Najniži i najviši dio dove

Povratak šaputanjima

Zatim se Imam Allahu obraća ovom nježnom dovom:

“O Ti Koji se okrećeš prema onima koji se prema Tebi kreću, i još dobrotom i pažnjom na sve im to uzvraćaš. O Ti Koji si milostiv i blag, čak i prema onima koji su na Te zaboravili, i brižan si i pažljiv kad ih ka Svojim vratima vučeš!”

Ovaj poziv sadrži dvije tačke: Allah se okreće onom ko se Njemu okreće, i uzvraća mu na to dobrotom.

Blag je prema onima koji su Ga zaboravili, i taj njihov nemar otklanja svojim božanskim privlačenjima.

Nakon ovog početka, Imam Zejnul-Abidin moli Allaha da ga učini jednim od onih dobrih robova koji će dobiti najveći dio Božije milosti, koji su kod Njega na najvećim stepenima i kojima pripada najveći udio. On kaže:

“Molim Te da me učiniš jednim od onih koji kod Tebe imaju najviše udjela, i koji kod Tebe zauzimaju najviši položaj, i kojima pripade najveći dio Tvoje ljubavi, i koji imaju najbolji udio u Tvojoj spoznaji!”

Ovaj stavak dove pokreće sljedeće pitanje: Imam je maloprije tražio da ga Allah priključi dobrima, a sad traži da ga učini jednim od onih koji među njima imaju najvećeg udjela i koji su na najvišem položaju kod Njega. Kako da se usaglasi ovo traženje s onim malopređašnjim? I šta se to zbilo u ozračju dove i u duševnom ozračju Imama dok je učio dovu, pa je ovoliko odskočio u traženju i molbi: od molbe da ga priključi dobrima do molbe da ih prestigne i da bude njihov predvodnik?

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva objašnjenje jedne od tajni dove. Allah nas je podučio da u iskanju ne posustajemo i da u tražnji ne škrtarimo, kad je Gospodar plemenit. Kako li je samo ružno škrtariti u iskanju kod plemenitog Davaoca. A nema granica riznicama Allahove milosti, niti bilo kakva kraja, a mnoštvo darivanja kod Njega samo još više povećava darežljivost i plemenitost.[1]

Allah nas je podučio u sklopu manira vezanih za dovu da je jedno od svojstava “robova Milostivog” i njihovog morala to da mole Allaha da ih učini jednima od predvodnika bogobojaznih.

“I učini nas da budemo predvodnici bogobojaznima!” (El-Furkan, 74)

U dovama koje se prenose od onih koji su zaštićeni od grijeha (ma‘sumun) često se susrećemo s ovim stavkom visokog stremljenja: “I daj meni prednost, nikom ne daj prednost nada mnom!”

Najniži i najviši dio dove

Mnoge dove imaju svoje dno i svoj vrh. Što se dna tiče, ono se ogleda u stanju čovjeka koji je opterećen grijesima i ružnim djelima, dok se vrhunac ogleda u njegovim visokim stremljenjima i nadi u Allaha Čija plemenitost, darežljivost i riznice milosti nemaju granica.

U dovi Eshar Zejnul-Abidin, a.s., spominje ovaj duševni razmak između dna i vrha te kaže:

“Kad vidim grijehe svoje, Gospodaru, prestravim se, ali kad ugledam Tvoju plemenitost, u meni se žudnja javi!”[2]

U istoj dovi kaže:

“Velika je, o moj Gospodaru, moja nada, a djela moja loša su, pa mi daj od Svog oprosta u mjeri nade moje, a ne kažnjavaj me po mojim najgorim djelima!”

U dovi koju je prenio Imam Ali, predvodnik pravovjernih, a.s., Kumejlu ibn Zijadu dova otpočinje najnižim vlastitim dijelom, u kojem se kaže:

“Allahu moj, oprosti mi grijehe koji skrnave čednost, Allahu moj, oprosti mi grijehe koji spuštaju kaznu, Allahu moj, oprosti mi grijehe koji odnose blagodati, Allahu moj, oprosti mi grijehe koji sputavaju dovu (…) Allahu moj, ne nalazim za grijehe svoje onog koji prašta, niti za svoja djela ružna prekrivatelja, niti ikog ko bi mi išta od ružnog djela u lijepo preinačio osim Tebe... Slavljen i Hvaljen neka si, ja sam prema sebi nasilje učinio i u neznanju svom sam se osmjelio, i pouzdao se u Tvoju pređašnju pažnju i milost prema meni… Moj Allahu, velika postade nevolja moja, i moje loše stanje me je dograbilo, i skučiše me djela moja, okovi me moji sputaše, i spriječi me da sebi korist pribavim daljina nadanja mog. Dunjaluk me je prevario svojom varkom, a moja vlastita duša svojim prijestupima i odgađanjem pokajanja… Zato Te molim, tako ti Tvoje silne moći, da moju dovu ne zastru od Tebe moji loši postupci i djela. I nemoj me osramotiti onim skrivenim grijesima za koje si saznao od mojih tajni (…)!”[3]

Ovo dno jeste poniznost robovanja i ono što ga od ružnih djela okružuje, a zatim se, na kraju dove, uspinje ka vrhuncu stremljenja koja otjelovljuju nadu i veliko čovjekovo očekivanje sveobuhvatne Božije milosti. Tako kaže:

“I podari mi ozbiljnost u strahopoštovanju prema Tebi, i ustrajnost u neprekidnom služenju Tebi, kako bih Tebi požurio na mejdanu prethodnika, i kako bih Tebi požurio među istaknutima, i kako bih čeznuo za Tobom u društvu onih koji čeznu, i kako bih Tebi blizak bio bliskošću onih iskrenih… I učini me jednim od tvojih robova kojima je zapao najljepši dio kod Tebe, i koji su stepenom najbliži Tebi, i koji su najodabraniji da Ti budu u blizini, jer to se može zadobiti samo Tvojom dobrotom (…)!”[4]

I u dovi koju bilježi Ebu Hamza Sumali od Zejnul-Abidina, a.s., a to je sehur-dova mubarek mjeseca ramazana, također nalazimo isti veliki razmak između dna i vrhunca. Na početku polazi od dna pa kaže:

“Ko sam ja, Gospodaru, kakav ja značaj imam?! Daruj me dobrotom Svojom, i oprost Svoj mi udijeli! Gospodaru, pokrij me Svojim zastorom, i odustani od korenja mene plemenitošću lica Svog!”[5]

“Nemoj me spaliti Vatrom kad si Ti mjesto moje nade. Nemoj me nastaniti u džehennemskoj provaliji kad si Ti radost mojih očiju. (…) Smiluj se na Ovom svijetu mom stranstvu, kod nastupa smrti mojoj nedaći, u kaburu mojoj samoći, i u zemlji mojoj bojazni i beznačajnosti mog položaja kad radi obračuna budem proživljen pred Tobom! I smiluj mi se na postelji položenom, dok me moji najmiliji budu prevrtali, i budi dobrostiv prema meni ispruženom na praoniku[6], dok me bude prevrtao moj dobri komšija, i blag budi prema meni nošenom, dok moji bližnji budu oko mog tijela, i budi darežljiv prema meni prinesenom, dok Ti budem sam spuštan u raku svoju!”[7]

Zatim, nakon toga, on, a.s., u dijelu visokog stremljenja i vrhunca dove kaže:

“Moj Allahu, ja od Tebe molim da mi podariš najbolje od onog za što su Te molili Tvoji dobri robovi. O Najbolji od Kojeg se traži i Najdarežljiviji od onih Koji daju, ispuni moje molbe vezane za mene, za moju porodicu i za moju djecu. Učini izobilnim život moj, i učini vidljivim čovječnost moju, popravi svako moje stanje. Učini me jednim od onih kojima si život produljio, i čija si djela lijepim učinio, i prema kojima si blagodati Svoje upotpunio, i kojima si zadovoljan, i kojima si lijep život dao… Moj Allahu, odlikuj me spominjanjem Tebe (…) i učini me jednim od onih Tvojih robova kojima najbolji dio pripada kod Tebe u svakom dobru koje si spustio ili koje ćeš spustiti!”[8] 

Ovo bi bila putanja od dna pa do vrha. Ona, zapravo, izražava kretanje čovjeka ka Allahu. To je putovanje nade, očekivanja i želja. Kad nade čovjekove te njegova očekivanja i visoka stremljenja budu vezani za Allaha, onda cilj ovog putovanja neće imati granica.

___________________________________________________

[1] U Iftitah-dovi kaže se: “Hvala Allahu Čija se volja i slava među stvorenjima poznaje, vidljiva je Njegova slava iz Njegove plemenitosti, Njegova ruka darežljivošću je otvorena širom i ne troše se Njegove riznice time. A mnoštvo darivanja kod Njega samo povećava darežljivost i plemenitost. On je Silni i Darežljivi.”

[2] Mefatihu-l-džinan, Dova Ebu Hamze Sumalija.

[3] Mefatihu-l-džinan, Kumejlova dova.

[4] Isto.

[5] Mefatihu-l-džinan, Dova Ebu Hamze Sumalija.

[6] Misli se na kamen na kojem se vrši obredno kupanje umrlog prije obavljanja ukopa. (Prim. prev.)

[7] Isto.

[8] Isto.