ODGOJNE TEME U ISLAMU
Odgojnom procesu u islamu poklanja se velika pažnja. Jedna od osnovnih roditeljskih obaveza, ali i dječijih prava u isto vrijeme, jeste i dobar odgoj. Nažalost, danas je odgoj kao mjerilo vrijednosti pojedinca itekako zapostavljen, a umjesto njega postale su omiljene diplome ili priznanja koji se odnose samo na znanje ili različite vještine. Čovjek je opredijeljen samo jednostrano. Vjernik se povlači sa društvene pozornice, učenjak ne dolazi u džamiju, a političara nema među ljudima u svakodnevnom životu. S druge strane, islam zagovara ravnotežu, favorizuje i znanje, i moral, i vjeru uporedo jedne sa drugima, a od čovjeka traži svestranost u granicama islamskih propisa. Čovjek treba biti vjernik koji obavlja ibadet. S druge strane, Poslanik, s. a. v. a., poručuje nam:
“Kada vidite čovjeka da puno klanja, ne ushićujte se njime dok ne vidite koliko je pametan (tj. da li razumije ono šta čini, zbog čega klanja, itd.), jer zaista nagrada se daje u mjeri razumnog razvoja.”
U savremenom životu može se primijetiti kako je odgoj djeteta proces koji je skoro u fazi gušenja. Prisutan je kao i neki predmet koji se teorijski neizostavno izučava na određenim fakultetima, ali praktično u životu takvo se šta teško može primijetiti. Dužnost je roditelja u odgojnom procesu primarna, zatim slijede ustanove utemeljene pod nazivima predškolska, osnovna i srednja škola. Radi se o odgoju uz obrazovanje, koji je protegnut kroz nekoliko ovih naziva koji, opet, na određen način simboliziraju životne faze. S druge strane, sve omiljenija pojava u savremenom društvu jeste dresura životinja, takozvanih kućnih ljubimaca koji se, primjetno je, uvlače u naše domove sa povratkom izbjeglica iz naprednih zemalja u kojima se ovoj pojavi poklanja prilična pažnja. Mirni, poslušni i malozahtjevni ljubimci zauzimaju mjesto djece, koja puno traže, nerviraju itd. Dakle, kada moderan čovjek želi dresirati svoga ljubimca u skladu sa posljednjim iskustvima na tom polju, svakako je da će angažirati stručno lice, jer treba biti u trendu i postići važeće standarde. S druge strane, postavlja se pitanje šta nam je bitno kada svoju djecu želimo udati ili oženiti, kada želimo da postanu roditelji naših unučadi koji će biti članovi društva – da li u tim trenucima uopće mislimo o tome kome ih dajemo u ruke ili koga primamo u kuće. Poslanik, s. a. v. a., poručuje da odgajamo svoju djecu dvadeset godina prije rođenja, tj. od nas traži da odgoj provodimo praktično u svojim životima kako bi ga, kada to bude bilo potrebno, znali primijeniti kod odgoja vlastitog djeteta. U svemu tome trebamo imati na umu činjenicu da je čovjek, u trenutku kada dođe na Ovaj svijet kao malo i nejako stvorenje, aktuelno bliži životinji, jer sastavnice koje ga čine čovjekom samo su potencijalno prisutne u njemu. Da bi uistinu ostvario taj naziv, čovjek mora proći određene faze. Na tom putu ga očekuju različita iskušenja koja ga u konačnici čine čovjekom. Iskušenja su različita, a samim tim se razlikuju načini i sredstva pomoću kojih ih zapažamo, doživljavamo i rješavamo. Čovjek je vezan za svijet u kojem živi svojim čulima: vidom, sluhom, dodirom, okusom i mirisom, a uz pomoć istih čovjek sabira u sebi slike, tj. podatke koje nazivamo znanjem. U ovom sklopu prisutna je i moć izbora koja u njemu budi potrebu da se na nekog ugleda ili da mu neko posluži kao uzor zarad biranja najbolje mogućnosti koja mu je ponuđena.
Ovdje se možemo zapitati ko su nam uzori? Čijim se primjerom, znanjem i iskustvom možemo okoristiti, a da smo u isto vrijeme sigurni da nećemo pogriješiti? Kada je riječ o ovoj temi, to su za djecu svakako njihovi roditelji, jer prvi fizički dodiri, prva podrška i potpora biva dati od roditelja. U tom slučaju treba imati u vidu
značaj iskustva. Tuđe iskustvo za pametnog čovjeka je dragocjeno i uvijek dobrodošlo. Tako postaje jasna činjenica koliko je roditeljsko iskustvo i znanje dragocjeno i vrijedno za djecu. Međutim, sve više se može susresti mišljenje kako je u savremenom društvu ''miješanje u dječiji život'' ustvari ograničavanje njihovih sloboda. Bila bi to samo još jedna u nizu zabluda koje smo prihvatili u svom obavezno modernom životu koji mora biti drugačiji od tradicije, pa čak i u onim univerzalnim mjerilima kao što su moral i odgoj. Lišiti dijete roditeljskog iskustva, pod izgovorom savremenih pogleda na svijet i to u maloljetnoj životnoj dobi, ne znači ništa drugo doli lišavanje djeteta vrijednog potencijala koji djeci dolazi posve besplatno. Ako razmislimo o maloljetničkim prestupima današnjice bit će nam jasno da je to smišljena politika prema kojoj se proizvode poslušni i pogodni robovi novog svjetskog poretka, koji će predstavljati potrošački potencijal, zalutao, bez identiteta, volje, lahko zavodljiv itd. Ako dijete u školi uči tuđa iskustva, prima tuđe znanje, usvaja tuđe stavove, kako je onda moguće zaključiti da stariji, u ovom slučaju roditelji, nemaju šta ponuditi svojoj djeci. Roditelj poklanja svoje iskustvo djetetu sa ljubavlju i pažnjom. On u svemu tome ne traži nikakvu ličnu korist. Odgovornom roditelju važno je da mu dijete postane što bolji član ljudskoga društva. S druge strane, i roditelji u obavljanju svoje odgojne dužnosti imaju potrebu za primjerom i savjetima, kako bi je obavili na najbolji mogući način i kako bi plod njihovog rada bio što kvalitetniji. Muslimanima je sveta knjiga Kur'an smjer kojeg treba slijediti u svim segmentima života, a Poslanik Muhammed, s. a. v. a., živi uzor koji je na odgojnom planu dostigao sami vrh uspjeha. Velik je broj hadisa koji se odnose na područje odgoja te ih je prema tome moguće i tematski razvrstati.
Pitanje odgoja
Jedna od islamskih odgojnih tema jeste pitanje poštovanja ličnosti pa između ostalog i djece u porodičnom krugu. Da bismo shvatili zbog čega je ovo pitanje toliko značajno u životu čovjeka, počevši od samog formiranja ličnosti pa nadalje, trebamo razmotriti nekoliko uvodnih tačaka.
Allah je u čovjeku stvorio osjećaj ljubavi prema samom sebi i to je nešto što svaki pojedinac u sebi nagonski osjeća. Upravo je ovaj nagon jedan od najčvršćih i najpostojanijih temelja u odgojnom procesu. Iskusan roditelj ili odgajatelj – koristeći ovaj
Božiji dar – može pobrati najljepše plodove na planu razvijanja poželjnih osobina kod djeteta i na taj način odgojiti uzornog člana društva.
Šta je to ljubav prema samome sebi? Sasvim je prirodno da čovjek voli samoga sebe, svoj opstanak i trajnost. Uživa u pojavi da ga drugi uvažavaju i poštuju. Pažnju koju mu poklanjaju drugi smatra svojim uspjehom.
Obratimo pažnju na praksu Božijeg Poslanika, s. a. v. a., kada je riječ o uvažavanju drugih. On, čija je obaveza bila uputiti ljude, a filozofija poslanstva upotpunjenje ćudorednih svojstava (morala) kao i očuvanje čovjeka u orbiti fitreta, koristeći nagon samoljublja u čovjeku je, na najbolji način, razvio ljudskost. Poštivanje i uvažavanje drugih predstavljalo je dio njegova ponašanja u toku cijeloga života te stoga nije pretjerano reći da je upravo ova njegova osobina najzaslužnija za uspješnost poslaničke misije. Ukoliko bolje pogledamo na njegov život i poslanstvo vidjet ćemo da su ga ljudi veoma brzo prihvatali upravo zbog savršenog morala koji ga je krasio. Vodio je pažnju o svakom pojedinom aspektu čovjekova duševnog života, poštovao je druge ljude i nije se ni najmanje ustručavao od izvršavanja svojih obaveza i dužnosti. Svojim primjerom uspio je pokazati ljudima uzvišeni nivo ahlaka i čovječnosti te ih na taj način upoznati sa sobom.
Dva Poslanikova metoda
Muhammed, s. a. v. a., koristio je dva metoda kada je u pitanju poštivanje i uvažavanje ljudi. Afirmativni, metod borbe protiv nedoličnog ponašanja, bio je prvi metod. On je u svojem životu i teorijski i praktično ulagao krajnje požrtvovanje u iskazivanju poštovanja ženama, djeci, starima, mladima, muslimanima i nemuslimanima. U jednom od hadisa prenosi se da je ''poštovao svakog ko bi ušao, čak bi ponekad stavljao i svoj ogrtač na pod da bi onaj ko je došao mogao na njega sjesti a također je davao svoj naslonjač''. U spomenutom i sličnim hadisima ne naglašava se ko su bili pojedinci kojima je Poslanik ukazivao poštovanje, što svjedoči o sveobuhvatnosti u ispoljavanju ovoga načela, jer njemu su dolazili i muslimani i nemuslimani. U jednom drugom hadisu prenosi se sljedeće kazivanje: ''Jedan čovjek je ušao u mesdžid i zatekao Poslanika kako sam sjedi. Ugledavši pridošlicu, Poslanik ustane i pomjeri se malo ustranu, napravivši mu mjesta da sjedne. Čovjek začuđeno upita: 'Ima dovoljno mjesta, zašto si se pomjerio?' Poslanik mu na to reče: 'Dužnost muslimana jeste da ukaže poštovanje onima koji dolaze te da im napravi mjesta.'''
Možemo uočiti da je ovdje Poslanik postupio krajnje osjećajno, a njegov posjetilac je razmišljao racionalno, što nam govori o činjenici da razum, emocije i moral imaju svoje zasebne prilike kada ih treba koristiti. Ovim primjerom jasno se razaznaje da Poslanik želi ukazati na uzajamno uvažavanje, što proglašava općom dužnošću muslimana, ali i jednim od međusobnih prava u isto vrijeme. Ne tiče se samo određenih, niti se to čini u iznimnim slučajevima, već uvijek. U ovom hadisu vidimo kako je mesdžid bio prazan i mjesta je bilo dovoljno za njih dvojicu da se Poslanik i ne pomjera.
Kada bi Poslanik namjeravao negdje otići, a u međuvremenu mu je neko došao, on bi iz poštovanja ostajao s njim dok on sam ne bi izišao vani.
Kada bi se sa nekim rukovao Poslanik ne bi povlačio ruku, sve dok onaj s kim bi se rukovao ne bi povukao svoju. Svojim postupcima pokazivao je kako je čovjek poštovano biće, te da ovo poštivanje treba biti očuvano kao praksa i u društvu.
Jedan primjer iz Poslanikovog života
Božiji Poslanik bi upravo u cilju očuvanja, uvažavanja i poštivanja prava drugih ljudi prilikom skupova usmjeravao svoje poglede tako da kada bi izašli vani prisutni bi govorili: ''Mene je danas najviše gledao, najviše mi je pažnje posvetio'' itd. Na taj način ukazivao je na svoju pažnju prema svima. Ukoliko napravimo poređenje našeg ponašanja u sličnim okolnostima, pa čak kada su u pitanju i naša djeca, uočit ćemo da nismo u stanju biti pravedni i da prema svakom djetetu ili prema svakom prijatelju nismo isti ili im barem ne poklanjamo jednaku pažnju.
Borba protiv nedoličnog ponašanja
Poslanik je predano pazio da svojim ponašanjem ne povrijedi srca drugih ljudi, a također je odlučno stajao na putu takvom ponašanju ukoliko bi ga drugi provodili. Dešavalo se ponekad da jedan Poslanikov postupak bude pogrešno shvaćen, premda je on bio takav da je uvijek birao samo ona djela koja su najbolja i najkorisnija. U takvim slučajevima bilo je onih koji su se osjećali oštećenim, zapostavljenim ili poniženim. Međutim, Poslanik bi promišljenim koracima na licu mjesta javno objasnio o čemu je riječ, što je uvijek vodilo smirivanju duše.
Podjela ratnog plijena iz bitke na Hunejnu
S ciljem postizanja određenih dobrobiti, Poslanik je podijelio plijen samo među Kurejšijama. Neki među Ensarijama koji su imali velike zasluge za širenje i učvršćenje islama nisu bili zadovoljni raspodjelom,
čak su smatrali da je prema njima pokazano nepoštivanje i omalovažavanje.
Vijest je stigla do Poslanika. Naredio je da se sazovu sve Ensarije i da samo sa njima održi sastanak. Otišao je na sastanak sa Alijem, a. s. Sjeo je među okupljene te im se obratio sljedećim riječima: ''Imam za vas neka pitanja te vas zato molim da mi odgovorite na njih. Zatim reče: 'Zar niste bili zalutali, a Allah vas je preko mene uputio?' Odgovoriše: 'Da, Božiji Poslaniče.' – 'Zar niste išli u očitu propast, ali vas je Allah sa mnom spasio?' Rekoše: 'Da Božiji Poslaniče.' 'Zar niste bili u međusobnom neprijateljstvu i sukobima, a Allah vam je preko mene međusobnu milost dao?' Rekoše: 'Da Božiji Poslaniče.' Tada Poslanik malo zašutje, pa reče: 'Zašto mi se ne obratite spominjanjem svojih dobrih djela?' Upitaše: 'A šta da kažemo o Poslaniče?' – 'Ako želite recite: O Poslaniče, istjerali su te iz Mekke, mi smo te prihvatili, bio si zabrinut za život, mi smo ti pružili sigurnost, drugi su te smatrali lažnim, a mi smo te prihvatili!''' Ova pravičnost i spominjanje istinitih činjenica tako je jako dojmila prisutne, tako da su svi počeli plakati. Tada su velikani Ensarija poustajali i poljubili Poslanika u ruku i ne samo da su izrazili zadovoljstvo i slaganje sa načinom raspodjele ratnog plijena već su rekli: ''Evo ti naš imetak na raspolaganje pa ako želiš podijeli ga Kurejšijama.''
Pouke iz jednog događaja
Ukoliko čovjek prihvati Poslanika to znači da je prihvatio i sve osobine koje dolaze uz njega. Ukoliko ga prihvatimo za Božijeg zastupnika koji ima znanje i koji je obaviješten o zbiljama pojava,
ukoliko znamo da je sve što govori čisti vahj, a ne lični prohtjevi, te da mu je jedini cilj uputa ljudi, onda nema nikakvog smisla protiviti se njegovim odlukama i djelima. Najzad, osnovni uvjet imana jeste apsolutna potvrda resula u svim vremenima, na svim mjestima i u svim uvjetima. U 65. ajetu sure Nisa kaže se:
فَلاَ وَربِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ َوَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا
I tako mi Gospodara tvoga oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.
Poslanikov odnos prema ummetu krajnje je ljudski. Ukoliko se odlučimo slijediti Poslanika, islam i Kur'an, temelj te veze treba biti protkan Bogom i ljudskošću, a ne pukim dunjalučkim nasladama. Zbog toga Poslanik ukazuje na pogrešna uvjerenja i neispravan način razmišljanja, obraćajući se Ensarijama i podsjećajući ih na razdoblje neprijateljstava i razmirica koje su se Božijom pomoću pretvorile u mir i jedinstvo. Također je spomenuo i moralno rasulo u kojem su se nalazili te spas koji je uslijedio njegovim dolaskom u ulozi Poslanika. Mnogo čega ipak nije spomenuo, što je čak i danas, dugo vremena nakon njega, uočljivo kao posljedica njegovih zalaganja i promjena koje je donio, poput identiteta koji je dao tim ljudima, uobličenja društva, nezavisnosti itd.
Poslanik je bio uznemiren zbog uzrujanosti svojih prijatelja. Čovjek musliman treba cijeniti vrijednosti drugih, treba ga uznemiriti patnja
braće, zbog njihove tuge i sam je tužan, a njihova ga sreća i blagostanje čini sretnim. Iako je i sam bio svjestan svojih uzornih postupaka koji su bili potvrđeni od Uzvišenog Gospodara, ipak ga je tištila uzrujanost njegovih prijatelja koja je bila zasnovana na pogrešnom tumačenju Poslanikovih postupaka, te je on stoga učinio djelo kojim je umirio njihove duhove i ponovo im pridobio srca.
Poslanik je uporijebio jedan psihološki pristup problemu pozvavši Ensarije na sastanak na kojem samo oni prisustvuju, gdje ih on prvo kori, a zatim ih pita zašto ne iznose svoje zasluge, čime im daje do znanja da je svjestan činjenice kako je njegovo prisustvo veoma korisno za njih, ali istovremeno ne zapostavlja ni njihovu veliku ulogu u širenju islama, sadržanu u podršci koju su mu dali. Ovakav Poslanikov pristup urodio je pokajanjem Ensarija i mirenjem sa njegovom odlukom, a zadovoljstvo su pokazali tako što su mu ponudili na raspolaganje sav svoj imetak. Treba imati na umu i činjenicu da se ono šta je Poslanik rekao Ensarijama ne tiče samo njih, već smo i mi danas, kada on fizički nije sa nama, njegovi dužnici za put Istine kojim se krećemo.
Spominjanje usluga koje su Ensarije iskreno učinili svjedoči činjenicu da je Poslanik zahvalan ili da ih je svjestan prije svega. Drugim riječima, rekao im je da nije zaboravio njihove zasluge, ali se u takvoj raspodjeli plijena zasigurno krije neka mudrost. Jedna od koristi jeste ispit njihove vjere, tj. da li je iskrena ili su njihovi ciljevi usmjereni nekakvom ovosvjetskom dobru, a ne uzvišenim duhovnim blagodatima.
Poslanikova dova izrečena na kraju sastanka osvojila srca svih prisutnih. On je na kraju proučio sljedeću dovu: ''Bože, oprosti Ensarijama, i djeci Ensarija, i djeci djece Ensarija!'' Jedan od sunneta Poslanikovih jeste da uči dovu za svoj ummet, kao i za pojedince. Iskrene dove urodile su spuštanjem Allahove milosti i srca vjernika bila su radosna. Učinio je tako zato što se
u Kur'anu, u suri Tewba (103. ajet) kaže sljedeće:
خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا وَصَلِّ عَلَيْهِمْ إِنَّ صَلاَتَكَ سَكَنٌ لَّهُمْ وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ
Uzmi iz imetaka njihovih obavezna davanja, da ih time očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i moli se za njih. Zaista je tvoja dova smirenje za njih. A Allah sve čuje i sve zna.
Shodno rečenom, dužnost svakog vjernika jeste da uči dovu za druge vjernike, bilo u njihovoj prisutnosti, bilo u odsutnosti. Takvo djelo, osim što je povod za spuštanje Božije milosti, ono uzrokuje i međusobnu ljubav i jedinstvo među muslimanima. Osim toga, takvo djelo predstavlja jednu vrstu poštovanja prema drugima.
Skupina koja je tražila Poslanika
Drugi primjer u kojem Poslanik staje na put nepropisnom ponašanju jeste Njegova reakcija na ponašanje ashaba prema skupini ljudi koji su došli da ga traže. Naime, u jednoj od bitaka u Poslanikov tabor svratili su
neki ljudi koji su prolazili tim područjem. Pitali su za Poslanika, poselamili ga, izrazili svoje simpatije i naklonost te otišli iz tabora svojim putem. Poslanik, koji je dok se to događalo obavljao namaz, kada je završio namaz na licu mu se primjećivala ljutnja, prišao je ashabima te im rekao: ''Čudni li ste vi ljudi! Skupina putnika došla je do vas, pitali su za mene, poselamili me, a vi im ne pokazaste ni najmanji znak poštovanja niti ih čime ponudiste, niti im hranu ponudiste. Da je kakvim slučajem Dž'afer bin ebi-Talib bio ovdje, on bi suprotno postupio.''
0%
Pisac: Akbar Eydi
