Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

SKROMNOST I NJENI PSIHOLOŠKI KORJENI

Islam i skromnost

U hadisima je mnogo prostora posvećeno savjetima i upućivanju na skromnost. Vjerski prvaci i Božiji ugodnici i sami su posjedovali ova svojstva, pozivajući na taj način i druge na ista djela. Nisu vidjeli nikakve razlike između bogatih i siromašnih, bijelih i crnih, već su ih sviju posmatrali sa krajnjim poštovanjem.

Budući da ova tema ima velik značaj, obratit ćemo pažnju na sadržaj sljedećih hadisa:

c)a) Prenosi se da je Musa bin Dž'afer, a. s., prolazeći sa ashabima kroz neko mjesto naišao na veoma ružnog crnca. Nazvao mu je selam i sišao sa jahalice. Dugo su pričali da bi mu zatim Imam ponudio svoju pomoć ukoliko mu nekad nešto zatreba. Nakon toga ashabi ga upitaše: “O sine Resulov, sjediš sa takvim čovjekom i nudiš mu pomoć, a ustvari on je onaj koji se treba tebi obratiti, čemu to?” Imam odgovori: “Ovaj crnac rob je među robovima Božijim, na osnovu knjige Božije moj je brat, a i komšija na zemlji Božijoj. Povezao nas je najbolji babo, koji se zove Adem, a. s., i najvrjednija vjera, koja za zove islam!”

d)b) Jedan čovjek porijeklom iz Belha prenosi: “Bio sam saputnik Imama Ride, a. s., kada je putovao u Horasan. Jednoga dana pozvao je za sofru sve svoje sluge, tako da su se na njoj okupili i crnci, i ostali. Rekoh mu: 'Na raspolaganju ti je moj život, mogli bismo napraviti odvojene sofre!' On reče: 'Ušuti! Bog nam je jedan, majka nam je jedna i babo također. A Bog nagrađuje prema našim djelima.'”

Poruke hadisa:

U navedenim hadisima, koji ustvari predstavljaju praktični život ovih velikana, postoji velik broj poruka i pouka. Sada ćemo ukratko ukazati na neke od njih.

1. Realnost

U ovim hadisima može se uočiti realan pogled kakav su imali i imam Rida i njegov otac. Realnost se ogleda u načinu kako su obojica jednako postupali prema svim ljudima što su objašnjavali činjenicom da su svi ljudi robovi Božiji i prema tome jednaki. Pošto smo mi robovi, a i oni također robovi Božiji, potrebno je da druge uvažavamo i poštujemo

2. Uvažavanje vjerskog bratstva

Osim što smo obojica robovi Božiji, ima još jedna karika koja nas zbližava. Riječ je o vjerskom bratstvu. Kur'an jasno naglašava: Zaista, vjernici su braća. To je konačna i nepromjenjiva istina. Vjernici su braća jedni drugima. Kur'an je ta bitna karika oko koje smo svi okupljeni i na osnovu koje svi moramo biti jednaki.

3. Uvažavanje čovječnosti

Kada se naglašava da su nas otac i majka doveli na Ovaj svijet, to znači da je činjenica prema kojoj smo kao ljudi zapravo obavezujuća. Obavezuje nas da poštujemo druge ljude. Čovječnost ima svoje zahtjeve koji se moraju poštovati.

4. Komšiluk

Činjenica da nas je Bog na Ovom svijetu učinio komšijama stavlja nam u zadatak da jedni prema drugima budemo skromni i skrušeni. Istina je u tome da smo došli iz nematerijalnog svijeta i iz svjeta ezela, tj. vječnosti. Zakoračili smo po ovoj planeti, a smjer nam je beskonačni svijet. Kratko vrijeme moramo provesti na ovoj prolaznoj stanici. Pošto je stanje takvo, onda moramo poštovati komšijska prava i dužnosti te ne dovoditi u pitanje i ne pokvariti svoju vječnost međusobnim uznemiravanjima.

Sve ove poruke objedinio je Imam Ali, a. s., u dvije rečenice u Stazi rječitosti. U savjetu koji daje Maliku Aštaru kako da se ponaša, Imam kaže sljedeće: “O Malik, ili su ti braća u vjeri, ili su s tobom isti po stvaranju, zato poštuj i uvažavaj ljude!”

Vrste skromnosti

Skromnost se s obzirom na razloge i povode može podijeliti na više vrsta. Međutim, općenito gledano, možemo je podijeliti na dvije vrste, premda svaka od njih ima svoje podvrste.

a) pohvaljena skromnost;

b) pokuđena skromost.

Postoji jedna vrsta skromnosti koja je sa islamskog stanovišta sveta, veoma pritvrđena i pohvaljena, a koju priznaju i hvale razumni ljudi. S druge strane, postoji i skromnost koja nije ni poželjna, ni opravdana, ni razumna, a nije ni ono šta se očekuje. U pohvaljenoj skromnosti postoje dvije veoma važne činjenice. Svaka od njih upotpunjuje jedna drugu i pokazuje šta je dozvoljeno te u čemu se nalazi ispravna skrušenost.

Prva činjenica osigurava da skromnost ne pređe granice skromnosti. Ukoliko bi prešla granice, sigurno bi se pretvorila u ulagivanje i podilaženje, a ove dvije osobine su bezvrijedne, loše i pokuđene.

Drugi uvjet je da razlozi i povodi skromnosti budu časni i moralno dostojanstveni, islamski opravdani, s ciljem poštovanja tuđeg prava i njihove ličnosti i ugleda, a ne da budu podstaknuti slabošću nefsa. Drugim riječima, skroman je onaj čovjek koji ima samouvjerenje i sigurnost, koji u sebi nema nikakvog osjećanja niže vrijednosti i koji  jedino sa poštivanjem ljudske i moralne dužnosti uvažava ljude i prema njima pokazuje skromnost.

Imam Ali, a. s., objašnjavajući ljudske vrline u vjernicima, o skromnosti kaže sljedeće: “Oni su moralno ugodni, a po prirodi su mehki i skromni, međutim, psihički su tvrđi i postojaniji od kamena. Prema ljudima se ponašaju skromnije i od običnoga roba.”

U ovom hadisu granice su veoma lijepo ocrtane. Psihički su čvrsti poput kamena te postojani i sigurni poput stijene, ali praktično su ugodniji i od jutarnjeg povjetarca. Duh vjernika je zbog mira i sigurnosti koje crpi iz vjere u Boga postojaniji od planine; međutim, djela su mu mekša od ružine latice.

Islam, vjera časti i slobode

Islam želi časne i dostojanstvene sljedbenike. On ih drži slobodne i ponosite. Ni u kom slučaju nije spreman oduzeti čovjeku čast i slobodu, a naročito nije spreman učiniti to svojim sljedbenicima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, navest ćemo nekoliko hadisa.

Poslanik je rekao: “Nijednom vjerniku nije dozvoljeno da se ponizi svojim rukama.”

U sljedećem hadisu hazreti Muhammed, s. a. v. a., kaže: “Vjernik nema pravo poniziti samoga sebe.”

Ebu Abdullah, a. s., reče: “Bog je prepustio vjernicima sve poslove, osim poniženja samoga sebe.”

Askeri, a. s. rekao je: “Kako je ružno za vjernika da želi nešto u čemu se nalazi njegovo poniženje.”

Ebu Abdullah, a. s., kaže: “Uzvišeni Gospodar prepustio je vjernicima sve poslove, ali im nije dozvolio poniženje samih sebe.”

Napomena:

Osjećaj časti, ponosa i slobode sa islamskog stanovišta nije samo nefsanski osjećaj, već je to zapravo naredba za rad i zalaganje, naredba prihvatanja i podnošenja problema na putu sticanja časti. Imam Ali, a. s., na jednom mjestu kaže: “Podnošenjem teških problema i ozbiljnih poteškoća postiže se visoki stepen i vječno zadovoljstvo.” Čast bez zalaganja i truda nema nikakvog smisla.

Fikhski propis:

Ukoliko postoji voda, obavezno je uzeti abdest za namaz, a tejemum je u tom slučaju neispravan.

Islamski pravnici su u kontekstu ovog propisa istakli mišljenje da, ukoliko voda postoji, a vlasnik vode je čovjek koji je daje, ali uz naglašavanje kakvu uslugu čini, čovjek koji je obavezan uzeti abdest nema pravo prihvatiti tu vodu, već treba uzeti tejemum i obaviti namaz.

Poslanik Muhammed, s. a. v. a., primjer čovječnosti

Ali ibn Ebi-Talib, a. s., prenosi: Jednom prilikom Poslanik je došao među ljude, ashabe, koji su ga dočekali tako što su mu ustali na noge i uz puno poštovanje rekli: “Evo ga, naš gospodin i zaštitnik!” Poslanik se veoma naljuti i reče: “Ne nazivajte me sejjidom i zaštitnikom, recite naš Poslanik ili Božiji resul, istinu govorite i ne pretjerujte u govoru kako ne biste zalutali!”

U spomenutom hadisu mogu se uočiti sljedeće stavke:

1. Realnost

Poslanik u svom govoru skreće pažnju da ga ne oslovljavaju sejjidom i vođom, već da ga nazivaju Božijim poslanikom. Dužnost poslanstva je prenošenje Božije poruke, dok naziv vođa može kod pojedinaca proizvesti osjećaj lažne povlaštenosti i nadmoći, što može zaplašiti i zabrinuti ljude. Zatim Poslanik ističe dvije veoma važne činjenice. Ljudima poručuje da se trude, da govore Istinu i ono šta je sigurno postojano, zato jer je riječ pokazatelj načina razmišljanja i morala. Kada su riječi neumjesne, sagovornik shvata vrijednost govornika, te ga neće ni poštovati. Nakon toga dodaje da pretjerivanje u govoru čovjeka dovodi do griješenja i zalutalosti u djelima.

2. Čuvanje ravnoteže u životu

Ukoliko čovjek izađe iz ravni ravnoteže,  sam će zapasti u smutnju i zabludu, a ista takva sudbina neće mimoići ni društvo. Upravo zbog toga, Imam Ali, a. s., u jednoj usporedbi kaže da iskazivanje ovakve vrste poštovanja nepovoljno djeluje – “...i na jahača, u kojem budi osjećanje povlaštenosti, a također uzrokuje poniženje pješaka.” Takvo šta nalaže nam neizostavno poštovanje granica u toku čitavog svoga života, u svim njegovim dionicama. Ne smijemo sebe predstavljati ni boljim, ni gorim, ni manjim, ni većim od onoga što jesmo, jer ako to i ne bude uticalo na nas lično, sigurno će štetno djelovati na članove društva, koje će odvući na stranu smutnje, a mi smo u vezi s takvim zastranjenjima i ljudski, i moralno, i – što je najvažnije – islamski odgovorni.

3. Djela imaju svoje šerijatske i istinske posljedice i tragove

Imam Ali, a. s., kaže: “Osim što prikazivanje sebe niskim i bezvrijednim još na Ovom svijetu ima svoje opipljive posljedice i što uzrokuje nevolje, teškoće, poniženja i druge poteškoće, na Ahiretu je to isto povod za kažnjavanja i Božiju srdžbu.” Zato čovjek treba biti pažljiv i nastojati da mu djela ne budu od onih koja će prouzročiti loše posljedice i Ovoga i Onoga svijeta.

4. Svako djelo treba odvagati i vidjeti kakve ima domete i posljedice

Imam Ali, a. s., kaže da je moguće da neko djelo bude toliko loše da može prouzročiti muke i Ovoga i Onoga svijeta. Kako je samo loše i bolno i koliko čovjek nije svjestan kada izabere da čini takva djela u svome životu! Moguće je, također, da neka djela uzrokuju mir, opuštenost i sigurnost Ovoga svijeta, a nagradu Onoga svijeta. Kakva je samo sreća u odabiranju upravo takvih djela!

5. Obavezno je čuvati plemenitost i poštenje drugih ljudi

O čuvanju časti kod ljudi Imam Ali, a. s., kaže sljedeće: “Kako bih sačuvao obraz i čast drugih ljudi, nisam zadovoljan da mi neposredno iznose svoje potrebe i probleme u lice, već volim da ih napišu na papir i da mi to predaju u pisanom obliku, da bih na taj način ispunio njihovu potrebu, ali i da bih im sačuvao čast i obraz.” Takvo nešto je uistinu vrhunac veličine, plemenitosti i čovječnosti! Lažne pristalice ljudskih prava trebaju doći i naučiti lekciju o čovječnosti koju islam drži.

Sami sebi možemo postaviti sljedeće pitanje: Da li se od nas očekuje da ne trebamo tražiti rješenja, već da se trebamo sukobiti sa životnim poteškoćama i ''oštriti kandže''?

Ustvari, to nije naša obaveza, već nam je dužnost zalaganje, pomaganje i spašavanje čovječnosti. Nije smisao u tome da čovjek ispruži ruku zarad potrebe, bez obzira o kakvoj se potrebi radilo. Potrebe mogu biti različite, poput privredne, moralne, tehnološke, naučne, industrijske, vojne, političke, poslovne i druge. Smisao rečenog jeste da se na plemenit način i krajnje moralno, ljudski i islamski prihvati ruka zaostalih i posrnulih, a to, osim uz zalaganje i napor, nije ostvarljivo.

Mogli bismo reći da je logika islama sadržana u jednoj rečenici: “Podnošenjem teškoća postižu se visoki stepeni i vječno blagostanje.”

Prihvatanje teškoća omogućava postizanje visokih deredža i trajnog blagostanja. Dakle, ukoliko želimo osvojiti vrh sreće, moramo biti spremni uhvatiti se u koštac sa poteškoćama. Ali, ne sa običnim,  već sa stvarnim poteškoćama, i to sa velikom istrajnošću. Kur'anski zakon kaže: Zaista, čovjek neće imati ništa, osim onoga šta zasluži.

Najbolji i najkraći put borbe sa svim poniženjima i osjećajima niskosti jeste upravo put napora i rada na sakupljanju ljudskih vrlina i osvajanju velikih postignuća na znanstvenom i moralnom polju. Ovu mogućnost Uzvišeni Bog je dao svakom čovjeku. Ukoliko bi čovjek samo malo vremena posvetio upoznavanju samoga sebe, shvatio bi kakvu veliku moć ima i kakva postignuća može ostvariti. To je logika islama, koja je za jedini put stizanja do materijalnih i duhovnih savršenosti ostavila put zalaganja i napora.

Čuvanje svetosti

Jedna od stvari koje se u islamu, kada su u pitanju društveni odnosi, veoma naglašava jeste čuvanje svetosti i prepoznavanje mjesta i vrijednosti članova društva.

Imam Ali, a. s., savjetuje robove Božije sljedećim riječima: “Ne dozvolite da vama ovladaju džahilijetski moral i (ne)kultura. Ne provodite u međusobnim odnosima i svakodnevnom životu džahilijetske običaje.” Zatim nastavlja: “Poštujte starije i budite milostivi prema mlađima! Majke, očeve, nene, djedove, starce, napaćene, učitelje, nastavnike, profesore i druge poštujte i uvažavajte! Budite milostivi prema mlađima! Ukazivanjem milosti i naklonosti prema njima, predajete društvu dobro odgojene ljude.” On nam, ustvari, poručuje da se zasigurno krećemo onim putem koji je najpodesniji za međusobno udaljavanje u islamskom društvu, tj. ukoliko ne poštujemo starije i ne iskazujemo milost prema mlađima. Takvo nešto pokazatelj je džahilijeta i neznanja, a ne civiliziranosti i visokih društvenih standarda.

Uzvišeni primjer čovječnosti

Imam Ali, a. s., znajući dobro svoje obaveze i dužnosti na položaju vjerskog vođe, bio je svjestan da treba odgovarati na traženja i bdjeti nad stanjem muslimana, pa u jednom javnom istupu kaže: “Svako ko ima potrebu i želi mi se obratiti u vezi s njom, neka to učini pismenim putem, jer želim na takav način sačuvati vašu čast i obraz.”

Ukoliko bismo dobro razmislili o spomenutim riječima, u njima bismo našli zaokružen svijet plemenitosti i časnosti. Imam ne želi gledati lice čovjeka koji ima potrebu, a koji stoji pred njim, kako bi na taj način sačuvao čast potrebitog. On ovim postupkom objavljuje da čast i obraz svakog pojedinca želi očuvati netaknutim. On želi reći da nam naša časna vjera islam i dragi poslanik Muhammed, s. a. v. a., ne dozvoljavaju da u islamskom društvu budemo razlogom stvaranju neprilika, u kojima bi se blatilo dostojanstvo i čast i u kojima bi pojedinci bili natjerani na poniženje i gubljenje časti. On želi reći da islamski vođa nema pravo, zbog toga što ima moć vladavine, ponižavati druge ili biti povodom tuđeg poniženja, pa makar to bilo i u službi pomaganja.

Također se prenosi da se jednoga dana, jašući konja, uputio u neko mjesto. Prošavši pored jedne nastambe, priključi mu se skupina pješaka. On stade te im reče: “Zar ne znate da je pješačenje pored jahača povod za kvarenje jahačevog morala, a osim toga povod je i za ponižavanje pješaka. Zato se vratite i nemojte me pratiti.”

Zar muslimani ne bi takvo pravilo trebali primijeniti na svoje stanje?! Naša zaostalost i kaskanje za naprednim svijetom u nauci, tehnologiji i industriji nas predstavlja upravo kao pješake pored jahača svjetskih uređenja! A to je povod za naša poniženja.

Neophodno je u svakom segmentu života pripremiti materijal i sredstva za islamski napredak i ponos.

Jednom prilikom  Ali, a. s., uputio se u Siriju, u grad Anbar. Velik broj stanovnika toga grada bijaše izišao njemu na doček. Kada su ga vidjeli da se približio naselju, svi su sjahali sa svojih konja i potrčali mu u susret. Među njima bilo je i gradskih prvaka. Stigli su do njega i počeli ga tako u skupini pratiti. Imam ih upita: “Zašto to radite?” Odgovorili su mu kako je njihova tradicija da svaku istaknutu ličnost dočekaju na takav način i ukažu mu poštovanje. Imam reče: “Zaklinjem se Bogom da vaši velikani od tog čina nemaju nikakve koristi. Međutim, vi svojim zahmetom kvarite svoj Dunjaluk vlastitim rukama, a na Ahiretu ćete biti pitani i kažnjeni zbog takvih djela.” Zatim dodade: “Kako je štetna muka čija je nagrada kazna, a kako je ugodna lahkoća i sloboda koju prati zaštita od Božije kazne!”

Nagon samoljublja

Samoljublje i zaštita vlastite biti urođeni su nagoni koje je Uzvišeni utkao u ljudsko biće. Oni potiču čovjeka da čini velike napore sa ciljem zaštite vlastite ličnosti. Svaki čovjek svojim fitretom, dakle urođeno, voli svoj život. Kada je žedan ili gladan, kada se razboli ili kada mu je život u opasnosti, samoljublje ga pokreče na djelovanje. Na osnovu takvog nagona, čovjek voli svoju čast i obraz. Islam, čiji zakoni u potpunosti odgovaraju čovjekovoj prirodi, naredio je da se svetosti svakog pojedinca i svakog društva čuvaju i da se o njima vodi briga.

Osjećajni raskoli

Prema stavovima psihologa, samoljublje ima raznovrsna ispoljavanja u vezi sa dušom i tijelom kada se prikazuje u različitim izdanjima. Doklegod ne bude bilo neslaganja u tim ispoljavanjima, svako zasebno djeluje prirodno i biva zadovoljeno bez poteškoća. Međutim, teškoća se javlja u trenutku kada se u nastupima samoljublja ukažu sukob i neslaganje, te čovjek dođe u položaj da ga muči pritisak osjećanja koja su međusobno suprotstavljena. U tom trenutku treba istaći čovječnost i pokazati pravu ulogu razuma. Ima pojedinaca koji u ovakvim unutrašnjim sukobima zastrane, ne postupe razmno i zapadnu u muke koje često znaju završiti ludilom ili pak samoubistvom, a velik broj pojedinaca utjehu i pomoć potraži u drogama, alkoholu i duhanu.

Monteskije u djelu Duša zakona primjećuje: “Samoljublje i zaštita svoga nefsa suočava se sa brojnim teškoćama. Nekad se ispoljava u obliku oprečnih djelovanja i postupaka. Samoljublje nekad uzrokuje pojavu da se žrtvujemo u ime ljubavi prema sebi. Nalazimo zadovoljstvo u mogućnosti da se odreknemo života, a to je pokazatelj da sebe volimo više i od vlastitog života.”

Duhovno samoubistvo

Gubljenje slobode, časti i dostojanstva islam vidi kao jednu vrstu duhovnog samoubistva i moralnog rasula. Islam na to gleda sa uvjerenjem da se neki ljudi odlučuju na čin fizičkog samoubistva kada naiđu na neke za njih neprebrodive teškoće, što se smatra slabošću, a ne hrabrošću. Međutim, dešava se i takva pojava da pojedinci odluče izvršiti moralno, tj. duhovno samoubistvo. Sa islamskog stanovišta takvo nešto je višestruko veća slabost od tjelesnog samoubistva. Islam kaže da ne postoji problem koji se može ispriječiti na čovjekovom putu, a da ga on ne može riješiti racionalnim i logičkim pristupom. Oslonac za čovjeka jeste apsolutno beskrajna moć Božija. Neograničena moć sprječava postojanje slijepih ulica. Ubistvo, bez obzira da li je tjelesno ili duhovno, pokazatelj je zastranjenja ili slijepog sokaka. Međutim, nespojivo je da u čovjeku postoji vjera u Boga, a da ipored toga dođe u bezizlazan položaj.

Znakovi duhovnog samoubistva

Neki psiholog je rekao: “Nesmirujuće i raznolike aktivnosti koje obavlja neki čovjek pokazatelj su njegove unutrašnje praznine, koju želi nadomjestiti i nadoknaditi tako što će imati više obaveza od drugih ljudi u okruženja. Upravo zbog toga, sve njegove aktivnosti su nesvrhovite.

Ovaj nemir potiče iz skrivenog straha. Razlog tome jesu stalna sumnja i pretpostavljena mogućnost neuspjeha u poslu i životnim obavezama. Bez obzira koji je razlog za to, ova okolnost čovjeka dovodi u takvo stanje da se ponaša poput miša zatočenog u zamci u kojoj se nestrpljivo i preplašeno vrti u krug bez ikakvoga cilja.

Nije obavezno da se spomenuti strah tiče samo nečega što bi se moglo uskoro desiti već su, u većini slučajeva, u pitanju gorke uspomene iz prošlosti koje nisu u potpunosti istisnute iz čovjekove podsvijesti, bez obzira što izgleda da ih je čovjek zaboravio. Strah pokrenut ovakvom vrstom uspavanih uspomena dovodi čovjeka u stanje histerije, srdžbe, zabrinutosti i nestrpljivosti.

Na tragu iznesenog mogu se uočiti sljedeće bitne crte:

a) Nesračunate i neplanske radnje u životu

Vidjeli smo da kada i pored puno posla nemamo vidljive koristi, to nam govori o jednoj vrsti unutrašnje psihičke poteškoće. Zato je bolje da, umjesto što uporno nastavljamo sa poslom, sjednemo i dobro razmislimo gdje je čvor teškoće i kako da ga  riješimo. U tom slučaju ne trebamo vršiti pritisak na naše radne sposobnosti i sebi povećavati muku.

b) Lutanje bez određenog cilja

Ukoliko čovjek ne bude imao određenog cilja u svom djelovanju, bez obzira da li je on materijalne, duhovne, lične ili društvene prirode, rezultat napora će u svakom slučaju propasti. Usljed toga, određenje cilja jedan je od osnovnih uvjeta da bi se moglo negdje stići. Ustvari, imati cilj znači tačno isplanirati i znati gdje se trenutno nalazimo u vlastitom životu i koliko smo se približili tom izabranom cilju.

c) Uspomene se moraju provjeriti i analizirati

Svaki čovjek u svom životu ima i gorkih, i slatkih uspomena. Pored njih ne treba olahko proći, zbog toga što one ostavljaju traga na našu dušu, bilo izravno ili posredno ili, kako psiholozi kažu, one su prisutne, a mi ih ne prepoznajemo ili ih nesvjesno čuvamo.

Jednim temeljitim pregledom moramo sve gorke uspomene pretvoriti u slatke te od svake od njih, bile gorke ili slatke, izvući najveću moguću korist. Trebamo ih poput zemljoradnika znati okalemiti i ne trebamo dozvoliti da nam gorke uspomene iz prošlosti učine našu budućnost još gorčom. Njihovom preobrazbom i korišćenjem mogućnosti koje nam je Bog dao, moramo uspjeti nadoknaditi ono šta je izgubljeno i pretvoriti to u nešto čega ćemo se u budućnosti rado sjećati.

d) Zaborav

Jedan od djelotvornih postupaka koji naše gorke uspomene mogu učiniti lijepim, jeste prepuštanje zaboravu. Ukoliko ih se čovjek redovno bude sjećao, svako novo podsjećanje imat će učinak kao da se to iznova događa. Psiha biva uznemirena, ugodni trenuci pretvaraju se u nepodnošljivu vječnost, a život postaje gorak i tegoban. Ukoliko bi gorke uspomene bile zaboravljene, njihovi razorni učinci bi nestali i naša psiha bila bi mirna.

U svakom slučaju, svima treba biti jasno da u svojim životima nailazimo na trenutke u kojima dolazi do sukoba naših osjećanja. Šta treba činiti u tim trenucima?

Kur'an  nudi jednu uputu sljedećim ajetom:

الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

I obraduj robove koji saslušaju govor i prate u njima ono što je najbolje; oni su ti koje je Bog uputio i oni su pametni. 

Kur'an je najbolja uputa i savjet konačnog i beskonačnog čovjekovog života! Najljepši govor koji može privući i natjerati na slušanje svakog slušaoca, bila to suprotstavljena osjećanja ili osjećanja i doživljaji! Ljudi su stvorenja koja mogu naučiti da prvo trebaju saslušati govor i kao najbolji odabrati onaj koji je najobrazloženiji. Kada čovjek postupa na takav način, kreće se stazom Božijih zakona, koji će mu pomoći i uputiti ga Božijom uputom, a tada će mu uvećati koristi od razuma i prihvaćenog pogleda na svijet. Ne postoji na Ovom svijetu logičnijeg, prirodnijeg i racionalnijeg savjeta i upute za stizanje do sreće.

Grijeh i osjećanje prezira

Jedan od najvažnijih činilaca koji čovjeka mogu učiniti nečovječnim i zaraziti ga hiljadama neizlječivih bolesti jeste griješenje ili kršenje Božijih zakona i pravila koji vladaju objektivnim svijetom. Bilo da posjedujemo vjerska uvjerenja ili ne, kršenje zakona ima svoje posljedice. Naše vjerovanje ne može izmijeniti Božije odredbe i zakone stvaranja, niti im može poništiti učinke. Nikad osjećanja čovjeka-prestupnika, koji gazi tuđa prava, ne mogu biti isti sa osjećanjima čovjeka koji poštuje zakone stvaranja i uvažava tuđa prava. Nije moguće da na kraju života, pa čak ni na njegovom samom početku, prestupnik i pravednik budu isti. Iako je moguće da prestupnik jedno vrijeme ne osjeća tragove i posljedice svojih nedjela, kao što čovjek pod anestezijom ne osjeća bolove na mjestu koje mu operiraju, zasigurno neće dugo potrajati i tragovi anestetika će nestati, a onda će moralna savjest izaći na vidjelo i zastidjeti čovjeka.

Božiji poslanik, s. a. v. a., jednom prilikom rekao je: “Ko želi biti najčasniji od ljudi mora biti bogobojazan.”

Ali, a. s., rekao je: “Ukoliko neko želi biti bogat bez imetka, bez vlasti biti moćan, bez porodice ne biti osamljen, mora izaći ispod plašta poniženja i griješenja i pokoriti se Svevišnjem Bogu.”

Imam Sadik, a. s., rekao je: “Upućujem vas na bogobojaznost i da ne dozvolite da drugi ovladaju vama zbog vaših grijeha kako biste bili primorani na poniženja.”

Imam Sadik, a. s., na drugom mjestu kaže: “Čovjek koji bez posjedovanja odgovarajućih  umijeća želi biti vođa, treba znati da će mu biti uskraćeno i ono pokoravanje stanovništva koje je bilo njegovo pravo.”

Ukoliko obratimo pažnju na poruke ovih hadisa, shvatit ćemo da grijeh ponizi čovjeka do te mjere da  drugi ovladaju njime. Čast i dostojanstvo su unutrašnje pojave, kao i poniženje i prezir. Zbog toga kršenje Božijih zakona melje čovjeka iznutra i dovodi ga do poniženja.

“Mi obično pokušavamo potisnuti iz sjećanja i iz svijesti ono što nas uznemirava i što je za nas sramotno. Međutim, i pored toga uspomene u potpunosti vrše uticaj na naše misli i ponašanje, a da mi toga nismo ni svjesni. Upravo zato što ne znamo razlog našeg ponašanja, kajemo se zbog naših djela, začuđeni smo njima i ne možemo se pomiriti sa činjenicom da smo baš mi to uradili ili rekli. Zaboravili smo, međutim, da naše uspomene nikad ne umiru i da nisu izgubile nimalo od svoje snage i uvijek upravljaju našim ponašanjem kako njima odgovara.”

Zamislimo priliku u kojoj ogovaramo neku osobu, pa je nedugo nakon toga sretnemo. Tada imamo jaku želju da joj se obraćamo krajnje usrdno. To je znak našeg unutrašnjeg samoprezira i slabosti.

Učinci poniženja u društvu

Poslanik, s. a. v. a., rekao je da ljudi koji zbog zaprljanosti grijesima zapadnu u jednu vrstu unutrašnje prezrenosti i poniženja ne samo da nisu korisni za sebe same, već predstavljaju razarujući činilac za društvo u kojem se nalaze, te njihove osobine prelaze na njega pa i ono postaje prezreno i poniženo.

U jednom drugom hadisu Poslanik je rekao sljedeće: “Kada vodstvo bude povjereno grješniku, i kada podlaci postanu narodni prvaci, i kada pokvarenjacima bude ukazivano poštovanje, u takvom se društvu trebaju očekivati kazne i nesreće.”

Ali, a. s., rekao je sljedeće: “Kada podlaci postanu vođe, u takvom narodu nestaje želje za srećom i vrata napretka bivaju zatvorena.”

Također, Imam Ali, a. s., kaže: “Nestanak carstava dolazi sa vodstvom podlaca.”

Liječenje

Ukoliko se želimo spasiti oholosti, samoljublja i sačuvati se nepoželjne skromnosti, te ukoliko želimo odvojiti ispravne nakane skromnosti od nepovoljnih, moramo naučiti ispravne načine liječenja. Da bismo to uspješno ostvarili, pokušat ćemo ukratko spomenuti neke od načina liječenja spomenutih nepoželjnosti.

a) Vjera u Boga

Ukoliko čovjek stvarno povjeruje u Boga, ne samo da će se riješiti oholosti i da neće upadati u zamke lažne skromnosti, već će se riješiti svih moralnih mahana i pokuđenih strastvenih nagona. Ukoliko čovjek shvati činjenicu koju Kur'an iznosi u sljedećem ajetu:

  وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِين  

A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika

– neće imati nikakve osnove da se ponaša oholo u bilo kojoj prilici. S druge strane, vjera u Boga ne ostavlja mjesta za oslanjanje na nešto ili nekog drugog da bi čovjek nepoželjnim pokazivanjem skromnosti želio takvo nešto pokazati. Vjera u Boga čovjeka čini jačim od planine. Imam Ali, a. s., govori o svojstvima vjernika na sljedeći način: “Vjera u Boga postavlja čovjeka na polje umjerenosti. Iznutra je postojaniji i čvršći od stijene, a izvana izgleda ponizniji od roba. U skromnosti prema vjernicima nježniji je od ružine latice, a u susretu sa problemima čvršći je i od granita.” Na nekim mjestima možemo naići na sljedeće kazivanje: “Vjernik je postojan poput planine koju ne može pomjeriti nikakav vjetar ili oluja.”

Ljudi bez ugleda i oni koji su se ponizili, ne samo da odvlače svoje porodice u propast, nego su čak uzrok da islamskim društvom zavladaju nemuslimani. Ubijaju ugledne ljude, sprječavaju napredak ljudima iz svoje države, guše darove i sposobnosti, jednom riječju: postaju povod za Božije kazne.

a)    Jedna greška

Neki ljudi dok čitaju ajete i hadise u kojima se nagovještava Božija kazna misle da će Božija srdžba najednom sići s neba u obliku kamene kiše, naprimjer.

Međutim, to se danas ne dešava na takav način. Dolaskom Poslanika, koji je milost svjetovima, ovakve kazne su prestale. Ali, koja je kazna gora od privredne nemoći, kulturnog i moralnog siromaštva, vjerske i racionalne neimaštine?! Koja je bol veća od one koju izaziva izgubljena samosvojnost?! Koja nesreća je veća od napada neprijateljskih sila na kuće nedužnih ljudi, muslimana? Koja tuga jače razdire grudi od tuge koja čezne za ljudima koji nikad nisu u sebi imali dostojanstva, vrline i časti!?

U svakom slučaju, to su kazne koje su poklopile ljude i izvana, i iznutra i polahko ih uništavaju.

Imam Ali, a. s., rekao je: “Časnog čovjeka ne može uzdrmati nikakav visoki društveni položaj, kao što ni vjetar ne može pomjeriti brdo.”

Prenosi se kako je Hadže Ebu-Mansur, vezir sultana Tüğrüla, bio veoma pametan, sređen i pobožan čovjek. Imao je običaj da nakon sabah- namaza uči Kur'an i obavlja zikr, a nakon što bi Sunce izašlo, otišao bi na dvor. Jednoga dana sultan je svoga vezira pozvao u dvor prije nego li je Sunce izašlo. Službenici, koji su ga otišli pozvati, zatekli su ga kako uči dovu i zikr. Prenijeli su mu sultanovu naredbu, ali on se ogluši i nastavi učiti dovu. Službenici su to jedva dočekali i što su više mogli, ocrnili su ga kod sultana. Sultana je to jako naljutilo. Nakon što je vezir završio sa ibadetom, uzjaha konja i pođe na dvor. Samo što je ušao, sultan mu se ošto obrati: “Zašto si zakasnio?” Potpuno miran, vezir mu odgovori: “Care moj, ja sam prvo rob Božiji pa zatim Tüğrülov službenik. Dok ne završim robovanje Njemu, ne mogu tebi službovati.” Ove upečatljive i istinite riječi  su tako dojmile sultana da je odmah pohvalio vezira i rekao mu da nastavi svoju dosadašnju praksu, jer će ona također biti podrška čvrstoj i sigurnoj državi.

Imam Ali, a. s., kaže: “Moćan govor svjedoči o psihičkoj moći govornika.” Ova moć nije moguća, osim u okrilju vjere u Boga, čuvanju od grijeha i suzdržavanju od kršenja zakona Božijih koji vladaju u prirodi. Jasno je da svako djelo u objektivnom svijetu ima svoju reakciju. Svako biće ima sredstva za sopstvenu samoodbranu, tako da, ukoliko pogazimo zakon, cijela Kreacija će zapravo pogaziti nas. Ukoliko budemo postojani i ne budemo kršili zakone, na svakom mjestu ćemo biti sigurni. Jednom riječju, Kreacija u svojoj reakciji vraća ono što su naša djela izazvala.

b) Sticanje znanja

Znanje je vrlina čije će unutrašnje koristi, prije nego vanjske pokazatelje uvidjeti svako ko ga stekne. Upravo ovi unutrašnji, psihološki tragovi znanja, čine znalca do te mjere svjesnim lične vrijednosti da svu pažnju koju je imao ka vanjskom svijetu prikuplja i usredotočava na samoga sebe. Sticanje znanja daje čovjeku podsticaj na skromnost tako što mu je predstavlja i upoznaje ga s njenim granicama, te ukazuje na razlike između poželjne i pokuđene skromnosti. U isto vrijeme ga čuva od vanjskih poniženja i čini od njega uravnoteženog i oštroumnog čovjeka.

Hazreti Ali bin Musa Er-Rida, a. s., kaže: “Znanje je riznica, a ključ mu je pitanje.” Čovjek niukom slučaju ne smije imati stida kada želi pitati. Skromnost je potrebna učeniku u odnosu prema svom učitelju. To na prvom mjestu ukazuje na zahvalnost; zato što je u Kur'anu naređeno sljedeće:

مِنْهَا أَوْ رُدُّوهَا وَإِذَا حُيِّيْتُم بِتَحِيَّةٍ فَحَيُّواْ بِأَحْسَن         

Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite. 

Bez obzira na činjenicu što je riječ o posebnom slučaju, ipak je u pitanju općenito pravilo i sveprožimajući zakon. Sljedeća korist jeste okolnost da je znanje povod milosti Božije i spuštanja većih blagodati.

لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ

Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja zaista će stroga biti.

Sljedeća stavka ukazuje na činjenicu da je zahvaljivanje robovima Božijim vrsta zahvaljivanja Uzvišenom Gospodaru.

Od Poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Na Sudnjem danu će biti doveden pred Boga jedan od robova Njegovih. Bog će narediti da ga odvedu u Džehennem. Taj rob će reći: “Bože, zašto si naredio da me bace u vatru, a ja sam učio Kur'an?” Dobit će odgovor: “Robe moj, dao sam ti blagodati velike, ali ti nisi bio zahvalan na njima.” Zatim će taj čovjek ponovo reći: “Bože, dao si mi tu i tu blagodat, a ja sam Ti zahvalio na njoj, pa si mi dao to i to i za to sam ti zahvalio, pa će nabrajati blagodati i spominjati zahvale za njih.” Odgovorit će mu se: “Istinu si rekao, robe Moj. Ali, nikad nisi zahvalio onima preko čijih ruku sam ti dostavljao Moje blagodati, a Ja sam se obavezao da ne prihvatim zahvalu mojih robova na blagodatima Mojim, ukoliko ne budu zahvaljivali onima preko kojih im one stižu.”

Da li smo ikada u životu učinili iskrenu zahvalu poslanicima, a posebno našem Poslaniku i njegovom Ehli bejtu na blagodatima vjere i islamskih vrijednosti sa kojima su nas upoznali? A da li smo to učinili šehidima u povijesti islamskoj, koji su svojom krvlju omogućili opstanak vjere? Da li smo možda zahvalni trenutno živim muslimanima koji su uzrok ponosa i postojanosti vjere islama? Jednom riječju, skromnost naspram posrednika dobara, posebno kada je riječ o duhovnim blagodatima i božanskim vrijednostima, pored činjenice što je veoma lijepa, umnožava blagodati i uvećava znanje.

Sjećanje jednog učitelja:

Ajatollah Hasan Zade Amoli, jedan od istaknutih i uglednih, moralnih i znanstvenih prvaka današnjice, zbog poznavanja velikog broja naučnih grana – poput: filozofije, irfana, hadisa, matematike, književnosti, poezije, osobitog kaligrafskog stila – dobio je nadimak Zul-funun, tj. vlasnik tehnika. Jednom prilikom rekao je: “Jedanput mi je neki učitelj kazao sljedeće: 'Sigurno ćeš vidjeti hajra u svom životu zbog toga što ukazuješ krajnje poštovanje prema svojim učiteljima!'” Upravo to poštovanje prema učiteljima, povod je spuštanja Božijih blagodati. Neophodno je da i mi pokušamo da nam blagodati potraju i uvećaju se tako što ćemo zahvaljivati robovima Božijim, a posebno Poslaniku i imamima, ali također i tako što ćemo raditi u skladu sa islamskim zakonima i Božijim propisima.

c) Uljudan razgovor na svom mjestu

Slučaj kada isticanje drugih iznad sebe vrijedi, jeste kada se radi o poučavanju. Imam Ali, a. s., koji toliko ukazuje i istrajava na časti i čuvanju svetosti robova Božijih, u vezi sa poučavanjem i sticanjem znanja kaže sljedeće: “Nije vjernička etika laskanje i zavidnost, osim u traženju znanja.”  Podilaženje i zavidnost ne mogu se naći kod vjernika u Boga, u njima jednostavno nema mjesta za ove dvije osobine, osim u slučaju stjecanja znanja. Dakle, ukoliko čovjek uveća skromnost u cilju sticanja znanja, onda to ima svoju vrijednost. Čovjek koji se kloni niskosti i bezvrijednosti neznanja i koji želi biti učen, mora zaboraviti tvrdoglavost i postati ravnodušan kada je u pitanju učeničko poniženje, te se pomiriti s činjenicom da dok god želi sticati znanje, ne smije se stidjeti postavljanja pitanja, sve do dana kada će i sam steći određeni ugled. Ovo je jedini način nadoknade dunjalučkih i ahiretskih poniženja, kojeg moramo prihvatiti i predati mu se.

U svakom slučaju, važno je da čovjek shvati svoju vrijednost i da iskoristi mogućnosti koje mu je Bog dao, te da se osloni na Boga. Mi samo trebamo prepoznati sebe i imati vjeru u Boga. Svaki čovjek, bilo gdje da je stigao, ostvario je svoj cilj zahvaljujući naporu, vjeri i oslanjanju na Boga.

Ibrahim Halilullah, Musa Halimullah, Isa Ruhullah, a. s. – svi su oni, zahvaljujući vjeri u Boga i oslanjajući se na Njega, stekli tako veliki broj pristalica da su uspjeli srušiti tagute svoga vremena. Poslanik Muhammed, s. a. v. a., uz velike napore i odricanja, prihvatanjem trogodišnje izdvojenosti u klancu Ebi Taliba i s vjerom u Boga, uspio je prenijeti svijetu duhovni poziv Kur'ana i Objavu nebeskog gajba. Ovi veliki Božiji ljudi praktični su primjeri koji nas mogu izbaviti iz svih ovosvjetskih nedaća. Mogu nas upoznati sa Bogom i od ovoga materijalnog svijeta izgraditi svijet duhovnosti i moralnih vrlina. Dakle, ne zaboravimo na trud i na vjeru u Boga!

ULOGA VJEROVANJA U ČOVJEKOVOM

PSIHIČKOM PREPORODU

Jedna od posebno značajnih odgojnih tema jeste uloga vjerovanja u čovjekovoj psihi. Ovo pitanje sadržaj je poslanice Božijih poslanika i svih svjetskih preporoditelja. Iman, tj. vjerovanje, jedan je od osnovnih uzročnika koji mogu imati povoljan uticaj na čovjekovu psihu i osjećanja. Nedostatak ili slabost imana, s druge strane, izvor je svih psihičkih nemira u čovjekovom životu. Ukoliko pojedinci, čiji je život i ugled pod pritiskom straha, poniženosti, beznađa, nemoći, nesposobnosti i ostalih nepogodnosti, stignu u bezizlazno loše stanje, ako su ispunjeni nemirom i nesrećom, te ako pomno razmotre sve okolnosti i uzroke, neizostavno će doći do saznanja da su se našli u neprilikama zato što nisu imali vjere, ili su je imali, ali nije bila dovoljno jaka, ili pak u njezinom poimanju nisu imali pravilan pristup.

Ukoliko čovjek želi imati miran, siguran i zdrav psihički i duhovni život, mora povesti brigu i misliti na vjeru, njeno jačanje i dobro se čuvati bilo kakvih zastranjenja u njoj. Što se bude više zalagalo na ovom putu, više će se postizati i na pojedinačnom, i na društvenom planu. Kada Kur'an spominje vjerovanje, čini to u konstekstu življenja. U skladu sa kur'anskim pristupom, čovjek bez vjere ustvari opstaje bez života i egzistencije.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život podariti.  

Vjerovanje – povod razvijanja i procvata

Kao što život znači rast, ljepotu i svježinu – i u tom smislu ima svoja obilježja, vjerovanje također ima te iste te osobine. Ukoliko tijelo postane beživotno, veoma brzo promijeni miris, gubi svježinu i ljepotu. Isti problem dešava se i kod ljudi koji se udalje od vjerovanja. U tom slučaju nema spomenutih učinaka, pa neće imati ni dobrote, pokreta, jedinstva i bratstva. Upravo duša usmjerava i pokreće tijelo prema savršenstvu. Vjerovanje također usmjerava i osvježava moral, psihu i osjećanja. Vjerovanje oplemenjuje i daje gipkost i ljepotu moralu. Umne doživljaje predstavlja ljepšim. Dušu izvodi iz nasilništva. Ponašanje prevodi u ljudski oblik. Ukratko, svakoj pojavi ukazuje na zadaće i upućuje na obaveze koje su im stvaranjem date u dužnost.

Mewlana kaže da vjernik treba biti veseo upravo zato što vjeruje. Vjera ga, dakle, spašava od ovisnosti. Glava mu je poput kedra ponosnog, a on je i sam vitak. Drugo, Bogu će na ovoj blagodati zahvaliti djelatno, tj. činjenjem i ostavljanjem tragova koji slijede nakon imana, a ne samo jezikom. Ne treba biti zahvalan samo jezikom, niti samo djelom, već i učinkom djela.

ČINIOCI SAMOPOUZDANJA

      Samopouzdanje predstavlja svijest o činjenici da je čovjek odgovoran za svoja djela i da se posljedice njegovih djela vraćaju njemu samom. Međutim, postavlja se  pitanje koji su to činioci koji daju rezultate za stjecanje ovakve osobine. Nakon što smo prihvatili zakon kauzaliteta, stižemo do sljedećeg zaključka: Ništa se u Ovom svijetu ne događa mimo ovog zakona i shodno tome samopouzdanje je također jedan od uzroka na Ovom svijetu. Mi ćemo ovdje spomenuti samo neke činioce;

1. Lična odgovornost. Sami smo odgovorni za svoja djela, što i jest temeljni činilac shvatanja da je čovjek odgovoran za svoja djela, jer upravo to čovjeka potiče da se trudi. Imam Sadik, a. s., kaže: “Svoj tovar sam uzmi i sam ga nosi!” Ako ti sam ne preuzmeš tovar svojih poteškoća i obaveza, postoje dva stanja u koja možeš zapasti: ili će ta obaveza ostati na Zemlji, ili misliš da će neko drugi doći i podići taj tvoj teret. Imam ukazuje na ovu drugu mogućnost sljedećim riječima: “Ako sam ne preuzmeš svoj teret, neće se niko naći da ga uzme umjesto tebe.” Svaki pravedni čovjek presuđuje da sam treba uzeti svoje breme odgovornosti.

2.Vjerovanje da se odnos između djela i učinaka vraća samom čovjeku. Kad ste žedni, vi sami trebate uzeti vodu da biste ugasili žeđ. Ako bismo srčano vjerovali u ovo načelo, zauvijek bi iz našeg srca izašla dvoličnost i prigovori na neka djela, a loš ahlak, poput laži i ogovaranja, nestao bi. Mi lahko jezikom izgovaramo da vjerujemo u ovu činjenicu, ali je zapravo teško i rijetko primjenjujemo.

     Postoji poučna priča o Bohlulu i Harunu Er-Rešidu koja kazuje o učincima djela koja se vraćaju nama samima. Kada je halifa Rešid napravio džamiju, Bohlul je došao do njega i zapitao ga: “Za koga si napravio ovu džamiju?” “Za Boga!”, odgovori halifa. Iste noći Bohlul uzme neki papir i na ulazu džamije napiše: ''Ovu džamiju napravio je Bohlul.'' Sutradan rekoše halifi da je neko umjesto njegova imena stavio Bohlulovo. Tada zarobiše Bohlula i upitaše zašto je to radio i zašto je stavio svoje ime, a on reče: “Halifa je ovo činio za Boga, a ne za sebe, a ja sam samo Božije djelo sebi pripisao.” Bohlul je htio naglasiti da se gradnja u ime Boga podrazumijeva, te je stoga želio istaknuti ime graditelja. Ako bi čovjek uzvjerovao da ovo načelo treba primijeniti na svaki aspekt svoga života, tj. da sam treba ispunjavati svoje obaveze, to bi bio važan činilac u stjecanju samopouzdanja i obavljanju dužnosti.

      Imam Sadik, a. s., prenosi hadis od Lukmana, koji je svoga sina savjetovao sljedećim riječima: “O sine moj, ako se odgojiš u svojoj mladosti, imaćeš od toga koristi i u starosti.” Ako čovjek odluči steći ahlak i moral, on će biti ozbiljan i ispoljit će trud u tom smjeru. Onaj čiji zahtjevi budu visoki, sigurno će ispoljiti velik trud da bi dostigao svoj cilj. Onaj koji je učinio trud da bi nešto dostigao, njegova želja još više raste ka tom željenom, a kome se uveća ljubav prema određenom cilju, sigurno će ga dostići i okoristiti se učincima svoga rada. Iz hadisa vidimo da se ukazuje na prihvatanje lične odgovornosti i na činjenicu da će svako brati dostignuća svoga rada, a svi koji uzvjeruju u ovo pravilo stremit će ka  tome da željene rezultate i ostvare. Ko se čvrsto odluči na neki korak, sigurno će uložiti i velik trud za ostvarenje svoga nauma, a to nastojanje samo je znak ljubavi koja ga vodi prema cilju. Sreća i nesreća čovjekova sadržana je u učincima njegovih djela, a ubiranje plodova u starosti dolazi kao posljedica ljudskih djela u mladim danima.

3. Čovjek se okorištava iskustvom drugih ljudi, a najugodnije iskustvo svakog čovjeka jeste ono sa vlastitim roditeljima. Dijete u razdoblju djetinjstva ispituje život, a ponašanje i djelovanje njegovih bližnjih vode ga ka svijetu koji je izvan njegovog. Ovaj dio života veoma je važan, kako za roditelje, tako i za djecu. Roditelji trebaju misliti šta da rade, jer svoje djelovanje prenose na dijete, a djeca trebaju steći osjećaj da moraju nešto naučiti. Imam Sadik, a. s., ukazuje na veliku odgovornost u ovom razdoblju i za roditelje, i za djecu.

      U jednom hadisu se kaže: “Bog spašava djecu uz pomoć roditelja njihovih.” Ovim hadisom htjelo se ukazati na činjenicu o kojoj se danas raspravlja u genetici. Naime, ako roditelji razviju u sebi dobre osobine, oni ih genetski prenose na svoju djecu. Sve osobine roditelja, shodno zakonu koji vlada, prenose se na njihovu djecu. Djeca trebaju gledati u svoje roditelje i shvatiti da će i oni sami jednom prenositi svoje osobine na druge. Spomenuti hadis želi reći da mi nismo sami i da snosimo veliku odgovornost i za buduće naraštaje. Čovjek je karika u lancu i ako ne bude ispravna samo jedna karika, ostavit će traga na cijeli sistem. Naprimjer, zamislimo jedan štap koji je milion metara dug i jedan list također milion metara dug. Oba zamišljena predmeta podijeljena su istovjetnim linijama na jednake djelove i stoje uporedo. Ukoliko pretpostavimo da se pomjeri jedna linija na početku lista, sigurno bi se poremetio i odnos između drveta i linija na listu i to bi išlo do kraja. Sve  se poremeti kad smo načinili samo jedan mali pomak zato što je sve povezano. Kur’an i hadis nam govore o Ovom svijetu kao jednoj jedinstvenoj i cjelovitoj zbilji.

      Sljedeći hadis kaže da “spas djece leži u sreći i spasu roditelja.” Za razvoj svake ličnosti neophodna su dva uvjeta:

1. da njegovi učitelji imaju snagu podučavanja i potencijal;

2. da onaj koji se podučava ima potencijal, snagu i mogućnost da primi učenje koje mu se nudi.

      Čovjek se sam treba truditi da ispravi sebe, da bude dobar i da prenese svoje dobre osobine na djecu.

Tražiti sreću u strpljivosti i neovisnosti

Bitno je da čovjek u sebi posjeduje osobinu samopouzdanja. Jedan od uvjeta za posjedovanje takve osobine jeste da svaki čovjek vjeruje da je odgovoran samom sebi. Drugi uvjet jeste uvjerenje da nam se vraća sve šta god učinimo. Treće je saznanje da smo sami zaslužni za trenutnu sreću ili nesreću. Četvrta tačka podrazumijeva korišćenje tuđe prakse i iskustva, a peta uključuje stav da se ne treba oslanjati se na druge. U Kur’anu i hadisu naglašeno je da treba prekinuti nadu u druge. Značenje spomenutog navoda jeste da se ne treba uzdati u tuđi imetak, koji ne mora biti samo materijalno-finansijske prirode. Čovjek koji se uputio ka svom usavršavanju treba biti svjestan činjenice da upravo on sam treba riješiti teškoće sa kojima se u životu suočava. Da li je moguće da čovjek koji je društveno biće bez pomoći saučesnika nešto tako uradi?

Međutim, islam nema pozitivan stav u vezi s osamljivanjem. Jedan od uvjeta da čovjek stigne do cilja nije izričita samostalnost. Islam je vjera koja je u skladu s čovjekovim fitretom i potrebna je ta dimenzija društvenog načina življenja. Nije moguće da Islam stvori jedan zakon koji će biti protiv čovjekovog fitreta. Smisao ajeta i hadisa koji govore o neoslanjanju na druge jeste da čovjek bude svjestan da svoj teret treba sam nositi i svoje poteškoće sam rješavati. Čovjekova težnja treba ići u smislu da se podrazumijeva kako će sam riješiti svoje probleme, ali također da i drugima nastoji pomoći. Poslanik, s. a. v. a., kaže da postoji velika razlika između onoga vjernika koji živi društvenim načinom života i koji je strpljiv na tuđa uznemiravanja i onoga vjernika koji se osami i nema veze s društvenim načinom života i tuđim poteškoćama. Poslanik, s. a. v. a., naređuje nam takav života u društvu u kojem trebamo biti spremni jer takav način života podrazumijeva trvenja, sukobe i teškoće. Sve što je neodvojivo od društvenog načina života mora se prebroditi sa strpljenjem. Usavršavanje u društvenom načinu života ide uz podnošenje različitosti. Kada ne bi bilo ovih sukoba i trvenja, doticanje Božijih davanja bi se prekinulo, ove suprotnosti su uzrok spuštanja Božijeg davanja i milosti. Mevlana nas podsjeća na to sljedećim riječima: “Muka se pretvorila u blago i u njoj je milost Božija.” Kad se čovjek posiječe i povrijedi kožu vidimo kako na tom mjestu nakon nekog vremena izrasta nova. Proljeće je u srcu jeseni, jer da nije tako, sve bi izumrlo. Ne bježite od jeseni, jer ako je ne budete mogli otrpjeti, onda nećete stići ni do proljeća. Čovjek treba da se kreće uz tugu i muku, jer kroz svoju smrt treba tražiti dug život. Islam kroz Kur’an i hadise upućuje ljude na življenje u društvu, jer se u takvom načinu života kriju teškoće i sukobi, a u svemu tome ne smije se misliti samo na sebe već treba rješavati i nositi teškoće drugih. Na osnovu takvog života je Poslanik, s. a. v. a, zaslužio da mu Uzvišeni oda priznanje i čast te da mu kaže: Zaista si ti u jednom uzvišenom moralu.

Ovo priznanje zaslužio je u sjeni strogog i bespoštedno uzornog morala onih sa kojima je živio. Imam Sedžad, a. s., prenosi nam da se sva sreća i dobrota za čovjeka nalazi u jednoj tački, a to znači da ne smije ni pomisliti da se okoristi imetkom drugih. Imam Sadiq, a. s., na isto pitanje ukazuje drugim riječima: “Čast vjernikova je da nema dobra u tuđem imetku.” Treba imati na umu da postoji velika razlika između čovjeka koji je samostalan i sposoban da se brine o sebi od onoga koji se potpuno povukao u samoću iz društvenog života.

Mevlana prenosi priču o dvojici braće od kojih je jedan bio zahid, osamio se u šumi i obavljao ibadet, a drugi je bio prodavač zlata i živio u gradu. Ovaj abid savjetovao bi brata trgovca da se prođe trgovine, a ovaj bi mu odgovarao kako smatra da u svom životu, bez obzira na posao, obavlja ibadet. Abid se sjeti da opet ode do brata da ga posavjetuje, ali kada je došao, ovaj ga zamoli da ga zamijeni u poslu jer da mora izaći na trenutak. On posluša brata, a ubrzo nakon toga uđe neka žena u radnju. On je pogleda, a utom mu  poče nekakva voda lijevati sa tavana. On pogleda gore i vidje kako voda curi iz okačene posude. Kad se brat-trgovac vratio u radnju ugleda lokvu vode na podu i upita šta se dogodilo. Brat-pridošlica odgovori kako ga čudi što posuda s vodom stoji na tavanu, a brat-trgovac mu na to odgovari: “Ja sam ovu vodu postavio s molbom Stvoritelju da voda ostane u posudi sve dok budem radio po Njegovim zakonima, a da se voda izlije ako prekršim Božiji zakon. Ti si tolike godine vršio ibadet, a s prvom mušterijom si izgubio svoju vjeru, a ja  sam godinama trgovac i imam hiljade mušterija, a ni jednom se nije dogodilo da se moje srce okrene prema njima. Uvijek sam u mislima okrenut ka Bogu. Rumijeve priče uglavnom su izmišljene, ali nam prenose životnu mudrost. U sjeni sukoba čovjek se približava svojem savršenstvu.

Hazreti Fatima, a. s, kaže da u promjeni životnih uvjeta i stanja u kojima čovjek živi postaje jasna vrijednost i čistota nekog čovjeka. Imam Homeini kaže da u vrijeme rata dolazi do ispoljavanja razlika između čovjeka i nečovjeka.

Šesta tačka tiče se razvijanja i jačanja strpljenja. Na početku života čovjek nije posebno strpljiv, ali promjenom životnih uvjeta on ojačava svoju izdržljivost. Ljudske osobine su uglavnom uzročnici reakcija na životna zbivanja. Drugim riječima, čovjek postupa prema svojoj ustaljenoj navici. Djelo ima veoma važnu ulogu u učvršćivanju njegovih unutarnjih osobina. Vježbanjem i trudom čovjek može svoje uzvišene osobine razvijati i učvrstiti. Ova tema odnosi se na svaku dimenziju čovjekovog života. Jedna od njih jeste strpljenje i izdržljivost u stizanju do zacrtanih ciljeva. Čovjek se susreće sa teškoćama u svim sferama svoga života, jer su sukobi i trvenja u njemu neminovnost, a ako ne bude izdržljiv – u prvom sukobu će doživjeti neuspjeh. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže da su strpljenje i dostojanstvo djeca iz jedne utrobe, a oni su ustvari izrasli iz visokih nastojanja. Kada se u čovjeku pojave takva nastojanja u njemu se razvijaju još dvije osobine – jedna je strpljenje, a druga je dostojanstvo, tj. razboritost prilikom donošenja odluka. Ako čovjek ne bude strpljiv i promišljen, njegov zanos će se raspršiti. Smutnja je sve ono što remeti životni mir.

OSJEĆAJI, EMOCIJE I RAZUM

Jedna od odgojnih tema jeste pitanje osjećanja u čovjekovoj duši. Sa islamskog gledišta ovom pitanju daje se neprocjenjiv značaj jer ono ima brojne moralne učinke i dostignuća. Upravo zbog ove činjenice islam naglašava, kako upoznavanje sa ovom tematikom, tako i njeno praktično usvajanje.

Osjećaji i fitretske pobude

Stvaralački genij je ovaj potencijal usadio u srž svakog ljudskog bića i zato se ubraja u čovjekove fitrijate. Osjećanje se može uočiti već u prvim sedmicama života novorđenčeta i prisutno je kod čovjeka sve do smrti. Ono zapravo vlada svim dionicama ljudskog života. A u značajnoj mjeri je pokazatelj uzvišenosti i odrastanja duše ili pada i nazadovanja.

Razlika emocije i razuma

Uzvišeni Bog je osim razuma učinio osjećanja stalno prisutnim elementom u čovjeku. Stoga je sa stanovišta  temeljnosti i učinaka svoga postojanja osjećanje zasebno i različito od razuma. Iako su i razum i osjećanja prisutni i stvoreni u cilju stizanja do sreće i upotpunjenja prisutne čovječnosti u čovjeku, ukazat ćemo na neke razlike ovih dviju snaga u čovjeku da bismo bolje upoznali granice u odgojnom radu, ali i da bismo se u praksi čuvali od pogrešne upotrebe istih.

Razum je pravedan sudija

Razum u čovjeku zauzima mjesto učena i pravedna sudiju koji ima svu životnu arhivu čovjeka pred sobom, proučava je, ocjenjuje i za svaki predmet ima poseban sud i stav. S druge strane, osjećanja predstavljaju čistu izvršnu snagu. Stoga ocjenjivanje i odvajanje koristi od štete nije njihov posao. Emocije žele izvršiti ono što osjećaju. Da li je takav posao koristan ili nije, to osjećanje ne može razabrati. Dužnost razuma je procjena, vaganje, odvajanje dobra od zla itd. Zbog toga razum nazivaju koristoljupcem.

Sud razuma je racionalan

Kada razum izvršava presudu, zaključak donosi na temelju razloga i dokaza. Zbog toga prihvatanje ili odbijanje svakog suda koje razum učini mora biti zasnovano na dokazima i jasnim proračunima. Osjećanja prepoznaju samo ljubav, a prihvataju izazov i uzbuđenje. Majčino srce ispunjeno je ljubavlju prema djetetu, a milost je ispunila dubinu njena bića. Ona voli dijete kao sebe, kao svoj život. U svoj toj ljubavi nema nikakvog naučnog i razumskog razloga. Ona nema potrebe za logikom i dokazima u svojoj ljubavi. Možemo vidjeti kako simpatizeri oponašaju svog idola ili simpatiju čak i u načinu hoda i u oblačenju. Ovo oponašanje je nešto što se ispoljava samo po sebi. Ljubav i želja zaljubljenog igraju svoju igru i vrše utjecaj na njegove korake.

Razum je hladan i bez osjećanja

Razum je poput pravde i znanja – hladan, nemilosrdan i statičan. -Osjećanje je puno pokreta, uzbuđenja, topline, prijateljstva, neprijateljstva, ljubavi i mržnje. Čovjek svojim razumom i mišlju osvaja svijet, planinu, pustinju, prirodu, nebo, mora, životinje i biljke. Potčinjava ih te uzima sebi u službu s ciljem lakšeg i kvalitetnijeg življenja. Upravo  razum uzdiže čovjeka do nezamislivih visina, a životinju ostavlja na onoj razini na kojoj i jeste. Razum je moćno svjetlo i putokaz kretanja. Međutim, snaga koja pokreće ljude, koja dariva unutarnju snagu jeste osjećanje. Sva milosrđa, nasilja, ratovi i zločini, žrtvovanja i patnje jesu posljedica i plod osjećanja.

Jedan učenjak kaže kako obavijesti koje naši osjeti sakupljaju iz vanjskog svijeta razum koristi tako što nam osigurava sredstva rada u njemu. Zahvaljujući svojim otkrićima, snazi zapažanja i moći ruku, doveo nas je do zadivljujućeg položaja. Napravio je moćne teleskope za posmatranje pojava udaljenih milione svjetlosnih godina od naše galaksije, ili moćne digitalne virtualne mikroskope kojima se može proučavati mikro-svijet. Osim toga, kao i velik broj drugih sredstava kojima se mogu izvoditi veliki ili mali poduhvati, u stanju je da za nekoliko minuta uništi zdanja koja su ponos civilizacija. U ćelije se ulazi posebnim načinima, na atomima se svaki dan iznova nešto otkriva. Razum je stvorio nauku i filozofiju. Kada je uravnotežen, dobar je vodič. Međutim, pored svega ne poklanja nam osjećaj za život i nije ništa više doli jedna od psihičkih akcija. Ukoliko se sam razvija, a ne uz pratnju osjećanja, udaljit će pojedince jedne od drugih i izvest će ih iz čovječnosti. Osjećanja se više javljaju iz živčanog poretka simpatikusa i srca negoli se iz mozga prelazi u stanje uzbuđenja ili hrabrosti, ljubavi ili mržnje da bi se čovjek, u takvom stanju, podstakao na djelo koje je mozak isplanirao. Strah, srdžba, ljubav, hrabrost i oduševljenje stanja su do kojih se dolazi preko simpatičkih vlakana čiji nas impulsi tjeraju ili na odbranu, ili na bijeg, ili na napad. Logika nije dovoljna sama po sebi da bi ujedinila pojedince, niti može potaći milost ili zlobu. Razum gleda vanjski život, a suprotno od toga, osjećanja su zaokupljena unutarnjim zbivanjima. U jednoj izreci Paskal je istakao: ''Srce ima argumenate koje logika ne poznaje.''

Neracionalna aktivnost psihe, tj. emocija poklanja nam snagu radosti, koja pojedincima daje moć izlaska iz sebe i stupanja u doticaj sa drugima, da ih vole i da se na njihovom putu žrtvuju.

Razum i osjećanja imaju izvanredno važnu ulogu u sticanju čovjekove sreće. Naime, čovjeku nije moguće dostizanje savršenstva, kojeg je dostojan, osim uz dosljednu i pravilnu upotrebu ovih dvaju potencijala. Zaista Allah naređuje čovjeku pravičnost i dobročinstvo. Uspostavljanje pravde i vrijednost pravednosti stoje u službi razuma i moći razmišljanja, a dobročinstvo je posljedica emocije i osjećanja. Ukoliko u porodici ili društvu bude vladala samo pravda, ta porodica i društvo osuđeni su na propast zato što je osjećanje bitan činilac čovjekovih fitreta. Ukoliko su osjećanja iskorišćena na neispravan način, ravnoteža između pojedinca i društva biva narušena, a kada nestane ravnoteže, nestaje i pojedinca, i društva. Isto stanje je i sa korišćenjem razuma. Društvo bez pravde znači društvo bez logike, bez zakona i bez cilja, što predstavlja nered koji je ravan nestanku čovječanstva.

Šta je to civilizirano društvo

Za ispravan čovjekov život islam predviđa određene uvjete. Upravo su ti uvjeti osnova za odvajanje čovjeka od životinje. U takvoj zajednici potvrđuje se uloga razuma i osjećanja, a društvo koje to nema naziva se životinjskom zajednicom. Hazreti Sadik, a. s., kaže: ''Nema grada ili države, a da u cilju osiguravanja ovosvjetskih i vjerskih dobara nema potrebu za sljedećim trima pojavama:

- pravnikom, učenim i bogobojazanim;

- vladarem, dobronamjernim i sposobnim za vladanje;

- ljekarem, upućenim u svoje zanimanje i od povjerenja;

- fakihom, koji je oličenje vjere

Din predstavlja skup nebeskih zakona koji trebaju osigurati čovjeku i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Te zakone Uzvišeni Bog je predstavio čovjeku putem svojih poslanika. Čovjek koji bi trebao predstavljati oličenje vjere i biti pronositelj njenih zakona treba stići do racionalnih uvjerenja u vjerske zakone, a zatim ih praktično provesti u životu. Ako takav čovjek ne bude imao vjere i ako svoja saznanja o vjeri ne bude provodio u životnoj praksi, sigurno je da će zastraniti, što neizostavno uzrokuje i moralni krah društva u kojem živi.

Vladar, oličenje zakona

Vlast je u osnovi u službi zakona, a provođenje dobrih zakona osigurava društvu sreću. Shodno tome, pravda je dijete razuma, a razuman čovjek, koji je dobronamjeran i na kojeg se može osloniti jeste izvršilac naredbi koje izdaje razum. Kada je riječ o vlasti, islam zastupa mišljenje da se u slučaju sučeljavanja anarhije i haosa sa vladavinom nevjernika prednost daje nebogobojaznom vladaru. Islam nam ukazuje da anarhija u korijenu suzbija čovječnost, dok vladar grješnik siječe grane i lišće čovječnosti. A ukoliko upitamo razum, on daje prednost očuvanju korijena, makar i po cijenu gubljenja grana, lišća i pupoljaka. Iz tog razloga imam Sadik, a. s., kaže: ''Ukoliko ovaj vladar bude pametan, a njegove se naredbe – usmjerene ka općem dobru i koristi – budu provodile, može se reći da se to društvo kreće u orbiti ljudskog života.''

Ljekar, oličenje ljubavi i osjećanja

Prema riječima Imama Sadika, a. s., ljekar nije iscjeljitelj tijela, već oličenje ljubavi i osjećanja. Ljekaru otkrivamo svoje tajne. On je draga osoba sa kojom možemo razgovarati o duševnim i tjelesnim tegobama. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže: ''Ko sakrije bolest od ljekara iznevjerio je svoje tijelo.'' Hadis ukazuje na činjenicu da je ljekar bliski prijatelj kojem možemo povjeriti svoje skrivene tegobe, a ako ih sakrijemo od čovjeka sposobnog da nam pomogne u njihovom otklanjanju, iznevjerili smo svoje tijelo.

Važna napomena

Jedan od islamskih običaja vezanih za društveni život jeste obilazak bolesnika. Spomenut ćemo nekoliko hadisa iz ove oblasti:

Imam Ali, a. s., kaže: “Jedno od najboljih čovjekovih dobročinstava jeste obilazak bolesnika.” U hadisu je upotrijebljen izraz hasaneh, koji se obično koristi u vezi sa osjećanjima. Shodno tome, za kćeri se kaže da su hasenat (dobro), a za sinove n’imet (blagodat), tj. kćer je oličenje milosti, osjećanja i požrtvovanosti. A kada sve to povežemo, uvidjet ćemo činjenicu da je obilazak bolesnika jedna vrsta oličenja milosti, osjećanja i dobar praktični pokazatelj jedinstva društva.

Poslanik i emocije

U hadisima nailazimo na brojne primjere Poslanikovih obilazaka bolesnika, pa i onih koji nisu bili muslimani.

Imam Ali, a. s., kaže da je Poslanik obilazio i bolesne jevreje.

Od Božijeg poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Potpuni obilazak je da staviš svoju ruku na glavu bolesnika, da ga pitaš za stanje u kojem je proveo noć, kako je osvanuo, a zatim da se rukuješ sa njim.”

Imam Sadik, a. s., kaže: “Potpuni obilazak bolesnika zahtijeva da mu se stavi ruka na rame te da se ne zadržava dugo, zato što je posjeta dosadnih ljudi bolesniku teža i bolnija od boli njegove bolesti.”

Iz života Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeći događaj: Nekoliko ljudi sretoše Imama na putu. Upitao ih je kamo su se namjerili. Rekoše: “Pošli smo posjetiti jednog bolesnika.” Imam reče: “Da li znate da se bolesnik obraduje svemu što mu se donese?”

Iz navedenih hadisa, kao i iz velikog broja hadisa koji se odnose na ovu temu, možemo iskoristiti veliki broj moralnih, psiholoških i odgojnih činjenica, od kojih svaka za sebe predstavlja zasebnu društvenu i odgojnu temu.

Osnova svega počiva na međusobnoj saradnji

U skladu sa islamskim stavom jedno društvo će imati sve potrebne dionice tek kada bude imalo ozbiljnu saradnju među pojedincima koji ga čine. Skup jedinki sam po sebi ne čini društvo, niti takvo šta čini zajednicu. Za primjer možemo uzeti stado ovaca ili, krdo bivolica, ili čopor vukova, ili roj pčela. Pobrojani predstavnici životinjskog roda žive zajedno, ali nisu društvo u kojem postoji moralni kodeks. Čovječnost je odlika koja jedno društvo čini ljudskim, a ono je ukrašeno oličenjima moralnih načela i međusobnog potpomaganja.

Oličenje milosrđa i emocija

Međusobni odnosi dobit će na vrijednosti tek kada budu pobuđeni moralom i osjećanjima. Upravo zbog toga Poslanik obilazi bolesnog jevreja. Ovdje se očituje osjećanje, jer u toj posjeti nema nikakve ljudske uobičajenosti ili koristi. Jevrej nije ni komšija, ni saputnik Poslanikov, čak mu je lično bio otvoreni neprijatelj iz naroda koji je najviše ometao i nanosio zlo njemu i njegovoj poslaničkoj misiji. Ali, kada se razbolio, kada je postao nemoćan i potrebit za pažnjom, Poslanik mu izkazuje svoju milost jer ga vidi čovjekom, Božijim stvorenjem, koji trenutno ima potrebu za nečijom pažnjom. Poslanik u takvom trenutku, bez i najmanjeg oklijevanja, udovoljava njegovim potrebama. Imam Ali, a. s., obraćajući se Maliku Aštaru, rekao je sljedeće: “Ljudi kojima bi ti trebao upravljati ne izlaze iz dvije skupine – ili su ti braća po vjeri, ili su stvorenja kao i ti sam. Stoga budi milostiv prema njima, a vlast ne smatraj sredstvom otimačine.”

Obraćanje pažnje na psihološka pitanja

Stavljanje ruke na čelo, rukovanje, kratki boravak i nošenje poklona, odraz su milosti prema bolesniku, ali svi spomenuti postupci također bude milost i kod bolesnika. Shodno tome, islam razum i emocije vidi najupečatljivijim činiocima koji čovjeka vode do konačne sreće. Nažalost, moderni je čovjek sve osjećajno potisnuo, postao je okupiran razumom i njegovim efektima, zbog čega smo svjedoci hladnog i bezosjećajnog svijeta.

Riječ naučnika

Moderni je čovjek zaokupljen mjestom življenja, običajima života koje mu moderno društvo nameće, utrkom za standardima i trendovima dana, traumama pod psiho-pritiskom, te ukoliko ne želi biti izvan tokova današnjice, mora se uklopiti u njene trenutačne tokove. Sve spomenuto i još puno činilaca nanose štetu i tijelu i duši. Čovjek je sofisticiranim sredstvima koja posjeduje i koja mu služe u svrhu uređenja okoline osudio sebe na neizostavni nazadak. Ovdje ne osuđujemo znanje već čovjeka znalca. Nismo znali na koji način odvojiti ispravno od pogrešnog, zabranjeno od dozvoljenog, tako da smo pogazili zakone prirode i svoga iskona te počinili grijeh koji nikad ne ostaje nekažnjen.  Na kraju bi moralo biti jasno da su osjećanja, milost i ljubav čovjekovi iskonski nagoni, fitret, koji su dio njegove suštine. Svi naši odnosi i doticaji izgubili su boju čovječnosti, a poprimili zadah dobitka i koristoljublja. Milostivi smo prema nekome jer želimo povratnu uslugu. Kajemo se zbog prošlosti, a zabrinuti smo za budućnost. Sve se to dešava zato što su nam  cilj i pobuda bili korist i dobit, dok smo neka djela licemjerno predstavljali milosrđem. Kad nam prevara ne urodi plodom, mi se kajemo. Da smo kojim slučajem svoju skrivenu namjeru od početka uskladili sa vanjskim izgledom, ne samo da se ne bismo kajali već bismo to milosrđe učinili s više poleta. Znanje ne treba razvijati samo u granicama njega samoga i njegove zasebne vrijednosti, već bi cilj trebao biti stjecanje znanja koje usavršava čovjeka. Pitanju osjećanja bi se trebalo posvetiti tako ozbiljno kao što se to čini sa pitanjem termodinamike, naprimjer, te na taj način obratiti pažnju cijeloj zbilji. Usredsrediti se na zbilju u potpunosti veoma je važno pitanje, jer ukoliko čovjek to ne učini, rast i napredak su mu  neuravnoteženi, a sve što postoji, pa čak i mrtva priroda, osuđeno je na propast i nestajanje ukoliko izađe iz posebne putanje namijenjene svrhi svoga stvaranja.

Imam Sadik, a. s., kaže: “Muslimani su obavezni – u cilju jedinstva i međusobne povezanosti – truditi se da budu milostivi i od pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Također trebaju biti blagi i pažljivi jedni prema drugima.” Na kraju je poručio da potreba nije samo materijalne naravi, već je i psihička potreba dio čovječnosti te da na nju treba obratiti pažnju ako se želi da rast društva bude uravnotežen. U drugom hadisu Imama Sadika, a. s., kaže se: “Povežite se, učvrstite veze prijateljstva, jedni s drugima budite dobri, milostivi i osjećajni.” Prvi dio hadisa povezan je sa uvjerenjima iskazanim u sljedećem kur’anskom ajetu:

وَاعْتَصِمُواْ بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَلاَ تَفَرَّقُواْ

...I svi se prihvatite Allahova užeta, i ne razjedinjujte se...  (Ali Imran, 103)

Drugi dio tiče se moralnih pitanja i duševnih osobina, što je praktičan produžetak i posljedica prvog dijela hadisa, tj. ukoliko smo muvehidi i ukoliko je osnova svega za nas Bog i Poslanik, ovo se uvjerenje prenosi i u našu praksu. Treći dio hadisa jeste društvene naravi, tj. upućuje na odazivanje nevoljnicima i na milosrđe prema njima. Time se zaslužuje Božija milost, shodno pravilu: “Budi prema drugom onakav kakav bi volio da on bude prema tebi.”

O ljudskim sklonostima

Čovjek je biće sazdano od tijela i duše, a svaka od ovih dviju sastavnica ima svoje karakteristične sklonosti i težnje koje se razlikuju u ovisnosti od podsticaja. Ove sklonosti trebaju biti zadovoljene da bi čovjek postigao željeno savršenstvo i ostvario sveobuhvatnost dostizanja svoje čovječnosti. Osnovni uvjet za postizanje ideala o kojima je riječ jeste poštovanje ravnoteže i pravde. Čovjek ima prirodnu potrebu za hranom te je stoga treba zadovoljiti. Međutim, sreća čovjeka nije samo u dobroj hrani. Čovjek također ima  tjelesne strasti koje mora zadovoljiti, ali potpuna čovjekova sreća ne leži ni u ovom obliku zadovoljenja. Ljudi znaju provesti sahate pred ogledalom kako bi pronašli najbolju frizuru, najljepši pogled i osvajajuće ’’ja’’, a sve to rade samo zbog jednog izlaska. Takvi su se zapravo našli izvan stvarnosti, kruže negdje iznad činjenica, uzaludno podilazeći tom lažnom “ja”. Glavni kapital čovjeka jeste razum, koji se treba razmišljanjem i učenjem razvijati, širiti i jačati. Međutim, potpuni čovjek nije samo razum i misao, već on kao takav ima potrebu za osjećajnošću, emocijama. S druge strane, čovjekova sreća ne počiva samo ni u razumu, ni u emocijama. Cilj života jeste od svakog pojedinca napraviti samosvojan primjer čovjeka. Radi izvršavanja svojih ljudskih obaveza, svaki pojedinac mora razvijati sve svoje tjelesne, misaone i duhovne moći. To na određen način čini kolektivnu odgovornost. Drugim riječima, svi su uključeni u isti proces. Siromah i bogat, bolestan i zdrav, muškarac i žena, dijete i starac moraju nastojati oko istog. Svaki čovjek, bez obzira ko je, šta je i u kakvom društvenom području se nalazio, ima osjećajne, razumske i tjelesne potrebe čije je zadovoljenje neophodno u cilju obavljanja svoje dužnosti i obaveze.

Zaključak:

Svaki roditelj i svaki prosvjetni radnik imaju i vjersku i naučnu i ljudsku odgovornost da na prvom mjestu odgoje svoju djecu, koja čine temelj i osnovu društva, a zatim da obrate najveću pažnju u očuvanju stečenih osobina. Širenjem milosrđa i skladnih odnosa treba da pobude međusobne odnose i izliječe one koji su oboljeli usljed predavanja ustaljenim društvenim tokovima.