Dvije osnovne karakteristike miradža Poslanikova:

1) putovanje iz mesdžidul-harama u mesdžidul-aksa;
2) motrenje znakova.
Vjernici ne mogu postići prvu privilegiju, ali zato mogu drugu. Miradž Poslanika i miradž vjernika isti su po prirodi, ali ne i po intenzitetu. Vjernik može postići stupanj na kome vidi Allahove znakove. A onaj ko je bio na miradžu, bliži je Bogu od onoga ko nije, ili onaj ko u namazu vidi znakove, bliži je Bogu od onoga koji ih ne vidi. Što je namaz iskreniji, to se udaljenost smanjuje, a to je stoga što takav čovjek u sebi ozbiljuje više Božijih sifata. Na koji način se ispoljavaju učinci motrenja Allahovih znakova? Rezultati toga motrenja vraćaju se čovjeku. To nije puki odlazak da bi se vidjelo i vratilo praznih ruku, nego to gledanje postaje njegovim saputnikom i posmatrač se njime konstantno okorišćuje, pa čak uspijeva to svoje stanje prenijeti i na druge. On ostaje konstantno u tom stanju motrenja na razini do koje je dopro u miradžu; njegovo tijelo se vraća, ali njegovo srce i duša ostaju, a svojim očima drugačije gleda na svijet oko sebe.