Imamejn Hasanejn - Baština pozitivnih misli

Ajetullah Hadži Mirza Dževad Maliki Tabrizi, veliki arif, filozof i fakih

Tekst: pred nama je samo dio veće knjige pod naslovom El-Murâqebât, koja je već ušla u red klasičnih djela i neizostavno štivo svakog duhovnog putnika, a koja obrađuje svaki mjesec zasebno u pogledu njegovih vrlina, svojstava i dobrih djela u njemu.

Među najvažnije dužnosti istrajnog salika (duhovnog putnika) spada da pokuša saznati što više o ovom veličanstvenom mjesecu tokom kojeg Svevišnji poziva Svoje robove na gozbu koju je On za njih priredio, te da se potrudi dokučiti pravi smisao posta i gozbe koju je Bog priredio Svojim robovima. Pošto to pojmi i shvati, mora se potruditi da stekne zadovoljstvo svog domaćina – Svevišnjeg Gospodara, i to tako što će nastojati da u svojim postupcima bude čist i iskren.

Rezultati i korist od posta i gladovanja

Gladovanje, kao najočevidnija manifestacija posta, donosi saliku koji kroči Božijim putem različite i nebrojene koristi, i to i u pogledu rasta njegove razine spoznaje Boga i u pogledu njegovog duhovnog odgoja i napretka. Što se tiče blagodati posta, u predajama je o tome dosta kazano, te je svrsishodno ovdje navesti neke od tih predaja, a onda ćemo kazati nešto o njihovim razlozima i značenjima.

Od Poslanika, s.a.v.a.s., se prenosi: „Borite se protiv svoje strasti glađu i žeđu, jer nagrada za to je poput nagrade onome ko se bori na Božijem putu. Doista Bogu nema ništa draže od posta.“

On, s.a.v.a.s., također je rekao: „Onaj ko posti više od drugih, i više od drugih se boji Boga, na Danu sudnjem uživat će kod Gospodara najviši položaj.“

Ovaj Prvak, s.a.v.a.s., također je rekao Usami: „O Usama, ako možeš, učini da kad ti melek smrti dođe, zatekne tvoj stomak praznim i tvoju džigaricu žednom. Učini tako, pa ćeš steći najuzvišenije boravište, bit ćeš zajedno sa Božijim poslanicima, uzlet tvog duha obradovat će meleke i prizvat ćeš na sebe Božiji blagoslov.“

Rekao je i: „Čuvajte svoje stomake praznim i budite strogi prema svojim tijelima, pa vam možda uspije susreti se s Bogom.“

U hadisu sa Miradža srećemo: „O Ahmede, znaš li šta je posljedica posta? Posljedica posta jeste malo jesti i malo govoriti. A znaš li šta je posljedica ćutanja? Posljedica ćutanja jeste mudrost, a posljedica mudrosti jeste spoznaja, jekin. A kad čovjek ostvari jekin, on onda ne brine kako će mu proći dan – u teškoćama ili u jadima, u nesreći ili u izobilju. Takvo je stanje onih koji dosegnu stupanj zadovoljstva, a svakome ko dosegne ovaj stupanj nužno darujem tri svojstva: zahvalnost koja nije pomiješana sa neznanjem, sjećanje na Mene koje nije pomiješano sa zaboravom, ljubav prema Meni koja nije pomiješana s ljubavlju prema drugima. Onoga Ko me voli tako da ljubav prema meni ne miješa s ljubavlju prema drugima Ja zavolim i učinim da ga drugi zavole. Otvorim oči njegovog srca tako da on može gledati Moju Veličinu i Čast. Takvome ne uskratim znanje i spoznaju kakve darujem posebnim robovima Svojim. S njim sam u tmini noći i na svjetlu dana, govorim s njim, pa on odvrati svoje srce od druženja i razgovora s drugima pored Mene. Učinim da čuje govor Moj i govor Mojih meleka, i njemu otkrijem Svoje tajne koje sam skrio od drugih...“

Vidimo, dakle, o kakvim se sve vrijednostima i prednostima posta govori u ovoj predaji. Na temelju ovakvih predaja i njihovog tumačenja znalci ahlaka spominju brojne koristi od posta,a mi ćemo ovdje navesti samo neke:

Jedan od rezultata uzdržavanja od hrane jeste očišćenje srca i izoštrenje uma. Prejedanjem i sitošću čovjek dolazi u stanje slično pijanstvu, te mu um od toga postaje trom i otupio, gubi sposobnost da zaključuje i brzo razmišlja, a kao posljedica toga srce postaje slijepo. Nasuprot tome, gladovanje izoštrava um, čisti svijest i čini srce pripravnim za spoznaju. Predaja od Poslanika, s.a.v.a.s. u vezi s ovim kaže: „Onome ko svoj stomak drži praznim pamet doseže vrhunac i njegov um snaži.

Drugi rezultat gladovanja jeste razvijanje skrušenosti i poniznosti, odbacivanje samoljublja, oholosti, uznositosti i umišljenosti, a znamo da je pobrojano uvrelo zla, propasti i lošeg služenja Bogu. Onaj ko se pomoću posta oslobodi ovih zala pripremio je sebe za poniznost i skrušenost pred Istinitim. Naredni rezultat rezultat gladovanja jeste opadanje sila strasti i onih želja koje čovjeka najčešće vode u grijeh i činjenje nedoličnih djela. Znamo da većina grijeha i ružnih djela potječu od lošeg govora i tjelesnih strasti, što znači da susprezanjem strasti putem posta možemo sebe spasiti od mnogih opasnih grijeha.

Rezultat posta jeste i smanjenje pospanosti. Znamo da je preveliko spavanje najveći uzrok gubljenja vremena i traćenja našeg životnog vijeka, odnosno najvrjednijeg kapitala koji imamo za onaj svijet. Post smanjuje pospanost i čini nas spremnim na noćno bdijenje,a to je osnov svakog dobra. Tako čovjek biva potpomognut u njegovom ibadetu,a to su ljestve kojima se uspinje do „mjesta pohvaljenog“.

Među rezultate posta spada i to što on olakšava ibadet, a i on sam je ibadet. Onaj ko je navikao malo jesti, vrijeme koje bi utrošio na stjecanje opskrbe, zarađivanje za hranu i užitke, može posvetiti ibadetu. Da ne govorimo da je prejedanje glavni uzrok mnogih bolesti i slabosti. Usto, čovjek ovako sebe poštedi mnogih muka i problema koje donosi nastojanje da se što više zaradi. Tako on i ima više vremena i pošteđuje sebe problema.

Rezultat posta je i to da on uvećava čovjekovu sposobnost da bude velikodušan, da poklanja i udjeljuje, čini ga pripravnim za obavljanje hadža, zijareta i drugih ibadeta koji iziskuju troškove. Umjesto da novac troši na kupovinu suvišnog jela i pića, ili liječenje bolesti koje su izazvane prejedanjem, čovjek taj novac može utrošiti na obavljanje spomenutih ibadeta.

Nabrojane vrijednosti posta tako su značajne da mi i nismo u stanju shvatiti njihovu stvarnu vrijednost. To naročito važi za prvu vrijednost posta, dakle za čišćenje srca i izoštravanje uma. Jer, um je preduvjet svih dobrih djela, i zato je u predaji kazano: „Trenutak razmišljanja bolji je nego sedamdeset godina ibadeta.“

Iz dosad kazanog može se izvući sljedeće zaključke vrijedne pažnje:

Možemo sa sigurnošću razumijeti zašto Gospodar poziva Svoje goste na gošćenje gladovanjem. Ta, zar upravo post nije razlogom približavanja Istinitom i preduvjet za spoznaju Njega! A ima li išta ljepše i bolje nego što je približiti se Istinitom i spoznati Ga!

Iz dosad kazano također je jasno da post nije obaveza kojom nas Bog opterećuje, već čast koju nam On ukazuje. Dužnost da postimo jeste golema blagodat koju nam je Gospodar podario, to je počast i dar za koji moramo biti posebno zahvalni. Stoga moramo biti svjesni da su Božije riječi kojima nam je propisan post: O vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, prava blagodat i milost, jer to je poziv na Božiju gozbu i približavanje Njemu.

Razmišljajući o tome da je jedna od mudrosti obaveze posta u tome što post slabi snage strasti koje vode u grijeh, zaključujemo da se u vrijeme iftara ne smijemo prejedati i jesti onoliko koliko bismo inače pojeli u toku dana ili čak i više. Time bismo poništili sve rezultate posta i gladovanja u toku dana.

Svijest o blagodatima i koristima posta nalaže nam da se po svaku cijenu potrudimo postiti ispravno, propisno i iskreno, te kako bismo ostvarili sve one goleme koristi koje post nudi.

Razmišljajući o mudrostima obaveze posta,možemo zaključiti i šta je to što umanjuje kvalitet posta, a šta je ono što našem postu daje dodatnu vrijednost, šta je ono što ide skupa s postom i nadopunjuje ga, a šta je potpuno oprečno postu i nespojivo s njim. Tako ćemo lakše razumijeti predaju u kojoj se kaže: „Post nije samo suzdržavanje od jela i pića. Kad postiš, treba da posti i tvoje meso, tvoje oči, tvoj jezik, čak i (u nekim inačicama ove predaje) tvoja koža i tvoja kosa treba da poste.“

Iz dosad kazanog moramo zaključiti da cilj našeg posta ne smije biti samo stjecanje ahiretske nagrade i traženje spasa od džehenemske vatre, premda se postom, naravno, ostvaruje i ovo dvoje. Kroz svoj post moramo nastojati da nas to djelo približi Bogu, da uzdigne naš duhovni stupanj i učini da Bog nama bude zadovoljan. Postom se čovjek mora udaljiti od životinjskog i tjelesnog, a ukrasiti se onim melekutskim i duhovnim.

Razmišljajući o naprijed rečenom možemo zaključiti da, budući da nam je Gospodar ukazao na tu čast i blagodat da nas pozove na Njegovu gozbu, nedopušteno je svako ponašanje, svako govorenje ili razmišljanje koje nije dostojno Njegovog prisustva i koje ukazuje na našu nemarnost i nepristojnost. Ne smijemo, dakle, dopustiti da Božijoj gozbi prisustvujemo tako što će On obraćati pažnju na nas, a mi ćemo biti nemarni prema Njemu, On će se okrenuti k nama, a mi ćemo se zakretati od Njega, On će biti obziran prema nama, a mi nemarni prema Njemu. Doista bi to bilo krajnje ružno i nepristojno ponašanje i niko pametan ne bi sebi dopustio da se ovako ophodi. Uostalom, da vas neki vaš prijatelj zovne na gozbu, naljutio bi se na vas ukoliko biste se prema njemu ovako ponijeli. Naravno, iz Svoje milosti i milosrđa Bog prelazi preko našeg nepristojnog ponašanja, te je svojim robovima u dužnost stavio mnogo manje nego što bi oni ustvari trebali činiti. Kako bi im olakšao, On pređe preko stvari koje ne čine iako ih mogu činiti. Ali, istinski Božiji robovi sebi nipošto ne dopuštaju da se prema Gospodaru ponesu nedolično. Oni se prema svemu što im je obaveza ili što im je zabranjeno postavljaju na način koji istinski i najljepše oslikava njihovo robovanje Bogu i koji je dostojan njihovog Gospodara. Oni drže nedostojnim ne učiniti za svoga Gospodara najviše i najbolje što mogu.

Treba, stoga, pogledati šta Imam Sadik, mir neka je na nj, smatra nužnim za postača, pa se pokušati držati toga:

„Postač mora vidjeti sebe kao putnika ka Ahiretu. On mora biti ponizan, skrušen, skroman i pokoran kao rob koji se plaši svog gospodara. On mora biti u stalnom strahu od Boga. Svoje srce mora čistiti od mahana i zala, a svoju unutarnjost sačuvati od oholosti i samoljublja. Ne smije se osvrtati ni na šta osim na Boga. Svu svoju ljubav i želju mora usmjeriti na Boga, a svoje srce odvratiti od svake ljubavi osim one prema Bogu. Svoje tijelo i svoju dušu mora pokloniti Njemu. Dušu mora učiniti vrčem sjećanja na Njega, a svoje tijelo koristiti samo kako bi Njemu robovao. Posebno mora čuvati svoj jezik od svega što je grijeh i nedolično. Pa ako sve to uspije učiniti, tad je dao svom postu ono pravo koje mu pripada. Ukoliko umanji nešto od ovoga, utoliko je uskratio svom postu pravo koje ima kod njega i za toliko je sebi umanjio sevab i nagradu koju post nosi.“

Valja razmisliti o obavezama postača koje u ovoj predaji navodi Imam Sadik, mir neka je na nj, kako bismo shvatili o kakvim sve dobrima se ovdje radi. Naprimjer, ukoliko postač sebe vidi kao putnika ka Ahiretu, on će biti svjestan da je stalno sve bliži cilju svog putovanja, te će i njegova ljubav prema ovom svijetu bivati sve manja. Ponizan, skrušen i skroman rob nastojat će da njegovo srce ne raduje ništa osim ljubavi prema Bogu. Postač koji je svoju dušu i tijelo posve preda Bogu, i kloni se svega što nije Bog, njegova duša i tijelo, duh i svijest, bit će posve obuzeti sjećanjem na Boga, ljubavlju prema Njemu i robovanjem Njemu. Takav post bit će post onih koji se približavaju Bogu. Molimo Boga da, zarad Njegovih evlija i prijatelja, da barem jedan dan u našim životima ispostimo onako kako je naprijed kazano.

Vrste posta

Postoje tri vrste posta:

Post puka , i taj post svodi se na suzdržavanje od jela i pića te pridržavanje onih propisa posta koji su navedeni u fikhskim knjigama.

Post duhovne elite , koji podrazumijeva i suzdržavanje od grijeha odnosno puni obzir spram očiju, ušiju, jezika i ostalih dijelova tijela, kako bi ih se spriječilo u činjenju grijeha.

Post elite među elitom , koji, pored nabrojanog, podrazumijeva i suzdržavanje od svega, bilo to haram ili halal, što okupira um i svijest i odvlači ih od sjećanja na Boga.

Svakako, valja znati da druga i treća vrsta posta imaju po nekoliko različitih razina. Kao što se, dakle, vjernici po svojoj bogobojaznosti, skrušenosti i produhovljenosti nalaze na različitim razinama, tako je i njihov post različit. Štaviše, moglo bi se reći da kao što je svaki vjernik u biti na vlastitoj specifičnoj razini vjerovanja i bogobojaznosti, tako je i post svakog od njih poseban i različit.

Vrste postača prema nijetu i cilju

Osim što se post dijeli na više vrsta u skladu s onim od čega se postač suzdržava, on se dijeli i na različite vrste posta u skladu s nijetom odnosno ciljem postača:

Postoje oni koji poste bez ispravnog nijeta, dakle ne zato da bi postom popravili svoja djela i suzdržali se od loših, već recimo iz želje da tako ostvare neku ovosvjetsku korist, lažno se predstave kao vjernici, zato što žive u muslimanskoj sredini pa ne žele da im ljudi zamjere i iz sličnih razloga.

Postoje oni koji poste prvenstveno iz želje za ahiretskom nagradom i iz straha od džehenemske kazne.

Neki također poste plašeći se onosvjetske kazne i želeći nagradu na onom svijetu, ali i zato što žele postom osnažiti svoju vjeru i približiti se Gospodaru.

I naposljetku, ima onih koji poste isključivo iz želje da se tako približe Bogu i steknu Njegovo zadovoljstvo, i njihov post čist je od bilo kakve druge namjere.

O još nekim vrstama posta i stanjima Božijih ljudi

Neki kažu da postoji još viša razina posta, a to je post onih koji poste isključivo zato što samo Boga vide dostojnim robovanja. Kod takvih čak ne postoji niti nijet približavanja Gospodaru i traženja Njegovog zadovoljstva kroz post. Takvi čak onaj ibadet koji se čini u svrhu približavanja Bogu smatraju manjkavim. I sam sam susreo nekoliko onih koji ibadet s takvim nijetom smatraju određenom vrstom obožavanja vlastitog jastva.

Ne bih se, međutim, složio s takvim stavom. Sumnjam, uostalom, da je i jedan Božiji poslanik, evlija ili čak melek ibadet i sva svoja djela činio samo zato što jedino Boga smatra vrijednim štovanja, bez ikakve želje da se kroz svoja djela i ibadete makar približi Allahu i stekne Njegovo zadovoljstvo. Stoga smatram da je ovakav stav ekstreman i specifičan vid pretjerivanja. Prihvatam, naravno, da pojedini arifi dolaze u stanja kad je njihov ibadet lišen svakog nijeta i kad ga čine samo zato što jedino Boga vide dostojnim robovanja, ali ne vjerujem da iko, pa čak ni Božiji poslanici, može stalno i svakog trenutka posjedovati ovakvo duhovno stanje.

Uostalom, lično takvom ibadetu uopće ne bih dao prednost nad ibadetom koji se čini radi približavanja Bogu i stjecanja Njegovog zadovoljstva. Naposljetku, nema boljeg ibadeta od ibadeta Poslanika islama, s.a.v.a.s., i hazreti Alija, mir neka je na nj, a, shodno predajama, oni su obavljali ibadet s nijetom približavanja Bogu i stjecanja Njegovog zadovoljstva.

Otišao bih čak i dalje, pa bih ustvrdio da su čak i oni katkad ibadet obavljali iz straha od kazne. Jer, iz predaja znamo da bi časni Imami katkad znali izgubiti svijest govoreći o strahotama kazne Božije. Zar je onda moguće da kod nekoga ko ima ovako izraženu svijest o strahoti Božije kazne ta svijest nema baš nikakvog utjecaja na njegov ibadet?! Lično smatram da je takvo što ako ne nemoguće, a ono barem teško za povjerovati.

Usudi bih se otići i još dalje, pa ustvrditi da niti Božiji poslanici i evlije, pa čak niti sam Poslanik islama, s.a.v.a.s., nisu stalno bili u istom duhovnom stanju. Ta različitost stanja potjecala je iz različitosti manifestacije Božijih Imena u njima. Kad bi se u njima manifestirala imena koja asociraju na Božiju ljepotu, u njima bi prevladavao osjećaj ljubavi i bliskosti, govorili bi uglavnom o Božijoj ljubavi i bili bi posve obuzeti tim raspoloženjem. A onda bi se u njima manifestirala imena koja asociraju na Božiju srdžbu i pravičnost, pa bi ih obuzeo osjećaj straha i skrušenosti: tad bi obično obavljali ibadet tresući se i plačući, činili bi istigfar i ponizno molili za oprost i spas od Božije kazne.

Ova različitost u manifestiranju Božijih imena dešavala se po Božijoj mudrosti i sa jasnim smislom. Na ovaj način Bog je odgajao Svoje poslanike i evlije, uzdizao njihov duhovni položaj i približavao ih Sebi sve dok ne bi ostvarili duhovno savršenstvo. Zar, uostalom, u zijaretu Džam'e ne srećemo: „O prvaci naši, Bog je vaša srca odgajao kroz strah i nadu!“

Promjenljivost duhovnih stanja Božijih poslanika i evlija potvrđena je i nekim predajama, i to će lahko uočiti svako ko se malo pozabavi proučavanjem njihovih životopisa. Tako nam biva jasno da nije tačan stav onih koji kažu da je ispravan samo ibadet koji se vrši bez ikakvih želja, strahova ili traženja, već zato što je samo Bog dostojan robovanja, pa makar takvo mišljenje zastupali i neki od najglasovitijih arifa. Nijet našeg ibadeta treba biti približavanje Svevišnjem, a takav nijet ne mora potjecati iz straha od Džehennema ili iz želje za Džennetom. Također, ne bih se složio da nije ispravan ibadet koji se vrši i iz takvih pobuda. Istina, Sejjid ibn Tavus, veliki alim, u svom djelu Iqbal štovanje Boga samo iz straha od Džehennema smatra niskim i nedostojnim motivom.

Kako sam kaže, pritom misli na one koji ne shvataju da je Bog dostojan štovanja i da nije straha od kazne na onom svijetu ne bi uopće činili ibadet. Svakako, istina je da je takav ibadet nizak i da je vjera takvih slaba i niska.

Vrste postača prema načinu njihove ishrane

Postače bismo mogli podijeliti u više kategorija i u skladu sa njihovom hranom i pićem, što ćemo u nastavku objasniti:

Prvu grupu čini li bi oni koji se hrane onim što je sasvim izvjesno stečeno na haram način. Sevab od posta takvih piše se ustvari onima kojima imetak kojim se hrane uistinu i pripada, a njima ne preostaje ništa osim grijeha zbog zuluma i kršenja prava drugih. Oni su nalik onome ko ukrade tuđe prevozno sredstvo, pa njime ode na hadž. Takav hadž pripisat će se onome kome to prevozno sredstvo uistinu pripada, a kradljivcu će ostati samo grijeh i umor od putovanja.

Drugu grupu čine oni čija je hrana odnosno novac koji zarađuju sumnjivog porijekla (sa sigurnošću se ne može reći da li je zarađen na halal način). Ovakvih je, opet, dvije vrste: oni za koje bi se ipak reklo da su svoju hranu stekli na halal način, i oni čija je zarada kojom se hrane toliko sumnjiva da je skoro sigurno kako je stečena haram načinom.

U treću grupu spadaju oni koji se hrane halal stečenom zaradom, ali pretjeruju u ishrani, prave obilne i raznovrsne iftare, od iftarskog do sehurskog vremena uglavnom jedu kojekakve đakonije i pretjeruju u tome. Oni su nalik onome ko se pored svoje voljene posvećuje nekim posve sporednim stvarima i zanemaruje voljenu. Takav ustvari i ne zaslužuje da se nađe sa voljenom. Ovakvi bi morali porazmisliti o svojoj ljubavi prema Bogu i upitati se nisu li oni ustvari robovi vlastitih stomaka. A jadan je čovjek koji je umjesto da robuje Bogu rob vlastitog trbuha! Oni, pak, koji posve pretjeruju u količini i kvalitetu svoje ishrane nimalo se ne razlikuju od onih koji se hrane haramom stečenom zaradom. Takvi, ustvari, svojim iftarima i pretjerivanjem u jelu čine grijeh koji posve potire njihov post.

Petu skupinu čije oni koji se hrane zaradom koja je stečena na halal način, a u svom jelu i piću ne pretjeruju, te jedu i piju onoliko koliko im je dovoljno. Oni ne pripremaju preobilne i kojekakvim đakonijama prenatrpane trpeze i kada jedu ne pretjeruju niti pretrpavaju svoj stomak. Takvi se zadovolje samo jednom vrstom hrane i ne dopuštaju sebi da u jelu otkriju neki naročiti užitak. Kod Boga je doista visok položaj takvih i njih očekuje Njegova nagrada. A niko ne može niti zamisliti kako je Božija nagrada veličanstvena i uzvišena.

Pravila iftara i sehura

Jedno od najvažnijih pravila vezanih za iftar i sehur jeste proučiti suru Qadr prije nego što se počne jesti. Također, važno je proučiti i dovu Allahumme rabbe nnuril-azim, koju se može naći u skoro svim zbirkama dova. Naime, Poslanik, s.a.v.a., preporučivao je Aliju, mir s njime, učenje ove dove prije iftara i sehura, te mu je rekao kako je Džibril kazao: Ko u vrijeme iftara prouči ovu dovu, bit će mu odgovoreno, njegov namaz i post će biti prihvaćeni, bit će mu udovoljeno u pogledu deset njegovih potreba, grijesi će mu biti oprošteni, bit će lišen tuge, njegovo srce će biti otvoreno, želje će mu biti ispunjene, djela će mu biti nalik djelima Božijih poslanika i iskrenih vjernika, i on će na Dan sudnji izaći lica blistavog kao pun mjesec.“

Iz predaja je posve jasno da post ne znači samo uzdržavanje od jela i pića, već i uzdržavanje od svakog grijeha. Neki grijesi, poput ogovaranja, laganja, gledanja u nedozvoljeno, vrijeđanja drugih ljudi ili nanošenja nepravde drugima, kvare post isto kao i hrana ili piće. Postač se stoga mora kloniti svih grijeha. Dok posti, mora nastojati da poste i njegove oči, uši, jezik i ostali dijelovi tijela, te ne smije dopustiti sebi da čini bilo šta što se smatra grijehom. Štaviše, postač bi se morao kloniti ispraznog govora uopće i trebao bi pričati samo onda kad zaista mora. Postač ne smije sebi dopustiti da se dani njegovog posta ni po čemu ne razlikuju od ostalih dana osim po tome što ne jede i ne pije. Uvijek na umu moramo imati Poslanikove, s.a.v.a., riječi: „Suzdržavanje od jela i pića je najlakše od onoga što je Bog postaču učinio obaveznim.“

To što fikh ne smatra da nabrojani grijesi kvare post treba posmatrati kao fikhsku presudu kojom se kaže da te dane ne treba napošćavati, ali to ne znači da je post tokom kojeg su činjeni grijesi doista i ispravan. Veoma često je nečiji post s gledišta fikha ispravan, ali takav post nije kod Boga prihvaćen.

Dakle, post koga nam je Svevišnji propisao kao najbolje sredstvo našeg duhovnog usavršavanja i samoizgradnje mora biti čist od svih grijeha, pa bi čak najbolje bilo da se čovjek tokom posta uzmogne osloboditi i svih loših misli i srčanih grijeha. Trebalo bi, dakle, koliko god je to moguće, um i srce posve uposliti sjećanjem na Boga, zikrom, i ne dopuštati da u našu svijest i srce prodire bilo šta drugo. Onaj ko je posve svjestan ovih aspekata posta nastojat će ih i ispoštovati, da na Danu sudnjem ne bismo bili upitani zašto tokom ramazana nisu postile i naše oči, uši, jezik i ostali dijelovi tijela, jer ne dao Bog da tad ostanemo zatečeni ovim pitanjem.

Neke od vrlina i vrijednosti časnog ramazana

U predajama je kazano mnogo toga o vrijednosti i izvrsnosti časnog mjeseca ramazana i razmišljanje o tim predajama bit će veoma korisno onome ko ima pameti i zdravo srce. Ovdje ćemo kazati ponešto o vrijednostima ovog časnog mjeseca, te ćemo spomenuti neke takve predaje:

„U svakoj ramazanskoj večeri, u vrijeme iftara, Bog oprosti grijehe sedamdeset miliona ljudi, a na kraju ramazana udijeli oprost onoliko ljudi odjednom koliko je ukupno onih kojima je tokom ramazana oprostio.“

„U prvoj večeri ramazana Bog oprosti svakome kome hoće, pa svake naredne večeri udvostručava broj onih kojima oprašta njihove grijehe, pa onda zadnje večeri udijeli Svoj oprost dvostruko više ljudi nego što je broj onih kojima je tokom ramazana oprostio“

O vrijednosti ramazana naročito slikovito govori Poslanikova, s.a.v.a., hutba, koju se prenosi od Imama Ride, mir s njime, a koju on prenosi od hazreti Alija, mir s njime. U ovoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kaže: „O ljudi, ka vama se okrenuo Božiji mjesec praćen Njegovim bereketom, rahmetom i magfiretom! To je mjesec koji je kod Boga najbolji među svim mjesecima, a post u njemu bolji je od svakog drugog posta, njegove noći najbolje su među noćima, a njegovi trenuci najbolji su trenuci. To je mjesec u kome ste pozvani da budete Božiji gosti i u kome vam Bog ukazuje čast od Sebe. U ovom mjesecu svaki vaš dah je veličanje Boga, vaš san je ibadet, vaša djela su prihvaćena i vašim dovama je udovoljeno. Stoga iskreno i čistih srca tražite od Boga da vam pomogne da ispostite ovaj mjesec i učite u njemu Kur'an, jer nesretan i jadan li je onaj ko u ovom mjesecu bude uskraćen za Božiju milost i Njegov oprost. Dok ste gladni i žedni, sjetite se gladi i žeđi Dana sudnjega, pa pomozite siromašne i potrebite, poštujte svoje starije, budite milosrdni prema mlađima i obilazite svoje bližnje. Pazite na svoj jezik, zatvorite oči za ono što vam nije dozvoljeno gledati, začepite uši za ono što ne trebate slušati, budite milosrdni prema siročadi, kajte se za svoje grijehe, ištite od Boga na namazu, jer namaz je vrijeme kad je Bog najmilosrdniji prema Svojim robovima.

O ljudi, vaša su prsa začepljena vašim djelima, pa ih čineći istigfar i kajući se otvorite. Vaša su leđa povijena pod teretom grijeha, pa olakšajte sebi taj teret čineći duge sedžde. I znajte da se Bog zakleo Veličinom Njegovom da neće na muke staviti onoga ko klanja i čini sedždu, te da takve na Danu sudnjem neće poslati u Vatru.

O ljudi, ko god u ovom mjesecu da iftar vjerniku postaču, Bog će mu oprostiti grijehe i nagradit će ga kao da je roba oslobodio.“ Neko od prisutnih tad reče:„O Poslaniče Božiji, nismo svi u mogućnosti dati nekome iftar.“ Vjerovjesnik, s.a.v.a., na to kaza:„Dajte postaču makar hurmu ili čašu vode, pa se tako spasite kazne Božije.“

„O ljudi, ko u ovome mjesecu popravi svoju ćud i djela, preći će sigurno preko Sirata na kome će se mnogima noge pokliznuti. Onome ko olakša onima koji su mu podređeni, Bog će olakšati njegov teret na Danu sudnjem. Ko druge zaštiti od vlastitog zla, Bog će ga na Danu sudnjem zaštititi od Svoje srdžbe. Ko ukaže milost siročetu, uživat će na Danu sudnjem Božiju milost. Onome ko u ovom mjesecu obnovi svoje veze sa rodbinom, Bog će na Danu sudnjem udijeliti Svoj oprost. Ko u ovom mjesecu bude klanjao mustehab namaze, Bog će ga na Danu sudnjem izbaviti od kazne Njegove. Onaj ko u ovom mjesecu bude obavljao ono što je propisano bit će nagrađen sedamdesetorostruko kao onaj ko te obaveze vrši u ostalim mjesecima. Onome ko tokom ovog mjeseca bude donosio salavat na mene, Bog će na Danu sudnjem otežati terezije s njegovim dobrim djelima. Onaj ko u ovome mjesecu prouči ajet iz Kur'ana bit će nagrađen kao onaj ko u nekom drugom mjesecu prouči čitav Kur'an.

O ljudi, u ovom su mjesecu otvorene džennetske kapije, pa tražite od Boga da ih ne zatvori pred vama. U ovom su mjesecu džehennemske kapije zatvorene, pa tražite od Boga da ih pred vama ne otvori. U ovom su mjesecu šejtani besposleni, pa molite Boga da se ne pozabave vama.“

Zapovjednik vjernika, mir s njime, kaže: „Tada ja ustadoh i rekoh: 'O Poslaniče Božiji, koje je najbolje djelo u ovom mjesecu?'“ On kaza: 'Najbolje djelo u ovom mjesecu jeste bogobojaznost i klonjenje od onoga što je Bog zabranio.', i tada Poslanik, s.a.v.a., zaplaka. Ja rekoh: 'O Poslaniče Božiji, šta te nagnalo na plač?', pa on kaza: 'O Ali, nagnalo me ono što u vezi s tobom vidim u ovom mjesecu. Kao da te vidim kako obavljaš namaz, a najgori među ljudima dolazi i udara te sabljom po glavi tako da ti tjeme oboji krv.' Rekoh: 'O Poslaniče Božiji, da li ću tog dana biti postojan u vjeri?' On kaza: 'Da, bit ćeš postojan u vjeri. O Ali, onaj ko tebe ubije, mene je ubio. Ko se na tebe naljuti, na mene se naljutio. Ko o tebi ružno govori, o meni ružno govori. Jer ti si poput mene, tvoj je duh poput moga, tvoja je bit poput moje. Bog nas je obadvojicu odabrao – mene za poslanstvo, a tebe za imamet, pa ko ne prihvata tvoj imamet, taj ne prihvata ni moje poslanstvo. O Ali, ti si moj nasljednik, ti si otac moje djece, muž moje kćeri i moj halifa nad mojim ummetom, kako za moga života tako i nakon mene. Tvoja zapovijed je i moja zapovijed, a tvoja zabrana je i moja zabrana. Kunem se Bogom Koji me odabrao za poslanstvo i učinio najboljim među Njegovim robovima, ti si Njegov dokaz Božijim stvorenjima, onaj si kome su povjerene Njegove tajne i Božiji si halifa nad robovima Njegovim.'“

Jedan od najvažnijih hadisa koji govore o značaju mjeseca ramazana jeste Vjerovjesnikova, s.a.v.a.s., kletva na one koji zanemaruju ovaj mjesec i ne traže u njemu oprosta za sebe. Činjenica da Poslanik, s.a.v.a., koji je poslan kao milost svjetovima, nekoga proklinje dovoljno govori kolikim grijehom treba smatrati nepoštivanje ramazana.

U predajama se, inače, o ramazanu kaže i to da je to mjesec u kome su šejtani sputani i okovani, da se u njemu otvaraju kapije Dženneta i zatvaraju kapije Džehennema i slično. Sve ovo ukazuje nam da se nijedan drugi mjesec ne može porediti sa ramazanom. Međutim, noći uoči džume posjeduju ove kvalitete, a donekle je slično i sa noćima mjeseca redžeba.

Oni kojima je iz hadisa jasno kakvu blagodat predstavlja ramazan, koliko je to mjesec pun vrednota i milosrđa Božijeg, iskreno će zahvaljivati Svevišnjem na ovom daru koji nam je poklonio i milosti koju nam je kroz ramazan ukazao. Takvi će nastojati iskoristiti ovaj mjesec i na najbolji način okoristiti se blagodati koja nam je ukazana.

Neke napomene

Znam da postoje neki koji ne mogu pojmiti iskaz da su šejtani okovani tokom mjeseca ramazana ili pogrešno shvataju ono što se time hoće reći. Međutim, rezultate okovanosti šejtana tokom ramazana možemo lahko uvidjeti. Ljudi su tokom ramazana mnogo pobožniji i mnogo predaniji ibadetu, ružnih djela je kudikamo manje, a šta je, onda, to nego svojevrsno okivanje šejtana. Onaj ko poznaje prirodu šejtana i njegov način djelovanja zna da i sam post, naročito ako je praćen suzdržavanjem od ispraznog govora, ima itekako velikog utjecaja na čišćenje ljudskog srca. Uostalom, i u hadisu se kaže: „Zapriječite šejtanu puteve postom.“ Dakle, činjenica da se tokom ramazana ljudi ponašaju mnogo ispravnije i mnogo su odaniji vjeri nego inače svojevrstan je dokaz smanjene prisutnosti šejtana. Naravno, spomenutu predaju ne treba shvatiti podve doslovno, jer šejtani su uvijek prisutni među ljudima i uvijek nastoje ljude skrenuti sa pravog puta.

Posebna blagodat koja nam je ukazana u mjesecu ramazanu jeste prihvatanje naših dova, a svoju zahvalnost na tome iskazat ćemo upravo tako što ćemo što više upućivati dove i slaviti Gospodara. A najljepše dove su svakako one koje su učili časni Imami, mir neka je na njih, jer one su i najljepši način slavljenja Boga i istovremeno pune pouka i uputa za nas.

Također, dobro je da porazmislimo o nekim kur'anskim ajetima koji se tiču dove. Tako se, recimo, kaže: Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!, ili: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli., ili: Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i Koji zlo otklanaj i Koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja., ili: Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla!, ili: I Allaha iz obilja Njegova molite, i još mnogi drugi ajeti.

O izvanrednosti i blistavosti dova časnih Imama

Trebamo, dakle, porazmisliti nad ajetima i hadisima koji govore o dovi i njenoj vrijednosti, ali također i dobrano promisliti nad dovama koje smo naslijedili od Čistih Imama, mir neka je na njih, kako bismo shvatili da je ono što su oni u svojim dovama kazali o Svevišnjem, Njegovim Imenima i svojstvima često daleko ponad onoga što ljudski razum može dokučiti. Oni su nam kroz svoje dove na najljepši način pojasnili kako se ispravno robuje Bogu. Stoga je za nas obavezno da proučimo njihov način obraćanja Bogu, izraze koje su oni koristili, da pokušamo dokučiti suštinu njihovih dova i onda se, učeći ih, na najbolji način njima okoristiti.

Dove Čistih Imama su ustvari svojevrsna mudžiza i dokaz njihovog imameta i velajeta. Onaj ko zdravog razuma i čistog srca porazmisli nad njima neće, zasigurno, tražiti drugi dokaz za njihov imamet. Uostalom, neka svako pokuša sam za sebe sačiniti dovu, ali bez obraćanja na stil i sadržaj njihovih dova, pa će lahko uvidjeti koliko su njihove dove izvanredne i sadržajne.

Pravila učenja Kur'ana i dova

Budući da je ramazan mjesec Časnog Kur'ana, red je da kažemo ponešto o propisima i pravilima učenja Kur'ana i dova, kako bismo ih na ispravan način učili. Budući da Kur'an, svakako, ima prednost nad dovama, govorit ćemo prvo o učenju Kur'ana.

S obzirom da u časnom ajetu Svevišnji kaže: Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci!, očito je da se Bog srdi na one koji ne promišljaju Kur'an, te je zato na nama da razmišljamo nad smislovima kur'anskih ajeta i nastojimo ih dokučiti i ispravno razumijeti. Stoga, prvi propis koji se tiče učenja Kur'ana jeste razmišljati o proučenom. Onaj ko razmišlja o smislovima i značenjima kur'anskih ajeta moći će pojmiti veličinu i vrhunaravnost Kur'ana. Takav će se onda držati onoga što Kur'an kaže, činit će ono što mu je naređeno da čini, a klonit će se onoga što je zabranjeno. Tako će biti jasno da je njegovo učenje Kur'ana imalo utjecaja na njegovu unutarnjost, da je očistilo njegovo srce i povelo ga ka višim svjetovima.

Kako bismo shvatili Kur'an nužno je prvo znati da je zbilja Kur'ana mnogo više od onoga što vidimo napisano na papiru, što jezikom izgovaramo i ušima čujemo. Kur'an je božansko svjetlo koje se u različitim oblicima manifestira u svim svjetovima.

Kao što Ali, mir s njime, reče za Poslanika islama, s.a.v.a.: „On je Kur'an koji govori!“, izvjesno je da je bit kurana istovjetna kao i bit Božijih poslanika i Čistih Imama.

Shvatajući zbilju Kur'ana, mi shvatamo i njegovu uzvišenost, a shvatajući njegovu uzvišenost, shvatamo uzvišenost Boga Koji ga je stvorio. Stoga učeći Kur'an moramo osloboditi svoju svijest od svih drugih sadržaja i posve se usredsrijediti na učenje Kur'ana, razmišljajući nad svakom riječi svakog pojedinog ajeta, kako bismo pokušali dokučiti njen smisao i značenje. Onaj ko tako čini polučit će golemu korist i njegovo znanje će se bitno uvećati. Jer, Kur'an je svjetlo koje onoga ko ga slijedi izvodi iz tmine i upućuje na Put pravi, put vjere i spoznaje. To je Knjiga koja rasvjetljava svekoliku zbilju, nudi znanja koja se tiču ovog i budućeg svijeta i pomaže nam da sve stvari vidimo onakvima kakve one doista jesu.

Kako bismo objasnili na koji način treba promišljati Kur'an, najbolje je da to pokažemo na konkretnom primjeru. Naprimjer, proučili smo kur'anski ajet u kome se kaže: Kažite vi Meni: vodu koju pijete, i sad moramo porazmisliti nad njime. Riječ voda ne smijemo posmatrati samo u njenom izvanjskom značenju, kao tekućinu odnosno piće, već se mora porazmisliti i o drugim sadržajima koje ova riječ podrazumijeva. Razmislimo o tome kako je sve ovo raznoliko bilje i brojne životinjske vrste ovisno od vode. Razmislite o tome kako je uostalom i sam čovjek stvoren od vode. A onda promislimo o tome kako je izvanredno to da čovjek stvoren od vode u svojoj unutarnjosti ustvari smiruje sav stvoreni svijet. Upravo zato se u islamskoj filozofiji ljudsko biće smatra mikrokozmosom koji stoji naspram svekolikog stvorenog svijeta odnosno makrokozmosa. Onda porazmislimo o tome kako je ta voda, koja je neophodna za život ljudi, životinja i biljaka, svojevrsna manifestacija Božije milosti. A milost je jedno od Božijih svojstava. Svojstvo je uvijek u biti vezano za ono što označava, što nam, opet, jasno govori kako je Bog ishodište i utočište svega. Razmišljamo li na ovaj način nad svakom riječju kur'anskih ajeta, bit će nam shvatljive riječi Imama Sadika, mir s njime: „Nisam vidio ništa, a da ispred i iza toga nisam vidio Boga.“

Spomenimo još neke teme o kojima bi učač Kur'ana trebao razmišljati kako bi što bolje i ispravnije shvatao Knjigu Božiju. Tako, recimo, valja promišljati stanja Božijih poslanika i događaje iz njihovih života. Spomenimo se kako su ti prvaci Božiji, i pored svog posebnog položaja koji su kod Gospodara uživali, tokom svojih života bili izvrgnuti raznim nedaćama i nevoljama, živjeli su u siromaštvu, neke su snalazile teške bolesti, a bili su izloženi i progonima i zlostavljanjima od strane svojih neprijatelja. Svevišnji ih je, ustvari, odgajao upravo kroz nevolje i iskušenja, a znamo da je Prvak poslanika, s.a.v.a., kazao:„Nijedan Božiji poslanik nije bio izvrgnut nedaćama kao što sam ja.“

Razmišljajući o životima Božijih poslanika, učač Kur'ana izvući će veoma korisne zaključke. Shvatit će da je Bog sa Svojom uzvišenošću ponad svega i da je Njegova mudrost u vezi s ovim svijetom često neshvatljiva ljudima, pa čak i Božijim poslanicima. Također, shvatit će da ne trebamo očekivati da zbog našeg ibadeta i pokornosti Njemu Gospodar postupa u skladu sa našim željama. Nažalost, ima onih koji izgleda smatraju da bi zato što oni čine ibadet Bog trebao činiti sve što oni sami požele da se desi. Naredno što ćemo iz životopisa Božijih poslanika zaključiti jeste da ukoliko nas snađu nesreće, siromaštvo i nevolje nipošto ne treba misliti kako je Božija milost daleko od nas. Vjernik nikad ne smije u nevoljama i nesrećama gubiti svoju nadu u Božiju milost.

Potom, shvatit ćemo da je za Svevišnjeg ovaj svijet ništavan i bezvrijedan, pa će zato i vjernik ovaj svijet smatrati bezvrijednim i neće vezati svoje srce za njega, te će tako vjernik često namjerno biti siromašan kako bi time pokazao svoj prezir prema ovom svijetu. Okretanje ovog svijeta ka čovjeku često može značiti to da se čovjek udaljio od Boga, kao što i nesreće i muke na ovom svijetu često znače da se čovjek približava Bogu.

Dobro je, također, razmišljati o Božijim propisima odnosno o šerijatu. Recimo, razmislimo malo o tome da šerijat propisuje da se čovjeku siječe ruka čak i za najmanju krađu. To će nas onda navesti na zaključak da Božija kazna na onom svijetu zbog grijeha koje ljudi čine, a koji se ne kažnjavaju na ovom svijetu, poput ogovaranja, laganja, zlobe, zavidnosti, mora biti nepojmljivo strašna. Kad to shvatimo, trebali bismo shvatiti da se moramo držati daleko od loših djela ne želimo li da na onom svijetu budemo izloženi takvim mukama da ih niti zamisliti ne možemo. Čuvajmo se, zato, srčanih grijeha koje svaki dan činimo, a kao da i ne primjećujemo da smo griješnici.

Razmislimo i o onima koji su nam prethodili, a koje je zbog njihovih grijeha snašla strašna kazna. Kažu da je Isa, a.s., pitao zbog čega je neki od nekadašnjih naroda Bog žestoko kaznio, pa mu je rečeno:„Voljeli su ovaj svijet onako kako dijete voli majku. Slijedili su griješnike, malo su se plašili Boga, a gajili su preduge nade. živjeli su nemarno i bezobzirno.“ U Kur'anu se spominju mnogi narodi koji su zbog svojih nedjela i griješnog života kažnjeni strašnim kaznama na ovom svijetu, pa na nama je da svako za sebe i kao ummet izvučemo pouku iz tih kazivanja.

Ovakva promišljanja, svakako, trebala bi nas trgnuti iz nemara, osvijestiti nas i pomoći nam u trudu da budemo što bolji i ispravniji Božiji robovi. Kao što se u našoj književnosti kaže: „Kako može mirno spavati onaj ko nije siguran u svoje sutra, onaj što ne zna šta mu jutro nosi?!“ Stoga, razmišljanja o kojima smo govorili trebaju za nas biti poput ogledala u kome ćemo ustanoviti koliko su naša lica potamnjela od grijeha.