što se mene tiče, danas to nije moj stav, pa svežite se uz zemlju i uzmite zasjedu u vašim kućama i čuvajte se od sumnji dok je Muavija živ.“
2. Ličnost Muavije i njegovo promjenjivo postupanje. Vođstvo islamskog ummeta nakon preseljenja Allahovog Poslanika je dugo vremena bilo u rukama nesposobnih upravitelja. Kratak pogled na dešavanja i događaje tog perioda je dovoljan da se u uvjeri u to. Međutim, Muavija je bio jači u varanju, obmani i lukavstvu, jer je igrao političkom vještinom i koristio svako sredstvo da uzde vlasti ostanu u njegovim rukama, koristeći pretvaranje u pobožnjaka kao veo kojim je pokrivao svoje moralne i neljudske zločine i od kojih su samo neki i ubijanje najodabranijih muslimana i obmanjivanje običnih ljudi sukladno s njihovim osjećanjima i običajima, a ustvari je u sebi nosio neprekidnu mržnju prema islamu i Poslaniku.
Muavija je uspio istrijebiti svoje protivnike a da ne ulazi u rat i borbu. On je taj koji je izvršio ubistvo imama Hasana, Sa'da ibn ebi Vekasai likvidirao Abdurrahmana ibn Halidai, prije njega, Malika Aštara. On je ovu svoju metodu skratio u poznatoj izreci: „Doista Allah ima svoju vojsku, a jedna je med.“Također je Muavija stavljao pod prismotru za koga god je osjetio da je protivnik ili razmišlja o nekom pokušaju pa je dobijao izvještaje o svemu što se dešavalo i na vrijeme poduzimao mjere za otklanje problema.
Da je imam Husejn u takvoj situaciji započeo neke velike političke aktivnosti odmah nakon preseljenja imama Hasana, ne bi mogao razotkriti Muaviju i ubijediti masu u zakonitost svog pokreta i Muavija bi ga bez dizanja velike buke mogao likvidirati, a u tom bi slučaju ustanak propao u samom začetku, a veliki napori, koji su izgradili svjesnu liniju u ummetu, bili bi upropašteni i ugušen glas koji je ostavio odjeka u historiji čovječanstva, kako se desilo u događaju Taff. Imam Husejn ne bi mogao objasniti sve ciljeve svoga ustanka pokrenutog za izbavljenje ummeta od nepravde i očuvanje islamske poslanice od izmjena da ga je podigao u vrijeme Muavije.
Međutim, kada se na prijestolje hilafeta popeo Jezid, koga su ljudi otprije poznavali po razonodi, razvratu, privrženosti majmunima, vinu i uopće po njegovoj nedostojnosti hilafeta zbog pretjerivanja i napada na sve šerijatske i uobičajene mjere kod muslimana, niko više nije smatrao nezakonitim ustanak protiv njega, kao što je to potvrđeno u historiji.
3. Poštivanje primirja imama Hasana. Sporazum i ugovor koji je potpisan između Muavije i imama Hasana je bio dobitna karta na koju se Muavija pozivao pri svakom protivničkom pokretu protiv njegovog preuzimanja vlasti. Tačno je da taj ugovor nije bio istinski ugovor jer dvojica imama nisu bili zadovoljni njime, a i izvršen je u okolnostima koje je trebalo promijeniti. Međutim, društvo ne bi moglo prihvatiti pokret imama Husejna dok postoji ovakav ugovor, iako bi ga Muavija, čak i da je bio ispravan, kršio svojim neprijateljskim postupcima, gonjenjem poglavara šija i nepoštivanjem nijednog prava u svojoj ekonomskoj politici.
Muavija je iskoristio ovaj ugovor da optuži imama Husejna i predstavi ga kao kršitelja tog ugovora pa mu je pisao: „... Doista mi je stiglo o tebi nekoliko vijesti. Ako su istinite, doista ja to ne želim od tebe. Tako mi Allaha, onome koji je pred Allahom dao zavjet i obećanje dostoji da ih poštuje i doista je najpreči u poštivanju onaj koji je poput tebe po značaju, časti i položaju koje ti je Allah podario. Pazi na sebe i poštuj Božiji zavjet, jer doista, kad god mi učiniš loše, i ja ću tebi učiniti loše, i kad god smisliš neku varku protiv mene, i ja ću smisliti isto protiv tebe, pa boj se Allaha, Husejne, u cijepanju jedinstva ummeta i da ih ne vratiš u smutnju.“Stoga, imam Hasan, i nakon njega imam Husejn su koristili drugu metodu za širenje islamskog poziva i pripreme za ustanak koji je Muavija pomagao svojim nepravdama, tlačenjem i udaljenošću od ispravnog predstavljanja islamske vlasti do te mjere da je, kada je Muavija umro, mnogo ljudi, a stanovnici Iraka svi, mržnju prema Beni Umejje i ljubav prema Ehli bejtu za sebe smatralo dijelom vjere.
Stavovi o Husejnovom ustanku prije njegovog nastajanja
Ustanak imama Husejna nije bio trenutačni pokret i iznenadna reakcija. Imam Husejn je u ummetu predstavljao ostatak vjerovjesništva, bio je nasljednik poslanice, nosilac zastave uzvišenih vrijednosti koje je islam ostvario u ummetu i učvrstio njihove stubove, a nije bilo daleko ni preseljenje Božijeg Poslanika koji je mnogo hvalio i objašnjavao položaj imama Husejna, dok su u isto vrijeme postali jasni pokvareni ciljevi emevija naspram poslanice Poslanika i njegovog ummeta koji je vjerovao u njegovo poslanstvo. Doista, Ehli bejt, a.s. je čvrsto stao braniti istinu, pravdu, oživljavati islamsku poslanicu i zalagati se za njeno očuvanje svim mogućim i dozvoljenim sredstvima.
U vrijeme imama Husejna lijenost i klonulost ummeta u podržavanju istine, pored prevlasti licemjera i njegovog uticaja u državnoj strukturi, imali su veliku ulogu u stvaranju bolesnog stanja kojeg možemo nazvati lišenošću volje i smrću savjesti. Zbog toga su međusobno bili oprečni stavovi o načinu odbrane islamskog vjerovanja, njegovog očuvanja i vladanje istine i pravde. Međutim, niko nije sumnjao u dozvoljenost i pravednost stava imama Husejna naspram zastranjenosti, koja se bila raširila na sve dijelove države, kao i nastalih promjena u strukturi islamskog ummeta, s tim da potpuna spremnost za pomoć donošenju revolucionarne odluke koja će odstraniti nepravdu i pokvarenost od ummeta još nije bila razvijena kod svih. Ovi stavovi su se kolebali između podrške, uz izražavanje spremnosti na ustanak, šta god da budu ishodi, i upozoravanja na neuspjeh te između obeshrabrivanja i slabljenja volje.
Sljedbenici Ehli bejta, oprženi u džehennemu emevijske porodice, zauzeli su stav pomaganja i objavljivanja spremnosti, iako je neke od njih savladao strah, neki su bačeni u zatvor ili su ih opkolile snage emevijske vlasti. Isto tako, neki od rodbine imama Husejna, poput Albdullaha ibn Abbasa i Muhammeda ibn Hanefije, upozoravali su i predlagali imamu Husejnu da ide prema Jemenu, s obzirom na to da je udaljen od glavnog grada i da skupina njegovih i sljedbenika njegovog oca živi tamo.Drugi su ga obeshrabrivali, slabili mu volju i plašili se posljedica ustanka protiv vladara pa su ga savjetovali da uđe u ono u što su ušli i drugi ljudi i da se strpi na nepravdu, i ovaj stav je predstavljen u savjetu Abdullaha ibn Omera imamu Husejnu.
Imam Husejn na putu prema Mekki
Imam Husejn je krenuo iz Medine prema Mekki sa svom svojom porodicom, braćom, amidžićima i nekim vjernim sljedbenicima i u Medini nije ostao niko osim njegovog brata, Muhammeda ibn Hanefije. Neki historijski izvori su prenijeli da je imam Husejn boravio u kući Abbasa ibn Abdulmutallibau Mekki dok su drugi prenijeli o njegovom boravku u Alijevoj dolini.Imam Husejn je u Mekki ostao četiri mjeseca i nekoliko dana mjeseca zul-hidždže. U Mekki, on je bio utočište čežnji srca pa su se muslimani oko njega okupljali napajajući se znanjem o propisima vjere i učeći šta je halal, a šta haram. Upravitelj Mekke Jahja ibn Hakim nije pokazao prema njemu ništa loše. I upravo zbog toga što je ostavio imama Husejna slobodnog, Jezid ga je smijenio i na njegovo mjesto postavio Amra ibn Seida ibn Asa. U mjesecu ramazanu iste godine (60) pripojio je Medinu području pod njegovom vlašću i smijenio Velida ibn Utbea s mjesta namjenika Medine jer je on bio umjeren prema Imamu i nije se odazvao Mervanovim zahtjevima.
Pisma Kufljana imamu Husejnu
Ljudi iz različitih dijelova države saznali su da je imam Husejn odbio dati prisegu pa su svi pogledi bili usmjereni na njega. Posebno su stanovnici Kufe, koji su tada bili najsrditiji na Jezida, težili imamu Husejnu. Jednom prilikom su se okupili u kući Sulejmana ibn Sureda el-Huzaija i on je ustao i počeo govoriti: „Doista je umro Muavija, a Husejn im je uskratio svoju prisegu i izašao prema Mekki. Vi ste njegovi i sljedbenici njegovog oca pa, ako ste sigurni da ćete mu pomagati i boriti se protiv njegovog neprijatelja, pišite mu i obznanite mu to, a ako se bojite neuspjeha i klonulosti, nemojte onda varati čovjeka.“ Kufljani su bili odlučni: „Ne, mi ćemo se boriti protiv njegovog neprijatelja i hoćemo da budemo ubijeni pred Imamom“, pa je Sulejman rekao: „Onda mu pišite.“
Napisali su ovako:
(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ) لِلْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيٍّ، عَلَيهِمَا السّلامُ، مِنْ سُلَيْمَانَ بْنِ صُرَدٍ وَ الْمُسَيَّبِ بْنِ نَجَبَةَ وَ رِفَاعَةَ بْنِ شَدَّادٍ وَ حَبِيبِ بْنِ مُظَاهِرٍ وَ شِيعَتِهِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَ الْمُسْلِمِينَ مِنْ أَهْلِ الْكُوفَةِ سَلَامٌ عَلَيْكَ فَإِنَّا نَحْمَدُ إِلَيْكَ اللَّهَ الَّذِي لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ. أَمَّا بَعْدُ فَالْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي قَصَمَ عَدُوَّكَ الْجَبَّارَ الْعَنِيدَ الَّذِي انْتَزَى عَلَى هَذِهِ الْأُمَّةِ فَابْتَزَّهَا أَمْرَهَا وَ غَصَبَهَا فَيْئَهَا وَ تَأَمَّرَ عَلَيْهَا بِغَيْرِ رِضًى مِنْهَا ثُمَّ قَتَلَ خِيَارَهَا وَ اسْتَبْقَى شِرَارَهَا وَ جَعَلَ مَالَ اللَّهِ دُولَةً بَيْنَ جَبَابِرَتِهَا وَ أَغْنِيَائِهَا فَبُعْداً لَهُ كَما بَعِدَتْ ثَمُودُ إِنَّهُ لَيْسَ عَلَيْنَا إِمَامٌ فَأَقْبِلْ لَعَلَّ اللَّهَ أَنْ يَجْمَعَنَا بِكَ عَلَى الْحَقِّ وَ النُّعْمَانُ بْنُ بَشِيرٍ فِي قَصْرِ الْإِمَارَةِ لَسْنَا نُجَمِّعُ مَعَهُ فِي جُمُعَةٍ وَ لَا نَخْرُجُ مَعَهُ إِلَى عِيدٍ وَ لَوْ قَدْ بَلَغَنَا أَنَّكَ أَقْبَلْتَ إِلَيْنَا أَخْرَجْنَاهُ حَتَّى نُلْحِقَهُ بِالشَّامِ إِنْ شَاءَ اللَّهُ.
„U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Sulejmana ibn Sureda, Musejjeba ibn Nedžeba, Rifa'e ibn Šeddada, Habiba ibn Muzehhera i tvojih sljedbenika u Kufi, neka ti je selam. Zahvaljujemo Allahu, osim kojeg nema drugog božanstva. A zatim, neka je hvala Allahu koji je upropastio tvog nepravednog i osilnog neprijatelja koji se bio popeo za vrat ummetu i silom vladao, uzurpirao njihova imanja, pogubljavao dobre, a ostavljao zločince i učinio da Božije imanje dodavaju jednog drugom njegovi nasilnici i bogataši. Pa neka je proklet kao što je proklet narod Semuda. Mi sada nemamo vođu, zato nam dođi jer se nadamo da će nas Svevišnji Allah preko tebe okupiti na putu istine. Nu'man ibn Bešir je u upraviteljskoj palači i mi mu se ne pridružujemo na džumi niti izlazimo s njim na bajram namaz, a kad bismo znali da ćeš nam doći, izvukli bismo ga iz palače i poslali u Šam, ako Bog da!“
Potom su poslali pisma po Abdullahu ibn Misme'u el-Hamdaniju i Abdullahu ibn Valu i naredili im da požure. Njih dvojica su žurno krenuli i 10. ramazana došli do Husejna u Mekki. Kufljani su čekali dva dana, pa opet poslali, ovog puta Kajsa ibn Mushira es-Sejadavija, Abdullaha i Abdurrahmana, sinove Šadada el-Erhabija, te Ammara ibn Abda es-Selulija, i po njima oko stotinu i pedeset pisama, koja su potpisali od jednog do četverice ljudi. Potom su sačekali još dva dana, a onda uputili i Hanija ibn Hanija es-Sebi'ija i Seida ibn Abdullaha el-Hanefije, i pisali:
(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ) لِلْحُسَيْنِ بْنِ عَلِيٍّ مِنْ شِيعَتِهِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَ الْمُسْلِمِينَ. أَمَّا بَعْدُ: فَحَيَهَلَا فَإِنَّ النَّاسَ يَنْتَظِرُونَكَ لَا رَأْيَ لَهُمْ غَيْرُكَ فَالْعَجَلَ الْعَجَلَ ثُمَّ الْعَجَلَ الْعَجَلَ وَ السَّلَامُ.
„U ime Allaha Milostivog Samilosnog. Za Husejna, od njegovih sljedbenika, vjernika iz Kufe. Požuri! Uistinu narod tebe čeka i nikog osim tebe ne želi za svog vođu. Požuri. Požuri. Neka je mir na tebe.“ Potom su Šebes ibn Rib'ij, Hadždžar ibn Ebdžer, Jezid ibn Haris, 'Azreh ibn Kajs, Amr ibn Hadždža ez-Zubejdi i Muhammed ibn Umejr et-Temimi pisali:
أَمَّا بَعْدُ فَقَدِ اخْضَرَّ الْجَنَابُ وَ أَيْنَعَتِ الثِّمَارُ فَإِذَا شِئْتَ فَاقْدَمْ عَلَى جُنْدٍ لَكَ مُجَنَّدٍ وَ السَّلَامُ.
„... Uistinu, sva zemlja je pokrivena zelenilom, voće je sazrelo, potoci nabujali, ako želite doći, došli ste do vojske koja je spremna za borbu uz Vas. Selam.“
0%
Grupa: Islam
