Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Uzroci sramežljivosti

Jedno od važnijih pitanja odgojnog procesa jeste pitanje uzroka sramežljivosti. Zbog čega su pojedinci do te mjere stidljivi da se čak na časovima stide pitati nastavnika za ono što ne znaju?! Sa psihološkog stanovišta ponuđen je velik broj uzroka zapadanja u stanje sramežljivosti, u kojem nije rijetka pojava da se čovjek zbog toga što je stidljiv svjesno odrekne svojih očitih prava. Na neke ćemo primjere ukazati.

Doktor Alandi u knjizi Nespoznato dijete kaže: “Siromaštvo, fizički nedostaci, bolest, neuslovan porodični život i skromnije odijevanje od drugih neki su od uzroka koji dijete čine šutljivim, stidljivim i povučenim te stoga uzrokuju drušvenu odbačenost.”

Šta kaže vjera o tom pitanju? Od presudnog značaja sa vjerskog stanovišta jeste ispitati uzroke koji dovode do sramežljivosti, kako bi na taj način mogli izvršiti Božiju naredbu i vjersku dužnost te tako stekli mogućnost sprječavanja nastanka loših osobina ili, u najmanju ruku, sačuvati se od pojave da sami budemo među uzročnicima nastajanja loših svojstava.

Poslanik, s. a. v. a., u jednom hadisu ukazuje na dva osnovna razloga za nastajanja takvih svojstava, koje savremeni pedagozi i psiholozi ispituju u svojim razmatranjima o društvu i društvenim kretanjima. Dakle, sve što se u spomenutim naukama navodi i što psiholozi izrijekom potvrđuju, vraća se upravo na one dvije pojave na koje Poslanik ukazuje u hadisu, a to su siromaštvo i neugledna porodica.

Siromaštvo i privredna nemoć

Siromaštvo i lišenost životnih pogodnosti spadaju u najveće i najpogubnije uzroke rastakanja ličnosti i uništavanja  ugleda pojedinaca i društva. Siromaštvo ne samo da lišava životnih pogodnosti i užitaka i nego uništava i zdravu ličnost i dostojanstvo u čovjeku, što postaje prepreka da čovjek spozna samoga sebe.

Zabilježeno je u Stazi rječitosti kako je Imam Ali, a. s., obraćajući se svome sinu Muhamed bin-Hanefiji, rekao sljedeće: “Sinko moj, plašim se siromaštva za tebe. Utječi se Allahu od njega. Siromaštvo uništava vjeru, otupljuje razum i misao, uskovitlava neprijateljstvo i međusobnu netrpeljivost.” Iz spomnutih riječi možemo zaključiti da siromaštvo ozbiljno narušava temelj racionalnog, vjerskog i društvenog života.

Mudri Lukman, a. s., svom sinu rekao je sljedeće: “Sine, iskusio sam sva trpljenja i životne gorčine i ni u čemu nisam našao ništa gorče i teže od siromaštva. Dođe li dan da i sam budeš suočen sa siromaštvom, o njemu se jadaj samo Gospodaru svome. Ne spominji ga ljudima jer bi te smatrali bezvrijednim i ništavnim.” 

U islamu postoji ustanova koja se naziva društveno saosjećanje, u vezi sa kojom je merhum allame Medžlisi u osamnaestom tomu svoje poznate zbirke hadisa Biharul-envar, u poglavlju Ta'zije (Tješenje) prenio veoma dirljiv hadis od Poslanika, s. a. v. a.: “Ukoliko kupiš voća za svoju porodicu, jedan dio pokloni komšiji. Ako nemaš dovoljno da pokloniš, unesi ga u kuću tako da se ne primijeti da si išta donio i ne dozvoli djeci da ga iznose iz kuće jer bi ih mogla vidjeti komšijska djeca i uznemiriti se zbog toga.”

U spomenutom hadisu možemo uočiti mudre poruke od kojih ćemo izdvojiti samo neke. Naime, ovdje nam postaje jasno zbog čega je zaboravljanje siročadi i nepodsticanje drugih da im pomažu izričitim kur'anskim kazivanjem izjednačeno sa poricanjem vjere ili kufrom:

  أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ

Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.

Postaje jasno, također, zbog čega je sa kur'anskog stanovišta kamata ustvari objava rata Bogu. Ovaj hadis pojašnjava razloge zbog kojih komšije imaju tako ozbiljna obostrana međusobna prava i obaveze. Kada se sve to dobro sagleda, postaje jasno kako islam ne dozvoljava da jedan musliman sjedi besposlen, bacajući se tako u kandže siromaštva ili da u odori lažnog tevekkula, oslanjanja na Boga, i iz ljubavi prema Ahiretu sebe svrsta u red siromaha, te da mu nerad bude opravdanje, jer želi na Sudnjem danu biti među prvima koji će stići u zagrljaj Božije milosti. Sve je to sa islamskog stanovišta nedopustivo i neprihvatljivo. Otac je dužan ulagati velik napor i mnogo raditi kako bi osigurao svojoj porodici život dostojan časnog čovjeka. Majka nema pravo nedomaćinskim troškovima i neumjesnim izdacima dovoditi porodicu u nezavidan položaj i stvarati u kući atmosferu netrpeljivosti. Poslanik, s. a. v. a., o siromaštvu je govorio sljedeće: “Uđe li siromaštvo u vaše domove na jedna vrata, na druga vrata će izaći vaša vjera.” Sa Poslanikove tačke gledišta nije moguće pomiriti vjeru i siromaštvo. Čovjek koji sam doprinosi vlastitom siromaštvu usljed lijenosti ili zato što ne zna ništa raditi, nema pravo svoje dijete podučavati vjeri. Imam Ali, a. s., u jednom kazivanju ističe: “Siromaštvo uništava vjeru, oduzima razum i uzrok je međusobnog neprijateljstva i netrpeljivosti.” Naime, dijete ovakvoga siromaha u svojoj glavi vjeru drži glavnim krivcem za siromaštvo porodice u kojoj odrasta. Ono nije svjesno da je otac njegovu porodicu doveo u takvo stanje svojom lijenošću, te je na taj način ukaljao i lice islama, ili da je majka svojom nezasitošću i rasipništvom porodicu bacila na koljena. Upravo je sada jasno zbog čega islam od odgovornih ljudi na visokim državnim funkcijama traži materijalnu snagu. U prilog rečenom nalazimo sljedeći ajet:

وَأَعِدُّواْ لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدْوَّ اللّهِ وَعَدُوَّكُمْ وَآخَرِينَ مِن دُونِهِمْ لاَ تَعْلَمُونَهُمُ اللّهُ يَعْلَمُهُمْ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فِي سَبِيلِ اللّهِ يُوَفَّ إِلَيْكُمْ وَأَنتُمْ لاَ تُظْلَمُونَ

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih poznaje. Sve šta na Allahovom putu potrošite bit će vam naknađeno, neće vam se nepravda učiniti.

Riječ i'dād, upotrebljena u ovom ajetu ima značenje sakupljanja i spremanja svega što je potrebno za postizanje određenog cilja. Naprimjer, da bismo potpalili vatru potrebne su nam drva i šibice, a vatra će nas grijati ili ćemo na njoj skuhati hranu. Bez pripreme onoga svega što je potrebno, nemoguće je stići do cilja. Pojedinac ili društvo mogu sebi odrediti neki cilj do kojeg žele doći; s druge strane, i drugi mogu sebi odrediti taj isti cilj te je stoga sasvim razumno da među njima dođe do sukoba kada im se putevi prepletu. Tada može pobijediti samo jači, snažniji i onaj ko posjeduje argument sile.

Kur'an kaže da muslimani moraju biti jaki kako bi osujetili namjeru svojih i Božijih neprijatelja za napadom i osvajanjem, kako nikome ne bi dopustili da ih ponizi. Ovo usredsređenje i prikupljanje snage jednom može biti u vidu pripreme za rat, drugi put u vidu jačanja privrede, nekada kroz jačanje tehnologije i industrijsko osavremenjenje, ili kao političko jedinstvo, jer su potrebe koje vrijeme iziskuje različite, kao i ciljevi prema kojima se može zajednički krenuti. Možemo zaključiti da čovjek koji se nalazi na odgovornom mjestu u islamskoj državi nije odgovoran pred Bogom samo za sebe, nego i za čast vjere, poretka i svih muslimana.

Potrebno je naglasiti da s ciljem izgrađivanja ličnosti i ugleda naše djece na individualnom i društvenom planu i u smjeru ispravnog vjersko društvenog odgoja, sa željom za što kvalitetnijim ispunjenjem i opravdanjem povjerene nam ljudske dužnosti, u prvom planu trebamo se zalagati u borbi protiv siromaštva. Štaviše, trebamo biti uporni u stjecanju porodičnog bogatstva da bi i drugi imali koristi od učinaka našeg rada i da bi, na kraju, poštivanjem i uvažavanjem ljudskih prava spriječili mogućnost siromaštva djece, u cilju ostvarivanja zdrave atmosfere na vjerskom i odgojnom planu. Tako bi se mogli u lijepom svjetlu suočiti sa neprijateljima islama i muslimana.

Neugledna porodica

Drugi povod koji dovodi do sramežljivosti i gubljenja samopouzdanja, a time i do niza posljedica o kojima smo govorili, jeste neuglednost ili nečasnost porodice iz koje se potječe. Muhammed, s. a. v. a., zabranio je da se koristimo prijekorom prema drugim ljudima čak i kada su u pitanju oni koji su učinili grijeh za koji je predviđena šerijatska kazna. Božiji zakoni moraju se provoditi. Božjom odredbom propisane granice tiču se svih ljudi i radi dovođenja društva u red nema izuzetka u odlučivanju nad kim će se provesti šerijatom određena kazna. Međutim, niko nema pravo -drugoga prekorjevati i kuditi.

Postavlja se pitanje zbog čega je Poslanik zabranio prijekor. Prema Poslanikovom, s. a. v. a., mišljenju skuti pokude šire se i na krug porodice, djece, plemena i naroda, a pored toga za sobom povlače hiljade nedaća i smutnji. Kako god je medicina ustanovila praksu da se bolesnici oboljeli od lahko prenosive opake bolesti zatvore u karantin radi sprečavanja širenja virusa, tako je i opća islamska praksa predvidjela karantin sa psihološkog stanovišta. Sakrivanjem nedostataka o kojima je riječ osigurava se psihička higijena i sigurnost.

Božiji Poslanik, s. a. v. a., u jednom hadisu rekao je: “Ukoliko bi se sluškinja koja je u vašoj vlasti odala nečasnom tjelesnom užitku, izlazeći iz okrilja čednosti, kaznite je i izvršite Božiji zakon nad njom, ali je nemate pravo kuditi i prekorjevati.”

Objašnjenje

1.U skladu sa islamskim učenjem, niko neće nositi ničiji teret  niti će ikome biti umanjeno od njegova tereta. Niti je tuđi grijeh mrlja na našim skutima, niti je ičija vrlina sredstvo za čišćenje naših zaprljanih haljina:

وَلاَ تَكْسِبُ كُلُّ نَفْسٍ إِلاَّ عَلَيْهَا وَلاَ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى

Šta god ko uradi, sebi uradi, i svaki će grešnik samo svoje breme nositi.

Ukoliko smo prihvatili ovo logično načelo, nemamo prava očevu ili majčinu pripadnost neuglednijem plemenu ili njihovo neznatno porijeklo prenositi na druge zato što bi to bilo očito kršenje zakona i bespravno oduzimanje tuđih prava, što se ubraja u grijeh koji zaslužuje Božiju kaznu. Spominjanje nedostatka uzrokuje druge nedostatke. Vjerskom logikom posmatrano, duhovne i psihičke bolesti i nedostaci trebaju se poput tjelesnih bolesti locirati i liječiti i ne treba dozvoliti da se šire. Spominjanje nedostataka i mahana samo po sebi je loše govorkanje o psihološkim bolestima i samo je psihička bolest. Otuda islam ove mahane – u svrhu sprječavanja njihova širenja – u svom drušvenom programu proglašava zabranjenim djelima, kako bi na taj način one bile zaboravljene i iskorijenjene sa društvene pozornice.

2.Zabranjeno je davanje ružnih nadimaka. U jedanaestom i dvanaestom ajetu sure Al-Hugurat izložena su neka od društvenih pitanja, a ujedno je ponuđen i način na koji se ona mogu riješiti. Niko nema pravo ismijavati drugoga. Niko nema pravo uznemiravati druge time što će im davati ružne nadimke. Nijedan musliman nema pravo sumnjati u drugog muslimana i gajiti o njemu ružne misli. Musliman nema pravo ogovarati drugog muslimana i govoriti mu iza leđa. Tajna svih razilaženja među ljudima krije se u pitanju međusobnog upoznavanja i društvenih veza.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا يَسْخَرْ قَومٌ مِّن قَوْمٍ عَسَى أَن يَكُونُوا خَيْرًا مِّنْهُمْ وَلَا نِسَاء مِّن نِّسَاء عَسَى أَن يَكُنَّ خَيْرًا مِّنْهُنَّ وَلَا تَلْمِزُوا أَنفُسَكُمْ وَلَا تَنَابَزُوا بِالْأَلْقَابِ بِئْسَ الاِسْمُ الْفُسُوقُ بَعْدَ الْإِيمَانِ وَمَن لَّمْ يَتُبْ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ وَلَا تَجَسَّسُوا وَلَا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضًا أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَن يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيهِ مَيْتًا فَكَرِهْتُمُوهُ وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ تَوَّابٌ رَّحِيمٌ يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici oslovljavaju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi nepravdu čine.

O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga – a vama je to odvratno – zato bogobojazni budite! Allah zaista prima pokajanje i samilostan je.

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste upoznali jedni druge. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji. Allah uistinu sve zna i nije Mu ništa skriveno.

U spomenutim ajetima vidimo velik broj uputa koje se tiču načina našeg života u društvu. Spomenut ćemo samo neke:

a) ne rugati se drugima, jer su oni možda bolji;

b) ne govoriti drugima svoje mahane;

c) kloniti se međusobnog sumnjičenja i ružnih misli;

d) ne nazivati se ružnim nadimcima;

e) izbjegavati međusobna uhođenja i pronalaženja mahana;

f) ne ogovarati jedni druge;

g) upoznavati različitosti sa kojima nas je Bog stvorio;

h) uzgajati bogobojaznost koja vodi plemenitosti.

      Pobrojani primjeri spadaju među najvažnije sociološke i psihološke upute. Društvo koje se pridržava spomenutih uputstava dobija zdravu, mirnu i sigurnu atmosferu zajedničkog života i sa sociološkog, i sa psihološkog stanovišta. Ukoliko ovi zakoni ipak ne budu poštovani, nanesen je ozbiljan udarac društvenom miru i sigurnosti (primjer ubistava u privredno naprednim državama koje su postigle prividni vanjski, ali ne unutrašnji mir).

Sasvim je izvjesno da su duhovna i psihička postojanost i mir mnogo važniji i djelotvorniji od vojne sigurnosti. Kada postoje unutrašnji mir i sigurnost u jednom društvu, onda ni uspješno rješavanje vojnih sukoba nije teško ostvarivo. S druge strane, gubljenjem psihičkog mira, nestaju  temelji i svih ostalih činilaca društva.

Upravo zato islam – koji svoje propise i zakone nudi u društvenom okrilju i koji društvo vidi osnovom svih duhovnih savršenstava i ideala – ni po koju cijenu nije spreman uništiti ili prodati nijednog pojedinca koji predstavlja sastavni dio ove osnove, tj. društva.

Na kraju, možemo zaključiti da mi kao muslimani imamo dužnost iskorijeniti i privredno i moralno siromaštvo, a nakon toga uputiti se ka pojedinačnim savršenstvima i društvenoj časti, da bismo time svojom praksom pripremili teren za širenje svijetle islamske kulture. U protivnom, zasigurno neće biti drugih rezultata, osim poniženja za islam, a što će kao posljedicu imati da ćemo na Sudnjem danu biti postiđeni i poniženi pred Allahom i Njegovim Poslanikom.

Poslanik, najljepši uzor

Na samom početku poslaničke misije, kada je Muhammed, s. a. v. a., počinjao sa organiziranim pozivanjem u islam i kada su se prvi muslimani počeli okupljati oko njega ulazeći u novu vjeru, velik broj zamki vrebao je sa svih strana. Jedan od problema bio je i Ebu-Džehl, neumorni neprijatelj islama i Poslanika sa neprekidnim nastojanjem da napakosti Poslaniku i ashabima, koji je uvijek smišljao nove metode rovarenja i spletkarenja protiv muslimana. Među muslimanima je doživljavan kao zao i drski prevarant. Imao je sina Ikrimu, koji nakon očeve smrti odlazi pred Poslanika, s. a. v. a., i prihvata islam. Poslanik ga je dočekao raširenih ruku i primio u zagrljaj, pohvalivši njegov mudri korak. Međutim, kada god bi ga muslimani vidjeli, govorili bi da ide sin Božijeg neprijatelja. Ikrime se zbog toga požalio Poslaniku. Poslanik, s. a. v. a., prvo je zabranio muslimanima da čine ovo pogrešno djelo, a zatim je Ikrimi povjerio dužnost prikupljanja sadake i zekata. Ovim moralnom odlukom Poslanik, s. a. v. a., postiže nekoliko učinaka. Prvi je uspio Ikrimi napraviti mjesto među muslimanima. Povjerivši mu dužnost prikupljanja zekata među muslimanima, daje mu značaj i osigurava poštovanje okoline i, što je veoma važno, briše sa njega očev grijeh. Nakon ovog primjera i brojnih drugih uzornih pokazatelja Poslanikove čovječnosti, treba donijeti salavat i selam na njega.

Činioci odgajanja racionalnog stida

Oni koji imaju ulogu očeva i majki žele znati na koji način trebaju kod djece odgojiti racionalni stid, kako bi njihova djeca bila izuzeta od šteta koje bestidnost nosi sa sobom, ali da budu daleko i od sramežljivosti, jer smo vidjeli da sramežljivost na sebi svojstven način nanosi nenadoknadive štete i za pojedinca, i za društvo. Upravo s namjerom da se održimo na liniji ravnoteže i srednjeg puta, pokušat ćemo ukratko dotaći se činilaca koji razvijaju racionalni stid.

a) Izgradnja duha samouvjerenosti

Jedna od roditeljskih obaveza jeste razvijanje samouvjerenosti i samopouzdanja kod djece. Već smo ranije, upravo u okviru odgojnih tema, govorili o samopouzdanju.

b) Bodrenje i pohvala

Pohvala i bodrenje na odgovarajućim mjestima i u pravo vrijeme, nakon dobro izvršenih dužnosti ili bilo čega što djeca lijepo i dobro učine, bivaju povodom da djeca – sa velikom uvjerenošću u ljepotu i ispravnost svojih djela – uvijek stanu iza svojih djela i da ih brane. Takav osjećaj potiskuje sramežljivost, čime se čovjek oslobođa bespotrebne stidljivosti, a poprima prirodnu ljudsku unutrašnju formu.

Imam Ali, a. s., jednom prilikom obratio se Maliku Aštaru sljedećim riječima: “Ne dozvoli da kod tebe budu isti oni ljudi koji čine dobra djela i oni koji čine loša, jer bi to prouzročilo otuđenost kod dobročinitelja, a bilo bi bodrenje grešniku u činjenju grijeha (...). O Malik, pohvalama i pokazivanjem svoje objektivnosti povezat ćeš se sa vrijednim i odanim službenicima. Javno pohvali i iskaži zahvalnost za njihove usluge zato što zahvalnost ohrabruje dobročinitelje u činjenju dobra, a Božijom voljom potiče neozbiljne da se ozbiljno prihvate posla.”

U skladu sa islamskim pogledom na svijet, podilaženje i ulagivanje nemoralno je djelo kao što je i ustezanje od pohvala na pravom mjestu neislamsko i nečovječno te sigurno za sobom ostavlja loše posljedice i za pojedince, i za društvo.

Imam Ali, a. s., o pretjerivanju u pohvalama kaže sljedeće: “Kao što pretjerana pohvala i prekomjerno hvaljenje koje prelazi granicu koja je zaslužena predstavlja podilaženje i ulagivanje, također je hvaliti manje nego li se zaslužilo pokazatelj slabosti i posljedica zavidnosti i psihičke poremećenosti.”

“Kada čovjek osjeti da ga ljudi ne vide onakvim kakav zaista jeste, iznenada se povlači iz društva i osamljuje se zbog straha da slučajno ne bi došao u položaj da bude ponižen. A kada je u društvu, pokazuje nezadovoljstvo, uznemiren je i preplašen, tako da će nepomično sjedjeti i neće ni riječi progovoriti.”

c) Pravilan odnos prema fizičkim nedostacima

Jedan od razloga stidljivosti jesu fizički nedostaci. Čovjek ponekad biva sučeljen sa nizom prirodnih uzroka koji ga znaju lišiti nekih tjelesnih odlika, što se zna desiti od samoga početka, tj. rađanjem, a nekad do toga dolazi suočavanjem sa različitim životnim neprilikama.

PROHTJEVI

U niz važnih odgojnih tema ubraja se i čednost, 'iffet ili ravnoteža prohtjeva. Da bismo razmotrili ovu temu potrebno je prije svega shvatiti značenje pojma čednosti.

Šta je to čednost?

Nakon istrajnih i temeljitih istraživanja u nauci o moralu, ahlaku postignuti su rezultati koji svjedoče da se sve čovjekove moralne osobine vraćaju na tri osnovne i temeljne moći koje postoje u čovjeku. One djeluju tako što rade na principu poticanja čovjekova nefsa na stjecanje praktičnih znanja kako bi sve svoje djelovanje utemeljio na tom znanju.

Riječ je o:

a) moći strasti i prohtjeva,

b) moći srdžbe, tj. snage odbijanja nepoželjnih stvari,

c) moći inteligencije, tj. razuma i uma.

Ukoliko čovjek pažljivije i temeljitije razmotri ovo pitanje, doći će do zaključka da sva djela koja čini dobivaju na kraju podstrek i izviru iz tri navedene moći. Drugim riječima, sva čovjekova djela posljedica su ovih triju moralnih stubova. Zbog toga, sve što se čini ili je u cilju stjecanja određenih koristi, poput jela i pića, oblačenja odjeće i udovoljavanja tjelesnim potrebama, ili je riječ o djelima kojima se želi spriječiti moguća šteta ili prijetnja, poput samoodbrane prilikom napada, čuvanje obraza i časti, zaštita imetka i sl. Izvor iz kojeg potječu primjeri iz posljednje rečenice jeste moć srdžbe, dok je izvor primjera iz prethodne rečenice moć strasti. Na kraju, riječ je o nečemu što se naziva potvrda ili poricanje mišljenja i stavova što se čini argumentacijom ili iznošenjem postavki u cilju dokazivanja nečega.

Ne postoji ni jedno djelo koje se tiče strasti ili srdžbe, a da čovjek prije nego li ga učini o njemu ne razmisli, razmotrivši na taj način moguće koristi i štete.

Čovjek je spoj spomenutih triju moći. Njihovim miješanjem ili spajanjem dobija se unutrašnja cjelina koja uzrokuje posebnu vrstu djela koja nisu svojstvena nijednom drugom živom biću. Čovjekova stvarna sreća krije se upravo u provođenju djela, ali tek kada se djeluje u stanju postignute ravnoteže.

Čovjekova dužnost

Jedna od prvenstvenih obaveza bića koje u sebi nosi sastav spomenutih triju moći jeste da pazi da nijedna od njih ne izađe iz sebi svojstvene putanje i da ozbiljno vodi računa o čuvanju granica, kako ne bi dospjele u stanje krajnosti, bilo aktivne, bilo pasivne. Stalnim nadzorom i pažnjom treba se pobrinuti da ih uvijek drži u umjerenom stanju, jer ako dođe do prelaska granica samo jedne od njih, ravnoteža sastava biva narušena. Kada se ta ravnoteža sastava naruši, nesvjesno se dovodi u pitanje i čovjekova sreća, a veoma će lahko doći u stanje da zauvjek bude izgubljena.

Ravnoteža strasti

Ravnoteža strasti predstavlja čuvanje granice umjerenosti. Ukoliko se očuva stanje ravnoteže i kakvoćom, i količinom, takvo stanje se naziva čednost. Međutim, ukoliko se zađe u aktivnu krajnost i neobuzdano upražnjavanje, onda je već riječ o poročnosti i izopačenosti, a ukoliko se ide ka gašenju i krajnjoj pasivnosti, čovjek sebe dovodi do otuđenosti i ravnodušnosti. Obje krajnosti su moralno nepoželjne i osuđene.

Naime, čednost predstavlja očuvanje ravnoteže strasti. Peti ajet sure Mu'minun ukazuje na ovu činjenicu:

وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ

I koji stidna mjesta svoja čuvaju.

Čuvanje i održavanje ove moći u ravnoteži jeste i moralna i ljudska i islamska obaveza svakoga pojedinca.

Neophodnost ravnoteže

Ranije smo spomenuli da se samo u ravnoteži i ravnomjernom upražnjavanju ovih moći može stići do krajnje i stvarne sreće. Ukoliko ravnoteža bude poremećena, gubi se mogućnost stizanja do konačne sreće.

U isto vrijeme učenjaci poručuju sljedeće: “Strast i putenost jeste jedan od moćnih nagona u čovjeku koji prijete mnogobrojnim nepoželjnim učincima, ukoliko budu prekomjerno korišćeni, a to su padovi, neuspjesi, bankroti, smutnje, razvodi brakova, razna obeščašćenja, silovanja pa čak nije rijetka pojava u prošlosti da su se i ratovi vodili zbog strasti, a također ima i onih koji odlaze i u duševne bolnice.”

Razlog zbog kojeg je spomenut i kvalitet, tj. način upražnjavanja i zadovoljenja, a i kvantitet, tj. učestalost i vrijeme posvećeno strastima –jeste važnost koju ovoj temi pridaju  medicina i vjera. U prošlosti čovječanstva postojali su, a i danas živi velik broj učenjaka koji se bave ovom temom i s tim u vezi postoji velik broj različitih mišljenja i ocjena. Pojedinci ovo pitanje ubrajaju u red veoma važnih tema koje se tiču i društvenog, i psihičkog, i odgojnog segmenta čovjekova života.

Neophodnost ravnoteže prohtjeva

Čovjek svoje prohtjeve mora dovesti u stanje ravnoteže. Postoji niz razloga koji bi primorali čovjeka da se drži ove ravnoteže. Za takvo nešto potrebna su duga razmatranja, a to nam nije bio cilj. Međutim, ukratko ćemo se posvetiti nekim drugim pitanjima.

Opstanak čovječnosti

Kada se razmotri čovječnost kao osobina zbog koje je čovjek stvorenje uzdignuto iznad ostalih bića, postaje jasno da je ljudsko biće sazdano od duše i tijela te da svaka od ovih sastavnica ima svoje posebne potrebe usljed kojih konačna sreća biva uništena ukoliko im ne bude udovoljeno. Objasnili smo da je jezgra prohtjeva u trima moćima, tj. strastima, srdžbi i razumu. Tri spomenute moći, posebnim miješanjem i suodnosom stvaraju novo biće i kvalitet koji se mora kretati upravo u granicama koje su predviđene stvaranjem, da bi se očuvalo. Ako se pređu granice, samo će biće izaći iz svoje putanje. Tim izlaskom pad postaje izvjestan. Saobrazno ovim činjenicama, opstanak čovječnosti zavisi od očuvanja ravnoteže među ovim trima moćima.

Stizanje do stvarne sreće

Stvaralačka moć obavlja svoj posao krajnje precizno na osnovu sebi svojstvenih zakona, tako da u njemu nema mjesta ni najmanjem odstupanju ili pogrešci. Ukoliko bi čovjek osmotrio i ispitao svijet i zakone koji vladaju njime samim očima ili svim tehničkim pomagalima, u njemu ne bi našao nikakvog drugog učinka, osim ljepote, sklada i preciznosti. Takvo šta potvrđuje i sam Kur'an. U takve zakone, koji prožimaju postojeći svijet, spada i zakon stvarne veze između uzroka i posljedice. Ukoliko je čovjekova sreća skrivena iza postizanja ravnoteže i njenog očuvanja, nije moguće postići je pa makar i minimalnim odstupanjem ili zastranjenjem. Sasvim je sigurno da će odstupanje imati za posljedicu sebi srodan rezultat, a ne ono što se krije iza ravnoteže. Usljed toga, odlazak iz krajnosti u krajnost ne samo da čovjeku uskraćuje čovječnost, već uzrokuje trajni gubitak iz ruku savršenosti i sreće koju je Uzvišeni za svakog pojedinca predvidio kao potencijalni cilj, kojem je moguće približiti se samo ispunjenjem određenih uvjeta. Bilo je dovoljno da se zaključi kako je poštovanje umjerenosti i čuvanje ravnoteže neophodno za čovjeka.

Čuvanje društvenog reda

Posmatrano sa društvenog stanovišta, neupitna je važnost uspostavljanja i čuvanja reda i skladnih odnosa. Čuvanjem društvenog reda razvijaju se sposobnosti i bogati kreativno iskustvo. Pronalasci i naučni uspjesi dužnici su čuvanja međusobnih prava. Sve nesreće, smutnje i patnje koje čovjek doživljava posljedice su narušavanja društvenoga reda i propisa. Gaženje tuđih prava, proljevanje krvi nedužnih, iščezavanje vrijednosti civiliziranog društva i gubljenje civilizacijskih tragova, plodovi su neurednog i haotičnog života jedne skupine jedinki ljudskog lika, a životinjskih odlika. Dakle, nijednom ljudskom biću nije skriven značaj društvenog reda i njegovih vrijednih tragova. Slučaj nepomirljivog sukoba između ličnih interesa i prohtjeva sa društvenim smjerom i ciljevima veoma je čest. Ukoliko se ovakvim prohtjevima odgovori bez propisanog zakona, sigurno je da će posljedica biti društveni nered, nepravda i haos. Kada se u društvu pojave ovakva stanja, jasno je kakva sudbina čeka čovjeka.

Uzevši u obzir činjenice koje smo u ovom tekstu iznijeli, postaje jasno da se društveni red u kojem je moguće živjeti ljudskim životom i ostvarivati naučne pobjede i tehnička dostignuća može osigurati jedino putem očuvanja ravnoteže triju moći koje se nalaze u svim jedinkama društva. Zdravo društvo čine zdravi pojedinci. Iskvareni pojedinci skloni zločinima sve što mogu pružiti društvu jeste smutnja, nered i nemir. Upravo na temelju ovih činjenica islam pridaje veliku pažnju zdravoj izgradnji pojedinca i očuvanju porodičnog gnijezda.

Izgradnja civilizacije

Sljedeći trag naprednog društva bilo bi formiranje civilizacijskih tekovina. To su tekovine kojima se ponose svi narodi i nacije i žele ih što bolje predstaviti tako što čuvaju svoje kulturno i historijsko naslijeđe. Neki narodi pokazali su se sposobnim ustanoviti civilizacije svjetskih razmjera. Sve su to zapravo učinci jednog zdravog društva i plodovi bogate kulture čovjeka visokih moralnih osobina. Ukoliko bi došlo do apsolutne slobode, gubitka moralnih načela, a strasti i osjećaji preuzeli vodstvo,  to bi onda neizbježno prouzročilo gubitak čovječnosti. Kada se čovječnost ugasi, civilizaciji u takvim uvjetima nema mjesta, već umjesto nje dolazi divljaštvo, bezvlašće i propast.

Sociolozi i psiholozi kažu da su mnogi pojedinci neprijateljski raspoloženi prema civilizaciji, koja staje na put njihovim nagonima. Međutim, kada se govori o sprječavanju nagona, treba imati u vidu činjenicu da prigovor i negodovanja pojedinaca niukom slučaju nisu prihvatljivi. Već u vezi s tim treba reći kako postaje jasna neophodnost sprječavanja nagona ukoliko civilizacija želi stići da svog vrhunca. Željeti mir i sigurnost, što su dostignuća civiliziranog društva, a nepodržavati odricanja od prirodnih sloboda predstavlja jednu vrstu samodopadljivog i nerealnog iščekivanja. Ukoliko čovjek želi omogućiti sebi društveni život, mora se odreći prirodnih sloboda koje su, teorijski posmatrano, postojale prije nastajanja civilizacije.

Težnja ka slobodi nastaje otuda što bi svako želio potpuno zadovoljenje svojih prohtjeva, koristeći se društvenim radom, ali bez uzimanja u obzir potreba drugih ljudi. Čežnja za povratkom u prirodno stanje, a u svrhu bolje mogućnosti za zadovoljenje prohtjeva i nagona, bez sumnje je pogrešna, ali očekivanje da se živi u jednom civiliziranom društvu sa apsolutnim slobodama predstavlja samodopadljivo licemjerstvo što završava oduzimanjem slobode drugim ljudima.  Saobrazno ovim činjenicama, ne postoji zdravo društvo koje bi bilo civilizirano, a da u isti mah pojedinci imaju apsolutne slobode za zadovoljavanje svojih nagona. Čovjek može izabrati ili divljaštvo umjesto civilizacije, čime će namjesto zdravog društva imati smutnju, ili svoje unutarnje moći i nagone držati u položaju ravnoteže u za to predviđenoj putanji.

Islamska i materijalistička civilizacija

Čovjekova civiliziranost i neophodnost društvenog života obično biva posmatrana iz dva ugla, iz islamskog i iz neislamskog. U ovim dvama pogledima postoje i zajedničke tačke kao i mjesta razilaženja. Pokušat ćemo se ukratko osvrnuti na neke od njih, kako bi nam postala jasna neophodnost civilizacije, ali i da bismo shvatili prednost koja proistječe iz islamskog stava.

Zajedničke tačke

Kada se društveni zakoni na pravilan način razmotre, shvatit će se da je ograničenje sloboda prohtjeva i nagona primarni korak zdravog društva i civilizirane zajednice. Moguće je da se neko i začudi kada vidi pojam ograničenost, jer će mu biti nejasno zašto se čovjeku oduzima od slobode kada smo svjedoci da glasnogovornici današnjeg propagandnog sistema zaglušiše građanima uši pričajući i ponavljajući riječi o slobodama ljudi.

Međutim, odgovor je jasan. Živjeti zakonskim životom samo po sebi podrazumijeva svojevrsnu slobodu, ali i ograničenost. Sloboda znači da  čovjek u takom društvu slobodno koristi svojinu i živi onako kako sam izabere, dok ograničenost potvrđuje da čovjek ipak nije do te mjere slobodan da – živeći na način koji je sam izabrao i koristeći ono što mu pripada kako mu volja – ima pravo ulaziti i oduzimati slobodu drugim ljudima. Ovo potvrđuju kako  islamske tako i druge, pa čak i nevjerničke vlasti. Dakle, može se zaključiti da je ograničenost čovjeka ili život u granicama zakona zajednička tačka među svim načinima upravljanja i svim civilizacijama.

Uspostavljanje sigurnosti

Sigurnost je jedan od temeljnih uvjeta društvenog života. Svakom pravcu i svakoj ideologiji koji žele postaviti temelje civilizaciji ili izgraditi jedno zdravo društvo riječ sigurnost nalazi se na spisku zadataka koje moraju ispuniti i dostignuća koja trebaju dosegnuti. Pitanje sigurnosti ili životnih potreba jeste jedno od osnovnih programa svake vlasti.

Razumne slobode

Još jedna zajednička tačka različitih vrsta vlasti jeste i pitanje razumnih sloboda koje se odnosi na individualna i društvena prava svakog pojedinca. Drugim riječima kazano, dovođenje u red društvenog života i uspostavljanje zakona nije ništa drugo već razumna sloboda. Sloboda i ograničenost jesu dva lica jednog društva, ali tako da jedno bez drugog nije potpuno, a ukoliko se uspije napraviti skladan preplet ovih dvaju pojmova, onda je to znak jednog naprednog društva

Tačke razilaženja

Na temelju različitosti koja postoji u pogledima na svijet između islama i ostalih društvenih uređenja, postoje i bitne razlike u načinima upravnog ponašanja i društvenih kretanja.

Postizanje duhovnog savršenstva

Islam na osnovu svoga pogleda na svijet ne vidi čovjekov život ograničenim samo na ovu fizičku dimenziju, koja je obilježena određenim brojem tjelesnih užitaka. On pridaje značaj i pažnju još jednom čovjekovom atributu koji se naziva duša i nije materijalne prirode, a obilježen je vječnošću. Na toj osnovi promiče i brine se i za duhovne užitke koji čovjeku osiguravaju vječnu dimenziju. Upravo zbog toga ukazuje ljudima na postojanje dvaju poredaka, materijalnog i duhovnog. Islamski stav kaže da civilizacija koja vodi brigu samo o materijalnoj dimenziji, a zapostavlja ili odbacuje duhovnu, nije humoidna civilizacija, već jedan lijepi šareni zoološki vrt u kojem je prednost data tjelesnim i putenim užicima.

Čovjek koji bezbrižno zaspi sita stomaka, a i ne pomišlja o gladnima, sa islamskog stanovišta nije civiliziran. Čovjek koji svojim razmetljivim postupcima razbija temelje porodice i kvari moral mlađih, sigurno nije od onih koji grade civilizaciju. Zato islam i kaže da se moraju poštovati ljudski zakoni i dušom i tijelom ukoliko se želi ljudski živjeti i biti čovjek.

Disciplina vječnoga života

Sa islamskog stanovišta nije dovoljno da zakon obuhvata samo materijalnu dimenziju. Vrijedan zakon jeste onaj zakon koji, osim što se ne sukobljava sa pravima pojedinaca, također vodi brigu da ne dođe do razilaženja sa duhovnim pravima koja čovjeku pripadaju. Nije dovoljno da se samo ne sukobljava sa zakonima Ovoga svijeta, nego on treba da sadrži zakone koji se neće suprotstavljati zakonima Onoga svijeta. Kada je riječ o ovom pitanju, islam zagovara stav da čovjekov život nije ograničen samo na Zemljinu planetu, već da čovjeka očekuje vječni život u kojem vlada apsolutna harmonija i red, gdje postoje obilna i neiscrpna Božija davanja. Ovaj život samo je priprema i neizbježna staza koja vodi prema Onom životu. Zakoni u tom slučaju ne smiju biti takvi da na uštrb ograničenog života žrtvuju Vječnost. Nije moguće stići do Onoga svijeta pazeći samo na materijalni red i poredak, već se mora imati u vidu i unutarnji poredak i disciplina koji pomažu čovjeku da očisti svoj nefs od zaprljanih uvjerenja, morala i ponašanja.

Shodno tome, kako god su uspostava društvenog reda i očuvanje ljudskih prava usko povezani, što podrazumijeva ograničenje prohtjeva i nagona, također i stizanje do duhovnih savršenstava i moralnih vrlina jeste uvjetovano ograničenjima prohtjeva i nefsanskih poriva. To je jedna od temeljnih razlika koja postoji između islamskog naučavanja i islamske civilizacije te ostalih društvenih ideja i civilizacija.

Sljedeća razlika, koja se itekako uočava između islamskog i ostalih programa, odnosi se na pitanje seksualnosti i seksualnih užitaka. Ostale su civilizacije popustile pred navalama ljudskih strasti, što je prouzročilo klimu u kojoj moralne vrline i porodične vrijednosti jednostavno izumiru. Utemeljili su se na putenosti. Islam je postigao svojevrstan kompromis između sloboda i zakonitosti, tako da se ljudi koriste ovim užicima, ali do mjere koja ne nanosi štetu vječnoj ljudskoj dimenziji.

Argumetni za gornju tvrdnju

Kako bismo što bolje uvidjeli i razumjeli argumente stavova koji su izneseni o islamu najbolje je da pogledamo šta je rekao Karel, dobitnik Nobelove nagrade i autor knjige Čovjek nespoznato biće. U jednom odjeljku stoji sljedeće: “Svi su ljudi upravljeni ka težnji da žive na osnovu svojih parametara, što je u svakom slučaju glas čovjekovog fitreta. Međutim, u demokratskim društvima neravnoteža prohtjeva je do te mjere uzela maha da je postala veoma štetna. Moderna filozofija zaslužna je da se sjeme ovakve slobode posije u Evropi i Americi, a kao plod našao se anarhistički individualizam koji ismijava i naziva nenormalnim sve što aludira na red, zakon i obavezivanje. Upravo je to bio početak rata sa kulturnim naslijeđem koji smo čuvali hiljadama godina i protiv iskustava koja su se izmjenjivala kroz povijest, koja se oslanjala i pomagala vjerskim moralnim načelima na kojima je i bila  utemeljena. Sloboda koju koristi većina ljudi nije ni privredna, ni idejna, ni moralna. Ti slobodni pojedinci nisu ništa drugo, nego puki bespomoćni nemoćnici, čija se sloboda pokazuje u tome da idu od kafane do kafane, od kluba do kluba i da iščitavaju dnevnu štampu, koja je puna laži te da slušaju protivrječnu mas-medijalnu propagandu.”

Sloboda sa vjerskog stanovišta

Imam Ali, a. s., u jednom hadisu kaže: “Slobodan čovjek je onaj koji se spasi strasti.”

U drugom kazivanju također se prenose sljedeće riječi Imama Alija: “Rob strasti jadniji je i niži od običnog roba.”

U sljedećem hadisu od Zapovjednika vjernih prenosi se: “Najveći neprijatelj čovjeku jesu njegova srdžba i strasti, pa ko ih stavi pod svoju vlast te ih zauzda, postigao je visoko mjesto i uspeo se na visoki stepen čovječnosti.”

Da bi nam neke činjenice bile još jasnije razmotrit ćemo nekoliko hadiskih obilježja.

Ko je slobodan?

Sa stanovišta Imama Alija, a. s., nije slobodan onaj čovjek koji slobodno hoda putem i kreće se u društvu bez ikakvih zapreka. Slobodan je onaj koji se iščupao iz nutarnjeg zatočeništva, koje svakog trenutka čovjeku izdaje nova naređenja.

Pripovjeda se kako je Aleksandar Makedonski, prolazeći kroz jedno mjesto sa svojom vojskom, bio obavješten od prethodnice da im se na putu ispriječio jedan čovjek koji im nije želio napraviti puta. Čuvši sve pojedinosti, Aleksandar je pretpostavio da je riječ o Ferferidisu Mudrom. Požurio je da stigne do njega. Vidjevši da je to stvarno on, upita ga: “Znaš li ko sam ja?” On odgovori: “Da, ti si rob mojih robova.” Aleksandar upita: “Kako misliš, 'rob tvojih robova'?” Ferferidis odgovori: “Zato što su strast i srdžba dvije moći koje su u čovjeku ukorijenjene. Međutim, ja sam ih uspio zauzdati i porobio sam ih. Ali one vladaju tobom; dakle, moji robovi tvoji su gospodari!” Čuvši ovaj odgovor, Aleksandar reče: “Kada ne bih bio Aleksandar, volio bih da sam Ferferidis!” Neki tvrde da je riječ o Diogenu, a ne o Ferferidisu. U svakom slučaju, slobodan je onaj čovjek koji je uspio zagospodariti svojim strastima i srdžbom.

Obilježja zarobljenog

Zarobljenim čovjekom smatra se onaj čovjek koji prilikom susreta sa neprijateljem gubi moć iz ruku i umrtvi se. Najočitiji pokazatelj takvog stanja jeste nemogućnost korišćenja vlastitih snaga. Čovjek u stanju zarobljenosti gubi moć ratovanja, razmišljanja i nalaženja rješenja za savladavanje neprijatelja. Na zapovijed neprijatelja on će sjesti, kada mu neprijatelj da hranu, on će jesti, a na njegov ukaz leći će i zaspati.

Nekad zarobljeni može biti pod vlašću koja se nameće izvana, a nekada može biti pod vlašću neke unutarnje sile. Prvi znak zarobljenosti razuma strastima jeste gubljenje moći shvatanja činjenica onakvim kakve jesu. Čovjek koji je pod vlašću strasti vidi pojave onakvima kakve ih njegove strasti vide, čuje ih onako kako ih strasti žele čuti, a ne onako kako ih stvarno treba čuti. U odgovoru na istinite ajete koje prenosi Poslanik, s. a. v. a., takvi ljudi govore sljedeće:

اللَّهُمَّ إِن كَانَ هَـذَا هُوَ الْحَقَّ مِنْ عِندِكَ فَأَمْطِرْ عَلَيْنَا حِجَارَةً مِّنَ السَّمَاء أَوِ ائْتِنَا بِعَذَابٍ أَلِيمٍ

Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!

Obratimo li pažnju na sadržaj ajeta, postat će nam jasna moć unutrašnjeg neprijatelja, a i poniženje porobljenog. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže: “Rob strasti niži je od roba bilo kojeg neprijatelja; on je rob čiji je razum izgubio moć shvatanja.” Na drugom mjestu Imam Ali također kaže: “Ljubav prema nečemu oslijepi i ogluhne čovjeka.”

Moć čovjeka

Kada Imam Ali kaže da je čovjek koji uspijeva nadzirati svoju srdžbu i strasti stigao do vrhunca čovječnosti, hoće nam poručiti kako je taj stadij moguće dostići. Reći da nam je on nedostižan, prema Imamovom stavu, sasvim je pogrešno i neosnovano. S druge strane, savršenstvo svakog čovjeka počiva u njegovom intelektualnom potencijalu i moći razmišljanja, pa ako neko uspije porobiti svoje strasti i srdžbu, on je time oslobodio razum i stvarnost može poimati onakvom kakva ona i jeste. Ovo je upravo značenje poznate Poslanikove, s. a. v. a., mudrosti koja kaže: “O Bože, pokaži mi stvari onakvima kakve jesu!” Ko prihvati i usvoji ovu mudrost, stekao je veliko dobro. Dakle, čovjek je moćan do mjere dokle je u stanju pokoriti svoju strast i srdžbu, čime stiže do granice spoznaje Kreacije. A stizanje do granica gdje se spoznaje zbilja stvaranja čini najuzvišeniju razinu čovječnosti i najviši stepen vrline.

Vrste prohtjeva

Zbog osobenosti svoje suštine i načina stvaranja, čovjek posjeduje dvije vrste prohtjeva:

a) zajedničke sa životinjama;

b) zasebne.

Pošto je jedan od osnovnih činilaca čovjekova bića njegova fizička sastavnica, koja je svojstvena i životinjama, prirodno je da posljedice i svojstva ove komponente budu zajedničke ljudima i životinjama zato što  zajednička tema zahtijeva i nalaže zajedničke tragove i učinke. Nemoguće je imati zajedničke teme, a da učinci i tragovi budu različiti. Takvo šta racionalno je nemoguće na temelju zakona uzročnosti koji se naziva načelo srodnosti. Na osnovu ovog zakona, čovjek posjeduje prohtjeve koji su isti kao i kod životinje, poput samoljublja, ljubavi prema potomcima itd. I ptica voli, hrani i brani svoje potomke kao i čovjek. Strast, također, posjeduju i životinje i ljudi. Nagon za hranjenjem općeprisutan je među živim stvorenjima, spavanje i niz drugih nagona zajednički su životinjama i ljudima. Srdžba i nagon za štićenjem sebe i svojih htijenja od napadača prohtjevi su stvaranjem utkani i u čovjeka, i u životinju, sa određenim ciljem i neophodni su za nastavak života. Naprosto, život bez njih bio bi nezamisliv. Ukoliko se svaki od ovih prohtjeva očuva u svojim granicama i bude služio svrsi kojoj je namijenjen, bit će ubrojan u moralno vrijedne čovjekove osobine.

Sami po sebi, prohtjevi zajednički čovjeku i životinji ne mogu biti razlog nadmoćnosti čovjeka. Međutim, ako im se bude pristupalo pod jednim uvjetom, postaju razlog čovjekove prednosti. Taj uvjet jeste udovoljavati im s ciljem da posluže čovjeku u njegovim uzvišenim namjerama, čime izlaze iz okvira prirodne poželjnosti i postaju uvod i pristup nečem drugom – čovjekovim uzvišenim ciljevima. Bolje rečeno, treba ih, uz svijest i znanje o svrsi njihova stvaranja, provoditi posredstvom svojih djela, o čemu svjedoče rivajeti. Takvo šta je prvenstveno osobina vjere, a ne nauke. U predajama nailazimo na ukazivanje da pridodavanje ovog uvjeta tjelesnim prohtjevima čini da oni sa stepena životinjskih nagona prerastaju u takvu vrijednost da se, naprimjer, od kapi vode što se slijevaju sa tijela čovjeka ili žene dok uzimaju gusul stvaraju meleki, svjetlosna, čista bića koja su im otada na usluzi.